Liberalizam i ljudska prava

Liberalizam i ljudska prava

Uvod

Liberalizam kao ideja, ideal i ideologija

Liberalizam je jedna od političkih opcija suvremene Europe i rastuće Europske unije. Mnogo je političkih stranaka koje se izjašnjavaju kao liberalne ili socijalno-liberalne i koje u svojim političkim programima zastupaju ideje liberalizma. Pitanje je, međutim, što je potrebno podrazumijevati pod pojmom »liberalizam«, »liberalna politička opcija« ili »liberalna politička stranka«. U današnje doba upotreba termina kao što su »liberalist«, »komunist«, »fašist«, »socijalist« ili »demokratski« donosi puno zbrke. Političke tradicije često gube svoje autentično značenje i zamjenjuju se kolokvijalnom i svakodnevnom nepravilnom upotrebom glavnih političkih termina. Toj zbrci najčešće pridonose i mediji imenujući političke opcije dijelom prošlih političkih tradicija iako su one prošle duboke promjene i u političkim orijentacijama i tekućim političkim programima, kao i u osnovnim uvjerenjima i vrijednostima koje zastupaju. Stoga, da bismo u cijelosti razumjeli liberalnu političku opciju i posebice načelo slobode pojedinca, neophodno je uložiti napor u razjašnjavanje značenja liberalizma s obzirom na to da je duboko ukorijenjen u povijest i tradiciju filozofije i politike te zatim produbiti istraživanje u smjeru shvaćanja liberalizma kao tekuće političke opcije u razumijevanju osnovnih načela liberalnog pristupa društvu kao i političkom sustavu. Nadalje, mnogo je zanimljivih točaka liberalizma kao političke opcije u Istočnoj Europi nakon pada komunizma što je od posebnog interesa za istraživanje u sklopu postojeće teze.

U skladu s gore navedenim, liberalno razumijevanje načela individualizma može se sagledati u svom punom značenju i važnosti s filozofskog, ekonomskog i političkog stajališta. Potpuna pažnja poklonjena je interpretaciji tih gledišta u analizi razumijevanja načela individualizma u Zapadnoj i Istočnoj Europi. Nadalje, prostiranje liberalnog razumijevanja individualne slobode razmatrano je u širem području ljudskih prava procesom povećavanja Europske unije kao i procesom globalizacije, a o tom problemu se raspravlja u posljednjem poglavlju ovog izlaganja.

Politička liberalna ideologija bavi se problemima načela individualizma, civilnog društva, socijalne pravde, liberalne države i vlade koji su glavni pojmovi liberalističke filozofije i ideologije. Sva ova načela temeljena na glavnom načelu individualizma razvijeni su i izgrađeni oko glavnog pitanja, a to je na koji način sloboda pojedinca treba biti izgrađena u društvu i u odnosu na državu. Na tom pitanju temelje se dva glavna pravca liberalne misli. Drugim riječima, pitanje važnosti i mjesta vlade u otvorenom i tolerantnom društvu dovelo je do pojave dvaju glavnih struja u liberalnom političkom pokretu. Prva se naziva klasični liberalizam, a druga moderni liberalizam. Klasični liberalizam tvrdi da vlada i država trebaju utjecati na slobodu pojedinca što je manje moguće, dok moderni liberalizam tvrdi da bi država trebala biti odgovorna za dobrobit čovjeka, osiguranje socijalne sigurnosti i stabilnosti. Ova je situacija neke teoretičare dovela do uvjerenja da liberalizam nije koherentna ideologija i da pati od kontradikcija i kontradiktornih uvjerenja i zaključaka. Istina je, međutim, da je liberalizam prošao kroz promjene zahvaljujući političkim, ekonomskim i društvenim promjenama u modernoj Europi tako da teorija odražava činjenice i mijenja se zajedno s njima. Osnovne vrijednosti liberalne misli, međutim, ostaju iste - naglasak je stavljen na individualnu slobodu i načelo individualizma. U skladu sa svim navedenim, ovaj dio izlaganja bavi se glavnim idejama i liberalnim razumijevanjem glavnih načela odnosa između pojedinca, društva i države, a to su načela individualizma, problem slobode pojedinca, socijalna pravda, civilno društvo, liberalna država i vlada. Te ideje skicirane su u sklopu klasičnog i modernog liberalizma.

Posljednje poglavlje naslovljeno »Sloboda pojedinca i ljudska prava u rastućoj Europskoj zajednici i u procesu globalizacije« sadrži kratki pregled postojećeg stanja slobode pojedinca i ljudskih prava u brzom i široko raširenom procesu globalizacije. Idealistička i liberalistička ideja navedena u filozofskom djelu Immanuela Kanta prisutna je, kao što je već ranije navedeno, kao kritika ideja i filozofskog i političkog tijeka globalizacije. Ideal globalne države u kojoj bi svaki pojedinac imao sva ljudska prava i zajamčenu individualnu slobodu, u naše vrijeme ponovno izranja kao granična linija provođenja procesa globalizacije diljem svijeta u politici kreiranja političke i socijalne strukture na raskršću različitih kultura, religija, ekonomskih i političkih sustava različitih zemalja. To poglavlje je vrhunac razmišljanja o slobodi pojedinca i s tim u vezi blisko povezanim ljudskim pravima i o ispitivanju ispravnosti politike u cijelom svijetu. U tom poglavlju problem slobode i prava svakog pojedinca doveden je do točke koja je glavni izazov suvremenog svijeta u cjelini. Čini se neophodnim dati ovako širok pogled na problem slobode i ljudskih prava jer smo jedino s tog stajališta u mogućnosti izmjeriti njihove standarde na globalnoj razini, a to je i najvažniji problem s kojim je svijet danas suočen. U tako širokoj perspektive mi smo, dakle, u mogućnosti izmjeriti razvoj koji smo do sada napravili u Istočnoj Europi danas kao i predvidjeti buduće mjere koje moramo poduzeti da bismo stvorili otvoreno i ravnopravno društvo diljem svijeta.

Liberalno shvaćanje ideje slobode pojedinca

Problem slobode pojedinca u zapadnjačkim liberalnim političkim opcijama može biti sagledan s tri aspekta liberalne misli:

a)

odnos između slobode pojedinca i civilnog društva. Taj odnos je od primarne važnosti jer glavne liberalne vrijednosti su pojedinac i način ispunjavanja njegovih ili njezinih prava u društvu. On ima svoje korijene i u filozofiji politike i u sociologiji, kao u postojećim političkim ideologijama koje su oblikovane na temelju dubljeg filozofskog razumijevanja ljudske prirode, ljudskih prava i načina kojim bi društvo trebalo djelovati radi pružanja otvorenog prostora potpunom razvoju svakog pojedinca. Početna točka istraživanja liberalnog razumijevanja slobode pojedinca trebala bi dakle biti izvedena iz začetaka filozofije politike na način na koji se razvila početkom 16. st. do danas, kao što je navedeno u poglavlju koje obrađuje povijesni razvoj ideje liberalizma o slobodi pojedinca u povijesti filozofije politike.

b)

odnos između pojedinca i načini nametanja njihovih prava da bi se u potpunosti i neprekidno razvijale njihove ideje, potencijali i kapaciteti na slobodnom tržištu. Taj odnos trebao bi se razmatrati u području ekonomije kapitalističkog slobodnog tržišta. Sloboda pojedinca i načini njegova ili njezina slobodnog nametanja ideja, proizvodnih sposobnosti i prava na život, slobodu i vlasništvo, kao što navodi Lock, imaju također i ekonomske aspekte jer slobodna tržišna ekonomija nije samo trgovina dobrima, uslugama i kapitalom kao krajnjim rezultatom pojedinčevih proizvodnih sposobnosti, udruženih u grupe koje dijele isti interes, nego je također i slobodno tržište ideja individualno začetih.

c)

političke dimenzije slobode pojedinca dosegnule su svoj vrh u procesu povećavanja Europske unije kao i procesom globalizacije. Države više nisu podijeljene i pravila političke igre sve više postaju raširena diljem svijeta. Realnost primjenjivanja liberalne ideje kroz okvir globalnih političkih struja, te zahtjevi ekonomskog razvoja slobodnog tržišta i visoki standardi vrednovanja ljudskih prava koji su ukorijenjeni u koncept slobode pojedinca i civilnog društva, očekuje se da budu primijenjeni diljem svijeta. Činjenica jest da su liberalne ideje uključene u političke programe i onih političkih stranaka koje sebe ne nazivaju liberalnima, ali unatoč tome zastupaju liberalne vrijednosti. Utjecaj liberalne politike iscrpno je objašnjen u prvom poglavlju pod naslovom »Povijesni razvoj ideje slobode pojedinca«.

U skladu s gore navedenim, liberalno shvaćanje načela individualizma može se sagledati u svom punom značenju i važnosti sa stajališta filozofskog, ekonomskog i političkog aspekta.

Bez ikakve sumnje, može se tvrditi da načelo individualizma nije osnovna vrijednost samo liberalne misli jer mu se izvor može naći u povijesti filozofije politike iz koje je liberalna misao preuzela glavne ideje svog političkog djelovanja, ali načelo individualizma i slobode pojedinca glavno su političko uvjerenje i politička vrijednost na kojoj je cijeli sustav liberalizma kao političke opcije izgrađen. Načelo individualizma, kao što je navedeno, igra glavnu ulogu u filozofiji liberalne političke misli, ekonomiji djelovanja slobodnog tržišta kao i političke snage modernog svijeta. Možemo bez ikakve sumnje tvrditi da je liberalizam usmjeren na pojedinca, a ne na bilo kakvu skupinu ili društvo u cjelini. Kao što je pokazano u poglavlju koje je posvećeno povijesnom razvoju ideje slobode pojedinca, u feudalnom društvu nije postojao koncept pojedinca ili individualnih potreba, uvjerenja, vrijednosti, interesa ili nekih drugih individualno zamišljenih ideja ili potreba za samo jednog čovjeka. Pojedinci su bili samo dio neke skupine ljudi, udruženi zajedno na određenom stupnju društvenog poretka - obitelj, selo, lokalna zajednica ili socijalna klasa. Nadalje, u feudalizmu nije postojao koncept pojedinca koji posjeduje osobne i jedinstvene kvalitete. Život i identitet pojedinca bili su određeni prirodom i socijalnim položajem skupine kojoj su pripadali. Ta skupina ili društveni identitet prolazila su iz generacije u generaciju i nije bilo načina da se taj propisani status jednog čovjeka promijeni tijekom života. Ta se situacija duboko promijenila slomom feudalne politike i ekonomskog sustava kada je izbor pojedinca preuzeo mjesto propisanog statusa. U novom kapitalističkom ekonomskom sustavu čovjek je bio suočen s raznim izborima: sluge više nisu bile strogo vezane uz zemlju tako da je postojala mogućnost ili da ostanu na zemlji kao vlasnici ili da se presele u gradove i preuzmu ulogu u novonastaloj industrijskoj proizvodnji.

Nisu samo ekonomske okolnosti novog kapitalističkog načina proizvodnje nego i filozofska razmišljanja o prirodi čovjeka u velikoj mjeri pridonijeli vrednovanju i poštovanju slobode pojedinca. Prosvjetiteljstvo ili Godine razuma proglasile su slobodu pojedinca i prirodna prava svakog čovjeka. To vjerovanje u primat pojedinca karakteristična je tema ideologije liberalizma i ima važne utjecaje na liberalnu misao. Navela je neke liberale da društvo gledaju kao puku »zbirku« pojedinaca u kojoj svi traže put zadovoljavanja njihovih interesa, želja, čežnji i potreba i koji nemaju nužno odnose sa ostalim pojedincima. Jedina spona među pojedincima je potreba za okupljanjem u interesne skupine u kojoj će svaka osoba zadovoljiti svoje potrebe na najprimjereniji način. Takav pogled na prirodu društva naziva se atomizam »...po tome jer ono shvaća pojedince kao »izolirane atome« unutar društva; zato taj stav može dovesti do uvjerenja da »društvo« kao takvo ne postoji, nego je samo, u stvarnosti, zbirka samodovoljnih pojedinaca. Takav ekstremni individualizam temelji se na tvrdnji da je pojedinac egoističan, u biti sebičan i uglavnom samopouzdan.«1 U liberalnoj definiciji liberalnog shvaćanja ljudske prirode možemo reći da također postoji i povijesni razvoj liberalnog shvaćanja slobode pojedinca. Taj razvoj može se podijeliti u dva stupnja:

a)

rana faza liberalnog shvaćanja same prirode pojedinca može se definirati pogledom na pojedinca kao samopouzdanog, egoističnog i egocentričnog pojedinca. Taj se stupanj podudara s primarnom akumulacijom kapitala u novoformiranim kapitalističkim društvima u kojima nije bilo zaštite radnika ili su oni bili do kraja iskorištavani kao radna snaga industrijske proizvodnje u skladu s primarnom idejom razvoja rezultata proizvodnje što je više moguće. Sindikati su bili prirodan odgovor na takvu logiku proizvodnje i oblikovali su interesne skupine radnika koji su pokušavali zadovoljiti svoje interese zahtijevajući bolje uvjete rada. U osnovi, međutim, svaki pojedinac imao je osnovni interes sudjelovanje u proizvodnom procesu i u tome je bio vođen samo idejom zadovoljenja svojih potreba. »C. B. MacPherson okarakterizirao je liberalizam kao »posesivni individualizam« jer je, tvrdi on, smatrao pojedinca vlasnikom sebe sama kao osobe i svojih sposobnosti ne dugujući društvu ništa za njih.«2 Povijesna faza sloma feudalnog sustava i pojava primarnog kapitalističkog sustava pridonijela je takvom razumijevanju prirode pojedinca.

b)

u kasnijem razvoju liberalnog shvaćanja ljudske prirode postoji procvat optimističkog stava o prirodi pojedinca. Ideja je bila da pojedinac posjeduje društveno orijentiranu svijest i osjećaj društvene odgovornosti. Ili riječima Andrewa Heywooda: »Naprotiv, kasniji liberali... vjeruju da pojedinci posjeduju društvenu odgovornost jedan za drugoga, posebice za one koji nisu sposobni brinuti se sami za sebe. Bilo da je ljudska priroda zamišljena kao egoistična ili altruistična, liberali su ujedinjeni u želji stvaranja društva u kojem je svaki pojedinac sposoban u potpunosti razvijanju i procvatu njegovih ili njenih potencijala.«3

Vjera u neograničenu važnost pojedinca prirodno vodi obvezi slobode pojedinca. Individualna sloboda je za liberale krajnja politička vrijednost i u mnogočemu ujedinjujuće načelo liberalne ideologije. Za rane liberale, sloboda je bila »prirodno pravo«, kao što smo to već vidjeli u načelima Hobbesove filozofije, a to znači nužni zahtjev za vodećim iskonskim ljudskim postojanjem. Ono je također dalo pojedincima mogućnost da slijede svoje vlastite interese primjenom izbora. Taj izbor obuhvatio je čitavi spektrum života, krećući od izbora gdje živjeti do izbora kako živjeti. Za kasnije liberale sloboda je bila jedini uvjet u kojem su ljudi sposobni razviti svoje vještine i talente i ispuniti svoje potencijale.4

Ipak, liberali ne prihvaćaju stav da pojedinci imaju neograničeno pravo na slobodu. Ako je sloboda neograničena može postati »dozvolom«, pravom na ugrožavanje drugih. John Stuart Mill u svom djelu O slobodi tvrdi da »jedina namjera za koju snaga može biti opravdano upotrijebljena nad bilo kojim članom civilizirane zajednice protiv njegove volje je ona kojom se sprječava nanošenje nepravde drugima«.5 Millov stav je liberalan po tome jer je on bio spreman prihvatiti samo minimalna ograničenja slobode pojedinca radi sprječavanja »nanošenja boli drugima«. Ili kao što je Andrew Heywood interpretirao Millovu tvrdnju: »Mill je jasno razlikovao postupke koje su se ticale »sebe sama« putem kojih je pojedinac trebao izvršavati potpunu slobodu i one koji su se »ticale drugih« koji su trebali ograničiti slobodu drugih ili nanošenja zla njima.«6 Mill nije izuzimao nijedno ograničenje nad pojedincem koje je bilo osmišljeno radi sprječavanja osobe da nanese zlo sebi ili drugome bilo fizički ili moralno. »Takav stav pretpostavlja, npr. »da je zakon koji prisiljava vozače automobila da stave svoje pojaseve za vezanje ili motocikliste da nose zaštitne kacige isto tako neprihvatljiv kao i bilo koji oblik cenzure koji ograničava ono što pojedinac može čitati ili slušati. Radikalni liberalizam na isti način može braniti prava ljudi da upotrebljavaju opojne droge kao što su heroin ili kokain.«7 Iako pojedinac može biti vladar svojeg tijela i uma, svatko mora poštovati činjenicu da svaki drugi pojedinac uživa jednaka prava na slobodu. Ovo je izrazio moderni liberal John Rawls načelom da svatko ima pravo na najveću moguću slobodu koja je u skladu sa istom slobodom za sve.8

Iako se liberali slažu oko vrijednosti slobode, nisu uvijek složni oko toga što za pojedinca znači »biti slobodan«. U svojem djelu Two Concepts of Liberty, Isiah Berlin razlikuje »pozitivnu« i »negativnu« teoriju slobode. Raniji ili klasični liberali su vjerovali da se sloboda sastoji u tome da je svaka osoba slobodna od sukoba i sposobna djelovati na način na koji izabere. Ta koncepcija slobode je »negativna« jer se temelji na nedostatku vanjskih ograničenja ili stega nad pojedincem. S druge strane, moderni liberali bili su privučeni mnogo »pozitivnijom« koncepcijom slobode koju je definirao Berlin, a ona je sposobnost biti vlastiti gospodar i postati autonoman. »Vlast nad sobom zahtijeva da je pojedinac sposoban razviti sposobnosti i talente, proširiti svoje razumijevanje i postići ispunjenje.«9 Za Johna Stuarta Milla, npr., sloboda je značila mnogo više negoli jednostavno biti slobodan od vanjskih stega; ona je uključivala sposobnost ljudskih stvorenja da razviju i konačno postignu samoostvarenje. Ti suprotni koncepti slobode nisu samo pobudili akademske rasprave u okviru liberalizma, nego su naveli liberaliste da zadrže veoma različite stavove o željenom odnosu između pojedinca i države.

Odnos između pojedinca i države

Liberalizam podrazumijeva i obvezu jednakosti. Ako ljudska bića zamišljamo kao, prvo i najvažnije, pojedince, moraju im biti dodijeljena ista prava i isto poštovanje. Liberali vjeruju u univerzalizam, da svi pojedinci na bilo kojem mjestu posjeduju zajedničke univerzalne oznake, da su svi iste moralne vrijednosti. Primjer, »...liberali vjeruju da su svi pojedinci obdareni jednakim pravima koje uživaju vrlinom što su ljudska bića; to su »prirodna prava« ili »ljudska prava«. Prava ne bi trebala biti rezervirana za bilo koju određenu klasu ili osobu... Dakle, liberali se oštro suprotstavljaju društvenim privilegijama ili prednostima, koje neki uživaju, ali koje nisu priznate drugima na temelju čimbenika kao što su spol, rasa, boja kože, vjera, religija ili socijalno podrijetlo. Pojedinci bi trebali biti jednaki pred zakonom.«10

Iako liberali vjeruju u primat pojedinca u odnosu na društvo, svjesni pojedinci ipak oblikuju društvene veze i udruženja. Pojedinci su, u stvari, sposobni uspješno slijediti svoje vlastite interese jedino ako uđu u veze s ostalima. Njihove ekonomske potrebe mogu jedino biti zadovoljene kada surađuju i rade zajedno sa ostalima, postižući određena dostignuća i koristi podjelom rada. Koncept koji ističe liberalnu ideju društva je ugovoran. Udruženja i društvene skupine oblikuju pojedinci koji ulaze u ugovorne dogovore jedan s drugim. Ugovor je dogovor ali onaj koji se primjenjuje na stranke ugovora, ako je do njega došlo dobrovoljno i potpunim poznavanjem njegovih »uvjeta«. Bez straha da će izraz natjecanje interesa i pogleda dovesti do temeljnog sukoba, liberali nastoje prihvatiti zdravu raznolikost različitih zbirki skupina i posebice jedne u kojoj se tolerira široki raspon stavova i pogleda. Vrijednost tolerancije je u isticanju liberalnih sklonosti prema različitosti pogleda i interesa u društvu. Tolerancija je spremnost prihvaćanja pogleda i stavova koje osoba ne mora prihvaćati.

Društveni ugovorni argument utjelovljuje nekoliko važnih liberalnih stavova prema državi posebice i političkom autoritetu općenito. Na prvom mjestu ističe da politički autoritet dolazi »odozdo«. Državu kreiraju pojedinci za pojedince, postoji da bi služila njihovim potrebama i interesima. Vladavina nastaje dogovorom ili dopuštenjem vladajućih. Politički autoritet mora stoga biti legitiman, pravedan ili prihvatljiv u očima onih koji su mu podvrgnuti. To podrazumijeva da građani nemaju potpunu obvezu pokoravanja svim zakonima ili obvezu prihvaćanja bilo kojeg oblika vladavine. Ako je vlada utemeljena na ugovoru kojeg su sastavili vladajući, vlada može sama ukinuti uvjete tog ugovora.

Teorija društvenog ugovora opisuje državu kao suca ili neutralnog arbitra u društvu. Državu nije kreirala privilegirana elita koja želi iskoristiti mase, već dogovor između svih ljudi. Država tako utjelovljuje interese svih svojih građana i djeluje kao neutralni arbiter kada pojedinci ili skupine dođu u sukob jedni s drugima. Najbitnija značajka bilo kojeg takvog suca je ta da su njezini postupci, i pretpostavlja se da jesu, nepristrani i poduzeti u interesu svih. Na taj je način za liberale država neutralni arbitar među natjecateljskim pojedincima i skupinama unutar društva.

Sloboda pojedinca i ljudska prava u rastućoj europskoj zajednici i u procesu globalizacije

Postoji veliki preporod liberalizma u zemljama Istočne Europe nakon pada Sovjetskog Saveza, komunističkog režima, objavljivanja neovisnosti istočno-europskih zemalja i socijalnih, političkih i ekonomskih promjena i reformi u tim zemljama. Ipak razumijevanje liberalizma u Istočnoj Europi predmet je mnogih konfuzija i kontradiktornih izjava političkih, socijalnih i ekonomskih načela, kao što je već navedeno u uvodu. Jerzy Szaki u svojoj knjizi »Liberalism after Communism« pretpostavlja da danas postoje 3 glavna obilježja liberalizma u Poljskoj, Češkoj Republici i Mađarskoj, a to su: nedostatak jasnog značenja te zato i nedostatak jasnog političkog programa liberalnih političkih stranaka, nedostatak masovne podrške liberalnoj političkoj opciji i nedostatak brzog širenja liberalne politike zahvaljujući propasti ekonomskog čuda koji se očekivao nakon prelaska na tržišnu ekonomiju. Ta rasprava se uglavnom bavi prvim oblikom liberalnog pokreta u Istočnoj Europi tj. razumijevanjem glavnog značenja načela individualizma. Načelo individualne slobode je točka najvidljivijih razlika između Zapadne i Istočne Europe, kao i status, razumijevanje i primjena ljudskih prava u društvu u sklopu rastuće Europske zajednice i procesa globalizacije. Liberalizam u Istočnoj Europi je tako na raskršću čiji jedan put vodi prema koheziji liberalnih ideja na političkoj, ekonomskoj i socijalnoj strukturi modernog društva, a s druge strane vodi prema slomu liberalne opcije ili stapanju s različitim političkim opcijama kao što su demokratska i socijalistička. Jasno je da je liberalna politika u Istočnoj Europi prilično različito orijentirana i shvaćena u svojim glavnim idejama u usporedbi sa Zapadnom Europom, stoga bi stapanje u Europsku zajednicu moglo ovu političku opciju vjerojatno dovesti do različitih interpretacija i konsolidacija s liberalnom tradicijom u Zapadnoj Europi. Ovo poglavlje je posvećeno istraživanju buduće liberalne političke opcije u Zapadnoj Europi u ovom svjetlu.

Važnost pokušaja istraživanja razumijevanja ideje slobode pojedinca u Istočnoj Europi nakon pada komunizma ukorijenjen je ne samo u području filozofske vrijednosti ideje nego također u međupovezanosti te ideje s pokušajem kreiranja liberalnog, otvorenog i demokratskog društva koje će - u procesu povećanja Europske unije procesom globalizacije - biti sposobno postići visoke standarde razvoja društva u skladu sa istim standardima u Zapadnoj Europi. Zadatak nije jednostavno rješiv jer je utjecaj komunizma i kolektivizma još prisutan u Istočnoj Europi i ima jaki utjecaj na standarde ljudskih prava, koji su usko povezani s razumijevanjem, poštovanjem i primjenom načela individualizma u društvu. Dok su liberalističke ideje i vrijednost slobode pojedinca visoko vrednovane i primijenjene u Zapadnoj Europi, istočno europske zemlje suočene su s brojnim teškoćama da bi ispunile zahtjeve Kriterija iz Kopenhagena ne samo u razvoju slobodnog tržišta i tržišne ekonomije ili u zadovoljavanju zahtjeva i zadataka koje im je postavila Europska unija, nego je najosjetljiviji zadatak primjena mehanizama zaštite i osiguranja ljudskih prava njihovih građana i nacionalnih manjina. Ljudska prava usko su povezana s idejom slobode pojedinca. Pravo osobe koja pripada manjini u području religijskih sloboda, jednaka prava u zajednici i kulturni identitet nisu uvijek zadovoljeni u Istočnoj Europi većinom zbog nedostatka poštovanja slobode pojedinca. U tom smislu, liberalna ideja slobode pojedinca, koja u Zapadnoj Europi ima dugu tradiciju i dobro je primijenjena u funkcioniranju društva u cjelini, je temeljna vrijednost političkih rasprava Istočne Europe.

Svijet je sačinjen od suverenih država koje više ili manje surađuju jedna s drugom. Pod pritiskom globalnih problema koji utječu na ljudski razvoj, pritisak za što bliskijom suradnjom i pomak iz pukog suživota u aktivnu suradnju objektivno se povećava. Ta prisila u području međunarodne suradnje također se osjeća u području ljudskih prava. Suradnja u području ljudskih prava, uostalom, nailazi na brojne probleme na raskrižju različitih kultura, različitih socio-ekonomskih stupnjeva razvoja, kao i različitih političkih sustava. Danas, nakon pada komunističkog režima u Istočnoj Europi, proces demokratizacije u zemljama Istočne Europe kao i povećanje Europske unije, dojmljive razlike između stupnja ljudskih prava koja su zajamčena političkim sustavom i raznim čimbenicima u području zaštite ljudskih prava - pravni sustav, čimbenici civilnog društva, različita udruženja i nevladine udruge - sada su transparentna. Štoviše, procesom globalizacije ta dojmljiva razlika jasnije se vidi ako se uzmu u obzir azijske zemlje među kojima je komunistička Kina još uvijek ozbiljan pandan europskim manje ili više liberalnim političkim sustavima. Ta razlika uostalom nije samo političke prirode nego je sadržana i u kulturnoj kao i prirodnoj tradiciji također.

Jasno je da se ljudska prava kao i stupanj na kojem su ona zajamčena stanovništvu i mehanizmi u društvu i određenoj državi koji pridonose zaštiti ljudskih prava u civilnom društvu mogu sagledati i analizirati s tri glavna aspekta: 1. politički sustav zemlje o kojoj je riječ, koja postavlja mehanizme zaštite ljudskih prava svojih građana; 2. socio-ekonomski status zemlje o kojoj se govori koji pridonosi dobrobiti građana i time jamči osnovna ljudska prava kao što su pravo na zaštitu ljudskog života, standarda zapošljavanja i društvena zaštita stanovništva; 3. kultura i tradicija zemlje o kojoj se govori s obzirom na društvenu klimu za razvoj kulturnih ljudskih prava kao što su sloboda vjerskih uvjerenja, sloboda za manjine i tolerancija širokog kruga kulturnih vrijednosti zemlje o kojoj se govori.

Ta tri aspekta jamče potrebnu osnovicu za analizu statusa i stupnja ljudskih prava ne samo u Europi već i u čitavom svijetu. Već se u Europi i rastućoj Europskoj uniji osjeća da stupanj ljudskih prava nije isti u svim zemljama niti sve države jamče potrebne mehanizme zaštite ljudskih prava. Komunistički režim proglasio je visoke standarde ljudskih prava i uspio je u tome što su osnovne potrebe građana bile zadovoljene (zaposlenje, socijalno osiguranje i zdravstvena zaštita, slobodno školovanje, itd.), ali nije uspio u pogledu kulturnih ljudskih prava kao što su sloboda uvjerenja, slobodan govor i sloboda sredstava masovnih komunikacija. Dok je jamčio osnovna prava, komunistički režim kršio je većinu kulturnih i duhovnih potreba i prava građana. Takva je situacija još prisutna u komunističkoj Kini. Nakon pada komunizma, novonastale države Istočne Europe suočile su se s brojnim teškoćama u području zaštite ljudskih prava. To se osjećalo u radu s novim institucijama koje su bile osnovane s ciljem da uvedu, razviju i unaprijede status ljudskih prava. U tom pogledu, kulturna klima se promijenila i sve prethodne društvene navike komunikacije koje su prije izvršavane preko centralizirane države, trebale su se u potpunosti promijeniti. Kultura otvorenog dijaloga, instrumenti zaštite ljudskih prava, mehanizam njihove primjene u civilnom društvu, pravo manjina i ispravni mehanizmi za njihovo osiguranje, sloboda govora i javnog dijaloga, sloboda vjerovanja i sloboda i pravo izbora u svakom pogledu načina života, uvjerenja, politička uvjerenja i djelovanja u civilnom društvu kao zakonita i aktivnog člana, pravo slijeđenja ideja i projekata bez obzira jesu li politički ili kulturni - čitavo područje razumijevanja i građenja mehanizama za osiguranje ljudskih prava u društvu morali su se promijeniti i uskladiti s Europskom unijom. Nedostatak tradicije u tom području činio je taj korak još težim.

Jedan od zahtjeva Kriterija iz Kopenhagena je zaštita i visoki standardi ljudskih prava u zemljama kandidatima. Zadatak je jako težak zbog postojeće političke situacije, socio-ekonomskog statusa i kulturnih promjena u zemljama Istočne Europe. Uvodeći razne čimbenike u to područje, proces demokratizacije bio je instrument jamčevine i uspostavljanja prihvatljivog stupnja ljudskih prava. Ali promjena u kulturi traži puno više vremena negoli deklarativne promjene političkog sustava ili čak socio-ekonomskog statusa zemlje. Proces usklađenja sa Europskom unijom »vanjskih granica« i proces demokratizacije »unutar granica« trebaju biti u potpunosti izbalansirani i podržavati jedan drugoga radi poboljšanja mehanizama zaštite ljudskih prava. Taj proces mora se provesti ne »odozgo« već »iz korijena« ostavljajući puno više prostora za aktivnost regionalnih i ostalih članova civilnog društva.

Nadalje, procesom globalizacije područje vrednovanja standarda ljudskih prava u svijetu postaje kompliciranije i stoga zahtijeva duboku analizu uvjeta potrebnih da bi se ljudska prava zajamčila diljem svijeta. U tom kontekstu tri gore navedena aspekta analize moraju biti još istaknutija. Problem sa zemljama Trećeg svijeta očito ne može biti riješen na isti način kao u zemljama Istočne Europe posebice zbog duboke ukorijenjenosti tradicije i kulture koji ne spominju pitanje ljudskih prava ili imaju različita shvaćanja i vrednovanja značenja ljudskih prava. Tradicija i socijalni kontekst islamskih zemalja npr. nema osjećaja za zaštitu ljudskih prava i stoga su ženska prava i prava manjina zanijekana i prekršena. Proces globalizacije stoga zahtijeva različite i puno rafiniranije putove usklađivanja ljudskih prava diljem svijeta. Tradicije i uvjerenja kao i društvene vrijednosti u društvima Trećih zemalja prepreka su usklađivanju standarda ljudskih prava koja zahtijeva rafiniraniju kulturnu promjenu u osjećaju za poštivanje i vrednovanje ljudskih prava. Mehanizmi zaštite ljudskih prava u Trećim zemljama moraju stoga biti zajamčeni na način koji se nasilno ne upliće u tradiciju i društvene vrijednosti nego ih mijenja na rafinirani način.

Zaključak

Ova disertacija razmatra utjecaj liberalnog shvaćanja slobode pojedinca na status ljudskih prava u rastućoj Europskoj zajednici i u sklopu procesa globalizacije. Polazeći od interpretacije liberalnog načela individualizma, detaljno raspravljenom u povijesnim, filozofskim i ideološkim dimenzijama problema, utjecaj liberalnih ideja na zaštitu ljudskih prava može se sažeti u sljedeća tri područja:

1.

politički sustav zemlje o kojoj se raspravlja koji uspostavlja mehanizme zaštite ljudskih prava svojih građana. U tom kontekstu liberalna politička opcija kreira važan čimbenik doprinosa zaštite ljudskih prava zbog svojih temeljnih uvjerenja kao političkog uvjerenja. Važnost načela individualizma koji igra najvažniju ulogu u liberalizmu, temelj je zaštite i jamstva visokog stupnja ljudskih prava. Čitava zajednica, ekonomski poredak i politički sustav zemlje je, prema liberalnom stavu, izgrađen na pojedincima koji se okupljaju u interesne zajednice, udruge i društva u cjelini. Prirodno ili ljudsko pravo pojedinca je od najveće vrijednosti za liberalnu političku misao i stoga treba biti zaštićeno na svim razinama društva. Sloboda pojedinca je kraj i cilj svih politika zemlje o kojoj se govori, zato možemo očekivati da suradnja među državama unutar procesa globalizacije bude izgrađena ponajprije na temeljnom načelu temeljnog značenja slobode pojedinca. Obnova liberalizma u Istočnoj Europi, naime, prema političkim raspravama nakon pada kolektivizma pod komunističkim režimom pokazuje u tom smjeru.

2.

socio-ekonomski status zemlje o kojoj se govori koji pridonosi dobrobiti građana i time jamči osnovna ljudska prava kao pravo na zaštitu ljudskog života, standarde zapošljavanja i društvenu zaštitu građana. U tom području liberalna politička opcija je također jako korisna zbog razumijevanja mehanizama koji pridonose razvoju i dobrobiti svakog pojedinca u društvu. Kao što je navedeno u interpretaciji liberalnog razumijevanja slobode pojedinca, pojedinci imaju sva prava zadovoljiti svoje potrebe, želje, čežnje i interese u civilnom društvu. Politički sustav i ekonomski okvir trebaju jamčiti to zadovoljenje. Ako postoji zadovoljenje osnovnih potreba svakog pojedinca u određenom političkom i ekonomskom sustavu, postoji prirodan i visoki standard zaštite ljudskih prava svakog pojedinca bez diskriminacije glede roda, rase, religije, političkog uvjerenja ili socijalnog statusa.

3.

kultura i tradicija zemlje o kojoj se govori u pogledu socijalne klime za razvoj kulturnih ljudskih prava kao što je sloboda religijskih uvjerenja, sloboda manjina i tolerancija širokog spektra kulturnih vrijednosti zemlje o kojoj se govori.

Literatura

Arblaster, A. »The Rise and Decline of Western Liberalism«, Blackwell, Oxford 1984.

Ball Terence, Richard Dagger, »Ideals and Ideologies«, Longman, New York 1999.

Clelland, J. S. »A History of Western Political Thought«, Routledge, London 1996.

Gray, J. »Liberalism«, Open University Press, 1986.

Hall, J., »Liberalism: Politics, Ideology and the Market«, Paladin, London 1988.

Heywood Andrew, »Political Ideologies - An Introduction«, MacMillan Press LTD, London 1992.

Laursen Finn, »Unity with Diversity«, Institute for Global Policy Studies, Amsterdam 1987.

Lukes, S., »Individualism«, Blackwell, London 1974.

»Liberalism in Modern Times - Essays in honour of Jose G. Merquior«, ed. Ernest Gellner, Cesar Cansino, Central European University Press, Budapest 1996.

Manning, D. J., »Liberalism«, Dent, London 1976.

Mill, J. S., »Utilitarianism: On Liberty and Consideration on Representative Government«, Dent, London 1972.

Rawls, J., »A Theory of Justice«, Oxford University Press, London 1971.

Szacki Jerzy, »Liberalism after Communism«, Central European University Press, 1994.

Sažetak

Ovaj članak govori o problemu liberalnog razumijevanja slobode pojedinca i posljedicama i utjecaju koju ono ima na političku scenu rastuće Europske zajednice i položaj ljudskih prava u Europskoj zajednici kao i u kontekstu globalizacije. O tom problemu rijetko se raspravljalo u postojećoj literaturi, bilo da se radilo o liberalizmu ili Europskoj zajednici. Važnost raspravljanja tog problema je u činjenici da nisu sve političke opcije Europske zajednice sposobne odgovoriti na zahtjeve zaštite i zajamčenja statusa ljudskih prava. Liberalna opcija svojim razumijevanjem pojedinca kao primarnog i najvažnijeg čimbenika ekonomije, politike i modernog društva, plodno je tlo uspostavljanja političkog okvira osiguravanja ljudskih prava. Temeljno razumijevanje prirodnih ili ljudskih prava svakog čovjeka bez diskriminacije bilo koje vrste - spol, rasa, skupina, religija, političko uvjerenje - glavno je i dominantno političko uvjerenje i istodobno uvjerenje koje razlikuje liberalnu političku opciju od ostalih političkih uvjerenja. Razumijevanje slobode pojedinca i prirodnih ili ljudskih prava nazire se već u srednjem vijeku u predliberalnoj misli filozofa Thomasa Hobbesa, a dalje je razvijeno tijekom povijesnog, filozofskog i političkog razvoja liberalizma. Naglasak u predstavljenoj finalnoj disertaciji je zato stavljen na povijesne, filozofske i političke ideološke premise razvoja liberalizma, a zatim je pokazano kako liberalizam oblikuje neophodne političke i ekonomske temelje zaštite i zajamčenja visokog stupnja standarda ljudskih prava u rastućoj Europskoj zajednici i u procesu globalizacije.

Prevela Romana Horvat

1

Andrew Heywood, »Political ideologies«, MacMillian Press 1992, str. 19.

2

ibid., str. 20.

3

ibid., str. 20.

4

Ova tvrdnja o ranim i kasnijim liberalima sažetak je rasprave o liberalizmu u knjizi autora Gray J.-a, »Liberalism«, Milton Keyness, Open University Press, 1986.

5

Mill, J. S., »Utilitarism. On Liberty and Consideration on Representative Government«, London, 1972, str. 72.

6

Andrew Heywood, »Political ideologies«, str. 20.

7

Arblaster, A. »The Rise and Decline of Western Liberalism«, Oxford and Cambridge, Mass., Blackwell, 1984, str. 56.

8

Rawls, J. »A Theory of Justice«, London, Oxford University Press, 1972.

9

ibid., str. 23.

10

Gray, J., »Liberalism«, Open University Press, Minneapolis, 1986, str. 134.