Tamo gdje je sve počelo

Tamo gdje je sve počelo

Rijetko kada sam kamo stigao s toliko putničke znatiželje kao u Izrael. Slušao sam i čitao o mnogim detaljima svakodnevnog života po kojima se Izrael razlikuje od bilo koje druge zemlje na svijetu. Živo me je zanimalo koliko će se toga obistiniti u mojem putničkom iskustvu. Dakako, tu je i povijesno naslijeđe po kojem se Izrael također izdvaja od svih ostalih zemalja. Kako ću doživjeti prvi susret s biblijskim lokalitetima? Hoće li me se imalo dojmiti ili ću ostati razočaran? Hoću li osjetiti dašak daleke povijesti? Kakav je uopće izraelski krajolik i odgovara li on mojoj predodžbi, posve nesvjesno i nenamjerno stvaranoj dugi niz godina?

Postojanja intenzivne osobne predodžbe o Izraelu postao sam svjestan tek kada sam u svoje ruke prvi put primio ne baš jeftinu zrakoplovnu kartu. Nakon više godina povremenog dogovaranja i neispunjenih planova, konačno mi je »upalilo«, i to ne jednom nego dva puta u razmjerno kratkom vremenskom razmaku. Prvi od dva uzastopna posjeta u kratkom vremenskom razmaku pao je u sjajno vrijeme iz nekoliko razloga. Što se klimatskih prilika tiče, siječanj je povoljno vrijeme za posjet. Što se pak gužve tiče, u siječnju je uopće nema. Ni jedna od triju velikih religija koje svojataju Jeruzalem nije u to vrijeme obilježavala svoj blagdan. I što se političkih prilika tiče, siječanj 2005. bio je povoljno vrijeme za posjet: nakon smrti Jasera Arafata Palestinci su baš tih dana birali novo vodstvo. Oružje je uglavnom (ne i potpuno) mirovalo.

I drugi posjet, u proljeće iste, 2005. godine, imao je dobar timing. Vremenske su prilike bile dobre: bilo je toplo, ali ne i prevruće. Slično je bilo i s političko-sigurnosnim stanjem. Novo palestinsko vodstvo uglavnom se držalo najavljene promjene ponašanja, što je i na izraelskoj strani stvaralo opušteniju atmosferu.

Ograđena zemlja

Krenimo s mjerama sigurnosti po kojima je Izrael jedinstven. Ulaz u zemlju u zračnoj luci Ben Gurion pokazao se začuđujuće jednostavnim. U Beču, odakle sam oba puta letio do središnje izraelske međunarodne zračne luke, svaki je putnik obavio kratak razgovor sa službenikom osiguranja, no ta se procedura nipošto nije razlikovala od procedure kakvu prolaze putnici za Sjedinjene Države. Ni razgovori s izraelskim službenikom na Ben Gurionu nisu bili ništa osobito. Tek nekoliko kratkih površnih pitanja, udaranje pečata u putovnicu i brz prolaz prema dvorani s prtljagom. Daleko od očekivane strogoće. Oko Jeruzalema i u samome gradu brojne su stalne i povremene kontrolne točke. Da takve prizore vidim u nekoj drugoj zemlji, odmah bih se uznemirio i teško bih ih prihvatio. U Jeruzalemu to su uobičajeni prizori, koji samo neupućene mogu iznenaditi. Ono što iznenađuje je katkad djetinji izgled naoružanih stražara te visok udjel djevojaka među njima. Treba znati da je u Izraelu i dalje na snazi obvezatni vojni rok u trajanju od tri godine za muškarce i dvije godine za žene. Ročnici i ročnice često su angažirani upravo na takvim kontrolnim točkama. Naoružane vojnika susrećete često i na svim mogućim mjestima. Osiguranje je postavljeno i na ulazima u, bez iznimke, svaki restoran te u znatan dio trgovina. Sve to namjernika zaista može iritirati. Pa nije baš uobičajeno da vas zaustavljaju i da vam zagledaju u stvari svaki put kada ulazite u kafić ili restoran. Ipak, koliko god napadna nazočnost osiguranja čovjeku može smetati, u Izraelu morate biti svjesni realnosti. Teroristički napadi nisu izmišljeni razlog paranoične vlasti, nego događaj s kojim valja računati. Primjer slijedi.

Jednu večer s kolegama odem u obližnji kafić u neposrednoj blizini hotela u zapadnom dijelu Jeruzalema. Nas trojica dugogodišnjih kolega i prijatelja poželili smo provesti večer u razgovoru, usput nešto prigristi i popiti i pritom nam nije bilo presudno gdje će to biti. Važno je bilo imati malo mira i ugodan ambijent. Naoko miran kvartovski restorančić u neuglednoj prizemnoj zgradi, podalje od Staroga grada ili kakvih drugih lokaliteta koji privlače ljude činio se dobrim izborom. Unutra živa atmosfera, koju stvaraju uglavnom mladi Izraelci. Priča se, pije i puši, preko razglasa puštaju ne pretjerano glasnu glazbu, goste poslužuju ljubazne mlade konobarice ne osobito vične kontaktu sa strancima. Ukratko, nenametljivo mjesto kakvo nam je baš trebalo da se osjećamo dobro i da večer provedemo u ugodnom prijateljskom razgovoru. Drugi dan doznali smo da je prije nekoliko godina upravo taj restorančić bio metom napada palestinskog bombaša samoubojice. Poginulo je nekoliko ljudi.

Atmosfera u restoranu uoči tog napadaja vjerojatno se ničim nije razlikovala od atmosfere u kakvoj smo nas trojica provela ugodnu večer.

Na teroristički čin podsjeća i ne pretjerano uočljiva spomen-ploča koju smo primijetili tek nakon što smo doznali za njega. Kada znate da je to dio izraelske svakodnevice, prestanete se ljutiti na sveprisutne službenike osiguranja, koji dežuraju ispred svakog ugostiteljskog objekta. U Tel Avivu, međutim, takvih je kontrola ipak manje nego u Jeruzalemu. Stražari ne stoje ispred svih restorana. U mnoge se može ući i bez kontrolnog pregleda. U nekim drugim mjestima, u Eilatu ili u 'Akku, ne sjećam se uopće da nas je itko zaustavljao na ulazu u trgovinu ili restoran.

Kada se naša međunarodna studijska skupina zaputila iz Jeruzalema na trodnevnu ekskurziju u južni, pustinjski dio zemlje, ispostavilo se da s nama u autobusu putuju i dva mladića naoružana kratkim automatskim puškama, popularnijim izraelskim uzijima. Tijekom puta doznali smo da su pripadnici sveučilišnog osiguranja i da je njihova nazočnost u sličnim prigodama obvezatna. I to bi moglo iritirati. Što rade dva naoružana tipa među krajnje prijateljski raspoloženim kolegama iz raznih dijelova svijeta, kojima zaista ne treba nikakva, a najmanje oružana paska? No takvo gledanje bilo bi pogrešno. Imali smo se prilike uvjeriti da mi gosti iz inozemstva uopće nismo bili zanimljivi tim naoružanim mladićima. Što smo između sebe razgovarali, što smo komentirali ili pak snimali svojim kamerama i aparatima njih zaista nije zanimalo. Njihova zadaća nije bila da nas kontroliraju, nego da štite našu skupinu u slučaju neželjene potrebe.

Želim reći da je važno sve te mjere sigurnosti prihvatiti kao dio izraelske svakodnevice i nikako ne dopustiti da vam počnu smetati. One nisu tu zbog dobronamjernih gostiju i sve dok sebe smatrate takvim, ne trebate se zbog toga uzbuđivati. Takav pristup osobito se pokazao korisnim kada sam prvi put napuštao zemlju. Nakon dva dugačka intervjua s dvije različite vrste sigurnosnog osoblja i s razbacanim osobnim stvarima iz temeljito premetnute putne torbe ispred sebe, nisam se osjećao baš najugodnije. Gotovo pun sat odgovarao sam na pitanja u rasponu od onih standardnih, poput opisa znanstvenog skupa na kojem sam sudjelovao i opisa itinerera ekskurzije, do pomalo neobičnih, kao što je primjerice bilo ono zašto sam baš ja a ne netko drugi iz Hrvatske sudjelovao na skupu i tko je o tome odlučio. Pretpostavljam da gledano sa strane taj prizor baš i nije bio za mene djelovao najpovoljnije. Prizivao je u pamćenje prizore s nekadašnje jugoslavenske granice, pri čemu sam ja imao nezahvalnu ulogu žrtve koju su carinici uzeli na zub. Ipak, nisam se dao smesti i odgovarao sam staloženo sve do kraja iako je u meni na momente počelo ključati. Hvala na suradnji, gospodine, i sretan Vam put, ipak sam dočekao da mi na kraju ljubazno kažu te mi torbu oblijepe raznim ceduljicama.

Da je Izrael dobro čuvana zemlja, pokazuje se i na graničnim prijelazima. Naša studijska skupina, sastavljenu od ljudi koji se bave granicama u okviru različitih društvenoznanstvenih disciplina, posjetila je nekoliko graničnih prijelaza. Na rijeci Jordanu, na poznatom mostu Allenby, nalazi se granični prijelaz između Izraela, zapravo Zapadne obale, i Jordana. Od ulaza u područje graničnog prijelaza do samoga mosta na Jordanu cesta vodi kroz nekoliko rampi. Suvremeno opremljena granična postaja, na kojoj se odvija mnogostruka djelatnost, ujedno je i autobusni terminal gdje se putnici iz jordanskih autobusa prekrcavaju u lokalne autobuse koji ih vode u obližnji Jerihon ili druga mjesta pod palestinskom samoupravom. Odvojen je terminal za prijelaz putnika s jordanskim putovnicama, drugih arapskih zemalja te Palestinaca od terminala za prijelaz Izraelaca i nositelja europskih i američkih putovnica. U tom pravom malom graničnom gradu, opremljenom najmodernijom opremom, tog dana nije vladala osobita živost, no postalo mi je jasno da prijelaz iz jedne u drugu zemlju nije jednostavan. Želite li, međutim, iz Jordana u Izrael ili obrnuto, tada valja otići na jedan od druga dva granična prijelaza. Jedan od tih je skroz na južnom dijelu izraelsko-jordanske granice kod Aqabe odnosno Eilata. Zanimljivo je navesti da izraelsko osoblje cestovnih graničnih prijelaza pripada istoj službi kao i osoblje aerodromske službe osiguranja te da se koristi jednako sofisticirana oprema. Iz Eilata može se ući i u Egipat. Kao najavljeni gosti mi smo se nesmetano prošetali kroz izraelsku stranu tog prijelaza i došetali do egipatske brklje. Poznati hotel u Tabi, jedini sadržaj tog mjesta koje je pripalo Egiptu tek nakon međunarodne arbitraže, bio je ispred nas. Tada su nas izraelski granični službenici upozorili da, doduše, možemo nesmetano produžiti na egipatsku stranu, no da moramo računati da će u povratku primijeniti uobičajenu kontrolnu proceduru za putnike koji ulaze iz Egipta. Jedino što nam se tada možda ne bi svidjelo jest da bi ulaz naše skupine tada mogao potrajati nekoliko sati, a to je bilo mnogo više vremena no što smo bili spremni potrošiti.

Posebno sam dobro upoznao izraelske granice. Budući da su organizatori oba moja posjeta bili kolege politički geografi, vidio sam izbliza kako izgleda izraelska granica sa svim susjednim zemljama, dakle s Libanonom, Sirijom, Jordanom i Egiptom. Odveli su me na mjesta kamo obični turisti ne zalaze te mi omogućili vidjeti neka od mitskih mjesta političke geografije. Na Golanskoj visoravni, području koje je Izrael preoteo 1967. od Sirije te otad s tom zemljom ima neprijateljske odnose, s nekadašnje vojne utvrde na brdu Bental, preuređene za posjet, gledali smo sadašnju sirijsku granicu ispod nas i grad Quneitru, koju su Sirijci nakon izraelskog napredovanja doslovce preselili nekoliko kilometara »unazad«. Još bolje čuvanom doimala se libanonska granica u blizini Metulle, najsjevernijeg izraelskog mjesta. I tu je kolega Benjanim pronašao napuštenu vojnu promatračnicu, odakle smo gledali na libanonska naselja uz granicu. Čudno da se danas ne vidi ni jedna zelena zastava Hezbollaha, obično ih izvjese uza samu granicu, komentirao je Benjanim izostanak uočljivih simbola arapskih militanata.

Posebna je, pak, priča crta koja Izrael dijeli od entiteta koji zasad većina naziva Zapadnom obalom, odnosno Gazom, a u budućnosti baš bi ti entiteti trebali činiti palestinsku državu. Svaki, baš svaki metar izraelskih graničnih crta osiguran je ogradom, odnosno zaštitnim zidom. Ponegdje, primjerice duž izraelsko-egipatske granice, to je jednostavna žičana ograda, čak nešto niža i jednostavnija s izraelske nego s egipatske strane, no većinom to nije samo obična ograda nego cijeli sustav graničnih zapreka i osiguranja, koji uključuje ne jednu nego nekoliko ograda opremljenih sofisticiranom opremom za dojavljivanje svakog dodira te uzdužne ceste ekskluzivno sigurnosne namjene i brojne promatračnice. Nakon cjelovita uvida u različite vrste graničnih ograda i zapreka, sve viđeno najbolje je ocrtao moj slovenski kolega Tone, suputnik u oba posjeta Izraelu. Pozivajući se na američki običaj da svaka savezna država ima svojevrsni nadimak, koji ističe na posebnim panoima uz granicu, te aludirajući na proklamirano američko-izraelsko savezništvo, Tone je predložio takav nadimak za Izrael: Fenced state, odnosno Ograđena država. Koliko su izraelske granice stvarne i koliko se tjeskobno osjećate kada stojite uz njih, pojašnjava i činjenica da su izraelsko-libanonska i izraelsko-sirijska granica posve zatvorene i da ih je u načelu nemoguće prijeći. U Izrael se kopnenim putem može ući jedino iz Jordana i iz Egipta, naravno nakon pomna pregleda. Posljedica takva stanje je gotovo potpun izostanak inozemnih registarskih tablica na izraelskim cestama. Iako je Izrael turistička zemlja, sigurnosne mjere i zatvorene kopnene granice učinile su cestovno putovanje praktički nemogućim. Inozemni turisti dolaze zrakoplovima i brodovima te eventualne cestovne obilaske unutar Izraela obavljaju u suradnji s izraelskim turističkim agencijama. Osim žutih izraelskih registarskih tablica jedine koje se mogu vidjeti su bijelo-zelene, kojima se koriste vozila s područja palestinske samouprave, no budući da vozači s takvim tablicama nerado zalaze na izraelsko područje, i oni su više iznimka nego pravilo, što pojačava dojam i sliku Izraela kao »ograđene zemlje«.

Zemlja Izraelova

Zahvaljujući ljubaznosti kolega, imao sam priliku proputovati svim dijelovima zemlje Izraelove. Na krajnjem sjeveru stajao sam pod planinom Hermon, na vrhu koje je i u svibnju bilo bijelih snježnih krpa. U Eilatu na krajnjem jugu iskusio sam blagotvoran dodir pustinje i mora. Tu se sunčati i kupati može i u siječnju.

Dok smo putovali Izraelom, pričali su mi kolege o svojoj zemlji, ponajprije o njezinoj sadašnjosti, koja se odvija pod vidljivim ili manje vidljivim ali svakako presudnim utjecajem arapsko-židovskog, odnosno izraelsko-palestinskog sukoba. Podučili su me koja su naselja pretežno židovska, a koja pak arapska. Do nekih bi zaključaka putnik došao i sam. Pravilna, planski građena židovska naselja, najčešće ogradom zaštićena od eventualnih terorističkih napada, zaista nije teško razlikovati od arapskih naselja, gdje su kuće podignute neplanski jer svatko gradi na vlastitoj parceli ne vodeći računa o prostornome redu i skladu. Potonja su me često podsjetila na predgrađa naših gradova, primjerice Splita.

Ili pak prizor koji sam vidio u vlaku na putu iz Tel Aviva u Haifu. U potrazi za slobodnim mjestom obišao sam nekoliko vagona. Iznutra, vagoni nisu podijeljeni na kupee, nego na odjeljke s po četiri sjedala i stolom u sredini sa svake strane, tako da hodajući duž vlaka imate dobar pregled svih putnika. U jednom vagonu naišao sam na palestinsku obitelj koja je na priručnom stoliću rasprostrla pečeno pile zamotano u papir te su upravo u trenutku kada sam prolazio svi članovi zdušno sudjelovali u komadanju pečenke prstima. I taj me prizor podsjetio na naše krajeve i vrijeme kada se i u nas često putovalo vlakom te su se nerijetko mogli vidjeti slični prizori. Odmah mi je bilo jasno da simpatična obitelj koju sam nakratko promotrio u vlaku nikako ne može biti židovska nego samo arapska, a kada sam prizor prepričao kolegici Ruth iz Haife i ona mi je potvrdila da je takvo ponašanje na javnom mjestu svojstveno pripadnicima samo jedne od dviju glavnih etničkih skupina u Izraelu.

Do nekih spoznaja teško bih došao bez pomoći izraelskih kolega. Podučili su me, primjerice, da su maslinici u načelu zasađeni uz palestinska naselja, dok Izraelci prednost daju šumi. Ili pak četiri naselja naseljena Druzima na Golanskoj visoravni, području koje je Izrael okupirao od Sirije još 1967. Kada su Izraelci zaposjeli to područje, Druzi nisu izbjegli nego su mirno nastavili živjeti u svojim selima. Iznimno su lojalni vlastima. Mladići služe vojni rok u izraelskoj vojsci. Kolega Benjamin rastumačio nam je da je takvo ponašanje u skladu s običajima Druza da uvijek priznaju postojeću vlast. Čak ni s druge strane granice u Siriji ne smatraju ih zbog toga izdajicama.

Doznajem i detalje vezane uz razdoblje posljednje Intifade, palestinske pobune koja s promjenljivim intenzitetom traje od 2000. Posebno su zanimljiva ograđena i zaštićena izraelska naselja u pograničnom pojasu prema Libanonu. Strogi sigurnosni propisi postavljaju doslovce visoke standarde. Zaštitna ograda okolo naselja, obično u dva paralelna reda, opremljena sofisticiranom zvučnom i svjetlosnom opremom, a uz nju obvezatna cesta koja je izgrađena radi nesmetane komunikacije cijelom dužinom cijele ograde. Ispod toga površinskoga, tako očevidnog sloja aktualnog sukoba, leže bezbrojni drugi, manje vidljivi.

Putovanje Izraelom može se doživjeti i kroz biblijsku prizmu. Naime, mnoga izraelska mjesta spomenuta su u Bibliji. Uzmimo za primjer samo cestu kojom se iz Tel Aviva preko plodne Jizreelske ravnice putuje do Genezaretskog jezera. U drevnom Megidu pronađeno je čak 27 različitih kulturnih slojeva. Prema biblijskom proročanstvu baš tu u Harmagedonu skupit će se kraljevi svega svijeta za konačni obračun.

Na horizontu, nad plodnom ravnicom izdiže se Nazaret, u kojem je živjela Sveta obitelj. U daljini pak razaznaje se brdo Tabor, gdje je Isus doživio preobraćenje. Nedaleko od Nazareta je i gradić Kafr Kanna, što je današnji naziv za biblijsku Kanu Galilejsku, mjesto prvog Isusova čuda, kada je pretvorio vodu u vino. Nazaretom dominira bazilika Navještenja, kojom upravljaju franjevci. To je moderna crkva, podignuta 1964. na mjestu križarske bazilike, sagrađene, navodno, upravo ondje gdje je anđeo Gabrijel navijestio Mariji da će postati majka Isusova. Crkva je nedavno obnovljena novcem izraelske države, na što nas je upozorila Ruth. S unutrašnje strane zida koji opasuje crkveno dvorište postavljene su ploče što su ih podigle pojedine kršćanske zemlje. S velikom radošću uočio sam i onu s hrvatskom posvetom Majko Božja moli za hrvatski narod. Između nje i podjednako velike slovenske ploče, stisnula se mala, neugledna ploča koju je postavila... Italija. Na mjestu, pak, Marijina izvora podignuta je grčkopravoslavna crkvica svetog Gabrijela. Posjetili smo je baš u trenutku dok se unutra odvijao obred vjenčanja. Ruth me je upozorila da nam se ukazala rijetka prilika jer su brakovi unutar malobrojne zajednice sve rjeđi.

I tako se redom nižu mnoga povijesna mjesta. Jedan od turističkih slogana predstavlja Izrael kao zemlju »gdje je sve počelo«. Uistinu, za sve koji baštine kršćansku civilizaciju otuda je sve počelo i širilo se dalje.

Po mnogo čemu Izrael je jedinstvena zemlja na svijetu. Gledano izvana, obično se misli kako je izraelsko društvo homogeno, ne računajući pritom palestinsku komponentu. No kada malo bolje upoznate Izraelce, dolazite do spoznaje da je riječ o vrlo raznolikom mikrokozmosu. Iako su povezani ponajprije kulturnom i nešto manje religijskom pripadnošću svjetskom židovstvu, Izraelci se međusobno jako razlikuju ovisno o zemljopisnom podrijetlu. Ovisno o zemlji iz koje je obitelj došla u Izrael, oni se među sobom dijele na Nijemce, Mađare, Poljake, Ruse, Marokance, Jemence, Etiopljane. Između prvih i potonjih zapravo je malo dodirnih točaka. Povezanost s nekadašnjim obiteljskim zavičajem u većini je slučajeva veća no što mi autsajderi pomišljamo. Primjerice, kolega Ernest, povjesničar iz Tel Aviva. Njegova obitelj stigla je u Izrael nakon Drugoga svjetskog rata iz rumunjskoga grada Cluja, gdje je Erni odrastao u pretežno mađarskom ozračju i okružju. Ernijev zavičajni identitet je dvojan, mađarsko-rumunjski. Tako se Erni i predstavlja te i svoje profesionalne kontakte nastoji njegovati na objema stranama. K tome, kao i još neki kolege koji potječu s nekadašnjeg austrougarskog područja, uvjeravao me je da nema većih »k-und-k« nostalgičara od Židova koji potječu s područja nekadašnje Monarhije. Kada se malo o tome razmisli, zaista nema razloga da im ne povjerujem. Austrougarsko razdoblje i podneblje uistinu je bilo vrijeme procvata za brojne židovske zajednice u svim dijelovima Monarhije.

U novije vrijeme, otkad je Gorbačov 1987. sredio diplomatske odnose tadašnjeg SSSR-a i Izraela, osobito su brojčano porasli »Rusi«. Iz SSSR-a i potom iz Rusije iselilo se više od milijun Židova. Sa sobom su donijeli mnoge navike i običaje, od kojih većina ima ruska obilježja. Natpisi na ruskom jeziku danas su u Izraelu gotovo jednako česti, ako ne i češći, od onih na engleskom jeziku. No posljednjih godina oko 100 000 »Rusa« vratilo se u Rusiju. U Izraelu se nisu snašli, a u međuvremenu prilike su se promijenile i u Rusiji, gdje se sada također može dobro poslovati.

Druga unutrašnja podjela izraelskoga židovskog stanovništva, ne manje važna, ona je na starosjedioce i pridošlice. Iako je brojnost židovskog stanovništva na području današnjeg Izraela sve do doseljavanja potaknutog promidžbom cionističkog pokreta potkraj 19. stoljeća bila zanemariva pa su zaista rijetki Izraelci koji imaju obiteljske korijene u Izraelu dublje od jedne do dvije generacije, među današnjim je stanovništvom i te kako prisutna podjela na one koji se smatraju »pravim Izraelcima« i na one koji su rođeni negdje drugdje a u Izrael su stigli tek nedavno pa ih oni prvi pomalo podcjenjivački smatraju doseljenicima, ili po naški »dotepencima«. U prvu skupinu pripadaju svi koji su se sami ili njihovi preci u Izrael doselili ne samo prije Drugoga svjetskog rata nego čak i neposredno nakon njega.

Cijela naselja mogu biti »starosjedilačka«, odnosno »doseljenička« ili pak unutar istog naselja postoje četvrti u kojima žive samo jedni ili drugi. Takav primjer vidjeli smo u Naharriyi, najsjevernijem izraelskom gradu na sredozemnoj obali. Vozeći prema libanonskoj granici, haifanska kolegica Ruth upozorila me je da je Naharriya kao tradicionalno starosjedilački gradić dugo vremena odolijevala naseljavanju novih doseljenika. Kada su napokon dopustili naseljavanje novoga stanovništva, za njih je određeno zemljište koje se nalazilo nama s lijeve strane, dok je stariji dio grada bio s desne strane od glavne ceste. Na taj način glavna cesta postala je unutarnjom granicom u Naharriyi, nevidljivom za neupućene namjernike poput mene, ali i te kako važnom za lokalno stanovništvo. Ruth je osobito istaknula kako je starosjedilačka Naharriya naposljetku, doduše, popustila pred doseljenicima, ali je ipak osigurala da prostor njihova naseljavanja ostane »s druge strane ceste«.

No, primjeri koji govore o unutrašnjim razlikama, za stranca se manje uočljivi od onih koji pokazuju suprotno. Svjetska židovska solidarnost uočljiva je u Izraelu na svakom koraku. U Jeruzalemu često možete susresti dječje grupice koje vode u razgledavanje grada. Ako ste osobno u društvu s nekim od Izraelaca, objasnit će vam da su to židovska djeca iz različitih dijelova svijeta koju izraelska vlada poziva u posjet Izraelu te ih vodi po zemlji. Vodiči takvih grupa često ne mogu tumačiti na hebrejskome, nego se moraju koristiti engleskim jezikom kako bi ih svi razumjeli. Na taj način postiže se da djeca židovskog podrijetla, bez obzira na to odakle bila, bolje upoznaju zemlju Izraelovu. Efikasan način spoja globalnog i lokalnog elementa.

O židovskoj solidarnosti još više svjedoče mnogobrojne spomen-ploče na najrazličitijim javnim objektima. Postavljene su u znak zahvale i u spomen na ljude koji su financirali izgradnju ili podizanje pojedinih objekata ili spomenika. S tih ploča doznaje se da su prednjačili, očekivano, američki Židovi, no da su darovi stizali i od Židova iz drugih dijelova svijeta.

U mojoj predodžbi o Izraelu ima mjesta i za disciplinu. Izraelce sam, naime, uvijek doživljavao kao discipliniran narod koji njeguje domovinske vrijednosti i pomno vodi računa kako će se predstaviti svijetu. Potvrdu takvih obilježja lako sam našao. Primjerice, u turističkom uredu na ulazu u jeruzalemski Stari grad, neposredno kraj Jaffanskih vrata, svaki posjetitelj može uzeti izvrsno napravljene prospekte na više jezika. Nakon što vas neizbježivi stražar propusti u ured, izvrsno napravljene prospekte birate po želji na mnogim jezicima i u neograničenoj količini. Na Crvenome moru, u turističkom mjestu 'En Geddi, pokazali su nam nacionalni školski centar, gdje dovode djecu iz cijele zemlje. Osim tog postoje još tri slična središta »škole u prirodi«, svaki u drugom dijelu zemlje. Tijekom školovanja djecu dovode u ta središta na »domovinsku« nastavu. Sva su središta dobro opremljena, ne samo smještajnim mogućnostima nego i stručnim osobljem koje pruža raznovrsne informacije o prirodnim i kulturnim osobitostima. Na taj se način svaki učenik upozna s obilježjima različitih dijelova domovine.

O disciplini pa i svojevrsnom asketizmu Izraelaca rječito govori i posjet posebnom studijskom centru sveučilišta iz Beer Sheve koje nosi ime prvog izraelskog predsjednika Bena Guriona. Unutar kruga sveučilišnog centra pokopan je jedan od najpopularnijih izraelskih državnika. Dva skromna groba označavaju mjesto gdje su pokopani Ben Gurion i njegova supruga. Od svih sadržaja na tom mjestu daleko je najraskošniji pogled koji se s tog mjesta otvara prema pustinji Negev. Od izraelskih kolega doznajemo da je Ben Gurion i za državničkog života bio skromna osoba, a posljednje razdoblje svojega života proživio je u obližnjem kibucu Sede Boqer, pozivajući vlastitim primjerom sunarodnjake u »osvajanje« pustinje Negev.

Kibuci, poput spomenutog u kojem se potkraj života skrasio Ben Gurion, još su jedna izraelska posebnost. Nastali na tragu socijalističkih pa i utopističkih društvenih vizija, doživjeli su s vremenom velike preobrazbe. No za razliku od njima u osnovi sličnih sovjetskih kolhoza, koji danas pružaju otužnu sliku pustoši i rasula, izraelski su se kibuci uspješno prilagodili i održali. Iako i danas prvi pogled na kibuc u prolaznika neodoljivo budi asocijacije na socijalizam, kibuci su prihvatili mnoge zasade kapitalističke filozofije i danas nisu rijetki primjeri da ostvaruju velike profite, a ni unutrašnja raspodjela nije više onako kolektivistički i egalitaristički rigorozna kao nekada.

Izrael je po mnogim detaljima uzorno organizirano društvo. Moj drugi posjet Izraelu pao je u vrijeme kada je zemlja obilježavala dva važna blagdana, oba povezana s borbom za održanje u izrazito neprijateljskom okružju. Prvi je od dva blagdana Dan uspomene na braniteljske žrtve u ratovima koje je Izrael vodio od 1947. do današnjih dana. Kao i svaki židovski blagdan i Dan uspomene zapravo počinje »dan prije« u sumrak i traje do smiraja sljedećega, glavnoga prazničkog dana. Restorani i sva mjesta za zabavu u načelu su zatvorena, osobito u prvim, večernjim satima. Početak toga kontemplativnog praznika obilježava sirena. Svi koji su se u tom trenutku našli na ulici, zastali su i odslušali zvuk sirene. Isto se ponovilo i u 11 sati sljedećeg dana. Tada je, naime, Dan uspomene dosegnuo vrhunac, a većina Izraelaca nalazi se tada na grobljima prisjećajući se nekog od 20 368 sunarodnjaka koji su pali boreći se za održanje Države Izraela. Uoči toga dana ljudi su na prozore i na balkone izvjesili nacionalne zastave. Razumije se da su na isti način bile iskićene i sve javne zgrade, no najjači dojam na mene ostavljale su bezbrojne male zastavice postavljene na vozilima. Rijetka su bila ona bez barem jedne bijele zastavice s dvije plave pruge i Davidovom zvijezdom.

Kada u smiraj toga tihog dana istekne trajanje Dana uspomene, trenutačno nastupa drugi veliki izraelski praznik. Nakon što su se na mnogobrojnim komemoracijama prisjetili palih branitelja, Izraelci obilježavaju Dan neovisnosti. Uobičajeni način proslave je druženje prijatelja uz obvezatan roštilj. Na takva druženja dobrodošli su i stranci pa smo slovenski kolega Tone i ja također dobili priliku sudjelovati u jednoj takvoj proslavi. Telavivski kolege Benjamin i Erni pozvali su nas da prazničnu večer provedemo s njihovim društvom. Petnaestak ljudi okupilo se kod jednih prijatelja u krovnom stanu na osmom katu zgrade. Odatle se pružao sjajan pogled na sve strane. Vatromet iz raznih telavivskih četvrti cijele je večeri parao nebo. Za to vrijeme domaćini su pekli ukusno meso na roštilju. Objasnili su mi da su Izraelci nevjerojatno odani roštilju, u što sam se osobito uvjerio sljedećeg jutra, kada su gradski parkovi i plaže bili pretrpani raspoloženim društvima, zaokupljenima pripremom vlastite gozbe s roštilja.

Među povijesne događaje važne za skicu današnjega Izraela svakako treba ubrojiti i razdoblje britanske kolonijalne uprave. Britanci su zaposjeli današnji Izrael za vrijeme Prvoga svjetskog rata. General Allenby »darovao« je Jeruzalem britanskome kralju za Božić 1917. Razdoblje britanske uprave nije trajalo dugo, no tragovi britanske kolonijalne uprave vidljivi su i danas. Sam ih vjerojatno ne bih toliko uočio da u Jeruzalemu nisam bio u društvu američkog profesora Dinghija, staroga britanskog đaka, koji me je neprestano upozoravao na detalje vezane za slavnu »kolonijalnu prošlost«. Primjerice, u Jeruzalemu danas prevladavaju zgrade građene od kamena. Posebice se to odnosi na javne zgrade. Ta danas sretna graditeljska okolnost, koja pojačava ionako impozantan dojam grada, posljedica je naputka koji su izdali upravo Britanci. I karakteristična silueta Staroga grada, dominantna u vizuri Jeruzalema, datira iz razdoblja britanske uprave. Odmah nakon što su zaposjeli sveti grad, Britanci su »očistili« prostor oko zidina od tada postojećih potleušica, kako bi zidine došle do izražaja. Potom više nisu dopustili gradnju novih zgrada neposredno uza zid, da ne bi zaklonile pogled na njega. O granicama da ne i govorimo. Današnje granice Izraela uglavnom slijede diobne crte koje je za kolonijalnu Palestinu osigurao Albion. Uostalom, prava je rijetkost pronaći i jednu graničnu crtu u kojoj svoje prste nisu imali (i) Britanci. Kao i drugdje gdje je Albion vladao, za britanske su uprave izgrađene i prve moderne prometnice. Tek ako ste svjesni britanske nazočnosti u prošlosti Svete zemlje, kao i društvenog napretka što ga je mandatno razdoblje donijelo, možete razumjeti zašto jedna od glavnih ulica i u Jeruzalemu i u Tel Avivu nosi ime spomenutoga britanskoga generala, osvajača svetoga grada. A kada naposljetku ugledate da je njegovim imenom nazvan i most na rijeci Jordanu nedaleko od Jerihona i mjesta gdje je Ivan Krstitelj svetom vodom poškropio i samoga Sina Gospodnjeg, most prema kojem se naziva i sadašnji granični prijelaz između Izraela, odnosno Zapadne obale i jordanske kraljevine, pa još od starog profesora Dinghija, vjernog navijača londonskog Arsenala, čujete i pokoju sjetnu priču o good old colonial days, u vašoj se predodžbi zemlje Izraelove zauvijek mora naći mjesta i za neizostavne Britance.

Sveti grad

Približavajući se prve večeri nakon dolaska u Izrael zidinama staroga Jeruzalema, osjetio sam putničko uzbuđenje kao rijetko kada. Već prva šetnja labirintom uličica po Starome gradu, pomalo zastrašujuće praznome u zimsku subotnju večer, pobuđivala je intenzivan osjećaj pozitivnoga putničkog zadovoljstva zbog susreta s novim, no teoretski ne i nepoznatim sadržajem. U sljedećim danima boravka u Jeruzalemu uložio sam velik trud da raspoloživo vrijeme rasporedim tako da koliko-toliko upoznam stari dio grada te usto ipak ne izbivam previše s konferencijskih sjednica koje su trajale od jutra do navečer. U četiri-pet dana uspio sam na taj način upoznati sve dijelove Staroga grada i zadovoljiti elementarni turistički nagon u sebi. Kada smo nekoliko mjeseci poslije, u ranim jutarnjim satima izraelskog praznika Dana uspomene, prilazili zidinama Staroga grada s južne strane, slovenski kolega Tone i ja imali smo osjećaj da se ponovno nalazimo na dobro poznatome mjestu. Isto je potvrdio i Benjamin kada smo ponovno sjeli u njegov auto te se zaputili natrag u Tel Aviv. Iz čista mira rekao je: Vas dvojica više niste obični turisti u Jeruzalemu. Sada, nakon drugog posjeta gradu, više se nikada ovdje nećete osjećati kao stranci.

Poznajem gradove za koje se s pravom smatra da ne pripadaju samo jednoj nacionalnoj kulturi i povijesti. Svaki velegrad pomalo je takav, no Jeruzalemu pripada posebno mjesto. Pritom, ponajmanje je riječ o izraelsko-palestinskom presezanju. Štoviše, koliko je Jeruzalem po svom naslijeđu slojevito mjesto, ne pokazuje dovoljno ni tradicionalna podjela Staroga grada na kršćansku, muslimansku, židovsku i armensku četvrt. Jeruzalem sa svim povijesnim slojevima na kojima leži i od kojih je sazdan, dio je univerzalne povijesti čovječanstva. Šetajući ulicama starog Jeruzalema, nisam se uopće osjećao strancem. Prepoznavajući poznata mjesta iz kršćanske ikonografije, osjećao sam se kao na dobro poznatom terenu vlastite prošlosti i kulture.

Iako bez imalo pravih hodočasničkih sklonosti, kada sam s nekoliko kolega počeo pratiti postaje križnoga puta osjećao sam da kročim odnekud poznatim putem. Da bi sve bilo u skladu s multikulturalnim okruženjem, i naša je mala i slučajna skupina bila ne samo multinacionalna nego i multikršćanska, katoličko-pravoslavna za tu prigodu. Krenuli smo od Lavljih vrata na istočnoj strani Staroga grada i uz pomoć bedekera u rukama polako odgonetali postaju po postaju. Sve su one obilježene, no neke je oznake teže uočiti i valja se dobro potruditi da ih čovjek uoči i identificira, a ponegdje to ne ide bez pomoći nekog od susretljivih prodavača u okolnim suvenirnicama. Uzbuđenje je dosegnulo vrhunac kada smo nakon devete postaje križnoga puta, prateći dvojicu fratara, uronili u labirint Etiopskoga samostana i nakon provlačenja uskim i mračnim hodnicima, u kojima nepomično bdiju zaređeni ljudi meni strana i egzotična izgleda, iznenada izbili u dvorište ispred crkve Groba Isusova, u kojoj se nalazi posljednjih pet postaja. Upravo u toj crkvi, za koju se ne bez osnove smatra da je podignuta na mjestu Golgote, iražava se apsurdna a ipak tako čvrsta podjela kršćanstva na bezbrojne crkve i sljedbe. Unutrašnjost crkve sastoji se, naime, od većeg broja razmjerno zasebnih prostorija koje se nalaze pod upravom različitih kršćanskih crkava. Posjetitelji se danas, doduše, nesmetano kreću iz jedne prostorije u drugu, no pritom valja imati na umu da su se oko te građevine kršćani tijekom povijesti žestoko sukobljavali. Otomanske vlasti, u vezi s tim pitanjem u ulozi neutralnog suca, podijelile su 1852. unutrašnjost tako da su glavni »dioničari« postali Grčka pravoslavna i Armenska crkva te franjevački red, a osim njih u diobi sudjeluju još i Koptska, Sirijska i Etiopska crkva. Sektašanje i nemogućnost međusobne suradnje dugo su vremena stajali na putu bilo kakva dogovora oko održavanja toga najsvetijega kršćanskog mjesta pa se crkva našla u jadnom stanju. Nakon 1960. odnosi su se ipak popravili toliko da su najnužniji zahvati ipak poduzeti, no skele i slični znakovi popravaka i dalje su stalan dio unutrašnjosti. Naša mala skupina bez teškoća se kretala unutrašnjošću crkve, a da nam štogod ne bi promaknulo prihvatili smo i pomoć jednoga od vodiča koji se nude posjetiteljima čim stupe u unutrašnjost crkve.

Ostala jeruzalemska sveta mjesta, židovsko svetište Zid plača kao i muslimanske svete džamije, promatrao sam s dužnim poštovanjem, no i s ravnodušjem neutralnoga namjernika. U crkvi Groba, konačno suočen s mjestom »odakle je sve počelo«, osjetio sam veliki unutrašnji nemir ali i iskreno zadovoljstvo što mi se pružila prilika da to mjesto posjetim.

Natjecanje za komadić prošlosti u svojem vlasništvu susreće se u starome Jeruzalemu gotovo iza svakog ugla. Ploče s nazivima ulica u pravilu bi trebale biti trojezične. Hebrejski, arapski i engleski naziv doista se nalaze na većini ploča, no nerijetko je arapski ili hebrejski natpis išaran, prekrižen ili ostrugan, ovisno već o tome tko je bio autor »intervencije«.

U muslimanskoj četvrti, ako se pažljivije pogledaju kuće, mogu se zapaziti očevidni znakovi penetracije židovskoga stanovništva u tradicionalno muslimanski dio grada. Na kućama ili stanovima koje su kupili Židovi izvješena je izraelska zastava. Balkoni takvih kuća zaštićeni su gustom žicom koja ukućane štiti od mogućega bacanja kamenja.

Najuočljiviji, pak, primjer borbe za teritorij i ekskluzivno pravo na »svoj« dio povijesti čuveni je Zid plača ili Zapadni zid, najpoznatije židovsko sveto mjesto, koje se nalazi na navodno jedinome zidu preostalom od Salomonova hrama. Na stranu koliko je utemeljena tvrdnja o podrijetlu i starosti toga komada zida. Uvijek sam rezerviran prema tipično turističkim pričama, no u Jeruzalemu je toliko povijesti da je svaka priča moguća pa ih je možda najbolje ne provjeravati. Ono što iznenađuje neutralnog promatrača kada gleda na Zapadni zid jest činjenica da je taj komad zida zapravo dio većega, pravokutnog zida, koji omeđuje prostor muslimanskog svetišta u kojem se nalaze glavne džamije, vizualno dominantna Kupola na stijeni te za muslimane sveta Al Aqsa, zatvorena za posjetitelje od 2001. Prema islamskom vjerovanju upravo je iz toga džamijskog prostora Muhamed uzašao na nebo pa je Jeruzalem za muslimane nakon Meke i Medine treće po redu sveto mjesto. Prema tome, sa zapadne strane Zida mole ortodoksni židovi, dok je njegova druga, istočna strana unutrašnji zid prostranoga džamijskoga prostora.

Inovjercima je pristup unutar tog ograđenog džamijskog prostora moguć jedino u točno određeno i ograničeno vrijeme ujutro i rano poslije podne. Iskoristio sam jedan od tih termina kako bih pogledao sveti islamski prostor iznutra. Kapacitet slobodnog prostora oko džamija nevjerojatno je velik, no broj posjetitelja tih je dana bio zanemariv. Tek pokoji radoznali turist i samo malo više muslimanskih vjernika. Zapitao sam se što bi bilo kada bi taj golemi prostor ispunili muslimani iz cijelog svijeta? Kada bi se slike hodočašća kakve gledamo iz Meke ponovile u Jeruzalemu? I što bi bilo kada bi se ta masa svijeta na ulicama Jeruzalema susretala sa židovima koji pohode svoje sveto mjesto s druge strane Zida?

Borbu za prostor i nadzor nad djelićem svete prošlosti ilustrira i sljedeća priča. U starom Jeruzalemu postoje dva lokaliteta za koja se tvrdi da su mjesto na kojem se zbila Posljednja večera. Poznatije i priznatije je na brdu Sionu, neposredno uz južni dio gradskih zidina. Tek što se iz Staroga grada iziđe na Sionska vrata, odmah se nalazite na povijesnome Sionskom brdu. U židovskoj ikonografiji Sion je ponajprije mjesto gdje se nalazi sarkofag kralja Davida. Za kršćanski svijet, pak, Sion je ponajprije općepriznato mjesto Posljednje večere, koja se zbila u dvorani poznatoj pod latinskim nazivom cenaculum, tj. Blagovaonica. Riječ je zapravo o unutrašnjosti nekadašnje džamije, koja sigurno ne potječe iz doba posljednjeg zajedničkog obroka Isusa i njegovih apostola.

Stjecajem okolnosti više me se dojmilo drugo, manje poznato mjesto, na kojem su Isus i apostoli navodno posljednji put blagovali zajedno. Nalazi se u armenskoj četvrti, u crkvi svetoga Marka. To zdanje pripada Sirijskoj crkvi, jednoj od tzv. istočnih nesjedinjenih crkava koje su se od rimske matice odvojile prije velikoga crkvenog raskola. Do crkve svetoga Marka, skrivene unutar labirinta uskih uličica, stigao sam jednog jutra i bio sam jedini posjetitelj. Žena koja se skrbi o crkvi rado me uvela te me na dobrom engleskom jeziku uputila u povijest, ističući više puta kako je Posljednja večera bila baš u današnjem podrumu te crkve. Saslušao sam ju, potom kupio razglednicu, ostavio nešto sitnog novca te se zaputio dalje. Tek što sam zamaknuo iza jednog ili dva ugla, odjednom začuh trk iza sebe. Bila je to žena iz sirijske crkve. Nosila mi je jednu brošuru te mi zadihana prenijela želju njezina biskupa da posjetitelj iz Hrvatske i to ponese sa sobom.

Dok hodate starim Jeruzalemom nedostaje vam panoramski pogled. U uskim uličicama pred vama se smjenjuje mnogo zanimljivih prizora, no rijetko se gdje otvara malo širi pogled. Takav pogled otvorit će Vam se, primjerice, ako se popnete na gradske zidine te se zaputite stazom koja vodi po zidinama. Problem je što zidine nisu uvijek za posjetitelje otvorene u cijeloj dužini. Za vrijeme moga boravka turistima je bio dostupan jedino jugozapadni dio zidina koji omeđuje armensku i djelomice židovsku četvrt. No uz pomoć upućenijih kolega i tomu se može doskočiti. Sljedeći jedan takav naputak, potražio sam zgradu Austrijskoga hospicija te se uz dopuštenje osoblja popeo na ravni krov višekatnice smještene usred staroga Jeruzalema, odakle se pruža sjajan pogled.

Panoramski pogled na grad otvorio se preda mnom i kada nas je vodič tijekom »službenoga« konferencijskog obilaska grada u jednom trenutku odveo na krov u židovskoj četvrti. I dok nam je vodič nešto tumačio, koristeći se blagodatima panoramskog pogleda, odnekud se stvorio ortodoksni židov u karakterističnom pingvinskom odijelu. Prolazeći nedaleko od naše grupe, glasno je dobacio na engleskome samo jednu riječ: Lažljivac. Vodič, prepoznat kao Palestinac, samo se ironično nasmijao i nastavio svoju priču. Za nas je taj neplanirani detalj bio malen, ali dragocjen pokazatelj stanja stvari.

U starome Jeruzalemu mirisi Orijenta stapaju se sa zvukovima kršćanskog Sredozemlja. Do nosnica najintenzivnije dopiru mirisi orijentalnih začina. Iz većine trgovina na čaršiji dopiru zvukovi orijentalne glazbe, no kroz čaršijski žamor probija se i reski zvuk crkvenih zvona, koja odjekuju sa zvonika sličnih venecijanskim kampanelama. U trgovinama na čaršiji vjerska je tolerancija na visini: kršćanska, islamska i židovska bižuterija nudi se bez razlike i diskriminacije za američke dolare ili izraelske šekele. Uz obvezatno cjenkanje, jer samo naivni pristat će na prvu cijenu, to je jeftina roba za široke vjerničke mase. Vjerski turizam glavna je gospodarska grana, čak i u vrijeme kada turista nema previše.

No Jeruzalem nije samo stari dio grada. Jeruzalem, to su zapravo najmanje tri vrlo različita urbana pejzaža. Nedvojbeno je najzanimljiviji stari dio grada, opasan zidinama, gdje sam i ja proveo najviše vremena. Moderno gradsko središte, međutim, nalazi se u Zapadnom Jeruzalemu, dijelu grada napučenom isključivo Židovima, koji se i prije 1967. nalazio u sastavu Izraela. Tu su i glavne moderne građevine poput zgrade izraelskog parlamenta Knesseta ili muzeja holokausta Yad Va-shem. Zapadni Jeruzalem je uglavnom moderni dio, izgrađen nakon Drugoga svjetskog rata, a pojedina građevinska rješenja, poput nekoliko cestovnih tunela ili križanja, zacijelo pripadaju futurističkome pejzažu. Oko Yaffanske ceste i za promet zatvorene ulice Ben Jehuda, glavnih trgovačkih arterija, središte je suvremenoga Jeruzalema koji pokušava živjeti i bez svoje povijesti. Ako pak želite vidjeti gdje žive ortodoksni židovi hasidi, kojih je u Jeruzalemu mnogo više nego u drugim izraelskim gradovima, valja posjetiti obližnju četvrt Mea She'arim.

Prizori tipičnog orijentalnoga grada susreću se, dakako, unutar zidina Staroga grada, ponajprije u muslimanskoj četvrti Staroga grada, a nastavljaju se odmah čim se iz Staroga grada iziđe kroz Damaščanska vrata, građevinski najimpozantnija vrata u gradskim zidinama jer tu počinje Istočni Jeruzalem, koji je do 1967. bio pod jordanskom upravom. Tu je udjel palestinskog stanovništva i danas znatan, a u pojedine dijelove Istočnoga Jeruzalema većina Izraelaca ni slučajno ne zalazi.

Red, Dead i Med

U svojoj promidžbi, nastojeći se svijetu prikazati u što boljem i zanimljivijem svjetlu, svaka se zemlja voli koristiti više ili manje efektno sročenim sloganima. Telavivski kolega Benjamin često je naglašao slogan Red, Dead i Med. Njime se označavaju tri mora, zapravo dva mora i jedno jezero, na koje izlazi Izrael. Za zemlju razmjerno male površine to je visok stupanj maritimnosti. Sredozemnu obalu ugledao sam već iz zraka, spuštajući se u zračnu luku Ben Gurion. Položita je, nerazvedena i bez otoka. Za moj ukus još je i previše napučena pa je to u usporedbi s razvedenom istočnojadranskom obalom neatraktivna obala. Ostavimo je stoga za kraj ovog poglavlja te se posvetimo prvo drugim dvjema, koje su posebnije.

Zavala Mrtvog (Dead!) mora duboka je i dugačka depresija, čak 400 metara ispod morske razine, i najniža je točka na cjelokupnoj Zemljinoj površini. Iz Jeruzalema stiže se do Mrtvog mora za pola sata vožnje. U tih pola sata cesta se s jeruzalemskih 800-900 metara nadmorske visine spusti za oko 1200 metara. Ta se razlika i te kako osjeti i ogleda, ne samo u temperaturi zraka nego i u krajobrazu. Depresija kojom protječe rijeka Jordan i utječe u Mrtvo more pravi je pustinjski krajolik. Mrtvo more, pak, ima lijepu plavu boju, koja osobito dolazi do izražaja u kontrastu s pustinjskom okolicom. Obala je uglavnom pusta, i s izraelske i s jordanske strane, te uglavnom posve neuređena. Za vrijeme vožnje duž Mrtvoga mora podučili su nas da je to zapravo uvelike i nepristupačna obala. Naime, Mrtvo se more povlači ritmom od oko metra godišnje. Zbog tako nagla povlačenja priobalni je pojas izrazito nestabilan. Na većem dijelu priobalnog pojasa urušavanjem površinskog pojasa tla u podzemne rupe nastaju krateri i mala jezerca pa ne samo da nije moguća izgradnja nego je na mnogim dijelovima i pristup vozilima nesiguran zbog mogućnosti propadanja. Ipak, mjestimice ima turističkih naselja i neka od njih smo i vidjeli, primjerice 'En Gedi.

Pravo iznenađenje bio je, međutim, posjet najjužnijem dijelu Mrtvoga mora, koji danas zbog ubrzanog povlačenja više i nema pravu vezu s glavnom jezerskom masom na sjeveru. To gotovo zamočvareno jezero ispresijecano je bezbrojnim bazenima u kojima se pospješuje isparavanje vode radi dobivanja soli i fosfata. Na obali s izraelske strane podignuta su golema postrojenja za preradu fosfata. Na jordanskoj strani postoji blizanac koji se naziva Potash City. Pričljivi vodič koji nas je dočekao u upravnoj zgradi toga industrijskoga giganta, vjerojatno najvećeg izraelskog industrijskog pogona, poveo nas je u vožnju u samo srce tog labirinta uskih nasipa i vodenih bazena nejednake visine (što pospješuje prelijevanje vode). Bilo je to sasvim neobično iskustvo, usporedivo s posjetom nekoj od morskih solana, samo što su tu na Mrtvom moru dimenzije bile mnogo veće.

Vozeći se dalje prema jugu duž Mrtvoga mora, u jednom trenutku cesta vodi ispod čuvene Masade, utvrde podignute na zaravnjenom uzvišenju nekoliko kilometara udaljenom od obale. Tu su svojedobno Izraelci pružili žilav otpor nadmoćnoj rimskoj vojsci. U nacionalnom pamćenju Izraelaca za Masadu je rezervirano mjesto kakvo Alamo ima za Amerikance ili pak Siget za Hrvate. Za posjet Masadi nije bilo vremena, ali ju je ipak vrijedno zabilježiti.

Crveno (Red!) more bilo je za mene ugodno iznenađenje. Izrael izlazi na to more sa samo desetak kilometara širokim obalnim pojasom na kojem je jedino naselje turistički Eilat. Na mjestu Eilata, koji danas ima četrdesetak tisuća stanovnika, prije 50 godina nije bilo ničega, ili je u najboljem slučaju tu bila kakva britanska vojna stražarnica. Eilat je moderni turistički grad, što znači mnogo hotela s bliještećim natpisima, trgovine, zabavni parkovi, golema marina u samom središtu. Agresivna arhitektura kakvu donosi globalizacija i zastrašujuća otuđenost dominiraju tim mjestom. Čak je i zračna luka u samome gradu. U nju se ulazi kao na kolodvor. Nigdje ni traga od prisnoga primorskog ugođaja jadranskoga tipa.

Znao sam unaprijed da je Eilat takva vrsta grada, sasvim strana mojem poimanju lijepa i ugodna mjesta, poželjna za boravak. Pa ipak, naposljetku nisam požalio zbog dolaska u Eilat. Ugodno me je iznenadio položaj toga grada, kao i susjedne, nešto starije Aqabe na jordanskoj strani. Oba su grada, naime, svojevrsne oaze u pustinji. Posvuda uokolo Crvenoga mora prava je pustinja. S jedne strane zaljeva pustinja Sinajskoga polutoka, a s druge Arapskoga poluotoka. Ono što se meni učinilo zanimljivim i vrijednim dolaska zapravo je kombinacija pustinje i mora. Taj čudesni spoj najbolje sam osjetio kada sam s dvoje talijanskih kolega isplovio na dvosatnu vožnju lijepim krstašem po izraelskom dijelu mora ispred Eilata. Iako je bila sredina siječnja, temperatura i mora i zraka bila je viša od 20 stupnjeva Celsiusa. Suh i topao zrak, vrlo čisto i bistro more, još k tome i posve mirno, pogled na gola pustinjska brda i s jedne i s druge strane zaljeva, sve to stapalo se u jedinstven zimski doživljaj drugog izraelskog mora.

Niska izraelska sredozemna (Med, od Mediterranean) obala, rekao sam, po svojim prirodnim obilježjima nije mjerljiva s nekim drugim sredozemnim obalama. Zanimljiva je ponajprije zbog važnih gradova i luka koje se tu nalaze. Tel Aviv, uzme li se u obzir cijela gradska aglomeracija koja obuhvaća i nekoliko satelitskih gradova s administrativnom zasebnošću, najveći je izraelski grad te poslovno i kulturno središte zemlje. Ako je Jeruzalem sinonim za prošlost Izraela, Tel Aviv je nedvojbeni simbol suvremenoga Izraela. Ništa čudno jer je grad nastao tek početkom 20. stoljeća. Štoviše, upravo pogled na nekoliko nakupina poslovnih tornjeva, telavivski skyline, ocrtava i budućnost grada i zemlje. Morsko pročelje dugačka je šetnica kojoj su s jedne strane hoteli, a s druge pješčane plaže. Najljepši dijelovi grada skladni su blokovi trokatnih i četverokatnih zgrada s balkonima izgrađeni u dvadesetim i tridesetim godinama 20. stoljeća u stilu Bauhausa u gradskom središtu, kilometar-dva udaljenom od same obale.

Od Tel Aviva mnogo je starija s njime srasla luka Yaffa. Podzemna izložba postavljena na arheološke iskopine pod trgom ispred crkve svetoga Petra u središtu stare Yaffe svjedoči o urbanom kontinuitetu na tom mjestu. Yaffa je tijekom povijesti bila zapravo luka Jeruzalema. Stara luka, zaštićena jednim lukobranom, sačuvana je i danas, ali uglavnom kao zaklon za manje brodice. U nevelikoj Yaffi vrijedno je pogledati i tržnicu, koja svojim orijentalnim pa i neuglednim izgledom odudara od uredno »ispeglanog« središta Tel Aviva. Simbol Yaffe je toranj sa satom, podignut potkraj turskog razdoblja, koji je danas zbog novije gradnje ostao osamljen nasred prometne ulice.

Prava trgovačka luka je u Haifi, gradu zanimljiva topografskog smještaja. Cijela Haifa stisnuta je na ograničenom prostoru između brda Karmel i morske obale, točnije grad se prostire po strmim padinama oko 500 metara visokog brda. A prema pustinjacima s brda Karmel nazivaju se karmelićanima strogi muški i ženski redovnički redovi. Vizurom današnje Haife dominira hram jedne nove religije. Haifa je, naime, svjetsko središte bahaizma, religijskog pokreta koji se razvio iz perzijskog šijizma u 19. stoljeću.

A prave atrakcije sredozemne obale na njezinu su sjevernom dijelu. U staroj luci 'Akko, antičkome Ptolemaisu, koju pod nazivom Accre pamtim iz priča o križarskim ratovima, osjetili smo malo tipičnu sredozemnu fjakastu podnevnu atmosferu. Šetajući labirintom uskih uličica i nadsvođenih prolaza, vidjeli smo uglavnom prazan grad, koji zacijelo ima turističkog potencijala. Blaženu tišinu starog 'Akka narušavala je jedino graja dječje igre, uglavnom arapske dječice. Nakon obilaska kolegica Ruth odvela nas je na ručak. Morali smo se malo potruditi dok nismo pronašli Uri Buri, riblji restoran u koji nas je Ruth naumila povesti. Jednostavnom unutrašnjošću i dobrim jelom taj je restoran ostavio na me povoljan dojam.

Krajnja sjeverna točka izraelske sredozemne obale slikoviti je rt Rosh Haniqra. Većim dijelom položita i pjeskovita izraelska obala na svojoj je sjevernoj točki znatno strmija, a dodir mora i razmjerno rijetke stijene krede rezultirao je tu i s nekoliko priobalnih špilja, uređenih za posjet, do kojih se dolazi posebnom uspinjačom. Više nego špilje koje je more izdublo u kredi, Ruth nam je na Rosh Haniqri željela pokazati zatvorenu granicu prema Libanonu, koju nadgledaju promatrači Ujedinjenih naroda.

No osim spomenutih triju mora, Red, Dead i Med, Izrael ima još jednu veliku vodu koju treba spomenuti. To je dvadesetak kilometara dugačko i nekoliko kilometara široko Genezaretsko ili Galilejsko jezero u dolini rijeke Jordana. Promatrali smo ga iz visine, s jednog od nekoliko vidikovaca na rubu Golanske visoravni, odakle se pružan potpun pogled na lijepo, plavo jezero, za kojeg se iz daljine vidi da je čisto, i iz koje se vodom opskrbljuje dobar dio Izraela. Koristeći se teško porecivom uvjerljivošću koju je omogućavao pogled na jezero, Benjamin je upravo na tom mjestu nastojao Toni i meni sugerirati opravdanost izraelskog preotimanja Golanske visoravni od Sirije. U ljepotu jezera, koje tako često spominju biblijske priče, uvjerili smo se nakon što smo se dobrom ali krivudavom cestom spustili s Golanskih visova. Podnevni odmor Benjamin je planirao na samoj obali jezera u hladovini Memorijalnog centra Bet Gabriel. Taj multimedijalni centar, s izvrsnim restoranom, podigla je 1993. imućna Izraelka Gita Sherover u spomen na sina Gabriela, jednu od prvih žrtava AIDS-a u zemlji. Osim što je to iznimno lijepo uređeno mjesto, puno zelenila, za nas političke geografe memorijalni je centar značajan i kao mjesto gdje su 1994. jordanski kralj Husein i izraelski premijer Yitzhak Rabin potvrdili mirovni sporazum između dviju zemalja. Na Bliskom istoku, bremenitom sukobima, rijetke mirovne sporazume, k tome još i efektivne, svatko razuman i te kako znade cijeniti.

Još jedna cigla u zidu

Izgradnja zaštitnog zida između Izraela i palestinskog područja na Zapadnoj obali posljedica je intifade, pobune koju su Palestinci pokrenuli u rujnu 2000. Pod prijetnjom palestinskih terorističkih napada izraelska je strana započela izgradnju visokog i neprohodnog zida koji sprečava nekontrolirani prelazak diobene crte. No zamisao o fizičkoj diobi između izraelskog i palestinskog stanovništva mnogo je starija i duboko je ukorijenjena u povijest bliskoistočnoga sukoba. Ideju fizičke podjele otvoreno je zagovarao izraelski premijer Yitzhak Rabin nakon što je 1992. došao na vlast. Moramo odlučiti o podjeli kao filozofiji. Treba postojati jasna granica, govorio je Rabin, koji je inače aktivno sudjelovao u mirovnom procesu i kojeg nisu smatrali izraelskim radikalom, zbog čega je uostalom 1995. i ubijen. Izrael je već tada podignuo zaštitnu ogradu između svojega teritorija i područja Gaze, no ta ograda nije pobudila veće zanimanje svjetske javnosti. Iako su je Palestinci značajno oštetili za vrijeme pobune potkraj 2000, nakon što ju je Izrael ponovno učvrstio ograda se pokazala dobrom zaštitom jer su teroristički napadi iz Gaze zaustavljeni.

Izgradnju zida oko Zapadne obale započela je 2002. vlada premijera Ariela Sharona, čovjeka koji izvorno zid nije smatrao najsigurnijim rješenjem. Suočen s rastućim brojem napada, morao je pokrenuti izgradnju. Bombaši samoubojice stizali su sa Zapadne obale i izraelska javnost tražila je djelotvornu zaštitu. Ideja izgradnje zaštitnog zida dobivala je sve veću potporu. Početkom 2004. više od 80% Izraelaca u načelu je podupiralo izgradnju zida. Istodobno, u ostatku svijeta izgradnja zida doživjela je sveopću osudu. Čak su i Ujedinjeni narodi, gdje nije lako progurati protuizraelsko stajalište, osudili podizanje zida i zatražili njegovo uklanjanje. Svjetska je javnost konsenzualno obilježila zid izrazom rasističke i ksenofobične izraelske politike.

Organizatori skupa u Jeruzalemu omogućili su nam upoznavanje sa zidom iz prve ruke. Nakon prijepodnevnog razgledavanja Staroga grada okupili smo se kod Jaffanskih vrata i otuda se s dva autobusa zaputili na poslijepodnevno razgledavanje zida na rubnim dijelovima Jeruzalema. Autobus u kojem sam bio za vodiča je dobio jeruzalemskog advokata Danija Seidermana, izvrsnog poznavatelja problematike, koji je u mnogobrojnim sporovima zastupao Palestince pred izraelskim sudovima. Seiderman nas je pošteno i otvoreno tijekom cijelog poslijepodneva informirao o bezbrojnim detaljima u vezi sa zidom ali i obilježavanjem buduće granice jer zid osim zaštitne uloge ima jednako važnu ulogu i za buduće razgraničenje između Izraela i Palestine. Iako zid, gledano na karti sitnoga mjerila, u načelu prati staru crtu razgraničenja između Izraela i tzv. Zapadne obale, detaljniji uvid pokazuje da stvarno stanje baš i nije tako jednostavno. Naime, ako se pogleda na detaljniju kartu lako se zapaža da zid, doduše, prati Zelenu crtu, no na mnogim dijelovima zid zalazi dublje u palestinsko područje i otkida veće ili manje dijelove Zapadne obale. U pravilu riječ je o tome da je zid građen tako da s izraelske strane zida ostane i što je moguće veći broj izraelskih kolonističkih naselja. To su ona naselja namijenjena za radikalne koloniste, spremne da se nastane u posebno izgrađenim naseljima duboku u palestinskom području. Stanovnici tih naselja u pravilu su najradikalniji dijelovi izraelske nacije, dovoljno fanatični da otrpe nimalo prijateljsko palestinsko okruženje i pritom neprestano demonstriraju svoj radikalizam na otvoren način.

Prvi susret sa zidom imali smo u južnom predgrađu Jeruzalema, kod židovskog naselja Gilo, koje je privremeno zaštićeno jednim manjim zidom, dok ga veliki glavni zid, koji se u vrijeme našeg posjeta nazirao na oko kilometar udaljenosti, potpuno ne opaše i odvoji od Zapadne obale. Od Giloa pružao se sjajan pogled prema jugu. Na brdovitom terenu vidjeli smo kao na dlanu Betlehem, koji će ostati onkraj zida. Otuda smo zavojitim cestama krenuli prema sjeveru, vozeći se zapravo rubom grada. Domaćini nisu prikrivali postojeću situaciju od nas. Gilo, Harhoma i naposljetku poznati i sporni Ma'ale Adummin, sve redom židovska naselja uočljivo planski izgrađena na brdu poput akropola, dobro zaštićena ali i dobro opremljena. Sva su izgledala agresivno i odbojno. S druge pak strane palestinska naselja, vidljivo lošijega građevinskoga standarda (iako ne i najgoreg mogućeg), neplanski i neuredno građena, raštrkana po strmim padinama. Na mjestima gdje zid još nije izgrađen vozili smo se i kroz palestinska naselja, u kojima je bilo mnogo postera s porukama kandidata koji su sudjelovali u izborima za Arafatova nasljednika. Filozofija podjele vrhunac je dostigla na mjestima gdje cesta doslovce dijeli židovsko naselje od palestinskoga. U istočnom predgrađu Abu Dis stigli smo i do pred sam zid išaran brojnim grafitima s porukama potpore palestinskoj borbi i osudama izraelske politike segregacije, koju na tako očevidan način simbolizira upravo taj nesretni zid.

Dok se vozimo tim neobičnim krajolikom, gdje su elementi dugotrajnog sukoba i podjele tako uočljivi, razmišljam o psihologiji radikala s jedne i druge strane. Čini mi se da je u usporedbi s njima bilo koji srpski, bošnjački ili hrvatski iskaz nacionalizma prava kamilica. Ta tko bi pametan, i za koju cijenu, išao živjeti u židovska kolonistička naselja, koja duboko penetriraju u palestinski teritorij? Bez obzira na svu iskazanu ludost u sukobima nakon raspada Jugoslavije, ne mogu se sjetiti primjera toliko očevidnog fanatizma u Južnih Slavena. Naš studijski obilazak tura duž zida, nimalo turistički i lijep za oči, svoj je vrhunac dostigao u sjevernom predgrađu, gdje je izgradnja zaštitnog zida najdalje uznapredovala. Tu smo izbliza vidjeli i kontrolnu točku na kojoj se ulazi u grad iz smjera Ramallaha, sjedišta palestinske samouprave. Vidjeli smo da zid poput lijevka usmjerava sav promet na tu točku i da nema nikakve mogućnosti da netko neželjen prođe mimo budnih izraelskih stražara.

Kada se sjetim prvih obilazaka »oslobođenih« dijelova Hrvatske neposredno nakon Oluje u kolovozu 1995, ništa nije usporedivo s prizorima iz jeruzalemskog predgrađa. U slučaju našega ratnoga krajolika bila je to ponajprije ravnoteža nemoći, koja je trajala sve dok Hrvatska nije dovoljno ojačala. Tu u jeruzalemskom predgrađu, iako vlada mir i ljudi prelaze s jedne strane na drugu, visoki odbojni zid ostavlja na posjetitelja dojam da je konačno rješenje već nametnuto i da nema nikoga tko bi to mogao promijeniti.

Od Seidermana i drugih Izraelaca doznajemo da zid ima i funkciju demografske brane. Priraštaj stanovništva na Zapadnoj obali višestruko je viši nego u Izraelu. Zapadna obala, baš kao i Gaza, palestinska je demografska bomba i Izraelci su svjesni toga. Ako se na vrijeme ne zaštite i ne osiguraju održanje sigurne demografske većine za židovsko stanovništvo (trenutačno je to većina od oko 80%), znaju da je židovski Izrael na dulji vremenski rok opasno ugrožen. Promatrana u tom kontekstu, svaka nova cigla u zaštitnome zidu, a čini se da se one ugrađuju svakodnevno, znači više od trenutačnog, agresivnog i politički krajnje upitnog hira izraelske vladajuće garniture. Nakon što se upoznate sa svim aspektima izgradnje i funkcije toga zida, postajete svjesni činjenice da je svaka nova cigla ulaganje u mnogo dugoročniji, dalekosežniji i proračunatiji projekt.

* * *

Posjet Izraelu ne može posjetitelja ostaviti ravnodušnim. Toliko povijesti, i to iskonske, jer je otuda sve počelo, na tako malom prostoru. Ali i mnogo ne manje zanimljive sadašnjosti, teško opterećene arapsko-židovskim sukobom. Potom i škrta prirodna osnova koju je izraelski čovjek na mnogim mjestima pretvorio u sebi prihvatljiv i poželjan krajolik. A povrh svega tu su još i vrhunski, gotovo futuristički tehnički dosezi te zemlje nedvojbeno sposobnih ljudi. Obilje neponovljivih putničkih zapažanja koja putnik s radošću nosi svojoj kući te pretače u riječi s uvijek prisutnom bojazni da propušta spomenuti nešto važno.