Krčme i krčmari srednjovjekovnog Dubrovnika

U našoj historiografiji teme društvene povijesti nisu nova pojava, međutim teme tzv. mikrohistorije, a i povijesti svakodnevice i sličnih istraživanja još uvijek se tek sporadično pojavljuju u našim znanstvenim časopisima. Razlog tome vjerojatno je nedostatna istraženost pojedinih društvenih, političkih i gospodarskih fenomena srednjovjekovne hrvatske povijesti. Istina, u našoj medievistici ima još uvijek podosta »rupa« glede razumijevanja nekih od temeljnih procesa razvoja hrvatskog srednjovjekovnog društva koje svakako treba popuniti, no jednako tako treba imati na umu da rezultati historiografije nisu namijenjeni samo povjesničarima nego i širokoj javnosti (što široj to bolje) koju najčešće ne zanimaju detalji, sitni mehanizmi razvoja društva, te pojedini golu oku nevidljivi procesi oko kojih povjesničari »lome koplja«. Osim toga, smatram da niti jedan aspekt društvenog razvoja nije manje važan od nekog drugog, te da svi oni zajedno sačinjavaju mozaik koji se naziva srednjovjekovlje, tj. povijest srednjeg vijeka ili općenito povijest.

S druge strane, zapadne historiografije pristupile su ovakvim istraživanjima već polovinom sada već prošlog 20. stoljeća, a tijekom takvih istraživanja krčme su se pokazale — zajedno sa svratištima te inim ugostiteljskim objektima toga tipa — kao vrlo bitna središta narodne/pučke kulture predmoderne Europe, kako u gradu tako i na selu.1 Ipak, čini se, da se tamo većinom proučavao samo jedan tip ugostiteljskih objekata — onaj koji je, pored osvježenja, nudio i konačište. Štoviše, čini se, da je u tim radovima termin krčma (taverna) najčešće povezan s takvim tipom ugostiteljskog objekta. S druge strane, građa što se čuva u dubrovačkom arhivu pokazuje da su se dubrovačke krčme u srednjem vijeku razlikovale od većine gore spomenutih ugostiteljskih objekata u Europi upravo prema ponuđenim uslugama.

Glede toga ovdje valja pripomenuti da se ugostiteljski objekti u europskom srednjem vijeku na jednoj vrlo općenitoj razini mogu svrstati u tri grupe: svratišta, krčme i točionice.2 Naravno, u različitim regijama Europe ovakve su se ustanove nazivale različitim imenima, a isto su se tako razlikovale (ali i preplitale) njihove funkcije i usluge koje su nudile. U današnjoj Njemačkoj i danas egzistiraju pojmovi kao Gasthof i Gasthaus, a u zemljama engleskoga govornog područja možemo primjerice naići na inn, tavern i pub (nasljednik nekadašnjeg alehouse–a). Isto tako, u Italiji su u upotrebi pojmovi: taverna, locanda, trattoria i osteria. Međutim, na pitanje svrstavanja dubrovačkih srednjovjekovnih krčmi unutar ovakve sheme vratit ću se nešto kasnije. Ovdje je sasvim dostatno, ali i važno, napomenuti da se pitanje krčmi i života u njima ne može nazvati tek zbirkom zabavnih priča iz gradske svakodnevice, nego da se tu radi o ustanovi koja je obuhvaćala znatan dio života jednog grada, te pratila potrebe društva i zajednice unutar kojih je postojala. Dakle, ovaj rad pokušaj je rasvjetljavanja jedne od »rupa« u našem znanju o životu u srednjovjekovnom Dubrovniku. Jednako tako, budući da se i danas dobar dio javnog života odvija u raznim ugostiteljskim objektima — u krčmama, kafićima, gostionicama i barovima — pogled na krčme u prošlosti postaje još zanimljiviji, jer razumijevanjem toga pitanja u prošlosti možemo lakše pojmiti ovaj aspekt današnjega svakodnevnoga života.

Izvori koje sam koristio tijekom istraživanja najvećim dijelom su kazneni spisi dubrovačke općine (kasnije i Republike) u razdoblju od polovice 14. do sredine 15. stoljeća. Između brojnih zabilježenih tužbi neke se odnose i na ekscesne situacije koje su izbijale u krčmama, ili su u njih bili uključeni krčmari. Gotovo sve tužbe počinju jednakom formulom u kojoj se iznosi ime tužitelja i tuženika, te krivično djelo, nakon čega slijedi popis svjedoka, a ponekad i njihovi iskazi. Pored bilješki o samom prekršaju/zločinu, ti iskazi često govore i o događajima koji su prethodili samom kriminalnom djelu. Ovi spisi, osim što mogu poslužiti kao izvor za istraživanje pravnog sistema u srednjovjekovnom Dubrovniku, mogu povjesničaru i »otvoriti prozor« u djelić svakodnevice običnog čovjeka tog vremena. Pri tome, pažnja mi je bila usmjerena samo na sâm grad Dubrovnik i na njegovu najbližu okolicu, jer bi za istraživanje vangradskih ugostiteljskih objekata bila potrebna dodatna analiza odnosa grad–selo. Nadalje, dobivene podatke pokušao sam usporediti s informacijama iz zakonskih zbornika i ostalih normativnih izvora, koji su nastali radom raznih kancelarija i vijeća Dubrovačke Republike. Ova je usporedba zanimljiva jer se iz nje može vidjeti koliko ti podaci iz različitih izvora međusobno korespondiraju.

S druge strane, ipak valja biti svjestan da se ovdje radi o kaznenim spisima, što znači da se kroz prizmu koju pružaju ti izvori može promatrati samo jedno lice svakodnevnog života grada. Stoga mi već na početku valja reći da ova analiza života u krčmama neće biti cjelovit opis svakodnevice u njima. Radije bih ovu analizu obuhvatio nazivom preuzetim iz njemačke historiografije: povijest »svakodnevnog kriminala« (Alltagskriminalität) dubrovačkih krčmi u kasnom srednjem vijeku. Ukoliko bi se nekom učinilo kako ovakvo istraživanje ne doprinosi spoznaji o funkcioniranju srednjovjekovne dalmatinske komune, onda se valja prisjetiti da su zločin i kriminal prirodne i nedjeljive sastavnice svakog društva, te da njihova učestalost i forme govore puno i o ostatku društva neuključenom u takve aktivnosti.

U srednjovjekovnom društvu krčma je svakako imala više funkcija, a da je njena uloga u životu srednjovjekovnog Dubrovnika uistinu bila važna sugerira i činjenica da je gradski statut na nekoliko mjesta spominje krčme.3 Jedna od bitnih funkcija krčme svakako je bila distribucija vina na malo u gradu jer je gradski statut određivao da ukoliko je netko u srednjovjekovnom Dubrovniku htio trgovati vinom na malo, morao je posjedovati krčmu. U protivnom, prekršitelj bi morao platiti kaznu od 25 perpera, ili bi izgubio vino.4 S druge strane, krčma je imala i izuzetnu društvenu funkciju jer je, uz crkvu i gradski trg, bila jedno od bitnijih skupljališta puka. Ni dubrovačke krčme nisu tome bile izuzetak, što ću i pokušati dokazati analizom strukture posjetitelja, kao i pokušajem rekonstrukcije tjedne i mjesečne distribucije frekventnosti posjećivanja.

No prije rasprave o krčmama, čini mi se neophodnim izložiti i neke osnovne informacije o krčmarima i krčmaricama onovremenog Dubrovnika. Naime, upravo su krčmari i krčmarice bili ti koji su vodili krčme, te stoga nesumnjivo značajno doprinosili sadržaju i životu što se odvijao u njima.

Zanimljivo je primijetiti da krčmari često nisu posjedovali prostor u kojem su radili (tj. vodili krčmu), iako su mnogi od njih posjedovali kuće u kojima su živjeli sami ili s obitelji.5 U sudskim zapisnicima gotovo redovito se pored imena krčmara navodi i ime vlasnika krčme. Sukladno tomu, dubrovačke krčme izgleda nisu imale neka posebna imena nego su pred sudom navođene prema imenu njihovih vlasnika.6 Osim toga, izgleda da krčmari nisu prodavali svoje vlastito vino, nego ono u vlasništvu posjednika krčme ili neke treće osobe. Sačuvani podaci ukazuju da su vlasnici krčmi i većih vinograda (tj. većih količina vina) najčešće bili patriciji ili pak ugledni pučani, tj. urbana elita. Stoga, mi se čini da je krčmarenje bilo daleko ispod njihova društvenog položaja.7 Ipak, izvori dopuštaju pretpostavku da su neki od krčmara bili i vlasnici krčmi ili bar zakupnici takvog prostora. Iako, nažalost, ne mogu navesti niti jednog krčmara za kojeg bih mogao tvrditi da je bio i vlasnik ili bar zakupnik prostora u kojem je radio, jedan broj slučajeva u kojima pored imena krčmara ne nalazimo i ime vlasnika krčme navodi me na gore navedenu hipotezu. Osim toga, ponekad se iz iskaza svjedoka može pročitati kako krčmu oslovljavaju kao taberna X tabernarii, a i krčmari ponekad u iskazima tvrde da se je događaj zbio in mea taberna.8

Prije ulaska u službu, dubrovački krčmari morali su s vlasnikom krčme potpisati ugovor, u kojem im je točno određena plaća.9 Prema dubrovačkom običaju, vlasnik je morao osigurati krčmaru i hranu. Plaća je ovisila o količini prodanog vina — 6 folara po prodanom vjedru.10 Istodobno, bilo je strogo zabranjeno davati krčmaru dnevnu, mjesečnu ili godišnju plaću, isključujući pri tom one koji su već ranije potpisali takav ugovor.11 Prema ovome moglo bi se zaključiti da krčmarenje nije smatrano obrtom, nego da su krčmari bili tek najmljena radna snaga.

Istina, za razdoblje 14. stoljeća zasad nisu poznati nikakvi dokazi o postojanju bratovštine krčmara, no to ne mora značiti da ona nije postojala. Naime, prva vijest o postojanju krčmarske bratovštine (ceha) u Dubrovniku datirana je 11. veljače 1449. godine. To je odluka Malog vijeća o potvrđivanju matrikule bratovštine krčmara.12 Nažalost, sama matrikula nije sačuvana, te će odgovori na neka pitanja vezana uz krčmarski sloj — čini se — zauvijek ostati nepoznati.13

Ponešto se ipak dade naslutiti. Naime, iz odluke Malog vijeća od 18. svibnja 1463. godine jasno se vidi da je bratovština krčmara imala neku vrst kontrolu nad prodajom vina u gradu. Prema zahtjevu krčmarske bratovštine, u toj odredbi se naređuje da svatko tko prodaje vino — bio on članom bratovštine ili ne — mora rečenoj bratovštini plaćati pola groša po prodanoj bačvi vina.14 Ista odredba potvrđena je i 1505. godine.

Iduće pitanje o kojem se na osnovu izvora nešto može kazati je socijalna i geografska provenijencija dubrovačkih krčmara. Iako je za većinu gotovo nemoguće odrediti porijeklo, ono malo podataka koji se mogu očitati iz kaznenih spisa upućuje na stanovitu raznovrsnost po tom pitanju. Tako sam primjerice u izvorima naišao na krčmare: Nikolu Albanca15 (Nicchola Albanese), Dobroslava iz Kotora16 (Dobroslauus de Chataro) i Matiju iz Modruša17 (Matheus de Modrussa). Kao što se vidi, mjesta njihovog porijekla nisu jako udaljena od dubrovačkog područja, no ipak ovo ukazuje da je u regiji postojala stanovita pokretljivost stanovništva — iz gospodarskih (ubi bene ibi patria) ili nekih drugih razloga, no to u ovom trenutku i nije toliko bitno.18

Glede socijalne raznovrsnosti krčmarskog sloja, iz kaznenih spisa lako se može utvrditi da krčmari nisu bili samo slobodne osobe nego i famuli i ancile, tj. sluge čija je sloboda ovisila o »dobroj volji« njihovih gospodara.19 Vrlo je vjerojatno da famuli i ancile nisu bili profesionalni krčmari, nego da je njihovo krčmarenje bilo tek ispunjavanje obveza svojim gospodarima.20 Dobar primjer za potporu ove pretpostavke je onaj ropkinje (ancila) Dobrosti iz Bosne koja je nakon oslobađanja 1281. godine imala obvezu i dalje prodavati vino svog, sad bivšeg, gospodara Marina Peženića — fideliter in vita mea Ši.e. suaš sine aliquo pretio.21

Krčmarski sloj je uključivao pripadnike oba spola. Dugo se vjerovalo da su se u Dubrovniku u 14. stoljeću prodajom vina u krčmama bavile uglavnom žene,22 međutim analiza kaznenih spisa iz tog razdoblja upućuje na suprotan zaključak. Naime, u ovim sudskim registrima za 14. stoljeće pronašao sam 34 različita imena krčmara, dok je imena krčmarica bilo samo 12. Ipak, ovaj podatak sam za sebe ne bi mogao biti dostatan dokaz za tvrdnju da je u srednjovjekovnom Dubrovniku bilo više krčmara nego krčmarica, jer moglo bi se pretpostaviti da su krčmari, kao muškarci, bili agresivniji od krčmarica, te time i izloženiji svađama i tučama koje su završavale na sudu. Međutim, podaci iz arhivskog fonda Testamenta notariae također ukazuju na veći broj krčmara — od 40 sačuvanih krčmarskih oporuka iz 14. i 15. stoljeća samo 3 su bile oporuke krčmarica.23 Štoviše, tvrdilo se da dubrovački statut spominje samo krčmarice,24 no to nije sasvim točno jer u statutu su samo tri odredbe gdje se spominje krčmarenje, a u jednoj od njih spominju se i krčmari.25

Nadalje, budući da su u krčmama često izbijale svađe i tuče, a bilo je i krađa, krčmarice i žene koje su tamo provodile dosta vremena vjerojatno nisu imale baš najbolju reputaciju.26 Zbog toga su neke od njih imale, pretpostavljam, i obiteljskih problema. Na ovakvo mišljenje upućuje me i slučaj krčmarice Dobre, koju je muž Gulielmo istukao u krčmi gdje je radila, vjerojatno nezadovoljan činjenicom da mu žena provodi puno vremena u krčmi.27 Razlog takvog stava spram žena i njihovog zalaženja u krčme moguće da se krije u činjenici da je krčma bila javni prostor, a žena u srednjovjekovlju uglavnom je smatrana djelom privatnog prostora, tj. života vezanog uz kućanstvo i obitelj. Isto tako, moguće je da je takva loša reputacija bila u nekakvoj vezi i s prostitucijom, a i sama krčma vjerojatno nije smatrana najsigurnijim mjestom za provođenje slobodnog vremena.

Napokon, sve ovo gore izloženo glede odnosa broja krčmara i krčmarica u srednjovjekovnom Dubrovniku sugerira da je broj krčmara ipak bio veći od broja krčmarica, iako su krčmarice možda više privlačile goste nego krčmari. To što su i žene bile uključene u krčmarenje, nipošto ne treba čuditi, jer ih u izvorima nalazimo uključene i u druge poslove (npr. prodaja na tržnici i sl.).

Odnos između krčmara i vlasnika krčmi nije uvijek bio skladan. Naime, iako je prodaja vina po krčmama bila strogo kontrolirana i od strane države i od strane samih vlasnika krčmi, kazneni spisi i neki drugi izvori svjedoče da su krčmari povremeno krali novac vlasnicima krčmi ili ih varali na neki drugi način.28 U srednjovjekovnom Dubrovniku postojale su zakonske norme kojima se pokušavalo spriječiti i kazniti takve pokušaje. Tako, ako je vlasnik krčme ili vlasnik vina sumnjao da ga je krčmar pokušao prevariti, mogao ga je tužiti sudu, s time da je morao predočiti dokaze.29 U cilju spriječavanja takvih situacija, Malo vijeće je 21. siječnja 1349. odlučilo da krčmari više ne smiju nakon svršetka radnog dana nositi kući novac od prodaje vina, nego da ga moraju položiti u blagajnu ili pak predati ga svom poslodavcu.30 Vjerojatno zbog učestalosti ovakvih slučajeva, postojala je još jedna odredba, prema kojoj nitko nije mogao držati krčmu bez dozvole rektora (comes ili rector) ili njegova zamjenika (vicecomes).31 Poradi kontrole prodaje u Dubrovniku postojali su i posebni službenici čija je dužnost bila provjeravanje mjera za vino.32

Sve odredbe vezane uz kontrolu rada krčmara navode me na zanimljivo pitanje: kakvo je bilo javno mnijenje, tj. predodžba srednjovjekovnog čovjeka o krčmaru, njegovim poslovima i njegovu poštenju. Dubrovački arhiv, nažalost, nema sačuvanih izvora koji bi nam mogli o tome svjedočiti i omogućiti neposredan uvid za rasvjetljavanje ovog pitanja. Isto tako, nažalost, nije mi poznato postoje li sačuvani zapisi hodočasnika/putnika koji su u to doba prolazili kroz Dubrovnik, te u svojim putopisima ostavili koju bilješku o dubrovačkim krčmama.33 Ipak, u ovom slučaju možda bi se moglo poslužiti metodom analogije. Pokušao sam usporediti neke ulomke iz njemačkih propovijedi s nekim dostupnim mi podacima iz već spomenutih zakonodavnih izvora dubrovačke provenijencije. U propovijedima Bertholda iz Regensburga krčmar je opisan kao osoba koja redovito vara klijentelu, bilo mjerom, bilo kvalitetom pića koje prodaje (Du giuzest eteswenne wazzer in den win oder fulen win in den guoten ... oder Šsie betrigent di liuteš mit ungesotem met, oder gibet der rthten maze nicht oder mischet wazzer zuo dem wine ...). Štoviše, prema Bertholdu, krčmari su bili na glasu kao ljudi koji žive u grijehu i koriste se njime — kao kockari i varalice.34 Ako se ovo usporedi s dubrovačkim odredbama glede mjera za vino i spomenutim zabranama da krčmari nose novac od prodaje vina kući, mislim da bi se moglo pretpostaviti da ni u srednjovjekovnom Dubrovniku krčmari nisu bili na najboljem glasu.35 Takvoj predodžbi o krčmarima sigurno je pridonosila i činjenica da je život krčme često bio ispunjen pretjeranim ispijanjem alkoholnih pića, tučama i psovkama.

No tko su uopće bili ti ljudi koji su zalazili u krčme srednjovjekovnog Dubrovnika i tamo izazivali ekscesne situacije? I kako su uopće izgledale te krčme srednjovjekovnog Dubrovnika?

Kao što je već na početku rečeno, ugostiteljski objekti srednjega vijeka na europskom prostoru u osnovi dijele se u tri glavne grupe: svratišta, krčme i točionice.36 Osnovni kriterij ovakve podijele je vrsta usluga koje ovi objekti nude, te društveni sastav njihove klijentele. Svratište je bila ustanova, većinom smještena u gradovima, koja je klijenteli pružala kratkoročni smještaj i okrepu. U nekim dijelovima Europe svratišta su nerijetko bila specijalizirana za ugošćivanje putnika viših društvenih slojeva. S druge strane, krčma (taverna) je većinom nudila samo okrepu, no diljem Europe mogu se naći krčme koje su nudile i prenoćište svojim gostima.37 Jedna od bitnih karakteristika krčmi bila je ta što je njezina ponuda napitaka obavezno uključivala i vino, dok to nije bila nužnost za svratišta i točionice. Nadalje, kao i kod svratišta, ponuda krčme u zapadnoj Europi većinom je bila usmjerena prema bolje stojećoj klijenteli. Treći tip ugostiteljskog objekta, točionica, većinom je svoju ponudu usmjeravala prema klijenteli nižeg društvenog statusa. Ponuda točionice sastojala se od različitih napitaka, a ponekad i jela. Iako rijetko, mogu se naći i primjeri točionica koje su svoje goste opskrbljivale i prenoćištem, no u osnovi točionice su bile mjesta konzumacije samo napitaka.38

Ukoliko bismo željeli svrstati dubrovačke krčme unutar ove sheme, potrebno je definirati njihovu ponudu i klijentelu. Sukladno tomu, vrlo je važno znati što statut i ostali zbornici dubrovačkih zakona govore o krčmama. Iako su radni sati krčmi u srednjovjekovnom Dubrovniku bili točno propisani,39 izgleda da mnogi krčmari i njihovi gosti nisu poštivali ovo ograničenje. Prema jednoj odredbi, krčme su morale biti smještene u kamenim kućama.40 Nadalje, odredba Velikog vijeća od 28. siječnja 1335. jasno govori da su krčme bile otvorene tijekom čitave godine — radnim danima, ali i za vrijeme praznika i blagdana.41 Upravo ova odredba svjedoči nam koliko je krčma bila važna u svakodnevnom životu grada.

Pitanje lociranja krčmi unutar gradskih zidina također može pomoći u određivanju važnosti krčme u svakodnevnom životu grada. Vrlo je vjerojatno da su krčme bile razasute po čitavom gradskom prostoru, premda se ovo ne može tvrditi s apsolutnom sigurnošću. Nije moguće utvrditi ni točan broj krčmi u razdoblju 14. i 15. stoljeća, jer je se one u izvorima navode prema imenu vlasnika. Velik dio spomenutih krčmi u izvorima se navodi samo jedan jedini put, te je moguće da su to iste krčme koje su mijenjale vlasnike. Za ovo razdoblje uspio sam utvrditi 132 različitih imena vlasnika krčmi. Većini ovih krčmi ne može se odrediti čak niti približna lokacija, no za nekolicinu njih to je ipak moguće. Tako znamo da je barem jedna krčma bila smještena u blizini današnje dubrovačke katedrale (vidi broj 1 na planu).42 Krčma se nalazila i u blizini crkve Sv. Petra, gdje se danas nalazi muzička škola u Dubrovniku (broj 2).43 I u blizini crkve i samostana Sv. Marije na Kaštelu nalazila se barem jedna krčma (broj 3).44 Izgleda da je prostor oko dubrovačkih samostana, iz nepoznatih mi razloga, bio izuzetno »privlačan« vlasnicima krčmi jer krčme možemo naći u blizini samostana Sv. Andrije (broj 4),45 Sv. Marka (broj 5),46 na Pustjerni uz samostan Sv. Tome (broj 6),47 te na samom Stradunu uz samostan Sv. Klare (broj 7).48 Nadalje, vrlo je vjerojatno da se krčma nalazila i negdje u Širokoj ulici (Via larga), no iz izvora nije jasno gdje bi je točno locirao (broj 8).49 Iako nije moguće utvrditi smještaj svih krčmi srednjovjekovnog Dubrovnika, iz ovog plana ipak mogu se izvući neki zaključci glede njihovih lokacija. Potpuno je jasno da su sve ove locirane krčme bile smještene na proširenim prostorima grada poput trgova, širokih ulica, prostora oko crkvi, tj. na mjestima gdje se ljudi ionako okupljaju. Stoga smatram da i preostale krčme, kojima ne možemo odrediti mjesto gdje su se nalazile, vjerojatno trebamo tražiti upravo na ovakvim mjestima unutar gradskih zidina.

Interijer dubrovačkih krčmi u kasnom srednjem vijeku, nažalost, nije poznat. Razlog tomu je što izvori ne govore gotovo ništa o unutrašnjem prostoru krčme. No ipak, na osnovu nekoliko slučajeva, može se pretpostaviti da dubrovačke krčme nisu bile smještene samo u zatvorenom prostoru, nego da je korišten i prostor ispred zgrade.50 Čini se, da su za toplijih dana gosti sjedili i pili ispred krčmi. Na ovo upućuje i činjenica da je velik broj tuča izbijao ispred krčmi dok su sudionici tuče bili ad bibendum, tj. pri piću.

Glede frekvencije posjećivanja, čini se da su krčme bile redovito posjećivane tijekom cijele godine (vidi grafikone 1 i 2). Razlika između ova dva grafikona lako se može razjasniti i obrazložiti malenim brojem sačuvanih podataka iz 14. stoljeća. Zbog toga je uzorak za razmatranje za 14. znatno manji nego za 15. stoljeće, te je grafikon 1, stoga, nešto manje pouzdan od grafikona 2, iako oba pokazuju tek tendencije posjećenosti krčmi tijekom godine.51

Iz oba grafikona jasno se vidi da je posjećenost bila najveća tijekom hladnijih mjeseci u godini. Ovim se indirektno potvrđuje i teza o analogiji životnog ritma srednjovjekovnog čovjeka s ritmom prirode, tj. da se vrijeme dokolice (ukoliko zalaženje u krčmu prihvatimo kao vid dokoličarenja) poklapa s ritmom godišnjih doba. Ono što na ovim grafikonima može zbunjivati jest neočekivano visoka posjećenost krčmi tijekom Korizme (veljača, ožujak i travanj). Međutim, budući da se ovdje radi o zbirnim podacima dva razdoblja od po 50 godina, prave razlike glede posjećenosti tijekom korizmenog posta ovdje se ne mogu očitati zbog pomičnog datuma Uskrsa (između 22. ožujka i 24. travnja). Ova pretpostavka može se provjeriti: primjerice godine 1437, kad je Uskrs padao na 31. ožujka, uistinu u razdoblju od 10. veljače do Uskrsa nema zabilježenih ekscesa u krčmama. Znajući ovo, mogao bi se očekivati znatan porast posjećenosti krčmi u razdobljima neposredno prije ili nakon Korizme. Kasnije tijekom godine, povezanost ritma života krčme i ritma prirode, tj. ritma rada ponovo se potvrđuje opadanjem posjećenosti tijekom lipnja i srpnja. Ovo opadanje posjećenosti ne može se objasniti samo ritmom izmjene godišnjih doba, te smatram da odgovor dijelom leži i u ritmu rada srednjovjekovnih Dubrovčana. Naime, iako se gospodarstvo grada uglavnom oslanjalo na trgovinu, ipak je velik dio pučanstva (ali i plemstva) imao zemljišne posjede koji su najvećim dijelom bili pod kulturama vinove loze i masline. S druge strane, upravo su tijekom lipnja vršeni završni poslovi u vinogradima nakon čega se grožđe puštalo da zri.52 No, iako su nakon dovršavanja poslova oko vinove loze svi imali više slobodnog vremena, ipak u srpnju posjećenost krčmi nije rasla vjerojatno zbog velikih ljetnih vrućina, kada nije ugodno piti alkoholna pića i sjediti u zatvorenom prostoru. Porast posjećenosti koji se bilježi tijekom kolovoza i rujna i nije toliko značajan, vjerojatno zato što se tijekom tih mjeseci vršila berba grožđa. Nakon berbe vjerojatno je slijedio period »degustacije« mošta, no to se izgleda nije odražavalo u posjećenosti krčmi. Znatan pad posjećenosti uočava se i tijekom studenog. Razlog ovome vjerojatno je berba maslina, ali i drugi poslovi pripreme zemlje i stoke za zimu. I, napokon, iako se u prosincu uočava porast posjećenosti, ni ovaj porast nije veoma velik, vjerojatno zbog posta prije Božića (Advent).

Sljedeći grafikon prikazuje shemu tjedne posjećenosti krčmi. Kao i na prethodnim grafikonima, možemo uočiti analogiju posjećenosti krčmi s ritmom rada: od 169 zabilježenih slučajeva, 75 (44%) se zbilo tijekom subote i nedjelje, što očigledno upućuje na veću koncentraciju posjećenosti tih dana, nego tijekom ostatka tjedna.

Vrela, nadalje, svjedoče da je tijekom čitave godine vino bilo jedino (ili barem pretežito) piće koje se služilo u dubrovačkim krčmama u kasnom srednjem vijeku.53 Nije sasvim jasno koje su se sorte vina prodavale u krčmama, jer se u izvorima ono navodi samo kao vinum. Samo ponekad može se naći podatak da se radilo o bijelom ili crvenom vinu (vinum album vel vinum vermelum). Ipak, iz zapisnika dubrovačkih vijeća može se doznati da je dubrovačka vlada ponekad prepuštala općinske rezerve malvazije za prodaju po gradskim krčmama.

Glede usluge, ne možemo biti sasvim sigurni jesu li gosti u dubrovačkim krčmama mogli naručiti i hranu. Ipak, neki podaci daju naslutiti da je bar u nekim od dubrovačkih krčmi u kasnom srednjem vijeku posluživana i hrana.54 Na ovo upućuje i odluka Malog vijeća od 24. listopada 1504, prema kojoj količina mesa prodanog u krčmi za 1 denar nije smjela biti manja od pola libre nego što bi se za istu cijenu dobilo u mesnici.55 To znači da, ako je pet libri mesa u mesnici kođtalo 1 denar, u krčmi za istu cijenu gost ne bi smio dobiti manje od 4˝ libre mesa. Ako se ovaj podatak poveže s podacima iz ostavštine krčmara Nikole, možemo s više sigurnosti vjerovati da se u dubrovačkim krčmama pripremala i posluživala hrana.56 U izvorima sam naišao na još jedan podatak koji potvrđuje ovu pretpostavku: 18. kolovoza 1436. krčmar Stipko Radosalić (Stipcho Radosalich) žalio se sudu da mu je netko iz krčme ukrao lonac za kuhanje (vnum ramnize), dok je on prodavao vino.57 Time nam i već spomenuta statutarna odredba o tome da krčma mora biti smještena u kamenoj zgradi postaje donekle jasnija — naime ukoliko se je u krčmi pripremala hrana onda je tamo moralo postojati ognjište za pripremu hrane, te bi drvena građevina svakako bila manje primjerena tako čemu.58

Kako god bilo, jasno je da hrana nije bila glavni razlog za odlazak u krčmu. Iz izvora je potpuno jasno da su ljudi u krčme zalazili zbog »dobre kapljice« i dobrog društva. Velik broj zabilježenih slučajeva započinje frazom quando stabam ad bibendum ili quando ibam ad bibendum.

Posjetitelji krčmi nisu onamo zalazili samo zbog pića, nego i zbog nekih drugih vidova zabave. Tako je osim konzumacije vina i (više ili manje) ugodnih razgovora, posjetitelj krčme mogao zaigrati i neke igre s kockama ili kartama.59 U srednjovjekovnom Dubrovniku ovakve igre nisu bile zabranjene i vrlo lako se mogu naći slučajevi gdje je svađa ili tuča izbila upravo zbog toga što se igrači nisu mogli dogovoriti oko rezultata.60 Zakon je jedino branio posuđivanje novca igračima da bi se posredno spriječilo igranje hazardnih igara.61 Moguće je da se gost u prostorijama krčme mogao zabaviti i slušanjem glazbe i plesom, jer postoje podaci o frulašima u krčmi.62 Međutim, iz izvora nije sasvim jasno jesu li ovi frulaši redovito svirali u krčmi ili su tamo došli i sami u potrazi za zabavom.

Nadalje, isti izvori svjedoče nam da se velik dio posjetitelja opijao u krčmi, jer su nakon toga stvarali izgrede i ponekad izazivali javnu sablazan. Primjer takvog neprimjerenog ponašanja bio je jednooki krčmar Bogoje (Bogoe Guercum, monocculus), čiji su izgredi prilično dobro dokumentirani. Tako je jednom prilikom u pijanom stanju istukao krčmaricu Stanku (Stancha tabernaria), samo zato što mu ona nije htjela dati još vina na dug.63 Drugi put, vraćajući se iz krčme u kasnim noćnim satima (vjerojatno je i tada bio pijan), Bogoje je pokušao provaliti u tuđu kuću. Štoviše, izbacio je stanare, a kasnije se pred sudom pravdao da je smatrao da se radi o njegovom vlastitom domu.64 Ipak, dok su se neki, poput Bogoja, pod utjecajem pića ponašali nasilno, drugima je ono poticalo emocije i navodilo ih na pjevanje serenada svojim ljubljenima. Lijep primjer je bio Pasko Marinelli, koji je nakon pijančevanja u krčmama običavao uznemirivati san gospe Roze.65

No iako su očigledno pružale okrepu i raznolike vidove zabave, koji su ponekad znalii prijeći u ekscesne situacije, čini se da dubrovačke krčme u kasnom srednjem vijeku nisu nudile smještaj svojim gostima, ili bar o tome u izvorima nije ništa sačuvano. U srednjovjekovnom Dubrovniku su, naime, postojale posebne ustanove za privremeni smještaj putnika, hodočasnika i stranih trgovaca u prolazu.66

Iz svega navedenog može se zaključiti da su dubrovačke krčme glede usluga i zabave bile vrlo slične točionicama u zapadnoj Europi. U dubrovačkoj krčmi gost je mogao dobiti piće i hranu, te se mogao zabaviti pričajući s drugim gostima ili pak zaigrati neku igru. Kao što smo vidjeli, krčme su bile relativno često posjećen prostor, što i nije čudno ukoliko se prisjetimo da su obično bile smještene na lokacijama gdje se je svijet ionako okupljao. Prema tome, potpuno je razvidno da je krčma imala uistinu važnu ulogu u životu građana i stanovnika srednjovjekovnog Dubrovnika.

Osobe koje su posjećivale krčme dolazile su iz različitih društvenih slojeva. Tako u krčmi nalazimo različite male obrtnike poput kožara, postolara, mesara i klesara. Pored njih, bilo je tu i mornara, ribara, nosača, te ljudi čija nam zanimanja nisu poznata jer se u izvorima navode samo po imenu. Krčme su posjećivali i državni službenici poput općinskih glasnika, vojnika i vinskih službenika (officiales supra vino), a zanimljivo je primijetiti da su i sami krčmari zalazili u krčme u kojima nisu radili.67

Sljedeći grafikon prikazuje sastav posjetilaca dubrovačkih krčmi. Iako je grafikon načinjen samo na osnovu zabilježenih slučajeva koji su se dogodili u krčmi u razdoblju od polovice 14. do polovice 15. stoljeća, smatram da barem približno odražava odnos zastupljenosti pojedinih društvenih grupa među posjetiteljima krčme tijekom čitavog srednjovjekovlja. Sasvim je očito da je većina dolazila iz sloja sitnih obrtnika (53%). Slične rezultate pokazala su i istraživanja u srednjoj Europi.68 Ostale grupe razmjerno su slabo zastupljene (zajedno manje od 50%). Među njima jedino se grupe famuli i ostali ističu svojom brojnošću prelazeći 10%. Međutim, glede famula valja istaknuti da oni nisu zalazili u krčme kako bi se zabavljali, nego je vjerojatnije da su tamo išli kupovati vino za svoje gospodare. S druge strane, grupa ostali vrlo je raznolika, sastavljena od osoba koje izvori navode samo prema njihovu imenu, bez zanimanja. Stoga se može pretpostaviti da se unutar ove grupe nalaze mali obrtnici, ali i stranci, putnici, te trgovci. Sljedeća grupa po brojnosti, najamni radnici, sastavljena je većinom od gradskih nosača, koji su najvjerojatnije provodili vrijeme u krčmi čekajući da netko unajmi njihove usluge. Iduća grupa, državni službenici, sastoji se od različitih osoba u službi Dubrovačke Republike. Najčešće su to bili teklići, kneževi momci i mjerači vina, za koje ne možemo biti sigurni jesu li u krčmu zalazili po službenoj dužnosti ili da se i sami okrijepe. Među posjetiteljima krčme ne možemo naći plemiće, ni više državne službenike Republike. Njima zalaženje u krčmu s prostim pukom nije bilo primjereno. Grupa tekstilnih radnika javlja se u prvoj polovici 15. stoljeća, kada je Petar Pantella u gradu organizirao manufakturu tkanina. Kako ovaj grafikon prikazuje stanje iz razdoblja kada se ova grupa tek počinje formirati, lako je moguće da je u kasnije vrijeme ova grupa u smislu posjetitelja krčmi bila i brojnija. Kao posjetitelji gradskih krčmi jednako brojni bili su i zaposleni u agraru (većinom vrtlari i radnici u polju).

Iz gornjeg grafikona jasno se vidi da među posjetiteljima krčme nema plemića niti bogatijih pučana (prije svega trgovaca). Vjerojatni razlog tomu već je ranije naveden: zalaženje u krčme smatrano je nedostojnim njihova društvena položaja. Mnogi europski primjeri također upućuju na takvo razmišljanje, tako da, ako bismo i naišli na primjer plemića koji zalazi u krčmu, to bismo mogli smatrati izuzetnim ponašanjem te objasniti pokušajem bijega od uobičajenog plemićkog načina života.70 Čini se da je potpuno jednak odnos spram odlaska u krčmu postojao i u Dubrovniku u kasnom srednjem vijeku. Jedan slučaj svjedočenja sasvim jasno ukazuje na to: plemić ser Johannes Marini de Zrieua prisustvovao je tuči u krčmi. No, pored njegova imena nadopisano je qui transibat per viam, vjerojatno iz razloga da bi se naglasilo kako on sam nije zalazio u tu krčmu i kako nije bio dio prostog puka koji se tamo okupljao.71 Ipak, postojale su i iznimke. Jedan od takvih bio je ser Michael de Martinussio, vlasnik jedne od dubrovačkih krčmi. Iako bi se očekivalo da je kao vlasnik krčme povremeno zalazio u nju, ipak izgleda da se ovom vlastelinu život krčme posebno omilio, jer u kaznenim spisima nalazimo više slučajeva iz kojih se vidi da je ser Michael ne samo nadgledao posao u krčmi nego se tamo i opijao, te izazivao svađe i tuče.72

Žene su također vrlo rijetko navraćale u krčme. Kao što se vidi iz grafikona 5, žene su činile gotovo zanemariv dio klijentele koja je zalazila u krčme (svega 5%). Ukoliko su i dolazile u krčmu, uglavnom su bile u pratnji svojih muževa73 ili su, pak, navraćale tek da kupe vino za kućnu uporabu nakon čega bi se odmah vraćale kući.74 Zanimljivo je primijetiti da kazneni spisi ne bilježe niti prostitutke kao posjetiteljice krčmi, iako je poznato da je u ovom razdoblju postojao u Kaštelu prostor zvan Castelletum gdje su djelovale dubrovačke prostitutke.75 U istom dijelu grada nalazile su se i neke krčme, te mi se čini prilično vjerojatnim da su prostitutke »operirale« ne samo u rečenoj javnoj kući, nego i u tim krčmama. Vjerojatni razlog zašto ih ne nalazimo kao posjetiteljice krčmi je taj što su one navjerojatnije izbjegavale konfliktne situacije koje bi potom završavale na sudu.

No kako bilo, mislim da nije pretjerano iznenađenje to što žene nisu bile redovite gošće krčme, jer su zbivanja u krčmi, pod utjecajem alkohola, često znala izmaći kontroli i prerasti u nasilničko ponašanje, što je svakako bilo opasno za nježniji spol. Osim toga, muškarci su se uz piće često znali šaliti među sobom, nerijetko na račun žena.76 No, postoji još jedno moguće objašnjenje. Naime, radi se o općenitom stavu prema ženi i njezinoj ulozi u obitelji i društvu, koji i danas postoji u nekim zatvorenijim zajednicama Sredozemlja. Krčma je bila dio javnog prostora i života, te stoga nepogodna za žene, kojima su uobičajena uloga i mjesto bile kućanstvo i obitelj. Ovakav stav u potpunosti se poklapa s ranije spomenutim stavom da krčmarice u srednjovjekovnom Dubrovniku nisu imale baš najbolju reputaciju.77 Već je ranije spomenuto da je postojala negativna predodžba o krčmarima općenito. Uzmemo li u obzir česte ekscese u krčmi, tad se može pretpostaviti da ni krčma nije smatrana najsigurnijim mjestom za provođenje slobodnog vremena.

Nažalost, u Državnom arhivu Dubrovnik nisu sačuvani izvori iz kojih bi se mogla iščitati kakva je bila predodžba krčme u svijesti srednjovjekovnih Dubrovčana. Stoga ću se ponovno poslužiti metodom analogije, kao što sam to pokušao učiniti i kod predodžbe o krčmarima. Tako, u njemačkoj srednjovjekovnoj literaturi možemo naći izravne procjene života u krčmi.78 Različiti pisci i pjesnici smatrali su krčme mjestima gdje se puk previše opijao i igrao hazardne igre, gdje vladaju loše ponašanje i nepoštenje, gdje zalaze samo zli ljudi i gdje »nečastivi obitava, jer tamo može naći velik broj mušterija«.79 Naravno, to nije bio stav onih koji su redovito zalazili u krčme, ali je dio stanovništva vjerojatno dijelio ovo mišljenje.

Ukoliko je takva negativna predodžba krčme postojala i u Dubrovniku, onda se uopće ne trebamo čuditi što su ih žene većinom izbjegavale. Međutim, čini se da su se svi ostali, koji su češće zalazili u krčme, tamo osjećali prilično ugodno. To svakako ne znači da su svi gosti dubrovačkih krčmi bili zle i nepoštene osobe (naravno neki su bili upravo takvi). Razlog relativno velike posjećenosti krčmi skriva se, naime, u više puta ovdje ponavljanoj ulozi krčme u društvenoj zajednici — krčma je jednostavno bila javni prostor i jedno od bitnijih okupljališta puka.

Tijekom takvih »pijanih večeri« zasigurno je znalo doći i do konfliktnih situacija. Ako se pretpostavi da su ljudi u krčmama, uz igranje igara i međusobno razgovaranje, često previše popili, nije teško predvidjeti krajnji ishod takve zabave. Kao što se jasno vidi iz grafikona 6, u pijanom razgovoru, najčešći »odgovor« na neumjesno postavljeno pitanje ili zlobnu opasku bila je tuča. Slične obrasce ponašanja (tj. da su tuča i drugi oblici fizičkog napada bili najčešći zločin) može se uočiti i u drugim dijelovima srednjovjekovne Europe.80 Vrela sasvim jasno govore da većina ovih tuča nije bila planirana, nego da se radilo o »burnoj reakciji«, izazvanoj lošim raspoloženjem ili pijanstvom. Povodi tuči mogli su biti najrazličitiji: neplaćen račun, nevoljkost krčmara da dade vino na dug, uvreda ili pak neki drugi razlog, koji je napadač protumačio kao uvredljiv. Ipak, mora se priznati da se čini da su neki od tih zločina bili planirani unaprijed. Takav je, primjerice, slučaj iz 1350. godine, kad je Petar s Korčule (Petrus de Curçola) napao krčmara odmah pošto je nogom stupio u krčmu.81

Krađe i pljačke vjerojatno su također bile unaprijed planirane, a krčma je za takve aktivnosti predstavljala upravo idealan prostor. U gužvi do koje je u krčmama dolazilo lopovi su mogli »operirati« bez većeg rizika da budu uhvaćeni. Upravo zbog toga u slučajevima krađa počinitelj je najčešće ostajao nepoznat.83 Slično krađama, i prijevare su vjerojatno bile planirane, no kako njihova brojnost nije velika možemo pretpostaviti ili da su počinitelji bili dobro organizirani, te zato rijetko uopće otkriveni, ili pak da je strah od kazne bio toliki da je uistinu broj prijevara bio malen.

Uvrede su vjerojatno najinteresantnija grupa prijestupa, jer tu se može naići na čitav niz psovki i drugih verbalnih uvreda iz svakodnevnog života grada, poput tua mater est meretrix et magiça84 ili Štu esš bastardus85 ili pak filius meretricis.86 Ovakve uvrede slijede forme koje možemo naći i drugdje u Europi.87 Glede uvreda zanimljivo je primijetiti da je povlačenje za bradu smatrano posebno uvredljivim činom, no zadovoljavajuće obrazloženje za ovo nisam mogao naći u izvorima.88 Moguće da je povlačenje za bradu ulazilo u kategoriju fizičkog napada, te je zbog toga bilo veći prekršaj nego kakve druge uvrede. U grupi ostalih zločina mogu se naći različiti prijestupi poput remećenja javnog reda i mira,89 uništavanja imovine,90 ilegalne prodaje stranog vina,91 a naišao sam i na jedan slučaj ubojstva.92

Pri kraju ove analize zločina u dubrovačkim krčmama u kasnom srednjem vijeku, trebalo bi nešto reći i o distribuciji kaznenih djela s obzirom na zanimanja počinitelja. Krčmari su isključeni iz grafikona 7 jer je više no očigledno da su oni bili izloženiji zbivanjima u krčmi zbog prirode njihova zanimanja.93 No to ne znači da su krčmari bili samo pasivni promatrači ili žrtve kriminalnih radnji u krčmama. Naprotiv, kao što se vidi iz grafikona 7a, oni su često bili glavni akteri tuča i ostalih nereda i zlodjela u krčmama. Tako je, primjerice, krčmar Srijedan (Sriedan tabernarius domine Philippe) u siječnju 1374. optužio nekog Ostoju da ga je istukao dok je prodavao vino u krčmi. Međutim, tijekom sudbenog postupka postalo je jasno da je Srijedan započeo svađu, a onda i tuču, jer nije htio primiti novac koji mu je Ostoja ponudio za razbijeni vrč.94 Prema tome, kao što se vidi iz grafikona 7a, čini se da su krčmari, u odnosu na sve druge grupe, bili glavni »mutikaše« i počinioci zločina u krčmama gdje su radili.

Ovom prilikom iz analize su isključeni počinitelji koje izvori bilježe samo po imenu, jer im je nemoguće odrediti profesiju. Iz grafikona 7 vidi se da su među najbrojnijim počiniteljima zločina u krčmama bili državni službenici, što potvrđuje da u krčme nisu zalazili samo po službenoj dužnosti, nego da su navraćali i na piće, što je ponekad završilo svađom, tučom ili nečim gorim. Gotovo jednako brojni bili su i famuli, što također ne treba čuditi, jer u čitavoj Europi sluge su bili jedna od najčešće osuđivanih društvenih grupa.95 Vrlo je zanimljivo primijetiti da se u grupu čestih počinitelja nereda u krčmama mogu uvrstiti i klesari (petrarii, camenarii, lapicidae), no — nažalost — ne znam kako bih to objasnio. Sve ostale grupe zastupljene su kao počinioci nedjela s manje od 10%. Kao što se vidi iz grafikona, većinom su to bili mali obrtnici. Na osnovi ovog može se zaključiti da, iako su mali obrtnici bili najbrojniji gosti krčmi, oni najčešće nisu bili poticatelji kavge i tuče u krčmi.96

Na kraju što zaključiti?! Ovim radom pokušao sam pokazati kako su krčme srednjovjekovnog Dubrovnika svakako imale bitnu ulogu u svakodnevnom životu grada. Ako zbog ničeg drugog ono zbog svoje funkcije distribucije vina na malo unutar grada. Jer vino je svakako bilo jedno od bitnijih napitaka u srednjemu vijeku,97 pogotovo u jednom sredozemnom društvu kakav je srednjovjekovni Dubrovnik bio.

No osim te funkcije, krčma je imala i značajno mjesto u životu grada kao okupljalište i sastajalište gradskog puka, sitnih obrtnika i ostalih putnika–namjernika. Važnost krčmi u svakodnevnom životu također se može uočiti i na primjerima smještaja nekih od dubrovačkih krčmi, na što sam se osvrnuo u samome tekstu. Kao mjesto okupljanja krčma je neminovno bila dio javnog prostora, te je i kao takva morala biti interesantna dubrovačkim vlastima, te stoga i pronalazimo u zakonskim zbornicima sve one odredbe o uredbi njihova rada.

Nadalje, frekventnost posjećenosti dubrovačkih krčmi u kasnom srednjem vijeku pokazuje koliko je krčma bila uklopljena u život zajednice — posjećenost se poklapala s crkvenim kalendarom, klimom i prije svega ritmom rada. Jednako tako ponuda dubrovačke krčme bila je u skladu s potrebama njezinih gostiju — osim vina, krčma je posjetitelju nudila i nešto za pojesti, a moglo se u njoj i zabaviti uz neku igru ili tek razgovarati s drugim gostima.

No s druge strane, krčme su imale i jedno drugo — možda nešto mračnije — lice. Kako se u njima okupljao raznolik svijet (koji je nerijetko znao i pretjerati u piću), krčme su katkad postajale pozornice nasilničkog ponašanja pojedinaca. Takve su situacije utjecale na javno mnijenje o njima i ljudima koji tamo provode svoje slobodno (ili radno) vrijeme.

Sva ta raznolikost pitanja i problema na koje povjesničar nailazi proučavajući krčme, upućuje na to da su krčme uistinu bile bitan dio društvene zbilje srednjovjekovnog grada. Zato se o njima može govoriti sa stajališta gospodarske povijesti, povijesti svakodnevice, povijesti kriminaliteta, te čak i povijesti mentaliteta.

1

Vidi posebice: Peter Clark, The English Alehouse — a Social History 1200–1850 (London and New York: Longman, 1983.); Hans Conrad Peyer, Viaggiare nel Medioevo — Dall’ospitalitŕ alla locanda (Rim–Bari: Laterza & Figli Spa, 21999); William Abel Pantin, »Medieval Inns,« u: Studies in Building History, ed. E. M. Jope (London: Odhams Press Ltd., 1961), 166–91; Noël Coulet, »Propriétaires et exploitants d’auberges dans la France du Midi au bas Moyen Age,« u: Gastfreunschaft, Taverne und Gasthaus im Mittelalter, ur. Hans Conrad Peyer (München–Beč: R. Oldenbourg Verlag, 1983), 119–136; Gertrud Blaschitz, »Lehrhafte Literatur als Quelle für mittelalterliche Realienkunde: ’Der Jüngling’ des Konrad von Haslau und der ’Magezoge’,« Medium Aevum Quotidianum 28 (1994): 14–38.

2

Za detaljniju analizu pogledati djelo Petera Clarka o točionicama piva u Engleskoj. Vidi: Clark, The English Alehouse, 5.

3

E.g. Statut grada Dubrovnika, (Dubrovnik: Historijski arhiv u Dubrovniku 1990), lib. II cc. 4, 10; lib. V c. 26; lib. VI c. 41. (dalje: Statut grada Dubrovnika)

4

Statut grada Dubrovnika, lib. 6, c. 38.

5

E.g. Susan Mosher Sturard u knjizi A State of Deference donosi primjer krčmara koji je uspio prodati svoju kuću za 30 perpera, što nije bila velika suma, no ta kuća je bila smještena u susjedstvu doma ser Stjepana de Luccari. Vidi: Susan Mosher Stuard, A State of Deference: Ragusa–Dubrovnik in the Medieval Centuries (Philadelphia: Universitiy of Pennsylvania Press, 1992.), 116.

6

E.g. taberna Luce de Gambe ili taberna domini archiepiscopi. Vidi: Liber de Maleficiis, Državni arhiv Dubrovnik, 50–1, sv. 10, fol. 102’ (dalje: LM); Lamenta de foris, Državni arhiv Dubrovnik, 52, sv. 1, fol. 93 (dalje: LF); Lamenta de intus et de foris, Državni arhiv Dubrovnik, 53, sv. 1, 125 (dalje: LIF).

7

Slični primjeri mogu se naći u: Barbara W. Tuchman, Daleko zrcalo: zlosretno XIV stoljeće knjiga 1 (Zagreb: Grafički zavod Hrvatske, 1984.), 40.

8

E.g. LM, 50–1, vol. 1, fol. 21, 242; LM, 50–1, vol. 2, fol. 89, 125, 168, 192’; LM, 50–1, vol. 3, fol. 46, 128, 142, 199, 206’; LM, 50–1, vol. 4, fol. 11’, 118, 189, 189’, 206’; LM, 50–1, vol. 6, fol. 134’, 215–215’, 238, 247; LM, 50–1, vol. 7, fol. 72, 210; LM, 50–1, vol. 8, fol. 16’, 192’; LM, 50–1, vol. 9, fol. 123’, 142, 228–229, 262’; LM, 50–1, vol. 10, fol. 81’, 107’, 109; LF, 52, vol. 1, fol. 45, 46, 140’; LIF, 53, vol. 1, fol. 102, 156, 159’, 196.

9

Dinić–Knežević, »Trgovina vinom u Dubrovniku u XIV veku.« Godišnjak Filozofskog fakulteta u Novom Sadu 9 (1966.): 55. (dalje: Dinić–Knežević, Trgovina vinom)

10

Ibid.; Dinić–Knežević, Položaj žena u Dubrovniku u XIII i XIV veku, Odeljenje istorijskih nauka 2 (Beograd: Srpska akademija nauka i umetnosti, 1974.), 37.

11

Dinić–Knežević, Trgovina vinom, 56.

12

Dragan Roller, Dubrovački zanati u 15. i 16. stoljeću (Zagreb: Radovi JAZU, 1951), 158; vidi i: Foretić, Dubrovačke bratovštine, 31.

13

Budući da je dio zapisnika vijeća Dubrovačke Republike iz 14. stoljeća izgubljen, moguće da se je u tim izgubljenim spisima nalazila nekakva slična odluka, a da je i ta (pretpostavljena) ranija matrikula također izgubljena. No, to je samo pretpostavka.

14

ACMi, 5, sv. 16, fol. 77.

15

LIF, 53, sv. 1, fol 207’; Ovdje se vjerojatno radi o Mletačkoj Albaniji tj. današnoj crnogorskoj obali, no ne bi trebalo sasvim isključiti mogućnost dolaska ovog krčmara i s prostora današnje Albanije, pogotovo ako se prisjetimo trgovačkih veza Dubrovčana s različitm trgovištima u današnjoj Albaniji. Glede rasprostranjenosti Albanaca na istočnojadranskoj obali vidi: Zef Mirdita, »Problem etnogeneze Albanaca« Encyclopaedia moderna 13 (1974.): 33.

16

LM, 50–1, sv. 10, fol. 89’–90.

17

LIF, 53, sv. 1, fol. 97.

18

Naravno, ostalo stanovništvo vjerojatno nije bilo ništa manje pokretljivo, o čemu nam svjedoče i hodočasnički izvještaji, kao brojini strani trgovci u Dubrovniku, te aktivnost dubrovačkih trgovaca u zaleđu i na morima.

19

Dinić–Knežević, Trgovina vinom, 56.

20

Terminom famulus označavale su se pravno ne sasvim slobodne sluge i pojam se donekle veže uz instituciju ropstva nasljeđenu na istočno–jadranskoj obali još iz vremena kasne antike. Kroz stoljeća, položaj se ovakve posluge mijenjao, tako da u kasnom srednjem vijeku položaj famula nije jednak onome s početka srednjeg vijeka. S druge strane, ancile su spadale u kategoriju serva, tj. gotovo potpuno pravno neslobodne pomoćne radne snage. Glede pitanja famula i ancila vidi literaturu u: Neven Budak, »Pregled literature i objavljenih izvora o problemu serva i famula u srednjovjekovnim društvima na istočnom Jadranu,« Radovi Instituta za hrvatsku povijest 17 (1984.): 5–34. Vidi i: Neven Budak, »Pravni položaj serva i famula u komunalnim društvima na istočnom Jadranu,« Radovi Instituta za hrvatsku povijest 19 (1986.): 45–60.

21

Gregor Čremošnik, Kancelarijski i notarski spisi 1278–1301 Zbornik za istoriju, književnost i jezik s. 3, vol. 1 (Beograd: Srpska kraljevska akademija, 1932.), 42–43; Dušanka Dinić–Knežević, Položaj žena, 15.

22

E.g. Dinić–Knežević, Trgovina vinom, 55; Bariša Krekić, Dubrovnik in the fourteenth and fifteenth Centuries: A City Between East and West (Norman: University of Oklahoma Press, 1972.), 157.

23

Oporuke krčmarice Iobe iz 1335. (TN, 10–1, sv. 3, fol. 46’), krčmarice Diue iz 1365. (TN, 10–1, sv. 5, fol. 165) i Vitossaue Ciuetchi Dobriglieuich iz 1483. (TN, 10–1, sv. 24, fol. 156–156’).

24

Dinić–Knežević, Položaj žena, 10.

25

Statut grada Dubrovnika, lib. 3, cc. 39, 40; lib. 8, c. 55.

26

Lučić, Obrti i usluge, 123.

27

LM, 50–1, sv. 10, fol. 81’.

28

E.g. LF, 52, sv. 1, fol. 2; LI, 51, sv. 2, fol. 7; MSHSM, vol. 13, 60; Dinić–Knežević, Položaj žena, 37.

29

Statut grada Dubrovnika, lib. 6, c. 40; Lučić, Obrti i usluge, 111.

30

MSHSM, vol. 13, 262.

31

LV, c. 187.

32

Dinić–Knežević, Trgovina vinom, 56.

33

Vidi: Jorjo Tadić, Promet putnika u starom Dubrovniku (Dubrovnik: Turiskički savez u Dubrovniku, 1939.), passim.

34

Deutsche Sitte, 154.

35

Ovu tvrdnju nadopunjava i slučaj krčmara Radovana kojem je 1456. naređeno da otjera od sebe dvije žene na lošem glasu koje su po svemu sudeći živjele s njime u istom kućanstvu (Stanula et Zivana stant in domo Raduani tabernarii). Vidi: Jeremić i Tadić, Prilozi za istoriju zdravstvene kulture, 119.

36

Ova podjela nije jedina moguća, no budući da za hrvatski prostor do danas nisu vršena istraživanja u tom smjeru smatram da je za potrebe ovog rada sasvim dostatna i odgovarajuća.

37

Nužno je navesti da je u zapadnoeuropskim izvorima krčma navedena kao taberna. Istovjetan izraz možemo naći i u dubrovačkim izvorima. Međutim, različitost ponude ovih ugostiteljskih objekata svjedoči da se izgleda radi o različitim ustanovama.

38

Za detaljniju razradbu razlika između različitih ugostiteljskih objekata vidi: Clark, The English Alehouse, passim.

39

Krčme su radile samo do zvuka trećeg zvona (tertia campana). Točno vrijeme tog trećeg zvona ovisilo je o godišnjim dobima — ljeti oko jedanaest sati uvečer, dok je za zimskih mjeseci to bilo oko deset sati uvečer.

40

Odredba govori da se vino mora skladištiti samo u kamenim zgradama. Kako je krčma svakako morala imati nekakvo skladište vina, smatram da je razumno pretpostaviti da su krčme stoga morale biti u kamenim zgradama. Vidi: Statut grada Dubrovnika, lib. 6, c. 38.

41

Prema ovoj odredbi bila je zabranjena svaka trgovina tijekom blagdana (Uskrs, dani Svetih Apostola, dani Sv. Marije, Sv. Vlaha i Sv. Marka u travnju), te nedjeljom. Tih dana bilo je dopušteno trgovati samo sirom, svijećama i uljem, što jasno govori da su krčme bile izuzete iz te zabrane. (LOR, p. X, c. 3.)

42

E.g. LIF, 53, vol. 1, fol. 157’ i 159’; LM, 50–1, vol. 6, fol. 247.

43

E.g. LM, 50–1, vol. 2, fol. 125 i 130.

44

E.g. Ibid, vol. 2, fol. 94’; Ibid, vol. 5, fol. 382.

45

E.g. Ibid, vol. 9, fol. 89.

46

E.g. LIF, 53, vol. 1, fol. 212.

47

E.g. MHR, vol. 3, p. 219, c. 537.

48

E.g. LM, 50–1, vol. 2, fol. 264’; Ibid, vol. 5, fol. 82; Ibid, vol. 8, fol. 178’.

49

E.g. LM, vol. 9, fol. 161.

50

E.g. Ibid, vol. 7, fol. 175’, 185.

51

Ovi grafikoni nisu zasnovani na podacima koji bi pokrivali cijelo razdoblje, nego na uzorcima. Tako je grafikon 1 načinjen na osnovu jedinih sačuvanih kaznenih spisa iz druge polovice 14. st., tj. na podacima iz 1349–1350. i 1372–1374. S druge strane, grafikoni 2 i 3 načinjeni su na osnovu primjera iz 1402–1414, 1416–1429. i 1435–1440. Brojevi u grafikonima prikazuju broj zabilježenih slučajeva što su se dogodili u krčmi. Zbog toga treba naglasiti da ovi grafikoni ne pokazuju apsolutne vrijednosti nego samo trendove u dinamici života krčme.

52

Lučić, Obrti i usluge, 110.

53

U izvorima, kao i u literaturi, nisam našao niti jedan podatak da se u srednjovjekovnom Dubrovniku u krčmama služilo ikoje drugo piće osim vina (ili vode). Ovdje možda treba dodati da u dubrovačkom statutu stoji odredba prema kojoj je strogo zabranjena prodaja vina miješanog s medom (molça ili mulsa). Vidi: Statut grada Dubrovnika, lib. 6, c. 40.

54

Lučić, Obrti i usluge, 122.

55

Roller, Dubrovački zanati, 158.

56

Krčmar Nikola posjedovao je 13 vrčeva (bochalli), 2 kotla (caldare II de rame), 1 tavu (frossora I), 2 željezna ražnja (spedi II de ferro) i lanac za vješanje kotla iznad vatre (chadene I). Vidi: TN, vol. 8, fol. 169.

57

LM, 50–1, vol. 7, fol. 147’.

58

Statut grada Dubrovnika, lib. 6, c. 38.

59

Janeković–Römer, Post tertiam campanam, 8–9.

60

E.g. LM, 50–1, vol. 10, fol. 89’ i 90.

61

Statut grada Dubrovnika, lib. 6, c. 15; Da kartanje i igre s kockom uistinu nisu bile zabranjene u srednjovjekovnom Dubrovniku, svjedoči nam i odredba iz 1384. godine prema kojoj se takve igre samo prostorno ograničavaju. Vidi: LV, c. 55.

62

E.g. LM, 50–1, vol. 1, fol. 21 i 102.

63

LIF, 53, vol. 1, fol. 97.

64

Ibid, fol. 82’ i 83.

65

Janeković–Römer, Post tertiam campanam, 10.

66

Vidi: Tadić, Promet putnika, 19–33.

67

E.g. LM, 50–1, vol. 10, fol. 117’; LIF, 53, vol. 1, fol. 94’.

68

Vidi: Gertrud Blaschitz, »Lehrhafte Literatur als Quelle für mittelalterliche Realienkunde: ’Der Jüngling« des Konrad von Haslau und der ’Magezoge’,« Medium Aevum Quotidianum 28 (1994.): 33.

69

Ovaj grafikon kao i ostali, zasnovani su samo na zabilježenim slučajevima, pa ne predočavaju sasvim precizne rezultate, nego tek trendove u dinamici života krčme. Apsolutni brojevi za ovaj grafikon iznose muškarci=182, žene=10.

70

Ibid, 34.

71

LM, 50–1, vol. 3, fol. 128.

72

E.g. LM, 50–1, vol. 2, fol. 153 i 153’.

73

E.g. Ibid, vol. 10, fol. 117’.

74

E.g. Ibid, vol. 7, fol. 175’.

75

Dušanka Dinić–Knežević, Položaj žene u Dubrovniku u XIII i XIV veku, Odeljenje istorijskih nauka 2 (Beograd: Srpska akademija nauka i umetnosti, 1974), 141.

76

Janeković–Römer, Post tertiam campanam, 8.

77

Lučić, Obrti i usluge, 123.

78

Ovdje se može postaviti pitanje o utemeljenosti usporedbe njemačkih i dubrovačkih krčmi zbog različitosti kulturnih krugova i tradicija u kojima ove nastaju i djeluju. Međutim, iz sljedećeg potpoglavlja jasno se vidi da su se sve gore navedene radnje zbivale i u dubrovačkim krčmama (opijanje, hazardne igre, tuče itd.), te mislim da se može pretpostaviti kako je i dubrovačko javno mijenje bilo negdje u istim okvirima.

79

Blaschitz, Lehrhafte Literatur, 33.

80

Vidi grafikone u: Österberg i Lindström, Crime and Social Control, 47.

81

LM, 50–1, vol. 10, fol. 117’.

82

Apsolutni brojevi za grafikon 6 jesu: tuča=155; krađa=39; prijevara=3; uvreda=7; svađa=9.

83

E.g. LF, 52, vol. 1, fol. 88; LM, 50–1, vol. 3, fol. 134’; LM, 50–1, vol. 5, fol. 114.

84

LM, 50–1, vol. 8, fol. 287’.

85

LM, 50–1, vol. 6, fol. 312.

86

LM, 50–1, vol. 8, fol. 287’.

87

Österberg i Lindström, Crime and Social Control, 107.

88

E.g. LM, 50–1, vol. 7, fol. 262.

89

E.g. LM, 50–1, vol. 8, fol. 225.

90

E.g. LM, 50–1, vol. 7, fol. 165.

91

E.g. LM, 50–1, vol. 5, fol. 316.

92

E.g. LM, 50–1, vol. 7, fol. 259’.

93

Apsolutni brojevi za grafikone 7 i 7a jesu: državni službenici=8; mornari i ribari=4; najamnici=2; mesari=4; bačvari i stolari=4; postolari=3; krčmari=29; famuli=7; klesari=9; lončari=1; mlinari=1; zaposleni u agraru=2; kožari=3; frulači=2; oklopari=4; tekstilni radnici=1. Budući da je uzorak relativno malen, ovi grafikoni kao i oni prethodni odražavaju samo trendove, a ne pravo stanje stvari.

94

LIF, 53, vol. 1, fol. 258.

95

Österberg i Lindström, Crime and Social Control, 138.

96

Od ovog jedino odskače grupa klesara.

97

O tome detaljnije vidi u: Gabriele Archetti, Tempus vindemie — per la storia delle vigne e del vino nell’Europa medievale (Brescia: Fondazione Civiltŕ Bresciana, 1998.), passim.