Proučavanja hrvatskih štokavskih organskih idioma

Proučavanja hrvatskih štokavskih organskih idioma

Štokavski organski idiomi obrađivani su u dugu nizu raznovrsnih priloga sve od začetaka hrvatske dijalektologije u 19. stoljeću, a na stanovit su način, razumije se, opisivani ili registrirani već prije, u pretpreporodno doba. Pritom ističemo da su hrvatski štokavski idiomi u načelu vrlo izdiferencirani (a tako je i kod čakavaca i kajkavaca), vjerojatno jače izdiferencirani nego što je u ostalih štokavaca - pripadnika drugih nacionalnih kolektiva. Hrvatskim štokavskim dijalektima nije u znanosti posvećivana dovoljna pozornost, pa su neka područja (pre)slabo poznata, tj. još uvijek sasvim nedovoljno proučena. Doduše, zaslužnikâ u istraživanjima štokavštine (pa i hrvatske štokavštine) ima mnogo, osobito u posljednjih pedesetak godina, ali prethodno istaknuta konstatacija ipak vrijedi. Hrvatskim štokavcima dijelom je posvećen i prvi veliki prinos o štokavskim govorima, Rešetarova monografija o akcentuaciji jugozapadnih srednjojužnoslavenskih govora iz 1900. godine, gdje se, uz stanovite crnogorske idiome, obrađuje i dubrovački. U metodološkom pogledu proučavanje hrvatskih štokavskih dijalekata ne razlikuje se, ili se barem ne razlikuje bitno, u odnosu na proučavanje nehrvatskih štokavskih idioma ili u odnosu na ostale hrvatske dijalekte, bili oni čakavski ili kajkavski. Nerijetko hrvatski dijalektolozi (uz ostale) opisuju svoje materinske jezične sustave, među štokavcima npr. Pero Budmani, Milan Rešetar, Josip Gopić, Stjepan Sekereš, Ante Sekulić, Mate Šimundić, Josip Baotić, Agostina Piccoli itd.

U 19. stoljeću u hrvatskoj je filologiji velika pozornost posvećivana radu oko standardnoga jezika, pa je to imalo negativan utjecaj na dijalektologiju, prvenstveno u tom smislu da se zanemarivalo terensko proučavanje štokavskoga narječja, jer su štokavski idiomi (kojima pripada i standardni jezik) tobože manje-više poznati i tomu slično. Takvo je stajalište bilo štetno za dijalektološku znanost, također je bilo štetno povezivanje standardnoga jezika sa štokavskom dijalektologijom.

U sklopu hrvatskoga narodnog preporoda prva je važna dijalektološka pojava Antun Mažuranić, proučavatelj čakavštine, poglavito zavičajne vinodolske čakavštine. On je, međutim, znatan i po čakavsko-štokavskim usporedbama, a i ruskima zapravo, osobito u akcentološkom smislu. Stanovite su dijalektološke zasluge stekli i Vjekoslav Babukić i Ivan Mažuranić, Babukić akcentološkim rješenjima, Ivan Mažuranić pismom Kukuljeviću iz 1840. u kojem mu šalje u Milano »narječoslovnu« kartu »ilirskoga« jezika.

Približno paralelno s hrvatskim preporoditeljima djeluje i Vuk Stefanović Karadžić, zainteresiran i za dijalektološka pitanja, dok 1857. Đuro Daničić piše o razlikama između jezika srpskoga i hrvatskoga, pri čemu očito krivo identificira štokavštinu i srpski jezik, čakavštinu i hrvatski jezik, uz također bitne metodološke slabosti, unatoč kojima ipak donosi i znatan broj točnih opažanja. Sredinom druge polovice 19. stoljeća Leonhard Masing uspješno je uspoređivao akcent u Mrkoplju (novoštokavski ikavski dijalekt) s onim u okolici Beograda. U prvim desetljećima hrvatske dijalektologije kakvoćom se izdvaja rad Pera Budmanija »Dubrovački dijalekat, kako se sada govori« iz 1883, iako je iz toga prinosa sasvim jasno da tada još nije bilo potpuno shvaćeno što je upravo dijalektologov zadatak. Taj i danas vrlo koristan prilog donosi, naime, ovakvo stajalište: »Mi ćemo u ovoj raspravici bilježiti riječi općim akcentom« (1883, 157), iako Dubrovčani poneke riječi izgovaraju drugačije no što je to u standardnom jeziku. Budmani bilježi npr. ěngvast, a zatim ističe da Dubrovčani govore ínguas »tinta«. Dakle, pišući o dubrovačkom sustavu, Budmani mijenja i dubrovački akcent i dubrovačku fonologiju. U prilogu »Čakavske osobine u današnjem dubrovačkom dijalektu« (1890) Marcel Kušar nastojao je dokazati da je Dubrovnik nekada pripadao čakavskoj zoni i da se tragovi čakavštine još čuvaju u dubrovačkom govoru. Tomu se je oštro suprotstavljao Milan Rešetar, koji je pitanju staroga slavenskog dubrovačkog idioma posvetio mnoga istraživanja, sve do postumno objavljenih rasprava »Najstariji dubrovački govor« i »Najstarija dubrovačka proza«. Rešetarova je teza bila da se u Dubrovniku uvijek govorilo hercegovačkom štokavskom (i)jekavštinom. Odgovori štokavština i (i)jekavština jesu dobri, ali nisu točni kad se ističe da je to hercegovački štokavsko-(i)jekavski govor. U prošlosti je dubrovački govor bio samostalan zapadnoštokavski dijalekt, a u novije doba on čuva dio svojih starih značajki, uz neke izoglose s obližnjom čakavštinom. Već spomenuta Rešetarova akcentološka monografija opisuje akcent svih vrsta riječi i svih gramatičkih kategorija. Građa je zabilježena pouzdano, kao što je Rešetar i inače uglavnom redovito precizno bilježio naglasno stanje, pa tako i pri usporedbi akcenta Dubrovnika, Prčanja, Ozrinića te Karadžićeva i Daničićeva akcenta. Kad smo već kod Rešetara i nove kvalitete ostvarene u njegovu radu, spomenimo i njegovu važnu knjigu Der štokavische Dialekt (Beč, 1907), knjigu što, skupa s Belićevim i Ivšićevim ranim radom, predstavlja osamostaljenje srednjojužnoslavenske dijalektologije kao lingvističke discipline. Razumije se samo po sebi da Rešetar tada, unatoč golemu terenskom radu, nije mogao dati potpuniji pregled štokavskoga dijalekatnog stanja. Rešetar je i autor monografije o govorima moliških Hrvata, također vrijedne i opsežne. Usput napominjem da je poneku briljantnu dijalektološku intervenciju iznio Vatroslav Jagić, najveći slavist svoga doba, npr. o staroj dubrovačkoj govornoj situaciji. Slijedeći u mnogome (pa i u slabostima) Budmanija, Tomo Brajković još je potkraj 19. stoljeća solidno obradio peraški govor. Đuro Šurmin zaslužniji je kao prikazivač sarajevskoga govora nego kao obrađivač hercegovačkih idioma, dok je Matej Milas, osim što je stekao zasluge proučavanjem čakavskoga trpanjskoga govora, dao prinose i o mostarskom i o dubrovačkom sustavu. Poslije je, već u 20. stoljeću, dubrovački leksik lucidno raščlanjivao Mate Tentor. Uz Rešetarove obradbe štokavštine moramo spomenuti Belićeve zahvate, autoritativne i na štokavskom području. Osobito nam je važno spomenuti Belićevu suradnju u tzv. Stanojevićevoj Narodnoj enciklopediji. Također moramo istaknuti da u Belićevu opusu nalazimo spoznaje neobično važne za proučavanje hrvatskoga jezika, npr. u prilogu »O značaju zapadnog štokavskog govora za istoriju srpskohrvatskog jezika« (1958). Godine 1907. u hrvatskoj se dijalektologiji javio Stjepan Ivšić, koji je u velikoj mjeri obilježio noviji naš dijalektološki rad. Manje »Šaptinovačkim narječjem« (1907), puno više »Današnjim posavskim govorom« (1913) dao je Ivšić mnogo autentične dijalektološke građe, a u rješavanju mnogih kompliciranih i najkompliciranijih pitanja nalazi odgovore što su se u razvoju hrvatske (i ne samo hrvatske) dijalektologije pokazali dragocjenima. Važan je i njegov »Prilog za slavenski akcenat« (1911), prvi veći prinos posvećen slavenskom akcentu, poticajan Nacrt za istraživanje hrvatskih i srpskih narječja (1914). U svemu, doba od 1883. do 1914, razdoblje od Budmanijeve studije do Ivšićeva upitnika, osobito je bogato u hrvatskoj dijalektologiji. Tada su, među ostalima, svoje štokavološke (ili barem djelomično štokavološke) prinose objavljivali Petar Skok, Mijo Žuljić, Josip Gopić, Grga Tomljenović, Mile Japunčić i Rudolf Strohal, neki od njih diletantske, ali s vrijednom zabilježenom građom (Žuljić), drugi na lijepoj razini, pa i inovativno u akcentološkom segmentu (Tomljenović).

U međuraću nastavljena je plodna dijalektološka aktivnost, manja, doduše, u hrvatskoj štokavologiji nego u kajkavologiji i u čakavologiji. Spominjem Stjepana Pavičića (kojega rad u Slavoniji i poslije u Lici nije dovoljno iskorišten u dijalektologiji), Milka Popovića (zainteresirana i za tvorbu riječi), Bratoljuba Klaića, Josipa Hamma, zatim Vasu Tomanovića i Jovana Vukovića. Svojim radom u Bosni, ali i u Crnoj Gori i drugdje, mnogo je obećavao Gojko Ružičić. Vrijedna je Tomanovićeva monografija o bokeljskim Hrvatima (Lepetane), vrlo obogaćivana nakon Drugoga svjetskog rata, dok je Vuković, neobično darovit sintaktičar, priloge i o hrvatskim govorima u Bosni i Hercegovini davao prvenstveno za svoga rada u Sarajevu nakon 1960. Učenjaci izvan zajednice u kojoj su u međuraću živjeli Hrvati znatno su pridonosili proučavanju čakavskih govora (poznati Jakubinski, Meyer, Vážny, Malecki, Cronia), mnogo manje u proučavanju štokavskih govora, npr. Günter Reichenkron, koji je pisao o moliškim Hrvatima.

U posljednjih pedesetak godina znatnu ili čak veliku aktivnost razvijali su jezikoslovci obrazovani ili bar djelomice formirani kao učenjaci u prethodnom vremenu, npr. Mate Hraste (koji je prvenstveno bio čakavolog), Ljubomir Maštrović (proučavatelj ninskoga govora), Ivan Brabec (zaslužan osobito po istraživanju tuzlanskoga područja, ali i mnogih drugih terena), Stjepan Sekereš (marni istraživač slavonskih, baranjskih, bačkih i srijemskih govora), Ante Šupuk (proučavatelj šibenskoga govora). Ubrzo je, međutim, vodstvo preuzeo novi naraštaj lingvista predvođen Pavlom Ivićem, koji je zarana primjenjivao strukturalističku (a i generativnu) metodu u dijalektologiji. On je autorom srpskog i njemačkog izdanja Dijalektologije u kojima su obrađeni i hrvatski dijalekatni idiomi, kojima je posvetio i nekoliko posebnih priloga, posebno o govorima u Madžarskoj i u Slavoniji. Pavle Ivić bio je i glavni urednik i jedan od glavnih suradnika u svjetskim razmjerima izuzetne knjige Fonološki opisi srpskohrvatskih/hrvatskosrpskih, slovenačkih i makedonskih govora obuhvaćenih Opšteslovenskim lingvističkim atlasom (Sarajevo, 1981), vrlo angažiran i u izradbi lingvističkih atlasa. Poput Belićevih, i Ivićeve su zasluge u proučavanju hrvatskih dijalekatnih idioma velike. Naravno, to ne znači kako njihovu radu ne bi bilo ozbiljnih primjedbi, a u tom svjetlu poučan je primjer Dalibora Brozovića, koji je znatnim dijelom prihvaćao Ivićeva učenja, ali su i njegove drugačije koncepcije bile česte, u dijalektologiji poglavito zasnovane na što bolje odmjerenu doziranju genetskih i strukturalnih kriterija u klasificiranju srednjojužnoslavenskih dijalekata i uopće dijalekatnih idioma. Terenski, i ne samo terenski, Brozović je najviše radio u Bosni, a na tom području najzaslužniji je po uočavanju posebnosti istočnobosanskoga dijalekta, pri čemu ima i drugih momenata, kojih će se značenje u punom smislu pokazati tek u budućnosti. Važna je i Brozovićeva suradnja u Fonološkim opisima, također suradnja u lingvogeografskim poslovima. Izrazito opsežno proučavanje štokavskih idioma (uključujući i hrvatske) poduzimao je Asim Peco, pisac Pregleda srpskohrvatskih dijalekata, mnogo slabije uspjeloga od Ivićevih knjiga, koliko god je činjenica da je, za razliku od Ivića, u toj svojoj sintezi u stanovitoj mjeri obradio i čakavsko i kajkavsko narječje. Ostali najugledniji hrvatski dijalektolozi što su se počeli afirmirati pedesetih godina prošloga stoljeća (Božidar Finka, Stjepko Težak, Milan Moguš, Antun Šojat, Zvonimir Junković) relativno su se malo bavili štokavskim narječjem, kojem je znatniji dijelak svoga opusa posvetio Josip Matešić, a vrlo je znatan rezultat ostvario Mate Šimundić, proučavatelj govora Imotske krajine i Bekije. Važno je ipak spomenuti Finkin i Šojatov rad u Slavoniji jugozapadno od Vinkovaca i drugdje, također upozoriti i na rad Rudolfa Filipovića među našim iseljenicima u SAD-u. U spominjanim Fonološkim opisima obrađeni su hrvatski štokavski govori sljedećih mjesta: Trnovac, Magića Mala, Strizivojna, Valpovo, Kruč, Otok, Dobretići, Vijaka, Tramošnica, Gradište, Grude, Kreševo, Cavtat, Pogan i Dušnok. Sedam punktova nalazi se u Hrvatskoj, pet u Bosni i Hercegovini, dva u Madžarskoj, jedan u Italiji. Ne bih sada iznosio u čem je iznimno značenje Fonoloških opisa, samo bih napomenuo da su opise hrvatskih štokavskih govora napisali Ivka Brkić, Dalibor Brozović, Snježana Ćerić, Božidar Finka, Josip Lisac, Mijo Lončarić, Slobodan Remetić, Petar Šimunović, Antun Šojat i Dragomir Vujičić. Petar Šimunović, onomastičar i čakavolog, dao je prinose o moliškim, mljetskim i nekim drugim štokavskim govorima, kajkavolog Mijo Lončarić osobito o slavonskim štokavskim idiomima, Gerhard Neweklowsky o Vlahiji u Gradišću. Ivan Popović u posebnoj se monografiji pozabavio uglavnom govorima bačkih Hrvata. Vrijednu monografiju o ikavskošćakavskim govorima u okolici Dervente napisao je Josip Baotić, koji se bavio i govorima slavonskoga tipa u okolici Orašja. Miloš Okuka obradio je govore ramskoga područja i govore oko Usore u Bosni, Zorka Kašić konavoske govore, Nikola Ramić idiome oko Tomislavgrada i Livna, Senahid Halilović organske idiome između Dubrovnika i Neretve. Mnogo je o štokavcima u Madžarskoj pisao Predrag Stepanović, o slavonskim govorima Ljiljana Kolenić, o govorima oko Iloka, Imotskoga itd. Iva Lukežić, o mnogim govorima ikavaca novoštokavaca Milan Dragičević i Stjepan Vukušić, o podravskim govorima Marija Znika, o istočnoslavonskim idiomima Ilija Lavrnić itd. Velike zasluge stekli su van den Berk (Dubrovnik), Walter Breu (Molise), Siegfried Tornow (Vlahija), John Felix Clissa (moliški Hrvati u Zapadnoj Australiji) itd. Vrijedni su rezultati i mnogih nespomenutih učenjaka, osobito najmlađih, npr. Željka Jozića. U leksikografskom poslu mnogo su ostvarili Latinka Golić (Donji Miholjac), Martin Jakšić (Slavonija), Vojislav Mataga (Opuzen), Marko Peić i Grgo Bačlija (bački Bunjevci), I. B. Šamija i P. Ujević (Imotski), Mihailo Bojanić i Rastislava Trivunac (Dubrovnik), Marko Čuljat (lička ikavica), Walter Breu i Giovanni Piccoli (Kruč), Agostina Piccoli i Antonio Sammartino (Mundimitar), Siegfried Tornow (Vlahija), Vesna Radulović-Lipovac (Boka) itd. Prema tomu, sada postoji i znatan broj dijalekatnih štokavskih hrvatskih rječnika. Obično je proučavana štokavska fonologija i morfologija, sintaksa mnogo manje, tvorba riječi malo (osim u istraživanjima Wande Pomianowske, donekle i Wieslawa Boryüa). I štokavski hrvatski govori, razumije se, prikazivani su u lingvističkim atlasima, osobito u Općeslavenskom lingvističkom atlasu, a novi pothvati u lingvističkoj geografiji još se očekuju. Očekuju se i nove obradbe, točne i promišljeno organizirane. Hrvatski dijalekatni idiomi nedavno su sintetski obrađeni u posebnoj knjizi, nakon ostvarenja Rešetarovih, Ivićevih, Pecinih i nakon konzultiranja goleme literature, pa i terenskih provjeravanja, a iz same se knjige jasno vidi koje su uporišne znanstvene točke u rezultatu koji je autor (Josip Lisac) postigao.