Historiografija i izvori za proučavanje problematike materijalnog života u kasnosrednjovjekovnoj Dalmaciji

Problematika materijalnog života gradskog stanovništva kasnosrednjovjekovnih dalmatinskih komuna u hrvatskoj je historiografiji dosta slabo istražena unatoč činjenici što za takvu vrstu analize postoje, s jedne strane, kvalitetni metodološki predlošci, uglavnom razrađeni u europskoj medievistici, te s druge strane, obilje izvornog materijala sačuvanog za gotovo sve onodobne dalmatinske komune.

No, da bi se razumjelo područje istraživanja koje obuhvaća ova problematika nužno je na početku definirati sam pojam »materijalni život«. Pojam »materijalni život« je u prvom redu dio jednog šireg pojma poznatog pod nazivom »svakodnevni život«.1 Za razliku od razdoblja tzv. pozitivističke historiografije, kada su se medievisti uglavnom bavili istraživanjem velikih političkih i značajnih društvenih događaja ili osoba ili pak gospodarskom problematikom, od sredine 20. st. sve se više osjećala potreba za proučavanjem drugih segmenata srednjovjekovne prošlosti, u prvom redu svakodnevnog života srednjovjekovnog stanovništva (npr. hodočašća, život trgovaca, svakodnevica osoba na rubovima društva i isključenih iz društva kao npr. siromašnih, stranaca i drugih, pobožnost, život u gradskim župama, na tržnicama, u krčmama, turniri, proslave blagdana patrona, svakodnevica u profesionalnim društvima smrti i sl.), politički ili gospodarski malo bitnog na nekoj nacionalnoj razini, ali važnog za sagledavanje ukupnosti povijesnih zbivanja u manjim regijama, komunama ili pak seoskim sredinama.2

U svakom slučaju, istraživanja na područjima obuhvaćenim ovim pojmom iznjedrila su niz novih pod–područja od kojih je jedno od važnijih bilo područje istraživanja »materijalne kulture«. Pokušamo li definirati područje istraživanja koje je obuhvaćeno ovim pojmom možemo reći da se ono proteže od proučavanja načina odijevanja, razine kulture stanovanja, razine profesionalne djelatnosti kroz proučavanje vrsti alata ili instrumenata, načina prehrane, pa sve do umjetničkog ili književnog ukusa onovremenih ljudi.

Budući da se ovdje radi o proučavanju jednog specifičnog aspekta srednjovjekovne prošlosti, u prvom je redu važno utvrditi vrste izvora koji su najzahvalniji odnosno koji pružaju najveći broj podataka. Iako se povjesničari najčešće koriste pisanim izvorima, koji su od presudne važnosti i za proučavanje ovog aspekta svakodnevnog života, u slučaju proučavanja materijalne kulture vrlo važnu ulogu imaju i vizualni izvori, u prvom redu slike (zavjetne, oltarne, pale portante), prikazi na portalima, iluminacije u kodeksima i kipovi, koji ne samo da dopunjavaju informacije dobivene korištenjem pisanih izvora, nego nam čak pružaju mogućnost realističnog doživljaja i vizualizacije pojedinih predmeta (odjeće, obuće, ukrasnih predmete, kućanskih predmeta, profesionalnog alata, stambenih prostora, dućana, itd.), koji se spominju u pisanim vrelima.

Dijeleći sudbinu ostalih područja na prostoru kršćanskog Mediterana, u dalmatinskim komunama od XIII. st. dolazi do procvata bilježničke službe, što je utjecalo na pojavu sve većeg broja privatno–pravnih dokumenata koji su od izuzetne važnosti za proučavanje kako svakodnevnog života tako i materijalne kulture u mediteranskim urbanim društvima. Prema koncu srednjeg vijeka količina privatno–pravnih dokumenata (prije svega oporuka, inventara, ugovora o mirazu i kupoprodajnih ugovora), koji nam pomažu u rekonstrukciji raznih aspekata života komunalnog stanovništva, postaje toliko velika da omogućava proučavanje materijalne razine života ne samo elitnih slojeva društva (patricijata), nego i pripadnika ostalih društvenih slojeva.3

Najzahvalnija vrsta vrela za proučavanje materijalne razine života kasnosrednjovjekovnih dalmatinskih komuna su oporuke i inventari. Od ove dvije vrste izvora ipak su nešto važniji inventari. U njima bilježnici na pregledan način donose popis pokretnih, a često i nepokretnih dobara komunalnog stanovništva pri čemu je od osobite važnosti činjenica da su ti popisi vrlo pedantno sastavljeni što znači da bilježnik, prema uputama onoga za koga se inventar sastavlja (povjerenici pokojnika zvani commissarii ili fideicommisarii koje se imenuje u oporuci, a radi se najčešće o članovima obitelji ili prijateljima koji u roku od 15 dana moraju popisati svu imovinu pokojnika), donosi popis svih predmeta koje osoba posjeduje, ma koliko se beznačajni činili u našim očima, nerijetko navodeći i njihovu novčanu vrijednost.4 No upravo zbog toga oni predstavljaju izuzetno vrijedan izvor za proučavanje svakodnevnog života, a posebice materijalne kulture.

Pregled historiografije o problematici svakodnevnog života i materijalne kulture

Iako su neki aspekti svakodnevnog života bili u fokusu istraživanja već u doba romantičarske historiografije (npr. Jules Michellet ili kod nas Ivan Krstitelj Tkalčić) ipak su to bile samo kraće epizode u njihovim istraživanjima dok su cjelovita metodološka načela i kritički pristup analizi izvora postavljeni tek u drugoj polovini 20. st. Tendencija proučavanja problematike svakodnevnog života i materijalne kulture intenzivno je prisutna u europskoj historiografiji posljednja dva desetljeća, što je potaklo pokretanje brojnih projekata, a time i rezultiralo brojnim radovima i sintezama. U ovom kratkom pregledu historiografije izložiti ću samo najznačajnije sinteze i radove te projekte.

Kao jedan od najznačajnijih, a ujedno i prvih projekata usmjerenih u prvom redu na istraživanje ove problematike potrebno je izdvojiti projekt Medium Aevum Quotidianum koji je pokrenut 1982. pod vodstvom austrijskog povjesničara Gerharda Jaritza sa Povijesnog instituta Austrijske akademije znanosti u Kremsu. Ovaj projekt, kao i istoimeni časopis treba istaknuti zbog činjenice da je on znatno utjecao na razvitak hrvatske historiografije koja se bavila ovom problematikom u proteklih desetak godina. Od spomenute godine u okviru projekta izdaje se istoimeni časopis koji izlazi četiri puta godišnje, a obrađuje brojne teme povezane sa raznim aspektima svakodnevice i materijalne kulture sa naglaskom na srednjoeuropski prostor u razdoblju od ranog do konca srednjeg vijeka, iako su povremeno prisutni i radovi koji obrađuju i druge europske regije. Koliko je taj časopis metodologijom i tematikom posljednjih nekoliko godina utjecao i na hrvatske povjesničare potvrđuje i činjenica da je u zadnje vrijeme u tom časopisu svoje radove objavilo nekoliko hrvatskih znanstvenika kao Gordan Ravančić, Zdenka Janeković– Ręmer, Borislav Grgin i Sabine Florence Fabijanec.5

S obzirom na činjenicu da se problematikom srednjovjekovnog svakodnevlja i materijalnog života europski medievisti bave već nekoliko desetljeća, to je postavilo pretpostavke za pisanje sinteza o tim aspektima srednjovjekovne povijesti. Na temelju velikog broja studija i drugih manjih radova nastalih u zadnjih pola stoljeća, 60–ih godina 20. stoljeća nastale su prve sinteze usredodočene izričito na problematiku svakodnevnog života i materijale kulture. Ovdje ću navesti samo nekoliko najutjecajnijih i recentnijih. Tako je primjerice 1961. austrijski povjesničar Friedrich Heer objavio važnu sintezu naslovljenu Mittelalter: vom Jahr 1000 bis 1350.6

Jedna od značajnijih studija tematike svakodnevnog života na francuskom jeziku autora Roberta Delorta objavljena je već 1972. pod nazivom La vie du moyen age, a značajna je iz razloga što je predstavlja jednu od prvih studija koja daje prikaz srednjovjekovne svakodnevice općenito, kao i svakodnevnog života različitih socijalnih skupina (npr. trgovaca, obrtnika, plemića, građana i svećenstva) prikazanom na više primjera iz srednjovjekovnog života u Francuskoj i Italiji te povremenim osvrtima na primjere iz drugih djelova zapadne Europe.7 Godine 1985. objelodanjena je sinteza A History of Private Life. Revalations of the Medieval World, koja je pod uredništvom Georgesa Dubya i Philippa Ari#sa doživjela nekoliko izdanja i predstavlja jednu od najutjecajnijih sinteza, kako na metodološkoj tako i na sadržajoj razini.8 Godine 1996. objavljen je zbornik radova Pictura quasi picture: Die Rolle des Bildes in der Erforschung von Alltag und Sachkultur des Mittelalters und der frühen Neuzeit,9 u kojoj se pozornost posvećuje slici kao dokumentu važnom za proučavanje materijalne kulture, a koji je uredio već spomenuti Gerhard Jaritz. Vrlo je recentna i sinteza Paula Newmana Daily life in the Middle Ages.10

Usporedno sa objavljivanjem sinteza o srednjovjekovnom svakodnevlju počinju se pojavljivati i studije u kojima su izložena metodološka načela i smjernice vezane usko uz problematiku materijalnog života kao jednog od sastavnih djelova ove tematike. Budući da se radi o specifičnom aspektu svakodnevlja, prve moderne historiografske studije na tu temu objelodanjene su od početka 90–ih godina prošlog stoljeća. Tako su u broju 30 iz godine 1994. već spomenutog časopisa Medium Aevum Quotidianum objavljene dvije temeljne metodološke studije: prva Hansa Wernera Goetza — Methodological Problems of History of Everyday Life in Early Middle Ages11 i druga Gerharda Jaritza — Methodological Aspects of the History of Everyday Life in Late Middle Ages.12 Studija Hansa Wernera Goetza, uz raspravu o specifičnosti proučavanja izvora vezanih uz razdoblje ranog srednjeg vijeka, također iznosi svoje stavove o pristupu proučavanja povijesti svakodnevnog života općenito. Navodi kako povijest svakodnevice nije alternativa strukturalnoj povijesti, ali se mora voditi računa o rezultatima i postignućima strukturalne historiografije te je nužno metodološki provoditi interakciju između ta dva pristupa. Također navodi kako povijest svakodnevice nije nov pristup koji bi bio dovoljan za sagledavanje cijele povijesti iz nove perspektive, nego jednostavno nova grana u sveukupnom broju povijesnih metoda.13 Goetz navodi kako povijest svakodnevice istovremeno zanima i aktivno djelovanje pojedinca i njegovo pasivno iskustvo kao i mentalni doživljaj ljudi, ali da se sve to treba promatrati unutar šireg prostora u kojem taj pojedinac živi (Lebenswelt) jer se on ne može promatrati odvojeno od uvjeta koji ga okružuju.14 Važnost uvažavanja različitih doživljaja pojedinca uočava i Gerhard Jaritz koji posebice naglašava da analiza različitih izvora koji su vezani uz istu osobu (navodi vizualne i materijalne izvore kao i inventare i oporuke) mogu rezultirati različitim shvaćanjem određene tematike.15

Jedno od najzanimljivijih područja kojim se bave povjesničari materijalne kulture jest ono o srednjovjekovnoj odjeći, modi, tkaninama i sl.. Budući da za to područje postoje podacima bogati pisani izvori, kao već spomenuti inventari, oporuke te vizualni izvori, do danas je objavljeno više studija i zbornika radova koji se bave isključivo tom problematikom kao npr.: Dress in the Middle Ages,16 sinteza koju su objavile Francoise Piponnier i Perrine Mane, zbornik radova Clothing Culture 1350–1650 koji je za tisak nedavno uredila Catherine Richardson.17 Zanimljiva je i studija Ffione Swabey u kojem su na primjeru engleske provincije opisani brojni svakodnevni društveni običaji lokalnog plemstva te razina materijalne kulture u njihovim kućanstvima.18 Koliko je široko područje istraživanja materijalne kulture u srednjem vijeku svjedoči i zbornik radova pod naslovom Emotions and Material Culture, koji je za tisak pripremio Gerhard Jaritz 2002. godine,19 obrazlažući potrebu proučavanja ovog problemačinjenicom da se »materijalni predmeti uvijek moraju promatrati u kontekstu sa ljudima koji su ih stvorili i koristili, zato je prepoznavanje i ocjenjivanje materijalne kulture moguće samo ako se povezuje uz ljudske potrebe.20

* * * *

S obzirom na današnji stupanj istraživanja unutar hrvatske medievistike postoji priličan nesrazmjer u analizi problematike svakodnevnog života i materijalne kulture. Naime, dok je proučavanje svakodnevnog života u posljednjih petnaestak godina doživjelo procvat, pa su brojni hrvatski medievisti pisali o svakodnevnom životu u urbanim i ruralnim zajednicama, o marginalnim skupinama, obiteljskom životu, pobožnom životu i drugim aspektima svakodnevlja, dotle je razmatranje problematike materijalne razine života (odjeća, obuća, predmeti za svakodnevnu upotrebu u domaćinstvu, oružje, oruđe itd.) ostalo prilično neistraženo. Pregledavajući hrvatsku literaturu o toj problematici, naići ćemo na tek na manji broj radova od kojih neki čak i nisu vezani uz srednji vijek. Jedan od prvih doprinosa proučavanju te tematike u našoj historiografiji zasigurno predstavlja magistarski rad Borislava Grgina Društveni razvoj zadarskog otočja u drugoj polovici XIV. i prvoj polovini XV. stoljeća,21 u kojem je autor problematici materijalne kulture i svakodnevnog života posvetio cjelinu pod nazivom Materijalna kultura, duhovna kultura i životna svakodnevica na prostoru zadarskog otočja (1350–1450). U ovoj, dosta opsežnoj, cjelini autor analizira izgled otočkih naselja22 u prvom redu izgled stambenih prostora za koji kao najbolji primjer, zbog sačuvanosti srednjovjekovne arhitekture, izdvaja otok Pag. U istom poglavju razmatra i graditeljsku djelatnost na zadarskim otocima23 osvrćući se na najzastupljenije tipove i načine gradnje na navedenom području. Pažnju posvećuje i likovnoj umjetnosti i predmetima umjetničkog obrta24 kao i pismenosti, književnosti i školstvu na zadarskim otocima25 te na kraju životu svakodnevlja na zadarskim otocima26 osvrćući se na život u bratovštinama, agrarne uvjete, marginalizaciju starijih i nemoćnih članova društva te oblike praznovjerja i pučkih vjerovanja. Časopis Radovi Zavoda za hrvatsku povijest (br. 29, 1996) donosi dva zanimljiva rada mladih povjesničara koji se bave problematikon svakodnevnog života i materijalne kulture. Prvi je rad ranije spomenutog Borislava Grgina Osnovna obilježja društvenog razvoja zadarskog otočja u razvijenom srednjem vijeku27 u kojem autor zapravo sažima rezultate svojih istraživanja provedinih u izradi magistarske radnje. Drugi rad, autorice Irene Benyovsky, naslovljen je Privatni prostori grada Trogira u kasnom srednjem vijeku28 koji sadrži i iznimno zanimljivo poglavlje Svjetovni privatni prostori,29 u kojem je autorica opisala brojne materijalne predmete koji karakteriziraju život u privatnim prostorima srednjovjekovne trogirske komune. Sličnu analizu materijalnih aspekata života, ali za znatno kasnije razdoblje, izvršila je Fani Cega na temelju trogirskih inventara obitelji Garanjin u radu Odjeća plemića i građana u Trogiru tijekom XVIII. st. s osvrtom na onu koju su nosili članovi obitelji Garanjin,30 kao i radu o interijeru kuće obitelji Garanjin.31 Konačno, treba spomenuti i rad Nevenke Božanić–Bezić Nekoliko podataka o odijevanju Korčulana u 17. stoljeću,32 u kojem je, na temelju oporuka korčulanskih kneževa, prikazala neke pravilnosti u odijevanju gradske elite u ranomodernom razdoblju. Od najrecentnijih radova hrvatske medievistike koji se bave tematikom svakodnevnog života i donekle materijalne kulture, potrebno je izdvojiti i istraživanja Zdenke Janeković Römer koja je dio svog znanstvenog rada usmjerila prema problemima marginalnih skupina kao i svakodnenog života različitih skupina. Pri tome se posebno ističe rad Nasilje zakona: gradska vlast i privatni život u kasnosrednovjekovnom i novovjekovnom Dubrovniku33 u kojem autorica analizira problematiku uplitanja državne (komunalne) vlasti u privatni, a time i svakodnevni, pa posljedično i materijalni, život stanovnika ove komune. Iako je stanje istraženosti materijalne razine svakodnevnog života vrlo slabo za prostor istočnojadranske obale, ono je neusporedivo veće od prostora kontinentalne Hrvatske gdje je izvršeno tek nekoliko početnih analiza. Potrebno je istaknuti knjigu Stanka Andrića Čudesa sv. Ivana Kapistrana34 u kojoj autor, na temelju brojnih hagiografskih i diplomatičkih izvora o sv. Ivanu Kapistranu (Vitae, Legende, Liber Miraculum), te putem analize njegovog života donosi brojne podatke o svakodnevnom životu različitih skupina stanovništva u kasnosrednjovjekovnom Iloku i Slavoniji.

Iako je hrvatska medievistika, kao što se vidi iz gore iznesenog, još daleko od pisanja sintetskih djela o navedenoj problematici, u knjizi Borislava Grgina i Ive Goldsteina Europa i Sredozemlje u srednjem vijeku35 na nekoliko je mjesta prisutna sklonost prema temama iz svakodnevnog života i materijalne kulture iako se ne donose novi podaci za prostor današnje Hrvatske.

Izvori

Već iz pregleda literature koji je izložen gore jasno je uočljivo da su bilježnički spisi, a posebno oporuke i inventari kao pisani izvori te razne vrste slikovnog materijala kao vizualni izvori temeljni u proučavanju razine materijalnog života, kako na prostoru srednjovjekovne Europe tako i na prostoru priobalne i kontinentalne Hrvatske.

Upravo zbog činjenice da se u arhivima pojedinih hrvatskih gradova na obali i na kontinentu čuva velika količina bilježničke građe koja datira u razdoblje razvijenog i kasnog srednjeg vijeka, pri čemu se posebice bogatstvom ističu fondovi inventara i oporuka (za urbana središta kao npr. Dubrovnik, Split, Trogir, Šibenik, Zadar, Pazin, Varaždin, Zagreb), čini se paradoksalnim da je hrvatska historiografija pa tako i medievistika do sada producirala tek nekoliko manjih radova. Vjerojatno je jedan od razloga za tako slabi stupanj istraženosti i nepoznavanje pojmovnika kojim se služe pojedini dalmatinski bilježnici u tom razdoblju. Naime, inventari i oporuke iz tog razdoblja pisani su najčešće latinskim jezikom i narječejem veneto pri čemu su i u latinskim inventarima i oporukama pojedini predmeti iz svakodnevnog života vezani uz matrijalnu kulturu pisani venetom budući da u latinskom jeziku za neke pojmove nije postojao jezični ekvivalent. Jasno je da bi prvi stupanj istraživanja ove problematike zahtjevao definiranje svih pojmova koji se pojavljuju u ovim vrstama dokumenata i izrada jednog priručnog rječnika.

Kako bi se shvatila važnost inventara kao jednog od ključnih izvora za proučavanje materijalne razine života u hrvatskim urbanim i ruralnim srednjovjekovnim društvima, nužno je ukratko ukazati na osnovne sadržajne karakteristike ovog privano–pravnog dokumenta koji je gotovo identično bilježen u svim hrvatskim regijama. Inventari su privatno–pravni dokumenti koji se na prostoru istočnog Jadrana pojavljuju početkom XIV. st i to u gotovo u svim razvijenijim komunama. Osnovna karakteristika inventara kao izvora jest da u njemu bilježnik donosi popis svih pokretnih i nepokretnih dobara preminulih stanovnika neke komune ili distrikta pri tome nerjetko navodeći i njihovu novčanu vrijednost. Pravnu vjeru i opunomoćenost potvrđivali su potpisi bilježnika i svjedoka te izbor izvršitelja. Iako su najstariji sačuvani inventari za Zadar datirani u 1325.g.36, a za Šibenik u sredinu 14. stoljeća, istaživači kao Jakov Stipišić i Robert Leljak navode kako je praksa bilježenja inventara na prostoru istočnojadranskih komuna postala uobičajena nešto ranije, tj. početkom XIV. st.37

Kao i svi ostali privatno–pravni dokumenti u kasnosrednjovjekovnim dalmatinskim komunama, i inventari su pisani na narječju Veneto ili srednjovjekovnim latinskim. Tip pisma kojim su bilježeni bila je standardna, kurzivna gotica kojom su pisani gotovo svi dokumenti tog razdoblja. Veličinu inventara nekog pojedinca određivao je najprije njegov društveni položaj, a potom i materijalno bogatstvo. Promatrano u prosjeku, sadržajno najveći inventari su oni bilježeni za patricijat, kao najelitniji društveni komunalni stalež. Inventari stanovnika nižih društvenih staleža (cives, habitatores, districtualis) u prosjeku su manji proporcionalno njihovom nižem društvenom položaju.38 Tako su patricijski inventari u prosjeku zabilježeni na nekoliko folija, dok su inventari običnih građana i stanovnika nešto manji, a mogu iznositi i samo nekoliko redaka. Kao i uvijek postojale su neke iznimke. S obzirom na činjenicu da se u razvijenom srednjem vijeku iz građanskog staleža izdvajaju izrazito bogati pojedinci (trgovci i obrtnici) koji nisu bili pripadnici patricijata, ne čudi da je do sada najveći, a ujedno i jedan od podatcima najbogatijih sačuvanih inventara, onaj zadarskog suknara Mihovila iz 1385. g. zapisan na 134 lista.

Popisivanje inventara prisutno je u svim komunalnim društvenim slojevima, pa zbog toga i ova vrsta izvora, kao i oporuke, dopušta uvid u svakodnevni život i materijalnu razinu života stanovnika svih staleža. Već i prije nego što su gradske uprave pojedinih komuna objelodanile svoje statute u kojima su donesene točne odredbe o inventarima, lokalno je stanovništvo, slično kao i u slučaju oporuka samo osjetilo potrebu za takvom vrstom privatno–pravnih dokumenata. Stoga inventare kao i oporuke možemo smatrati produktom demokratizacije u sastavljanju privatno–pravnih dokumenata u kancelarijama komunalnih bilježnika. No dok oporuke odišu duhovnošću i sadrže dimenziju kojom se izražava osobni odnos prema kraju života, inventari s druge strane predstavljaju suhoparan dokument u kojem se jednostavnim jezikom detaljno listaju i nabrajaju sva pokretna i nepokretna dobra neke osobe.

No, upravo zbog toga su inventari i oporuke komplementarne vrste izvora koje se međusobno nadopunjavaju pa omogućuju istraživaču razmatranje i svjetovne (materijalne) i duhovno–pobožne razine svakodnevnog života. Zbog toga su istraživačima koji su zainteresirani za materijalne aspekte života primarni izvor inventari, dok su oporuke važnije onima koji se bave privatnom duhovnošću pojedinca.

Prvi koji je u hrvatskoj historiografiji uočio veliku vrijednost inventara u proučavanju svakodnevice i materijalne razine života stanovnika dalmatinskih komuna koncem srednjeg vijeka bio je Jakov Stipišić. U skaldu s tim već je 60–ih godina prošlog stoljeća, objavio prve važnije inventare iz zadarskog državnog arhiva.39 Osobito je potrebno izdvojiti njegov već spomenuti kritički prijepis Inventara dobara Mihovila Suknara pokojnog Petra iz godine 1385.40 Riječ je, kao što je rečeno, o najvećem i dosad najbogatijem pronađenom inventaru na našoj obali, koji je zabiljžen za bogatog trgovca tekstilom i soli iz zadarske obiteljihrvatskog podrijetla. S obzirom na bogatstvo popisanih pokretnina i nekretnina, kao i na neke druge podatke koje sadži, moguće je vrlo detaljno proučiti razne aspekte Mihovilovog svakodnevnog javnog i privatnog života. Upravo na temelju tako raskošnog inventara moguće je steći dublji uvid u privatni život pojedinca, prije svega u njegove poslove, njegov umjetnički i modni te književni ukus,raziu materijalne kultur u njegovom kućanstvu i dr. Uz iznimku takvih inventara koji će se zasigurno pronalaziti s vremena na vrijeme, smatram kako je za proučavanje šireg konteksta materijalne kulture i svakodnevnog života ipak potrebno proučavati ukupne fondove inventara u kojima se sukladno onodobnim potrebama izmjenjuje mnogo različitih inventara pripadnika svih društvenih slojeva.

U tom je smislu posebice vrijedna već spomenuta zbirka bilježničkih inventara koju je objavio R. Leljak naslovljena Inventari fonda Veličajne općine zadarske DAZd god. 1325–1385. Ova zbirka izvora, u kojoj su objelodanjeni inventari pripdanika svih slojeva, omogućuje izravan pogled u materijalne predmete koji su bili dijelom svakodnevnog života stanovnika svih društvenih slojeva jedne srednjovjekovne komune kakav je bio Zadar u XIV. st.

Na činjenicu kako inventari mogu predstavljati reprezentativan izvor za proučavanje srednjovjekovnog gospodarstva na razini pojedinačnog djelovanja trgovaca ukazala je 2003. Sabine Florence Fabijanec u svojem članku Dva inventara kao pokazatelji ekonomskog i kulturnog života u Zadru u XIV. st.41 U njemu je autorica na temelju dva različita inventara sastavljenih u različitom vremenskom razdoblju prikazala neke gospodarske promjene u XIV. st, koje su nastupile kao posljedice političkih previranja u vrijeme sukoba kralja Ludovika i Venecije. Pri tome je osobito vrijedan riječnik u kojem autorica donosi prijevod manje poznatih latinskih i veneto riječi kojima se definirala razna odjeća, obuća, tkanine, vrste hrane i sl. Upravo sljedeći ovaj primjeri, budući bi istraživači trebali izrađivati slične riječnike.

Povjesničari koji su u svojim istraživanjima koristili inventare uočili su da se radi o serijskom tipu izvora. Zbog toga se i podatci zabilježeni u inventarima mogu grupirati u više osnovnih skupina što omogućava i njihovu lakšu analizu, posebice primjenom kvantitativne metode. Ujednačenost i istovrsnost podataka koje sadrži svaki inventar omogućava njihovo grupiranje prema sljedećim kriterijima: broj folija na kojima je zabilježen svaki pojedini inventar koji nam eksplicitnoukazuju na veličinu inventara, a time i na potencijalno bogatstvo samog sastavljača; datacija; spol osobe koja sastavja inventar; ime i prezime te osobe; njeno podrijetlo koje može poslužiti u razmatranju udjela domaćeg i stranog stanovništva u pojedinoj komuni, te u razmatranju materijalnog statusa domaćeg i doseljenog stanovništva; socijalni status (nobilis civis, civis, habitator, forensis, districtualis) unutar pojedine komune; profesije odosno zanimanja, čime inventari dopunjavaju našu spoznaju o vrstama zanimanja prisutnih u komuni; nekretnine koje se popisuju bez obzira da li se nalaze na prostoru komune ili distrikta; pokretna dobra; odjeća i razne vrste tkanina koje osoba posjeduje; neodređena odjeća, odnosno odjevni predmeti za koje nije moguće utvrditi dali su namijenjene muškarcima ili ženama; muška odjeća; ženska odjeća; muška obuća; ženska obuća; nakit i modni ukrasi; liturgijski predmeti kao križevi, svječnjaci, ikone, krunice, primjerci biblija, psalterija, misala i sl.; oruđe; oružje; predmeti za domaćinstvo; knjige; umjetnički predmeti i drugo.

Kvantitativnom analizom ovako grupiranih podataka iz inventara može se steći uvid u razne aspekte materijalnog života stanovnika dalmatinskih komuna u kasnom srednjem vijeku. Pri tome je važno istaknuti da su inventari najbolja pisana vrela koja dopunjuju arheološki materijal, a koji za to razdoblje nije sačuvan u velikoj mjeri, posebice što se tiče odjeće, obuće ili knjiga. Kvantitativna analiza inventara, uz analizu nekih drugih serijskih vrsta bilježničkih dokumenata, prije svega oporuka, također omogućava bolji uvid u društvenu strukturu komune i raznolikost zanimanja u gradskim sredinama tog razdoblja. I na koncu, inventari nas povremeno mogu iznenaditi bilježenjem osobito vrijednih podataka iz naše kulturne, umjetničke i materijalne kulture kao što je to bio slučaj sa već spomenutim inventarom suknara Mihovila u čijem inventaru nalazimo podatak o najstarijem privatnom primjerku Danteove Božanske komedije na području jugoistočne i srednje Europe.

1

Za pojavu takvih istraživanja najzaslužnija je skupina francuskih povjesničara okopljenih oko časopisa Annales koji doživljava uzlet nakon Drugog svjetskog rata kada postaje povjesni časopis za proučavanje ekonomije, društva i civilizacije čime područje svojih istraživanja širi na sva područja prošlosti pa tako i materijalnoga života. Pristup koji su zagovarali povjesničari okupljeni oko navedenog časopisa naišao je na brojne istomišljenike u svijetu ponajviše iz razloga što je metodologija takvog pristupa pretpostavljala težnju da se, osloncem na različite društvene znanosti, otvore brojne nove, dotada zapostavljene, teme. U svojim istraživanjima ti su povjesničari pošli od pretpostavke da se i svakodnevne, naizgled obične, životne činjenice trebaju smatrati povijesnima što je u suprotnosti sa stajalištem tradicionalne historiografije koja je birala za razmatranje događaje i osobe koje je smatrala »vrijednim usopomene«. Mirjana Gross, Suvremena historiografija:kroijeni postignuća, traganja (dalje: Suvremena historiografija), Zagreb 2001, str. 238–239.

2

Razlika između novog pristupa proučavanju povijesti koje je zastupala grupa povjesničara oko časopisa Annales i pozitivističke historiografije leži i u činjenici da su analisti i njima bliski povjesničari pokušavali izbjeći zamku da njihov pristup bude samo empirički kao kod pozitivističke historiografije koja je u svom pristupu samu sebe smatrala objektivnom. Suvremena historiografija, str. 239.

3

Radi se o tzv. procesu demokratizacije u pisanju privatno–prvanih dokumenata koji je ovaj naziv dobio upravo zbog činjenice da, za razliku od ranosrednjovjekovnih komunalnih društava u kojima su takve isprave pisali isključivo pripadnici gradske elite, u razdoblju od XIII. st. praksa bilježenja takvih dokumenata postaje jednako proširena i među pripadnicima ostalih društvenih slojeva (cives, habitatores, districtualis).

4

Vidi: Inventari fonda Veličajne općine zadarske Državnog arhiva u Zadru godine 1325– 1385, sv. 1 (dalje: Inventari fonda), priredio i prepisao Robert Leljak, Zadar 2006, str. 9.

5

Borislav Grgin, The Inventories of Zagreb Cathedral, u Medium Aevum Quotidianum, br 31. 1994.; Zdenka Janeković–Römer, »Pro anima mea et predecessorum meorum«, u: Medium Aevum Quotidianum, br. 35, 1996.; Sabine Florence Fabijanec, L’influence des pouvoirs publics sur le commerce et sur la vie des marchés urbains en Dalmatie (XIIIe–XIVe sičcles), u: Medium Aevum Quotidianum, br. 48, 2003.; Gordan Ravančić, Crime in Taverns of Late Medieval Dubrovnik, u: Medium Aevum Quotidianum, br. 38, 1997; Isti, Alcohol in Public Space: The Example of Medieval Dubrovnik, u: Medium Aevum Quotidianum, br. 48, 2003.

6

München 1961. Ovdje se koristimo engleskim prijevodom Heerove knjige naslovljenom The Medieval World. Europe 1100–1350, Cleveland, World Pub.Co., 1962.

7

Lausanne 1972. Ovdje se koristimo talijanskim izdanjem Delortove knjige naslovljenom La vita quotidiana nel Medioevo, Economica Leterza, Roma–Bari 2005.

8

Harvard College 2003. Prvo izdanje tiskano je na francuskom pod nazivom Histoire de la vie Privée, vol. 2, De l’Europe féodale ŕ la Renaissance, Editions du Seuil 1985.

9

Verlag der Österreichischen Akademie der Wissenschaften, Wien 1996.

10

McFarland & Co., Jefferson NC 2001.

11

Dalje: Methodological Problems, u: Medium Aevum Quotidianum, br. 30, 1994, str. 10–22.

12

Dalje: Methodological Aspects, u: Medium Aevum Quotidianum, br. 30, 1994, str. 22–28.

13

Goetz, Methodological Problems, str. 11.

14

Isto.

15

Jaritz, Methodological Aspects, str. 22

16

Francoise Piponnier i Perrine Mane, Se vętir au Moyen Âge, Pariz 1995. Ovdje koristimo engleski prijevod knjige Dress in the Middle Ages, New Haven and London 2000.

17

Aldershot, Hampshire 2004.

18

Medieval gentelwoman: life in the gentry household in the latter Middle Ages, New York 1999.

19

Krems an der Donau 2002.

20

Emotions and Material Culture, str. 4

21

dalje: Društveni razvoj, Zagreb 1993.

22

Grgin, Društveni razvoj, str. 155–157.

23

Isti, str. 157–162.

24

Isti, str. 162–166.

25

Isti, str. 166–169.

26

Isti, str. 169–175.

27

Radovi Zavoda za hrvatsku povijest, Zagreb 1996.

28

Radovi Zavoda za hrvatsku povijest, Zagreb 1996.

29

Ista, str. 53–60.

30

Vartal, br. 1–2, 1997. str. 5–9.

31

Ista, Imovina u kući obitelji Garanjin nakon anarhije 1797. g., u: Građa za povijest Dalmacije, br. 12., 1996., str. 577–594.

32

Povijest umjetnosti i kulture, br. 4., 1999. str. 117–127.

33

Anali Zavoda za povijesne i društvene znanosti HAZU Dubrovnik, br. 41., 2001.

34

Slavonski Brod — Osijek 1999.

35

Zagreb 2006.

36

Inventari fonda, str. 10.

37

Inventari fonda.

38

Proučavanje povijesti svakodnevnog života pretpostavlja bavljenje problemima žena i muškaraca, pitanjima koje se tiču kako najnižih slojeva društva, tako i najviših. Povijest svakodnevice se često bavi pitanjima siromašnih slojeva i običnih ljudi toliko često da se zaboravlja da i vladajući slojevi imaju svoj svakodnevni život. Bavljenje poviješću svakodnevnog života podrazumijeva bavljenje nižim slojevima, ali nikako isključivo njima. Methodological Aspects, str. 22–23.

39

Inventar dobara zadarskog patricija Grizogona de Civallelis iz 1384. godine, u: Zbornik Historijskog zavoda Jugoslavenske akademije, br. 8, 1977, str. 375–410;

40

Već je 1967. Stipišić uočio izuzetnu vrijednost navedenog inventara što je rezultiralo prvo kraćim tekstom pod naslovom Inventar zadarskog trgovca Mihovila iz arhiva sv. Marije i njegovo značenje za kulturnu povijest Zadra, u: Zadarska revija, br., 2–3, 1967, str. 184–192, a potom i kritičkim prijepisom cijelog inventara.

41

Povijesni prilozi, br. 25., 2003.