Žene i nacistička država

Žene i nacistička država

Od šezdesetih godina 20. stoljeća naovamo, istraživanja temeljena na spolu sve više i više ispravljaju iskrivljene povijesne prikaze koji su nastali povijesnim ispitivanjima isključivo provođenima na muškarcima, a i zabilješke su radili većinom muški autori. Na prvi pogled, Treći Reich se pojavljuje kao područje u kojem važnost žena kao čimbenika povijesti ne može biti dokazana na jednostavan način. Na kraju krajeva, nacizam je bilo najreakcionarnija i najrepresivnija od svih modernih ideologija i ona koja je od početka u potpunosti isključila žene s vodećih funkcija. Štoviše, raniji radovi o nacionalnom socijalizmu, koji odražavaju tradicionalnu pristranost muškarcima, težili su ili nepriznavanju važnosti spola ili naglašavanju stereotipa o ženama kao pasivnim i nevinim žrtvama pokreta kojim su dominirali muškarci. Unatoč tomu, kao što povjesničari sve više i više naglašavaju, uspjeh nacizma nije ovisio samo o jednom čimbeniku nego o njegovoj sposobnosti da provede dinamičnu integraciju raznih konfliktnih interesa, posebice interesa žena, koje su u to doba činile više od polovice njemačkog stanovništva. Na primjer, iako je udio muških glasača koji su glasovali za naciste u vrijeme Weimarske Republike bio uvijek veći od ženskog, u ranim tridesetim godinama 20. stoljeća ta se razlika smanjila, a čak je u nekim protestantskim područjima situacija bila obrnuta. Postojale su naznake da će žene koje nikada prije nisu glasovale svoj glas dati nacističkim kandidatima, što navodi na to da ih je nešto u programu stranke jako privlačilo.

Utvrđeno je da je nacistički antifeminizam bio na određen način povezan s rasističkom ideologijom u cijelosti. Poput Židova, moderna »emancipirana« žena smatrana je zastupnikom degeneracije i nacionalne propasti, koji u svojem buđenju nosi »štetne« snage boljševizma, demokracije i parlamentarizma. Često se tvrdilo da su žene u Njemačkoj Židovi i marksisti namamili na racionalno razmišljanje i »nezdravo« razmišljanje o seksualnosti, dok su zagovaratelji ženske emancipacije zbog svojih aktivnosti bili osuđivani za uništenje »kršćansko-njemačkog« postojanja i obiteljskog života.

Nacisti su obećali uspostavu tradicionalne ravnoteže među spolovima poticanjem žena da slave svoju »prirodnu« kućnu ulogu majke i domaćice. »Jednaka prava za žene«, izjavio je Hitler, »znači da dobivaju poštovanje koje zaslužuju na način na koji im je priroda to dodijelila«. Žene su bile te koje su trebale postati središtem nacističkog poriva za povećanjem stope nataliteta. U ranijim godinama režima one su bile sustavno usmjeravane od ideje poslovne karijere prema ideji osnivanja ili proširenja obitelji, a zbog tog cilja uvedene su velike mogućnosti bračnog kreditiranja. Na sličan način i u politici obrazovanja naglasak nije bio na razvijanju »neprirodnih« kvaliteta kao što su akademska sposobnost i nezavisnost, nego se favoriziralo obrazovanje za majčinsku ulogu obavezatnim predmetima kao što su domaćinstvo i biologija.

Ženama se također zabranjivala upotreba kozmetičkih sredstava i nošenje »dekadentnih« stranih modnih odjevnih predmeta: seksualna privlačnost smatrana je »židovskim kozmopolitizmom«, a na provođenje dijeta za mršavljenje gledalo se s negodovanjem kao na protuudarac porivu za rađanjem. Puno se radilo na uspostavi novoga »njemačkog stila« preko Njemačkog ureda za modu, osnovanog 1933. pod počasnim predsjedanjem Magde Goebbels u svrhu borbe protiv odjeće koja se smatrala dekadentnom ili onom koja je ropski oponašala muški stil. Naglasak je bio i na fizičkoj spremnosti: žene su poticane da se natječu za sportsku medalju Reicha, a pušenje je, posebice u trudnoći, bilo strogo zabranjeno.

U braku je načelo ljubavi bio zamijenjeno načelom Rassegefühla, tj. rasne svjesnosti, parovi koji su se namjeravali prijaviti za bračni kredit bili su prisiljeni proći zahtjevnu liječničku provjeru, a zbog straha da bi im se mogli otkriti neki nasljedni nedostatci čak je postojalo i unosno crno tržište dokumenata kojima se dokazivalo arijevsko podrijetlo. Buduće supruge SS-ovaca bile su podvrgnute rigoroznim ispitivanjima i morale su pohađati specijalne Bräuteschule, tj. škole za mladenke, da bi se pripremile za majčinstvo.

Onima za koje se smatralo da su rasno ili društveno neprihvatljive za majčinstvo bile su nedostupne sve beneficije koje su imale »rasno poželjne« žene. Prema jednoj procjeni 27 958 »nepoželjnih« žena bilo je prisilno sterilizirano do kraja 1934, a od toga je 5% sterilizacija završilo smrću žene. Posebne žrtve bile su žene židovskog podrijetla, ne samo zbog svoje rase nego i zbog spola, i zbog toga su na društvenoj ljestvici bile čak i niže rangirane od muškaraca židovskog podrijetla. Arijevci koji su se oženili Židovkama bili su poticani da se od njih razvedu i u tim slučajevima potomci su uvijek bili odvajani od majke. A 1939. bilo je objavljeno da se strogi režim pobačaja ne odnosi na žene židovskog podrijetla.

Žene nežidovskog podrijetla koje su zbog nekog razloga odlučila nemati djecu i ne udavati se ili koje zbog nekog razloga koji je bio izvan njihove kontrole nisu bile sposobne za to, bile su podvrgnute raznim oblicima šikaniranja i diskriminacije. Jedna je žena bila pod tako jakim pritiskom da je pribjegla otmici djeteta. Neka druga se u otvorenom pismu Hitleru požalila: »Gledamo naše kćeri kako rastu u glupoj besciljnosti, živeći samo u maglovitoj nadi pronalaženja supruga i rađanja djece. U slučaju neuspjeha, njihovi su životi promašeni.« Uostalom, nacistička država pokazivala je slabo zanimanje za sudbinu žena samica koje su prešle godine za rađanje i koje su zbog toga često bile prisiljene tražiti najmanje plaće i najmonotoniji posao. Možda se najjasniji dokaz takve situacije može vidjeti u članku 3. Nürnberških rasnih zakona koji zabranjuje ženama arijevskog podrijetla da služe kao sluškinje u židovskim kućama, osim onih koje su prešle 45. godinu života i za koje se smatralo da su izvan opasnosti da ih seksualno napadnu njihovi židovski poslodavci.

Te činjenice dokumentirale su žene koje su u to doba bile protivnice režima (dobar je primjer knjiga Katherine Thomas Women in Nazi Germany, London, 1943), i već su dugo vremena poznate povjesničarima. Uostalom, prvi ozbiljni pokušaji analize nacizma temeljeni na spolu u šezdesetim i sedamdesetim godinama 20. stoljeća, doveli su do otkrića koja su poricala tradicionalno stajalište da je do negativne promjene položaja njemačkih žena došlo tek nakon 1933. Jill Stephenson navela je primjerice (Women in Nazi Society, Croom Helm, 1975) da je nacistička reakcionarna politika spram žena išla ruku pod ruku s europskim trendom u godinama između dvaju ratova. Mjere za suzbijanje abortusa i kontracepcije i zauzetost povećanjem stope nataliteta među »zdravim« dijelovima zajednice, bile su zajedničke diktaturama i desnih i lijevih, a prisutne su i kod demokrata. Francuska je primjerice imala čak više razloga od Njemačke da se brine o stupnju nataliteta, pa je 1920. godine prvi put i uvela postupak nagrađivanja »plodnih« majki, a poslije su ga preuzeli nacisti. Code de la famille je 1939. povećao kazne za kontracepciju i abortus, s tim da je abortus u ratno vrijeme vichyjevskoga režima 1942. smatran kaznenim prekršajem.

Na sličan način su i kampanje za uklanjanje udanih žena s tržišta rada u korist nezaposlenih muškaraca bile tipičan širokoeuropski odgovor na recesiju u svijetu tridesetih godina 20. stoljeća. U samoj Njemačkoj takvu je politiku provodio kancelar Brüning i njegova vlada između 1930. i 1932. i ta je politika uživala potporu velikih dijelova javnog mišljenja, uključujući konzervativce i crkveno mnijenje pa čak i neke sindikaliste i članove ženskih pokreta. Godine 1933. Dolfussov režim u Austriji uveo je mjere uklanjanja udanih žena iz javnih službi, a te mjere bile su slične onima koje su uveli nacisti te iste godine. Tijekom godina između dvaju ratova restrikcije zapošljavanja žena ostale su na snazi u mnogim državama širom Europe uključujući Francusku, Belgiju, Italiju, Bugarsku, Grčku, Nizozemsku i do 1938. i Norvešku. U Velikoj Britaniji su do 1944, i donošenja Butlerove odluke o obrazovanju, udane žene većinom bile isključene iz profesorskih zanimanja, a tek je sredinom pedesetih godina 20. stoljeća načelo jednakosti plaće uvedeno u javnu službu.

U međuvremenu se, tvrdi Stevensonova, najdojmljivija prekretnica u postupanju režima zbila nakon 1936. godine, kada je nezaposlenost dovedena na razumnu razinu i kada su nacisti započeli mijenjati svoju prijašnju politiku u skladu s potrebama ponovnog naoružavanja i rastuće ekonomije. Povećani zahtjev za ženskom radnom snagom, izjavljuje ona, značio je da su bez obzira na ideološke ciljeve nacista na dugoročnom planu, ti ciljevi u prijelaznom razdoblju mogli diskriminirati položaj žene samo u ograničenom obliku. Uostalom, autorica u potpunosti izokreće uobičajenu sliku: ona tvrdi da su žene u nacističkom režimu profitirale poboljšanjem svojega statusa te beneficijama koje su bile dodijeljene majkama i domaćicama, dok su u isto vrijeme učvršćivale svoj položaj zapošljavanjem izvan kuće i profesionalnim zapošljavanjima.

Već je prije nekoliko godina David Schönbaum (Hitler's Social Revolution. Class and Status in Nazi Germany 1933-1939, Weidenfeld and Nicolson, 1967) uočio kako je ekonomski pritisak pridonio poboljšanju natjecateljskog položaja žena na tržištu rada tako da se razlika između muških i ženskih plaća u doba Trećeg Reicha zapravo smanjila (razlike su ipak bile prisutne, primjerice, prosječan neiskusan radnik muškog spola mogao je još uvijek očekivati da bude plaćen više od iskusne radnice ženskog spola). Najznačajnije područje u kojem su nacisti najuspješnije zadržali svoje ideološko nastojanje na »prirodnoj inferiornosti« ženskog spola, tvrdi on, bilo je potpuno isključenje žena s pozicija političke vlasti i stranačke odgovornosti u okviru državnog aparata. Uostalom, Schönbaum također tvrdi da je gubitak političkog statusa u velikoj mjeri bio ublažen povećanim mogućnostima zapošljavanja i rastućih plaća, kao i poboljšanim dobrobitima majčinstva. On zaključuje da su »pritisci totalitarne države u kombinaciji s industrijalizacijom i industrijskim društvom proizveli za žene... novi položaj relativne ako ne i nekonvencionalne jednakosti«.

Njegov rad pomogao je osvjetljavanju razloga zašto su se neke vodeće ličnosti u ženskim pokretima prije 1930. godine, a posebice Gertrud Bäumer iz Saveza njemačkih udruga žena, bile voljne približiti režimu i čak hvaliti neke režimske postupke, kao što je uvođenje Službe za rad za mlade žene 1937. godine, kao korak prema većoj jednakosti žena unutar spolom uvjetovanih područja aktivnosti. Nacistički režim sam po sebi, uostalom, bio je u stanju proizvesti određen broj visokoprofiliranih ženskih ličnosti kao što su bile modno osviještena Magda Goebbels, filmska zvijezda, a poslije poznata redateljica Leni Riefenstahl, zatim pilotkinja Hannah Reisch i iznad svih Frauenführerin (ženski vođa) Gertrude Scholtz-Klink, koja je uspjela kombinirati vođenje šest do osam milijuna članova Nacističkoga ženskog ureda s odgovornošću majke četvero djece.

U širem pogledu, također je došlo do pomaka od stereotipne slike žena kao pasivnih žrtava Trećeg Reicha prema ženama kao aktivnim vlasnicama osobnih prava. To je zauzvrat otvorilo nove polemike oko problema privole žena nacizmu. Claudia Koonz je primjerice (Mothers in the Fatherland, Women, the Family and Nazi Politics, Jonathan Cape, 1987) otkrila postojanje žena koje su aktivno podupirale pokret za vrijeme njegova uspona. Takve »nacističke feministice«, ako se uostalom i mogu tako opisati, obično su tražile da ih se razlikuje od njihovih religijskih, buržujskih i socijalističkih kolega po njihovu izravnom odbacivanju emancipacije kao prijevare: jednaka prava za žene, tvrdile su one, značila su samo »jednaka prava da ih se iskoristi«. Paula Sieber, nacistička aktivistica u Düsseldorfu, pisala je u svojim lokalnim novinama:

Jučerašnji ženski pokret izveo je trideset šest parlamentaraca i tisuće žena na ulice naših velikih gradova. Od jedne žene napravili su visokopozicioniranog državnog službenika, a od stotine tisuća ostalih robove kapitalističkog ekonomskog uređenja.

Konzervativnije ličnosti kao što je Guida Diehl hvalile su napore Nacionalnog socijalizma u vraćanju ženama izgubljenog dostojanstva kao branitelja »njemačkih kršćanskih« duhovnih vrijednosti i obiteljskog života. Drugi su naglašavali mogućnosti koje je nacizam nudio da bi izmislio radikalniju javnu ulogu žene u okviru brige o djeci, obrazovanja i socijalne skrbi. Istraživanje Koonzove, zapravo, otkriva da su žene koje su bile aktivno uključene u nacistički pokret u vrijeme njegova procvata izražavale tipično zadovoljstvo zbog raskidanja s otuđenjem modernoga razumnog svijeta i strogih klasnih podjela koje su do tada razdvajale ženske pokrete.

Posebice su članice Lige mladih njemačkih djevojaka njegovale jak osjećaj solidarnosti među svojim članicama unatoč roditeljskom negodovanju i snobizmu žena s intelektualnim pretenzijama starijih, priznatijih ženskih organizacija. Druga zajednička tema bila je osjećaj ponosa koji su mnoge od tih žena osjećale u tome da su sposobne da pridonesu, ma kako malo, procesu nacionalnog preporoda. Nacistički vođe bili su često na mukama u naglašavanju činjenice da su žene nicht glechartig sondern gleichwertig - »različite, ali ne inferiorne« - muškarcima, i često su radili usporedbe između »časti« muškaraca u izvođenju vojne službe i »časti« žena u njihovoj borbi kao nositelja sljedeće generacije.

U stvarnosti su žene imale slabe ovlasti u okviru Trećeg Reicha, čak i u odvojenim segmentima koji su im bili dodijeljeni. Nakon 1933. nacističko vodstvo kojim su dominirali muškarci davalo je prednost novačenju pasivnijih žena koje bi bile zadovoljne primjenjivati politiku koja im je naređena odozgo. Gertrude Scholtz- Klink, kojoj je na koncu bilo dodijeljeno vodstvo nad Ženskim ministarstvom 1934. godine, bila je tipična predstavnica te vrste. Klasičnog arijevskog izgleda i majka četvero djece, bila je predstavnica idealnog »Gretchen« tipa, odajući one jednostavne ženske vrline - drugarstvo, samopožrtvovnost i odanost obitelji - koje su nacisti pokušavali poticati. Njezino vodeće načelo uvijek je bilo da žene trebaju voditi kampanju ne protiv muškaraca, već zajedno s njima i kao Frauenführerin težila je održavanju iluzije da je ona sama osmislila odgovarajuću autonomiju za žene u okviru njihove vlastite sfere djelovanja. U stvarnosti je bila isključena iz svih rasprava na višem stupnju, čak i kada su se one doticale područja koja su se izravno ticala žena, kao što su planovi za mobiliziranje ženske radne snage za vrijeme rata. Kada je primjerice 1942. predložila da bi potpore za dječje dotacije trebalo proširiti i na žene koje rade u tvornicama, direktor Radne fronte Robert Ley joj je rekao da volksbiologisch tj. rasno-biološki razlozi moraju imati prvenstvo nad potrebama ratne ekonomije.

U međuvremenu su poznati promiskuitet glavnih političkih vođa, odluka o reformi razvoda iz 1938. koja je dovela do čvrstog porasta broja legalnih razvoda, službena potpora koja se davala djeci što su špijunirala svoje roditelje te novačenje, koje je prisiljavalo sve veći broj muškaraca da žive odvojeni od svojega doma, razotkrili kontradikcije nacističke proobiteljske retorike. Očekivalo se da će Scholtz-Klink i njezini socijalni radnici odigrati aktivnu ulogu u ideološkoj indoktrinaciji i promociji eugenije i »rasne svjesnosti« među ženama koje su bile pod njihovom brigom, a ne samo prikupljanjem imena onih za koje su smatrale da su pogodne za sterilizaciju ili za program eutanazije. Uvođenje programa Lebensborn, kojim su posebno odabrane žene bile poticane da »doniraju dijete Führeru« nakon što su ilegalno imale dijete s nekim SS-oficirom, također je značio radikalni pomak od tradicionalnih obiteljskih vrijednosti i bez pandana je u njemačkoj povijesti i u onodobnom fašističkom pokretu.

Koonz je, uostalom, svoje dokaze stavila na viši stupanj. Gubeći svoja politička prava u zamjenu za čast i ugled koji su im dodijeljeni kao majkama, tvrdi ona, žene Njemačke nakon svega odigrale su jednaku ulogu, pomažući događanju rata i genocida. Dok su muškarci nacističke Njemačke na istoku pokrenuli svoj rasno obojeni osvajački rat, žene nacističke Njemačke su isto tako bile zaposlene u kreiranju njihove domaće atmosfere Lebensraum (životnog prostora) u obliku privatnih utočišta od izvanjskog svijeta. Prema njezinim navodima, nacisti su birali muškarce »dobrog obiteljskog podrijetla« za nadzornike prilikom ubijanja u koncentracijskim logorima. Uloga njihovih supruga bila je da sačuvaju »iluziju ljubavi u okolišu mržnje« i »mjesto susreta sa svojom humanošću« koje je jamčilo neku vrstu »umjetnog zdravog razuma« za one koji su se svakodnevno susretali s masovnim ubojstvima.

Ma kako kontroverzni bili zaključci Koonzove, njezin je rad bez sumnje vrlo vrijedan u dokazivanju važnosti povijesne uloge žena u ispitivanju povijesnih činjenica, čak i kada žene stavlja u negativan kontekst. Prema njezinim tvrdnjama, samo proučavanjem svakodnevnih banalnosti zla možemo početi razumjevati stvarne grozote holokausta.

Uostalom, žene Njemačke su bez sumnje bile često predodređene djelovati na način koji je navela Koonzova, te postoje i drugi jednako važni načini po kojima se žene mogu promatrati kao sudionici Trećeg Reicha. Dok su bez sumnje mnoge žene bile dio onih koje su »rasno nepoželjnim« sugrađanima činile život nepodnošljivim, one koje su bile izravno upletene u primjenjivanje nacističke politike bile su u najboljem slučaju u manjini. Može se reći, kao što otkriva ranija studija Tim Masona (Women in Germany 1925-1940. Family, Welfare and Work, History Workshop Journal, Part I, Spring 1976, Part II, Autumn 1976), da je najznačajniji trend u nacističkom obiteljskom životu išao prema idealu male obitelji, srednje klase. Prema njemu to je specifičan odgovor na zahtjeve koji su postavljani ženama povećanjem industrijalizacije i birokratizacije, a koji nisu bili samo karakteristika nacističke Njemačke nego većim dijelom i onodobnog zapadnjačkog života. To objašnjava popularnost nacionalističkog Nacrta kreditiranja braka, koji je omogućio mnogim mladim ženama da pobjegnu od dosade svakodnevnog rada time što bi se udale i osnovale domaćinstvo, ali je znakovito da je to također dovelo do otpora prema nacističkom porivu povećanja stope nataliteta i poslije prema naporima režima da potaknu žene da napuste svoje domaćinske obveze u korist rada za ratne potrebe. Općenito je, prema Masonovim navodima, mobilizacija žena za ratnu proizvodnju bila jako neučinkovita kao i ona u ratnoj Britaniji. Čak i nakon što su Hitlerove ideološke primjedbe na novačenje udanih žena nestale nakon pada Staljingrada 1943, mnoge žene nastavile su izbjegavanje radnih obveza, neke od njih i na ironičan način - samovoljno ostajući trudne.

Ranije istraživanje pokreta otpora izričito isključuje tu borbu žena protiv upletanja racionalno-birokratske države u njihovo privatno područje, a potječe od konvencionalnog stajališta da je otpor bio jedino moguć među onima koji su bili aktivno angažirani antinacisti prije 1933. Čak i Mason zadovoljno tvrdi tvrdi da:

Nizak stupanj udjela žena u pokretima otpora svih političkih uvjerenja, posebice u pokretu otpora konzervativaca, također upućuje na činjenicu da su žene u visokom postotku pasivno prihvaćale režim.

Uostalom, nedavne studije žena o pokretu otpora pokazale su da su žene bile sposobne razviti strategije političkog aktivizma u okviru svakodnevnog života, kao npr. širenjem njihovih uloga kao domaćica, tj. onih koje hrane i štite žrtve nacizma i aktivne članove pokreta otpora, ili iskorištavanjem mogućnosti koje su im se pružale time što su radile kao tajnice, čime su pokretu otpora osiguravale službu raspačavanja dokumenata, krivotvorenja papira ili obavještajne službe. Slično tomu, one koje su radile s bolesnima ili mentalno hendikepiranima, često članovima vjerskih redova, prije negoli stranačkim članovima, nisu bile odabirane za izravnu suradnju s nacistima u programima sterilizacije i eutanazije, ali su često bile suočene s mogućnostima spašavanja najmanje jednog od svojih štićenika, npr. mijenjanjem dijagnoza, skrivanjem pacijenata od nadređenih, ili time što bi ih slale natrag roditeljima obavještavajući ih o neizbježnim opasnostima. Za vrijeme samog rata dostava hrane stranim zarobljenicima ili komuniciranje na njihovu materinjem jeziku postalo je kazneno djelo i time čin koji se pripisivao pokretu otpora.

Koonz je uočila da u određenom kontekstu majčinstvo može preuzeti značenje koje je različito od onoga što ga ona opisuje u većem dijelu svoje knjige. U poglavlju o ženama židovskog podrijetla, ona bilježi da: »Dok su se muškarci jako trudili da izađu na kraj s neprijateljskim poslovnim svijetom, zvanjem i birokracijom, žene su se borile sačuvati obitelj kao utočište od prijetećeg izvanjskog svijeta.« U koncentracijskim logorima ljudi su se običavali udruživati u malene grupice »umjetnih obitelji« kao izvor privatne utjehe od pravog terorizma i ludila stvarnosti. U oba ta primjera žene rade baš ono za što ih je općenito optuživala Koonzova - osiguravaju privatnu sferu ljubavi u okružju mržnje - i čak kontrast između ljubavi i nasilja preuzima potpuno drukčije značenje. Obitelj, uvijek predvođena ženom u slučaju kada je suprug bio ubijen ili zarobljen, ostala je tako za dugo vremena i nakon rata postojati kao jedina preostala ustanova koja je Nijemcima mogla osigurati određeni stupanj normalnosti dok su prolazili kroz ostatke »tisućljetnog Reicha«.

Jedna od glavnih sastavnica analize žena kao aktera Trećeg Reicha je dvostrukost njihova položaja kao majki u domovini. Claudia Koonz ispravno tvrdi da je obećanje veće autonomije u okviru tradicionalne sfere djelovanja žena uvjerilo značajan broj žena u ranim tridesetim godinama 20. stoljeća da nevoljko pristanu na zatiranje svojih (nedavno zadobivenih) političkih prava. Uostalom, njezin pokušaj povezivanja te činjenice s kolektivnom odgovornošću žena za zločine nacizma propao je zbog pogreške nepriznavanja širokog spektra strategija koje su žene upotrebljavale u definiranju svojeg Lebenstrauma. Ta borba žena nije prestala nakon 1933, nego im je osigurala mogućnosti političkog djelovanja kroz cijeli spektar aktivnosti, od obrane njihova privatnog »prostora« protiv upletanja totalitarne države do mnogo svjesnijeg i aktivnijeg otpora nacizmu.

History Today, November 1993.

Prevela Romana Horvat