O orijentalizmu ponovno

O orijentalizmu ponovno

Problemi kojih se želim prihvatiti izdanak su općih pitanja kojima sam se bavio u Orijentalizmu. Najvažnija su od njih: reprezentacija (prikazivanje) drugih kultura, društava, povijesti; odnos moći i znanja; uloga intelektualca; metodološka pitanja u vezi s odnosima različitih vrsta tekstova, odnosom teksta i konteksta, teksta i povijesti.

Na početku moram razjasniti nekoliko stvari. Prvo, rabim riječ »orijentalizam« manje s obzirom na svoju knjigu, a više s obzirom na probleme kojih se tiče moja knjiga; bavit ću se intelektualnim i političkim teritorijem koji pokrivaju i Orijentalizam (sama knjiga) i moji kasniji radovi. Drugo, ne bih volio da se ovo smatra mojim pokušajem da odgovorim mojim kritičarima. Orijentalizam je izazvao mnoge komentare, većim dijelom pozitivne i instruktivne; priličan je dio tih komentara bio neprijateljski nastrojen, a u nekim slučajevima čak i pogrdan. No, činjenica je i da nisam promozgao i razumio sve što je napisano ili rečeno. Umjesto toga, prihvaćam se onih pitanja koje su moji kritičari postavili a koja mi se čine korisnima u fokusiranju rasprave. Druga su me se zapažanja, kao ono o mojem isključenju njemačkog orijentalizma, a da mi nitko nije naveo razlog zašto bi morao biti uključen, iskreno govoreći, dojmila kao površna, pa zbog toga nema ni smisla odgovarati na njih. Slično bi, tvrdnja, koju su neki iznijeli, da sam ahistoričan i nekonzistentan, pobudila više zanimanja da su vrline konzistentnosti, ma što bilo mišljeno tim terminom, bile podvrgnute strogoj analizi; a što se moje ahistoričnosti tiče, to je isto tako optužba koja teže zvuči nego što se da dokazati.

Kao ogranak misaonosti i ekspertize, orijentalizam, naravno, uključuje nekoliko aspekata koji se preklapaju: prvo, promjenjiv povijesni i kulturni odnos Europe i Azije, odnos s poviješću starom četiri tisuće godina; drugo, znanstvenu disciplinu na Zapadu kojom se, s početkom devetnaestoga stoljeća, čovjek specijalizira za proučavanje raznih orijentalnih kultura i tradicija; i treće, ideološke pretpostavke, slike i fantazije o području svijeta koji se zove Orijent. Zajednički nazivnik tih triju aspekata orijentalizma linija je koja razdvaja Okcident od Orijenta, i tako je, tvrdio sam, ona manje prirodna činjenica, a više činjenica koju su stvorili ljudi, što sam ja nazvao imaginativnom geografijom. To, ipak, ne znači da je razdjelnica između Orijenta i Okcidenta nepromjenjiva, ili da je jednostavno fikcionalna. To će reći - emfatički - da su, kao i svi aspekti onoga što Vico naziva svjetskim nacijama, Orijent i Okcident činjenice koje su stvorila ljudska bića, i kao takve ih treba proučavati kao integralne sastavnice društvenoga, a ne božanskoga ili prirodnoga, svijeta. A budući da društveni svijet uključuje osobu ili subjekt koji proučava kao i objekt ili područje koje se proučava, imperativ je da ih oboje uključimo u svako razmatranje orijentalizma. Sasvim je očito, nema orijentalizma bez, s jedne strane, orijentalista, i s druge, orijentalaca.

To je, zapravo, činjenica osnovna za svaku teoriju interpretacije, ili hermeneutiku. Ipak, znatna je nevoljkost da se raspravlja o problemima orijentalizma u sklopu političkih ili etičkih ili čak epistemoloških konteksta koji mu odgovaraju. To vrijedi i za književne kritičare po struci koji su pisali o mojoj knjizi kao da ona govori o samim orijentalistima. Budući da mi se čini bjelodano nemogućim odbaciti istinu o političkome podrijetlu orijentalizma i njegovoj trajnoj političkoj akutalnosti, obvezni smo na intelektualnome i na političkome tlu istraživati otpor politici orijentalizma, otpor koji je simptomatičan upravo za ono što se poriče.

Ako se prvi niz pitanja bavi problemima orijentalizma koji su ponovno razmotreni sa stajališta lokalnih pitanja poput onoga tko piše o Orijentu ili ga proučava, u kojem institucionalnom ili diskurzivnom okruženju, za koju publiku, i s čime završava na umu, drugi niz pitanja nas vodi u širi krug tema. To su pitanja koje inicijalno postavlja metodologija. Znatno ih zaoštravaju pitanja poput onih kako proizvodnja znanja ponajbolje služi komunalnom, zajedničkome cilju koji je oprečan sektaškome cilju; kako se može znanje koje nije dominacijsko i prisilno proizvesti u okruženju koje je duboko ispisano politikom, razmatranjima, stajalištima i strategijama moći. U tim ponovnim metodološkim i moralnim razmatranjima orijentalizma, posve ću svjesno aludirati na slična pitanja koja postavljaju iskustvo feminizma ili ženskih studija, crnačkih ili etničkih studija, socijalističkih i antiimperijalističkih studija, koja svi uzimaju kao svoje polazište nekoć nereprezentiranih ili pogrešno reprezentiranih ljudskih skupina da progovore u svoje ime, da sami sebe reprezentiraju (predstave) u područjima koja su definirana, politički i intelektualno, kao područja koja ih normalno isključuju, uzurpirajući njihovu označiteljsku i reprezentacijsku ulogu, nadilazeći njihovu povijesnu zbilju. Ukratko, orijentalizam, kad se ponovno razmotri u sklopu te šire i slobodarske optike, nameće ništa manje nego stvaranje objekata za novu vrstu znanja.

Vratit ću se lokalnim problemima koje sam prvo spomenuo. Pogled unatrag ne samo da potiče u autorima osjećaj žaljenja zbog onoga što su trebali učiniti ali nisu; on isto tako pruža širu perspektivu da razumiju ono što su učinili. Što se mene tiče, meni je da ostvarim to šire razumijevanje pomogao gotovo svatko tko je pisao o mojoj knjizi, i tko ju je vidio - i u zlu i u dobru - kao dio trenutačnih rasprava, nadmećućih interpretacija i aktualnih konflikata u arapsko-islamskome svijetu, onako kako taj svijet međudjeluje sa Sjedinjenim Državama i Europom. Kad je o mojem prilično ograničenom slučaju riječ, svijest o tome da sam orijentalac seže u moju mladost u kolonijalnoj Palestini i kolonijalnome Egiptu, premda je poriv da se oduprem njezinim pratećim udarcima pothranjivao kontekst neovisnosti nakon Drugoga svjetskoga rata kad su arapski nacionalizam, naserizam, rat iz 1967, uspon palestinskoga nacionalnoga pokreta, rat iz 1973, libanonski građanski rat, iranska revolucija i njezine strašne posljedice, stvorili taj izvanredan niz uspona i padova koji nije završio punim razumijevanjem niti nam dopustio puno razumijevanje njegova znatnoga revolucionarnog utjecaja. Teško je pokušati razumjeti područje svijeta koje se svojim načelnim osobinama nadaje kao dio svijeta u stalnom strujanju; teško je razumjeti i to da nitko tko ga pokušava razumjeti, činom čiste volje ili suverenim razumijevanjem, ne stoji na nekoj arhimedovskoj točki izvan toga strujanja. To jest, sam je razlog za razumijevanje Orijenta općenito, a arapskoga svijeta posebice, prvo, taj što on svladava čovjeka, odmah zahtijeva čovjekovu pažnju, bilo zbog ekonomskih, političkih, kulturnih ili vjerskih razloga, i drugo, taj što se on opire neutralnoj, nepristranoj ili čvrstoj definiciji.

Slični su problemi očigledni u interpretaciji književnih tekstova. Svako doba, primjerice, reinterpretira Shakespearea, ne zato što se Shakespeare mijenja, nego zato što, unatoč postojanju mnogih i pouzdanih izdanja Shakespearea, ne postoji takav fiksiran i netrivijalan objekt kao Shakespeare neovisan o svojim urednicima, glumcima koji su glumili njegove uloge, prevodiocima koji su ga prenijeli na druge jezike, o stotinama milijuna čitalaca koji su ga čitali ili gledali izvedbe njegovih drama od kraja šesnaestoga stoljeća naovamo. S druge strane, odveć je reći da Shakespeare zapravo uopće ne postoji neovisno i da se posve rekonstituira svaki put kad ga netko čita, glumi ili o njemu piše. Zapravo, Shakespeare vodi institucionalan ili kulturan život koji, među ostalim, jamči njegovu važnost kao velikoga pjesnika, njegovo autorstvo nad trideset drama bez premca, njegovu izvanrednu kanonsku moć na Zapadu. Ono što želim istaknuti je rudimentarno: čak se i za tako razmjerno inertan objekt kao što je književni tekst općenito smatra da nešto svojega identiteta nasljeđuje od svojega povijesnoga trenutka u kojem međudjeluje s pažnjama, prosudbama, znanjima i performansama svojih čitatelja. Ali ta je povlastica rijetko dopuštena Orijentu, Arapima i islamu, koji se odvojeno ili zajedno, prema mišljenju glavnostrujaške akademski misli, smatraju ograničenima na fiksirani status objekta jednom zauvijek zaleđenoga u vremenu pogledom zapadnih promatrača.

Daleko od toga da bude obrana ili Arapa ili islama - čime mnogi moju knjigu smatraju - moje je stajalište da oni nikad i nisu postojali osim kao »zajednice interpretacije«, i da je, poput samoga Orijenta, svaka oznaka predstavljala interese, zahtjeve, projekte, ambicije i retoriku koji ne samo da su bili silovito nesuglasni nego su bili čak u situaciji otvorenoga rata. Tako su zasićene značenjima, tako predodređene poviješću, vjerom i politikom etikete poput »Arapin« ili »musliman« kao potpodjele »Orijenta«, da ih danas nitko više ne može rabiti a da ne obrati određenu pažnju na impresivna polemička posredovanja koja uokviruju objekte koje, ako oni uopće postoje, te etikete označuju.

Jedna strana dodaje još takvih zapažanja, druga ih više rutinski poriče. Tko god pokuša dati naslutiti da ništa, čak i jednostavna opisna etiketa, nije onkraj ili izvan sfere interpretacije, gotovo je siguran da će naći protivnika koji govori da su znanost i učenost zacrtane da nadiđu hirove interpretacije i da je objektivna istina, zapravo, dostiživa. Ta je tvrdnja i više nego blago politična kad se rabi protiv orijentalaca koji su osporavali autoritet i objektivnost orijentalizma koji je bio intimno povezan s velikim brojem europskih naseobina na Orijentu. U biti su ono što sam ja rekao u Orijentalizmu već prije mene rekli A. L Tibawi, Abdullah Laroui, Anwar Abdel Malek, Talal Asad, S. H. Alatas, Frantz Fanon i Aimé Césaire, Sardar K. M. Pannikar i Romila Thapar, a svi su oni preživjeli pustošenja imperijalizma i kolonijalizma, i svi su oni, izazivajući autoritet, podrijetlo i institucije znanosti koja ih je predstavljala Europi, također razumijevali sebe kao nešto više od onoga što je ta znanost rekla o njima.

Izazov orijentalizmu i kolonijalnome dobu kojega je tako organski dio, bio je izazov nijemosti koja je nametnuta Orijentu kao objektu. U onoj mjeri u kojoj je on bio znanost o inkorporaciji i uključenju s pomoću koje je Orijent konstituiran i zatim prezentiran Europi, orijentalizam je bio znanstveni pokret čiji je analog u svijetu politike bila europska kolonijalna akumulacija na Orijentu i europsko osvajanje Orijenta. Orijent, stoga, nije bio Europin sugovornik, nego njezino tiho Drugo. Ugrubo, otprilike od kraja osamnaestoga stoljeća, kad je Europa iznova otkrivala Orijent, njegova je povijest bila paradigma drevnosti i izvornosti, što su uloge koje su privlačile europsko zanimanje prepoznavanjem i priznanjem, ali od kojih se Europa udaljila kad je njezin industrijski, ekonomski i kulturni razvoj ostavio Orijent daleko iza sebe. Orijentalna povijest je - Hegelu, Marxu, poslije Burkhardtu, Nietzscheu, Spengleru i drugim važnim filozofima povijesti - bila korisna u prikazu te regije velike starosti i onoga što treba ostaviti iza sebe. Povjesničari književnosti su nadalje zapisali u svim vrstama estetskih spisa i figurativnih prikaza da je putanja »pozapadnjačenja«, kakvu nalazimo u Keatsa i Hölderlina, uobičajeno vidjela Orijent kao nešto što prepušta svoju povijesnu nadmoć i važnost svjetskome duhu što se kreće zapadno od Azije a prema Europi.

Kao prvobitnost, kao stoljetni prototip Europe, kao plodna noć iz koje se europska racionalnost razvila, Orijentova je aktualnost neumoljivo uzmaknula u vrstu paradigmatske fosilizacije. Izvori europske antropologije i etnografije rezultat su te radikalne razlike i, koliko ja znam, antropologija se, kao disciplina, još nije pozabavila tim inherentnim političkim ograničenjem svoje pretpostavljene nepristrane univerzalnosti. To je jedan od razloga zašto je knjiga Johannesa Fabiana, Vrijeme i drugi: kako antropologija stvara svoj objekt, jedinstvena i važna. Uspoređen, primjerice, sa standardnim disciplinarnim racionalizacijama i samoslavećim klišejima o hermeneutičkim krugovima koje je ponudio Clifford Geertz, Fabianov ozbiljan napor da preusmjeri pozornost antropologa ponovno na diskrepancije u vremenu, moći i razvoju između etnografa i njegova/njezina stvorena objekta to je više značajan. U svakom slučaju, ono što je većim dijelom ostalo izvan discipline orijentalizma upravo je povijest koja se opirala njegovim ideološkim i političkim posezanjima. Ta potisnuta ili rezistentna povijest sad se vratila u različitim kritikama orijentalizma i napadima na nj, kao znanost o imperijalizmu.

Razilaženja među mnogim kritikama orijentalizma kao ideologije i prakse ipak su vrlo velika. Neki napadaju orijentalizam kao uvod u tvrdnje o vrlinama ove ili one domorodačke kulture: to su nativisti. Drugi kritiziraju orijentalizam kao obranu od napada ovoga ili onoga političkoga uvjerenja: to su nacionalisti. Treći pak kritiziraju orijentalizam da krivotvori narav islama: to su, grosso modo, vjernici. Neću presuđivati o tim tvrdnjama, osim što ću reći da sam izbjegao zauzeti stajalište o takvim stvarima kao što je istinski, pravi ili autentični islamski ili arapski svijet. No, kao i svi današnji kritičari orijentalizma, i ja mislim da su dvije stvari osobito važne - jedna, metodološki oprez koji tvori orijentalizam manje pozitivnom a više kritičkom disciplinom i tako je podvrgava intenzivnom ispitivanju, i druga, odlučnost da se ne dopusti da segregacija i ograničenje Orijenta teku bez izazova. Upravo me način na koji ja razumijem to drugo doveo do toga da posve odbijam oznake kao što su »Orijent« i »Okcident«.

Ovisno o tome kako su gradili svoje uloge kao orijentalisti, kritičari kritičara orijentalizma su ili pojačali afirmaciju pozitivne snage u diskursu orijentalizma ili su, ipak rjeđe, uključili kritičare orijentalizma u pravu intelektualnu razmjenu. Razlozi tog raskola su očiti sami po sebi: neki su povezani s moći i starošću, kao i institucionalnom ili cehovskom defenzivnošću; drugi su povezani s vjerskim ili ideološkim uvjerenjima. Svi su politički - a to prije baš i nije bilo svakome lako priznati. Ako mogu upotrijebiti svoj primjer, kad se neki moji kritičari slože s glavnim premisama moje tvrdnje, oni su i dalje skloni uteći se veličanjima postignuća, kako ju je Maxime Rodinson nazvala, »la science orientaliste«. To sebično gledište posudilo je sebe napadima na navodni lisenkoizam1 što vreba u polemikama muslimana ili Arapa koji prosvjeduju protiv »zapadnoga« orijentalizma. Ta neumjesna osuda izrečena je unatoč činjenici da su svi noviji kritičari orijentalizma vrlo izričiti kad se rabe takve »zapadne« teorije kao što su marksizam ili strukturalizam u pokušaju da se nadvladaju zlonamjerne distinkcije između Istoka i Zapada, između arapske i zapadne istine, i slično.

Osjetljivi na besramne napade na uzvišenu i nekoć neranjivu znanost, mnogi su se potvrđeni stručnjaci koji se bave Arapima i islamom odrekli svake politike, dok su snažno napadali ideološki osmišljen protunapad. Navest ću samo nekoliko tipičnijih kleveta protiv mene da biste mogli vidjeti da orijentalizam proširuje svoje tvrdnje iz devetnaestoga stoljeća kako bi se bavio nerazmjernim nizom slučajnosti u dvadesetome stoljeću. Sve one potječu iz nerazumne situacije uma devetnaestoga stoljeća u kojoj orijentalac odgovara na svečane izjave orijentalizma. Jer za neograničeni antiintelektualizam, neopterećen kritičkom samosviješću, nitko nije posve pridobio krajnje povjerenje Bernarda Lewisa. Njegovi takoreći čisto politički pothvati zahtijevaju više vremena da se spomenu nego što su vrijedni. U nizu članaka i u jednoj posebice slaboj knjizi - Muslimansko otkriće Europe - Lewis je marljivo odgovorio na moje tvrdnje, ustrajavajući na tome da je zapadna potraga za znanjem o drugim društvima jedinstvena, da je motivirana čistom znatiželjom i da muslimani, naprotiv, nisu ni kadri ni zainteresirani steći znanje o Europi, kao da je znanje o Europi jedino prihvatljivo mjerilo za istinsko znanje. Lewisove tvrdnje prezentirane su kao tvrdnje proizišle isključivo iz političke nepristranosti toga znanstvenika, pa je on tako postao širom priznat autoritet za antiislamske, antiarapske, cionističke i hladnoratovske križarske ratove, koji su svi potpisani fanatičnošću lakiranom urbanošću koja ima vrlo malo zajedničkoga sa »znanošću« i učenošću koje Lewis, kako kaže, podupire.

Ne tako licemjerni, ali ne i manje kritični, mlađi su ideolozi i orijentalisti poput Daniela Pipesa. Njegove tvrdnje u obliku u kojem ih je iznio u svojoj knjizi Božjom stazom: islam i politička moć, djeluju kao da ne služe znanju, nego agresivnoj i intervencijskoj državi - Sjedinjenim Državama - čije interese Pipes pomaže odrediti. Pipes govori o dezorijentiranosti islama, njegovu osjećaju manje vrijednosti, njegovoj defenzivnosti, kao da je islam jedna jednostavna stvar, i kao da je kvaliteta njegova ili odsutnoga ili impresionističkoga dokaza drugorazrednoga značenja. Njegova knjiga dokazuje jedinstvenu žilavost orijentalizma, njegovu izoliranost od intelektualnih dometa posvuda drugdje u toj kulturi, i njegovu pretpotopnu bahatost kad iznosi svoje postavke i tvrdnje s malo obzira prema logici ili dokazivanju. Sumnjam da bi ijedan stručnjak igdje na svijetu danas govorio o judaizmu ili kršćanstvu takvom kombinacijom sile i slobode koju sebi Pipes dopušta kad govori o islamu. Čovjek bi isto tako pomislio da će knjiga o islamskome preporodu aludirati na stilski usporedne i povezane vjerske pobune u, primjerice, Libanonu, Izraelu i Sjedinjenim Državama. A nevjerojatno je i da bi itko igdje, pišući o građi za koju su, njegovim riječima, »glasine, rekla-kazala i druge magličaste izjave« jedini dokaz, u istom odlomku alkemijski pretvorio glasine i »rekla-kazala« u »činjenice«, na čije se »mnoštvo« on oslanja kako bi »reducirao važnost svake pojedinačno«. To je čarobnjaštvo posve nedostojno čak i visokog orijentalizma, i premda Pipes odaje priznanje imperijalističkome orijentalizmu, on niti vlada njegovom izvornom učenošću niti njegovim pretvaranjem da je nepristran. Pipesu je islam prevrtljiv i opasan posao, politički pokret koji se ubacuje na Zapad i remeti ga, budeći pobunu i fanatizam posvuda.

Srž Pipesove knjige nije samo u njezinu vrlo sebičnom osjećaju vlastite političke važnosti za Reaganovu Ameriku, u kojoj se terorizam i komunizam miješaju u medijskoj slici muslimanskih topnika, fanatika i pobunjenika, nego ona iznosi tezu da su sami muslimani najgori izvor za prikaz vlastite povijesti. Stranice knjige Božjom stazom načičkane su referencijama na islamsku nesposobnost samoprikaza, samorazumijevanja, samosvijesti, a hvale se svjedoci poput V. S. Naipaula koji su toliko korisniji i mudriji za razumijevanje islama. Tu imamo, naravno, najpoznatiju temu orijentalizma - oni se ne mogu sami predstaviti, zato ih moraju predstaviti, prikazati drugi, koji znaju više o islamu nego što islam zna o sebi. Često je slučaj da te drugi poznaju na drugačiji način nego što ti znaš sebe, i prema tome može doći do vrlo vrijednih uvida. Ali posve je druga stvar ako se proglasi nepromjenjivim zakonom da oni izvana ipso facto imaju bolji osjećaj za tebe kao onoga iznutra nego što to imaš ti. Zapazite da se ne govori o razmjeni islamskih gledišta i gledišta onih izvana: nema dijaloga, nema rasprave, nema međusobnoga priznavanja. No to je paušalna tvrdnja o kvaliteti, koju zapadni kreator politike, ili njegov vjerni sluga, posjeduje već samim time što je zapadnjak, bijel i nemusliman.

A to, smatram, nije ni znanost, ni znanje, ni razumijevanje: to je iskaz moći i zahtjev za apsolutnim autoritetom. Rezultat je to rasizma, i postalo je razmjerno prihvatljivo publici unaprijed pripremljenoj da sluša njegove mušičave istine. Pipes se obraća velikoj klijenteli za koju islam nije kultura nego neugoda, i govori u ime te klijentele; većina Pipesovih čitalaca će, u svojem umu, povezati ono što on govori o islamu s drugim neugodnostima iz 1960-ih i 1970-ih godina - crncima, ženama, postkolonijalnim državama Trećega svijeta koje su poremetile ravnotežu na račun Sjedinjenih Država u institucijama poput UNESCO-a i Ujedinjenih nacija, čime su potaknule ukor senatora Moynihana i gospođe Kirkpatrick. Uz to, Pipes - i redovi orijentalista istomišljenika i stručnjaka koje predstavlja kao njihov zajednički nazivnik - zastupa programatsko neznanje. Daleko od toga da pokuša razumjeti muslimane u kontekstu imperijalizma i pobune zlostavljanoga, ali iznutra vrlo raznolikoga, segmenta ljudskoga roda, daleko od toga da se okoristi impresivnim novim radovima o islamu u različitim povijestima i društvima, daleko od toga da obrati pozornost na neograničen napredak kritičke teorije, u društvenim znanostima, u humanističkim istraživanjima i u filozofiji interpretacije, daleko od toga da se barem malo potrudi da se upozna s golemom imaginativnom literaturom islamskoga svijeta, Pipes se tvrdokorno i eksplicitno svrstava među kolonijalne orijentaliste poput Snoucka Hurgronjeja i među besramno prokolonijalne odmetnike poput V. S. Naipaula.

Govorim o Pipesu samo zato što mi je poslužio da iznesem neka mišljenja o velikoj usađenosti orijentalizma u politiku, što se rutinski niječe i potiskuje nekom vrstom tvrdnje njegova glavnoga porte-parolea, Bernarda Lewisa, koji je imao drskosti odijeliti orijentalizam od njegova dvjestogodišnjega partnerstva s europskim orijentalizmom i povezati ga, umjesto toga, s modernom klasičnom filologijom i proučavanjem drevne grčke i rimske kulture. Vrijedno je spomenuti da to veće okruženje obuhvaća i dva druga elementa, naime, odnedavnu važnost palestinskoga pokreta i iskazani otpor Arapa u Sjedinjenim Državama i drugdje prema načinu na koji ih se javno predočava.

Palestinsko pitanje i njegovo vjerno sučeljavanje s cionizmom, s jedne strane, i ceh orijentalizma, njegova profesionalna kastinska svijest kao o korporaciji stručnjaka koji štite svoj teren i svoje vjerodajnice od izvanjskoga ispitivanja, s druge strane, zajedno su odgovorni za velik dio neprijateljstva prema mojoj kritici orijentalizma. Ironija je tu više. Razmotrimo slučaj jednog orijentalista koji je javno napao moju knjigu, a u privatnom mi je pismu napisao da je to učinio ne zato što se ne slaže s knjigom - naprotiv, misli da je ono što sam rekao ispravno - nego zato što mora braniti čast svoje struke! Ili, uzmimo na primjer vezu - o kojoj su eksplicitno govorila dvojica autora koje citiram u Orijentalizmu, Renan i Proust - islamofobije i antisemitizma. Čovjek bi očekivao da će mnogi znanstvenici i kritičari zapaziti tu povezanost, to da je neprijateljstvo prema islamu na modernome kršćanskom Zapadu povijesno išlo ruku pod ruku s antisemitizmom, da je poteklo iz istoga izvora, da je njime pothranjivano, i da će kritika ortodoksija, dogmi i disciplinarnih postupaka orijentalizma pridonijeti povećanju našega razumijevanja kulturnih mehanizama antisemitizma. No, to nikada nisu povezali kritičari koji su u kritici orijentalizma vidjeli svoju priliku da brane cionizam, podupru Izrael i napadnu palestinski nacionalizam. Razlog za to potvrđuje povijest orijentalizma, jer su, kao što je izraelski komentator Dani Rubenstein zapazio, izraelsku okupaciju Zapadne obale i Gaze, uništenje palestinskoga društva i podržani cionistički napad na palestinski nacionalizam vodili i ljudstvom popunjavali orijentalisti. Dok su u prošlosti europski kršćanski orijentalisti opskrbljivali europsku kulturu razlozima za koloniziranje i tlačenje islama, kao i za preziranje židova, sada židovski nacionalni pokret stvara kadar kolonijalnih funkcionara čije su ideološke teze o islamskome ili arapskom umu ugrađene u administraciju koja upravlja palestinskim Arapima, tlačenom manjinom u bjelačko-europskoj demokraciji kakva je Izrael. Rubenstein s nešto tuge primjećuje da je Odsjek za islamske studije na Hebrejskome sveučilištu proizveo sve i jednoga kolonijalnoga službenika i stručnjaka za Arape koji djeluje na okupiranome teritoriju.

Druga je ironija koju treba spomenuti s tim u vezi: baš kao što neki cionisti smatraju svojom dužnošću braniti orijentalizam od njegovih kritičara, ima i komičnih napora nekih arapskih nacionalista da orijentalističku kontroverziju vide kao imperijalističku urotu da se poveća američka kontrola nad arapskim svijetom. Prema tome neuvjerljivome scenariju, kritičari orijentalizma uopće nisu antiimperijalisti, nego tajni agenti imperijalizma. Logičan zaključak koji iz toga slijedi jest da najbolji način da se napadne imperijalizam nije izreći nešto kritički o njemu. Tu moram istaknuti da priznajem da smo napustili zbilju i zašli u svijet nelogičnosti i zbrke.

U pozadini većine rasprava o orijentalizmu stoji uznemirujuća spoznaja da je odnos kultura i neujednačen i nepopravljivo sekularan. To nas dovodi do onoga na što sam neki čas aludirao, o nedavnim arapskim i islamskim naporima, većinom dobronamjernima, ali katkad motiviranima nepopularnim režimima, koji, privlačeći pozornost na nesolidnost zapadnih medija u prikazima Arapa i islama, otklanjaju preispitivanje napada na svoju vlast. Paralelne se stvari događaju i u UNESCO-u, u kojem je kontroverzija koja okružuje svijet informacijskoga poretka - i prijedloge raznih vlada Trećega svijeta i socijalističkih vlada - da se on reformira, poprimila dimenzije glavnog međunarodnog pitanja. Mnogi od tih sporova dokazuju, prvo, činjenicu da je proizvodnja znanja, ili informacija, medijskih slika neravnomjerno raspoređena: njezina su glavna središta smještena na području koje se, s obiju strana razdjelnice, polemički naziva metropolitanskim Zapadom. Drugo, ta je nesretna spoznaja, slabijih strana i kultura, osnažila njihovo shvaćanje činjenice da, premda unutar njega ima mnogo potpodjela, postoji samo jedan sekularan i povijesni svijet, i da ni nativizam, ni božanska intervencija, ni regionalizam, ni ideološke dimne zavjese ne mogu skriti društva, kulture i narode jedne od drugih, posebice ne od onih koji imaju snagu i volju prodirati među druge zbog političkih i ekonomskih ciljeva. Ali, treće, mnoge su od tih nepovlaštenih postkolonijalnih država i mnogi njihovi lojalni intelektualci, prema mojemu mišljenju, izvukli pogrešan zaključak, koji glasi da čovjek mora ili pokušati nametnuti svoju vlast nad proizvodnjom znanja na samom izvorištu, ili, na svjetskom medijskom tržištu, pokušati popraviti, ojačati, poboljšati slike koje su trenutačno u optjecaju a da ne učini ništa da promijeni političko stanje iz kojega su one potekle i koje ih podupire.

Mane tih pristupa su očite: ne treba napadati stvari poput rasipanja neizmjernih količina petro-dolara za kratkotrajne prevare javne propagande, ili za povećanu represiju, narušavanje ljudskih prava, pravi pravcati gangsterizam koji se događa u mnogim državama Trećega svijeta, a sve to se provodi u ime nacionalne sigurnosti i povremeno u ime borbe protiv neoimperijalizma. Ja želim govoriti o mnogo većem pitanju: što treba učiniti i kako možemo govoriti o intelektualnom radu koji nije tek puka reakcija ili negacija.

Jedno je od naslijeđa orijentalizma, i zapravo jedan od njegovih epistemoloških temelja, njegov historizam, to jest, stajalište koje su iznijeli Vico, Hegel, Marx, Ranke, Dilthey i drugi, da ako čovječanstvo ima povijest, onda su je stvorili muškarci i žene te se može shvatiti povijesno, u određenim epohama ili trenucima, kao nešto što ima složeno ali koherentno jedinstvo. Što se tiče orijentalizma posebice, a europskoga znanja o drugim društvima općenito, historizam je značio da jedna ljudska povijest koja povezuje čovječanstvo ili je kulminirala u Europi ili na Zapadu, ili je proučavana iz povoljne pozicije Europe ili Zapada. Ono što Europa nije promatrala ni dokumentirala bilo je dakle »izgubljeno« dok to, mnogo kasnije, nisu mogle inkorporirati nove znanosti antropologije, političke ekonomije i lingvistike. Upravo iz toga kasnoga oporavka, kako ga Eric Wolf zove, naroda bez povijesti mogao se poduzeti sljedeći disciplinarni korak: osnivanje znanosti o svjetskoj povijesti, čiji glavni praktičari uključuju Braudela, Wallersteina, Perryja Andersona i samoga Wolfa.

No, usporedno s velikom sposobnošću da se bavi - kako to kaže Ernst Bloch - nesinkroniziranim iskustvima europskoga Drugoga, teklo je i prilično uniformno izbjegavanje veze europskog imperijalizma i tih različito konstruiranih i artikuliranih znanja. No, nikad nije došlo do epistemološke kritike povezanosti razvoja historizma, s jedne strane, koji se proširio i razvio dovoljno da uključi antitetična stajališta kao što su ideologija zapadnog imperijalizma i kritika imperijalizma, i, s druge, aktualne prakse imperijalizma kojom se održavaju akumulacija teritorija i populacije, nadzor nad ekonomijama te inkorporacija i homogenizacija povijesti. Ako to imamo na umu, zapazit ćemo, primjerice, da je u metodološkim postavkama i praksi svjetske povijesti - koja je ideološki antiimperijalistička - vrlo malo ili nimalo pozornosti posvećeno onim kulturnim praksama, poput orijentalizma ili etnografije, povezanima s imperijalizmom, koje su genealoški gledano očinska figura same svjetske povijesti. Naglasak je u svjetskoj povijesti kao disciplini bio na ekonomskoj i političkoj praksi, definiranoj procesima pisanja svjetske povijesti, kao u određenom smislu odvojenima i različitima od znanja o njoj koja svjetska povijest proizvodi, pa i njime nedirnutima. Zanimljiv je rezultat da su teorije akumulacije na svjetskoj ljestvici, što kapitalističkoga svjetskoga sustava što raznih loza apsolutizma: (a) ovisne o istome perceptivnome i historističkome promatraču koji je bio orijentalist ili kolonijalni putnik prije tri naraštaja; (b) one ovise i o homogenizirajućoj i inkorporirajućoj shemi svjetske povijesti koja je asimilirala nesinkrone događaje, povijesti, kulture i narode; i (c) one blokiraju ili priječe latentnu epistemološku kritiku institucionalnih, kulturnih i disciplinarnih sredstava povezujući inkorporativnu praksu svjetske povijesti s polovičnim znanjima poput orijentalizma, s jedne strane, i, s druge, s kontinuiranom »zapadnom« hegemonijom neeuropskoga, »perifernoga« svijeta.

Učas ću navesti primjere za taj rastapajući i decentralizirajući proces. O tom se procesu mora reći da on po svojoj namjeri nije ni čisto metodološki ni čisto reakcijski. Ne reagirate, primjerice, na tiranijski spoj kolonijalne moći i znanstvenog orijentalizma jednostavno tako što ćete predložiti savez nativističkih sentimenata potkrijepljen određenom raznolikošću nativne ideologije da se s njima bori. To je, na primjer, zamka u koju su mnogi aktivisti iz Trećega svijeta i antiimperijalistički aktivisti upali podupirući iransku i palestinsku borbu pa se našli u situaciji ili da nemaju što reći o opačinama Homeinijeva režima ili da pribjegnu, u palestinskom slučaju, istrošenim klišejima o revolucionarnosti i odbijanju naoružane borbe nakon libanonskoga debakla. A isto tako to ne može biti jednostavno stvar recikliranja stare marksističke retorike ili retorike svjetske povijesti, čije je sumnjivo ispunjenje tek puka ponovna uspostava intelektualne i teoretske premoći starih, ali sada irelevantnih i genealoški manjkavih, pojmovnih modela. Ne: moramo, kako vjerujem, razmišljati i politički i teoretski, locirajući glavne probleme na tlo koje je frankfurtska škola identificirala kao prevlast i podjelu rada. Moramo se isto tako suočiti s problemom odsutnosti teoretske, utopijske i liberterske dimenzije u toj analizi. Ne možemo nastaviti dalje ako ne raspršimo i ne prerazmjestimo građu historizma na radikalno različite pristupe znanju, a to ne možemo učiniti dok nismo svjesni da se nikakvi novi projekti znanja ne mogu konstituirati osim ako se ne opiru prevlasti i profesionaliziranome partikularizmu historističkih sustava te reduktivnih, pragmatičnih ili funkcionalističkih teorija.

Ti su ciljevi lakše ostvarivi nego što to zvuči. Jer je ponovno razmatranje orijentalizma bilo blisko povezano s mnogim drugim aktivnostima na koje sam se već pozivao, a koje je sada imperativ podrobnije artikulirati. Tako, sada možemo vidjeti da je orijentalizam praksa iste vrste kao i muška rodna dominacija, ili patrijarhat, u metropolitanskim društvima: Orijent se rutinski prikazivao ženstvenim, njegova bogatstva plodnima, njegovi su glavni simboli senzualna žena, harem i despotski - ali čudnovato privlačan - vladar. Štoviše, orijentalci su, poput kućanica, bili osuđeni na šutnju i neograničenu obogaćujuću produkciju. Većina je toga materijala manifestno povezana s konfiguracijama spolne, rasne i političke asimetrije što podcrtava glavnu struju moderne zapadne kulture, kako su je rasvijetlili svi zasebno, feministkinje, kritičari iz okrilja crnačkih studija i antiimperijalistički aktivisti. Čitati, primjerice, sjajnu nedavnu studiju Sandre Gilbert o romanu Ona Ridera Haggarda znači uočiti blisku podudarnost potisnute viktorijanske spolnosti kod kuće, njezinih fantazija u inozemstvu i napetoga stiska imperijalističke ideologije koji je držao u vlasti mušku imaginaciju devetnaestoga stoljeća. Slično, djelo poput Manihejske estetike Abdula Jana Mohammeda istražuje usporedne ali nepopustljivo odvojene umjetničke svjetove bjelačke i crnačke proze o istome mjestu, Africi, sugerirajući da čak i u imaginacijskoj književnosti djeluje kruti ideološki sustav ispod slobodnije površine. Ili se pak u studiji poput one Petera Grana, Islamski korijeni kapitalizma, koja je napisana iz antiimperijalističke i antiorijentalističke, minuciozno istražene i skrupulozno konkretne povijesne vizure, može osjetiti koliki golem nevidljiv teren ljudskoga napora i ljudske ingenioznosti počiva ispod zamrznute orijentalističke površine što je prije bila obuhvaćena diskursom islamske ili orijentalne ekonomske povijesti.

Ima još mnogo drugih primjera analize i teorijskih projekata što su poduzeti kao ishod poriva sličnih onima koji su potaknuli antiorijentalističku kritiku. Svi su oni intervencijski po svojoj prirodi, to jest, oni se samosvjesno smještaju u ranjive povezne zglobove tekućih disciplinarnih diskursa u kojima se svaki od njih postavlja kao ništa manje nego nov objekt znanja, nova praksa humanističke aktivnosti, nov teoretski model koji remeti ili, barem, radikalno mijenja prevladavajuće paradigmatske norme. Moglo bi se ovdje nabrajati takve različite napore kao što je to istraživanje Linde Nochlin orijentalističke ideologije devetnaestoga stoljeća u sklopu glavnih umjetničko-povijesnih konteksta; ili neizmjerno restrukturiranje Hanne Batatu tla političkoga ponašanja moderne arapske države; ili dosljedno preispitivanje Raymonda Williamsa strukture osjećaja, zajednica znanja, novih ili alternativnih kultura, obrazaca geografske misli (kao u njegovoj iznimnoj knjizi Selo i grad); ili prikaz Talala Asada antropološkog samoosvajanja u djelu mnogih vodećih teoretičara, i njegov vlastiti rad na tom području; ili nova formulacija Erica Hobsbawma »invencije tradicije« ili izumljenih praksi koje su proučavali povjesničari kao presudno kazalo i povjesničarskoga umijeća i, još važnije, invencije novih nacija što se rađaju; ili djela koja su nastala kao ponovno ispitivanje japanske, indijske ili kineske kulture iz pera znanstvenika kao što su to Masao Miyoshi, Eqbal Ahmad, Tariq Ali, A. Sivanandan, Romila Thapar, skupina oko Ranajita Guhe (Subaltern Studies), Gayatri Spivak, i iz pera mlađih znanstvenika poput Homija Bhabhe i Parthe Mittera; ili pak svježa imaginativna promišljanja arapskih književnih kritičara - skupina Fusoul i Mawakif, Eliasa Khourija, Kamala Abuda Deeba, Mohammada Bannisa i drugih - koji nastoje redefinirati i ojačati materijalizirane klasične strukture arapske književne tradicije, i, dodajmo usporedno tomu, imaginativna djela Juana Goytisola i Salmana Rushdieja, čija je proza i kritika samosvjesno napisana nasuprot kulturnim stereotipima i reprezentacijama koje prevladavaju na tom području. Valja ovdje spomenuti i pionirske napore časopisa Bulletin of Concerned Asian Scholars i činjenicu da su nedavno dvaput, u svojim predsjedničkim obraćanjima, američki sinolog (Benjamin Schwartz) i indolog (Ainslee Embree) ozbiljno razmišljali o tome što kritika orijentalizma znači za njihove discipline, a to je javna praksa koju još odbijaju stručnjaci za Srednji istok. I tu je dugogodišnje djelovanje Noama Chomskoga na području politike i povijesti, kao primjer neovisnoga radikalizma i beskompromisne žestine kojoj danas nema premca; ili na području književne teorije, tu je snažna teoretska artikulacija društvenoga, u najširem i najdubljem smislu, narativnoga modela koju je iznio Frederic Jameson; zatim iskustveno otkrivene definicije Richarda Ohmanna kanonske povlastice i institucije samoga kanona u njegovim nedavnim radovima; pa revizijska emersonovska perspektiva Richarda Poirera formulirana u kritici suvremenih tehnoloških, imaginativnih i kulturnih ideologija; i decentralizirajući, redistribucijski razmjeri intenziteta i nagona koje proučava Leo Bersani.

U zaključku ću pokušati sve to povezati u zajednički trud koji bi mogao biti izvor informacija za veći pothvat čiji je kritika orijentalizma samo dio. Prvo, zapazili smo pluralnost publike i grupacija; ni jedno od djela i ni jedan od autora koje sam naveo ne tvrde da rade u ime Jedne publike koja je jedina važna, ili u ime jedne nadošle, prevladavajuće Istine, istine povezane sa zapadnim (ili što se toga tiče istočnim) razumom, zapadnom objektivnošću, znanošću. Naprotiv, ovdje zapažamo pluralnost terena, mnogostrukih iskustava i različitih grupacija, od kojih svaka ima svoj priznati (kao suprotan zanijekanomu) interes, svoje političke želje, disciplinarne ciljeve. Svi ti napori djeluju u sklopu, kako bismo to mogli nazvati, decentrirane svijesti, koja nije zato što je decentrirana manje refleksivna i kritička, a ni zbog toga što je većim dijelom netotalizirajuća, a u nekim slučajevima i antitotalizirajuća i antisistematska. Ishod je da oni, umjesto da traže zajedničko jedinstvo pozivajući se na centar suverenog autoriteta, metodološke konzistencije, kanoničnosti i znanosti, nude mogućnost zajedničkoga zbornoga mjesta. Ti su napori, dakle, razine aktivnosti i prakse, prije negoli jedna topografija kojom upravlja geografska i povijesna vizija što se da locirati u poznatome središtu metropolitanske moći. Drugo, te su aktivnosti i prakse svjesno sekularne, marginalne i opozicijske u odnosu na glavnostrujaške, općenito autoritarne sustave protiv kojih one sada agitiraju. Treće, ti su napori politički i praktički koliko to mogu - premda ne nužno i uspješan - kraj dominantnih, prisilnih sustava znanja. Ne mislim da je previše reći da je političko značenje analize, kako se ona provodi na tim područjima, uniformno i programatski libertersko zahvaljujući činjenici da ona, za razliku od orijentalizma, nije zasnovana na finalnosti i zaključnosti antikvarnoga ili kuratorskoga znanja, nego na istraživački otvorenoj analizi, premda se može učiniti da su analize te vrste - često teške i zakučaste - na kraju paradoksalno kvijetističke. Moramo zapamtiti lekciju Adornove negativne dijalektike te smatrati analizu u najpotpunijem smislu kao uz dlaku, dekonstrukcijsku, utopijsku.

No, preostaje jedan problem koji progoni sav intenzivan, samouvjeren i lokalni intelektualni rad, problem podjele rada, koji je nužna posljedica te materijalizacije i komodifikacije, što ih je u prvom redu najsnažnije analizirao Georg Lukács. Taj je problem, osjetljivo i mudro, postavila Myra Jehlen u okviru ženskih studija, to jest mogu li, identificirajući i radeći u sklopu antidominantne kritike, podređene (subaltern) skupine - žene, crnci, i tako dalje - riješiti dilemu autonomnih područja iskustva i znanja što nastaju kao posljedica. Može se pokrenuti dvostruka vrsta posesivnoga ekskluzivizma: osjećaj da je netko isključujući insajder na temelju iskustva (samo žene mogu pisati za žene i o ženama, i samo je literatura koja dobro piše o ženama ili orijentalcima dobra literatura), i drugo, da je netko isključujući insajder na temelju metode (samo marksisti, antiorijentalisti, feministi mogu pisati o ekonomiji, orijentalizmu, ženskoj književnosti).

I tu smo se sada zatekli na pragu fragmentacije i specijalizacije, koje nameću vlastite parohijalne dominacije i konfuznu defenzivnost, ili smo na rubu neke velike sinteze koja bi prema, primjerice, mojem vjerovanju mogla vrlo lako izbrisati i dobitke i opozicijsku svijest što su ih osigurala ta protuznanja. Mnoge se mogućnosti same nameću; završit ću jednostavno tako da ih navedem. Potreba za većim nadilaženjem granica, za većim intervencionizmom u interdisciplinarnoj aktivnosti, za usredotočenom sviješću o situaciji - političkoj, metodološkoj, društvenoj, povijesnoj - u kojoj se provode intelektualni i kulturni rad. Jasna politička i metodološka odanost razotkrivanju sustava dominacije koji, budući da su kolektivno održavani, moraju, da prisvojim i transformiram neke od Gramscijevih izraza, biti kolektivno osvojeni, zajedničkom opsadom, manevarskim i pozicijskim ratom. I na kraju, mnogo izoštreniji osjećaj za ulogu intelektualca i u definiranju konteksta i u njegovu mijenjanju, jer bez toga bi, kako vjerujem, kritika orijentalizma jednostavno bila prolazna razbibriga.

Race and Class, Vol. XXVII, No. 2, 1985.

Prevela Biljana Romić