Građanska kultura pisma (1858-1931)

Ivan Pederin

Građanska kultura pisma (1858-1931)

Pismo je vrlo star književni rod, iako nije najstariji, ono je mlađe od putopisa1 ili mita, ali nije mlađe od životopisa, kronike ili zakonika. Pismo (##) je prvobitno zapovijed vojsci, to će reći da je nastalo kad i država, a država je nastala nakon prve revolucije čovječanstva, prijelaza s lova na poljoprivredu i stočarstvo, kad je trebalo zaštititi zemlju, žetvu i stoku. To znači da je pismo nastalo otprilike istodobno sa životopisom i kronikom, koji su trebali (osobito kronika) stvoriti, izraziti i očuvati kontinuitet (svete) države. Pismo je jezična poruka upućena udaljenoj osobi, a to će reći da za razliku od velike većine drugih književnih rodova nema usmenog oblika. U dugoj povijesti pisma znamo za poslanice apostola s temeljima kršćanskoga bogoslovlja u kojima se ipak neće naći naziv ##, već čitamo ## itd., pisma Plinija Mlađeg, papina pisma biskupima i drugima, to su bulae, encycliae, breve itd., pisma moreplovaca njihovim sponzorima i mandantima što su im dali novac za ekspedicije. U XVII. i XVIII. st. javlja se osobno pismo, kao pisma Mme de Sévigné, nesretno udane žene njezinoj kćeri. Ovdje valja spomenuti prodor pisma u književnost u Goetheovu Wertheru, u kojima je on otkrio dubinu unutarnjeg proživljavanja svojega beznadno zaljubljenog junaka, a zapravo sebe samoga jer on je onda bio zaljubljen u već zaručenu Charlotte Buff. Taj roman s pogledom na unutarnji svijet i izlazom u samoubojstvo postao je uzrokom vala samoubojstava koji su potresli romantičku Europu pa je milanski nadbiskup kupio cijelu nakladu prijevoda toga djela na talijanski i uništio ju kao bezbožnu jer se samoubojstvo protivi kršćanstvu.2 Pismo ne stoji u području javnosti kao npr. novine, usmjereno je prema dijalogu, ono je ispovijedi slično rasterećenje, nije poezija, nego pragmatična namjera, kliširano je, voli floskule, pa analiza pisma nije samo analiza osobnosti njegova pisca već i njegova vremena.3 U XVIII. st. u pismo prodire sentimentalizam, autor traži u adresatu prijatelja koji će ga razumjeti, piše se o pitanjima srca, obrazovanja i odgoja, o životu i smrti, ljubavi i prijateljstvu.4 Ta i takva kultura pisma potječe od protestantskoga pijetizma i katoličkoga kvijetizma, vjerskih pokreta koji nisu išli za širenjem jedne ili druge konfesije, već za pogledom u vlastiti unutarnji život, što sve ima korijen u Evanđelju i Isusovoj preporuci svojim sljedbenicima da ne traže trun u tuđem oku, dok ne vide balvan u svojem. Kršćanski sakrament ispovijedi jedan je takav pogled u vlastitu savjest, ona stoji na početku autobiografije pa su Confesiones crkvenog oca sv. Augustina i Vida sv. Terezije Avilske takve javne ispovijedi. Kasnije su se autobiografije kao Confessions J. J. Rousseaua ili Goetheova autobiografija Aus meinem Leben Dichtung und Wahrheit udaljile od kršćanske autobiografije po tome što su ispovijed pred ljudima i samo pred ljudima i u tom smislu traženje srodne duše.5 Rousseau ipak nije htio za života objaviti svoje Confessions pa u tom činu moramo tražiti njegovu žeđ za besmrtnošću. Pišući u književnim pojmovima, Rousseau je izgrađivao svoj životni mit, ako razmišljamo u bogoslovnim pojmovima moramo se upitati je li on zaista bio ateist.

Autobiografija je traženje srodne duše u anonimnoj masi čitatelja, možda u nekom udaljenom selu ili na plemićkom imanju, osobno pismo se šalje srodnoj duši, dakle osobi koju pisac poznaje, zna ili pretpostavlja da je sličnih nazora kao i on. Ako je tako, onda pisac ili autorica pisma mora postupati vrlo oprezno, jedna neodmjerena riječ može razoriti sporazum pošiljatelja i recipijenta. Tu moramo misliti na vrlo stroge diplomatske ceremonijale, u kojima vidimo oprez poklisara što uspostavlja sporazum svoga kralja s kraljem kojem je poslan.6 Tako nešto može samo obrazovan čovjek i to su morali biti diplomati, a to su i pisci pisama. Nije rijetko da se slabo obrazovani ljudi obraćaju obrazovanima da im napišu neko važno pismo, zna se i za obrasce za pisanje pisama, starije žene znale su pisati ljubavna pisma mladim i zaljubljenim djevojkama, to su bile dueńa, chaperonne, gouvernante, kako su se nazivale te starije žene što su se brinule o odgoju djevojaka, njihovu obrazovanju i spolnom moralu. Postoje obrasci za pisanje pisama s primjerima pisama za stanovitu zgodu, osobu i sl.

Rad koji se čita nije rad o osobnim pismima kakva su rijetka u pismohranama. U pismohranama nalaze se pisma političara, pisaca ili znanstvenika, ona se čuvaju zbog podataka važnih za znanost ili politiku. Osobna pisma bez takvih podataka rijetko se čuvaju u pismohranama, obično se bacaju ili pale. Ovdje razmotrena i analizirana pisma potječu iz moje obiteljske pismohrane, koja se čuva u mojoj djedovskoj kući u Kućišću na Pelješcu. Ona nemaju povijesne vrijednosti, ali imaju kulturne, manje privatne pa tu moramo istaknuti njihovu srodnost s romanom. Puškin je u svojoj Kapetanskoj kćeri koja se zbiva u doba bune Emeljana Pugačova napisao u glavi X. da neće opisivati opsadu grada Orenburga jer je to povijesno pitanje, a ne obiteljsko.7 U tom smislu privatno je pismo blisko romanu i pripada jasno u lijepu književnost, za razliku od pisma nekog vojskovođe, političara, državnika ili diplomata. Takva pisma se zbog toga obično ne objavljuju, bacaju se, vlada uvjerenje da je književnost samo ono što se tiska ili što zavređuje tisak.

Prije same analize pisama valja nam definirati pojam građanstva i njegove kulture. Karl Marx vidio je građanstvo kao skupinu ljudi, klasu koju ujedinjuje način proizvodnje i njegov pojam građanstva prihvatio je marksizam-lenjinizam istočnog tipa. Zapadna ljevica, koja se pozivala na Lava Trockoga i Sigmunda Freuda, vidjela je u građanstvu birokraciju i rad kao neurozu i tlačenje, tako to slijedi iz djela Eros i civilizacija Herberta Marcusea.

Njemačka književnost je o mijeni XVIII/XIX. st. nazivala građanskim sve što nije bilo feudalno ili dvorsko. U Goetheovu Faustu i Wielandovu Die Abderiten, eine sehr wahrscheinliche Geschichte javlja se pojam višeg čovjeka koji živi po načelima znanosti i pojam malograđanina koji živi prema predrasudama kod Wielanda, odnosno prema katolicizmu kod Goethea. To su Margarethe i njezina pobožna majka, koje Goethe opisuje kao malograđanke, a lik Margarethe nije bez dražesti i privlačnosti.8 Goethe i Wieland bili su masoni, a to su bili i Herder i Lessing. Masonerija je imala cehovsku organizaciju s tri stupnja i bila je ceh obrazovanih koji se nije zatvarao aristokratima, već je kod njih tražio zaštitu. Goethe je sjedio u loži s vojvodom čiji je državni ministar bio. Tako se ostvario savez knezova i filozofa u prosvijetljenom apsolutizmu, a tako je nastala nova elita kao aristokracija obrazovanja. U austrijskim prilikama to se društvo okupljalo u casinu i nije bilo masonski organizirano,9 a u casino su imali pristupa svi činovnici, svi plemići s austrijskom plemićkom diplomom, časnici, sve osobe s austrijskom sveučilišnom diplomom. Bilo je to društvo sazdano po načelima masonstva koje se ne može nazvati građanskim u marksističkom smislu. U austrijskim prilikama ta je elita bila prožeta policijom (die k. k. Höhere Polizei).10

Sad moramo reći riječ-dvije o obrazovanju. Tradicionalna Europa poznavala je dva tipa obrazovanja - Septem artes liberales11 i Artes meccanicae. Prve su se nazivale slobodnima jer se njima nije mogao zaraditi novac, što znači da je to bio obrazovni sustav slobodnih ljudi, dakle plemića i svećenika. Od katoličke reformacije taj je sustav bio sadržaj gimnazija u kojima su se odgajali mladi plemići, dijelom i Ritter-Akademie, a to su bila učilišta za vojnike. Te škole vodili su oci isusovci, odatle njihov velik utjecaj na dvorovima. Marija Terezija i Josip II. reformirali su školski i pravni sustav tako što će taj sustav sada odgajati činovnike koji će raditi, a neće filozofirati.12 U starom sustavu postojale su grofovije, vojvodstva itd. Grof je bio vojni zapovjednik (Kriegsherr), poreznik, sudac. U novom sustavu postojali su okruzi kojima su upravljali obrazovani okružni poglavari, nova vojska napoleonskog tipa zasnovana na općoj vojnoj obvezi i nezavisno sudstvo sa suvremenim zakonodavstvom, zemljišnikom i katastrom. Tajna policija prožela je upravu, a ona je bila snaga koja je pobijedila Napoleona tako da je u svim okupiranim zemljama pronašla agente i protivnike Napoleona što će u danom času dići ustanak s oružjem koje im je dala Austrija.13 Glavni stožer policije zvao se Polizeihofstelle, na čelu s barunom Hagernom von Allen-Staig, poslije grofom Josefom Sedlnitzkim. obrazovanje tako da je škola sada trebala odgajati činovnike što će raditi, upravljati, a ne filozofirati.14 Tako je nastao tip obrazovanoga visokog činovnika upućenog u državne tajne, ali i tip čovjeka koji studira da bi dobio državnu plaću i visok položaj, a ne zato što voli znanost. Ljubav prema znanosti bilo je u starom sustavu nešto poput ispovijedanja vjere.

Književnost je sada dobila ulogu da oblikuje viši sloj, da ga obrazuje, da širi državnu ideologiju i napredak, ali da se zatvori ekstremizmu jakobinizma i Napoleonovim neodmjerenostima. To je bila zadaća državne cenzure, koja je postala mentorom književnosti.15 Obrazovanje je postalo distinktivnim znakom višeg sloja koji je odgovarao Escarpitovu pojmu lettré. Nitko nije mogao biti članom višeg društva, ako nije bio načitan i ako nije bio u stanju razgovarati o književnosti i kazalištu.

Mi ćemo se sada pozabaviti analizom književne strukture i kulturne vrijednosti pisama što se nalaze u jedinoj kapetanskoj kući u Kućišću na Pelješcu. Imena nećemo spominjati jer nitko od tih ljudi nije povijesna ni književnopovijesna ličnost. Obitelj je imala neko obrazovanje, otac Marko, kapetan, rođen 1840, završio je nautiku u Trstu. Majka, koja je rano umrla, potekla je iz obitelji ilirskog pjesnika Petra Franasovića, sin Rudolf onda je bio đak, pa student prava, poslije odvjetnik. Nije poznato kakvu je školsku spremu imala kći Ana. Nevjesta Katja imala je građansku školu, kojoj je cilj bio da obrazuje za salon, ne za zanimanje. Šenoa u Branki piše o obrazovanju žena koje je išlo od zemljopisa, glazbe, slikarstva i stranih jezika do šivanja i kuhanja. Tu je još krug njihovih znanaca i prijatelja koji su pisma često potpisivali imenom, a ne prezimenom. Bio je to krug obrazovanoga građanstva koji je u XIX. st. napučivao manja mjesta u Dalmaciji, da bi se njihovi sinovi i kćeri nakon rata preselili u primorske gradove. Bio je to drugi naraštaj dalmatinskoga građanstva, koji je bio, bar što se očeva tiče, naklonjen Austriji, ali orijentiran hrvatski, iako je znao, često čitao i pisao talijanski, a talijanski je bio jezik austrijskog pomorstva.16 Viši sloj je u srednjoj Europi obično govorio nekim stranim jezikom, austrijsko plemstvo govorilo je u XVII. st. španjolski, u XVIII. st. francuski, a tako i viši sloj u Pijemontu. Austrijsko građanstvo govorilo je njemački pa je njemački postao jezikom međusobnog sporazumijevanja Mađara, Hrvata, Poljaka itd. Josip Jelačić tražio je da materinji jezik bude nacionalni, dakle jezik sudova i uprave, ali je pozdravljao viši sloj koji govori stranim jezikom jer to znači most prema kulturi susjednih zemalja.17 Takva građanska obitelj bila je pored ostaloga i obrazovna ustanova. Ona je imala knjižnicu s kojom je otac obrazovao djecu, ako je obitelj bila imućnija imala je kućne učitelje, guvernante i sl. koji su učili djecu francuski, njemački ili astronomiju.18 Takve kućne učitelje imala je nevjesta Katja. Ona se zapravo zvala Katarina, po babi Kati, ali je njezinoj obitelji to ime zvučalo malograđanski pa su je zvali Katja.

Adresa na omotnici piše se službeno. Ako se piše majci ili bratu, piše se signor ili signora. Otac se potpisuje sinu imenom i prezimenom. Pošta je državna, a država nameće neki rang i neko svečano držanje koje se izražava vojnim odorama, mimohodima, titulama, odličjima, a i titulama u adresi pisma.

Analiza ovih pisama pokazat će njihova sredstva priopćenja, ali i mentalitet građanstva na koje se više od jednog stoljeća psuje da se čovjek mora pitati znaju li ti psovači što je to građanstvo.

Ako se piše kapetanu, ta titula stoji na omotnici. Kap. Marku ponekad se poslije imena dodaje armatore e possidente, jer je imao akcije Pelješkoga pomorskog društva, koje je propalo 1885. i nešto zemlje. Svaki čovjek mora imati neki rang u društvu, socijalne anonimnosti nema. Sinu Rudolfu, to se govorilo Rude, otac piše i daje mu titulu gospodin nakon imena gimnazijalac ili studente ginnasiale. Kap. Marko ponekad prima pisma s titulom veleučenom gospodinu, a poslije imena pomorski kapetan. Kapetan je u srednjem vijeku imao status majstora, a brod je bio istodobno astronomski opservatorij, trgovačka pisarnica i zanatska radionica.19 U tom smislu ono veleučeni nije bilo posve bez osnove i tradicije. Ali ponekad Rude kao gimnazijalac prima pisma s titulom veleučeni. Znanost je imala svoj društveni ugled i moć.

Muškarci pišu pisma na talijanskome, poslije su pisma na hrvatskome rjeđa. Kći Ana rijetko piše na talijanskome, koji znači obrazovanje. Talijanski je bio jezik austrijskog pomorstva, dijelom i uprave, on je službeniji. Ana je imala samo pučku školu, u kojoj je učila vjeronauk, pisanje i matematiku, ne talijanski. O građanskoj školi i kućnim učiteljima ništa se ne zna u Kućišću. Muška pisma bila su službenija, nosila su nadnevak, a uvodno su spominjala nadnevak pisma na koje su odgovarala.

Kuću u Kućišću sagradio je 1834. Frano dogradivši stranj20 svoje žene Ane Lazarović. Njegov sin Ivan dobio je 1858. Attestato di moralitŕ u kojem je stajalo da je primio sakramente, da je dobar kršćanin i da je dobra vladanja (gode di ottima morale e condotta). Moral je bio javna stvar, a župnik je bio zadužen da ga nadzire. Nemoralan čovjek, varalica i prostitutka nije mogao opstati u svojoj sredini. Svećenici su osim toga u Austriji bili i matičari, dakle otprilike državni činovnici. Ivanu je ta isprava trebala da se ukrca.

Ivan je pisao majci Ani iz Gibraltara 30. travnja 1860. s broda. Pisao je o nepovoljnom vjetru i dodao da se ne može protiv Božje volje. To je odgovaralo župnikovoj svjedodžbi, a kršćansko držanje bilo je nešto što se samo po sebi razumije. Katolicizam je bio državna vjera.21 Onda je Ivan dodao sa zadovoljstvom da je njegov mlađi brat proveo zimu kod kuće uz majku udovicu. To je stvorilo sentimentalno ozračje kršćanske ljubavi, čiji je stožer bila obitelj.

Marko je 5. lipnja 1862. dobio nakon završenog školovanju i prakse od Središnje pomorske vlasti u Trstu stupanj poručnika austrijske trgovačke mornarice. Imao je 22 godine.

Ivan se te godine razbolio od neke teške i neizlječive bolesti pa mu je prijatelj Gustav Grahburg pisao 27. ožujka 1862. iz Trsta da ga pita kad će opet moći preuzeti dužnost na briggu Airone i otploviti u Rio de Janeiro. Taj upit čita se tek na trećoj stranici. Uvodno se čita o postelji boli, o strašnoj istini, ali i o nadi da će Ivanova mladost svladati bolest. Pisac pisma dobro je znao da neće, ako se nadao da hoće, to je bilo zbog ekstatične kršćanske sućuti. Na taj način nastao je ritam i organizacija misli.22 Na kraju dodaje da je njegov brat platio neke manje Ivanove dugove i završava da ga njegov kapetan hvali. Pismo ima tri dijela - uvod s osvrtom na primljeno pismo, bitno priopćenje i zaključak. Uvod je kršćanski sentimentalan i ekstatičan, zaključak umirujući. Po tim dijelovima pismo odgovara posjetu s pozdravima nakon onoga bitnog razgovora.

Ivan je prizdravio pa mu je Marko pisao iz New Yorka 23. veljače 1863. Uvodno se osvrnuo na vijest o smrti nesretnog ujaka i njihova dobročinitelja. Bio je to stil preuzet iz nekrologa, vrlo staroga književnog roda, koji je sklon stvaranju herojskih mitova u čežnji za jednom snažnom ličnošću vođe.23 Nekrolog potječe iz pradavnih vremena, u načelu je pohvala da se pokojnik ne bi vratio s onoga svijeta i osvetio se živima. U ovom slučaju on se oslanja na govor prigodom pogreba pokojnika i odražava kršćansku žeđ za besmrtnošću. Marko završava pismo bratu s preporukom da uči engleski i da nabavi neki udžbenik. Bio je već onda svjestan značenja tog jezika na morima. To je dodao u post scriptumu, koji je posve odvojen od sadržaja pisma.

Ivan piše elegantnim talijanskim jezikom, ali ne pokazuje načitanosti, znak da se pisanju posvećivala znatna pozornost u pučkoj i pomorskoj školi. Kršćanski sadržaj tih pisama nije bez veze ni sa znatnom pozornošću koja se u školi posvećivala vjeronauku i moralu, a neće biti da je bez veze s pijetističkom kulturom savjesti i unutarnjosti duše. Nije daleko ni nazor da je religija neka vrsta filozofije, koji je David Hume preuzeo od Johna Lockea.24 Međutim, u tim redovima možemo osjetiti također i bidermajerski mir i harmoniju.

Ta pisma imaju krutu dispoziciju, koja ih približava povelji, ali su ona jako osobna i prožeta kršćanskom duhovnošću, koja se u poveljama neće naći. Rukopisi Ivana i Marka malo se razlikuju i jako naliče rukopisima brojnih činovnika namjesništva i okružnih poglavarstava a to ih opet približava srednjovjekovnim bilježničkim spisima koji se po rukopisima ne mogu razlikovati, znak da se kaligrafiji u školama posvećivala osobita pozornost.

Ivan je pisao nekom Stojanu 18. kolovoza 1864. o pokušaju ubojstva u Kućišću. Njegov komentar bio je patetičan, a onda je nastavio spomenom strašne Božje osvete i zakonske kazne koje stoje u neposrednoj vezi. Bio je to tradicionalni doživljaj države koja je sveta, a na čelu joj je vladar Božjom milošću i zakon koji je izraz Božje volje. Austrija je bila naprednjačka i suvremena, ali ne revolucionarna i takav doživljaj države bio je na mjestu.

Dana 28. veljače 1868. upućena je osmrtnica o smrti vrlo imućne rodice u Trstu. U osmrtnici se spominju duga patnja, vedrina zbog primljenih sakramenata, misli na Gospodina i bol članova obitelji. Osmrtnica je pismo s velikim stupnjem javnosti kojem pečat daje kršćanski kult tjelesne smrti i vječnog života. Svaki osobni razlog potisnut je, nema mjesta zadovoljstvu nekog brata ili sestre koji će sada naslijediti ono što bi naslijedila pokojnica. Obitelj je službena jedinica na koju se proteže državna kršćanska ćudorednost, smrt jednog člana nešto je kao revizija ili reorganizacija obitelji.

Dana 24. veljače 1869. piše neki rođak iz Cardiffa da izrazi zadovoljstvo što je na Orebiću osnovan casino koji će okupiti mjesno građanstvo, jer plemstva nije bilo, a ako ga je bilo, to je bila obitelj s nekom starom plemićkom diplomom koju im Austrija nije potvrdila, ili ona nije ni tražila potvrdu jer je plemstvo u Austriji uživalo dosta oskudne povlastice.

Iste godine, 15. siječnja, stiglo je pismo prvog rođaka Marka Lazarovića, bez osobita razloga. To pismo kaže da se obitelj iz koje je došla Ivanova i Markova majka osjećala vezana s obitelji svojih rođaka, sve ako su ti rođaci bili mnogo siromašniji. Apstraktne duhovne vrijednosti čuvale su apsolutnu nadmoć nad novcem i poslovima, pismo je bilo jedno od sredstava da se ta nadmoć izrazi. Zanimljivo je da je ta obitelj, koja se obogatila pomorskim poslovima, potjecala iz Boke i imala je mletački naslov conte iz XVII. st., ali nije tražila da joj Austrija potvrdi plemstvo, iako je sigurno mogla platiti pristojbu - znak da su plemićki naslovi davali neku prednost u državnom aparatu, ali ne i u poslovnom svijetu Trsta, gdje je obitelj posjedovala palaču.

Ivan, koji je dugo bolovao od neizlječive bolesti, morao se vratiti doma 1880. Župnik mu je ispostavio svjedodžbu siromaštva da bi dobio potporu od Pobožne pomorske zaklade u Trstu (Pio fondo di marina), što je bio nastavak Opere pie - Sacro Monte di Pietŕ iz XVII. st., a ispostavio mu je i potvrdu o moralu (Attestato di moralitŕ). Obje isprave potvrdio je orebićki gradonačelnik. Crkva i država bile su moralne ustanove koje su blisko surađivale. Ivan je umro nakon dvije godine u dobi od 45 godina.

Marko je pisao rođaku Marku iz Feldbacha 16. ožujka 1886. o ponudi koju je uputio ciambellanu prijestolonasljednika Rudolfa da otkupi baroknu palaču Lazarović u Kućišću jer je obitelj Lazarović posjedovala palaču u Trstu u Via Tigor 9. Marko je Rudolfu nudio baroknu palaču zbog njegove osjetljivosti za kulturnu baštinu austrijskih zemalja, a Rudolf je posjedovao samostan na Lopudu kraj Dubrovnika. Do te kupoprodaje nije došlo, a Rudolf se ubio, palača je 1960-ih godina obnovljena, pri čemu je uništen izvorni unutarnji raspored. Marko je predlagao rođaku gradnju pomorskoga hospicija u Kućišću, znak da ti bogataši nisu zaboravili malo mjesto iz kojega su potekli.

Ivan je umro, a 1890. umrla je i Markova žena Marija u dobi od 48 godina. Smrtnost je onda bila velika, a ljudi iznad 60 godina bili su rijetkost. Dvoje siročadi, Ana od 12 i Rude od 6 godina, ostalo je samo u kući u Kućišću, koju je Marko dogradio 1885. U kući je s njima stanovala i poneka služavka.

Marko je uzeo k sebi Rudu na jedno putovanje i pisao s Hvara 2. kolovoza 1892. kćeri Ani na talijanskom. On je bolje pisao talijanski. Sin Rude, kojem je tada bilo 8 godina, dodao je sestri na hrvatskom da mu je more naudilo. To kaže koliku je pozornost obitelj posvećivala pisanju. Iste godine, 7. listopada, Marko piše djeci da im šalje odjevne predmete i vina, pita trebaju li dinara i daje savjete oko obrađivanja vinograda. U nekom drugom pismu raspituje se za svinju (gudeta). Ako je suditi po tome, obitelj je bila siromašna, pripadala je u niže malograđanstvo, ali je po obrazovanju pripadala u građanstvo.

Iste godine Marko je poslao sina u školu u biskupsko sjemenište u Dubrovnik. Ne da bude svećenik, nego zato što je bio još dijete i nije mogao živjeti sam, a sjemenište je primalo đake i ako oni nisu namjeravali postati svećenici. Pisao mu je i preporučio da se pokorava nadređenima. U zakonodavstvu i državi XIX. st. obitelj je bila osnovna ćelija društva, otac obitelji organ vlasti kojem se državna vlast neposredno obraćala.25 Obitelj je, kako naprijed vidjesmo, bila sa svojom knjižnicom i guvernantom obrazovna ustanova, škola njezino proširenje, učitelj otac u ograničenom smislu. Bila je to škola za koju je anarhični pedagog Lav N. Tolstoj pisao da dječake odgaja da budu sluge, a djevojčice da budu majke.26 Marko ipak nije poštovao obiteljsku tradiciju, nije poslao sina u pomorsku školu nego u gimnaziju jer je znao da je pomorski kruh najtvrđi. On je nadzirao sina i pisao mu 19. ožujka 1893. da ga neki kapetan, njegov mještanin... velete hvali dasi dobar i da učiš lepo scolu - to je žame velika rados... Ta obitelj nije živjela zajedno. Otac je plovio do sedamdeset i pete godine, kći Ana ostala je u Kućišću, a sin Rude otišao je u Dubrovnik u gimnaziju, poslije u Zagreb, Beč i Graz na studij i nikad se više nije vratio. Pismo je bilo sredstvo koje je obitelj držalo na okupu, a obrazovanje obiteljska ideologija jer je obećavalo dobro plaćen posao.

U to doba Rudi je pisala osamnaestgodišnja sestra da je primila ponudu da se uda za čovjeka koji joj nije bio drag. Pisala mu je nadugo i naširoko. To pismo pisano na hrvatskome ne poštuje strogu dispoziciju pisma 1860-ih godina, ali sadrži otkriće unutarnjeg života mlade djevojke i pretpostavlja sukladnost nazora pisca i adresata. U starijim spisima, bračnim ugovorima ili ugovorima o prodaji robinja iz kasnoga srednjeg vijeka čita se da se nevjesta odnosno robinja suglasila,27 ali ništa više o njezinim osjećajima. Pravo djevojke da se uda za čovjeka svog izbora sreće se u književnosti kasnog XVIII. st. kod G. E. Lessinga (Emilia Galotti) i Friedricha Schillera (Kabale und Liebe). To Anino pismo otkriva svu dubinu njezinih osjećaja, ali upućuje i na načitanost jer je književnost XIX. st. puna kapricioznih mladih nevjesta. To pismo kaže o teškom položaju žene koja je trebala ostati na selu, gdje je imala mali izbor mladića jer su se oni školovali da bi se zaposlili u gradu, gdje bi se onda oženili i ostali.

Rudolf je pisao ocu 15. travnja 1896. Moj dragi papa paralo mi se je one prve dane amaro prez Vas, ma sam se sada obiknu. Moj dragi papa hotili ste me dobro kako pravi otac. Čuvali ste mu da mi se nebi štogod dogodilo. Hvala Bogu mi smo svi dobro. Molim svaku večer i svako jutro Boga za Vaše zdravlje. Molimo svaku vežer rozarije i to sve pridajemo za Vaše zdravlje. Aneta je odila bosa u blažene gospe Luncijate, zahvaliti joj da ste našli impieg i moliti joj se za Vaše zdravlje. I ja sam hodio s Anetom u u blažene gospe Luncijate. Ja se čuvam, jer mi svako malo dohodi na pamet, kako ste me čuvali kako pravi otac. To pismo pravi je dokument kršćanske sinovske ljubavi osnovane na IV. zapovijedi Božjoj, koja se neće naći u mnogim animističkim društvima,28 ali je ono k tome i dokument o moći pisane riječi koja je držala zajedništvo obitelji što nije živjela zajedno, a ipak je bila obiteljska zajednica. U pismu od 31. listopada 1896. Rudolf piše ocu s velikim zadovoljstvom da je dobio svjedodžbu siromaštva koju je potpisao župnik pa je oslobođen školarine.

Rude je 17. listopada 1896. zahvalio ocu što mu je po nekom kapetanu poslao u Dubrovnik 4 fiorina za crivlje još ih niesam kupio nego sutra je sveta nedjelja pitat ću dopust u gosp. Upravitelja i poć ću jih kupit a on će poslat koga samnom ja mislim a će poslat samnom prefekta pa kad jih kupim pisat ću Vam koliko sam dao. Tu se vidi odnos prema učeniku u doba kad školovanje nije bilo masovno. Stanodavac, u ovom slučaju prefekt sjemeništa, poslije obitelj koja bi iznajmila đaku sobu, preuzimao je roditeljske obveze prema svom štićeniku.29 U drugoj prilici Rude se zadužio, a otac mu nije htio pokriti dug od 10 fiorina jer čestit čovjek nikad ne pravi dugove. Rude je morao davati instrukcije da vrati taj dug. Tu se vidi građanski odgovorni odnos prema novcu. Sličan odnos vidi se u Šenoinoj Kanarinčevoj ljubovci i inače kod Šenoe.30Međutim, to pismo dokument je strogoga paternalističkog društva u kojem se sin obraća ocu s Vi, ali i osjećaja odgovornosti prema novcu i njegovoj moći, koju je u književnosti otkrio Balzac. Građanstvo počevši od restauracije nije više znalo za rasipništvo, raskoš i svečanosti aristokrata.

Rudu je otac pohvalio 3. listopada jer je prošao razred... nastoj samo biti marljiv pak ćeš svakome ugoditi a osobito meni, koji te najviše ljubim. Tamo imaš dosta dobra društva, s kojim ćeš moć proći vrijeme, van učenja, samo sa svakim budi skladan i miran. Sestra mu je u istom pismu pisala da joj je teško samoj bez brata. Pisma su bila sentimentalna, ali iza sentimentalnosti krila se svijest o moći odgoja, obrazovanja i rada, što je sve bilo ulaznica u dobro društvo. Strah od neznanja prožima Rudino pismo ocu od 19. kolovoza 1896. kad je doznao da neće moći poći u Spljet na nauke. Bojao se da će ostati u Kućišću. Školovanje je bilo skupo, a kad je Marko druge godine morao izdržavati sina izvan sjemeništa morao je obitelji koja ga je primila platiti čak 23 fl., a njegova je kapetanska plaća bila samo 50 fl. Poslije su se na studiju prava ti troškovi popeli čak na 30 fl., a plaća je ostala ista. Bile su to prilike u kojima su samo seljaci mogli imati mnogo djece, a ako su ih imali, djeca su imala vrlo malo izgleda u socijalni uspon. Rudino školovanje nije bilo bez teškoća. On nije želio stanovati u sjemeništu, a sestra ga je opominjala i savjetovala da svrši bar gimnaziju... pak možeš postati veliki impiegat, bolje nego nesretni pomorac. Bilo je to doba austrijskog etatizma, doba kad su činovnici vodili zemlju, a činovnik je mogao postati svatko tko je bio školovan. Vjenceslav Novak u Titu Dorčiću kritizira tu sklonost i želju sviju da postanu činovnici, sa sigurnom državnom plaćom. Sestra je nadalje pisala Rudi o teškoćama života na selu. Život je bio prijetnja padom, a pad je značio siromaštvo i socijalnu diskvalifikaciju, kao neki građanski pakao na zemlji. To društvo XIX. st. poznavalo je slojeve, to su bili aristokrati, tvorničari, veliki političari, ljudi sa stručnim znanjem, ali bez novca i titula, mali trgovčići i obrtnici, radnici i napokon prostitutke, lopovi, ponegdje Židovi ili neke druge manjine. Takav ustroj društva vidi se u romanu Gustava Freytaga Soll und Haben. Rude se borio da stupi u onaj drugi društveni razred i tu je imao više izgleda jer je bio muškarac pa mu je sestra pisala... za tebe je štogod budućnost sjajna jer božićite u velikom svijetu za postignut svoj cilj vidićeš zla ali ćeš vidit i dobra. A ja što ću vidit? Crne tmine u nesretnim Kućištima... Bilo je to pitanje socijalnog uspona u hrvatskom realizmu, Kovačićeva romana U registraturi, Gjalskoga U noći, koje je Ana mogla čitati. Socijalni uspon bio je težak, ali manje težak za mladiće nego za djevojke, koje su samovale u selima, što je našlo odraza tek u djelu Viktora Cara Emina.

Zanimljiv je odnos oca i profesora, koji je bio očev komplement. Taj odnos pokazuje pismo profesora K. Krile kapetanu Marku od 19. srpnja 1899. Krile je molio kapetana da otegli njegov brodić iz Gruža u Šipan: ...imao sam sreću upoznati Vašu dobrotu i prijateljsko srce; a to me nuka, da Vas tako zamolim, ne biste li mi učinili veliku ljubav, pak Vi meni zapovijedajte štogod hoćete i u svako doba. Nu prije svega Vas molim, da mi oprostite, što Vam ovako bezočno dodijavam. (...) Ja znam, da sam odveć bezobrazan i smion; ali poznam Vašu dobrotu i Vaše plemenito srce, ... (...) Ja bih bio više nego sretan kad bi i treći dio mojih učenika bio onako dobar i voljan kao Vaš sin. Vi ste zaista sretan otac, ...Iza ovih redaka i šupljih ukrasnih floskula stoje godine kućnog i školskog odgoja, kultura sentimentalizma i kvijetizma, načitanost književnošću hrvatskog realizma, npr. Mata Vodopića. Književnost je imala znatnu ulogu u odgoju i obrazovanju čitateljstva, a to će reći obrazovanog sloja. Oblici udvornosti tog pisma imaju jasan odnos prema naklonima, pokretima ruke, koji se neće naći u prozi ili lirici realizma. Ovdje se ne vidi utjecaj usmene riječi na pisani, radije se može pretpostaviti utjecaj pisane riječi na govorenu. Međutim, ta građanska kultura mnogo je bliža seljačkoj nego što je to feudalna jer je građanstvo živjelo u gradu, bježalo je sa sela, nastojalo je zaboraviti siromaštvo na selu za razliku od plemstva koje je stoljećima prebivalo na selu i utjecalo na selo u odjeći i drugim oblicima kulture, osobito književnosti.31

Hijerarhijski osjećaj građanstva bio je činovnički pa je Rude molio Namjesništvo u Zadru da mu odobri stipendiju poniznom molbom, dakle riječima koje potječu iz vjeronauka. Zanimljivo je pismo bez nadnevka od neke prijateljice: Čast koju mi je tvoj gospodin brat iskazao zatraživši moju ruku, za mene je velika, te cijenim da nijesam ni zaslužila, da me tako odlični mladić želi imati za svoju budući suprugu. Nakon čitave stranice pune marinizama prijateljica je zaključila da se neće udati, a nije ni mogla jer je Rude bio gimnazijalac, a predbračni odnošaj bio bi doveo u pitanje njezine izglede da se uda. Iako je tu riječ o zarukama, čuvstveni i seksualni razlozi se ne ističu, brak je društveno i gospodarsko pitanje, ne spolno. Jedino što se može pročitati u metatekstu jest šiparica koja je ponosna što je primila bračnu ponudu. U jezičnom i stilskom pogledu možemo opaziti da je pismo konzervativnije od romana i dulje čuva oblike izraza XVII. pa i XVII. st. Dana 9. travnja 1898. jedan mladić je pismom zatražio od kapetana Marka ruku njegove dvadesetogodišnje kćeri Ane: Sono sicuro, che Lei non avrŕ nulla all'incontrario, cosě anche la signorina. Autor pisma polazi od istovjetnosti nazora s recipijentom i unaprijed zna da će se on složiti. Prevario se i Ana se nije udala. I to je pismo puno precioznih izraza koji upućuju na ukočeno držanje, ali s prethodnim pismom kaže o povjerenju tadašnjega građanstva u pisanu riječ. Seljačka društva tada su u pravilu poznavala bračne posrednike, neki jezici imaju za njih posebnu riječ, koja je često na rubu književnog jezika, npr. maquignon na francuskome, provodadžija na srpskome i dr. Oni su usmeno pregovarali o sklapanju braka. Ako se u Kućišću pitanja sklapanja braka povjeravaju pismima znak je da je pisana riječ imala svoj ugled i funkciju te da su autori pisama dobro vladali jezikom i umjeli izraziti vrlo osjetljive okolnosti, a to su mogli jedino ako su bili načitani i školovani. Tu valja upozoriti na loš stil maloga Rude u prvim razredima gimnazije.

Da bi se to izrazilo, pismo je moralo stvoriti barokne oblike udvornosti oskudne priopćivošću kako se čita u pismu rodice Catine iz St. Peterburga 26/14. studenoga 1898. Ani: Non puoi idearti quanta gioia ne provo ogni qualvolta ricevo le tue notizie e questa volta particolarmente cedendo come ti sei ricordata del mio Onomastico e acorgenndo che ti sei ristabilita in salute. Poslovno pismo to bi izrazilo mnogo kraće. Rodica nastavlja s izrazima sućuti karakterističnim za pismo koje piše udaljena osoba što želi iskazati bliskost. U drugom pismu Catina piše o talijanskim knjigama koje šalje Ani.

Ana se dopisivala s rodicama i prijateljima u udaljenim mjestima i ti oblici udvornosti mogu se nazvati stilskom značajkom ženskog pisma koje ima svoju tradiciju od pisama Mme de Sévigné. Ti oblici udvornosti često su prožeti autobiografskim okolnostima kad se autorica pisma opravdava zbog duge šutnje. Takva opravdavanja kažu da je dopisnički odnos čvrsta veza što nameće autoricama pisama neke dužnosti. Ta pisma često su jako osobna. Jednom Catina piše o posjetu njihova mještanina Alfreda, koji je s njom dugo razgovarao o Ani i savjetuje Ani da mu piše jer vjeruje da su oni stvoreni jedno za drugo i da će jednom sklopiti brak.

Na drugoj strani Rude je nastojao otići u pomorce, ali ga je otac od toga odvratio dugim pismom od 21. svibnja 1900, sada na talijanskome, jer je Rude naučio taj jezik u gimnaziji, a talijanski je bio pitanje obrazovanja, ne etničke pripadnosti ili političkog uvjerenja. Marko je počeo odvraćati sina ovako: Giach# il buon Dio, ti ha dotato di un bello inteletto, da bi nastavio s opisom teškoća pomorskog života. U temelju tog kulta obrazovanosti stoji vjera u izabranost i inteligenciju.

God. 1900. ustrojio se u Kućišću privremeni odbor za osnivanje Hrvatske čitaonice, kojoj bi zadaća bila promicati i širiti prosvjetu uz čitanje časopisa, knjiga, uz plesne i glazbene zabave. Bilo je to načelo kod pokretanja Vienca, ali je nešto slično bio i casino.32 U ovom slučaju spominje se čitanje uz plesne i glazbene zabave, čime se ostvaruje načelo docere delectando, odnosno zabavi i pouci iz podnaslova Vienca, a to je bilo načelo bar prve dvije trećine XIX. st. u književnosti. koje je međutim istaknula cenzura. Rude je kao gimnazijalac bio vrlo djelatan u tom naumu, koji je ipak zakasnio čak 30 godina za Viencem. Vienac su tada razdirale borbe starih i mladih, a Rude ga je čitao, i ako je suditi po tom proglasu, bio je na strani starih. Taj proglas bio je pismo s visokim stupnjem javnosti koji se obraćao rodoljubnoj javnosti, a ne više rodbini kao osmrtnica. Ona druga javnost smatrala se tamnom i prezirala se. Ideologija je prodrla u pismo i počela potiskivati vjersko i književno naslijeđe. Ljudi koji čitaju uvijek preziru one koji ne čitaju.33 Smisao tog nauma bilo je širenje baze demokracije, odnosno širenje obrazovanog sloja. Pokušaj nije uspio, čitaonica je doduše osnovana, ali se u njoj mnogo više plesalo negoli čitalo, danas u mjestu nema knjižnice, ne dolaze ni novine, a u zgradi čitaonice nalazi se samoposluga.

Ta čitaonica postala je poprištem borbi pa je Rudolf 1905. kao tajnik uputio oštro pismo predsjedniku nakon jedne svađe. Pismo je bilo odmjereno, bez teških riječi, koje književni kanon realizma nije pripuštao u književnost, pa ni u pismo. Oštro pismo napisao je s burnim osjećajima kojima je Rudolf vladao i umio ih je umiriti. Završio je da od adresata ne očekuje odgovora, a ovaj mu je pismo vratio. Oba protivnika savršeno su vladala sobom i sačuvala su rang vladajućeg sloja i u svađi. Književni kanon pisma postalo je okvirom decentnosti koji se nije smio prekoračiti. Pismo je postalo sredstvom svađe, s obrazovanost oružjem politike, koja je onda još bila (danas ona to više nije) prerogativ obrazovanih. Čitaonica je bila ili je trebala postati otprilike odbor mjesne vlasti. Bio je to govor kad se u dalmatinskom Saboru čuo surovi govor zastupnika koji je u politiku uveo Juraj Biankini, a u novinama su se čitali surovi i žučljivi napadi.34 Takvo pismo, u kojem se ističu načela, pokazuje bliskost s političkim govorom. Njegov prijatelj, student pisao mu je zabrinut da se čitaonica, koja je bila zamišljena kao kulturna ustanova, ne izvrgne u poprište osobnih svađa, što pokazuje teškoće odnosa politike i kulture kojih nije bilo u Šenoino doba, a koji su se rasplamsali u doba borbi starih i mladih. U to doba je Rudolf bio član Hrvatske naprednjačke čitaonice u Zagrebu.

Pismo je ipak ostalo kršćansko sentimentalno sredstvo kojim će se obitelj držati na okupu pa je Rudolf 8. siječnja 1902. pisao ocu na talijanskome, hrabrio ga je i izražavao nadu da će ipak moći pošteno živjeti u ovoj suznoj dolini. Pojmovni svijet tog ohrabrenja ocu, koji je cijelog života plovio za slabu plaću, bio je kršćanski, ali ono pošteno imalo je odnos prema austrijskom građanskom zakoniku koji je socijalno, moralno, politički i gospodarski potpuno diskvalificirao kažnjavane ljude. Taj kult vjere i poštenja odgovarao je književnom kanonu hrvatskog realizma koji je u književnost uveo samo poštene ljude i kršćane, dakle one koji su u to doba mogli birati i biti birani.

Zanimljivo je pismo nekog rođaka Miloša iz Gruda u Konavlima 17. lipnja 1902. On piše o nekoj Marici ovako: A vjeruj moj rode i ti je nijesi imao prigode upoznati pobliže, ali joj je duša još ljepša od tijela. Ženskoj ja ne vjerujem - u tom sam pesimista, jer u istinu ženska znade da se pretvara, - al' koliko sam mogao prodrijeti upoznao sam ju, ulovio, da ona nezna hiniti ono što ćuti u duši. Njezina dobrota mora da osvoji pa bilo koga, a napokon je i ta okolnost, da ona može pristati i u najfinijem društvu, a to je glavno, - da se čovjek neće rad nje posramiti. Skromna je i uvjeren sam da bi se prilagodila i najjednostavnijem životu. To pismo pravi je manifest kršćanske duhovnosti, ono sadrži kult braka u kojem se, kao uostalom i u realizmu, prešućuje erotika, ali se zato ističe kult građanske društvenosti. To pismo nadalje sadrži uvjerenje o srodnosti duša i veliko povjerenje u recipijenta Rudolfa, kojem Miloš otkriva skrovite predjele svoje duše. U dva potonja pisma 10. svibnja i 28. lipnja 1902. Miloš moli Rudolfa da prati njegovu izabranicu i javlja mu o njezinu moralu i vladanju te da utvrdi je li ona zbilja dostojna njegove ljubavi. Ta pisma mogu podsjetiti na Cervantesova Don Quijotea i okvirnu novelu u njemu - Del curioso impertinente, u kojoj je ljubomorni muž zamolio prijatelja da u njegovoj odsutnosti stavlja njegovu ženu na kušnju. To je loše završilo - žena nije izdržala iskušenja. Cervantes i ta pisma otkrivaju kršćanski mentalitet koji je Milošu zajednički sa Cervantesom - od žene se očekuju samo vrline. Ovdje moramo upozoriti na djelo španjolskog dominikanca iz XVI. st. Al perfecta casada (Savršena supruga), u kojem vidi ženu kao suprugu, majku, zadovoljstvo svome mužu, ženu koja voli kuću, koja je milosrdna, ne služi se sredstvima za uljepšavanje i nije brbljava. Ljepota nije uvjet za dobru suprugu, nije čak ni poželjna.

Rudolf je maturirao i onda počeo pisati molbe da dobije stipendiju za studij. To kaže o položaju čovjeka u hegelovskom etatizmu XIX. st. u kojem je nazočnost države bila sve jača, ali je čovjek sve više tražio oslonca u toj državi, koju će ekspresionisti uskoro početi gledati kao državnu neman (Staatsungeheur). Tada se narod iz Dalmacije hrpimice selio u prekomorske zemlje35 pa je Rudolf primio pismo od prijatelja iz Kalgoorle (zapadna Australija) od 14. veljače 1901. Pismo je puno čežnje za izgubljenom domovinom, što autor izražava u uspomenama na prijateljevanje s Rudolfom, i nade da će se ipak vratiti. Nije poznato da li se vratio.

Rudolf je primio pismo od nešto starijeg prijatelja i mještanina sa studija u Zürichu 10. lipnja 1902. Pismo sadrži ispremiješane primjedbe i... na papiru se ne da onako povjerljivo čavrljati... Tu se javlja svijest o ukočenosti pisma, koje postaje teret kod izražavanja misli. Ali pismo sada postaje sredstvom kohezije hrvatskih studenata koji su studirali u inozemstvu i u raznim gradovima, a ne samo pomorske obitelji. Obitelj je sveta pa Rudolf čestita rođendan sestri Ani patetičnim pismom u kojem spominje... dan kad si izašla iz utrobe one predobre žene, naše mile majke, koja sada počiva u krilu Svemogućega, i moli se za nas dobrom Bogu. Pismo je osim svega sredstvo utjehe i hrabrenja pa Marko piše sinu iz Genove 1901. da ne podlegne tužnim mislima. Sad piše na talijanskome jer je Rudolf naučio talijanski u školi, a talijanski je jezik koji su znali obrazovani. I sestra Ana mu sada češće piše na talijanskome. Ona mu piše 13. studenoga 1901. o teškom očevu životu na brodu i poziva ga da izdrži te da traži utjehu u vjeri, poziva ga na marljivost i odricanje, prelazi u sugestivni govor blizak tadašnjoj književnosti, koja više nije opisivala, već je sugerirala nastojeći opčiniti i hipnotizirati čitatelja. Ti pozivi na odricanje potječu svakako od kršćanske pokore. Anin život na selu bio je težak. Sama je držala kuću, brinula se da uzme trećinu od kolona, da plati sezonske radnike u vinogradima, da zbrine svinje i kozu, ponekad je očajavala pa joj je brat pisao 1. ožujka 1902. Kako se usuđuješ ti, mlada djevojka u naponu mladosti misliti na smrt. Još si mlada ta ti cijenim ostaje vremena da se okuješ u okove braka, a i ako ostaneš neudata, neće ti faliti ništa... Nadalje joj je Rudolf obećavao svoju pomoć. Govorni jezik s uzvicima, povišenim tonom prodro je neočekivano u pismo. To je razlog zašto bi se autoru omakla neka neodmjerena riječ pa se Rudolf vrlo skrupulozno ispričavao ocu ako ga je uvrijedio pismom. Ta pisma sve su manje sentimentalna, a sve više konfesionalna. Autori kontroliraju svoju ličnost tako što se povjeravaju jedni drugima.

Otprilike iz 1902. potječe proglas u povodu demonstracija koje su u sjevernoj Hrvatskoj gušili žandari što su pripadali u sastav c. k. vojske, za razliku od policije što je bila u nadležnosti hrvatske vlade. Proglas počinje s Narode! To je pismo s najvećim stupnjem javnosti jer se obraća cijelom hrvatskom narodu, koji se vidi kao potlačen. Stil tog proglasa, koji otkriva zlouporabe vlasti, oštar je, surov i traži oslonac u demokratskim načelima. On je blizak incendijarnom političkom govoru, raspaljuje strasti, koje su jake i odgovaraju stupnju javnosti.

U to doba, 12. rujna 1904. Rudolf čestita prijatelju koji je rekao mladu misu, čime je razveselio majku i svojtu, ispunio želje blagopokojnog ti oca. Taj kult majke i obitelji vodi prema kršćanskom štovanju Gospe. Ali Rudolf ne zaboravlja spomenuti i izmučenu našu domovinu i preporuča da bude značajan Hrvat. Takve osobne preporuke idu uz uvjerenje u sukladnost nazora, ali su one nove u kultu pisma, a pokazuju Rudolfovu pronicavost jer će baš svećenici odigrati ulogu u otporu talijanskoj okupaciji 1918-1920.36 U pismo je sad ušla politika i postala pitanjem sukladnosti nazora pisca i primatelja pisma. U pismima se čita o bečkim slugama, o našim prvacima, o političkom odgoju naroda. Politika je sada postala ono što dijeli muško pismo od ženskoga. Žene pišu sentimentalna pisma, sestra Ana priča bratu o svojoj ljubavi prema nekom kapetanu Niku, koji je otputovao, rodica Natalija o raskidu s nekim mladićem na nagovor svoje obitelji. Ona naširoko opisuje svoju žalost zbog toga raskida, u tim pismima žensko srce dobiva svoj oblik i pravo građanstva u pisanoj riječi. Mala mjesta u to doba puna su djevojaka koje čekaju udaju, zaljubljuju se u odsutne momke koji se ne vraćaju, ne usuđuju se stupiti u izvanbračni odnošaj, koji znači socijalnu diskvalifikaciju. Viktor Novak opisao je takve djevojke u romanu Posljednji Stipančići.37 I tu se pišu pisma, a pismo je način da se nekoj srodnoj duši povjeri vlastita tajna i ekstatična nezadovoljena ljubav. Žene su daleko od politike, više misle na udaju nego na emancipaciju.38 Stariji naraštaj, kapetan Marko pisao je u pismima o čarapama koje je poslao djeci, o manjim iznosima novaca, jer veće nije ni imao i sl. On je stalno bio na brodu i nije imao vremena za politiku. U njegovim pismima živa je svakidašnjica kao briga, ona iskorištava prikladnost pisma kao autobiografske književnosti da opiše trenutačno stanje duše i položaj u kojem se autor nalazi u tom času. On piše djeci o vjetrovima i teškoćama plovidbe, a nikad o gradovima i lukama u koje je plovio, osim ako se radilo o iznimnim događajima kao što je to bio potres u Messini 1909. Pomorci nisu bili turisti koji će razgledati znamenitosti grada. Ali zato je kap. Marko pisao o misi koju je platio da zahvali Gospi što je čula njegove molitve i spasila ga od nevremena. A svakidašnjica sa svojim brigama prodire u pismo kao nešto novo i neće se naći u pismima starijih razdoblja, kad se pišu strogo odmjerena pisma.

Politika i ideologija ne ujedinjuju ljude pa je tako Rudolf 23. kolovoza 1904. dobio pismo od Nika Miroševića, kasnijeg političara i jugoslavenskog poklisara pri Sv. Stolici, u kojem je on prepričao sociološke teorije gračanskog profesora Gumplowicza po kojem država nastaje tako da jedno pleme pokori drugo. Gumplowicz je bio profesor na sveučilištu u Grazu, a Rudolf i Niko bili su njegovi slušači. Mirošević je Gumplowiczeve teorije nastojao primijeniti na hrvatske prilike, ali nije bio u duhovnom suglasju s recipijentom Rudolfom. Pismo je počeo: Da mi nijesi intimni prijatelj nazvalo bi se ovo neskladnost. Ovako se može nazvati lijenost, ali opravdiva. Načelo sukladnosti nazora autora i primaoca bilo je narušeno. Drugo pismo počeo je: Najmanje što mogu o Tvom pismu reći, je to da me je bolno dirnulo. Dva prijatelja se ne razumiju! Politika je razdvajala ljude, pijetistička pobožnost sa ispitivanjem savjesti ih je ujedinjavala. Ta pisma koja pretpostavljaju sukladnost nazora, zapravo su povjeravanja, opravdavanja i traženja odobravanja nekih poteza u životu, ona su bliska sakramentu ispovijedi, ali imaju i tradiciju u književnosti. Tu možemo spomenuti The Castle of Otranto, Horacea Waltpolea, gdje autor preko povjeravanja ulazi u neke tajne i odmotava zagonetku. Walter Scott u romanu Rob Roy predstavlja junakinju Diane Vernon, koja se povjerava pripovjedaču, što tvori središnje pitanje moraliziranog romana. Tako nastaje tip pisca Goetheova doba koji se povjerava svojim prijateljima i baš u pismima.

Ta pisma produbila su jaz između muškog i ženskog pisma. Natalija, koja je toliko žalila što je prekinula zaruke, udala se za nekog časnika u Kruševac (Srbija) i pisala Ani o svom braku i kući. Hvalila je muža koji je... plemenito i blagorodno stvorenje, ljubi me i poštuje iznad svega, (...) k tome ima i dobar položaj. Sad ima mnogo posla, uređuje kuću i mora posjetiti više od 70 obitelji u Kruševcu, toliko je obitelji činilo bolje društvo, a jedan od oblika kohezije toga društva bilo je uzajamno posjećivanje, svaka obitelj imala je svoj jour fixe, dan kad je primala posjete. Obiteljski salon bio je proširenje casina, mjesto gdje se muziciralo uz glasovir, razgovaralo o književnosti i još koječemu. Natalija je još prepričala neka pisma koja je primila od zajedničkih znanaca i tako je žensko pismo postalo oblikom društvene, a ne samo obiteljske kohezije.

Takvo pismo Nika Miroševića Rudolfu, nazovimo ga pismo neusklađenosti osobnih nazora, ima svoju tradiciju u književnosti. Balzac u romanu Sjaj i bijeda kurtizana citira pismo starog i vrlo bogatog financijera baruna Frédérica de Nucingena svojoj plaćenoj ljubavnici Esther i njezin odgovor. Pismo bogatog i zaljubljenog starca psihologizirano je i tek tim pismom zaokružena je njegova ličnost. Esther je zaljubljena u Luciena de Rubempréa pa mu u odgovoru ne uzvraća ljubav, već mu piše da mu se daje samo zato što je plaća. Vouz avez payé, je me dois. Il n'y a rien de pluzs sacré que les dettes de déshonneur. Esther je kurtizana, ali iskreno voli Luciena, tu, a ne u vjerskom ćudoređu nastaje sukob dvaju ličnosti koji se izražava pismima, a o tim pismima ovisi cijeli roman. Međutim, razmjena pisama između Nika i Rudolfa može podsjetiti na razgovor studenata u romanu U noći Ksavera Šandora Gjalskog, koji je Rudolf čitao i sačuvao u svojoj knjižnici.

Društveno pismo, kao pismo Natalije Ani, vezuje žensko pismo s muškim pa Rudolf piše sestri 8. lipnja 1907. da razmotri događaje u Kućišću, zaruke, brakove i sl. Takvo pismo postaje regulatorom društvenog života, a svijet se vidi kao društvo, slično kao i u književnosti realizma i naturalizma. Godinu dana poslije, 14. rujna 1908, Rudolf piše sestri o sjajnom uspjehu na drugom državnom ispitu, još nekoliko mjeseci i on će okončati studij nakon dugog i napornog učenja... i tako se staviti u mogućnost da se odužim onima koji se za mene žrtvovaše u prvom redu tebi mila moja sestro. Kada je položio treći državni rigorosum, pisao je u dramatičnom pismu ocu da će uskoro moći preuzeti slatki teret dužnosti prema njemu - il dolce peso di doveri vero di Lei. On je dramatizirao studij a njegov kraj opisuje gotovo kao neku katarzu, ali obitelj bdije nad životom kao svetinja.

Došla je godina 1909, godina napetosti nakon aneksije Bosne i Hercegovine, a s time je politika prodrla čak i u pisma kap. Marka, koji je 12. ožujka 1909. umirio sina što se bojao rata. On je pisao da će Austrija lako izići na kraj s quella schifosa Morlachia di Serbi. To ipak nije bila politika u suvremenom stranačkom smislu, već povjerenje u državni aparat jedne od najsjajnijih država, ne - zajednica država, što je bila Habsburška Carevina i prezir prema Srbiji, koja je onda još jako zaostajala u razvitku za habsburškim zemljama.

Rudolf je završio studij i postao odvjetničkim vježbenikom u Pazinu te pisao sestri: Pazin je doduše mali, ali ubavi gradić, ne pruža velegradskih zabavaa to mi je drago jer se tako mogu bolje posvetiti svom radu i naukama te tako udariti čvrst temelj svojoj budućnosti. Rad je bila isto tako čvrsta orijentacijska točka građanskog mentaliteta koliko mu je rasipanje novca bilo strano. Rudolf je ovdje izravni potomak jozefinskog studenta koji je studirao da bi stekao kvalifikacije da radi. U njemu je živjelo prosvjetiteljsko uvjerenje da je znanost dobra, ali samo ako je primjenjiva u praksi. To načelo vrijedi i danas i njime se rukovode ministarstva kad odobravaju sredstva za projekte. Međutim, to načelo može biti i okov znanosti, a mi se moramo upitati da li su Newton, Giordano Bruno, Nikola Kopernik bili uvjereni da će njihova otkrića biti primjenjiva u praksi i da li ih je to pobuđivalo na rad u onom smislu u kojem je otkriće parnog stroja pobuđivalo Fultona?

Za Dantea je filozofija bila ljubav prema mudrosti, tu se on pozvao na Pitagoru, koji sebe nije smatrao mudracem, nego ljubiteljem mudrosti, što znači grčka riječ filozofija. Filozofija je dakle kao žena koju netko voli, ona je prijateljstvo duše (anima) i mudrosti (sapienza), stanje blaženstva, mi bismo mogli reći kršćanska askeza.39

Ovdje valja spomenuti okružnice, pa predbrojke, sve ako to nisu sasvim novi oblici pisma. Klub ćirilo-metodskih zidara uputio je vrlo širokom krugu hrvatskih rodoljuba okružnicu. Uvodno je spomenuo tužno stanje hrvatskog školstva u Istri, pa ubogi naš narod u Istri, njegovu tešku borbu, da bi pozvao adresate da kupuju šibice tvornice Adama Reisnera u Osijeku, koja će dio dobitka dati družbi Sv. Ćirila i Metoda za Istru. Time će adresati pomoći naš narod u Istri, ali i domaću industriju. Poslovnost se sada vezivala uz rodoljublje u smislu srednjoeuropskog neomerkantilizma u kojem je sve manje vrijedilo načelo slobodne konkurencije, a sve više državna intervencija u privredu.40 Pismo je postalo sredstvom gospodarski-rodoljubnog okupljanja političkih istomišljenika, ono je računalo sa sukladnošću nazora i stvaralo koheziju. Ovdje valja uočiti da Reisner, bar ako je za suditi po imenu, nije bio Hrvat, a ipak je djelovao jasno rodoljubno i poslovno. Njemački naseljenici u Hrvatskoj (nemali broj ih je bio židovske vjere), rado su se stapali sa hrvatskom sredinom, osim novina i ponegdje škola nisu nastojali stvoriti svoje nacionalne institute, nisu napisali povijest njemačke književnosti u Hrvatskoj, ni povijest Nijemaca u Hrvatskoj, ali su zato djelovali naprednjački pa su dali mnoge ugledne Hrvate kao J. J. Strossmayer, Rikard Flider Jorgovanić, Josip i Ivo Frank i dr.41 Ta okolnost i pismo objašnjavaju zašto je Hrvatima tako teško pao gubitak gospodarskog suvereniteta pod krunom sv. Stjepana.

Drugu okružnicu u ovom arhivskom fondu napisao je župnik u Grubišnom Polju Ivan Nepomuk Jenceršić. On je izdao svoju knjigu u vlastitoj nakladi i slao je adresatima s molbom da mu plate pet kruna, odnosno da mu knjigu vrate. U okružnici je isticao svoje siromaštvo, težak položaj hrvatskog naroda, osobito njegova ekonomska stradanja i svoje tamnovanje.

Tip rodoljubnoga seoskog župnika koji piše nije rijedak u hrvatskoj književnosti. To su bili Šime Starčević, Šime Ljubić, Jovan Hranilović, Jakov Čuka. Takvih župnika ima i u stranim književnostima, to je bio švicarski pisac Albert Bitzius, s pseudonimom Jeremias Gotthelf. Doprinos katoličkih svećenika i crkve ustroju Hrvata u suvremenu naciju nije malen. Suvremena Hrvatska ne da se zamisliti bez Račkoga, Strossmayera, Jurja Biankinija, Jurja Dobrile i mnogih drugih, Ante Starčević, Josip i Ivo Frank, još uvijek nedovoljno istraženi, Ivan Merc potječu iz katoličkih krugova.

Ta okružnica rodoljubnog župnika jedno je od sredstava rodoljubnog okupljanja Hrvata, a ta politika nekako je gnostička, vidi Hrvatsku okruženu neprijateljima kako stoji pred propašću, propast može doći svakog časa. Takvu Hrvatsku vodio je njezin predstavnički obrazovani sloj koji se držao na okupu. Kad je Rudolf napustio Pazin i preselio se u Pulu, pisao je sestri 11. listopada 1911. da ga je pazinsko građanstvo ispratilo svečanom večerom za 100 uzvanika - toliko obrazovanih ljudi imao je tada Pazin. To građanstvo uništeno je 1945, kad je ono proglašeno klasom, buržoazijom i kad je postalo žrtvom političkih progona.

Već u pismu kap. Marka, koji je 1909. Srbe nazvao odvratnim Vlasima vidi se odstupanje od književnoga kanona koji nije u pisanu riječ pripuštao surove izraze. Jedan kolega piše 17. kolovoza 1912. Rudolfu iz Pule o gnjavaži u svojem poslu, potom da se njegovu principalu kako Vam je poznato, jebe za sve osim za pare. Taj prodor surove, odnosno opscene riječi u pismo nekako je istodoban ili čak prethodi ulasku te riječi u književnost ekspresionizma. Opscena riječ lakše prodire u pismo zbog njegova niskog stupnja javnosti. U nastavku autor piše o borbi za hrvatski jezik pa piše podneske na hrvatskom što više može. Tada, 1909. sklopljen je u Beču sporazum o hrvatskom jeziku za Dalmaciju, koji je proveo u djelo namjesnik Nikola Nardelli.42 Tim dogovorom utvrđeno je kad, na kojem mjestu i u kojoj prilici se piše hrvatski, a kad talijanski ili njemački, što je bilo važno u doba kad je talijanska iredenta bila usmjerena prema Istri, Trstu i Dalmaciji, a polazila je od toga da su Talijani svi koji govore talijanski.43 Tako je pisac tog pisma istaknuo omotnicu na kojoj je pisalo odvjetnici - avvocati.

Rudolf je sada zarađivao pa je slao novac neudanoj sestri u Kućišće te starom i bolesnom ocu. Brinuo se 5. studenoga 1913. o njihovu zdravlju, savjetovao im da odu liječniku i zubaru. Dana 1. srpnja 1913. umirivao je sestru: Nemoj ni najmanje biti zabrinuta za mene jer sam zaposlen. Napokon danas svak mora da radi za živjeti, rad je životna nužda, a ja radim tim rađe jer mi taj rad daje mogućnost da nešto za tebe i papu učinim. Tip posjednika koji živi u malom mjestu i brine se da mu koloni ili sezonski radnici obrade vinograd konačno je uzmaknuo pred tipom obrazovanog čovjeka sa stručnim znanjem, ali bez novca, koji živi u gradu i radi. Bio je to sloj koji je na svojim leđima nosio upravu suvremene države. Rudolf je bio predsjednik Narodne radničke organizacije u Puli. Ta je organizacija bila hrvatska, a postojale su i talijanske organizacije kao Societŕ operaia u Dalmaciji. KP još nije bila osnovana, pa krilatica Proleteri svih zemalja ujedinite se, osnovana na Marxovu Komunističkom manifestu, nije bila prodrla. Rudolfu je pisao radnik Ivan Stari 12. rujna 1912. On je pisao kako radnici rade od 6 do 20 sati i nemaju vremena da se bave egzekutivom. Biti će da je to bio razlog zašto su radnici izabrali odvjetnika za predsjednika, koji nije bio radnik, iako je politički stajao dosta lijevo. Od njega su očekivali da se bori za bolesničku blagajnu, zavod za osiguranje radništva i sl.

Pismo se u to doba sve više bliži politici pa neki prijatelj piše 12. rujna 1912. Rudolfu. Poslije ceremonioznih formula isprike oskudnih priopćivošću, on daje precizan pregled političke situacije u Puli pred izbore. Pismo se vrlo malo razlikuje od novinskog članka. Ono uz ostalo sadrži i osvrt na situaciju u Banovini.

Dana 5. lipnja 1914. Rudolf piše sestri da su istaknuli njegovu kandidaturu: Kandidatura sama i način kako mi je bila ponuđena laskava je doduše za mene makar žalim da dam prerano stupio silom prilika na tako ozbiljnu stazu. Čovjek tako prerano ostari i mora da žrtvuje mladost koja mu u takovim prilikama ništa ne pruža što je kadro da život zasladi. Rudolf je shvaćao politički rad u liberalističkom smislu kao ozbiljnu dužnost, a ne kao povlasticu.44

Onda je počeo rat i Rudolf je 7. siječnja 1916. pisao starom i bolesnom ocu iz Slanog kao jednogodišnji dobrovoljac.

Rat je svršio, Rudolf ga je preživio, otac je umro, a Rudolf se zaručio s Katjom, kćerkom suca, koja je za svoje doba i sredinu bila obrazovana jer je svršila građansku školu, a imala je i kućne učitelje. Bilo je to najviše obrazovanje koje je žena onda mogla imati jer se nije pripremala za profesionalni rad, a većinom nije ni bila pripuštena na sveučilišni studij do rata. Katja je, svjesna značenja obitelji, pisala zaručnikovoj sestri: Premda nemam sreću da vas lično poznam, ipak poznajem Vas toliko da se mogu nadati ovo će moje pismo biti od Vas rado primljeno kao što se isto nadam da ćete me zavoljeti onako kao što ja Vaas već sada volim - ta nemoguće je ne voljeti Vas što ste dobra i od koje je moj Rudi imao najtoplije osjećaje majke i sestre. Veoma želim da Vas pak lično intimno upoznam - a tražiti ću to na svaki način - i da slušam od Vas milo pričanje o davnim vremenima na Vaše i Rudijevo uzjamno živovanje - nek se uzmognem uživjeti s Vam i sa svim onim što je Vaše i vas se tiče.

Katja je ulazila u obitelj pa je svjesna svog članstva u građanstvu željela ući i duhovno u tu obitelj tražeći duhovno srodstvo s njom pri čemu se obilno služila knjiškim uzorima jer je bila dosta načitana. Odatle tada već otrcani i prazni knjiški pridjev mila koji se uz druge prazne pridjeve zna naći i u drugim pismima, tom konzervativnom književnom rodu. Pisac se nije mogao otrgnuti od tradicije kao pjesničke i jezične sudbine.45 Odgovor na to bila je poesia pura, poesie pure u španjolskoj i francuskoj književnosti, dakle pjesništvo bez pridjeva. Ana joj je odgovorila: Ono o čem sam bila čula govoriti i što je bio moj ugodan san eto je sada postalo zbiljom.

Primila sam Vaše ljubezno pismo koje me je osobito razveselilo te ću ga sačuvati kao jednu od najmilijih mojih uspomena. Onu koja ljubi moga brata, jedino moje dobro na ovom svijetu i ja ljubiti moram, te možete biti uvjereni da mu Vaša veza veseli,...

Ana nije pohađala građansku školu, nije imala kućne učitelje, ali je pokazala da ne zaostaje mnogo u obrazovanju za Katjom. Pismo je postalo sredstvom ove reorganizacije obitelji, pri čemu je književna tradicija s duhovnim vrijednostima odigrala presudnu ulogu.

Ana nije imala sreće, imala je tada već više od 40 godina, živjela je na selu iz kojeg su se ljudi iseljavali, više mladi muškarci nego mlade žene, živjela je u trošnoj kući bez tekuće vode i struje, ali nije pripustila riječ o svojim teškoćama, pokorila se zakonima pisma i zakonima obitelji, njezine reorganizacije, pomlađivanja i nastavljanja loze.

Godina 1920. bila je godina otpora talijanskoj okupaciji i pretenzijama46 pa je Katja 9. kolovoza pisala Ani: ...ničem se bojat u pogledu demonstracija i nemira što ih amo ima jer Rudi ne izlazi bez mene niti u tim danima, a samnom možeš pomniti da se pogibelji neće izlagati. Bila je to samosvijest žene u društvu u kojem su vladali muškarci, a žene su bile potlačene. Politika i povijesni čas pojavili su se na nov način u pismu, koje je inače konzervativno pa čuva konvencionalni uvod da se Ana ima prava ljutiti na Katju što joj tako dugo nije pisala, i što joj nije zahvalila na smokvama koje joj je Ana poslala... iz drage zemljane grude one... Katjina pisma puna su takvih knjiških izraza.

Onda su se u pismima počeli pojavljivati potpisi i pozdravi Rudolfova sina Marka, to je novost u pismu i teško zamislivo u prijašnjim razdobljima, kad su se djeca obraćala ocu s Vi. Pismima se konsolidira obnovljena obitelj pa Katja predlaže Ani da si međusobno kažu i pišu Ti. Katja piše pojedinosti o pothvatima svoga zločestoga sina, Rudolf piše pismo u ime sina Marka kojeg potpisuje i piše o zubiću koji mu je niknuo, a onda piše pismo osmogodišnjem sinu koji je na praznicima u Kućišću i time njeguje kulturu pismenosti, Marko se dopisuje sa svojim prijateljem i vršnjakom. Kršćanska kultura ostala je u pismu rođaka Rajka, koji je 27. srpnja 1835. zahvalio Ani na sućuti prilikom smrti majke da... vječito Njen duh bude sa nami.

Rudolf je primio pismo od rodice Emy udane u Dresdenu. To je pismo prava smotra suvremene urbanosti. Kod utvrđivanja mjeseca njegova posjeta spominju se sve poslovne i klimatske okolnosti, kaže se tko će ga ugostiti, spominje se operna sezona, gradski promet, izleti u okolicu, skijanja, krabuljni plesovi, pa izvješće o djeci i njihovu školovanju. Ali ni u ovom pismu nije izostao konvencionalni uvod s isprikama zbog dugog nepisanja.

Pismo je u ovih sedamdesetak godina doživjelo svoje promjene i razvitak mogli bismo reći, ako bismo vjerovali u napredak i bolju budućnost. Ono nam je otkrilo strogu stegu građanske obitelji, prodor svakidašnjice i politike u pismo, odrazilo je promijenjeni položaj djeteta u obitelji, suvremeni grad, ličnosti mladih žena. Pismo je bilo oblik čuvanja obiteljske kohezije, pa kohezije kruga rođaka i prijatelja.

Pismo je skupna autobiografija kruga u kojem su otac i sin glavne ličnosti, rođaci pa prijatelji sporedne, pri čemu moramo misliti na hijerarhiju likova realističkog romana s naglašeno autobiografskim karakterom. Te biografije imaju isprepletene potke i raznoglasje slično dijaloškom romanu Dostojevskog.47 Autobiografija je osobna, ona je opravdanje pisca pred vrlo širokom javnošću ljudi kao Rousseauove Confessions ili čak pred Gospodinom kao Confesiones crkvenog oca sv. Augustina. U autobiografiji je nastala ličnost umjetnika kao u Goetheovoj autobiografiji, a ta ličnost umjetnika trebala je potisnuti ličnost pobožnog čovjeka kao sv. Terezije Avilske, koja je svoj život opisala u autobiografiji. To je ostavilo duboka traga pa S. Lenz u svom romanu Deutschstunde vidi umjetnost kao jedini oblik slobode, slično kao što je vjera sloboda u Djelima apostolskim. Ta zbirka pisama nije odraz neke prekretnice ličnosti, već autobiografija građanske obitelji i njezine žilave borbe za mjesto pod suncem. Ta borba se vodi radom i znanjem, ne baš novcem. Novac ima svoje mjesto u mentalitetu građanina, ali novac nije postojana vrijednost, on je nešto što se u svako doba može zaraditi znanjem i radom, ali kad se zaradi valja ga čuvati, rasipništvo nema mjesta u građanskom mentalitetu.

Važno mjesto u građanskom mentalitetu zauzima poštenje, koje potječe od kršćanstva, čast nije ni izdaleka tako važna kao u feudalnom društvu, ali se Rudolf ipak uvrijedio kad ga je predsjednik čitaonice nazvao djetetom, a njegov prijatelj Alfred priznao je da je njegovo držanje opravdano. Čast je feudalna po podrijetlu, a ne kršćanska, u Bibliji se ne spominje, a ne spominje se ni u životima svetaca.

Ova zbirka pisama autobiografija je južnohrvatskoga građanstva s vrlo starim pomorskim tradicijama i sa svojom književnošću.48 U toj autobiografiji znatno sudjeluje austrijski jozefinizam sa svojim prosvjetiteljskim kultom znanosti koja mora biti primjenjiva u praksi. Za razliku od protuklerikalnoga francuskog i talijanskoga građanstva to je hrvatsko građanstvo kršćansko, u čemu sudjeluje austrijsko kršćanstvo. Austrija je od Josipa II. bila naglašeno laicistička, država je bila laička, ali je svećenicima prepustila vođenje škola, ne isusovcima, više benediktincima i piristima, a potom i matičnu službu. Svećenici i Katolička crkva imali su znatnu ulogu u postanku suvremene nacije kod Hrvata. Građanstvo je izgradilo oblike suvremene nacije.

To građanstvo odigralo je, kako naprijed istaknusmo, ulogu u pružanju otpora talijanskoj okupaciji 1918-20. Ono je razbijeno 1945, kad su zatvarani i proganjani oni isti koji su se 1920. suprotstavili talijanskoj okupaciji u doba kad su socijalisti i komunisti očijukali s okupatorima.49

Pisma su se kod nas u to doba sve manje pisala zbog straha od tajne policije, a suvremene komunikacije, telefon, faks i Internet potpuno su razorili tisućgodišnju kulturu pisma.

Ivan Pederin, I primordi della relazione di viaggio: la relazione egiziana, cartaginese e nell'Antico Testamento, Aevum, Rassegna di scienze storiche, linguistiche e filologiche, Anno LXXII (gennaio-aprile 1998), str. 53-66. O pismu vidi Ivan Pederin, Perepiska istorikov i činovnikov kak istočnik, Po fondem Istoričeskogo arhiva g. Zadara. Gosudarstveni komitet Rossijskoj Federacii po vysšemu obrazovaniju tverskoj gosudarstvenyj universitet, Perepiska slavistov kak istoričeskij istočnik, Sbornik naučnih statej, Tverj, 1995. str. 134-143.

Fritz Strich, Goethe und die Weltliteratur, Bern, 21957, str. 181. Zanimljivo je da je sam Goethe odobrio postupak nadbiskupa.

Peter Bürgel, Der Privatbrief, Entwurf eines heuristischen Modells, Deutsche Vierteljahrschrift, 50(1976), Heft 1-2, str. 281-297.

Wilhelm Grenzmann, Brief, u: Reallexikon der deutschen Literaturgeschichte begründet von Paul Merker und Wolfgang Stammler, zweite Auflage neu bearbeitet und unter redaktioneller Mitarbeit von Klaus Kanzog sowie Mitwirkung zahlreicher Fachgelehrter herausgegeben von Werner Kohlschmidt und Wolfgang Mohr, Erster Band A-K, Berlin, 1958, str. 189.

Georges May, L'Autobiographie, Paris, 1979. Vidi i Philippe Lejeune, Autobiographie et histoire littéraire, Revue d' histoire littéraire, 75(1975), br. 6. str. 903-936; Georges Gusdorf, De l'Autobiographie initiatique ŕ l'autobiographie genre littéraire, ibid., str. 957- 994. Zanimljivo je da ti pisci u autobiografiji ne vide kršćansko podrijetlo pa Lejeune čak piše da je autobiografija uvijek bilo.

Ivan Pederin, Die mittel- und osteuropäische Reisebeschreibung der Entdeckungszeit, Radovi Filozofskog fakulteta uZadru, Razdio filoloških znanosti (26), god. 36/1997), vol. 36(26), str. 113-133.

Služio sam se izdanjem ##, 1921, ##. 396.

Ivan Pederin, Goethes »Faust« als Auftakt zum modernen Atheismus, Godišnjak njemačke narodnosne zajednice VDG Jahrbuch, 1999, str. 99-108.

Ivan Pederin, Državno sunce nad kazalištem i zabavnim životom u Dalmaciji (1825-1865), Dubrovnik, nova serija, godište IX(1998), br. 1, str. 405-432.

Ivan Pederin, Austrijska tajna policija u izgradnji političkih i intelektualnih elita, Acta Histriae, VII(1999), str. 619-632.

Ernst Robert Curtius, Europäische Literatur und lateinisches Mittelalter, Bern und München,61967, str. 47.

Gerald Grimm, Die Schulreform Maria Theresias 1767-1775, Das österreichische Gymnasium zwischen Standesschule und allgemeinbildender Lehranstalt im Spannungsfeld von Ordensschulwesen, theresianischem Reformabsolutismus und Aufklärungspädagogik, Framkfurt am Main-Bern-New York-Paris, 1987.

Podaci o tim djelatnostima nalaze se u fondu Polizeihofstelle bečkog Vewaltungsarhiva. Ovdje zahvaljujem austrijskom Ministarstvu znanosti i prometa koje mi je odobrilo sredstva za istraživanje u Beču, pa PP. Robertu Miribungu, SJ i Jerku Matošu, koji su me gostoljubivo primili u Canisiushausu kad sam 2001. u tri navrata boravio u Beču zbog znanstvenog istraživanja. Moram međutim spomenuti i veliku neljubeznost bečkih arhivista, osobito ravnatelja tog arhiva Hlavina i arhivista dr. Roman Hansa Grögera, koji su mi jako nerado davali građu na uvid. Ovaj fond nije naveden u općem inventaru tog arhiva i mene je na nj upozorio jedan manipulant. Kad sam tražio neke spise iz tog fonda Gröger mi je kazao da ih mogu dobiti tek za 14 dana znajući da ja ne mogu toliko čekati. Naručio sam fotokopije na temelju inventara i dobio odgovor da će fotokopiranje koštati 162 000 Schillinga i da će trajati 2 godine(!). Onda sam tražio spise i dobio odgovor da su ih jučer negdje stavili i da ih ne mogu više naći. Bilo je jasno da arhiv nastoji da mi te spise ne dade. Zbog toga sam morao još dva puta doći u Beč. Spise sam ipak dobivao teško preko manipulanata. Dana 5. studenog 2001. direktor Hlavin mi je priopćio da mi te spise neće više dati na uvid, a da ih neće dati ni drugima. Otišao sam dobivši ipak što sam tražio. Čak devet dana nakon odlaska dobio sam pismo sljedećeg sadržaja: ADir Hlavin Dir Genraldirektion des Oesterreichischen Staatsarchivs teilt zur gefälligen Kenntnisnahme mit, dass Ihnen - infolge mangelnder Sorgfaltpflicht hinsichtllich den Ihnen am 5. November 2001. im Zentralarchiv A-1020 Wien, Nottendorfer Gasse 2. übergebenen Archivalien - mit sofortiger Wirksamkeit Hausverbot in allen Abteilungen ddes Oesterreichischen Staatsarchivs erteilt wird.

14. November 2001. Der Generaldirektor des Oesterreichischen Staatsarchivs: Mikoletzky, Für die Richtigkeit der Ausfertigung, potpis nečitljiv. Takav postupak nečuven je u arhivskoj praksi. U zadarskoj pismohrani je od 1945. naovamo zabranjen pristup samo jednoj stranci jer je odnijela sobom neku arhivaliju koju je onda milicija vratila u arhiv i to samo na pet godina. Fond Polizeihofstelle inače je oštećen od vatre i vrlo teško čitljiv. Čini se da je taj fond čitalo malo znanstvenika prije mene.

Fond Polizeihofstelle ne spominje se u općem inventaru Vewaltungsarchiva.

Vorschirift für die Leitung des Censurwesens und für das Benehmen der Censoren in Folge a. h. Entschlie_ung vom 14. September 1810. erlassen, Državni arhiv u Zadru, sv. 35, br. 1122/p. Ivan Pederin, Odnos austrijske cenzure prema evropskim književnostima, filozofiji, novinstvu i političkoj ideologiji, Zbornik Matice srpske za književnost i jezik, sv. 32/II. za 1984, str. 201-228. Isti, Utjecaj austrijske cenzure na prodaju, širenje i reklamiranje knjiga (1810-1848), Bibliotekarstvo, Sarajevo, sv. 31(1985), str. 23-33. Isti, Dalmatinski pisci, urednici i čitatelji u očima austrijske cenzure, Dubrovnik, 31(1987), br. 3-4/1988, str. 5-22. Isti, Austrijska cenzura od 1810 do 1848. i njezin utjecaj na razvitak knjižnica u Dalmaciji, Vjesnik bibliotekara Hrvatske, 30(1987) Zagreb, 1989, str. 19-44. Isti, Die Nationalisierung, Industrialisierung und Kommerzialisierung der Literatur der habsburger Monarchie, Riječ, VIII(2002), sv. 1.

Ivan Pederin, Bečki dogovor o hrvatskom jeziku u Dalmaciji 1909. te uloga njemačkog i talijanskog jezika, Mostarski dani hrvatskog jezika, Mostar, 1999, str. 185-207.

Ivan Pederin, Strani i uredovni jezik u Hrvatskoj, Jezik, Zagreb, god. 29 (1982), br. 3, str. 65-73.

Georg Jäger, Schule und literarische Kultur, Band I. Sozialgeschichte des deutschen Unterreichts an höheren Schulen von der Spätaufklärung bis zum Vormärz, Stuttgart, 1981, str. 70 ff.

Ivan Pederin, Šibensko društvo u drugoj polovici XV. stoljeća, Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru, sv. 37 (1995), str. 249-293.

Stranj je magazin u kojem se pohranjuje ribarska i brodska oprema.

U Austriji je tada još bilo evangelika, kalvinista, pravoslavnih, grkokatolika, Židova, Armenaca i svi su oni u svojim zemljama uživali status državne vjere - Landesreligion. Toliko vjerskih zajednica nije bilo ni u jednoj drugoj europskoj zemlji. Austrija je u tom, a i u jezičnom pogledu bila uzor snošljivosti i multikulturalizma.

Amado Alonso, Materia y forma en poesia, Madrid, 31969, str. 302.

Helmut Scheuer, Biographie, Studium zur Funktion und zum Wandel einer literarischen Gattung vom 18. Jahrhundert bis zur Gegenwart, Stuttgart, 1979, str. 191.

David Hume, On Religion, Collins, 1966, str. 111, 244.

Ivan Pederin, Povijest otoka Drvenika, Hrvatska obzorja, VII(1999), br. 2-4, str. 371-392, 661-690, 897-926.

Thomas Mann je u Schriften und Reden zur Literatur, Kunst und Philosophie, Erster Band, hrsg. von Hans Bürgin, Unterricht, Frankfurt am Main, 1960, str. 204, nazvao Tolstoja anarhičnim pedagogom.

Ivan Pederin, Il Comune di Spalato e le sue relazioni con la Romagna, le Marche ecc. in epoca Malatestiana, Centro studi malatestiani, storia delle signorie dei Malatesti, Comune di Civitanova Marche - Centro studi malatestiani, Atti Giornata di studi malatestiani a Civitanova Marche, 7. Rimini, 1990, str. 31-68. Isti, Šibenik (Sebenico) nel basso Medioevo fino al 1440, Archivio storico italiano, Firenze, Anno CXLIX(1991), str. 811-885.

Ivan Pederin, Putopisi prosvjetiteljstva, Radovi Filozofskog fakulteta u Zadru, Razdio filoloških znanosti, vol. 38(28) veljača 2002, str. 1-41.

U dragomanskoj školi u Mlecima u XVIII. st. bilo je isto tako, ondje su se učitelji družili s đacima i odvodili ih nedjeljom u crkvu. Ivan Pederin, Školovanje mletačkih dragomana za turski, arapski, perzijski i hrvatskosrpski jezik od XV. do XVIII. stoljeća i njihova služba, Institut za istoriju u Banjaluci, Istorijski zbornik, 1988, br. 9, str. 35-51.

Ivan Pederin, August Šenoa u odnosu s austrijskom i njemačkom književnošću i političkom ideologijom, Godišnjak Njemačke narodnosne zajednice - VDG Jahrbuch 1996. str. 19-43.

Ivan Pederin, Pelješka pjesnička škola, u: Spomenica Gospe od Anđela u Orebićima 1470-1970, Orebić, Franjevački samostan, 1970, str. 365-380. Odnos plemstva i seljaka opaža se npr. i u odijevanju i mnogim drugim oblicima kulture, o čemu pišem opširnije u radu o ladanjskoj kulturi koji sam upravo predložio za objavljivanje.

Ivan Pederin, Austrijska i njemačka književnost u hrvatskom časopisu Vienac (1869-1903), 1979, neobj. disertacija. Vjekoslav Maštrović, Osnivanje Ilirske čitaonice u Zadru 1847. i 1848. god. s osvrtom na Zadarsku čitaonicu iz 1807, Radovi Centra JAZU, sv. 21(1974), str. 29-55.

Takav prezir počinje približno nakon 1750. kao društveno držanje inteligencije koja se oblikuje u to doba. Hans J. Haferkorn, Zur Entstehung der bürgerlich-literarischen Intelligenz und des Schriftsteller+s in Deutschland zwischen 1750 und 1800. u: Literaturwissenschaft und Sozialwissenschaften 3. Deutsches Bürgertum und literarische Intelligenz 1750-1800, Stuttgart, 1974. hrsg. von Bernd Lutz, str. 148, 154.

Ivan Pederin, Hrvatska nacionalna ideologija u Dalmaciji u zabranjenim novinskim člancima (1883-1903), Vjesnik Državnog arhiva u Rijeci, sv. XXXIX(1997), str, 337-369.

Ivan Pederin, Arhivske vijesti o iseljavanju iz Dalmacije, Bosne i Hercegovine početkom XX. stoljeća, Migracijske teme, god. 12(1996), br. 3, str. 219-226.

Ivan Pederin, Talijanska okupacija Korčule i Dalmacije poslije 1918. Godišnjak grada Korčule, 6(2001), str. 265-08, isti, Otpor talijanskoj okupaciji na Korčuli i otocima. Godišnjak grada Korčule, 7(2002), str. 299-327.

Ivan Pederin, Put Vjenceslava Novaka prema naturalizmu, marksizmu i socijalnom katolicizmu, Croatica Christiana Periodica, 8 (1984), br. 14, str. 64-123.

Emancipaciju žena zagovarao je Ivan Perkovac kao urednik Vienca, ali ne i Šenoa, vidi I. Pederin, naprijed navedeni rad o Šenoi.

Convivio, Trattato terzo, Cap. XI-XIII, XV

Friedrich Lütge, Deutsche Sozial- und Wirtschaftsgeschichte, Ein Ueberblick, Berlin- Göttingen-Heidelberg, 1952, str. 377.

Mira Kolar-Dimitrijević, Skrivene biografije nekih Nijemaca i Austrijanaca u Hrvatskoj 19. i 20. stoljeća, Osijek, 2001.

Ivan Pederin, Bečki dogovor o hrvatskom jeziku u Dalmaciji 1909. te uloga njemačkog i talijanskog jezika, Mostarski dani hrvatskog jezika, Mostar, 1999, str. 185-207.

Ivan Pederin, Italia irredenta i Dalmacija do 1919, Zbornik radova s Međunarodnog znanstvenog skupa Talijanska uprava na hrvatskom prostoru i egzodus Hrvata (1918/1943), Zagreb, 2001, str. 303-348.

William Aylott Orton, The Liberal Triadition, A Study of the Social and Spiritual Conditions of Freedom, New Haven, 1946, str. 39.

Emilia Zuleta, Cinco poetas espańoles (Salinas, Guillén, Lorca, Alberti, Cernuda), Madrid,21981. Cap. V. Al poesía de Luis Cernuda, str. 490.

Ivan Pederin, Otpor talijanskoj okupaciji na Korčuli i otocima. Godišnjak grada Korčule, 7(2002), str. 299-327.

Mihail Bahtin, Problemi poetike Dostojevskog, Beograd, 1967.

Ivan Pederin, Pomorska pitanja u književnosti ranog hrvatskog realizma, Kolo, obn. tečaj, 2(CL) (1992), br. 1, str. 20-38; Isti, Pomorske teme Viktora Cara Emina i njegovi dodiri s nadrealizmom i ekspresionizmom, Dometi, god. 5(1995), broj 7-12, str. 131-143; Isti, Pomorstvo i mornari u književnosti kasnog hrvatskog realizma (Juraj Carić, Josip Bersa, Ante Tresić-Pavičić, Josip Draženović, Nikola Šimić, Milan Šenoa), Književna Rijeka, I(1996), br. 1, str. 41-46.

Ivan Pederin, Hrvatska, Bosna i Hercegovina pod srpskom okupacijom (1918-1920) I, II. Hrvatska misao, Sarajevo, V((2001), br. 18, 19-20, str. 149-167, 42-62. Vidi još i Norka Machiedo Mladinić, Životni put Ive Tartaglie, Split, 2001.

Navigacija

Kolo 1, 2005.

Ogledi

Ivan Pederin

Građanska kultura pisma (1858-1931)