Kako je iscrtana karta modernoga Srednjeg istoka

Kako je iscrtana karta modernoga Srednjeg istoka

Irački diktator je - lažno - tvrdio da je do 1914. Kuvajtom upravljano iz Iraka, da je povijesno Kuvajt bio dio Iraka, te da je odvajanje Kuvajta od Iraka bila arbitrarna odluka Velike Britanije nakon Prvoga svjetskog rata. Bilo je to 1961; irački diktator bio je Abdul-Karim Quasim, a odašiljanje britanskih trupa spriječilo je prijeteću invaziju.

Tvrdeći da nikada nije priznao granicu s Kuvajtom koju su iscrtali Britanci, Irak je zahtijevao potpuni pristup Perzijskom zaljevu; a kada se Kuvajt s tim nije složio, napali su ga irački tenkovi i pješaštvo. Bilo je to 1973; irački diktator bio je Ahmad Hasan al-Bakr, a nakon što su ostale arapske zemlje stale na stranu Kuvajta, postignut je dogovor, Kuvajt je novcem isplatio Irak i iračke su se trupe povukle.

Drugog kolovoza 1990. u 2 sata ujutro, iračke snage nahrupile su preko kuvajtske granice. Irački diktator, Sadam Husein, proglasio je granicu između Iraka i Kuvajta nevažećom britanskom tvorevinom nastalom nakon Prvoga svjetskog rata, te ustvrdio da Kuvajt zapravo pripada Iraku.

To je, naravno, bila istina budući da su irački diktatori jedan za drugim tvrdili da je stvarna granica između Iraka i Kuvajta bila linija koju je na praznoj karti iscrtao britanski državni službenik u ranim dvadesetim godinama 19. stoljeća. Međutim, Kuvajt se kao nezavisni entitet počeo javljati početkom 18. stoljeća - dva stoljeća prije negoli je Britanija izmislila Irak. Štoviše, većina ostalih granica između država Srednjeg istoka bila je također tvorevina Britanaca (ili Francuza). Kartu arapskoga Srednjega istoka iscrtali su pobjednički Saveznici kada su preuzeli vlast nad tim područjem koje je bilo u vlasti Osmanskog Carstva i to nakon Prvoga svjetskog rata. Prijedlogom da se ta karta poništi, Sadam Husein je tražio vraćanje vremenskog sata za barem jedno stoljeće unatrag.

Prije stotinjak godina, kada su osmanlijski vladari u Basri uzaludno pokušavali uspostaviti vlast nad autonomnim šeikatom Kuvajta, većina područja Srednjeg istoka na kojem se govorio arapski jezik bila je, barem nominalno, dio Osmanskog Carstva. Tako je bilo stotinama godina i ostalo je tako do kraja Prvoga svjetskog rata.

Dinastija, a ne nacija, Osmanlije su izvorno bili četa turskih ratnika koji su na povijesnu scenu prvi put ugalopirali u 13. stoljeću. Početkom 20. stoljeća Osmansko Carstvo, koje se nekoć prostiralo do vrata Beča, naglo se smanjivalo iako je pod njegovom upravom bilo oko 20-25 milijuna ljudi dvanaest ili više nacionalnosti Srednjeg istoka i okolnih područja. Bila je to ruševina muslimanskog carstva povezana islamom, a većina ne-muslimanskog stanovništva (oko 5 milijuna ljudi) bila je često nesretna i katkad tragične sudbine.

Ako ste 1900. putovali iz Sjedinjenih Američkih Država prema Srednjem istoku, morali ste sletjeti u Egipat, koji je nazivom bio dio Osmanskog Carstva, ali je u stvarnosti bio pod vlašću britanskih »savjetnika«. Egipatskom vojskom zapovijedao je engleski general, a stvarni vođa zemlje bio je britanski agent i generalni konzul - položaj koji je 1911. godine dodijeljen osornom Horatiju Herbertu Kitcheneru.

Središte vašega društvenog života, po svoj prilici, bila bi britanska enklava u Kairu, koja je (prema zapisu jednog od lord Kitchenerovih pomagača) posjedovala »svu ograničenost i provincijalizam jednog engleskoga garnizonskoga gradića«. Društveni život britanskih dužnosnika i njihovih obitelji odvijao se na balovima koji su se šest večeri u tjednu i prije mraka, naizmjence odvijali u vodećim hotelima, oko klubova »Turf« i »Sporting« na otoku El Gezira. Upadljiv je bio izostanak turskih dužnosnika, turske policije i turske vojske. Izvan tih britanskih staništa nije se govorio turski nego arapski jezik. Prema savjetu bedekera vjerojatno biste unajmili dragomana - prevoditelja i vodiča - kojih je u Kairu bilo oko devedesetak (»svi manje-više inteligentni i sposobni, ali jedva da se polovici njih može vjerovati«).

Napuštajući Egipat, ako biste krenuli sjeverno kroz Svetu Zemlju i Levant prema Anatoliji, napokon bi se susreli sa stvarnošću osmanlijske vladavine, ma kako korumpiranom i neučinkovitom, iako u mnogim gradovima - Jeruzalem (većinom Židovi), Damask (većinom Arapi) i Smirna, danas Izmir (većinom Grci) - sastav stanovništva nije bio u potpunosti turski.

Ako biste krenuli prema jugu parobrodom niz Crveno more i oko golemog Arapskog poluotoka, situacija je bila potpuno drukčija. Samo imenom osmanlijska, Arabija je velikim dijelom bila beskrajna, divlja, nenastanjena pustoš, kojom su tumarala beduinska plemena sa svojim privatnim zakonima. U to vrijeme Abdul Aziz ibn Saud, mladi potomak svrgnutih lordova većeg dijela poluotoka, živio je u izgnanstvu, sanjajući o povratku i uspostavljanju svojih prava i svoje vladavine. U lučkim gradovima Perzijskog zaljeva, vladajući šeici ispraznim su se riječima pokoravali osmanlijskoj vladavini, ali su zapravo njihovi šeikati bili pod protektoratom Velike Britanije. Nedugo nakon napuštanja Kuvajta (vidi kartu) stizalo se u Basru, današnji Irak, smještenu na vrhu rijeke nastale spajanjem velikih Eufrata i Tigrisa.

Blatna, nezdrava luka s heterogenim stanovništvom, Basra je u to doba bila glavni grad provincije, većinom šijitskih Arapa pod vlašću osmanlijskoga guvernera. Sjeverno od nje, u području poznatom po arheološkim mjestima kao što su Babilon i Nippura, smjestio se Bagdad, tada jak židovski grad (uz Jeruzalem, jedan od dva najveća židovska grada Azije). Bagdad je bio administrativno središte osmanlijske provincije koju su većinom naseljavali sunijski Arapi. Dalje na sjeveru nalazila se treća osmanlijska provincija s velikim brojem Kurda. Uzete zajedno, te tri provincije otprilike odgovaraju današnjem području Iraka.

Osmanlijska vladavina u nekim dijelovima Srednjeg istoka bila je više imaginarna nego stvarna. Čak i u onim dijelovima carstva u kojima su vladali turski guverneri, stanovništvo je često bilo previše raznoliko da bi njime upravljao jedan režim. No ipak se vlast turskih sultana nad stanovništvom carstva održavala. Uostalom, da nije bilo upletanja Prvoga svjetskog rata, Osmansko Carstvo bi vjerojatno trajalo još nekoliko desetljeća više.

Po svojim počecima, rat koji će promijeniti kartu Srednjeg istoka nema ništa s tim područjem. Kako je Osmansko Carstvo uključeno u rat uopće - i izgubilo ga - i kako su se pobjednički Saveznici našli u situaciji da promijene zemlje Srednjeg istoka kojima su vladali Turci, jedna je od najfascinantnijih priča 20. stoljeća, s posljedicama s kojima se još i dandanas borimo.

Priča započinje s jednim sitnim, taštim čovjekom, ovisnikom o dramatskim gestama i vojnim uniformama. On je Enver-paša, koji je sebe smatrao nekom vrstom Napoleona. Skromna podrijetla, Enver se kao mlađi časnik Otomanske vojske pridružio Mladim Turcima, tajnoj udruzi koja je stvarala urote protiv osmanlijske vladavine. Enver je 1913. predvodio pljačkašku grupu Mlade Turke, koji su svrgnuli vladu i ubili ministra rata. U dobi od 31 godine, 1914, postao je osmanlijski ministar rata, oženio se nećakinjom sultana i preselio se u palaču.

Kao nova politička figura, Enver je postigao trenutačni uspjeh. Mladi Turci su godinama tražili europskog saveznika koji će obećati zaštitu Osmanskog Carstva od ostalih europskih sila. Britanija, Francuska i Rusija su se tom obećanju bile približile, ali su ga na kraju odbile; ali 1. kolovoza 1914, upravo kada je Njemačka trebala napasti Belgiju da bi započela Prvi svjetski rat, Enver je »udesio« tajni ugovor s njemačkim vladarom, koji mu je svečano obećao zaštitu osmanlijskih područja.

Nesvjesne Enverova udarca i uz rat kao protutežu, Britanija i Francuska započele su se »udvarati« Turskoj, dok su ih Turci nastojali međusobno zavaditi. Do jeseni je plan njemačke vojske da izbaci Francusku iz rata u šest tjedana propao. Trebajući pomoć, Njemačka je pozvala Osmansko Carstvo da se uključi u rat te da napadne Rusiju.

Iako su Enverovi kolege u turskoj vladi bili protiv rata, Enver je imao drukčiju ideju. Za njega je vrijeme bilo povoljno: u prvim mjesecima rata njemačka je vojska nadmoćno odbila ruski napad na Istočnu Prusku pa se činilo da je slom carske vojske neizbježiv. Vidjevši priliku da dijeli plijen moguće njemačke pobjede nad Rusijom, Enver je skovao privatnu urotu s njemačkim admiralom koji je zapovijedao moćnim ratnim brodom »Goeben« i njegovim pratećim brodom »Breslau«, koji su se sklonili u turskim vodama na početku neprijateljstava.

Zadnjeg tjedna u listopadu, Enver je potajice sredio da »Goeben« i »Breslau« pobjegnu u Crno more i otplove prema Rusiji. Pod zastavom Osmanskog Carstva, Nijemci su otvorili vatru na rusku obalu. Misleći da su ih napali Turci, Rusi su proglasili ratno stanje. Saveznice Rusije, Britanija i Francuska tako su se također našle u ratu s Osmanskim Carstvom. Nepotrebno gurajući Carstvo u rat, Enver je izložio Srednji istok grabeži. U tom smislu bio je otac modernog Srednjeg istoka. Da Enver nikada nije postojao, možda bi se turska zastava još vijorila - možda samo u nekom konfederalnom obliku - iznad Bejruta i Damaska, Bagdada i Jeruzalema.

Velika Britanija je generacijama podupirala Osmansko Carstvo kao tampon protiv ruskog ekspanzionizma. S Rusijom kao nepouzdanim britanskim saveznikom, jednom čim je rat bio dobiven i Osmanlije svrgnuti, Saveznici su bili u mogućnosti preoblikovati cijeli Srednji istok. To će biti jedan od onih čarobnih trenutaka u povijesti kada svježi početak puno obećava i snovi postaju stvarnost.

»Što sprječava Židove da imaju Palestinu i ponovno uspostave Židovstvo?«, upitao je H. G. Wells, britanski romanopisac, esejist i prorok razumne budućnosti čovječanstva. Grci, Francuzi i Talijani također su pretendirali na područje Srednjeg istoka. I dakako, u Kairu su pomoćnici lorda Kitchenera ubrzo počeli zamišljati budući plan arapskog svijeta kojim bi upravljao Egipat, koji bi zauzvrat nastavio biti pod kontrolom Britanaca.

U to je vrijeme Saveznicima već bilo dosta rata s Njemačkom na zapadnoj fronti. Odlučili su da se trenutno ne uznemiruju Srednjim istokom jer su ondje problemi i težnje bili jako podvojeni. Uostalom, jedva da je Osmansko Carstvo ušlo u rat, kada je Enver ponovno uzburkao duhove. Potkraj zime preuzeo je osobno zapovjedništvo nad osmanlijskom Trećom armijom na kavkaškoj fronti i poduzeo ludo odvažan napad protiv visoko utvrđenih položaja na zemlji. Ofenziva mu je bila beznadna budući da je bila planirana i izvedena na amaterski način, ali je ipak carska vojska bila u panici. Ruska vlada zamolila je lorda Kitchenera (koji je tada u Londonu bio državni tajnik za rat) da pokrene manje-više trenutačnu diverzantsku akciju. Rezultat je bio saveznički napad na Dardanele, liniju koja bi konačno vodila u Konstantinopol (današnji Istanbul).

Enver je ubrzo izgubio oko 86 000 od svojih 100 000 ljudi; nekolicina okrvavljenih ratnika raštrkano se povukla kroz ledenjačke planinske prolaze. Njemački promatrač je zabilježio da je Enverova vojska »pretrpjela poraz koji je po brzini i gubitcima nenadmašen u vojnoj povijesti«. Ali se nitko u ruskoj vladi ili vojnoj komandi nije usudio reći Britancima da poduzimanje pomorskog napada na Dardanele više nije potrebno. Stoga su u jutro 19. veljače 1915. britanski brodovi ispalili početne hitce, započevši ono što će postati tragični ratni pohod.

U početku kao da je britanska mornarica kalkulirala da li da preuzme Konstantinopol, a Rusija je ponovno bila u panici. Što ako Britanci nakon okupacije Konstantinopola odluče i zadržati ga? Pedeset posto ruskog izvoza koje je prolazilo tom linijom onda bi moglo prolaziti samo uz britansku dozvolu. Car Nikola II. zahtijevao je trenutačno jamstvo da će Konstantinopol biti pod ruskom vlašću u poslijeratnom svijetu. Strahujući da bi se Rusija mogla povući iz rata, Britanija i Francuska su pristale na taj prijedlog. Zauzvrat, Rusija je ponudila podržati britanske i francuske zahtjeve za druge dijelove Srednjeg istoka.

Imajući to na umu, 8. travnja 1915, britanski premijer ovlastio je povjerenstvo da odredi britanske poslijeratne ciljeve na Srednjem istoku. Povjerenstvom je predsjedao lord Kitchener preko svojega osobnog povjerenika, tridesetšestogodišnjeg Sir Marka Sykesa, jedne od mnogih osobitih ličnosti, uz Winstona Churchilla i T. E. Lawrencea, da bude uključen u prekrajanje granica Srednjeg istoka. Nemiran duh koji se kao dijete selio iz škole u školu, Sykes je napustio fakultet a da nije diplomirao, i u skladu s tim nikada se nije volio dugo zadržavati na jednom mjestu. Član Parlamenta kao torijevac, prije rata putovao je širom turske Azije, objavljujući zapise o svojim putovanjima. Njegova stajališta bila su strastvena ali promjenjiva, a svoj talent za pretjerivanje katkad je prenosio i u svoju politiku.

Kao tradicionalan torijevac smatrao je sultanova područja korisnim tamponom koji štiti britanski put prema Indiji od britanskih imperijalnih rivala, među kojima i carskog vladara. Prije samo 15 mjeseci, Sykes je upozoravao Donji dom engleskog parlamenta da »nestajanje Osmanskog Carstva mora biti prvi korak prema nestajanju našega, britanskoga«. Ipak je između 1915. i 1919. užurbano planirao svrgavanje Osmanskog Carstva.

Napad Saveznika na Dardanele završio je Galipoljem, užasom koji je ispričan i prepričavan u knjigama i filmovima. Ni poraz, ni najcrnji dani 1916-1917. godine, kada je izgledalo da bi Saveznici mogli izgubiti rat, nisu zaustavili britansko planiranje o tome kako raskomadati turski Srednji Istok. Nepokolebljivo, ali tajno, Sykes je nastavio dalje. Kako je borba za rušenje Osmanjskog Carstva postajala intenzivnijom, činjenice koje je morao uzeti u obzir postajale su sve složenije.

Bilo je jasno da je Britanija trebala zadržati kontrolu nad Sueskim kanalom i ostatkom puta koji je vodio njihovu vrijednom kolonijalnom posjedu - Indiji. Trebali su zadržati kontrolu nad Rusima i Nijemcima, Talijanima i Francuzima. Posebice Francuzima, koji su zahtijevali Siriju. Ali s milijunima ljudi obvezanim na ratovanje u rovovima u Europi, nisu mogli smanjiti snage za Srednji istok. Umjesto toga jedinice britanske indijske vojske zajedno s ostalim snagama Commonwealtha napale su na istoku ono što su danas Irak i Iran, okupiravši Basru, Bagdad i na kraju Mosul. U međuvremenu saveznički časnici za vezu, uključujući osobito T. E. Lawrencea, započeli su ohrabrivanje nekih arapskih plemena, sljedbenika emira (kasnije kralja) Huseina iz Hidžasa, koji su se bunili protiv Turaka, da organiziraju gerilu protiv turskih snaga.

Tijekom 1917. u i u blizini arapskog područja Hidžas (vidi kartu), Arapi su napali željezničku liniju koja je opskrbljivala turske trupe u Medini. »Arapski revolt« potkraj godine imao je slab učinak, iako su se u ratovanju istaknuli neki britanski klijenti i potencijalni arapski vođe, ne samo Husein iz Hidžasa nego i dva njegova sina, Faisal i Abdulah. Obojica su bila smrtni rivali Ibn Sauda, koji je do tada postao vodeća snaga Arabije i britanski klijent također.

Britanski dužnosnici u Kairu zavaravali su sebe i ostale da će se cijela polovica stanovništva koja je govorila arapski jezik u Osmanskom Carstvu pobuniti i prijeći na stranu Saveznika. Kada je za to došlo vrijeme, arapski svijet nije slijedio Huseina, Abdulaha i Faisala. Arapske pretenzije i britanska zahvalnost počeli su se prijeteći pojavljivati u britanskim i arapskim planovima za budućnost. Sykes je osjećao da mora uzeti u obzir i arapske ambicije u svom budućem planiranju, iako je negirao one Ibn Sauda (oca današnjeg saudijskoga kralja) kojemu je Britanija također bila dužnikom.

Do 1917. Sykes je bio uvjeren da je za britanske ratne napore jako važno zadobiti potporu Židova protiv Nijemaca, i da potpora pružena cionizmu može tome pogodovati. Te godine njegova zauzimanja i zauzimanja ostalih rezultirala su objavljivanjem deklaracije Arthura Jamesa Balfoura, britanskog tajnika za vanjske poslove, u kojoj objavljuje potporu uspostavljanju Palestine kao židovskoga Nacionalnog doma.

Godina 1917. pokazala se prekretnicom. U vrijeme buđenja svoje revolucije, Rusija se povukla iz rata, ali je ulazak Sjedinjenih Država na stranu Saveznika osiguravao njihovu pobjedu - ako bi Saveznici bili u mogućnosti izdržati dok američke snage ne stignu. Na Srednjem istoku, dok je britanska Indija osiguravala svoje zadržavanje na područjima koja su danas dio Iraka, britanska vojska generala Edmunda Allenbyija, s bazom u Egiptu, počela se probijati sjeverno od Sueza do Damaska. Lawrence i trupe arapskih pljačkaša osvojili su Akabu, luku na Crvenom moru (blizu točke u kojoj se danas susreću Izrael i Jordan), a ostali Arapi pod Faisalovim vodstvom, pomaknuli su se sjeverno da bi prepadima uznemiravali tursko krilo.

Do listopada 1918. Allenby je osvojio Siriju i Libanon i kalkulirao da li da napadne današnje područje Turske. Ali to nije bilo potrebno, jer se 31. listopada Osmansko Carstvo predalo.

Nakon što je sazvana Mirovna konferencija u Parizu u veljači 1919, Sykes, koji je osmišljavao britanski model Srednjeg istoka, naglo se razbolio i umro. U početku nije bilo nikoga tko bi mogao zauzeti njegovo mjesto planera Srednjeg istoka u funkciji britanskog ministra. Premijer David Lloyd George osobno se zauzeo u mnogim stvarima koje su se ticale Srednjeg Istoka. Ali kako su prolazili mjeseci, Winston Churchill je sve više i više preuzimao glavnu ulogu, postupno istiskujući ostale.

Ranije te godine, ambicioznom četrdesetpetogodišnjem političaru premijer je ponudio mjesto ministra za rat i ministra zračnih snage (»Naravno«, pisao je Lloyd George Churchillu, »ta dva položaja bit će plaćana jednom plaćom!«). Održavanje mira u osvojenom - i sada okupiranom - arapskom Srednjem istoku bilo je među novim Churchillovim odgovornostima.

Raspoložen, kontroverzan i ratoboran, Churchill ipak još nije bio štovana osoba kao 1940. kada će nadahnuti svoje sunarodnjake i svijet. Pod teretom slave svog savršenog oca, zadobio je slavu i visoki položaj i prije, ali nije ulijevao veliko povjerenje, dijelom i zbog toga što je često mijenjao političke stranke. Churchillova dalekovidnost u upravljanju mornaricom u ljeto 1914. dobila je sveopću pohvalu, ali je zatim krivica za »nespretan« ratni pohod na Dardanele, možda nepravedno, svaljena na njega. Kao što je konzervativni dnevni list naveo: »Promatrali smo njegov sjajni i neizvjesni uspon sa sigurnim uvjerenjem da će prije ili poslije napraviti nered u nečemu što poduzme«. Postavljajući Churchilla 1919. za ministra rata i zračnih snaga, Lloyd George je svom štićeniku dao priliku za politički povratak.

Do kraja rata svi su toliko bili naviknuli na razmirice među Saveznicima o tome što će tko uzeti u poslijeratnom Srednjem istoku, da alternativa - nitko ne uzima ništa - nije dolazila u obzir. Churchill je možda bio jedina osoba koja je i tu mogućnost uzela u obzir. On je predvidio da će mnogi problemi proizići iz pokušaja uspostavljanja novoga političkog rješenja na tako nemirnom području i smatrao je suludim poduzimati taj pokušaj. Churchill se ustvari zauzimao za jednostavno zadržavanje prekrojenog oblika Osmanskog Carstva. No, nitko ga nije shvaćao ozbiljno.

Nakon rata, britanska vojska od oko milijun ljudi, jedina kohezivna snaga u regiji, začas je okupirala Srednji istok. Čim je započeo njegov stvarni posao, Churchill je bio suočen sa zahtjevom da vojsku, iscrpljenu ratnim godinama, treba demobilizirati. Shvatio je što bi udovoljenje tom zahtjevu značilo. Uzdajući se u vojsku, premijer Lloyd George odlučio je zadržati cijeli Srednji istok pod britanskim utjecajem; jednom prilikom rekao je o Palestini sljedeće: »Doći ćemo osvajanjem i ostati.« Churchill je upozorio na činjenicu da čim se britanske trupe povuku, Britanija neće više biti u mogućnosti uspostaviti svoju vlast.

Lloyd George je pretpostavio da će trebati oko tjedan dana da bi se uspostavili mirovni uvjeti u pokorenom Osmanskom Carstvu. Umjesto toga, trebale su gotovo dvije godine. Do tada, rečeno Churchillovim rječnikom, britanska okupatorska vojska se rasplinula, uz strašne posljedice koje je on predvidio.

U Egiptu su buknule demonstracije, štrajkovi i pobune. U Arabiji, Ibn Saud, koji se smatrao britanskim klijentom, bio je poražen i prijetio je uništenjem britanskog štićenika Huseina. U Turskoj, poraženi Enver pobjegao je puno prije i potražio azil u Berlinu, odakle je posjetio Rusiju, preuzeo vodstvo nad Buharom (danas Uzbekistanska Republika SSSR-a)1 u njegovoj borbi za nezavisnost od Moskve, te je ubijen 1922. u sukobu s Crvenom armijom. Turski nacionalisti pod vodstvom velikog otomanskoga generala Mustafe Kemala (poslije poznatog pod imenom Kemal Ataturk) pobunili su se protiv nametnutoga savezničkog ugovora i poslije proglasili nacionalnu državu, današnju modernu Tursku.

U Palestini Arapi se bune protiv Židova. U onome što je danas Irak, oružane pobune plemena, izazvane u prvom redu uspostavom poreza, uzrokovale su tisuće ranjenih. »Koliko dugo«, zapitao se povrijeđeni London Times, »vrijedni životi trebaju biti žrtvovani u uzaludnom nastojanju da se arapskom narodu nametne komplicirana i skupa uprava koju oni nikada nisu tražili i koju ne žele?«

Do kraja 1920. politika Lloyd Georgea prema Srednjem istoku bila je napadana sa svih strana. Churchill, koji je sve to vrijeme mira upozoravao Britaniju, koja je bila pod presijom gospodarskoga kolapsa, nije imao ni novca, snaga ni želje da obuzda Srednji istok, pokazalo se da ima pravo - i čak je dobio izravnija ovlaštenja. Na Novu godinu 1921. postao je kolonijalni tajnik i ubrzo je počeo širiti svoju snagu, konsolidirajući među svojim novim departmanima odgovornost za sva britanska područja u azijskim područjima arapskoga govornog područja.

Pročešljao je vladu u potrazi za najsposobnijim i najiskusnijim dužnosnicima te tako sastavio svoju ekipu suradnika. Neobično imenovanje bilo je ono T. E. Lawrencea. Mladi američki novinar i stručnjak za reklamu imenom Lowell Thomas, tumarajući Srednjim istokom u potrazi za pričom, pronašao je Lawrencea odjevenog u arapsku narodnu nošnju i poduzeo sve da bi od njega napravio svjetski poznatog »Lawrencea od Arabije«. Složena ličnost, Lawrence je bio kronično neposlušan, ali Churchill je obožavao sve čudesne priče koje je čuo o Lawrenceovim ratnim junačkim djelima. Pokušavajući si pridobiti suglasnost među svojim suradnicima u Londonu i ljudima na terenu, Churchill ih je sve pozvao na konferenciju u Kairo, 12. ožujka 1921. Desetodnevnom zasjedanju koje se održavalo u Semiramida hotelima, prisustvovalo je 40 stručnjaka. Lawrence je zabilježio: »Cijeli Srednji istok je ovdje«.

Egipat nije bio na dnevnom redu. Njegovu sudbinu odvojeno je rješavao novi britanski zamjenik konzula lorda Allenbyija, koji ga je 1922. proglasio nezavisnim kraljevstvom, što je još većinom bilo pod britanskom kontrolom kao rezultat jednostranog proglašenja koje nisu prihvatili ni egipatski političari ni novi kralj Fuad.

Na dnevnom redu su bila preostala britanska ratna osvajanja - zemlje koje se sada zovu Izrael, Istočna obala, Jordan i Irak - dok je sudbina Sirije i Libanona, koje su Britanci također osvojili, bila svačija briga. Izravna posljedica rata bila je kontrola nad Sirijom, koja je uzrokovala najviše problema budući da ju je Lord George pokušavao zadržati britanskom stavljajući je pod vlast Lawrenceova ratnog druga, princa Faisalama, Huseinova sina. Nakon što je Sirija proglasila svoju nezavisnost, Francuzi su uzvratili. Okupiranjem cijelog sirijsko-libanonskog područja, natjerali su Faisala u izgnanstvo. Francuzi su također izmislili novu granicu za Libanon koja je donijela novu brigu kao što će se to pokazati u sedamdesetim i osamdesetim godinama dvadesetog stoljeća. Odbili su uvidjeti da je muslimansko stanovništvo izrazito neprijateljski raspoloženo prema njihovoj vladavini.

U međuvremenu Churchill je bio suočen sa stalnim arapskim izgredima u Palestini. Na zapadu rijeke Jordan, gdje je živjelo židovsko stanovništvo, Arapi su se borili protiv židovskih imigranata tvrdeći - pogrešno kao što će se u budućnosti i pokazati - da je zemlja preoskudna da bi mogla podnijeti više od svojih 600.000 stanovnika. Churchill je odbio taj stav i bavio se arapskim prigovorima na židovsku domovinu, zadržavajući - iako redefiniranu - britansku odanost cionizmu. Po njemu je u Palestini trebala postojati židovska domovina, ali to nije isključivalo i koegzistenciju s domovinama drugih naroda.

U 75% palestinskog područja, istočno od rijeke Jordan (tadašnji Transjordan, a od 1950. Jordan) vladalo je bezvlašće. U nedostatku snaga koje bi uspostavljale red i želeći spriječiti dodatne uzroke sukoba, Churchill je odlučio zabraniti Židovima da se ondje, barem privremeno, naseljavaju.

Dok je još bio ratni i ministar vojnih snaga, Churchill je smislio strategiju za kontroliranje Srednjeg istoka s minimalnim brojem britanskih trupa te upotrebom ekonomične kombinacije zračnih snaga i oklopnih jedinica. Ali trebalo je vremena da bi se potrebne jedinice stavile u funkciju. U međuvremenu je trebalo suzbiti plemenske borbe. Dok se održavala konferencija u Kairu, objavljeno je da je Abdulah, Faisalov brat, pod izlikom da treba »promjenu zraka zbog zdravlja«, napustio Arabiju u pratnji beduinskih ratnika i da je ušao u Transjordan. Britanci su se bojali da će Abdullah napasti francusku Siriju i time dati Francuzima izgovor da napadnu Transjordan kao prvi korak ka preuzimanju cijele Palestine.

Kao privremeni izlaz, Churchill je proglasio Abdulaha guvernerom Transjordana, koji je bio administrativno odvojen od ostatka Palestine. Ovlastio ga je da održava red svojim ugledom i uz pomoć svojih osobnih beduinskih sljedbenika - dok britanske zračne snage i oklopne jedinice ne budu spremne. To provizorno rješenje trajalo je sedam desetljeća kao i granice Transjordana kojim danas2 upravlja Abdulahov unuk Husein, hašemitski kralj Jordana.

Abdullahovo imenovanje trebalo je odjednom ispuniti nekoliko ciljeva. Jedan od njih bio je djelomično plaćanje onoga za što su Lawrence i ostali rekli Churchillu da je ratni dug obitelji kralja Huseina, iako je Husein bio izvan dosega te pomoći. Naime, pretvrdoglav da bi prihvatio britanski savjet, gubio je bitku za Arabiju od svojega krvnog suparnika Ibn Sauda. U međuvremenu je princ Faisal, Britancima omiljeni arapski vođa, ostao u besposličarskom progonstvu.

Ostale važne stavke konferencije u Kairu o kojima se raspravljalo bila su osmanlijska područja od Perzijskog zaljeva do Turske, uz perzijsku granicu, koje danas čini područje Iraka. Uključujući ono u što se sumnjalo - ali ne i pouzdano znalo - da se tu nalaze goleme naftne rezerve u vrijeme kada se vrijednost nafte tek počela shvaćati, ta su područja bila pozornica najkrvavijih poslijeratnih arapskih ustanaka protiv britanske vladavine. Uzrokovala su toliko poteškoća u svakom obliku da je Churchill koketirao s idejom da ih u potpunosti napusti, ali Lloyd George nije na to pristajao. Premijer je upozoravao da ako Britanci napuste ta područja, za godinu ili dvije mogu otkriti da su »predali Francuzima i Amerikancima neka od najbogatijih naftnih polja na svijetu«.

Zbog praktičnosti, Britanci su tim nemirnim područjem upravljali kao cjelinom, iako je bilo sastavljeno od tri odvojene osmanlijske provincije - Mosul, Bagdad i Basra, s njihovim nesložnim stanovništvom - Kurdima, asirijskim kršćanima, židovima, sunitskim muslimanima i šijitima. Stvarajući od njih zajednicu, Churchill i njegovi suradnici našli su za zgodno da ih smatraju jednom jedinicom. (Jedan američki misionar upozorio je nekog britanskog planera: »Letiš u središte četiri milenija povijesti...«) Zemlja je nazvana Irak - »duboko ukorijenjena zemlja« - da bi joj se dalo arapsko ime. Britanci su Faisala zaposjeli na tron i kao njegov brat Abdulah u Transjordanu, trebao je održavati mir u Iraku dok Britanci ne budu spremni upravljati njime uz pomoć svojih zračnih snaga i oklopnih jedinica.

Jedan od zaostalih problema 1921. bio je kako zaštititi novoga transjordanskog guvernera Abdulaha i iračkoga novoga kralja Faisala od bijesnih ratnika Ibn Sauda. Britanske zračne snage i oklopne jedinice zaustavile su izvan Amana, u kolovozu 1922, Ibn Saudove snage na devama koje su napadale Transjordan. Ranije te godine, Britanci su prisilili Ibn Sauda da prihvati dogovor kojim se štitio Irak. Imajući to na umu, Britanci su povukli graničnu crtu koja je nagradila Irak povećim teritorijem za koji je Ibn Saud tvrdio da je Arabija; riječ je o području (današnji Irak) zapadno od rijeke Eufrat, sve do granice sa Sirijom. Da bi nadoknadili Ibn Saudovo kraljevstvo (poslije poznato pod imenom Saudijska Arabija) Britanci su prenijeli na njega pravo na dvije trećine kuvajtskog područja, koji je u biti bio nezavisan oko dva stoljeća. To su bili vrijedni pašnjaci u kojima je također moglo biti i nafte.

Tu graničnu crtu između Iraka, Kuvajta i Arabije, koju je 1922. iscrtao britanski državni službenik kako bi se zaštitio Irak na štetu Kuvajta, Iračanin Sadam Husein, u trenutku napada na nju, proglasio je nevažećom.

Churchill je 1922. uspio u osmišljavanju arapskog Srednjeg istoka linijama koje su odgovarale britanskoj civilnoj i vojnoj upravi. T. E. Lawrence će se poslije hvaliti da su on, Churchill i nekolicina ostalih uspjeli iscrtati granice modernog Srednjeg istoka za vrijeme zajedničkog ručka. Sedamdeset godina poslije, u napetim vijećanjima i sukobima polovice svijeta o istom području, pitanje je da li je stanovništvo Srednjeg istoka voljno ili sposobno živjeti po tom nacrtu.

Smithsonian Magazine, May 1991.

Prevela Romana Horvat