Magikomični realizam po bosanski

Za talijanskog redatelja Federica Fellinija možemo kazati da je bio vječni dječarac, ali i kritičar društvenih pojava, a ne samo obijesni lakrdijaš. Za njega se zna da je u dvanaestoj godini pobjegao od kuće sa putujućim cirkusom, dok je njegov kritički angažman jasno vidljiv u njegovim filmovima (5 osvojenih Oscara dovoljno govori). Netko bi mogao zaključiti kako izuzetne osobe u sebi nose dvije ličnosti: jednu smiješnu i drugu angažiranu, ali to ne mora biti nužno pravilo. Primjer za to je Marlon Brando, čovjek koji se rijetko kada smijao, već uvijek glumio problematične pojedince sukobljene sa razgaljenom većinom koja je većinom bila u krivu, i Buster Keaton, zvijezda nijemih komedija, glumac koji se nikad nije smijao (barem ne na filmu). Dakle, ne moraju izuzetni ljude imati u sebi dvije osobnosti što se naoko suprotstavljaju jedna drugoj, ali svi oni obavezno imaju neko originalno ophođenje prema sebi, svijetu i drugima. Počeo sam sa filmskim ikonama, a nastaviti sa književnim biografijama i djelima što nerijetko nisu ni po čemu siromašnija od filmskih. Naprotiv.

Na pitanje Tko je Emir Imamović Pirke, autor urnebesno smiješne knjige Jel neko vidio djevojčice, kurve, ratne zločince, najpodrobnije nam odgovara njegova biografija u kojoj piše sljedeće: rođen u Tuzli 1973. godine, gdje je s vrlo dobrim uspjehom završio osnovnu školu, te sa nešto lošijim i srednju. Tri puta je uspješno upisivao fakultet i jednako ga uspješno napuštao. Novinarstvom se bavi od Dana rudara (21. 12) 1992. godine. Najduže se zadržao u magazinu Dani iz Sarajeva, u kojem je bio i glavni i odgovorni urednik. Piše sve što se plaća i što mu se ne gadi. Ovo je njegov prvi roman, s tendencijom da ne bude i posljednji. Živi i radi u Sarajevu. Rijetki su danas mladi pisci koji pišu standardne biobibliografske jedinice, što je dobro jer, i one nam često govore o samom autoru.

Pretpostavljam da ćemo Imamovića još čitati, nema potrebe za bojazni da se drugi roman neće napisati i doživjeti ukoričenje (pitanje je vremena) jer, uvijek će se naći materijala za romane takve i slične vrste; satirične romane koji prikazuju našu šarenu svakodnevicu, više–manje smiješnu, obavezno prožetu iracionalnom glupošću, nezasitnom pohlepom i (ne)zdravim smijehom. Nema potrebe za izmišljanjem priče dok novinski stupci mogu nadahnuti čovjeka na pisanje, naša zbilja je uistinu ispunjena dobrim pričama što zavrjeđuju našu pažnju. Opet, veoma je upitno tko bi povjerovao u posve novi svijet što nema nikakve sličnosti sa našom magikomičnom planetom. Eventualno djeca i vječna djeca (kopije Grassovog dječaka Oskara Matzeratha), odnosno punoljetne osobe oboljele od sindroma vječnog dječaštva.

Imamović se u svom prvom romanu poslužio stvarnim događajem; nesvakidašnjom otmicom četiriju djevojčica u Bosni. Zašto nesvakidašnjom, pitat će se netko? Prije svega zato jer su otmičari oteli bogatu djevojčicu (ujedno i njezine školske kolegice), ne znajući pritom ni telefonski broj svoje glavne žrtve, što će reći da neko vrijeme nisu mogli dogovoriti uvjete primopredaje otkupnine. Nesvakidašnja otmica već na samom početku, zar ne?, reklo bi se da se tako nešto može pročitati ili vidjeti u kakvom američkom niskobudžetnom filmu, ali ne i na našim, domaćim prostorima. Imamović se, dakle, poslužio stvarnim događajima i napisao urnebesno smiješan roman u kojem bi se mnogi mogli prepoznati (karakterološki gledano). Slično štivo satirične prirode u Hrvata neumorno pišu Boris Dežulović i Ante Tomić. Dežulović se također poslužio neobičnim zapletima u satiričnom romanu Jebo sad hiljadu dinara, gdje je svoje likove uveo u sijaset nesporazumnih situacija, što su, naposljetku, završile pogubno po sve. Baš kako to inače biva u ratu, pogubno po sve, bez izminke. Imamović je u svom romanu stvorio čitavu galeriju likova, i velikoj većini njih dao dobar dio pozornost, ne zanemarivši pritom gotovo nikoga. U centru priče nalaze se Mirza Bektić Garo i Edvin Mujagić Žuti, skorojevići žedni brze zarade i siti sporog siromaštva. Oni odluče oteti Adelu Bašić, tražiti od njenog oca otkupninu, pa dobiveni novcem otvoriti vlastiti biznis. Osim što ih pamet ne služi često najbolje, mnogi drugi sporedni likovi ne idu nesretnim otmičarima na ruku, pa otmica od samog početka ne teče obećavajuće. Mediji ubrzo prenose ekskluzivne vijesti o otmici, pa se u priču umiješa cijela znatiželjna bosanska javnost, i Miralem Bukvić Mido, registrirani silovatelj sadističkih sklonosti, dvije ruske kurve, dva pokvarena generala, dva loša policajca i jedan vjerski službenik... Ima u romanu likova koji povremeno podsjećaju na ekscentrike snimljene fotoaparatom Diane Arbus (1923–1971), žene koja je svoje modele upoznavala prije fotografiranja, a tek nakon upoznavanja radila posao. I dok je ona svojim aparatom ovjekovječila lica mentalnih bolesnika, nudiste i uličare, Imamović je unutarnjim okom snimio i na papir prenio psihu očajnih i snalažljivih žena, bivše vojnike opterećene minulim ratom, pokvarene generale koje ne krasi pretjerana savjest i osjećaj za milost, jednu lijepu i priglupu ženu na malom ekranu, dva iskusna novinara i hrpu sumnjičavih seljaka koji žele zaraditi brdo maraka prodajući sumnjive janjce sarajevskim muslimanima za Bajram...

Gotovo nitko od romanesknih likova nije prikazan crno–bijelom tehnikom, gotovo svi su umotani u sivilo. Nutrine su im prikazane kao kvarljive, ali ipak sposobne za dobročinstvo. Roman Jel neko vidio djevojčice, kurve, ratne zločince pravi je narativni bućkuriš kojeg nije lako napisati jer, ne radi se ovdje o lakoj literaturi koju će neki vjerojatno nazvati banalnom, neozbiljnom ili ispodprosječnom. Biti smiješan i uvjerljiv romanopisac nije lako, a napisati satirični roman u ozbiljno gladnim vremenima kao što su naša još je teže, ali onome koji posjeduje razvijen osjećaj za humor i koji poznaje mnoge navike svog naroda, to polazi za rukom bez nekih većih problema. Imamović je, kao žurnalistički kroničar našeg doba, dobar u pisanju satire u kojoj se može nazrijeti sličnost sa Tomićevim svjetonazorom, naročito ako se napravi usporedba sa knjigom Tomićevih eseja Smotra folklora, gdje su Hrvati prikazani bez ikakvog farbanja, u pravom svjetlu, kao masni i zadrti ljudi (ili, ako ćemo marunovski, U lijevoj mladi luk/U desnoj komad pečene janjetine). Američki fotograf Weegee (pravim imenom Arthur H. Fellig), svojim slikama je prikazivao ružniju, manje spektakularnu sliku dvadesetog stoljeća i njegove protagoniste: obične ljude i nadrizvijezde, kićaste pripadnike glamura, Imamović nam također prikazuje više–manje obične ljude iz susjedstva, ljude gladne roštilja, žedne domaćeg piva i ugodnog životarenja. Već prije spomenuti Boris Dežulović svrstao je Imamovićev roman u magikomični realizam, klasificirajući roman kao zarazno štivo koje se ne ispušta iz ruku sve dok se ne pročita. Radi se o komičnom realizmu sa primjesama magije; u njega mogu, ali i ne moraju biti umetnute legende o bezglavim ženama, trookoj dječici i začaranoj djevi što redovito plače u riječnoj magli, likovi ne moraju jesti blato kao u Marquezovom romanu, na njima je samo da budu smiješni i što vjerodostojniji, što slični nama. Magikomični realizam je realizam našeg doba, realizam kojem pripadamo svi redom, bilo kao oni koji se smiju, bilo kao oni kojima se drugi smiju.

Počeo sam i završit ću sa filmskom umjetnošću. Nakon pročitanog romana, znatiželjni će morati pričekati ekranizaciju romana što slijedi. Režiju će također potpisati Imamović, ali ne Emir, već drugi — Ahmed Imamović. Ponovi li se recept po kojima su ekranizirani Tomićevi romani, iz romana Jel neko vidio kurve, djevojčice, ratne zločince nastat će urnebesno dobra cjelovečernja satira.

Miroslav Cmuk