Kairo i Aleksandrija

Kairo i Aleksandrija

Aleksandrija je oduvijek bila poznata kao egipatski drugi grad. Donedavno je bila ljetni glavni grad države, a tijekom prve polovice ovoga stoljeća otmjeno primorsko utočište čije su ugodne plaže i mnoge povijesne znamenitosti privlačile posjetioce. Ja, pak, nikad nisam vjerovao u Aleksandriju; tijekom mojih prvih godina, koje sam proveo u Egiptu, smatrao sam je dosadno usiljenom i nemoguće vlažnom, miljama ispod Kira što se tiče ljepote i zanimljivosti. I otad sam vjerovao da je čovjek ili kairska ličnost - Arapin, islamist, ozbiljan, internacionalan, intelektualan - ili aleksandrijski amater - Levantinac, kozmopolit, neiskren i hirovit.

Moja je stroga formula bila na provjeri kad sam posjetio oba grada - Aleksandriju prvi put u tri desetljeća - prošloga svibnja. Pristaše obaju gradova mogu se busati u prsa velikim razvojem i promjenom tih gradova. Uz to, ja sam bio sada više svjestan Kaira i Aleksandrije kao povijesnih, političkih i kulturnih prizorišta nego što sam to bio dok sam živio u Egiptu: u prošlosti sam svaki od njih doživio kao bujicu mirisa, prizora i zvukova (Aleksandrijom su vladali vjetar i more, Kairom rijeka i pustinja). Otad su Nasser i Sadat došli i prošli, prihvaćeni su ishod rata iz 1976. i Camp David, a Egipat je, kako mi se činilo, stvorio nov regionalni profil na pozadini svoje nezamislivo duge i složene povijesti.

No, ipak je dosta čudno da nikad nisam razvio ukus za egipatsku faraonsku prošlost pa mi ni tijekom mojega posljednjega posjeta nije palo na um da posjetim piramide - premda sam prošao pokraj njih dok sam se vozio od Kaira do Aleksandrije pustinjskom cestom - ili da posjetim muzej, koji mi je uvijek djelovao zbrkan, nemoguće prenatrpan i slabo osvijetljen. Kairo se na arapskome jeziku zove »Al-Qahirah«, ili »Pobjednik«, što daje naslutiti nešto od njegove središnje važnosti za islam i arapski svijet. U Egipat se neizbježivo ulazi kroz Kairo, premda je vožnja u grad iz zrakoplovne luke sada zbrka nadvožnjaka i prašnih autocesta. Vozite se s Heliopolisa kroz Abassiju, veliku četvrt poznatu po gustoj koncentraciji vojnih snaga i vojarni, prema Midan el Tahriru (Trgu oslobođenja), golemome prostoru blizu središta grada oko kojega su poredani vladini uredi, američko sveučilište, autobusne postaje, nerabljena zgrada Arapske lige, kao i hotel Hilton Nil. Kamo god se okrenete, pred očima vam je masa ljudi koja se nemirno kreće, poput široke rijeke stjerane u mali kanal.

A opet, za razliku od gužve u New Yorku, Kairci en masse nikad ne djeluju prijeteće ili na bilo koji način nasilno. Provedite na Midan el Tahriru sat vremena i zapazit ćete suštinski dobru narav i ljubaznost tih građana: poneka seoska obitelj silazi s autobusa pristiglog iz provincije; skupina mladih muškaraca, s novinama smotanim pod rukom, šale se i jedu tirmus (vučiku u rasolu); šačica postarijih »efendija« (službenika ili vladinih uposlenika), muhaggabate (žene s velom) u sve većem broju, često hodaju (nedolično) u društvu mladoga muškarca, i vrlo vjerojatno će u Kairu ukrasiti svoj veo nekim malim ukrasom ili percem, ili će ga istaknuti koketnim podizanjem obrva. Preko mosta Kasr el Nil, pokraj Hiltona, četvrt je znana kao Zamalek, u čijem je srcu Sportski klub Gezira, perivoj za zabavu koji je zamislio britanski kolonijalizam, a sada je stjecište srednje klase, prepun igrača tenisa i kroketa,1 plivača i bezbroj obitelji koje piknikuju ili se izležavaju pokraj Lida. I oni prenose ugodnu i duhovitu društvenost koja je bitna osobina Kaira.

Kad sam 1960. otišao iz Kaira, živjelo je u njemu oko tri milijuna ljudi; danas kairska metropola broji više od četrnaest milijuna stanovnika, pa je iznimna razmjerna sigurnost koju čovjek među njima osjeća. Posvuda je očita prenatrpanost, ali kao posjetilac isto tako osjećate i prostornost i opuštenost ma kako vam se to teoretski činilo nemogućim. Lunjati i bazati, primjerice, veliko su zadovoljstvo. Grad ima i te kako puno velikih otvorenih prostora poput Midan el Tahrira i Abdina, šetališta i staza duž Nila, pokraj džamije Ibn Tuluna, duž staroga zoološkoga vrta u Gizi, a tu su i prekrasna mala spilja i akvarij u Zamaleku. Neslužbena odmorišta niču gdje god se ulični prodavači okupe: jedan se raširio oko lijepoga Maurskoga vrta tik preko puta mosta Kasr el Nil na ulazu u Zamalek. Tu se prodaju kobasice, pečeni kukuruz, jetrica s roštilja, tirmus, orasi, kolači od sezama, foul (varivo od boba, nacionalnog glavnog proizvoda), sokovi i voda. Motajte se nakratko tuda (nije preporučljivo jesti osim ako niste jakoga imuniteta) i osjetit ćete da niste promatrač, nego sudionik u životu grada, povezanoga kao što su to i mnogi ogranci jedne obitelji.

Drugim riječima, Kairo je grad neizmjernih prilagodbi i nagodbi tijekom vremena; unatoč jednakomu broju provokacija i izazova koji su ga mogli razapeti, čini mi se koherentnijim nego ikad, prijestolnicom arapskoga svijeta u devetnaestom i dvadesetom stoljeću. Središte modernoga Kaira (koji se i dalje zove il-balad, grad) proteže se od Midan el Ataba (Trga vrata) istočno od Gezire do Dokkija na zapadu. Podrijetlo je il-balada kolonijalno. Izgrađen je tijekom 1860-ih godina za vrijeme kraljevanja Khedive Ismaila, poznatijega kao vladara koji je dao sagraditi Sueski kanal (i za čiju je opernu kuću Verdi napisao Aidu). Arhitektura stambenih i uredskih zgrada duž ulica poput Sharie Sherife ili Abdel Khalek Saewata je čudan, ali svejedno privlačan spoj viktorijanskoga i mediteranskoga stila, što se ukrasa tiče, više europskoga nego arapskoga ili islamskoga stila. Ismail je doveo perzijskog arhitekta da isplanira i izgradi spomenike poput vrtova Ezbekia, kvaziperivoja Monceau s vodoskocima, spiljom, stazama i labirintima. Poput Operne kuće (sagrađene prema uzoru na Palais Garnier), vrtovi Ezbekia izgubili su svoju veličajnost, premda se njihovi otrcani i prašni ostaci mogu i dalje posjećivati ako vam ne smetaju čučavci i bučan ljudski promet. Operna je kuća misteriozno izgorjela početkom 1970-ih godina i nikad nije obnovljena; veliko višekatno parkiralište podignuto je na njezinu mjestu. Čudno, ali novu su Opernu kuću sagradili Japanci na otoku Gezira, gdje možete pogledati La traviatu u izvedbi egipatskih i europskih pjevača i svirača.

Kolonijalni grad obuhvaća gradsko središte plus Garden City, u kojem je većina veleposlanstava, te otok Geziru. Kako se Kairo širio na zapad i sjever u dvadesetome stoljeću, niknule su posve nove četvrti, poput Mohandeseena (iz 1960-ih) i Madinat el Nasra sjeverno od Heliopolisa, četvrti koje su bile nešto više planirane i podijeljene po zonama. U starim četvrtima poput Agouze, Dokkija i Gize, koje se protežu takoreći sve do piramida, visoke zgrade i ruševne manje zgrade nagurane su jedne do drugih. Kairo je barem povijesno bogat na svoj način kao Rim ili Atena, ali nikad nećete steći dojam da se osjećaj za povijesne vrijednosti brižno održava. Na prvi pogled Kairo se ne pokazuje, njegova su najljepša mjesta i trenuci ili (kako se čini) improvizacija, ili iznenađuju često zlobnim suprostavljanjem sjećanja i aktualnosti. Hilton, primjerice, stoji na jednom od najljepših mjesta uz Nil (premda su taj potez rijeke u neku ruku izobličili novi bešćutni hoteli); slučajno je sagrađen točno na mjestu gdje su nekad bile vojarne britanskoga Kasr el Nila, dugotrajni simbol europske prevlasti. Za razliku od drugih hotela s »imenom«, Hilton su počeli i završili graditi u doba Abdela Nassera, potkraj pedesetih godina, kad je on još pokušavao zainteresirati Sjedinjene Države za svoju revoluciju.

Pokraj Hiltona, na čijem se patiou roje skupine njemačkih, nizozemskih i američkih turista, trup je Migame, ili Ministarstva unutarnjih poslova, strašna »šaka u oko« čiji labirintski hodnici i bezbrojni uredi i dalje tište nesretne podnosioce molbi; izvorno je to zdanje sagrađeno prije trideset godina da bi istisnulo koptsku protestantsku crkvu čiji se šiljasti toranj pokazao prevelikim za, zapravo, manjinsku vjeru u toj prvenstveno sunitskoj muslimanskoj zemlji. Nadalje, podsjetio sam se na čudno stapanje vjerskog osjećaja i pretrpanosti dok sam prolazio pokraj staroga muzičkoga dućana, Papaziana, na Sharia Adlyju i zabuljio se u nj - njegova se tamna unutrašnjost nije promijenila, ali ladice od poda do stropa, nekoć pune starih ploča i europskih nota, sada su prazne i prašne - naletio sam odjednom na prilično spekulativno konstruiranu džamiju. Izgrađena je od drva i platna te se nadvila nad ulazom u zdanje, točno preko pločnika i djelomice na cestu.

Nije čudno da je zapadnome posjetiocu lakše provoditi vrijeme među starim spomenicima, koji su većinom u kairskim predgrađima ili još dalje južno u Gornjem Egiptu, nego u zbrkanoj gužvi gradske vreve, gdje je povijest izmještena bez ikakvih komemorativnih spomen-ploča, ili joj je dopušteno da se polako mrvi, ili je pak prepuštena supostojanju s drugim povijestima koje se s njom natječu. Štogod da je slučaj, nemate osjećaj da je kuratorsko očuvanje prošlosti glavni kairski prioritet: komunalne stvari koje su korisne ili služe današnjici imaju prednost. A budući da je sadašnjost iznimno zahtjevna, što zbog siromaštva, gradske prenapučenosti, neodgovarajućih resursa i nezaustavljiva rasta, i budući da je država u određenoj mjeri nesposobna planirati za sve svoje sve obrazovanije i zahtjevnije građane, Kairo se sam brine za sebe, pa to tako mora i povijest. Jedno od iznenađenja na mojoj ranojutarnjoj šetnji uz Nil bio je jedan mali vrt, samo nekoliko jardi udaljen od Meridiena, koji se spuštao s ceste prema rijeci. U središtu stoji veliko poprsje nekoga maglovito mi poznatoga. Morao sam upitati nekoliko ljudi prije nego što sam dobio odgovor koga ono predstavlja: Anwara Sadata, osamljenog i prilično zanemarenoga u kutu grada kojim je vladao cijelo desetljeće. Istočni ili domaći (domorodački) Kairo niz je čudesno imenovanih četvrti (Darb el Ahmar, Bab el Kalq, Sayida Zeinab, Bulaq), svaka ima svoje spomenike, džamije, arhitektonska čuda, ljudske interese. Ni jedna nije bogatija ili bolje očuvana od El Gamaliye. Ta je četvrt nedavno pobudila zanimanje kao mjesto zbivanja mnogih romana Naguiba Mahfousa, koji je ondje i rođen. Najzanimljivija šetnja u Kairu počinje na rubovima Gamaliye, na području Azhara, usput posjetite džamiju i sveučilište, nakon toga slijedi stanica pokraj Wikalet al-Ghurija, čudesnoga srednjovjekovnoga hostela (u kojem je Mahfouz nekoć radio kao službenik u uredu Waqfa, ili Ministarstva islamskih zaklada), pa nastavite prema Khan el Khalili Bazaaru i napokon niz Shari Mu'izz el Din, ulicu punu malih krivudanja, milju dugačku.

Šetao sam tom rutom s Mahfouzovim najdarovitijim učenikom i mladim prijateljem, romanopiscem Gamalom el-Ghitanijem, čiji je izvanredni roman intrige u Kairu u šesnaestom stoljeću, Zayni Barakat, također smješten u Gamaliyi i nedavno je tiskan u engleskom prijevodu. Ghitanijeva je teorija o raznim zaokretima ulice psihološka: umjesto da osmisle beskrajno dugačku ravnu ulicu, arhitekti su je razlomili da bi stvorili osjećaj wa'ad bil wusula, kako to Ghitani zove (obećanja dolaska). Baš kad mislite da ste došli na kraj, ulica skreće ustranu i zatim se vraća izvornome smjeru, odgađajući udaljenu putanju i pružajući vam trenutačni odušak.

Mu'izz el Din obrubljena je krasnim zgradama, od kojih je mauzolej i bolnica Quala'un možda najneobičnija, perzijska po svojim kićenim arabeskama, gotička duhom, gaudijevska po svojem cvjetnom pretjerivanju. Ali treba upamtiti da su sva velika islamska zdanja i dalje u upotrebi, i treba ih doživjeti u njihovoj društvenoj praksi, a ne kao povijesne spomenike. Ghitani zna sve namještenike i kustose, i obiteljski je prijatelj s muškarcem koji živi u čudesnoj kući Suhami i čuva je, trgovačkoj palači iz sedamnaestoga stoljeća s možda najljupkijim mucharabiyama (drvenim rešetkama) na prozorima u cijelome gradu. Ghitani naziva te prozore, koji nemaju staklo, prozorima koji »discipliniraju sunce«, da bi okarakterizirao način na koji se njihov opetovani uzorak lomi i pripitomljava žarko svjetlo.

Gamaliya se uklapa (gotovo presavršeno) u okvir koji osigurava asimilirana kairska povijest, što je nešto čime se, pak, Aleksandrija ne može podičiti. S druge strane, o Aleksandriji su pisali Lawrence Durrell, Edgar Morgan Forster, Pierre Louys, Kavafis i Ungaretti, čiji duh više nećemo naći u današnjoj razočaravajućoj i otrežnjujućoj mediteranskoj luci. Proveo sam ondje nekoliko dana tragajući za aleksandrijskom prošlošću, poput Stendhalova Fabricea koji traga za Waterloom. I nisam našao takoreći ništa. Grad je napustila, kako se čini, srednja klasa. Njegova nekoć otmjena i ponosna Corniche, koja krivuda od palače Ras el Tin na zapadu do palače Montazah na istoku - obje je rabio kralj Farouk kao svoje ljetne rezidencije - sad je manje-više neprekidna prometna gužva, a većina zgrada na njoj ili se očajno gule ili su ostavljene nezavršene. Veliki hoteli su ili prazni, poput San Stefana, ili su, poput Cecila u središtu, ofucano neprimamljivi.

Vodič Edgara Morgana Forstera ipak je koristan zbog svojih opisa stare Aleksandrije - mjesta poput trga Muhammada Alija, i dalje nehajno prostrana, premda su neke lijepe stare zgrade, poput zgrade Banco di Roma, nestale. Veličanstveno mjesto hrama Serapiona sad je okruženo nastambama čije su glavno obilježje bezbrojni nizovi rublja što veselo leprša na vjetru. Nikoga nije bilo ondje dok sam lutao kroz hram, pokraj velikoga pompejskoga stupa, ulazio u iskopane grobnice, sfinge, kupelji i izlazio. Mali štand s ulaznicama na ulazu koji izgleda drži cijeli korpus mladih žena pokrivenih velom; ljubazne su, ali ne znaju ništa o samome hramu. Isto vrijedi i za grčko- rimski muzej, lijepu i bogatu riznicu kovanoga novca, kipova, frizeva, prepunu usrdnih mladih žena koje vam nisu ni od pomoći niti ometaju vaš boravak.

Dok sam bio u Aleksi (kako grad često nazivaju), doznao sam da kanalizacija i smeće jednostavno otječu u more s najboljih gradskih plaža. Čak su i plaže uz palaču Montazah, nekoć među najljepšima, sada podijeljene na male privatne plažice, zakrčene ljuskama od jajeta i narančinim korama; čudne stare plastične boce valjaju se valovima poput zapuštenih plutača, posve sigurno ne označuju mjesto za kupanje. Budući da je tako brzo narasla, Aleksandrija se nije dobro uhvatila u koštac pa osigurala javne službe za svoje stanovnike. I tako, dok siromašnije mnoštvo navali na tjedan-dva ljeti, imućniji turisti iz Kaira idu na zapad u Alamein, Marsa Matruh i Agami.

Tako je nevoljan taj grad bez svojih velikih stranih zajednica, tako očito bez misije, tako sveden na minimalnu egzistenciju kao jeftino utočište da me ispunio tugom. Svjetina na nekoć privlačnim trgovačkim ulicama poput Sharia Sherife, sklona cjenkati se u dućanima podijeljenima i potpodijeljenima na drečave i pretrpane otvore po kojima su jeftine cipele i plastične igračke za plažu neukusno visjele sa stropa u gomilama. Jedan, dva otočića levantinske okrepe - restoran Santa Lucia, ili Pastroudis, kavana u koju je prije pola stoljeća zalazio Kavafis - uglavnom su prazna. Kad sam navratio na večeru u Santa Luciju, bio sam jedini gost osim male živčane španjolske obitelji koja je naručila biftek i pomfrit te brzo otišla. Hrana nije bila loša, ali posve nemarno servirana.

No još je tužniji bio slučajan susret sa sredovječnom poznanicom iz Aleksandrije, koja se vratila u grad prije godinu dana iz Belgije, u kojoj je živjela dvadeset godina. Otac joj se razbolio, rekla je, pa ju je trebao uz sebe; ostavila je tamošnji posao i zaposlila se u Aleksandriji. Prije mjesec ili dva on je umro, a ona je (zbog razloga koje nije navela) jednostavno ostala. Živjela je sama u desetorosobnom stanu prepunom europskih slika i drangulija iz prošlih vremena, pokušavajući - nemoguće ali hrabro - promisliti o sebi u »staroj« Aleksandriji. Govorila je samo francuski i engleski jezik, premda nitko, osim povremenoga posjetioca poput mene, nije govorio ni jedan drugi jezik osim arapskoga.

Njezina me osamljenost uvjerila u to da je Aleksandrija zapravo stvar prošlosti: grad koji su veličali europski putnici dekadentnoga ukusa nestao je još sredinom 1950-ih godina, bio je jedna od žrtava sueskoga rata, koji je usputno potopio i svoje strane zajednice. Jedan je od nekoliko značajnih prizora stare Aleksandrije mali kvazispomenik Kavafisu, velikom grčkom pjesniku i bivšem aleksandrijskom stanovniku, koji stoji manje-više tajnovito na drugome katu grčkoga konzulata. Britanski putopisac Gavin Young mi je savjetovao da prije nego što odem, posjetim konzulat i zamolim ih da mi pokažu Kavafisovu sobu, ali tada tome nisam pridao neku pozornost. Budući da u Aleksandriji nije lako naći telefonski imenik (što je samo još jedan znak njezine napuštenosti), bio sam prepušten sam sebi kad se napokon sjetih našega razgovora. Trebalo mi je pola dana da nađem konzulat, premda je zapravo bio točno nasuprot Medicinskom fakultetu aleksandrijskoga sveučilišta u Chatbyju, modernome dijelu grada oko milju udaljenom od Montaze.

Konzulatska činovnica, ljutita Grkinja koja je imala prečeg posla nego razgovarati s nenajavljenim prolaznikom poput mene, reče mi da ne mogu samo tako to vidjeti. Kad sam je upitao zašto, malo je ustuknula, a onda mi ljubaznije dala do znanja da dođem za sat vremena. Nisam otišao, bojeći se da bi konzulat mogao nestati; parkirao sam se na stubištu s Keeleyevim i Sherrardovim prijevodom Kavafisove poezije. Nakon sat vremena pojavio sam se u prostranoj sobi u kojoj je počivao spomen na Kavafisa, nekorišten, neposjećivan, nekonzultiran, uglavnom bez ikakve skrbi. Na policama za knjige bilo je tristotinjak francuskih, engleskih i latinskih naslova, mnogi s bilješkama samoga pjesnika, sva lijepo uvezana. U sredini sobe u nekoliko su staklenih vitrina bili izloženi rukopisi, korespondencija Kavafisa i drugih pisaca (uključujući i Marguerite Yourcenar), prva izdanja i fotografije. Pametan mladi egipatski namještenik mi reče da stolci i stolovi potječu iz pansiona Amir, posljednjega Kavafisova prebivališta u Aleksandriji. Drugi su mi posjetioci toga grada rekli da su im, kad su otišli do pansiona Amir, prilazili ljudi koji su prodavali »Kavafisovo pokućstvo«, pa čovjek baš i ne može biti siguran je li pokućstvo u grčkome konzulatu uistinu pripadalo pjesniku. Ipak, melankolično stanje spomen-sobe, skrivene u gradu koji nema drugih podsjetnika na jednoga od najvećih pjesnika našega stoljeća, savršeno je odgovaralo onomu što sam već bio otkrio: da je tih pet dijelova aleksandrijske kolonijalne prošlosti koji nisu nestali posve prepušteno propadanju.

Sljedeći sam se dan vratio vlakom u Kairo. Vrijeme se iznenada pokvarilo; Aleksandrija se krajnje ugrijala i posivjela, sunce je nestalo, a zapuhao je jugo. Kad sam stigao kasno poslije podne, prava se jugovina ili khamsin nadvila nad glavnim gradom, ali ulice su bile živahne kao i uvijek. Prema Edmundu Keeleyu, Kavafis je od Aleksandrije stvorio »senzualni grad«, od kojega ništa nije preostalo. Nitko nije takvo što pokušao s Kairom i to je bolje po njega. U Kairu ste svjedoci mnogih različitih pripovijesti, identiteta, povijesti, od kojih je većina ondje sada samo djelomice, mnoge su ili otrcane ili nestale. Ali Kairo ipak nije doživio amputaciju koju je doživjela Aleksandrija. Njegov je užurbani život prilično sličan neumornoj živosti Dickensova romana, samo s trajnim islamskim autoritetom. Ali samo ako ostavite po strani karte Cecila B. de Millea i Cooka. Umjesto toga otvorite se kairskim fatimidskim, otomanskim, kolonijalnim i suvremenim dragocjenostima koje su, što ćete uskoro otkriti, daleko poticajnije nego njegovi drevni spomenici.

Departures, May/June, 1990.

Prevela Biljana Romić