Značajna ostavštinska trilogija

Ljudevit Krmpotić: »Neprilike Josipa Berse oko Dubrovačkih slika i prilika u svjetlu njegove književne ostavštine«, Hannover-Čakovec, 2003, svezak I-III.

Rad na rukopisnoj ostavštini gotovo uvijek zahtijeva pedantnu sustavnost prireditelja, pažljivost u sistematiziranju građe kao i nužnost pogovorne ili predgovorne kontekstualizacije prikupljene građe. Strpljivost i spremnost na suočavanje s nepoznatim prepoznaje se u knjigama nastalim na temelju rukopisa samo kod vrhunskih prireditelja koji izazovu dalekoga i nepoznatoga ne mogu odoljeti.

Jedan takav, prirediteljski nerv, prepoznaje se kod dr. sc. Ljudevita Krmpotića (Izvještaji o utvrđivanju granice Hrvatskog kraljevstva od 16. do 18. st., 1997; Car Franjo I. u Hrvatskoj 1818 (1-2), 2003) koji je uz pomoć i podršku supruge Eve Krmpotić priredio tri knjige naslovljene »Neprilike Josipa Berse oko Dubrovačkih slika i prilika u svjetlu njegove književne ostvaštine«. Oduševljeni knjigom Josipa Berse »Dubrovačke slike i prilike« (1941/2002) za čije je drugo pretisnuto izdanje napisao sustavan pogovor, Krmpotić se upustio u avanturu čitateljskog i znanstvenog traganja za Bersinim pjesmama, pripovjestima i romanima, člancima i raspravama koje su se potom pretvorile u istraživački posao usustavljivanja dokumenata sačuvanih u Bersinoj obiteljskoj ostavštini (NSK, Zagreb). Pri tome se misli na »preslagivanje« obiteljske korespondencije, razvrstavanje zapisa libretističkog prvaka Hrvatske moderne (kako ga naziva kroz sjajan članak akademik Nedjeljko Fabrio) Josipa Berse, zatim kipara Brune Berse, skladatelja Vladimira i Blagoja Berse te njihove sestre Danice.

Upravo je ovim trosveščanim uvidom u duh vremena u kojemu je Josip Bersa (1862-1932), profesor na gimnaziji i arheolog, ravnatelj arheološkog muzeja u Zadru, književnik, živio i djelovao, omogućen zanimljiv poticaj za razotkrivanje niza slijepih pjega koje su se pojavile oko njegova lika, oko njegovih ideoloških stavova kao i njegove društvene angažiranosti.

Nakon pročitanih prikupljenih dokumenata, korespondencije koju je njegova sestra Danica vodila s uglednicima svoga vremena (Milan Rešetar, Marko Car), nakon što se iz niza zapisa može naslutiti njegov odnos prema hrvatskom jeziku i hrvatskom nacionalnom identitetu postaje jasno kako je Krmpotićev prirediteljski napor imao za namjeru samo jedno - dopuniti hrvatsku historiografiju imenom hrvatskog pisca Josipa Berse.

Naime, u većini hrvatskih povijesnih pregleda, bibliografskih leksikonskih natuknica rijetko se ili netočno spominje ime književnika Josipa Berse u kontekstu hrvatske književne riječi.

O njegovu opernom libretizmu, kako zapisuje spomenuti Nedjeljko Fabrio, nema nigdje ništa: »Niti u govoru dr. Josipa Nagyja na komemoraciji u povodu Josipove smrti koja je održana na Dalmatinskom skupu u Zagrebu 28. travnja 1933. u palači Gradske štedionice na Trgu bana Jelačića (tiskanom u »Hrvatskoj reviji« br. 10, 1933), niti u eseju o Josipu Bersi u Novijoj dubrovačkoj književnosti Alberta Halera (1944) niti u Bilješkama o pjesniku Bersi Nikole Ivanišina (»Dubrovački vjesnik«, 11. ožujak 1955)«. (iz teksta Nedjeljka Fabria, Josip Bersa, libretistički prvak hrvatske moderne, u zborniku Krležini dani 1999., Zagreb-Osijek, 2000, str. 55-67)

Stoga su ovi dokumenti značajan prilog za približavanje suvremenom čitatelju kulturnog, ideološkog i društvenog diskursa autora koji potpisuje knjigu o dubrovačkim prilikama u razdoblju 1800- 1880. Bersa je u njoj kroz provokativnu biografiju prostora zaustavio trenutke vremena na izdisaju. Galeriju likova koje je upleo kroz petnaest poglavlja knjige u slike staroga Dubrovnika sa svim njihovim životnim manama i vrlinama sjajan su primjer oblika i načina gubitka ne samo globalne već i osobne slobode.

Ovim trima knjigama također je namjera »skidanja« prašine s tragova prošlosti razdoblja prije Prvog svjetskog rata, između dva rata pa sve do vremena Drugoga svjetskog rata koje se na različite načine »upijalo« u Hrvatskoj i Dubrovniku, u masama i pojedincima. U njima je riječ o prilozima iz književne ostavštine Josipa Berse koji su, kao što je već od kritike prepoznato, izvorna sistematizirana arhivska građa.

Kroz prizmu dokumenata koje je Krmpotić objavio u knjizi »Neprilike Josipa Berse oko Dubrovačkih slika i prilika u svjetlu njegove književne ostavštine« može se pronaći odgovor zašto je Bersina knjiga prvi puta objavljena 1941. ostala gotovo nepoznata široj recepciji. Prirediteljski pažljivi komentari pisama vrlo često čitateljima omogućavaju zadržavanje pozornosti na gotovo neprimjetnim detaljima u njima. Tako će Krmpotić prilikom objavljivanja pisama Josipove supruge Lidije uvodno zapisati sljedeće: »Lidijina pisma odišu svježinom i duhovitošću mediteranskog ugođaja, pogotovo do prosinca 1932. Ona se bavi ženskim temama kojima je zaokupljena, kao domaćinstvo, kuhinjski recepti, čipke, izrada zavjesa, moda, ženski šeširi i rodbina i njene sudbine.«

Nadalje, Krmpotić zaista vodi brigu o izvornosti rukopisne ostavštine pažljivo označavajući manje vidljive riječi u pismima, nastojeći objasniti točnu dataciju pisama odnosno kome su upućena, često donosi i pregled nepravilno napisanih riječi.

Jednom rječju, njegova uronjenost u poetiku života Josipa Berse, njegova pedantnost i sustavnost u pretraživanju dokumentarne građe i književne ostavštine primjer su koji će slijediti mnogi ukoliko budu potaknuti ovom nesvakidašnjom energijom i željom za nužnim ispravkama propusta enciklopedista i povjesničara.

Prirediteljski primjer dr. Ljudevita Krmpotića približio je granicu manje poznatoga i »nepravilno« prihvaćenoga široj čitateljskoj publici. Za njegovim stopama u razotkrivanju nepoznatoga, ispravljanju i popunjavanju praznina, trebali bi se kretati mnogi stari, ali i budući hrvatski historiografi.

Helena Sablić Tomić