Kako je bomba spasila sovjetsku fiziku

Kako je bomba spasila sovjetsku fiziku

Na kraju Drugoga svjetskog rata Josif Staljin je vjerovao da će poslijeratni međunarodni odnosi biti jednaki onima između dvaju svjetskih ratova. Njemačka i Japan oporavit će se od poraza. Svjetski kapitalizam doći će u krizu, između kapitalističkih zemalja doći će do oštrih protuslovlja. Ta će protuslovlja neizbježivo dovesti do novoga svjetskog rata.

Unatoč svojim dugoročnim pesimističkim procjenama, Staljin nije predvidio neposrednu opasnost. Atomska diplomacija Sjedinjenih Država činila mu se ozbiljnijom prijetnjom. Atomske su bombe »zamišljene za zaplašivanje onih sa slabim živcima«, rekao je u rujnu 1946. Alexanderu Werthu, dopisniku londonskoga Sunday Timesa u Moskvi. Ako se Sovjetski Savez želi ravnopravno natjecati u svijetu atomske diplomacije, morat će i sam posjedovati atomske bombe.

Iako je program atomskog naoružanja započeo još tijekom rata, nakon Hiroshime njegova važnost i opseg su se povećali. Projekt atomskog naoružanja vodio bi Lavrentij Berija, najopasniji čovjek u Sovjetskom Savezu nakon Staljina. Golema postrojenja u tajnosti će se izgraditi na mnogim lokacijama. Ali najvažnija komponenta programa bio bi Laboratorij br. 2 Igora Kurčatova, u predgrađu Moskve, i njegov mlađi 'potomak' Arzamas-16.

Klaus Fuchs, sovjetski špijun iz Los Alamosa, dostavio je u lipnju 1945. Sovjetima detaljan opis plutonijske bombe. Ali ni Kurčatov ni Julij Hariton, Kurčatovljev najbliži suradnik, nisu mogli biti potpuno sigurni u pouzdanost Fuchsovih informacija. Hariton i njegov tim dobili su zadatak sve ih ispitati i potvrditi.

Istraživanje metode implozije zahtijevalo je velik broj eksperimenata s jakim eksplozivom, a to se zbog blizine grada nije moglo provoditi u Laboratoriju 2. Stoga je Kurčatov odlučio izgraditi drugi laboratorij na izoliranom području, gdje bi se radovi na dizajnu i razvoju atomske bombe mogli odvijati u potpunoj tajnosti. Hariton je trebao biti znanstveni ravnatelj novog laboratorija.

U proljeće 1946. odabrano je gradilište u blizini mjesta Sarov, otprilike 400 kilometara istočno od Moskve. Nalazilo se na samom rubu velikoga šumskog rezervata, što je omogućilo njegovo proširenje u budućnosti; a i samo je mjesto bilo prekrasno. Grad - ili točnije, pomnjivo čuvana »zona«, koja je uključivala grad i postrojenja za istraživanje i razvoj - postali su poznati pod imenom Arzamas-16, po gradu Arzamas, koji se nalazio 60 km sjevernije. Katkad se to mjesto nazivalo i »Volga ured« i »Los Arzamas«.

Fizičar Lev Altšuler preselio se u Arzamas-16 u prosincu 1946. Od Arzamasa do Sarova moglo se doći uskotračnom prugom, ali se Altšuler odlučio taj posljednji dio puta prijeći autobusom: »Putovali smo autobusom, koji je netko s pažnjom opremio kaputima od ovčje kože. Pokraj nas prolijetala su sela koja su nalikovala na ruska naselja prije doba cara Petra.

Kada smo stigli na odredište ugledali smo crkve, samostane i farme, šumu, finske kuće u šumi, malo inženjersko postrojenje i neizbježne prizore iz tog razdoblja - 'zone' Šzatvoreš u kojima su se nalazili ljudi iz svih regija zemlje i svih nacionalnosti... Kolone zatvorenika koje su tijekom jutra prolazile kroz naselje na putu za posao i koje su se uvečer vraćale u 'zone', bile su stvarnost koju je bilo nemoguće ignorirati. Na pamet su mi padale Ljermontovljevi stihovi o 'zemlji robova, zemlji gospodara.'«

Arzamas-16 je prema Altšulerovim bilješkama bio epicentar »bijelog arhipelaga« atomskih instituta i postrojenja raširenih svuda po zemlji.1

Za razliku od stanovnika arhipelaga Gulag, znanstvenici i inženjeri »bijelog arhipelaga« živjeli su u povlaštenim uvjetima. Bili su koliko god je to bilo moguće zaštićeni od nepovoljnih gospodarskih uvjeta ratom razorene zemlje. Prema Altšuleru, Arzamas-16 bio je poput raja u usporedbi s poluizgladnjelom Moskvom. Znanstvenici i inženjeri »živjeli su jako dobro. Glavni istraživači imali su prilično veliku plaću za ono doba. Naše obitelji nisu ni u čemu oskudijevale. A i opskrba hranom i drugim stvarima bila je sasvim drukčija. Tako su sva materijalna pitanja bila riješena.«2 Lazar Kaganovič, član Politbiroa, požalio se 1953. godine da su atomski gradovi izgledali kao »lječilišta«.3

Takvi su uvjeti odražavali Staljinovo uvjerenje da će sovjetski znanstvenici, ako ih se na »pravi način podrži« biti u mogućnosti preteći znanstvena dostignuća drugih zemalja. Iako su imali velike povlastice, nuklearni znanstvenici bili su okruženi velikom tajnovitošću i jakim osiguranjem. Nisu smjeli razgovarati o svom poslu s neovlaštenim ljudima, a o sovjetskim naporima da izgrade atomsku bombu ništa se nije objavljivalo ni u tisku.

»Berijini ljudi bili su posvuda«

Unutar samog projekta tajnost se vrlo strogo poštovala. Izvješća su se pisala rukom, jer se daktilografima nije vjerovalo. Ako su se dokumenti ipak pisali na stroju - kao primjerice tehnički preduvjeti za prvu atomsku bombu - ključne bi se riječi pisale rukom. U tajnim izvješćima i laboratorijskim bilješkama umjesto znanstvenih pojmova koristio se šifrirani jezik; neutroni su se, primjerice, nazivali »nultim točkama«. Podaci su se striktno dijelili na kategorije.

Tijekom prvog posjeta Andreja Saharova Arzamasu-16 1949. Iakov Zeldovič mu je rekao, »Ovdje su tajne posvuda i što manje znaš o onome što te se ne tiče, to bolje za tebe. Hariton je na sebe preuzeo teret toga da sve zna.«4 Potreba za tajnovitošću bila je toliko duboko usađena da su neke često mučile i noćne more o prekršajima sigurnosnih odredbi, a barem jedno samoubojstvo pripisivalo se tjeskobi kao rezultatu krivog pohranjivanja dokumenata.5

Tajnovitost se još pooštravala strogim sigurnosnim mjerama. Arzamas-16 bio je odsječen od vanjskog svijeta. Zona koja se protezala na području od otprilike 250 m2 bila je okružena bodljikavom žicom i stražarima i prvih godina je bilo teško dobiti dozvolu za napuštanje zone.6 Kuda god bi pošao, Haritona je pratio tjelesni čuvar. (Kurčatov i Zeldovič - i poslije Saharov - također su imali tjelesne čuvare.)

Služba sigurnosti imala je doušnike unutar samog projekta koji su huškali znanstvenike na odavanje tajni. »Berijini ljudi bili su posvuda«, Hariton je poslije primijetio.7 Prilikom jednog posjeta Čeljabinsku-40 da provjeri napredovanje izgradnje reaktora za proizvodnju plutonija, Hariton je nazočio rođendanskoj večeri Igora Kurčatova. Nakon večere - i nekoliko pića - Berijin predstavnik rekao je Haritonu: »Julij Borisovič, kada biste samo znali koliko pišu protiv vas.« Iako je poslije dodao, »Ali ja im ne vjerujem«, poenta je postignuta: Berija je imao dovoljno optužbi da ih iskoristi ako je to želio.8

S približavanjem prvog testiranja atomske bombe, politička klima u zemlji sve je više bila obilježena tiranijom. U kolovozu 1948. Trofim Lisenko postigao je konačnu pobjedu nad genetičarima i u siječnju 1949. započeta je kampanja protiv »kozmopolita« - (što je bio eufemistički naziv za Židove).

Broj potajnih prijava se povećao. Prema riječima Anatolija Aleksandrova, »velik broj 'pronalazača', uključujući i znanstvenike, stalno su pokušavali pronaći pogreške, zapisujući svoja 'opažanja' s tim u svezi i što ih je bilo više, to smo se bližili završetku zadatka«.9 Takva zapažanja nisu se ograničavala samo na tehničke stvari. Pogreške u tehničkim postupcima često su se u to vrijeme objašnjavale kao posljedica političke pogreške ili nelojalnosti.

Kurčatova su optuživali da se okružio kolegama Židovima, ili onima koji su se previše divili zapadnjačkoj znanosti, ili su imali jake veze na Zapadu. Hariton je posebno bio u osjetljivoj poziciji: bio je i sam Židov, a proveo je i dvije godine na Cambridgeu, gdje je usko surađivao s Jamesom Chadwickom, ključnom osobom u britanskom nuklearnom projektu. Osim toga, njegovi su roditelji napustili sovjetsku Rusiju. Otac, kojeg su protjerale sovjetske vlasti, radio je u Rigi kao novinar sve do 1940, kada je Crvena armija okupirala Letoniju. Tada ga je uhitio NKVD (tajna komunistička policija) i poslan je u logor ili strijeljan. Haritonova majka živjela je 1920-ih sa svojim drugim mužem u Njemačkoj; nakon toga se odselila u Palestinu.

Staljin i Berija željeli su da se atomska bomba načini što je prije moguće, a zbog toga su se morali oslanjati na Kurčatova i njegove kolege. Znanstvenicima su na raspolaganje stavili goleme resurse i osigurali privilegirane uvjete života. Ipak, skrivali su u sebi mučno nepovjerenje prema njima. Konačno, ako su sovjetski genetičari i uzgajivači pokušali potkopati sovjetsku poljoprivrednu politiku, kao što je to rekao Lisenko, zar ne bi bilo moguće pretpostaviti da će i fizičari sabotirati nuklearnu politiku?

Aleksandrov, koji je 1949. bio znanstveni ravnatelj postrojenja za odvajanje kemikalija Čeljabinsk-40, presvlačio je polukugle plutonija niklom kada mu je u posjet došla grupa koju su činili Mihail G. Pervuhin, nekoliko generala i ravnatelj postrojenja. »Pitali su što radim«, piše Aleksandrov:

»Objasnio sam im, a oni su mi tada postavili čudno pitanje: 'Zašto mislite da je to plutonij?' Rekao sam im da sam siguran da je to plutonij, budući da poznajem cijeli proces njegova dobivanja, te da to ne može biti ništa drugo. 'Ali kako možete biti sigurni da neki njegovi dijelovi nisu zamijenjeni željezom?' Podignuo sam komadić na alfa-brojač i on je smjesta počeo pucketati. 'Pogledajte', rekao sam, 'brojač ga je očitao kao aktivnog'. 'Ali možda je samo izvana premazan plutonijem i možda zato pucketa', dodao je netko. Razljutio sam se, uzeo taj komadić i pružio ga njima: 'Opipajte ga, topao je!' Jedan od njih dobacio je da ni komadiću željeza ne treba dugo da se zagrije. Tada sam mu odgovorio da može prosjediti ondje do jutra i provjeriti hoće li komad plutonija ostati topao. A da ću ja otići na spavanje. To ih je očito uvjerilo i nakon toga su otišli.«10

Takve epizode, prema Aleksandrovu, nisu bile neuobičajene. Vasilij Jemeljanov prisjeća se sličnog incidenta. Jednom je prilikom narodnom komesaru Avramiju Zavenjaginu pokazao topljenjem odvojen komad plutonija prije atomskog testiranja. »Jeste li sigurni da je to plutonij?« Zavenjagin je upitao, gledajući Jemeljanova sa strahom. »Možda je nešto drugo, a ne plutonij'«, dodao je nervozno.11

»Važna patriotska dužnost«

Znanstvenici su bili svjesni da bi ih pogreška skupo koštala i znali su da je Berija već imao ljude koji bi preuzeli vodeće položaje u slučaju neuspjeha.12 Zastrašivanje je bilo ključan element Berijina stila upravljanja, kao i vrlo raširen faktor staljinističkog režima. No, znanstvenici nisu bili motivirani strahom. Oni koji su se uključili u projekt vjerovali su u to da Sovjetski Savez treba imati svoju bombu za obranu, a na izazov za dokazivanjem vrijednosti sovjetske znanosti odgovorili su brzom izgradnjom sovjetske atomske bombe.

Prema Altšuleru, »Pristali smo Šda radimo na bombiš, kao prvo zato što su nam obećani puno bolji uvjeti za istraživački rad, i kao drugo, zato što smo imali neki unutarnji osjećaj da naš sukob s vrlo snažnim protivnikom nije završio porazom fašističke Njemačke. Osjećaj bespomoćnosti posebno se pojačao nakon Hiroshime i Nagasakija. Za sve one koji su shvatili realnost novog atomskog razdoblja, stvaranje našeg vlastitog atomskog oružja i uspostavljanje ravnoteže postali su kategorički imperativ.«13

Viktor Adamski, koji je radio u odsjeku za teoriju pri Arzamasu-16 potkraj 1940-ih, piše, »svi su znanstvenici bili u uvjerenju - i to se s današnjeg gledišta čini u redu - da je država trebala posjedovati atomsko naoružanje, da se nije moglo dopustiti da jedna zemlja, a posebno SAD, ima monopol nad tim oružjem. Toj svijesti o provođenju najvažnije patriotske dužnosti može se dodati i čisto profesionalno zadovoljstvo i ponos zbog rada na fenomenalnom zadatku u području fizike - i to ne samo fizike. Stoga smo radili s velikim entuzijazmom, a da nismo vodili računa o vremenu, nesebično.«14

Andrej Saharov, koji je počeo raditi na projektu termonuklearnog oružja 1948, a u u Arzamas-16 se doselio 1950, rekao je: »Mi smo vjerovali (i pritom ne govorim samo u svoje ime, jer su u takvim slučajevima moralna načela formulirana na način kolektivne psihologije) da je naš posao, kao sredstvo postizanja ravnoteže u svijetu, bio apsolutno potreban.«15

Unatoč nazočnosti doušnika i prijetnji represivnim mjerama, u Arzamasu-16 postojao je duh suradnje i prijateljstva. »Bilo je važno osigurati obranu zemlje«, dodao je poslije Hariton. »U kolektivu znanstvenika radilo se u tišini i intenzivno. Duboka povezanost i prijateljstvo... Iako, naravno, bilo je tu i naših vlastitih gadova.«16 V. A. Cukerman i Z. M. Azarh pišu: »Tijekom prvih, najromantičnijih godina našega rada u institutu oko projekta se stvorilo prekrasno ozračje dobre volje i potpore. Radili smo nesebično, s golemim entuzijazmom i mobilizirali smo svu svoju duhovnu i fizičku snagu.«17

»Ako želite mir, pripremite se za rat«

Nevjerojatno je kako se aparat policijske države udružio sa zajednicom fizičara u izgradnji bombe. Tijekom 1930-ih godina zajednica fizičara uživala je nevjerojatno veliku autonomiju u intelektualnom smislu, čemu su potpomogli i društveni odnosi. Ta autonomija nije bila narušena ni s početkom projekta izgradnje nuklearnog oružja. Ona je bila prisutna i dalje unutar administrativnog sistema koji je organiziran radi upravljanja projektom.

Prije rata nuklearni su znanstvenici pozorno pratili inozemna znanstvena dostignuća i trudili su se dokazati jednako dobrima kao i njihove strane kolege. Američka atomska bomba značila je moćan izazov sovjetskim znanstvenicima i inženjerima, koji su željeli dokazati i svoju vrijednost u toj novoj vrsti natjecanja. Činjenica da su Amerikanci već upotrijebili bombu možda je umanjila osjećaj odgovornosti koji su sovjetski znanstvenici osjećali dok su stvarali to razorno oružje. Oni su odgovarali na američki izazov, a ne izazivali natjecanje. Vjerovali su da Sovjetski Savez kao odgovor treba imati svoju vlastitu bombu.

Diskutirati o moralnim slabostima bi naravno bilo opasno, a otvoreno se suprotstaviti projektu bilo bi kobno. Takva su se pitanja zbog straha ostavljala po strani, i ljudi su se udubljavali u svoj posao. Ali znanstvenici nisu morali raditi na stvaranju bombe; oni su mogli odbiti sudjelovanje na projektu, i neki su to i učinili, uključujući Saharova prije 1948.

U svojim memoarima, Nikolaj Doležal, glavni dizajner prvog reaktora, govori o svojim razmišljanjima iz 1946, kada ga je Kurčatov uključio u projekt. Doležal je bombardiranje Hiroshime nazvao »odvratnim činom ciničnog antihumanizma«.18 Ako je zaista bilo tako, je li Sovjetski Savez imao pravo napraviti i upotrijebiti isto oružje? Njegov odgovor je potvrdan i to iz dva razloga:

Kao prvo, stvaranje oružja nije bilo isto što i upotrijebiti ga nad gradovima koji su živjeli u miru. Vojno i političko vodstvo bi odabralo ciljeve. I premda je Doležal znao ponešto o strašnom čišćenju iz 1947, »Ti su poslovi bili unutrašnji - domaći, da ih tako nazovemo.«19 Što se njega ticalo, Sovjetski Savez nije kršio ratne zakone: za razliku od Nijemaca, oni nisu uništavali civilnu populaciju; za razliku od Saveznika, oni nisu do temelja bombardirali njemačke gradove.

Doležalov drugi argument bio je da posjedovanje bombe ne znači da će ona biti i upotrijebljena. Svi veći sudionici u ratu posjedovali su kemijsko oružje, ali nitko ih nije upotrijebio. Bojali su se odmazde. Sovjetski Savez trebao je sva sredstva napada koje posjeduje agresor ako želi spriječiti da se takvo oružje ikada upotrijebi.

Nakon rata, piše Doležal, došlo je do pucanja temelja ratnog savezništva sa Sjedinjenim Državama. Stvari o kojima se nije govorilo u ključnim trenucima rata sada su iznesene na svjetlo dana sa surovom jasnoćom: »Ta su dva sistema bila u ideološkom smislu potpuno strana jedno drugomu - štoviše, osjećao se antagonizam među njima, a političko povjerenje koje se izrodilo iz savezništva u vrijeme rata nije bilo ni dugovječno ni čvrsto.« Sjedinjene Države mogle bi Sovjetski Savez proglasiti neprijateljem u bilo kojem trenutku u budućnosti:

»Sigurnost zemlje i patriotska dužnost nalagali su nam da stvorimo atomsku bombu. A to nisu bile samo puke riječi. To je bila objektivna stvarnost. Tko bi oprostio vodstvu zemlje koje bi počelo stvarati oružje tek nakon što ga neprijatelj odluči napasti? Antički narodi su znali o čemu govore kada su skovali izreku 'Ako želiš mir, pripremi se za rat.'«

Iz takvog je razmišljanja Doležal zaključio da je rad na atomskoj bombi moralno opravdan. U svojim memoarima piše da je u razgovoru s Kurčatovom početkom 1946. shvatio da je i on dijelio njegovo mišljenje.

Služi li Doležala pamćenje ili ne - možda se prisjeća zaključaka koje je naknadno stvorio - njegov je iskaz u skladu s onim što su i ostali znanstvenici pisali o svom stajalištu prema projektu. Štoviše, Doležalovo stajalište o dvijema specifičnim stvarima dijelili su i ostali znanstvenici. Očito je da su ostali - Lev Arcimovič i Vitalij G. Holpin, primjerice - bili zgranuti onim što se dogodilo u Hiroshimi i Nagasakiju.20 Iako su znali za postojanje terora i radnih logora, nisu bili svjesni punog opsega Staljinovih i Berijinih zločina. Altšuler je poslije primijetio, »nismo ništa znali o tim užasima staljinizma koji su danas svima poznati. Ne možeš iskočiti iz vremena u kojem živiš.«21

Stav sovjetskih znanstvenika konačno je bio formiran ratom protiv nacističke Njemačke. Sudionici u projektu stvaranja atomske bombe su se ili borili u ratu ili svoj doprinos dali dizajnirajući ili proizvodeći oružje. Sudjelovali su u žestokom i destruktivnom ratu kako bi obranili Sovjetski Savez i štogod su mislili o Staljinovu režimu ili njegovoj politici, vjerovali su da je njihov cilj opravdan.

Rat tek što je završio, a atomska bomba značila je novu potencijalnu opasnost. Latili su se oružja u borbi protiv njemačkih osvajača, a sada su radili na izgradnji atomske bombe za svoju vlastitu državu. Projekt atomske bombe bio je u nekom psihološkom smislu nastavak rata s Njemačkom. U svojim memoarima Saharov navodi da mu je bilo jasno da pridonosi izgradnji oružja užasne i nehumane vrste. Ali i Drugi svjetski rat bio je nehuman. On nije bio vojnik u tom ratu, ali se »smatrao vojnikom u ovom novom znanstvenom ratu«. Kurčatov, on dalje navodi, je običavao reći da su oni vojnici i ponekad je svoja pisma i bilješke potpisivao s »vojnik Kurčatov.«22

»Ideološki štetna« djela

Tijekom rata Vladimir Vernadski i Pjotr Kapica predlagali su suradnju sa znanstvenicima sa Zapada. Činilo se da bi njihova želja mogla biti i ispunjena kada je Vjačeslav Molotov tijekom proslave Akademije u lipnju 1945. obećao »najbolje uvjete« za bliskije odnose između sovjetske i svjetske znanosti. Nade znanstvenika bile su dijelom širih težnji među sovjetskim intelektualcima za suradnjom s ostatkom svijeta.23 One su također odražavale i raširenu težnju u zemlji za ublažavanjem represije i povratak normalnom životu. Saharov je poslije pisao da je rat ljudima vratio »ponos i dostojanstvo«. »Svi smo vjerovali - ili se barem nadali - da će svijet nakon rata biti pristojan i human. Kako bi moglo biti drukčije?24

No, Staljin je nadama za bolji život zadao udarac u govoru što ga je održao 6. veljače 1946, koji je značio povratak na predratnu gospodarsku politiku te dao za naslutiti nesigurno razdoblje za buduće međunarodne odnose. Staljin je ubrzo dokazao da će se relativna intelektualna tolerancija prema ratu privesti kraju. U kolovozu 1946. Centralni komitet uputio je oštre kritike lenjingradskim časopisima Zvezda i Leningrad zbog objavljivanja »ideološki štetnih« radova. Kampanja za ideološku ortodoksnost postajala je sve jača i tijekom 1947. organizirane su »diskusije« iz područja filozofije, ekonomije i biologije. Militantni kritičari napadali su znanstvenike blažih nazora i službenike zbog servilnosti zapadnjačkim idejama i nedostatka ideološke budnosti.25

Ideološka kampanja povezuje se s imenom Andreja Ždanova, partijskog tajnika odgovornog za ideologiju, ali ju je zapravo vodio Staljin. Napad na zapadnjačke ideje bio je dio Staljinova nastojanja da ojača partijsku kontrolu intelektualaca. U svibnju 1947. Staljin je Konstantinu Simonovu i još dvojici pisaca rekao sljedeće:

»Naši intelektualci srednje klase, znanstvenici, profesori, fizičari, nemaju dovoljno njegovan osjećaj sovjetskog patriotizma. Oni izražavaju neopravdano divljenje prema stranoj kulturi. Oni se svi osjećaju nedovoljno odraslima, nisu potpuni sto posto, navikli su se da sebe smatraju vječitim studentima. Ta je tradicija zastarjela, ona vuče korijene još od cara Petra. Petar je imao dobrih ideja, ali odjednom smo imali previše Nijemaca, to je bilo razdoblje divljenja Nijemcima. Prvo Nijemcima, a zatim Francuzima, postojalo je divljenje prema strancima... Obični seljak ne bi se ni pred čim klanjao, nikome ne bi skinuo kapu, ali ovi ljudi nemaju dovoljno dostojanstva ili patriotizma, oni ne razumiju ulogu koju Rusija ima.«26

Staljin je piscima pokazao pismo koje će poslije biti i objavljeno, a u kojem optužuje dva sovjetska znanstvenika da su američkom izdavaču poslali rukopis s podacima o liječenju raka. Objavljivanje tog pisma označilo je početak kampanje protiv divljenja stranim kulturama.

Nestabilna politička klima imala je velik utjecaj na sovjetsku znanost. Ona je Lisenku pružila mogućnost da povrati svoje bogatstvo. U kratkom razdoblju punom nade potkraj rata Lisenkova je pozicija bila slaba - 1946. jedan od njegovih glavnih suparnika, genetičar N. P. Dubinjin, bio je izabran za dopisnog člana Sovjetske akademije znanosti. Ali Lisenku je pošlo za rukom povezati svoju kampanju protiv genetike s onom za ideološku čistoću. Pametnim političkim manevriranjem, u kojem je svoje protivnike prikazao kao politički nelojalne i opsjednute stranim idejama, uspio je pridobiti Staljinovu potporu.27

U srpnju 1948. Staljin je pozvao Lisenka na razgovor. Obećao je znatni napredak poljoprivredne proizvodnje ako mu se dopusti da porazi svoje znanstvene protivnike i ako im se onemogući upletanje u njegov rad. Staljin je prihvatio Lisenkov argument. Ubrzo nakon toga sazvana je posebna sjednica svih saveza Akademije poljoprivrednih znanosti Lenjin, kako bi se razmotrila situacija u području biologije.28

Na tom sastanku Lisenko je u svom izvješću, koje je pročitao i dotjerao sam Staljin, tvrdio da je znanost o genetici nekompatibilna s marksizmom i lenjinizmom te da je genetika buržoaska izmišljotina kojoj je cilj sabotirati pravu materijalističku teoriju biološkog razvoja.29 Nekolicina izlagača odbacila je Lisenkove izjave, ali ih je on ušutkao tvrdeći na kraju konferencije: »Centralni komitet partije je ispitao moje izvješće i odobrio ga.«30

Drugim riječima, suprotstaviti se Lisenku značilo bi suprotstaviti se partijskom vodstvu. Partija - a posebno Staljin - imali su potpuni autoritet nad znanošću, imali su monopol nad znanstvenom istinom. Tisuće genetičara i biologa uklonjeni su sa svojih nastavnih i istraživačkih radnih mjesta. Sergej Kaftanov, koji je 1942. savjetovao Staljinu da započne projekt atomske bombe i koji je tada bio ministar visokog obrazovanja, aktivno se uključio u to čišćenje.31

Lisenkova pobjeda dala je poticaj onima koji su u drugim znanstvenim disciplinama željeli učiniti ono što je on učinio u području biologije. U sljedeće dvije godine organizirane su konferencije o fiziologiji, astronomiji, kemiji i etnografiji, kojima je cilj bio iskorijeniti strane ideološke utjecaje: »kozmopolitizam« je napadnut, a izrečene su i često sulude tvrdnje o prednosti ruskih i sovjetskih znanstvenika i inženjera u području otkrića i izuma.32

»Borba protiv puzanja pred autoritetima«

I fizika je bila u opasnosti. 1930-ih filozofi su napali kvantnu mehaniku i teoriju relativnosti. Nova kontroverza izbila je 1947. nakon objavljivanja članka Moiseja A. Markova s Instituta za fiziku pri Akademiji znanosti (FIAN) o epistemološkim problemima u kvantnoj mehanici.33 Militantni filozof A. A. Maksimov napao je Markova zbog njegova stajališta o tom pitanju, a posebno zbog podupiranja principa komplementarnosti Nielsa Bohra.34

Urednik časopisa u kojem se pojavio Markovljev članak smijenjen je 1948. godine, a tumačenje kvantne mehanike po uzoru na kopenhašku školu bilo je zabranjeno u sovjetskom tisku više od desetljeća.35

Lisenkova pobjeda u kolovozu 1948. bila je još opasnija prijetnja fizici nego zabrana određenog tumačenja kvantne mehanike. U roku od četiri mjeseca obavljene su pripreme za konferenciju svih saveza fizičara, na kojoj će se raspravljati o nedostacima sovjetske fizike. Konferenciju je trebalo organizirati Ministarstvo za visoko obrazovanje na čelu s Kaftanovom i Akademija znanosti, čiji je tadašnji predsjednik bio Sergej Vavilov. Dana 17. prosinca sastavljen je organizacijski odbor na čelu kojega je bio A. V. Topčiev, zamjenik ministra za visoko obrazovanje i Abramom Iofeom kao njegov zamjenik.36

U pismu zamjeniku premijera Klimentiju Vorošilovu, Kaftanov je naveo nedostatke za koje se očekivalo da će konferencija ispraviti:

»U mnogim obrazovnim institucijama fizika se poučava bez ikakvog iskazivanja štovanja dijalektičkom materijalizmu... Umjesto odlučnog raskrinkavanja trendova koje su protivni marksizmu i lenjinizmu, neki od naših znanstvenika često zauzimaju idealističke pozicije, koji se tada kroz fiziku prenose i u institucije visokog obrazovanja... Moderna dostignuća fizike u sovjetskim udžbenicima fizike prikazuju se konzistentno na temelju dijalektičkog materijalizma... Uloga ruskih i sovjetskih znanstvenika u razvoju fizike u udžbenicima se tretira na potpuno neprimjeren način; knjige su prepune imena stranih znanstvenika.«37

Šest stotina fizičara trebalo je biti pozvano u »Dom znanstvenika« u Moskvu na ovu konferenciju - neku vrstu nastavka konferencije o fizici iz 1936, koja je tada oštro kritizirana što je premalo pozornosti posvećivala ideologiji.38

Organizacijski odbor susreo se 42 puta između 30. prosinca 1948. i 16. ožujka 1949. Sastancima nisu nazočili samo članovi odbora već i pozvani gosti. Te su rasprave nerijetko bile žestoke.

Do sukoba nije došlo samo između fizičara i filozofa: kasnih 1940-ih zajednica sovjetskih fizičara bila je podijeljena u dvije skupine - onu koju su činili fizičari s Akademije (FIAN) i onu sa Sveučilišta u Moskvi.39

Ta je podjela postojala još od sredine 1930-ih kada je Vavilov začinjao FIAN kao moćni institut. Kako je FIAN jačao, situacija na Sveučilištu se pogoršavala. Nakon uhićenja B. M. Gesena, dekana Fakulteta za fiziku, 1936. godine, fakultetom su sve više dominirali fizičari koji su bili spremni apelirati na politički autoritet u akademskim i administrativnim sporovima. Mnogi fizičari, uključujući Pjotra Kapicu i Abrama Iofea, pisali su Molotovu 1944. izražavajući svoju zabrinutost o kvaliteti poučavanja na sveučilištu te ga molili da postavi jednog od vodećih fizičara (Ivana Obreimova, Mihaila Leontoviča ili Vladimira Foka) za dekana. Molotov nije poslušao njihov savjet i situacija se još više pogoršala nakon smrti Leonida Mandeljštama 1944.40

Jedan za drugim, članovim Mandeljštamove škole - Grigorij S. Landsberg, Igor Tamm, S. E. Hajkin, i Leontovič - napustili su sveučilište, koje je preuzela mješovita grupa osrednjih fizičara. Toj su grupi pripadali i neki ozbiljniji fizičari poput Dmitrija Ivanenka i Aleksandra S. Predvoditeleva, ali i osobe poput V. M. Keseniha i V. F. Nozdreva, koji su svoj nedostatak sposobnosti u području fizike nadoknađivali ideološkom budnošću.41

Ono što je ujedinjavalo sveučilišne fizičare bilo je uvjerenje da njihov rad nije dobivao priznanje kakvo su oni mislili da zaslužuje. Također su bili ljuti i zbog toga što, unatoč svojim velikim nastojanjima, nisu bili uključeni u projekt atomske bombe. Neki su čak posezali i za političkim optužbama ne bi li se obračunali s fizičarima Akademije. Kampanja protiv kozmopolitizma pružila im je političku izliku za njihove optužbe.42

Organizacijski odbor raspravljao je o deset radova koji su trebali biti predstavljeni na konferenciji. Vavilov je trebao predstaviti rad pod nazivom »O suvremenoj fizici i zadacima sovjetskih fizičara,« a Iofe »O mjerama poboljšanja nastave fizike u tehničkim školama«; ostali sudionici trebali su govoriti o udžbenicima i načinima na koje treba poboljšati nastavu fizike. Ali rasprava u odboru proširila se i izvan tih, kako se činilo bezazlenih, tema. Sveučilišni fizičari i njihovi saveznici među filozofima nastavili su napad i optužbe usmjerene ka fizičarima s Akademije da šire kozmopolitizam i idealizam, da ne citiraju ruske znanstvenike, da izbjegavaju valjane argumente i odbijaju razvijati temeljnu fiziku te da špijuniraju za Njemačku.

Posljednja je optužba bila usmjerena protiv Mandeljštama, koji je umro pet godina prije. No, kritikama su bili izloženi i živući fizičari. Iofe, Tamm i Markov, koji su sudjelovali na sastanku odbora, bili su oštro kritizirani. Frenkelj je bio posebno na meti, a njegova stajališta iz 1931. o nevažnosti dijalektičkog materijalizma za fiziku bilo je upravljeno protiv njega. Kapica, koji nije bio nazočan, također je bio napadnut.43

Vavilov je bio u teškoj situaciji. Kao fizičar, shvaćao je apsurdnost optužbi sveučilišnih fizičara i njihovih saveznika. Ipak, kao predsjednik Akademije morao je sudjelovati u kampanji koju su odobrile političke vlasti. Pokušao je održavati ravnotežu između tih dviju oprečnih odgovornosti, ali nije mu uspjelo zadovoljiti sveučilište fizičare.

Fizičari Akademije odbacili su kritike kvantne mehanike i teorije relativnosti. Također su se usprotivili i kritiziranju njihova stava prema zapadnjačkoj znanosti. To što nisu češće citirali djela sveučilišnih fizičara, rekao je Tamm, bilo je stoga što ih nisu smatrali previše dobrima. Landsberg je optužio Ivanenka da je citiranje njegova djela i njegovih studenata bilo kamen kušnje patriotizma sovjetskih fizičara. Fizičari s Akademije bili su voljni simbolično kritizirati idealistička filozofska motrišta nekih zapadnih fizičara. Pod oštrim napadima Frenkelj je priznao da je ideje začetnika kvantne mehanike objasnio a da ih nije kritizirao. No, što se tiče ključnih pitanja, fizičari Akademije i dalje su čvrsto zastupali svoje stajalište.

Unatoč njihovu otporu, iz nacrta rezolucije bilo je jasno da se od konferencije očekivalo da sveučilišni fizičari dobiju službenu potporu. »Za sovjetske fizičare«, pisalo je u rezoluciji, »borba protiv puzanja i ponižavanja pred Zapadom i naučavanje osjećaja nacionalnog ponosa, vjere u neiscrpne snage sovjetskog naroda, od posebne su važnosti. Potrebno je bespoštedno iskorijeniti svaki nagovještaj kozmopolitizma, koji je ideološko oružje diverzijskog manevriranja anglo-američkog imperijalizma.«

Nacrt rezolucije oštro je kritizirao i pojedine fizičare. Lev Landau i Abram Iofe optuženi su za »puzanje pred zapadom«, Pjotr Kapica za propagiranje »otvorenoga kozmopolitizma«, Jakov Frenkel i Moisej Markov za »nekritičko prihvaćanje zapadnjačkih teorija fizike i njihovo propagiranje u našoj zemlji«. Udžbenici S. E. Hajkina, Landaua i Jevgenija Lifšitsa, Eduarda Špoljskoga i Frenkelja zabranjeni su zbog populariziranja stranih ideoloških pojmova i zbog nedovoljnog citiranja ruskih autora.44

»Uvijek ih možemo ustrijeliti poslije«

Teško je reći kakav bi učinak konferencija mogla imati na sovjetske fizičare. Nacrt rezolucije nije optuživao kvantnu mehaniku i teoriju relativnosti kao takve; stoga konferencija ne bi bila tako pogubna za fiziku kao što je sastanak iz kolovoza 1948. bio za biologiju. Ali ona bi svakako osnažila stajalište fizičara sa Sveučilišta u Moskvi, koji su kao skupina bili netolerantni, šovinisti i manje sposobni od fizičara s Akademije. Fizika bi bila potisnuta dalje u područje ideologije, a rasprave i sporovi sve bi češće bili vođeni jezikom Staljinove politike. Uloga filozofa kao ideoloških policajaca također bi bila ojačana. Sve bi to sovjetske fizičare dovelo u opasnu situaciju.

Ipak, konferencija nije bila održana, a o njezinim eventualnim posljedicama može se samo nagađati. Posljednji sastanak organizacijskog odbora održan je 16. ožujka 1949, a konferencija je trebala započeti 21. ožujka. Otkazana je u danima između ta dva datuma. Takvu odluku mogao je donijeti isključivo Staljin i čini se da je razlog otkazivanja konferencije bio taj što bi ona mogla unazaditi projekt stvaranja atomske bombe.

Prema generalu V. A. Mahnevu, tajniku Posebnog odbora za atomsku bombu, Berija je upitao Kurčatova je li istina da su kvantna mehanika i teorija relativnosti idealističke teorije, u smislu antimaterijalističkoga. Kurčatov mu je odgovorio da bi se u slučaju odbacivanja teorije relativnosti i kvantne mehanike moralo odbaciti i postojanje atomske bombe. Beriju je taj odgovor zabrinuo i moguće je da je upravo on zamolio Staljina da otkaže konferenciju.45

Nešto opširniji iskaz, koji ne proturječi Mahnevoj priči, dao je Arcimovič, i to na temelju razgovora koji je vodio s Berijom nakon Staljinove smrti. Prema njemu, tri su vodeća fizičara - Kurčatov je vjerojatno bio jedan od njih - posjetili Beriju sredinom ožujka 1949. s molbom da otkaže konferenciju, a kao razloge su naveli da bi ona mogla naškoditi sovjetskim fizičarima i projektu izrade atomske bombe. Berija je odgovorio da on ne može sam donijeti takvu odluku, ali da će razgovarati sa Staljinom. Staljin je pristao da se konferencija otkaže, a što se fizičara tiče, prema Berijinim riječima, rekao je »Ostavite ih na miru. Uvijek ih možemo ustrijeliti poslije.«46

Sovjetsku fiziku je 1949. zapravo spasila atomska bomba. Staljin nije pokazivao osobito zanimanje za stanje u poljoprivredi - tolerirao je, konačno, i strašnu glad u Ukrajini 1947. - i stoga ga možda i nije previše zanimalo je li Lisenko bio šarlatan ili ne. No, projekt nuklearnog naoružanja bio je važniji od života sovjetskih građana, tako da je bilo strašno važno uvjeriti se da znanstvenici koji su radili na tom projektu nisu bili prevaranti.

Beriji, koji je odgovarao Staljinu za uspješnost projekta, bilo je važno da su znanstvenici politički pouzdani. Ali još je bilo važnije da nisu šarlatani. Berija je želio da projekt uspije i unatoč ozračju punom prijetnji koje je sam stvorio, nije želio uhititi ni jednog od starijih članova u projektnom timu. Iz istog je razloga bilo u njegovu interesu pružiti otpor onima koji su željeli fizici učiniti ono što je Lisenko učinio genetici.

Ista se logika očitovala i u epizodi koja se dogodila 1951. godine. Odbor je ispitivao stupanj političkog obrazovanja u Arzamasu-16. Kada je Altšuler rekao odboru da ne misli da Lisenko ima pravo što je napao klasičnu genetiku, odbor je predložio da se Altšuler otpusti. Saharov i Zeldovič uložili su protest Zavenjaginu, koji je bio u posjetu postrojenju, i Altšuleru je bilo dopušteno da ostane. Nakon godinu dana isti problem se ponovno pojavio. Ovaj put Hariton je nazvao Beriju, koji ga je upitao, »Je li vam baš jako potreban?« Hariton je odgovorio potvrdno i time je cijela stvar bila završena.47

Otkazivanje konferencije zakazane za ožujak 1949. i uspješno testiranje atomske bombe nakon pet mjeseci predstavljali su ozbiljno nazadovanje za sveučilišne fizičare i filozofe. Ali njihovo kritiziranje kozmopolitizma i idealizma nije se zaustavilo i fizičari su morali zaustaviti njihove napade. Kurčatov je bio direktan u svojim stavovima. Zeldovič se prisjeća da je početkom 1950-ih sjedio u Kurčatovljevu uredu kada je stigao telefonski poziv iz uređivačkog odbora iz Moskve s pitanjem mogu li objaviti članak u kojem se napada teorija relativnosti. »Pa, ako je sadržaj članka točan,« odgovorio je Kurčatov, »možemo završiti s našim poslom.«48

Neki od radova koji su bili pripremljeni za otkazanu konferenciju u ožujku 1949. objavljeni su 1952. Urednici s Maksimovom na čelu žalili su se da su sovjetski fizičari zaostajali za stručnjacima u područjima kao što su agrobiologija i fiziologija - a obje su discipline bile kompletno pročišćene - u borbi protiv opstanka kapitalizma u njihovoj vlastitoj svijesti.49

Prvi primjer odgađanja upotrebe nuklearnog oružja

Sada je postojao razdor u sovjetskoj politici. Staljin je podupro Lysenkov argument o postojanju temeljne razlike između socijalističke i kapitalističke znanosti; istodobno su sovjetski fizičari stvarali plutonijsku bombu po američkom nacrtu. Staljin je lansirao kampanju protiv 'puzanja pred zapadom' i protiv degradiranja ruske i sovjetske znanosti i tehnologije; ali upravo je partijsko vodstvo preuzelo zapadnjačku tehnologiju kao model i nije vjerovalo sovjetskim znanstvenicima i inženjerima.

Sovjetski Savez kopirao je stranu tehnologiju u nekoliko područja (atomska bomba, projektil V-2, bombarder B-29) i to pokušavao skriti od svojega vlastitog naroda veličajući sovjetska dostignuća.

Kampanja protiv stranih utjecaja pomogla je stvaranju političke situacije u kojoj je genetika bila uništena, a fizika dovedena u opasnost. Staljinistički režim davao je veliku važnost tehnologiji, a posebice vojnoj. No, za razliku od tehnokracije, režim nije prihvaćao autoritet ili autonomiju tehničke stručnosti. Temeljna logika režima bila je političke naravi: uzimala si je pravo govoriti što je to što čini znanstvenu istinu i uništila cijele discipline u ime ideološke ortodoksnosti.

Na kraju Staljin nije uništio fiziku, jer je fizika trebala povećati snagu države. Landau je rekao da je opstanak sovjetske fizike bio prvi primjer uspješnog odgađanja upotrebe nuklearnog oružja. Ono što je bomba spasila bio je otočić intelektualne autonomije u društvu gdje je država imala kontrolu nad životom intelektualaca.

Osim toga, zajednica fizičara samu je sebe na neki važan način vidjela dijelom veće međunarodne zajednice i možda je, u kulturološkom smislu, bila jače povezana sa Zapadom negoli bilo koji drugi dio sovjetskog društva. Tako je atomska bomba, najmoćniji simbol neprijateljstva između Sovjetskog Saveza i Zapada, spasila zajednicu koja je predstavljala važnu kulturnu i intelektualnu vezu između Zapada i Sovjetskog Saveza.

The Bulletin of the Atomic Scientists, November/December 1994.

Prevela Romana Čačija

1

Od 1991. neovisni Uzbekistan (nap. prev.).

2

1991. (nap. ur.)

1

Lev Altšuler, »Tak my delali bombu,«, Literaturnaya Gazeta, 6. lipnja, 1990, str. 13.

2

Ibid.

3

»Delo Beria«, Izvestia TsK KPSS, (1991) br. 2, str. 168.

4

Andrej Saharov, Memoirs (New York: Alfred A. Knopf, 1990) str. 108.

5

Saharov, Memoirs, str. 112, 115, 119; Altšuler, »Tak my delali bombu«; Julij Hariton i Juurij N. Smirnov, »O nekotorykh mifakh i legendakh vokrug sovetskikh atomnogo i vodorodnogo proektov,« u: Materialy iubileinoi sessii uchenogo soveta tsentra 12 ianvaria 1993. (Moskva: Institut Kurčhatov, 1993), str. 46.

6

Saharov, Memoirs, str. 115; Altšuler, »Tak my delali bombu«; Hariton i Smirnov, str. 36-37.

7

Juulij Hariton, u V. A. Gubarev, Arzamas-16 (Moskva: Izdat, 1991) str. 21-22.

8

Intervju s Juulijem Haritonom, 16. srpnja 1992.

9

Jurij Abizov, Russhoe pechathoe slovo V Latvii, 1917-1944, dio IV (Stanford: Slavistički studiji, 1991), str. 260-61.

10

Anatolij Aleksandrov, »Gody s Kurchatovym,« Nauka i zhizn, 1983. br. 2, str. 23.

11

Vasilij Jemeljanov, S chego nachinalos (Moskva: Sovetskaya Rossiya, 1979), str. 233.

12

I. N. Golovin i Jurij N. Smirnov, Eto nachinalos v zamoskvoreche (Moskva: Institut Kurčatov, 1989), str. 9.

13

Altšuler, »Tak my delali bombu«.

14

Viktor B. Adamski, »Becoming a Citizen,« u: Andrej Saharov: Facets of a Life (Gif- Sur-Ivette: Editions Fronti#res, 1991), str. 27.

15

Andrej Sakharov, »Ia pytalsia byit na urovne soei sudby,« Molodezh Estonii, 11. listopad 1988, str. 2.

16

Julij Hariton u: Gubarev, Arzamas-16, str. 14.

17

V. A. Cukerman i Z. M. Azarh, »Liudi i vzryvy,« Zvesda, 1990, br. 10, str. 151.

18

Nikolaj A. Doležal, U istokov rukotvornogo mira (Moskva: Znanie, 1989) str. 137.

19

Ibid, str. 137-139.

20

Max Steenbeck, Impulse und Wirkungen (Belin: Verlag der Nation, 1977), str. 174-75; M. G. Meschcheriakov, »Akademik V. G. Holpin: Voskhozhdenie na posledniuju vershinu«, neobjavljeni članak, 1992, str. 28.

21

Altšuler, »Tak my delali bombu«; intervju s Andrejom Saharovom, 15. lipnja, 1987.

22

Saharov, Memoirs, str. 97.

23

Konstantin Simonov, Glazami Cheloveka moego pokoleniia (Moskva: izd. Pravda, 1990), str. 106.

24

Saharov, Memoirs, str. 97.

25

Werner G. Hahn, Postwar Soviet Politics (Ithaca: Cornell University Press, 1982) str. 58-59. i 67-93.

26

Ibid, str. 126.

27

David Joravsky, The Lysenko Affair (Cambridge, Mass.: Harvard University Press, 1970), str. 133-37; Zhores Medvedev, The Rise and Fall of T. D. Lysenko (New York: Columbia University Press, 1969), str. 114-17; Valerij Sajfer, »Gorkii plod,« Ogonyok, 1988, br. 1 i 2.

28

Sajfer, »Gorkii plod,« br. 2, str. 5.

29

Joravsky, The Lysenko Affair, str. 137-39; Medvedev, The Rise and Fall of T. D. Lysenko, str. 117-23; Soyfer, »Gorky plod,« br. 2, str. 5-7.

30

O polozhenii v biologicheskoi nauke. Stenograficheskii otchet sessi vsesoiuznoi akademii sel skokhoziaistvennykh nauk imeni V. I. Lenina 31 iiulia-7. augusta 1948. g. (Moskva: Selkhozizdat, 1948), str. 512.

31

Joravsky, The Lysenko Affair, str. 141; Medvedev, The Rise and Fall of T. D. Lysenko, str. 123-36; Soyfer, »Gorkii plod,« br. 2, str. 7, 31.

32

Alexander Vucinich, Empire of Knowledge, The Academy of Sciences of the USSR, 1917 - 1970 (Berkeley: University of California Press, 1984), str. 220-28.

33

M. A. Markov, »O prirode fizicheskogo znaniia,« Voprosy filosofi, 1947. br. 2, str. 140-76; Loren R. Graham, Science and Philosophy in the Soviet Union (New York: Alfred A. Knopf, 1972), str. 74-81.

34

M. A. Maksimov, »OB odnom filosofskom kentavre,« Literaturnaya Gazeta (10. travanj) 1948, str. 3; Hahn, Postwar Soviet Politics, str. 79-82.

35

Graham, Science and Philosophy in the Soviet Union, str. 79.

36

A. S. Sonin, »Soveschanie, kotoroe ne sostoialos,« Priroda, 1990, br. 3, str. 99.

37

Ibid., str. 98.

38

Ibid., str. 99.

39

Vidi: G. E. Gorelik, »Fizika universitetskaia i akademicheskaia.« Voprosy istorii estestvoznaniia i techniki, 1991, br. 2, str. 31-46.

40

Pjotr L. Kapica, Pisma o nauke (Moskva: Moskovskii rabochii, 1989), st. 216-217.

41

Ivanenko se 1948.žalio da je tzv. izvješće Smyth dovelo do »izlaganja važnih rezultata velikog broja sovjetskih radova, a da ni riječ nije reklo o sovjetskoj znanosti i njezinoj ulozi u dostignućima u području fizike našeg vremena!« Dmitrij D. Ivanenko, »K itogam diskussi po Knige B. M. Kedrova 'Engel's i estestvoznanie,' Bolshevik, 1948, br. 8, str. 69.

42

Gorelik, »Fizika universitetskaia i akademicheskaia,« str. 37, Sonin, »Soveshchanie, kotoroe ne sostoialos.«

43

Sonin, »Soveshchanie, kotoroe ne sostoialos.«, p. 91.

44

Ibid., br. 5, str. 98-99.

45

Ibid., str. 99.

46

Pismo I. Zoricha, Priroda, 1990, br. 9, str. 106.

47

Altšuler, »Tak my delali bombu«; Saharov, Memoirs, str. 135-36; Hariton u: Gubarev, Arzamas-16, str. 12.

48

Aleksandrov, »Gody s Kurchatovym,«, str. 85.

49

Filosofski voprosy sovremennoi fiziki (Moskva: idz. Akademii Nauk SSSR, 1952), str. 4.