Egipatski obredi

Egipatski obredi

Egipat nije samo strana zemlja; on je poseban. Svatko nešto o njemu zna, bilo putem fotografija Abu Simbela, Nefertitinih bista, školskih predmeta o drevnoj povijesti, ili slika Anwara Sadata na televiziji. Povijesne ličnosti - Kleopatra, Ramzes, Tutankamon i mnoge druge - vrbovane u službu masovne kulture postoje i dalje, i funkcioniraju kao simboli strasti, osvajanja i bogatstva, obilježeni egzotičnom udaljenošću koja je privlačna i pred kraj dvadesetog stoljeća. Ali začudo, budući da ti likovi imaju jasno određen ali i ekscentričan status, u svojoj izoliranoj odmaknutosti od svega imalo poznatog, oni nas istovremeno podsjećaju kako je malo i nepotpuno naše znanje o Egiptu, koji je ipak stvarno mjesto sa stvarnim ljudima i stvarnom poviješću. Međutim, zapadnjačko viđenje Egipta ima svoju povijest koja se ne poklapa uvijek s egipatskim viđenjem Egipta.

To moramo imati na umu dok pokušavamo rasplesti gustu simboličku mrežu koja obavija novo Egipatsko krilo muzeja Metropolitan i ciklusa filmova koji su popratili njegovo otvaranje zajedno s ponekad vještim, ali često nezanimljivim komentarima egiptologa iz Metropolitana. Mnogo je toga napisano i rečeno o tim faraonskim bogatstvima. Ali ono što nije izrečeno isto je tako važno i svakako jednako toliko govori. Ponajprije, ne smijemo se pomiriti s činjenicom da je opčinjenost svime egipatskim vječna i postojana. U stvari, sklonost Egiptu i slikama koje iz njega proizlaze dio su političke povijesti našega vremena, a imaju promjenjivo i nestalno značenje kao bilo koja druga ikona koja podupire naše ideološke perspektive.

Izvanredan povijesni kontinuitet Egipta kroz tisuće godina zabilježenog postojanja redovito je privlačio putnike iz Europe, vizionare, umjetnike i osvajače, od Herodota, Cezara i Aleksandra do Shakespearea, Napoleona i Flauberta. A tada su došli Amerikanci - Cecil B. De Mille, David Rockefeller, Henry Kissinger. Zbog strateške blizine Europe i Istoka, Egipat je postao visoko cijenjen i izuzetno tražen posjed: izmjenjivanju civilizacija koje su sačinjavale vanjsku politiku oko Egipta nema premca u svjetskoj povijesti, iako su i atlantski zapad i arapski svijet zajedno igrali dominantnu ulogu u ovoj beskrajnoj drami.

Možemo stoga govoriti jasno i točno o borbi ne samo za Egipat, već i za pravo opisivanja Egipta. S jedne strane postoji Egipat čiji je simbolični, kulturni i politički identitet iako afrički, ipak u biti zapadnjački jer se nekadašnja veličina zemlje i njezino značenje danas spajaju na načine koji su britanski, francuski, njemački, talijanski ili američki. S druge pak strane, postoji Egipat čija se islamska i arapska uloga često sukobljavaju s njihovim zapadnjačkim prikazima koji obično naglašavaju udaljenu (i zato posebno privlačnu) povijest na račun sadašnjosti. U sadašnjoj fazi tog sukoba i sami Egipćani su podijeljeni na iznenađujuće i istovremeno zanimljive načine, jer su u vremenu masovnih međunarodnih komunikacija i oni sami postali sudionici borbe za egipatski identitet.

No svatko tko je ikada bio u Egiptu, ili je o njemu razmišljao, pod dojmom je njegove koherentnosti, njegova nepogrešiva identiteta, njegove moćne, sjedinjene prisutnosti. Tisućljetni integritet Egipta obrazlagan je različitim razlozima, no svi se oni mogu okarakterizirati kao aspekti borbe za prikazivanje Egipta, koji ostaje takav kakav je, održava distancu ali i poziva, dalek ali ipak dostižan. Za suvremene Arape, na primjer, Egipat je jednostavno jedina prava arapska zemlja, društvo, ljudi, a sve druge zemlje su u usporedbi s njim samo neobična kombinacija loše složenih postkolonijalnih zemalja kojima bolno nedostaje izvorna nacionalnost koju Egipat posjeduje. Jer kaže se kako su jedino u Egiptu prave ustanove, prave tradicije, pravo dinamično društvo; sirovo i izvještačeno držanje djetinjastih pukovnika i mafijaških političkih stranaka ovdje se više ne tolerira, koliko zbog egipatske povijesti zbog koje odmah izgledaju smiješno, toliko i zbog proslavljene egipatske ironične domišljatosti - koja potječe iz pretpostavljenog povijesnog kontinuiteta zemlje - koja ih iscrpljuje. Egipat je tako, prirodno i neodoljivo, dobio ulogu vođe. On je pokazatelj arapskog uspjeha Gamala Abdela Nasera i neuspjeha Anwara Sadata, jer je prvi shvaćao i iskorištavao egipatsku arapsku ulogu a drugi ju je potpuno odbacio. I tako su pokušaji za ponovno zadobivanje (ili izbjegavanje) Egipta nakon Naserove smrti 1970. godine dio svakodnevnog političkog života u arapskom svijetu.

Ta se nastojanja poklapaju kada se radi o egiptologiji i egiptološkim temama. One se obično prikazuju kao europske, zapadnjačke aktivnosti. To je naravno donekle točno, ali je jednako tako točno da egiptologija na neki način više govori o Europi nego o Egiptu. Uzmite u obzir da su gotovo dva tisućljeća europski znanstvenici, filozofi, slikari, muzičari i pjesnici stvarali mit o Egiptu - njegovim hijeratskim zagonetkama, njegovim legendarnim bogovima, njegovoj vjekovnoj mudrosti - a da nisu mogli otkriti hijeroglife, jezik u kojem je stari Egipat zabilježio svoju povijest. Mozartova masonska maštanja o egipatskim obredima u Čarobnoj fruli, na primjer, jednako su netočna kao i razmatranja svih filozofa i znanstvenika koji su se izjašnjavali o tajnama egipatske prošlosti. A onda je 1822. godine uz pomoć ploče iz Rosette koja mu je poslužila kao tekst i vodič, Champollion dešifrirao hijeroglife i to je bilo jedno od najsjajnih kriptografskih otkrića svih vremena. Tada je egiptologija postavljena na čvršće znanstvene temelje, a mora se odmah dodati kako se to potpuno podudaralo s erom visokog europskog imperijalizma. Tako je potpuno prikladno da najčitkija i najzanimljivija nedavno izašla knjiga Briana Fagana o egiptologiji ima naslov Silovanje Nila.

Povijest egiptologije na stranicama Faganove knjige nije lijepa, i ona daje novo značenje aforizmu Waltera Benjamina da »nema dokumenta civilizacije koji istovremeno nije i dokument barbarstva, (barbarstva koje) istovremeno baca ljagu na način prenošenja s jednog vlasnika na drugog«. Egipat se pridružio arapskom i muslimanskom svijetu pobjedom Amr ibn-Asa 639. godine, no svi su veliki europski pioniri arheologije u devetnaestom stoljeću prezirali ili potpuno zanemarivali taj aspekt Egipta. Međutim, tijekom tog razdoblja neki europski znanstvenici i putnici počeli su se zanimati i za moderni Egipat, a najveći kulturni rezultat tog zanimanja je klasik Edwarda Lanea Navike i običaji modernih Egipćana (1836). Usprkos tome, Egipat je ipak, uglavnom bio na raspolaganju kao mjesto impozantnih ruševina čije se blago može pustošiti da bi velikim dijelom pronašlo mjesto u glavnim europskim muzejima. Iako je pripadao Osmanskom carstvu, Egipat je u svemu, osim u imenu, tijekom najvećeg dijela devetnaestog stoljeća, bio europski aneks; kojim se putovalo i pljačkalo - znanstveno i poduzetnički - do mile volje. Ljudi poput Belzonija i Mariettea (libretista Verdijeve Aide) bili su junački radnici koji su podnosili nezamislive teškoće u Gornjem Egiptu dok su iskopavali, razmjenjivali i transportirali golem broj važnih pronalazaka; Mariette je bio pravi znanstvenik koji je, kako stoji u katalogu velike egipatske izložbe na pariškoj izložbi 1867, spasio stari Egipat za Europu.

Ipak, njihove su metode bile metode gusara pljačkaša koje je ohrabrivao niz slabih i korumpiranih makedonsko-čerkesko-al- banskih potkraljeva (čije je zadnji izdanak bio kralj Faruk) i unosna mreža europskih muzeja, špekulanata, trgovaca i znanstvenih društava. Kada je Egipat okupirala Engleska 1882. godine, on je bio u stečaju, izgubio je na važnosti pred Sueskim kanalom, i ostao je bez velike količine arheološkog blaga. Nasuprot tome, glavni europski gradovi bili su ukrašeni veličanstvenim egipatskim spomenicima, mlitavo se razmećući osvajačkim sjajem, a njihovi su muzeji pokazivali egipatske izloške svih dimenzija, od minijaturnih do divovskih. No istovremeno, kao da je te veličanstvene egiptološke fragmente obavijala neka melankolija. Posmrtni prizvuk i činjenica da je njihova estetika predstavljala neutralizirajuću kombinaciju balzamiranja i povećavanja kao da je naglašavala, ili barem komentirala nesposobnost arheologije devetnaestog stoljeća da integrira grabežljivost i ljudsko zanimanje. Nema konkretnijeg ekvivalenta te nemogućnosti od Flaubertova romana Salambo.

A strast za starim Egiptom je i dalje trajala, i dobila je dodatni poticaj kada je Howard Carter 1922. otkrio Tutankamonovu grobnicu. Za Europljane i Arape, Egipat je sredinom stoljeća ipak postao problematičnije mjesto, palimpsest protuslovnih aktualnosti, kulturnih sfera koje su se preklapale, napetih političkih suparništava.

Tamo sam proveo dobar dio mladosti, a življe od svih ostalih ranih iskustava pamtim osjećaj opasno bogate sredine u koji je ogrezao cijeli taj prostor. Britanska se okupacija približavala kraju, arapski nacionalizam bio je na početku velikog poslijeratnog uspona, struje islamskog otpora očitovale su se često i divljački, a s njima se stapala sva nesaglediva i dugačka egipatska prošlost, faraonska, helenistička, koptska, fatimska, mamelučka, otomanska, europska. U ono je vrijeme Kairo bio čudesno mjesto za odrastanje, sa širokim europskim avenijama i njegovanim predgrađima - proizvodima naizgled skladne osvajačke vizije koja je naglašavala urođenu veličanstvenost grada - pokraj živopisnih arapskih i islamskih panorama naseljenih raznolikim ljudskim vrstama koje su se iz Egipta raširile u susjednu regiju. Prema jugu se naziru piramide na krhkoj liniji obzora. Prvu sam Aidu gledao u Kairu, u opernoj kući za koju ju je Verdi napisao bogato ukrašenom i umanjenom modelu pariške opere Garnier. Putujući talijanski ansambl zimsku je sezonu u Kairu i Aleksandriji igrao pred mješovitom publikom Europljana, dotjeranih Egipćana i prilagodljivih Levantinaca. Jedva osam stotina metara dalje ležala su bogatstva Kairskog muzeja, čiju su izgradnju nadgledali Mariette i Maspero, u pretrpanom i prašnjavom zdanju koje kao da neminovno želi nagovijestiti nevažnost u koju su pali Ramzes, Horus i Izida (koji u modernom Egiptu žive samo kao koptska imena), Ehnaton i Hatšepsut.

Američki Egipat ima sa svim tim vrlo malo zajedničkog. Egipat je naravno, polarna suprotnost, stari svijet; a prvi su američki kontakti s njim u biti romantični, mitološki, ili ako vam je tako draže, ideološki, ali ne kolonijalni, povijesni ili politički u trajnom i konkretnom smislu. Dok su Britanci i Francuzi iskapali u dolini Nila, Amerikanci (između ostalih Emerson, Melville i Whitman) su prisvojili Egipat i njegovu hijeroglifsku kulturu poput mitskog simbola, koji je, kako je napisao znanstvenik John Irwin »dovoljno raznolik da podnosi gotovo svaku interpretaciju koju čovjek na njega projicira u aktu spoznaje«. Muzej Metropolitan je naravno nabavio (a tijekom ranih šezdesetih godina i preplavio tržište) veliku zbirku različitih predmeta, od kojih je najveći cijeli hram Dendur. Američki putnici, neki arheolozi, znanstvenici, misionari i trgovci bili su u Egiptu sve do pedesetih godina dvadesetog stoljeća, ali nikad nije bilo velikih investicija koje su obilježile nekoliko stoljeća europske prisutnosti.

To se promijenilo kada su Britanci i Francuzi prepustili svoja istočna carstva Sjedinjenim Američkim Državama koje su tako započele povremenu romansu s Egiptom. Izložbene dvorane Meta i ciklus filmova simboliziraju tu romansu neutralnije, bez nacionalnog konteksta europskih iskapanja, na neobičan, ali točan način. Film Cecila B. De Milla Kleopatra iz 1934, neobičan je spoj jednog Shawova i dva Shakespeareova komada. Snimljen je u Hollywoodu a Claudette Colbert je bila bolesna tijekom cijelog snimanja. Kao da to nije dovoljan problem, povijesni modeli korišteni za film su nejasni, improvizirani i nisu stilistički uklopljeni. Nije se ni pokušalo utemeljiti Kleopatru na nečem posebno egipatskom, ili barem povijesnom, a verbalni idiom stalno aludira umjesto da nešto kaže. Jedan lik nestrpljivo kaže Marku Antoniju, »Vi i vaši prijatelji, Rimljani i zemljaci!«

Nevjerojatno težak, ozbiljan i dugačak, film Deset zapovijedi (1956) potječe iz potpuno drugačijeg svijeta. Ponajprije, nema ni labave sugestivnosti Kleopatre, ni nesigurne, ali sasvim učinkovite atmosfere jednog drugog »egipatskog« filma iz tridesetih godina dvadesetog stoljeća, Mumije. Svaka izjava u Deset zapovijedi je podvučena, prizori su natopljeni značenjem i autentičnošću do te mjere da je jedan od nusproizvoda filma knjiga Mojsije i Egipat (1956), koja bi navodno trebala pokazati da su svi detalji u filmu bili »istiniti« i povijesno stvarni, čvrsto utemeljeni na Bibliji i drugim besprijekornim izvorima: »U sklopu opsežnog istraživanja za film proučeno je 950 knjiga, 984 časopisa, 1286 novinskih izrezaka i 2964 fotografije«. Teško je reći koliko je od toga dvoličnost, a koliko naivnost. Naime, film Deset zapovijedi prožet je ideologijom koju ne može raspršiti nikakva količina izvora i povijesnih činjenica. Sam je De Mille bio ultrakonzervativan, u svemu doslovan te sklon vulgarnim spektaklima, a golicava putenost služila je promicanju pogleda na svijet koji su bili potpuno sukladni s onima Johna Fostera Dullesa. De Milleovi biblijski filmovi svakako predstavljaju jedan aspekt američkog strastvenog traganja za počecima, povijesnim mitovima kojima objašnjavamo sami sebe upućivanjem na prošlost koja oplemenjuje i daje nam smisao. No činjenica da Mojsija igra izrazito tipičan Amerikanac - Charlton Heston tjera Bibliju u red s američkim nacionalnim egom čiji izvor nije nitko drugi do Bog sam. Vrijedi se prisjetiti da su europske zemlje tražile svoje nacionalne mitove o podrijetlu u grčko-rimskoj ili norveškoj mitologiji, a mi smo naše tražili, poput očeva osnivača, u odabranim dijelovima Starog zavjeta, čija je krvožedna pravednost i nesputana nedemokratičnost (barem za moj ukus) izuzetno ružna.

Charltonov Mojsije istovremeno predstavlja Amerikanca u inozemstvu koji zabludjelim Arapima Trećeg svijeta govori kako je »naš« način, pravi način, ili će biti vraga. Dvije godine prije no što je film Deset zapovijedi pušten u distribuciju, dogodila se egipatska revolucija koja je u početku balansirala između sovjetskog bloka i Sjedinjenih Država koje su je opskrbljivale oružjem. To je bilo razdoblje kada su novi egipatski vladari (na čelu s generalom Nagibom koji je samo figurirao na čelu vlade jer je u stvari vladao Gamal Abdel Naser) tražili uspostavu neke vrste radnog odnosa sa Sjedinjenim Državama. Možda nehotice, no De Milleova vizija postavila je neke probleme tako da je egipatska vlast zabranila film, koji je snimljen u Egiptu. S jedne je strane starozavjetni prorok, »čisti« Amerikanac koji je poveo ljude koji su vjerovali u Boga i Savjest u obećanu zemlju u kojoj, sasvim prikladno, nije bilo stanovnika, a s druge je strane njegov orijentalni brat po mlijeku, spletkar (Yul Brynner) koji je imao Židove (pa prema tome u proširenom smislu i Amerikance) na zubu. Egipat je bio tlačitelj, Židovi su bili junaci. U kontekstu onoga vremena, kada je Izrael stvoren prije jedva šest godina, a invazija Sueza se trebala dogoditi za nekoliko mjeseci, De Mille je, poput Dullesa upozoravao Egipat da je nacionalizam kojeg ne opravdava Bog i Amerika zao i da ga treba kazniti. Povrh toga, brzim pregledom povijesti, Amerika prihvaća Izrael, a ako to znači da zbog toga treba odbaciti Egipat, to gore po Egipat. Činjenica da se Charltonov Mojsije vraća iz pustinje opremljen različitim tehnološkim trikovima (čarobni štap, sposobnost da stvara čuda, razdvajanje Crvenog mora) jednostavno naglašava suvremenim Egipćanima činjenicu da Izrael i Amerika posjeduju moderne tehnike za ovladavanje prirodom i drugim društvima.

Poput Egipćanina, još jednog filma iz istog razdoblja koji je Met prikazao u ovom ciklusu, Deset zapovijedi je povijesno-biblijski ep koji sam sebe ne razumije, zamišljen tako da postavi povijest s onu stranu politike. Trešteće trublje, velike proporcije, tisuće glumaca i statista, nepodnošljivo izvještačeni likovi postoje zajedno s dijalogom koji je beznadno jednoličan, dosadan i izgovoren na mnoštvu različitih dijalekata; niz prizora koji bi trebali publici pokazati da su ljudi onoga vremena bili isti, mali, »poput nas«. Štoviše, ti pokušaji familijarnosti i domaćeg okružja prenose se i u jedan Metov katalog egipatskih izložaka, koji su organizirani na pretpostavci da je i u prošlosti postojao svakodnevni život s kojim se možemo poistovjetiti. No, sveukupan učinak je povijest vođena izmještanjem umjesto točnošću, sjećanje stvoreno dijelom zaborava umjesto istinskim pamćenjem. To je odnos prema prošlosti koji ima smisla samo kao stav prema sadašnjosti, osvajački pogled na stvarnost koja je različita od klasičnog europskog kolonijalizma, a temelji se na zamišljenom viđenju kako Drugo treba interpretirati, shvaćati, manipulirati. Proističe iz osvajačke moći koja je još uvijek jako udaljena od stvarnosti koju želi kontrolirati, i dok na neki način odmiče od povijesti većinu nedostupnosti i neobičnosti, svijetu pruža čudnu, iako hipnotičnu nestvarnost.

Mislim da je zato u osnovi sadašnjeg američkog zanimanja za stari Egipat postojana želja da se zaobiđe njegov arapski identitet, da se dosegne vrijeme za koje se pretpostavlja da je sve bilo jednostavno i moglo se podvrgnuti pod uvijek dobronamjernu američku volju. Nije zato pretjerano promatrati medije, vladu i javnu zaljubljenost u Sadata kao dio te iste želje; kao što kaže Mohamed Heikal u svojoj sjajnoj novoj knjizi o Sadatu Jesen bijesa koju je objavio Random House. Sadat, ubijeni doživotni predsjednik Egipta težio je ulozi pokajnika i reformiranog faraona koju mu je Amerika namijenila. Njegova je politika, na kraju krajeva, ipak bila dokazivanje ideologije Deset zapovijedi: pomirenje s Izraelom, prihvaćanje njegova postojanja i sve će biti dobro. Ako u tom procesu Sadat izdigne Egipat iz sadašnjosti u zamišljenu bezvremenost, poput nadahnutog filmaša (ili sumnjičavog provincijalca koji vjeruje u povijest kakvu je zamislio De Mille) izgubili bi »Arapi« (kako je Sadat uistinu običavao govoriti). Ovakav stav nikada nije skuplje plaćen. Sadata su ubili ljudi koji su smatrali da predstavljaju pravi, odnosno islamski i arapski, Egipat. Većina sunarodnjaka nije ga oplakivala. Oni su, kaže Heikal bili dio njegova izgubljenog izbornog tijela, »izbornog tijela koje mu je prirodno pripadalo kao predsjedniku Egipta - arapskog svijeta«. Heikal nastavlja:

Sadat je bio prvi egipatski faraon koji je pred svoj narod došao naoružan fotoaparatom; bio je i prvi egipatski faraon kojeg je vlastiti narod ubio. Bio je junak elektroničke revolucije, ali i njezina žrtva. Kada je njegovo lice nestalo s televizijskih ekrana činilo se kao da je jedanaest godina njegove vladavine nestalo pritiskom na tipku daljinskog upravljača.

Ne iznenađuje dakle da Egipatsko krilo u Metu i popratni ciklus filmova šutljivo ilustriraju širi fenomen - poteškoće u ophođenju s arapskim i islamskim Egiptom. To je Egipat kojeg predstavlja Abdel Naser, vođa Trećeg svijeta i poznati nacionalist, koji za razliku od Gandija još nije dobio mjesto na popisu prihvatljivih junaka koji nisu bijelci. On je vladao Egiptom, i na neki način arapskim svijetom od 1952. sve do svoje smrti 1970. i iako je imao brojne protivnike u regiji (ne samo u Saudijskoj Arabiji), skrušeno i potpuno beskorisno se priznaje da je većina prosječnosti, pokvarenosti i izopačenosti današnjeg arapskog svijeta nastala upravo zato jer njega nije bilo da to spriječi.

Naser nikada nije bio popularan na Zapadu i zapravo su ga smatrali praoblikom stranog vraga. Za neke je to pravi pokazatelj njegova uspješnog suprotstavljanja imperijalizmu, usprkos katastrofalnim vojnim kampanjama, zabrani demokracije kod kuće i pretjerano retoričkim predstavama u stilu najvećeg vođe. Naser je bio prvi moderni egipatski vođa koji nije ništa tražio za sebe na osnovu kaste ili podrijetla, prvi koji je transformirao Egipat u važnu zemlju arapskog i trećeg svijeta. Štitio je alžirski Front nacionalnog oslobođenja, bio je vođa konferencije u Bandungu i zajedno s Nehruom, Titom i Sukarnom pionir Pokreta nesvrstanih. Prije svega, nepovratno je promijenio Egipat i protiv te se činjenice Sadat nije mogao boriti. Koliko te povijesti nikada nije došlo do masovne zapadne publike može se procijeniti gledajući filmove o Egiptu snimljene u tom razdoblju. Osim faraonskih i biblijskih epova, Egipat služi kao pozadina napetih zapadnjačkih priča (Smrt na Nilu), kao lokalitet za europske ljubavne priče (Dolina kraljeva) ili povijest Drugog svjetskog rata (Pustinjska lisica). Poznajem samo jedan film koji se pokušao pomiriti s modernim Egiptom, a to je Abdulahov harem Gregoryja Ratoffa, zabavna i pomalo neprofinjena karikatura posljednjih Farukovih dana. Film je navodno produciran s aktivnim ohrabrivanjem nove egipatske revolucionarne vlade.

Izdvojen iz masovne kulture, osim koliko su njegovu prisutnost diktirali politički događaji Egipat je bio - poput najvećeg dijela trećeg svijeta - određen unutar ideološkog konsenzusa. I njegova se vanjština tome prilagođavala: Egipćani su ratoborni, njihove su vođe krvoločni, njihovo je postojanje kolektivna anonimna masa ružne, siromašne i fanatične rulje. Naravno, Sadatova je zasluga što je sve to promijenio, iako se može razgovarati o tome koliko je sadašnja medijska predodžba Egipta kao velike i miroljubive zemlje znatno poboljšanje. Istina je da su egipatska politička retorika i propaganda za vrijeme Nasera bili neumjereni, ali je istina i da je država u velikoj mjeri dominirala i još uvijek dominira životom. No događale su se stvari za koje se mora priznati da bi mogle biti zanimljive Amerikancima koji nisu potpuno isprana mozga ili programirani. Taj se drugi Egipat u Metovom ciklusu diskretno sugerira kroz film Noć u kojoj su brojene godine (The Night of Counting Years) Shadija Abdelsalama iz 1969. Taj je film netočno prikazan kao film o egiptologiji, ako već ne o starom Egiptu.

Abdelsalamov film duboko je političan i potpuno aktualan i bojim se da će biti odbačen kao relativno težak i mračan film o životu među znamenitostima Gornjeg Nila. Radnja je jednostavna: uznemirena zbog trgovine antikvitetima, vladina arheološka komisija, koju vodi Francuz, Maspero, šalje na Nil ekspediciju na čelu s domaćim mladim arheologom koji treba istražiti i zaustaviti krađe. Godina je 1881. U međuvremenu upoznajemo strogo pleme s Gornjeg Nila čiji tradicionalan način života ovisi o poznavanju tajnih faraonskih mjesta pokopa iz kojih izvlače bogatstva koja prodaju posredniku. Na početku filma umire jedan od plemenskih starješina i njegova dva sina se upućuju u tajnu. Obojici se gadi što njihovi suplemenici sudjeluju u toj prljavoj trgovini. Jednog brata ubiju kada njegovi prigovori ugroze pleme, a drugi, Salim, napokon odaje tajnu arheologu koji odnosi sakrivene mumije u Kairo. Na kraju filma Salim je zastrašujuće sam.

Gledatelji ovog filma bit će razočarani ako žele naučiti nešto o arheologiji, a vjerojatno neće shvatiti vezu između sumorne atmosfere filma i posljednjih godina Naserova režima, razdoblja razočaranja, introvertiranog pesimizma, a u umjetnosti mnogo prikrivene političke kritike. Abdelsalam je u intervjuu 1971. godine rekao da je nakon što je snimio film imao dosta problema sa središnjom egipatskom birokracijom, a osjećaj mržnje i otuđenja koji osjećaju članovi plemena u filmu prema »efendijama« iz Kaira kao da udvostručuje redateljeve vlastite osjećaje. No u filmu postoji nekoliko sukobljenih snaga koje su naglašene vremenom u koje je postavljen, tek godinu dana prije britanske okupacije, koja preseljena u 1969. unaprijed zamišlja kraj Naserova strastvenog antiimperijalizma i početak američke dominacije u Egiptu koju je usavršio Sadat.

Tu je ponajprije prisutnost stranih stručnjaka, poput Maspera, čije ideje o egipatskim prioritetima dominiraju (muzejski eksponati umjesto života seljaka). Drugo, klase modernizirajućih elita iz Kaira - arheolozi, trgovci, policajci - koji žive u suradnji s Europom, a protiv svojeg vlastitog naroda. Treće, populacija pobožnih islamskih seljaka; koji se ritualnim dostojanstvom bave svojim tradicionalnim zanimanjima, koja su zapravo samo pljačkanje grobova. Četvrto, naravno, je savjest koju predstavlja Salim, bolno svjestan razlike između dobra i zla, ali nesposoban donijeti odluku koja za sobom ne donosi nesretne posljedice: živjeti kao poslušan sin znači prekršiti zakon, a izdati svoj narod znači surađivati s mrskim vlastima Kaira. Činjenica da svi namjerno govore klasičnim arapskim umjesto nekim od govornih dijalekata, pretvara razgovor iz jezika komunikacije u jezik bezličnog pokazivanja.

Abdelsalam kao da govori kako je to Egipat koji se predstavlja ispod službenog retoričkog arapskog pokrivača. Njegov je film tako poput matrice za glavne probleme modernog Egipta iz koje potječe mnogo više pitanja nego odgovora. Europsko nasljedstvo zemlje ne podruguje se arapskoj stvarnosti, njezina je faraonska prošlost previše udaljena od moderne islamske kulture da bi predstavljala išta više od predmeta trgovine, navodno principijelna odanost raskoši starog Egipta od strane države ima brutalan učinak na svakodnevan život, i ako netko, poput Salima pokušava iskreno pomiriti zahtjeve savjesti s društvenim realnostima modernog života, rezultati će biti kobni. Pitanja: može li arapska uloga Egipta - tijekom rata 1967. godine ili jemenske kampanje - biti od ikakve važnosti osiromašenoj većini stanovništva ili nevjerojatno staroj faraonskoj prošlosti? Koji je Egipat, naime, pravi? Kako se moderni Egipćani mogu dovoljno osloboditi svjetskog sustava koji nalaže Zapad (a simbolizira ga Maspero i njegove veze u Kairu) kako bi poklonili pozornost vlastitim pravima, a da istovremeno ne žive u fosiliziranim uzorcima suhe, neplodne razmjene?

To je tek dio stvari koje sugerira film, no želio bih zaključiti sa sljedećim: u okruženju New Yorka, kao jedna od stvari koje slave Metovo novo Egipatsko krilo, Noć u kojoj su brojene godine će se vjerojatno činiti poput neobičnog i možda lako odbacivog uzorka lokalnog kolorita. Tijekom simpatičnog predavanja koje je u Metu prethodilo prikazivanju Egipćanina, kustos koji je predsjedavao primijetio je da je kurtizana Nefer iz četrnaestog stoljeća prije Krista, koju u filmu glumi Bella Darvi anakronično oslovljavala svoje sluge na armenskom. Na to se u publici začuo hihot. Ali na neki način, usamljen egipatski film o Egiptu prikazan u Metu zajedno s ekstravagancijama Cecila B. De Millea i nakon redova i redova nijemih arheoloških uzoraka možda predstavlja isto ometanje kao i Neferino neprikladno armensko brbljanje. S druge strane, može poslužiti i kao aluzija na drugu stvarnost, koja je jedva vidljiva drugdje u komemorativnim obredima.

The Village Voice, August 30, 1983.

Prevela Jasenka Zajec