Veliki povratak stilistike

Krešimir Bagić: Treba li pisati kako dobri pisci pišu; Disput, Zagreb, 2004.

U biblioteci Četvrti zid zagrebačkog izdavača Disput u posljednje je dvije godine izašlo nekoliko vrlo vrijednih kroatističkih djela koja tematiziraju književnost i jezik: zbirka eseja profesora Ive Pranjkovića Jezik i beletristika, zbornik Važno je imati stila (sa znanstvenoga kolokvija održanoga na zagrebačkom Filozofskom fakultetu u povodu umirovljenja profesora Krune Pranjića) i knjiga Treba li pisati kako dobri pisci pišu profesora Krešimira Bagića. Sve su te tri knjige važan prinos hrvatskoj stilistici i promišljanju o jeziku i književnosti općenito.

Knjiga Treba li pisati kako dobri pisci pišu cjelina je nastala usustavljivanjem i razrađivanjem eseja koje je autor u posljednjih desetak godina objavljivao u stručnoj periodici. Osnovna je znanstveno-metodološka teza i okosnica Bagićeve knjige, izražena u Proslovu, razrađena u uvodnome eseju Beletristički stil, te oprimjerena i potkrijepljena u ostalim esejima u knjizi, »kako je literarna stilistika (a ne standardologija, leksikografija, lingvistička ili funkcionalna silistika) ona disciplina koja prikladno i meritorno može konkretno znanje o jezičnim činjenicama rabiti u analizi fikcijskoga teksta«. Bagić je, dakle, načinio otklon od jezičnoga pristupa književnosti karakterističnoga za većinu stilističara, odnosno udaljio stilistiku od jezikoslovnih disciplina i primaknuo je književnim disciplinama. Tekstovi su u ovoj knjizi uglavnom napisani tako da se iz njih gotovo ne može iščitati da ih je napisao stilističar, a ne neki drugi, »obični« književni stručnjak, toliko je, naime, literarna Bagićeva stilistika.

Knjiga je efekno i funkcionalno naslovljena Treba li pisati kako dobri pisci pišu tako da svim kroatistički i slično obrazovanim čitateljima potiče asocijaciju na čuvenu krilaticu »Piši onako kako dobri pisci pišu« koju je uspostavio glasoviti jezični stručnjak, profesor Ludevit Jonke, u knjizi Književni jezik u teoriji i praksi (Zagreb, 1964) suprotstavljajući se tako vukovskom principu da treba pisati onako kako se u narodu govori i potičući pisanje po uzoru na etablirane pisce. Iako je taj pristup dugo bio vrlo utjecajan, dokinula ga je funkcionalna stilistika artikulirajući potrebu da se tekstovi svakoga pojedinog funkcionalnog stila proizvode po pravilima koja su specifična za taj pojedini stil, a ne da se ugledavaju na jezik književnosti.

Bagić svoju polemiku s lingvističkom i funkcionalnom stilistikom temelji na vlastitim tezama o statusu beletrističkoga stila, tj. nadstila. Svoje teze iznosi u uvodnom eseju koji započinje tezom da postoje dva jednako loša (autor se eufemistički izražava »dvojbena«) jezična pristupa književnosti. Prvi, mistifikatorski, polazi od Jonkeove krilatice »Piši onako kako dobri pisci pišu«, a drugi, nastao u okrilju funkcionalne i lingvističke stilistike, književnost opisuje formalno, njezin jezik često određujući kao »odstupanje, devijaciju ili otklon od književnoga standarda i njegovih normi«. Autor polemizira s oba pristupa, s prvim, kako sam kaže, »možda pomalo neozbiljnim tonom« (ističući da se temelji na apsurdnom poistovjećivanju jezika književnosti i jezika raznih drugih oblika komunikacije), a s drugim ozbiljno. Funkcionalnu i lingvističku stilistiku uspoređuje sa starom retorikom koja je stil shvaćala kao ukras navodeći Riffaterreovu definiciju prema kojoj je stil naglašavanje dodano informaciji koju prenosi lingvistička struktura. Zato smatra da o jeziku književnosti treba govoriti u okviru literarne stilistike koja stilističnost i stilematičnost neće utvrđivati u odnosu na sustav općeg jezika (kao odstupanje od njega), nego na sustav dotičnoga književnoga teksta (te analizirati njegova uporišna mjesta). Sažeo je i razloge zbog kojih smatra da beletristički stil nije jedan od funkcionalnih stilova: funkcionalni su stilovi društveno verificirani ustaljeni načini iskazivanja, a beletristički je stil shematska apstrakcija izvedena iz načelnih odlika raznorodnih i autonomnih literarnih iskaza, funkcionalni su stilovi proizvod stvarnih čovjekovih potreba za praktičnim oblicima komunikacije, dok literarne iskaze odlikuje posredan odnos prema stvarnosti i nepostojanje stvarnoga konteksta, funkcionalni stilovi rade protiv jezične kreativnosti, a beletristički stil objedinjuje iskaze koje odlikuje jezični ekskluzivizam, semantika izraza u funkcionalnim stilovima je prozirna, dok je semantika beletrističkih tekstova nerazrješiva i tomu slično.

Osim uvodnoga, u knjizi se nalazi još šest izvrsnih eseja o pojedinim žanrovima hrvatske književnosti te o leksikografskoj djelatnosti. Knjiga završava opisom zanimljive stilske vježbe koju je autor poduzeo sa svojim studentima. Sve tekstove odlikuje vrsna kompetentnost i informativnost, preglednost i sistematičnost te sugestivnost i duhovitost.

U esejima o hrvatskoj književnosti opisana su i tipologizirana dva žanra: pjesništvo druge polovice 20. stoljeća i kratka priča posljednjih dvaju desetljeća 20. stoljeća. Prvi esej izlaže poetološka načela i rasvjetljuje duhovni obzor hrvatske lirike pišući o jednom od ishodišnih mjesta suvremenoga života i književnosti: o fenomenu praznine i o svemu što ona znači. Praznina je drugo ime za prostor želje, kreacije, preobrazbe, ona je emocija i stanje duha koje ispunjava šutnja ili egzistencijalni krik, ona inicira nastanak pjesničkoga jezika koji odustaje od jezičnoga spektakla, ona određuje i status poetskog subjekta koji se samoukida... Drugi esej tematizira hrvatsku kratku priču nastalu u posljednja dva desetljeća dvadesetoga stoljeća, u razdoblju kada ona od rubnoga postaje prestižan žanr, te nad ostalim žanrovima prednjači kvantitativno i kvalitativno. Donosi se određenje kratke priče kao teksta »koji varira između jedne rečenice i par desetaka tisuća riječi« s jezgrovitošću literarnog minimalizma. Tematizira dvije generacije pisaca-kratkopričaša: one iz osamdesetih okupljene oko kultnoga časopisa Quorum, čiju poetiku naziva konceptualnom (što znači da istodobno posreduje fikcijski svijet i autorovu zamisao o najprikladnijim načinima njegova oblikovanja), te pisce iz devedesetih godina čije poetike određuje trima osnovnim odrednicama: kritičkim mimetizmom (naglašenim interesom za stvarnost i vlastitom pozicijom u njoj), eskapizmom (pokušajem univerzalizacije i alegorizacije vlastitoga iskustva) i interdiskurzivnošću (okušavanjem u spajanju različitih diskurzivnih matrica). Autor se, osim razlikama, bavi i poveznicama među rukopisima tih dviju generacija (i međugeneracije) te sličnostima u njihovim poetikama. Ističe da je kategorija urbanosti glavno povezno obilježje pa pisce obaju naraštaja naziva prozaicima urbanoga pejzaža.

Baš kao i tekstovi o hrvatskoj književnosti, intrigantni su i tekstovi o hrvatskoj leksikografiji. Jedan od tekstova donosi pogled na hrvatski lingvistički tezaurus, na Simeonov Enciklopedijski rječnik lingvističkih naziva (Zagreb, 1969). S vremenske distance od tridesetak godina pokazuje istodobno njegovu zadivljujuću veličinu i vrijednost, kao i njegove »zabavne« strane, odnosno one dijelove kojima nije mjesto u lingvističkome rječniku, ma bio on i enciklopedijski. Drugi se tekst polemički osvrće na enciklopediju Krležijanu (Zagreb, 1993-1999) Leksikografskoga zavoda »Miroslav Krleža«. Autor sa žaljenjem iznosi tezu da se o Krleži danas puno više govori nego što ga se tiska i čita (to je gledište već sadržano u podnaslovu eseja Prevlast interpretacije nad recepcijom). Enciklopedija Krležijana, izdana prije Krležinih Djela, pravi je pokazatelj spomenute prevlasti krležoloških glasova nad samim Krležinim glasom. Članak karakterizira enciklopediju kao vrlo uspjelu i iznosi brojne njezine kvalitete, a kao nedostatke navodi redundantnost, angažiranost i subjektivni pristup naglašavajući da ti nedostaci proističu iz toga što je Krleža stožerna figura 20. stoljeća, dakle naše nedavne prošlosti, pa o njegovu djelu još nema općega konsenzusa.

Originalan je i zanimljiv dio knjige i njezino završno poglavlje: stilska vježba koju je autor proveo sa svojim studentima. Autor je pjesmu »Zvijezda Cvjetnog trga« Danijela Dragojevića razlomio na riječi, te ih je, prebačene u osnovni oblik i poredane po abecedi, dao seminaristima stilistike tražeći da od njih u 60 minuta sastave tekst (pjesmu, kratku priču, vijest, mikro-esej ili nešto drugo) tako da ne izostavljaju ni ne dodaju više od tri riječi. Analiza rezultata te stilske vježbe otkrila je mnogo o prirodi poetske kreacije kao takve.

Široj kulturnoj javnosti ova knjiga može omogućiti bolje snalaženje u suvremenoj hrvatskoj književnosti koja je dijelom, osobito onim pjesničkim, zbog hermetičnosti i neprohodnosti bila zanemarivana i zaobilažena. Stručnjacima koji su (u skladu s kroatističkom tradicijom u radovima profesora Pranjića) bili skloniji lingvističkom pogledu na jezik književnih djela, neka poglavlja ove knjige mogu promijeniti shvaćanja i učiniti da na tu problematiku pogledaju drugačije. Dakle, Treba li pisati kako dobri pisci pišu, kao i svaka dobra knjiga, čini da čitatelj propita i, možda, modificira vlastito mišljenje. Zbog toga je autoru sigurno uspjelo ono što je poželio na početku, u samom proslovu svoje knjige, a to je da »uobliči provokativan rukopis«. A to je najveći mogući kompliment takvoj knjizi.

Sanda Lucija Udier