Književnost trajne vrijednosti

Jela Godlar, Proza; Gradska knjižnica Ivan Goran Kovačić, Karlovac, 2003.

Četiri romana i jedna pripovijest Jele Godlar, izvorno objavljeni u razdoblju od 1992. do 2002. godine, sabrani su - zahvaljujući maru karlovačke gradske knjižnice Ivan Goran Kovačić, koja se u ovoj prigodi pojavljuje u ulozi izdavača - u knjigu impresivna opsega (467 stranica ukupno), iako sasvim nepretenciozna (i, moglo bi se reći, posve prozaična) naslova: naprosto Proza. No, romani Limenke i ciklame, Helka Stapp i njene sanje, Helkin rat i mir i Sara, te potresna pripovijest Zadnje pismo sve su prije negoli standardna produkcija hrvatske književne pismenosti, kako se to sugerira u pogovoru i na koricama karlovačkog izdanja. Riječ je o vrhunskoj literaturi, koja zaslužuje mnogo veću pozornost književne kritike i općenito naše kulturne javnosti od one što je može očekivati autorica koja je svoja djela objavljivala u tzv. provinciji (a sve njezine dosadašnje knjige objavljene su u Splitu, Šibeniku i Rijeci te sada konačno i u Karlovcu), autorici čiji su izdavači manje poznati, manje moćni i stoga manje probojni.

Jela Godlar poznatija je kao supruga Ive Brešana i kao majka Vinka Brešana. Međutim, njezin književni opus, sada dostupan u sabranom obliku, dokazuje da ona nipošto ne zaostaje za vodećim hrvatskim dramatičarom ni za vodećim hrvatskim filmskim redateljem, te da se s pravom može uvrstiti u sam vrh suvremene hrvatske književnosti.

Osim stilskih i kompozicijskih vrijednosti njezine proze, koje su neprijeporne, bitnom odlikom literature Jele Godlar možemo smatrati evidentan autobiografski karakter tih romana i pripovijesti. Rođena 1936. u Slavonskom Brodu kao dijete gimnazijskih profesora hrvatskoga jezika, autorica je rat provela bez roditelja, koji su završili u ustaškim logorima (otac se nikad nije ni vratio, a majka je preživjela ratna stradanja), slijedi odrastanje u novim okolnostima, studij anglistike u Zagrebu, mladenačke ljubavi, brak u Šibeniku...

Cijela jedna epoha dokumentirana je u prozi Jele Godlar sa subjektivnoga motrišta djevojčice, djevojke i žene koja je i svjedokinja i sudionica svih tih prijelomnih događanja. Autorica je apsolutno nesklona idealiziranju tzv. socijalističkog razdoblja, nju politička dimenzija stvarnosti uostalom previše i ne zanima, više je okrenuta osobnom, intimnom doživljavanju svijeta oko nje i u njoj samoj, introspekciji, odnosima s bliskim osobama, ocem, majkom, sestrama, mužem, šibenskim dobrim staricama, ridikulima, kazalištu, i sve tako redom. No, u jednome je ona jasna, jednoznačna i nenametljivo ustrajna: u oslikavanju zločinačkoga karaktera ustaškog režima, onog poretka zla koji bi neki u našim danima rehabilitirali, prikazujući ga, zajeno s logorskim zapovjednikom iz autoričine dokumentarne fikcije Zadnje pismo, kao »zakonitu državu«, u kojoj se organi vlasti »strogo pridržavaju zakona i propisa« (str. 432). U tom smislu proza Jele Godlar može se čitati i u ključu optužujućega svjedočenja.

Naravski, to je samo jedna (bitna, ali ne i jedina, pa ni najbitnija) dimenzija književnoga stvaralaštva Jele Godlar. Njezina proza je višedimenzionalna, slojevita, bogata značenjima i nijansama. Ukratko: riječ je o literaturi od neprolazne vrijednosti, koja zaslužuje adekvatno vrednovanje i pozornost naše kulturne javnosti.

Zvonko Šundov