Sjećanje na Mussolinija

Sjećanje na Mussolinija

Nakon susreta s Benitom Mussolinijem u Rimu 1927. godine, tadašnji zastupnik Konzervativne stranke u Parlamentu, Winston Churchill, rekao je da bi, da je kojim slučajem Talijan, »svim srcem« podupirao »trijumfalnu borbu« fašističkog vođe »protiv zvjerskih apetita i gnjevi lenjinizma«. No, 1940. godine, kao premijer napadnute Velike Britanije, Churchill je ducea nazvao »šakalom« i krivio »samo tog čovjeka« za uvlačenje Italije u Drugi svjetski rat i vođenje u katastrofu.

U našem je stoljeću postojala tek nekolicina ljevičarskih ili desničarskih diktatora, ako ih je uopće i bilo, koji svoj uspon mogu zahvaliti kratkovidnosti demokratskih državnika i običnih građana. Mussolinijev poraz bio je jednako dramatičan kao i njegov uspon na vlast, a razdoblje fašizma zavrjeđuje da ga se danas sjetimo.

Kada zamišljaju Mussolinija, mnogi mlađi Amerikanci pred očima imaju Jacka Oakieja, glumca koji ga je utjelovio u filmskom klasiku Charlieja Chaplina, Veliki diktator, iz 1940. godine; on je za njih zdepasti, našepureni klaun, koji je izvodio pompozne kretnje sa svojeg balkona u Rimu i pokušao zasjeniti Adolfa Hitlera tijekom njihova prvog susreta u Veneciji 1934. godine.

No, karikatura nas ne bi smjela zaslijepiti pred poviješću. Aspekt karijere Benita Mussolinija koji nam najviše daje za razmišljati jest činjenica da su mu i domaći i strani ugledni intelektualci, novinari i političari, iskazivali silno odobravanje. Ogorčeni krhkom, zlovoljnom talijanskom parlamentarnom demokracijom, zabrinuti zbog sve većih nemira među narodom i u strahu od sve veće popularnosti socijalista, državnici poput Giovannija Giolittija, vođe Liberalne stranke i kralja Viktora Emanuela III, pozdravili su Mussolinijev dolazak na vlast 1922. godine. A sam ga je kralj podržavao gotovo tijekom cijelog razdoblja njegove vladavine u Rimu, koja je trajala 21 godinu.

Dojam snažna čovjeka koji je ostavljao i fašizma koji je podupirao, izrastao je iz poslijeratnih nereda i gospodarske bijede što je vladala Italijom i većim dijelom Europe. Taj je dojam u nekoj mjeri bio i rezultat vladavine svadljivih zakonodavaca u Italiji potkraj 19. i početkom 20. stoljeća. Do godine Mussolinijeva rođenja, 1883, različite kraljevine i vojvodine su tek kratko vrijeme bile ujedinjene pod vladavinom kralja Viktora Emanuela II, kralja pokrajine Sardinije i Pijemonta. »Talijanski patriotizam«, rekao je jednom prilikom napuljski povjesničar iz 19. stoljeća Luigi Blanch, »ljubav je prema vlastitom gradu, a ne državi; on je osjećaj pripadnosti plemenu, a ne naciji.«

Uistinu, Italija je naslijedila duboko ukorijenjene regionalne razlike, a one su se još povećale zbog lošeg stanja prometa, golemih razlika u obrazovanju, bogatstvu i društvenim klasama. Početkom 20. stoljeća crkva je diljem zemlje imala golemu vlast. I svaki je kutak zemlje imao svoju vlastitu tradiciju, običaje i dijalekt. Razlike između sjevera i juga zemlje bile su zapanjujuće: potkraj 19. i početkom 20. stoljeća, primjerice, na jugu uopće nije bilo osnovnih škola; zapravo gotovo 80% stanovništva juga bilo je nepismeno. Velik je broj seljaka živio u uvjetima i siromaštvu nalik onomu Trećeg svijeta, pod prijetnjom suše, malarije i hirova odsutnih zemljovlasnika.

Nacija je bila i politički podijeljena. U ruralnom dijelu Italije, posebno u središnjoj, tzv. »crvenoj« regiji Romagni, gdje je Mussolini i rođen, anarhističke i socijalističke ideje brzo su se širile. Do 1890- ih, marksistički tip socijalizma postao je omiljen među radnicima u novom »industrijskom trokutu« sjeverne Italije. Do 1991. godine Socijalistička stranka Italije - njezine »revolucionarne« i »revizionističke« frakcije - imale su više mjesta u Parlamentu negoli ikoja druga pojedinačna stranka (iako tada nije bila većinska stranka), zahvaljujući uvođenju općega prava glasa i proporcionalne zastupljenosti. Rimokatolička crkva je u međuvremenu bila u sukobu ne samo sa socijalistima već i sa samom Kraljevinom Italijom. Kraljevina je pripojila papinske države Rima i središnju Italiju u razdoblju od 1861. i 1879. te tako navela papu Pija IX. da se nazove »zatvorenikom Vatikana«.

U očima svojih prvih fašističkih poklonika, Benito Mussolini bio je čovjek koji je uspostavljao mir i zasnovao nacionalno jedinstvo.

Njegovo podrijetlo nije ništa sretnije od Hitlerova ili Staljinova. Rođen je 29. srpnja 1883. godine u siromašnoj, ali politički aktivnoj obitelji. Njegov otac, Alessandro Mussolini, bio je kovač i anarhist-socijalist koji je pomagao organiziranju lokalne skupine tzv. internacionalnih socijalista i koji je svojoj obitelji naglas čitao ulomke iz Kapitala. Benitova majka, Rosa, bila je pobožna katolička učiteljica koja je inzistirala na tome da obitelj govori standardnim talijanskim jezikom, a ne romanjskim dijalektom. Benito je živio sa svojim roditeljima, mlađim bratom i sestrom u dvije sobe na drugom katu malene, oronule zgrade izvan mjesta Predappio, nekih osamdesetak kilometara jugoistočno od Bologne. U spavaćoj sobi njegovih roditelja visjele su dvije slike: jedna s likom Djevice Marije i druga s likom talijanskoga nacionalista i antiklerikala, agitatora Giuseppea Garibaldija. Svoga najstarijeg sina obitelj Mussolini nije nazvala po svecu, već po Benitu Juárezu, meksičkom revolucionaru koji je sudjelovao u rušenju diktature Santa Ane 1855. godine.

Benito je u roditeljskom domu bio hirovito dijete, a u katoličkom internatu koji je pohađao u obližnjoj Faenzi bio je poznat kao nasilnik. Štoviše, bio je izbačen iz škole nakon što je nožem izbo kolegu i uvrijedio svećenika koji ga je pokušao disciplinirati. Ipak, Benito je bio uspješan u akademskom smislu; 1901. stekao je diplomu u školi u Forlimpopoliju, a nakon toga je radio kao učitelj s pola radnog vremena. U dobi od devetnaest godina Mussolini je napustio Italiju i otišao u Švicarsku (»tu republiku kobasica«), djelomice kako bi izbjegao vojnu obvezu. »Bio sam boem u to vrijeme«, pisao je poslije. »Stvorio sam svoja vlastita pravila, a čak ni njih nisam poštivao.«

Promjene u razmišljanju

Isprva je u Švicarskoj Mussolini živio poput lutalice - selio se iz grada u grad, prihvaćao se svakakvih čudnih poslova kako bi preživio, katkad spavao u javnim toaletima i parkovima. Ali zanimanje tog mladića ubrzo se okrenulo politici. Godine 1903. Mussolini se nastanio u Bernu; počeo je pisati članke za socijalističke časopise, organizirao štrajk zidara i sudjelovao u (neopasnom) dvoboju pištoljima s kolegom socijalistom.

Nakon lutanja po Švicarskoj, Francuskoj i Njemačkoj, Mussolini se vratio u Italiju kako bi odslužio vojni rok. Godine 1909. odlučio se preseliti u Trento, gradić u Austro-Ugarskoj Monarhiji u talijanskome govornom području, gdje je radio kao urednik socijalističkog tjednika pod nazivom L'Avvenire del Lavoratore (Budućnost radnika). Poslije je u talijanskom gradu Forliju uređivao još jedan socijalistički tjednik pod nazivom La Lotta di Classe (Klasna borba) i preveo Veliku francusku revoluciju Pjotra Kropotkina. Zahvaljujući svom prirodnom daru, već je 1910. bio jedan od najpoznatijih socijalističkih novinara polemičara u Italiji. Iste je godine počeo živjeti s Rachele Guidi, sedamnaestogodišnjom kćeri udovice s kojom je živio njegov otac nakon smrti njegove majke. No, njihovo građansko vjenčanje uslijedilo je tek 1915.

Unatoč svojoj strastvenoj retorici, Mussolinijeva rana predanost socijalizmu, ili bilo kojem drugom 'izmu' ne bi se trebala shvaćati suviše ozbiljno. Mussolini je mijenjao svoje političke stavove kada god bi to koristilo povećanju njegovih izgleda za uspjehom. Kao mladić čitao je djela Niccolňa Machiavellija, Friedricha Nietzschea, Georgesa Sorela i drugih. Ali najviše su ga zanimale ideje kojima se mogao osobno okoristiti. Poput ostalih talijanskih socijalista, Mussolini je isprva osuđivao Prvi svjetski rat nazvavši ga »imperijalističkim«. Ulazak njegove zemlje u rat, rekao je, bio bi »neoprostiv zločin«. Ali nakon sjajnoga francuskog otpora na Marni u rujnu 1941. promijenio je mišljenje. U novinama socijalističke stranke Avanti!, koje je tada uređivao, zagovarao je ulazak Italije u rat i to na strani Velike Britanije i Francuske. Socijalisti su ga odmah potom izbacili iz stranke kao izdajicu.

Fasci di combattimento

Kao svojeglavi pripadnik »nacionalne« socijalističke stranke, Mussolini je u Milanu ubrzo osnovao vlastite novine pod nazivom Il Popolo d'Italia (Narod Italije). Novine su djelomično financirali lokalni industrijalci. U zaglavlju novina nalazio se sljedeći natpis: »Tko ima čelik, ima i kruh« (riječi francuskog revolucionara Augustea Blanquija) i »Revolucija je ideja koja je pronašla bajunete!« (Napoleonove riječi). Kada je u svibnju 1915. Vlada objavila rat Austro-Ugarskoj, Mussolini je taj događaj pozdravio kao »krštenje Italije kao velike sile« i »vrhunac u svjetskoj povijesti«.

Mussolinijeva osobna uloga u ratnom sukobu (unovačen je u kolovozu 1915. i služio je vojsku u Alpama) - bila mu je nepresušnim izvorom priča (uglavnom izmišljenih) o svojem junaštvu u bitkama. Kao mladi vodnik nikada nije sudjelovao niti u jednoj velikoj bitci, ali je 22. veljače 1917. bio ranjen zbog slučajne eksplozije granate u rovu, od koje je bio pogođen u leđa s 44 komadića šrapnela. Nakon oporavka, Mussolini se vratio u uredništvo Il Popola, gdje je pisao žestoke uredničke uvodnike u kojima je veličao ratne akcije i kritizirao boljševizam. Lenjina je smatrao »čovjekom od slame« i rekao da »jedino Tatari i Mongoli mogu vjerovati takvom programu kakav je njegov«.

S vremenom je Mussolini postajao sve većim nacionalistom. Inzistirajući na »velikoj vladarskoj sudbini« Italije, zahtijevao je pripojenje austrougarskih teritorija gdje se govorilo talijanskim jezikom, kao što su luka Trst, talijanski dio Tirola i veći dio Dalmacije. Uz veliku potporu industrijalaca, Mussolini je podnaslov časopisa Il Popolo d'Italia »socijalističke novine« promijenio u »novine boraca i proizvođača«, a u govoru koji je održao u Rimu u veljači 1918. izjavio je da je Italiji potreban »čovjek koji je dovoljno krvožedan i energičan da napravi oštar rez, da s hrabrošću i bez oklijevanja kažnjava zločince, a posebno ako su oni na visokim položajima«.

Iako je Italija iz Prvoga svjetskog rata izišla kao pobjednik, ratni je sukob opustošio talijansko društvo. Oko 650 000 vojnika je nestalo. Povratnici veterani pridruživali su se rijekama nezaposlenih; gotovo dva milijuna Talijana do kraja 1919. ostalo je bez posla. Na sjeveru je došlo do izbijanja cijelog niza tvorničkih štrajkova. Neki su radnici, potaknuti vijestima o boljševičkoj revoluciji u Rusiji, zahtijevali »diktaturu proleterijata« za Italiju. U međuvremenu, jedna slabašna koalicijska vlada liberalne stranke u Rimu za drugom uzalud je pokušavala povratiti stabilnost u zemlji.

Sa završetkom 'velikog rata' i strahom od širenja boljševizma, Mussolini je pronašao novi nacionalistički ideal za koji se želio boriti. Dana 23. ožujka 1919. u poslovnom klubu uz milanski Piazza San Sepolcro osnovao je Fašistički pokret Italije. Njegovi Fasci di Combattimento ('borbeni fašistički odredi') nadjenuli su si naziv po naramku pruća iz kojeg vire oštrice sjekire, simbolu autoriteta i discipline u drevnom Rimu. Sastanku u Milanu nazočilo je oko 120 ljudi, uključujući i veterane arditija, pripadnike ratnih udarnih četa. »Mi, preživjeli, koji smo se vratili,« napisao je Mussolini, »tražimo pravo na vođenje Italije.« Fašisti su za svoju uniformu odabrali crnu košulju, sličnu onoj radnika iz pokrajine Romagne.

Iako je Musolinijev fašistički pokret uvijek bio antimarksistički, antiliberalan i grubo nacionalistički, brzo je prihvaćao (ali i brzo napuštao) različite ideje. U početku se Mussolini zauzimao za republičko i opće pravo glasa te kritizirao Rimokatoličku crkvu. Nakon toga je podupirao Monarhiju, izbore proglasio besmislenima i dodvoravao se Crkvi. Fašistički je pokret privlačio mlade nezaposlene ljude, uplašene članove buržoazije, industrijalce, zamljoposjednike, a osobito ratne veterane koji su vjerovali da Italija na mirovnoj konferenciji u Parizu 1919. nije dobila sve teritorije koji su joj pripadali.

»Kada sam se vratio iz rata«, prisjećao se poslije Italo Balbo, istaknuti fašist, »poput mnogih drugih, i ja sam mrzio politiku i političare, koji su, kako mi se tada činilo, iznevjerili nade svojih boraca i Italiji nametnuli sramotan mir... Mučiti se i boriti za povratak zemlje Giolittiju, koji je trgovao svim idealima? Ne. Bolje poricati sve, uništiti sve kako bi se sve iznova izgradilo iz temelja«.

Toljage i ricinusovo ulje

Vještina članova fašističkog pokreta da se ne opredijele ni za jednu stranu u konvencionalnoj političkoj podjeli Italije na ljevicu ili desnicu, iako je izgledala nezgrapno, bila je jedna od njegovih najvećih snaga u početku. Tijekom »ranog fašizma« Mussolinijev program nije se znatno razlikovao od socijalističkog, osim što su fašisti ponosno isticali ulogu Italije u ratu. Ali kada u studenome 1919. niti jedan od kandidata fašističkog pokreta nije uspio ući u Parlament, Mussolini je odlučio prijeći u desnicu.

Kako bi dobio što veću potporu od katolika, ublažio je svoju antiklerikalnu retoriku i izjavio da bi Rim trebao subvencionirati crkve i crkvene škole. Odluku liberalne vlade o povlačenju trupa iz Albanije, koju je Italija okupirala još 1914, Mussolini je nazvao »sramotnim izražavanjem kukavičluka nacije«. Iznad svega, Mussolini je pojačao svoju antisocijalističku retoriku i oštro optuživao liberalnu vladu da »ne čini ništa«, sve dok u rujnu 1920. metalski radnici na sjeveru nisu silom zauzeli tvornice i osnovali radnička vijeća po uzoru na sovjetska. Fašisti će, obećao je Mussolini, uspostaviti »zakon i red«.

Ta mu je poruka priskrbila velik broj pristaša iz redova radničke klase, koji su vjerovali da će fašizam spriječiti tzv. militantni rad. Bande fašističkih lopova, poznati kao squadristi, započeli su s »pohodom kažnjavanja« usmjerenim protiv socijalista i katoličkih liga radnika i seljaka. Neke su članove tukli toljagama i silom im u grla nalijevali ricinusovo ulje. Prema službenim podacima fašisti su uništili 120 ureda radničkih sindikata i ubili 243 osobe u razdoblju od siječnja do svibnja 1921.

Liberali na vlasti bili su sretni što su to mogli ignorirati. Lokalna policija je 'crnokošuljaše' opskrbljivala oružjem. I kada je premijer Giovanni Giolitti raspisao nove izbore, koji će se održati 15. svibnja 1921, predložio je fašistima da se nakon izbora pridruže njegovu bloku za konstituiranje vlade u Parlamentu. Taj će put Mussolinijeva fašistička stranka osvojiti 35 mjesta.

Do 1922. Mussolini je već bio nestrpljiv da dođe na vlast u onome što je sve više i više nalikovalo političkom vakuumu. U listopadu iste godine fašisti su održali kongres u Napulju, gdje su Mussolini i njegove kolege izradili planove za »marš na Rim«. Prema tom planu marš je trebala predvoditi fašistička milicija, dok bi se Mussolini mudro držao blizine švicarske granice u slučaju ako planirani državni udar ne uspije. »Ili će nam dozvoliti vlast«, upozorio je Mussolini u svom govoru pripadnicima fašističke milicije, »ili ćemo preuzeti vlast u maršu na Rim« i »ščepati za gušu onu mizernu političku klasu koja je na vlasti«.

Preuzimanje vlasti

Slaba koalicijska vlada pod vodstvom Luigija Facte znala je da Mussolini planira izvršiti državni udar, ali fašističke namjere premijer isprva nije uzimao ozbiljno.« Vjerujem da se plan marša na Rim izjalovio«, rekao je Facta kralju. Također, nisu ni svi socijalisti bili previše zainteresirani da se odupru fašističkim prijetnjama. Štoviše, neki su se radikalni marksisti nadali da će Mussolinijevo »reakcionarno lakrdijaštvo« uništiti i socijaliste i liberale i na taj način pripremiti teren za pravu komunističku revoluciju. Što se liberala tiče, oni su se najviše zabrinjavali zbog socijalista i to zbog njihove antikapitalističke ideologije. Štoviše, i liberali i socijalisti »podjednako su priželjkivali preteći jedni druge u sprečavanju fašističke revolucije«, kako to primjećuje povjesničar Denis Mack Smith.

»Marš na Rim« počeo je u noći između 27. i 28. listopada 1922. Snage fašističke milicije počele su zauzimati telekomunikacije i urede Vlade. Luigi Facta nagovarao je kralja da proglasi opsadno stanje, ali se na kraju sukob nije ni dogodio. Nimalo uvjeren u to da će vojska moći ili uopće htjeti braniti Rim od fašista, ili da će liberali imati učinkovito vodstvo, Viktor Emanuel odbio je potpisati službenu odluku o proglašenju kriznog stanja. Umjesto toga, poslao je Mussoliniju brzojav s pozivom da dođe u Rim i osnuje novu vladu.

Dok je ulazio u vlak u Milanu, Mussolini je rekao šefu željezničke postaje da želi da »vlak krene točno na vrijeme (jer) od sada pa nadalje sve mora savršeno funkcionirati« - i time započeo mit da je upravo on zaslužan za točnost talijanskih vlakova. Nakon dolaska u Rim, duce je odmah otišao na Palazzo del Quirinale. Još uvijek odjeven u crnu košulju, rekao je 53-godišnjem vladaru (koji ga je dočekao u službenoj odori): »Dolazim s bojišnice.«

Tako je 31. listopada 1922. u 39. godini Mussolini postao najmlađi premijer u kratkoj parlamentarnoj povijesti Italije. S 35 od ukupno 510 mjesta u Zastupničkom domu, vodio je kabinet »nacionalne koncentracije«, koji se sastojao uglavnom od liberala, socijaldemokrata i katoličkih Popolara. U svom prvom obraćanju zastupnicima, koji su mu dali nevjerojatno povjerenje, hvalio se sljedećim riječima: »Mogao sam preobratiti ovu turobnu dvoranu u logorište za moje vojnike... Mogao sam osnovati isključivo fašističku vladu, ali sam odlučio ipak to ne učiniti, barem za sada.«

Unatoč duceovim prijetnjama, mnogi su rimski političari veterani mislili da će s vremenom moći kooptirati Mussolinija na suradnju. Čak su i Giovanni Giolitti i Antonio Salandra, tadašnji stariji članovi Liberalne stranke, odobravali Mussolinijev dolazak na vlast. Luigi Albertini, urednik milanskoga glasila Corriere della Sera bio je oduševljen što je fašizam uspio, iznad svega, »spasiti Italiju od opasnosti socijalizma«. Ostali su bili zadovoljni što je Italija konačno dobiva jaku vlast, kakve god vrste ona bila. »Srž fašizma je ljubav prema Italiji«, rekao je liberalni senator i filozof Benedetto Croce u siječnju 1924. »Fašizam uspješno nadvladava tradicionalnu ravnodušnost Talijana prema politici... i toliko cijenim lijek koji Italija od njega dobija da se čak nadam da pacijent neće prebrzo ustati iz kreveta i pretrpjeti neki opasni recidiv.«

U Velikoj Britaniji, Francuskoj i Sjedinjenim Državama, mnogi su pripadnici Konzervativne stranke dali svoj blagoslov. U New York Tribuneu moglo se pročitati da je »fašistički pokret - u svojoj osnovi - reakcija na propadanje uzrokovano socijalističkim internacionalizmom. Ako je suditi po njezinim metodama, ta je reakcija gruba, ali su ciljevi za koje se zauzima okrepljujući.« Čak je i New York Times naveo kako je Mussolinijev državni udar »poseban i relativno bezazlen«.

Kriza Matteotti

Sada u samom središtu vlasti, Mussolini je vrlo brzo postao osamljen. Tijekom prvih pet godina svoje vladavine, duce je živio sam u malom unajmljenom stanu; njegova žena Rachele ostala je u Milanu, gdje se brinula o njihovo petero djece. Živio je asketskim životom, hranio se vegetarijanskim obrocima i, dijelom kako bi izbjegao iritaciju čira na želucu, klonio se alkohola i duhana. (Jednom se prilikom hvalio svojim »velikim prijezirom prema privlačnosti novca«.) Kao okorjeli ženskaroš, Mussolini je pokazivao vrlo malo pravih osjećaja prema suprotnom spolu, ali i ljudima općenito. »Nemam prijatelja«, jednom je prilikom priznao njemačkom publicistu Emilu Ludwigu, »prije svega zbog svog temperamenta, a zatim zbog onoga što mislim o ljudima. Zato i izbjegavam intimnosti i razgovore.«

Mussoliniju je uspijevalo prema vanjskom svijetu odašiljati sliku ugodne osobe. Često se volio fotografirati, pozirajući pred kontrolnom pločom aviona, za volanom sportskog automobila ili kroteći lavića u kavezu zoološkog vrta. Mnogi su ga Amerikanci doživljavali kao talijanskog Teddyja Roosevelta - srčanog zagovaratelja aktivnog života.

Ali ta »slika« nije bila dovoljna. Nastojeći dovesti što više fašista u Parlament, Mussolini je raspisao nove izbore za 6. travnja 1924. Tijekom kampanje i glasovanja, squadristi su zaplašivali na sve strane. »Kada se radi o domovini ili fašizmu«, rekao je Mussolini 28. siječnja 1924, »spremni smo ubiti i umrijeti«.

Fašisti su tvrdili da su na izborima dobili 64,9% glasova. Ali 30. svibnja, Giacomo Matteotti, nadaleko cijenjen vođa unitarističke Socijalističke stranke, hrabro je istupio u Parlamentu i pročitao popis incidenata u kojima su crnokošuljaši prijetili biračima i neovlašteno dirali biračke kutije. Fašistički zastupnici, sada u većini, izvikivali su uvrede poput »Plaćenik!«, »Izdajica!«, »Demagog!«. Deset dana poslije, fašistički razbijači koji su bili usko vezani s Mussolinijevim novinarskim uredom oteli su Matteottija u blizini njegova doma u Rimu, izboli ga i zakopali njegovo tijelo u šumarku izvan grada.

Atentat je ubrzao najozbiljniju krizu rane Mussolinijeve vladavine. Mnogi su Talijani vjerovali da je Mussolini, ako već ne naredio, barem nahuškao na Matteottijevo ubojstvo. Antifašistička oporba - socijalisti, katolički Popolari, republikanci i demokrati, bojkotirali su Parlament, osnovavši »aventinsku opoziciju«. Vjerovali su da je vrijeme da kralj otjera Mussolinija i raspiše nove izbore.

Ali bojažljivi kralj, koji se već umorio od prijašnjih vlada, odbio je intervenirati. Ni Vatikan nije podupro oporbu. Sam Papa Pio XI. upozorio je Talijane da ne »surađuju sa zlom« (odnosno socijalistima) »ni zbog kojih razloga koji bi bili na dobrobit javnosti«.

U nevjerici, mnogi strani komentatori nisu krivili Mussolinija za ubojstvo. Bilo im je draže govoriti o određenim »gangsterskim elementima« unutar fašističke stranke. »Incident Matteotti«, sa žaljenjem je objavio New York Times, »jest takav čin koji bi mogao ugušiti pokret lišavajući ga jednim potezom njegova moralnog sadržaja«.

U Rimu, Mussolini se u govoru u Parlamentu zajedljivo rugao svojim nesretnim protivnicima:

»Ali konačno, gospodo, kakve mi to leptire hvatamo pod Titusovim lukom? Pa, ja ovdje izjavljujem pred ovim skupom, pred talijanskim narodom, da sam ja i ja sam politički, moralno i povijesno odgovoran za sve što se dogodilo...«

Kako nisu uspjeli svrgnuti ducea s vlasti tijekom krize oko Matteottijeva ubojstva, njegovi su neprijatelji još jače učvrstili njegov položaj svemoćnog vođe Italije.

Dana 3. siječnja 1925. Mussolini je započeo protuofenzivu, najavljujući u gorljivom polusatnom govoru u Parlamentu da je »sila jedino rješenje« za prijetnje neredima. Cijelim nizom »posebnih odredbi« Mussolini je cenzurirao tisak i proglasio nezakonitim sve oporbene stranke, uključujući socijaliste i liberale. Radničke sindikate zamijenio je tzv. fašističkim sindikatima. Njegov posebni Sud za obranu države osudio je na tisuće oporbenih aktivista (posebno komunista i anarhista) na dugogodišnji zatvor ili ih je protjerao na jug. Fašističke organizacije mladih novačili su mladiće - što je poslije poslužilo Njemačkoj kao model za Hitler Jugend (Hitlerovu mladež) - i naglašavale indoktrinaciju i disciplinu potičući ih riječima »Vjeruj! Slušaj! Bori se!«

Cijelo to vrijeme Mussolinija su izvan zemlje i dalje hvalili. »Mussolinijeva se diktatura«, piše Washington Post u kolovozu 1926. »očito sviđa talijanskom narodu. Bio im je potreban vođa i, sada kada su ga našli, rado mu daju vlast«.

Vraćanje Italije Bogu

Mussolini je svoj režim nazivao totalitarnom državom. »Sve u Državi, ništa izvan Države, ništa protiv Države!« Ali njegov »totalitarizam«, strog i bučan kakav je često bio, bio je ipak mnogo manje brutalan nego Staljinov u Rusiji ili Hitlerov u Njemačkoj - djelomice zbog toga što je kralj i dalje imao kontrolu nad talijanskom vojskom i pravo razriješiti dužnosti premijera. Taj je režim tek 1938. započeo diskriminaciju protiv otprilike 40.000 talijanskih Židova; mnogi su izgubili posao u vladi i akademskom životu. Ali Mussolini nije tražio »konačno rješenje problema talijanskih Židova« - kao što su to učinili Nijemci nakon okupacije sjeverne Italije u rujnu 1943.

Na gospodarskoj fronti Mussolinijeva »korporacijska država« pokušala je njegovati »pomirenje klasa«. Vlada je organizirala paralelne fašističke sindikate zaposlenika i radnika u raznim gospodarskim sektorima. Radnički sudovi rješavali su sporove pod sistemom obvezatne arbitraže.

Godine 1933. Vlada je osnovala i Institut za industrijsku obnovu (IRI), kao vodeću kompaniju za jačanje industrijskih grana koje su slabjele. Industrijske organizacije koje je država (ili paradržava) subvencionirala, uskoro su proizvodile oko 17% svih roba i usluga. Kako bi stimulirao gospodarstvo, Mussolini je gradio ceste, sportske stadione i upravne zgrade. Vlada je pokrenula velik broj programa za majke i djecu i razvila sistem reklamacije zemljišta, kojim se provodilo i isušivanje močvarnog područja Pontine u blizini Rima. Mussolini je potaknuo i vrlo populariziranu »borbu za žito«; kamere bi ga snimale dok je gol do pasa bacao snopove na hrpu. Ono što je najvažnije, duce je započeo obnovu državne vojske, mornarice i zrakoplovstva, unaprijed osuđenu na propast.

Unatoč Mussolinijevu obećanju da će obnoviti »Carstvo za vladavine cara Augusta«, uglavnom mu nije uspijevalo unaprijediti zaostalo talijansko gospodarstvo. Karteli takva režima katkad su sprječavali gospodarski napredak protiveći se inovaciji i modernizaciji. Duce bi demoralizirao radnike smanjujući im nadnice, povećavajući poreze i zabranjujući štrajkove i ostale vrste protesta. Čak i kada je vlada preuzela tvornice i spremala se za rat, nezaposlenost je i dalje bila velika. Polovica zaposlenika bili su poljoprivrednici. U međuvremenu, talijanske su obitelji trošile 50% svojega dohotka na hranu.

No, Mussolini je želio uspostaviti prijateljske odnose s Katoličkom crkvom, što mu je i uspjelo potpisivanjem Lateranskih ugovora s Vatikanom u veljači 1929. Ugovorima je osnovana Država Grada Vatikana, unutar koje će Papa imati suverenitet. Rimokatoličanstvo je postalo talijanska državna religija i time dobilo velike povlastice i imunitet. Duceova zvijezda lebdjela je katoličkim svijetom; pobožni talijanski seljaci u gomilama su se skupljali u crkvama moleći se za čovjeka koji »je vratio Boga Italiji i Italiju Bogu.« Ignorirajući gušenje građanskih sloboda, papa Pio XI. nazivao je Mussolinija »čovjekom koji se s nama susreo putem providnosti« i poškropio ga svetom vodom.

Otimanje Etiopije

Do kraja 1920-ih duce je osigurao potporu svom režimu, kako u Rimu tako i izvan zemlje. Ubrzo nakon što je postao predsjednik SAD-a 1933. godine, Franklin D. Roosevelt napisao je da je »duboko impresioniran tim divljenja dostojnim talijanskim gospodinom«, koji se čini odlučnim »obnoviti Italiju i koji želi spriječiti opće europske neprilike«.

Štoviše, do sredine 1930-ih Mussolini se (uglavnom) držao podalje od vanjske politike. Ali vjerovao je i da velike nacije ne mogu ostati zadovoljne s dostignućima kod kuće. »Za fašizam«, napisao je 1932. u Talijanskoj enciklopediji (Enciclopedia Italiana) sljedeće: »Rast carstva... je glavna manifestacija vitalnosti, a suprotno od toga je znak dekadencije. Narodi koji rastu, ili ponovno ustaju nakon razdoblja dekadencije, uvijek su imperijalistički: svako odricanje je znak propadanja i smrti.«

Nakon siječnja 1933, kada je Adolf Hitler postao njemački kancelar i ubrzo dobio diktatorsku vlast, Mussolini je postajao sve više opsjednut stranim osvajanjima. Iako su se Mussolini i Hitler, kao kolege fašisti, divili jedan drugomu, njihov je savez bio obilježen duceovim povremenim napadima ljubomore. Hitler je, kako to navodi biograf Joachim C. Fest, »kod Mussolinija izazivao kompleks manje vrijednosti koji je poslije želio kompenzirati tjelesnim stavovima, imperijalističkim pohodima ili pozivanjem na nestalu prošlost«.

Mussolinijev prvi »imperijalistički pohod« dogodio se u Africi. Duce je dugo vremena priželjkivao osvojiti Etiopiju cara Hailea Selassiea, što je talijanska vojska bezuspješno pokušala još 1896. U jutro 2. listopada 1935, kada je 100 000 trupa počelo prelaziti granicu između Eritreje i Etiopije, Mussolini je izjavio »da je započeo najsvjetliji trenutak u povijesti zemlje... prisna zajednica od četrdeset milijuna Talijana neće dozvoliti da joj oduzmu njezino mjesto pod suncem!«

Paraliziran gospodarskom depresijom i svekolikim proturatnim ozračjem, britanski premijer Stanley Baldwin odbio je intervenirati, unatoč stalnim prijetnjama upućivanim britanskim kolonijama u Africi. Liga naroda osudila je fašističku agresiju. No, u nedostatku čvrstog vodstva ili potpore SAD-a, Liga je je ipak odlučila ne zatvoriti Sueski kanal ili uvesti embargo na gorivo. Bilo koja od navedenih mjera, rekao je Mussolini poslije, bila bi »nevjerojatna katastrofa«.

Bosonoga etiopska vojska nije bila nikakav protivnik talijanskim bombarderima Savoia i iperitu. Duceov sin Vittorio, pilot, rekao je novinarima da su etiopski vojnici, kada bi ih pogodio iz zraka, »eksplodirali poput crvenih ruža«. Glavni grad, Addis Abeba, pao je u svibnju 1936. Tom pobjedom Mussolini je dostigao vrhunac popularnosti u domovini. U obraćanju mnoštvu okupljenih pod balkonom Palazzo Venezia, duce je izjavio da je njegov »trijumf nad 50 naroda« značio »vraćanje Carstva pod sudbonosnim brežuljcima Rima«. Posvuda su se pojavljivali natpisi Duce ha sempre ragione (»Vođa je uvijek u pravu«).

Ohrabren uspjehom u Etiopiji, Mussolini je počeo intervenirati i na drugim mjestima. Poslao je zrakoplovstvo i nekih 70 000 »dobrovoljaca« da pomognu falangističkim pobunjenicima generala Francisca Franca u Španjolskomu građanskom ratu. Povukao je Italiju iz Lige naroda i odlučio stati uz Hitlerovu Njemačku, koja je već prije napustila Ligu. Tako je u lipnju 1936. Mussolinijev 33-godišnji ministar vanjskih poslova i zet, grof Galeazzo Ciano, pregovarao o Rimsko-berlinskoj osovini, koja se u svibnju 1939. proširila u potpuno izgrađen vojni savez, »Čelični pakt«. Obje su zemlje također uspostavile veze s Japanom tzv. »Antikominternskim paktom«. Duce je sada pripadao onomu što je nazivao »najimpresivnijom političkom i vojnom kombinacijom koja je ikada postojala«.

Porazi u pustinji

No, Mussolinijeva vojska nije se baš mogla nazvati impresivnom. Zbog nestašice ugljena, željeza, nafte i teške industrije, talijansko gospodarstvo nije moglo podupirati bilo kakav veći ratni pothvat. Duce, koji je govorio o »osam milijuna bajuneta«, bio je očito bolji propagandist nego vojni strateg. Uoči Drugoga svjetskog rata talijanska vojska imala je 1.3 milijuna starih pušaka i čak još manje bajuneta; njezini tenkovi i topništva bili su zastarjeli. U lipnju 1940. talijanska se mornarica hvalila brzim ratnim brodovima i najvećom flotilom podmornica u zapadnoj Europi. Ali u stvarnosti, nedostajalo joj je radara, ehosondera i druge tehničke opreme, a Mussolinijevi admirali i generali bili su poznatiji po političkoj lojalnosti nego po profesionalnoj stručnosti.

Kada je Hitler na brzinu pripojio Austriju u ožujku 1938. i Čehoslovačku u ožujku 1939, Mussolini se potužio grofu Cianu: »Talijani će mi se smijati. Svaki put kada Hitler okupira neku zemlju, on mi time nešto poručuje.« Ne obazirući se na katoličke osjećaje, duce je naredio invaziju na Albaniju na Veliki petak, 7. travnja 1939, vrativši tako tu jadransku zemlju u sastav svog carstva.

Kada je Njemačka napala Poljsku 1. rujna 1939. i time započela Drugi svjetski rat, Mussolini je znao da Italija nije bila spremna za rat. U početku je čak zauzeo stajalište »protiv rata«. Popis potrepština koje je duce tražio iz Berlina, navodi grof Ciano, »dovoljno je dugačak za ubiti bika.« Ali kako su Blitzkriegom 1940. na koljena bačeni Danska, Norveška, Nizozemska i Francuska, Mussolini je odlučio da nema mnogo za izgubiti, a mogao bi čak imati političke koristi.

Dana 10. lipnja 1940, bez konzultacija sa svojim kabinetom ili Velikim fašističkim vijećem, Mussolini je objavio rat Francuskoj i Velikoj Britniji. Ušavši u ratni sukob, Mussolini je nenamjerno dopustio Hitleru da postane kovačem talijanske sudbine.

To je na talijanski narod ubrzo ostavilo bolne posljedice. Postignuća Mussolinijeve vojske na bojišnici odražavala su nedostatak nacionalnog žara. Uslijedio je jedan slom za drugim. Pod zapovjedništvom feldmaršala Rodolfa Grazianija, talijanske vrlo disciplinirane oklopne jedinice iz Libije napale su Britance u Egiptu, nadajući se zauzimanju Sueskoga kanala. U pustinjskim borbama s promjenjivim ishodima, kao i u mornaričkim bitkama na Sredozemlju, iako u mnogo manjem broju, Britanci su Talijanima nanijeli mnogobrojne poraze pa su oni morali moliti Nijemce za pomoć. Potkraj 1941. Britanci su Mussoliniju oduzeli i talijansku Eritreju i Somaliju, kao i Etiopiju, i ponovno postavili Hailea Selassiea za cara.

Kralj je rekao doviđenja

Invazija na Grčku, koju su Talijani izvršili iz Albanije 28. listopada 1940, nije završila ništa bolje. Rekavši da se »umorio od toga da Hitleru bude 'stražnje svjetlo'«, Mussolini je izvršio napad, a da o tome nije obavijestio Berlin. Duce se nadao da će rat protiv Grka biti tek nešto više od »vojne šetnjice«. No, Talijani su bili protjerani u planine, gdje su boravili mjesecima, sve do proljeća 1941, kada je Hitler tijekom invazije na Balkan spasio njihove obeshrabrene legije. A i sudjelovanje u njemačkoj invaziji na Sovjetski Savez 1941. donijelo im je malo uspjeha. Mussolini je poslao četiri pješačke divizije i jednu konjaničku. Najmanje 240 000 talijanskih vojnika poslanih na istočnu frontu nije se nikada vratilo.

Početak kraja za Italiju bio je 7. prosinca 1941, kada su Japanci bombardirali luku Pearl Harbor i time uveli Sjedinjene Države u rat protiv sila osovine. Iako se činilo da je Mussolini bio sretan što se bori protv »zemlje crnaca i Židova«, znao je da je njegov režim u prilično lošoj poziciji.

S druge strane Sredozemlja, u studenome 1942, general Dwight Eisenhower postavio je savezničke sile u Maroko i Alžir. Započeo je napad kako bi se susreo s Osmom britanskom armijom pod vodstvom feldmaršala Bernarda Montgomeryja, koja je već probila obruč obrane osovinskih sila u El-Alameinu. Njemačke Afrika Korps dugo su se i naporno borile. Ali kada je u svibnju 1943. završila Sjevernoafrička kampanja, oko 200 000 Talijana bilo je zarobljeno; vrlo malo ih se s entuzijazmom borilo uz bok sa Saveznicima.

Nove baze u Sjevernoj Africi omogućile su pojačano savezničko bombardiranje talijanskih gradova i željezničkih čvorišta, što je već osiromašeno gospodarstvo Italije dovelo do potpunog sloma. Iako je već pomalo bilo i kasno, Mussolinijeva je vlada počela ograničavati obroke i korištenje plina i ugljena. Unatoč kontroli nadnica i cijena, inflacija je sve brže rasla, a crno tržište je cvjetalo. Obični Talijani počeli su pokazivati svoje nezadovoljstvo. Početkom 1943. zaposlenici u javnim službama Torina i radnici Fiata u Milanu započeli su štrajk. »U Italiji«, pisao je poslije Mussolini, »odmah se proširila vijest o iskrcavanju Amerikanaca u Alžiru. Svaki neprijatelj fašizma postao je smjesta očit...«

Do savezničke okupacije Sicilije 10. srpnja 1943. čak je i onim talijanskim političarima koji su dovoljno dugo uživali u privilegijima i redovitim beneficijama bilo svega preko glave; u Rimu su se kovale zavjere o svrgavanju Mussolinija i vraćanju političke vlasti u ruke kralja Viktora Emanuela. Sve je to kulminiralo u noći s 24. na 25. srpanj, kada se Veliko fašističko vijeće sastalo u Palazzo Venezia da bi odlučilo o Mussolinijevoj sudbini. Neki su fašistički vijećnici kritizirali iznerviranog diktatora izravno ga optužujući da je jako neodlučan; drugi su ga oštro osuđivali što iz vlade nije izbacio nekompetentne ljude. Ništa više nije funkcioniralo, rekli su, a Nijemci u Italiji, suočavajući se s napredovanjima američke vojske, s prijezirom su gledali na svoje izmučene saveznike.

U dvosatnom monologu duce se pokušao obraniti govoreći da je to »trenutak za uzimanje stvari u svoje ruke i preuzimanje potrebne odgovornosti. Neće mi biti teško zamijeniti ljude, izvršiti žestok pritisak i upotrijebiti snage koje još nisam«. Ali vijeće je prihvatilo rezoluciju o pozivanju kralja da preuzme vodstvo nad nacijom, koju je podupirao i grof Ciano.

Sljedećeg poslijepodneva Mussolini je otišao u kraljevu vilu, nadajući se da će blefiranjem uspjeti riješiti tu krizu. Ali kralj se konačno odlučio odvojiti od fašističkog režima. Ukratko je izvijestio Mussolinija da je odlučio uspostaviti kraljevsku vojnu vladu koju će voditi 71-godišnji maršal Pietro Badoglio. »Onda je sve svršeno«, promrmljao je duce. Kada je bivši diktator napustio Villu Savoia, Carabinieri su ga ugurali u vozilo hitne pomoći, hineći da je to neophodno kako bi se izbjegla »neprijateljski raspoložena gomila«.

Mussolini je odveden u policiju, još uvijek nesvjestan da je uhićen. U 10.45 glasnogovornik vlade preko radija je najavio kako će kralj i Badoglio sastaviti novu vladu. Razdragane gomile preplavile su ulice i slavile. No, obeshrabrila ih je Badogliova izjava da se »rat nastavlja« - izjava kojom se željela izbjeći njemačka odmazda.

Spašavanje ducea

Maršal Badoglio stavio je bivšega ducea pod nadzor. Nešto kasnije prebačen je u skijalište na vrhu Gran Sassoa, najvišega planinskog vrha u središnjoj Italiji. Ondje je ostao gotovo dva tjedna, dok je nova vlada u tajnosti dogovarala primirje sa saveznicima. Primirje je objavljeno 8. rujna, iako su američke i britanske trupe pokušavale srušiti čvrsti njemački otpor u Salernu kraj Napulja.

Nakon toga sve se brzo odvijalo.

Očekujući potpunu promjenu talijanskog stajališta, Hitler je poslao jake snage Wehrmachta kao pojačanje preko Alpa; Nijemci su uspjeli brzo razoružati i zarobiti prilično smetene talijanske trupe. U strahu od zarobljivanja, kralj i Badoglio napustili su Rim prije zore 9. rujna i priključili se savezničkoj vojsci na jugu. Šest tjedana poslije Badogliova Vlada, tada sa sjedištem u Brindisiju, objavila je rat Njemačkoj.

Dana 12. rujna 1943, predvodeći 90 njemačkih specijalaca u devet jedrilica s jednim malim avionom kapetan Otto Skorzeny sletio je pokraj hotela na planinskom vrhu Gran Sasso, gdje se još uvijek nalazio boležljivi duce. Skorzenyjevi ljudi bez problema su svladali talijanske čuvare i odveli Mussolinija u München, gdje ga je dočekao Hitler. Od tog trenutka duce je bio jedan od Hitlerovih sluga; bilo je to »brutalno prijateljstvo«, kako ga je Mussolini nazvao.

Führer je naredio Mussoliniju da predvodi novu pronacističku Talijansku Socijalnu Republiku (RSI) u mjestu Salň, u sjevernoj Italiji, pod okupacijom Njemačke. Talijanski fašisti pomogli bi nacistima deportirati i poslije ubiti više od 8000 Židova. Iz Münchena Mussolini je preko radija pozvao svoje »vjerne crnokošuljaše« da obnove svoju solidarnost osovini i očiste režim od »kraljevskih izdajica«.

Ali samo je mali broj Talijana svojevoljno podupro »Republiku Salň«. Umjesto toga, većina se nadala brzoj pobjedi Saveznika. Odlučna se manjina čak priključila partizanima - naoružanim pripadnicima antinjemačkog i antifašističkog otpora u sjevernoj Italiji. Ali Mussoliniju je 25. srpnja ipak uspjelo kazniti »izdajice«. Specijalni fašistički sud u Veroni sudio je Mussolinijevu zetu, grofu Cianu, i ostalim članovima njegove stranke koji su glasovali »za eliminaciju svog ducea«. Ne obazirući se na molbe svoje kćeri Edde, Mussolini je naredio strijeljanje Ciana i njegovih kolega urotnika, što je i učinjeno 11. siječnja 1944.

Konačno, u travnju 1945. nemilosrdna saveznička ofenziva, koja se protezala sve do sjevera Italije, nadjačala je njemačku vojsku, čija se domovina već slamala pod napadom s istoka i zapada. U tom se trenutku Mussolini pokušao spasiti pregovorima s vođama antifašističkog otpora u Milanu, ali kada su ga obavijestili da inzistiraju na »bezuvjetnoj predaji«, pobjegao je s nekolicinom prijatelja na jezero Como, gdje mu se pridružila ljubavnica Clara Petacci, odakle su planirali bijeg u Švicarsku.

Per necessita familiale

Kako nisu mogli prijeći granicu, Mussolini i njegova grupa odlučili su se pridružiti njemačkom konvoju kamiona koji se povlačio prema Švicarskoj kroz talijanske Alpe. Ali talijanski su partizani zaustavili konvoj blizu Donga. Blefirajući kao i uvijek, Mussolini je na sebe nabacio kaput kaplara, šljem sa svastikom i tamne naočale te se popeo u kamion. No, partizani su ga prepoznali, uhitili zajedno s njegovom pratnjom i propustili Nijemce bez maltretiranja.

Sljedećeg je dana stigao Walter Audisio, šef komunističkog pokreta otpora iz Milana, tvrdeći da je dobio naredbu da smakne ducea i petnaestoricu fašističkih bjegunaca. Dana 28. travnja po kratkom je postupku strijeljao Mussolinija i njegovu ljubavnicu u selu Giulino di Mezzegra. Njihova su tijela odvezena u Milano i obješena za noge na Piazzale Loreto, gdje je razbješnjela gomila udarala i pljuvala po njihovim njišućim truplima.

Promatrajući unatrag Mussolinijevu karijeru, možemo reći da je više promijenio Italiju nego Talijane. Štoviše, duce je za sobom ostavio mrežu asfaltiranih cesta, projekata reklamacije zemljišta i golemu centraliziranu birokraciju. IRI holding kompanija i ostale paradržavne korporacije koje je Mussolini osnovao još i danas postoje; one spadaju u 20% najneučinkovitijega nacionalnoga gospodarstva.

No, Mussolini je uspio dio Talijana dugo držati u uvjerenju da je fašizam pokret budućnosti. Zbog vlastite sigurnosti mnogi su gorljivo podupirali ducea, posebno od trenutka kada je njegova vlada potpisala sporazum s Papom (1929), te u vrijeme jednostavnog osvajanja Etiopije (1936). A mala neofašistička stranka, Movimento Sociale Italiano (MSI), još uvijek i danas osvaja oko pet posto glasova na državnim izborima.

Većina Talijana tiho je okrenula leđa Mussoliniju kada je postalo jasno da je naciju uvukao u skupe projekte kojima je neuspjeh bio zajamčen (više od 400 000 Talijana izgubilo je život u Drugome svjetskom ratu). Tijekom duceovih nesmotrenih pohoda protiv Grka, Britanaca i Sovjeta, mnogi su se Talijani smatrali »polufašistima,« koji su iskaznice fašističke stranke izvadili samo per necessitŕ familiale (za dobrobit obitelji).

Dana 2. lipnja 1946. godine, kada su Talijani prvi put imali priliku glasovati nakon rata, odlučili su zbaciti monarhiju. Nisu mogli oprostiti kralju Viktoru Emanuelu što je pozvao Mussolinija da preuzme vlast i što je podupirao imperijalističke ambicije ducea - i unatoč tomu što su to isto sami sebi oprostili. Glasači su izabrali ustavotvornu skupštinu, koja je sastavila novi ustav za Republiku, prema kojem ona dobiva premijera, parlament koji se sastoji od dva doma i sustav od 20 regionalnih vlada.

Mussolini i njegova ideologija imali su utjecaja i izvan granica Italije. Kao prvi i vjerojatno najpopularniji fašistički vođa, pružio je model drugim častohlepnim autoritativnim vladarima u Europi i Latinskoj Americi koji su za neko vrijeme smatrali fašizam privlačnom alternativom socijalizmu, komunizmu ili anarhiji.

U Njemačkoj, Adolf Hitler nazvao je Mussolinijev marš na Rim 1922. »jednom od prekretnica u povijesti«. Sama ideja da bi se takav marš mogao ostvariti, rekao je, »dala je poticaj Šnjemačkim nacionalsocijalistimaš«. Kada su nacisti salutirali ispruženom rukom, ili kada su španjolski falangisti uzvikivali »Franco! Franco! Franco!«, zapravo su imitirali svoje talijanske kolege. Juan Perón, argentinski predsjednik (1946-1955) govorio je u ime mnogih latinskih velikana kada je Mussolinija nazvao »najvećim čovjekom našeg stoljeća«.

Upravo pred dolazak Mussolinija na vlast, Talijani, baš poput građana nekoliko nestabilnih europskih društava nakon Drugoga svjetskog rata, suočili su se s izborom - ili se beznadno provlačiti kroz nered i gospodarsku zbrku pod često nesposobnim, ali ipak u osnovi benevolentnim demokratskim režimima, ili stati iza odlučne ali brutalne diktature. Talijani su odabrali to drugo. Prihvatili su ideje snažnog čovjeka o novom dobu. Ali Mussolinijeva zarazna vizija Italije kao velike sile, kako su poslije otkrili, bila je katastrofalna iluzija.

Fašistička era podsjeća Talijane i ostale na nešto bitno: nacionalna dobrobit možda ne dolazi od karizmatičnog vodstva, revolucionarnog fanatizma ili vojne moći. Štoviše, posebnost i veličina današnje Italije možda leži u toleranciji njezinih građana prema regionalnim i gospodarskim razlikama, u njihovoj sposobnosti suočavanja s neučinkovitošću demokratske vlasti, u njihovu pragmatičnom prihvaćanju ljudskih mana - i prije svega, u njihovu prihvaćanju bogatoga tkiva svakodnevnog života.

The Wilson Quarterly, Spring 1988.

Prevela Romana Čačija