Arapska noć

Arapska noć

Rubriku suvremene književne proizvodnje ovoga puta posvećujemo dvojici aktuelnih miljenika europskih kazališta, Nijemcu Rolandu Schimmelpfennigu i Norvežaninu Jonu Fosseu. Osim tematske usredotočenosti njihovih djela na »male«, intimne ljudske drame, povezuju ih i svakovrsni redukcionizam, izbrušeni poetski jezik, eksperimentiranje s formom te narativni diskurs, što uobičajene akcijske obrasce zamijenjuje »kolažiranjem« monologa i fragmenata rastrzane životne svakodnevice.

Roland Schimmelpfennig rođen je 1967. u Göttingenu, profesionalnu karijeru je započeo kao novinar, a kazališno se obrazovao u Münchenu, gdje je od 1990. pohađao studij režije u Školi Otta Falckenberga. Do 1996. vezuje se uz kazalište Münchner Kammerspiele, gdje isprva radi kao asistent režije i umjetnički suradnik, a posljednju sezonu obnaša i dužnost njegova umjetničkog voditelja. Kao dramski pisac debitira 1996. (Die Ewige Maria u Theater Oberhausen), a do danas je napisao petnaestak kazališnih i radijskih drama, među kojima su, uz Arapsku noć, najpoznatije Riba za ribu (Fisch um Fisch), nagrađena 1997. s Else-Lasker-Schüller-Förderpreis te Push Up 1-3, nagrađena 2002. s uglednom Nestroy-Preis. Surađujući s glavnim promotorom »nove europske drame«, redateljem Thomasom Ostermeierom, Schimmelpfennig od 1999. do 2001. radi kao dramaturg i kućni pisac u berlinskoj Schaubühne am Lehniner Platz, gdje su mu praizvedene drame Push Up 1-3, Pred dugo vremena u svibnju (Vor langer Zeit im Mai) i MEZ, a sezonu 2001/2002. provodi kao kućni pisac u hamburškom Deutsches Schauspielhaus. Drama Arapska noć (Die arabische Nacht), praizvedena je 2001. u Staatstheateru u Stuttgartu, nakon čega je doživjela brojna uprizorenja u dvadesetak zemalja širom svijeta.

Sličnu recepciju doživjelo je i nekoliko komada Jona Fossea, jednog od trenutno najizvođenijih suvremenih europskih dramatičara. Rođen 1959. u Haugesundu, no još od djetinjstva životno, a kasnije i profesionalno, vezan uz Bergen, Fosse je studirao komparativnu književnost, a kao pisac je debitirao 1983, romanom Crveno, crno (Raudt, svart), kojeg slijedi zavidan niz od tridesetak romana, zbirki poezije i eseja te knjiga za djecu. Godine 1993. u Narodnom kazalištu u Bergenu praizvedeno je njegovo prvo dramsko djelo, I rastati se nećemo nikada (Og aldri skal vi skiljast), a već slijedećim komadom Ime (Namnet), za kojeg je 1995. dobio Ibsenovu nagradu, probija se i na inozemne pozornice te stječe naklonost kritičara koji ga figurativno počinju opisivati kao »duha izašlog iz Ibsenove boce«. Okrenuvši se od tada gotovo isključivo dramskom stvaralaštvu, Fosse je napisao dvadesetak komada, prepoznatljivih po svom hipnotičkom, poetsko-minimalističkom ugođaju i poigravanju životnim, kazališnim i jezičnim ritmovima. Već sami naslovi tih drama, Dijete (Barnet), Majka i dijete (Mor og barn), Sin (Sonen), Spavaj, dijete moje (Sov du vesle barnet miit), sugeriraju njihovu opsesivnu vezanost uz obiteljske teme, dominantne i u njegovim najizvođenijim djelima: Netko će doći (Nokon kjem til l komme), San o jeseni (Draum om hausten), Varijacije o smrti (Drdsvariasjoner) i Djevojka na sofi (Jenta i sofaen). Drama Noć pjeva pjesme svoje (Natta syng sine songar), praizvedena 1998, reprezentativni je primjer Fosseova dramskog stvaralaštva, a uz niz kazališnih uprizorenja doživjela je i filmsku adaptaciju, s potpisom njemačkog redatelja Romualda Karmakara (Die Nacht singt ihre Lieder, 2003).

Osobe

Hans Lomeier

Fatima Mansur

Franziska Dehke

Kalil

Peter Karpati

LOMEIER: Čujem vodu. Vode nema, ali ja je čujem. Usred lipnja. Vruće je. Telefoniraju s osmog, s devetog i s desetog kata što je s vodom. Ne znam. Bio sam u podrumu. Pritiska ima. Ali: od osmog kata sve su pipe suhe. Osmi, deveti i deseti kat nemaju vode. Kao da voda nestaje na sedmom katu. Možda ima kakva pukotina. Ne, ne, to ne može biti. Takva pukotina, prijelom cijevi, to se odmah vidi. Teče po zidovima, po podu, po hodnicima.

Ali ja čujem vodu. Čujem je iza zidova. Čujem kako se penje. Zvuči poput pjesme. Trag pjesme u predvorjima. Pjesma na stepeništu. Trag na sedmom katu. Ulazim u lift. Penjem se do sedmog kata, pogledati. Stalno čujem vodu.

Lift zvuči kao da će se uskoro opet pokvariti. Sedmi kat. Desno petnaest stanova i lift, lijevo šesnaest stanova. Na obje strane uvijek po tri sobe, kuhinja, kupaonica. Na kraju hodnika stoji desno pred stanom s brojem 7-32 arapska sustanarka gospođice Dehke, gospođa Fatima Mansur. 7-32 to znači kuhinjski balkon i prozor prema jugoistoku, kupaonica prema zapadu. Arapska sustanarka pokušava s tri vrećice u rukama otključati svoj stan, ali zašto to ona radi tako nespretno? Zašto jednostavno ne odloži stvari.

Fatima: Lift je zvučao kao da će se uskoro opet pokvariti. S tri plastične vrećice u rukama nije jednostavno otključati vrata. Ne ide.

Lomeier: Ispušta ključeve - bolje nego vrećice.

Fatima: Ključevi mi ispadaju, ali s laktom mogu do zvonca. Nadajmo se da je Franziska kod kuće. Naravno da je kod kuće. Nadajmo se da čuje zvono. Lomeier, pazikuća, dolazi hodnikom u svojoj sivoplavoj kuti. Vruće je.

Lomeier: Ona zvoni još jedanput. To ona izvodi tako što čitavim tijelom i s vrećicama svoj lijevi lakat pritišće o zvono.

Mogu li vam pomoći?

Fatima: O, hvala, ide već. Vruće je danas, zar ne?

Lomeier: Dosad najtopliji dan u godini, rekli su na vijestima u 19.00 sati.

Fatima: I - za vas radni dan još nije gotov, gospodine Lomeier?

Lomeier: Ne znam - nešto je danas s pritiskom vode na osmom, devetom i na desetom katu.

Fatima: Dobro da je samo deset katova.

On se ne smije.

Lomeier: Da...

Fatima: Izgleda odsutno. Zabrinuto.

Lomeier: A kako je kod vas s vodom?

Fatima: Ne znam - tek sad dolazim kući. Ako je nešto, nazvat ću vas kasnije.

Lomeier: Da, molim vas, učinite to. Možda je negdje pukotina.

Ona zvoni još jedanput, ali nitko ne prilazi k vratima.

Oprostite.

Fatima: On se saginje i podiže mi ključeve. Najprije mi ih želi dati, ali onda primjećuje da su mi još uvijek obje ruke pune, i neodlučno stoji.

Lomeier: Ona na svom privjesku ima toliko ključeva.

Fatima: Ja se smiješim. Što bih inače - on gleda moj privjesak s ključevima.

Lomeier: Toliko ključeva...

Fatima: Hoćete li biti tako ljubazni -?

Pravim mu mjesta -

Ovaj ključ s devom.

Lomeier: Deva - to je ne baš lijep, izlizan privjesak za ključeve od plastike.

Fatima: On stavlja ključ u bravu -

Lomeier: Bi li vam smetalo ako bih ja nakratko kod vas provjerio pritisak vode? Samo da vidim teče li kako treba.

Fatima: Ne, ne, nimalo -

Lomeier: I baš kad hoću okrenuti ključ u bravi, netko iznutra otvara vrata. Pred nama oznojena i s jedva nečime na sebi stoji Franziska Dehke, vlasnica stana 7-32.

Oh -

Franziska: Uh - pa učinilo mi se da sam nešto čula. Haaj.

Lomeier: Dobar dan, gospođo Dehke.

Franziska: 'r dan.

Lomeier: Možda je bolje da se kasnije još jednom popnem -

Fatima: Kako hoćete. A nisi me čula? Zvonim već treći put -

Lomeier: Ona se vrećicama prislanja o vrata.

Franziska: Ne znam - bila sam na trosjedu i odmarala sam se.

Lomeier: Ključ je još uvijek u bravi. Ja izvlačim ključ iz brave i predajem ga gospođi Mansur.

Fatima: On mi pruža ključeve, koje ja s jednim prstom stisnem uz vrećice.

Hvala vam još jednom, i samo vi poslije mirno navratite zbog te vode koja nestaje.

Lomeier: Da, možda se još uistinu time pozabavim. Vama najprije lijepa dobra večer -

Fatima: Već sam s vrećicama u predvorju stana -

Hvala! Vrata zatvorena. Ključevi se više ne daju držati i padaju na pod.

Lomeier: Vrata zatvorena. Čulo se kao da su joj ključevi opet ispali.

Fatima: Vrećice odlažem u kuhinju.

Lomeier: Franziska Dehke piše ispod požutjele plastike pored zvonca. Rukom napisano. Nikad se nitko za to nije pobrinuo. A ona tu stanuje već više godina.

Fatima: Zašto nisi otvorila vrata?

Franziska: Pa jesam -

Fatima: Samo kad?

Franziska trči natrag u dnevnu sobu.

Franziska: Zaspala sam, mislim. Na trosjedu. Tako je vruće.

Fatima: Pa navuci zavjese, sve se vidi -

Franziska: Nema smisla. Idem se tuširati.

Fatima: Idi - na osmom, devetom i na desetom katu nema vode.

Franziska: Da?

Fatima: Zato je Lomeier bio tu.

Lomeier: Ili sam možda trebao i ja odmah ući? Nije izgledalo zgodno. Ona nije imala ništa poštenog na sebi.

Fatima: Ona to uvijek tako.

Lomeier: Lice potpuno crveno. Kratka, svijetla kosa tako oznojena. Onda stvarno nije zgodno smetati.

Fatima: Ona se vraća kući s posla u laboratoriju, skine odjeću i legne na trosjed. I postane umorna. I onda se ide tuširati.

Franziska: Strašno sam umorna. Da se još otuširam ili ne?

Fatima: Samo se ti otuširaj.

Franziska: Da, možda. Samo što sam ja to danas čitav dan radila?

Fatima: Ona neodlučno stoji u predvorju stana i razmišlja.

Lomeier: Ljudi dolaze s posla kući i htjeli bi kuhati. Ili se otuširati. Ali kako bez vode?

Franziska: Ne mogu se odlučiti. Hoćeš i ti čašu?

Fatima: Na, hvala, najprije ću složiti ovo iz vrećica.

Franziska: Ja ću tebi lijepo natočiti, pa...

Fatima: Najprije se idi tuširati -

Ona se vraća natrag k trosjedu.

Franziska: Ne znam.

Fatima: No daj -

Franziska: Da, možda -

Kalil: Sad će pola devet. Sad bi svakog trena morao zazvoniti telefon.

Lomeier: Sad će pola devet. Stojim pred liftom i razmišljam da li da još jedanput pozvonim kod 7-32.

Fatima: Boca konjaka stoji na malenom stoliću pred trosjedom.

Franziska: Unutra više nema mnogo.

Fatima: Donijela sam novu bocu.

Ona sebi toči.

Lomeier: Ne. Sada se ne mogu vratiti.

Kalil: Sad će ona nazvati. Sjedim pored telefona i čekam. Ja znam da će nazvati. Kao i svake večeri. Ja je volim.

Fatima: Ona stoji s čašom konjaka u vratima i ne zna bi li naprijed, bi li natrag.

Lomeier: Bolje da nazovem malo kasnije, pa se još jedanput popnem pogledati.

Franziska: Mislim da ću se ipak otuširati.

Kalil: Ona svake večeri nazove. Uvijek pred zalazak sunca.

Fatima: Hoćeš li?

Franziska: Mislim da da.

Kalil: Gledam kroz prozor i čekam da me nazove.

Lomeier: Dolazi lift. Prepolagano. Moj pogled odluta natrag hodnikom, klizi zidovima gore - dolje. Čujem vodu. Posvuda.

Fatima: Ona se okreće.

Kalil: Zašto ne zove?

Fatima: I opet se okrene k meni.

Franziska: Smiješno.

Fatima: Što to?

Franziska: Što sam ja to danas čitav dan radila?

Fatima: Bila si na poslu?

Franziska: Vjerojatno.

Fatima: Dakle - idi se tuširati -

Franziska: Samo... to što se ja ničega ne mogu sjetiti -

Fatima: Ma daj -

Franziska: No da -

Lomeier: Dolazi lift.

Franziska: Idem se tuširati.

Fatima: 'Ajde idi.

Kalil: Sunce na zapadu tone sve dublje. Telefon ne zvoni.

Fatima: Bilo bi vrijeme nazvati.

Lomeier: Da li da uđem u lift?

Franziska: Da li da se stvarno otuširam?

Kalil: Hoće li ipak nazvati?

Fatima: Ideš se sad tuširati?

Franziska: Da, idem idem -

Lomeier: Odlučujem poći stepenicama.

Franziska: Da -

Fatima: Ona odlazi u kupaonicu. Ja uzimam telefon.

Lomeier: Trčim prema dolje. Stepenište odzvanja poput pjesme.

Fatima: Dolaziš?

Kalil: Da, naravno -

Fatima: Ali čekaj još -

Kalil: Pa znam -

Fatima: Dok ne padne mrak.

Kalil: Pa znam - vidimo se uskoro.

Fatima: Vidimo se uskoro.

Lomeier: Šesti kat.

Karpati: Spušta se večer. Gledam kroz prozor na fasadu stambenog bloka C meni nasuprot.

Nešto me zasljepljuje, u oči mi pada odsjaj nekakva svjetla. Prozorsko okno od mliječnog stakla na kupaonici u jednom od stanova na sedmom katu širom je otvoreno. U malenom ormariću iznad umivaonika odražava se večernje sunce što na zapadu tone sve dublje i dublje. Mogu prepoznati čak i četkice za zube u čaši pored slavine. Žena kratke, svijetle kose ulazi u kadu.

Fatima: Ona je u kadi. Tako je to svake večeri, prije zalaska sunca - ona dolazi kući. Skida se, postaje umorna. I iznenada se više ne može prisjetiti protekloga dana.

Franziska: Stojim u kadi. Pored mene je umivaonik sa četkicama za zube u plastičnim čašama.

Karpati: Na sebi ima samo donje rublje. Skida se, okreće se i ulazi u kadu. Pušta vodu i počinje se tuširati.

Fatima: Tušira se.

Lomeier: Peti kat. Čujem vodu.

Kalil: Nazvala je. Uskoro će pasti noć, i ja mogu k njoj.

Franziska: Voda mi teče niz leđa i hladi me.

Karpati: Smiješno, oni imaju vodu. Kod nas u kući B već dva sata nema vode. Možda pukotina iza razdjelnog ventila. Neobično, posebno u ovo doba godine.

Fatima: Ona se tušira svake večeri, nakon što dođe kući. Voli se tuširati dugo, uistinu dugo.

Karpati: Ona sjedi u kadi i tušira se. Zuri ispred sebe. Da je prozor otvoren, to ona izgleda uopće ne primjećuje. Ona se tušira, ja vidim samo njezinu glavu i pokatkad njenu desnu ruku.

Lomeier: Četvrti kat.

Franziska: Sjedim u kadi i zurim pred sebe. Samo što sam ja to danas čitav dan radila?

Fatima: Čujem kako u kupaonici teče voda.

Karpati: Ja ne ostajem stajati na prozoru zbog žene koja se pere. Nešto neobično. Nekakav zvuk.

Franziska: Pa prozor je otvoren -

Fatima: Ona se vraća kući s posla, ona radi u laboratoriju, ona ulazi kroz vrata, i od toga se trena protekli dan sa svakim idućim trenutkom sve više i više udaljava, sve dok se ona pri sunčevu zalasku više ne može prisjetiti ni kako se zove.

Karpati: Čujem vodu.

Kalil: Stavljam ključeve u džep i uzimam kacigu.

Karpati: Može li to biti? Dolazi li izvana? Otvaram prozor -

Lomeier: Treći kat.

Franziska: U kući nasuprot, na sjenovitoj strani stambenog bloka B, na sedmom katu otvara se prozor.

Karpati: Ne dolazi izvana.

Franziska: Neki se čovjek naginje kroz prozor kao da nešto traži.

Karpati: Zvuči poput pjesme.

Franziska: Što on to traži?

Karpati: Ne dolazi iznutra - taj zvuk vode.

Franziska: Može li me vidjeti? Ne vjerujem.

Kalil: Palim moped.

Fatima: Tako je to otkako smo ovdje. Sad mi već četiri godine ovdje stanujemo zajedno. Kad sunce zađe ona konačno zaspi na trosjedu, svaku noć. Tada dolazi moj prijatelj, Kalil, kojeg ona ne poznaje, o kojem nema ni pojma jer uvijek već spava kad on dođe k meni.

Lomeier: Drugi kat.

Kalil: Sad je poznajem već dvije godine. Ona je jedina žena u mom životu. Nikada ju ne bih prevario. Nikada.

Franziska: Sad opet zatvara prozor. U staklu se odražava tamnoplavo večernje nebo. Ja ne vjerujem da me može vidjeti.

Karpati: Ona zatvara vodu. Ustaje. Briše se.

Fatima: Nikad joj nisam pričala o njemu.

Franziska: Brišem se, ogrćem se ručnikom i izlazim.

Fatima: Ali zašto?

Karpati: Ona izlazi iz kupaonice.

Fatima: Pojma nemam.

Kalil: Uvijek je tako. Moram čekati dok sunce ne zađe, onda smijem k njoj. Penjem se na moped i vozim do nje. Dolazim do malog stana. Ona me čeka na vratima. Na trosjedu leži njezina sustanarka Franziska i spava. I nikad se ne budi. Uopće me ne poznaje, nikad me nije vidjela. Nema pojma o meni.

Lomeier: Prvi kat.

Fatima: No jesmo?

Franziska: Mhm.

Fatima: Hoćeš na trosjed?

Franziska: Evo sad će sunce zaći.

Fatima: Još gutljaj konjaka?

Franziska: Aaa -

Fatima: Ona zijeva.

I kako je bilo danas?

Franziska: Danas?

Fatima: Da -

Franziska: Gdje?

Fatima: Na poslu?

Karpati: Sad je sunce zašlo. Ali u ušima mi je još uvijek onaj zvuk - zvuk vode, kao da je još uvijek mogu čuti kako se tušira.

Franziska: Na kakvom poslu? O čemu ti to pričaš?

Fatima: Oči joj se sklapaju.

Lomeier: Prizemlje. Podrum.

Kalil: Preda mnom na cesti stožac svjetla od farova motora. Toplo je. Već u daljini vidim nebodere. Uskoro sam tamo.

Lomeier: Iz čiste znatiželje pritišćem na dugme pored vrata lifta u prizemlju.

Karpati: Pjesma me vuče iz stana, vuče me k njoj, prijeko do stambene zgrade C, na sedmi kat.

Lomeier: Ma znao sam ja to. Pritišćem na dugme za lift, a ne događa se ništa. Lift stoji na sedmome katu i ne miče se više s mjesta. Pokvaren je. Definitivno.

Fatima: Spavaš?

Franziska: Mhm?

Fatima: Spavaš već?

Franziska: Što?

Fatima: Da li već spavaš?

Franziska: Pusti me -

Karpati: Van iz stana - moram k njoj.

Fatima: Ona će se opet probuditi tek u osvit, i bit će potpuno budna, kuhat će tursku kavu, probuditi me. Dobro jutro Fatima, moja orijentalna kraljevno, ja moram smjesta na posao, ali reci mi, ja sam jučer navečer sigurno opet zaspala na trosjedu, zašto me nisi probudila?

Pitam se što bi se dogodilo kad bi se jednom noću probudila.

Karpati: Trčim niz hodnik do lifta. Moram razgovarati s njom.

Fatima: Kad bi nekome uspjelo probuditi je.

Karpati: Lift je već gore. Moram joj ispričati o pjesmi. Otvaram metalna vrata s malim prozorčićem, ulazim u lift, pritišćem dugme P. Zaštitna vrata kabine zatvaraju se uz klepet, i ja se spuštam.

Fatima: Trebao bi netko doći i probuditi je poljupcem, možda.

Karpati: Šest, pet. Zvoni mi u ušima kao da sam u turskoj kupelji. Četiri, tri.

Kalil: Neboderi su sve bliže. U nebrojenim stanovima iza zastora gore svjetla. Tamo gore stanuje Fatima.

Karpati: Dva, jedan.

Lomeier: Žurim se duž hodnika u suterenu do mog stana. Na ulaznim vratima pada mi na pamet glas moje prijašnje žene.

Karpati: Prizemlje. Izlazim iz lifta i prelazim preko travnjaka između kuća. Smračilo se. U stanovima gore svjetla. Balkonska su vrata otvorena.

Lomeier: Pada mi na pamet način na koji je govorila.

Karpati: Stojim pred ulazom u kuću C i dižem pogled uvis sve do sedmog kata.

Fatima: Kada bi došao netko i poljubio je možda bi nestale te noći, te noći koje ona provodi spavajući na trosjedu, dok ja pored nje gledam televiziju ili sam skupa s Kalilom.

Karpati: Ulazna vrata su otvorena.

Lomeier: Koliko dugo nisam na to mislio -

Karpati: Hoću li liftom ili stepenicama? U zidovima šumi voda, mogu je čuti. Slijedim zvuk - uspinjem se stepenicama.

Kalil: Skoro sam tu.

Fatima: Čujem Kalilov motor pred kućom.

Lomeier: Odakle sad to najednom?

Karpati: Prvi kat.

Kalil: Ja znam da ona već čuje moj motor.

Fatima: Evo ga.

Lomeier: Samo ne misliti na to.

Kalil: Još jedanput dajem gas u leru prije nego što pred kućnim ulazom ugasim motor. I kao i uvijek, kacigu zaključavam o pakettreger.

Lomeier: Ne misliti na to.

Kalil: Stojim pred kućom i dižem pogled do sedmog kata. Tamo gore stanuje ona.

Fatima: Odmah će se popeti liftom.

Kalil: Kućna vrata su otvorena.

Karpati: Drugi kat.

Kalil: Hoću li liftom ili stepenicama? Stojim neodlučan pred tamnozelenim metalnim vratima lifta.

Lomeier: Vidim je kako stoji preda mnom i kako sa mnom razgovara.

Kalil: Pritišćem dugme lifta. Ništa se ne događa. Pritišćem još jedanput. Sad.

Fatima: Odmah.

Kalil: Lift se spušta. Neobično zvuči.

Karpati: Treći kat.

Fatima: Franziska spava.

Lomeier: Zaboravi.

Kalil: Dolazi. Otvaraju se sigurnosna vrata, ona iznutra. Ja otvaram metalna vrata s malim prozorčićem i ulazim u lift. Pritišćem sedam. Nosivost do 400 kilograma ili pet osoba. Godina izgradnje 1972, Lübbes i Peters.

Lomeier: Jednostavno zaboravi.

Kalil: Sigurnosna vrata zatvaraju se uz klepet. Lift se penje. Prvi kat.

Fatima: Ja već idem do ulaznih vrata -

Kalil: Drugi kat. Motor lifta čudno zvuči. Treći kat.

Karpati: Četvrti kat.

Kalil: Četvrti kat. Ma to ne može biti. Malo ispod petog kata lift zapne i stane. I stoji.

Lomeier: Ne ide.

Fatima: Pa gdje je?

Kalil: Lift stoji. Ma to ne može biti. Više ništa ne funkcionira. Čak ni dugme za alarm.

Lomeier: Sad sam se sjetio: trebao bih uz lift postaviti natpis: lift u kvaru. A ne da se netko iščuđava ili da satima čeka.

Kalil: Pa ja ću poludjeti. Heej?!

Lomeier: Skini tu kutu kad si kod kuće, znala bi reći.

Karpati: Peti kat. Uzbuđen sam.

Kalil: Čuje li me netko?

Lomeier: I moram nazvati montere Lübbesa i Petersa.

Fatima: Pa ono je bio njegov moped. Trčim na kuhinjski balkon i gledam dolje. Da, eno ga, stoji tamo dolje - svoju crvenu kacigu pričvrstio je lokotom, kao i uvijek, o pakettreger. Ali gdje je Kalil?

Kalil: Heej?

Lomeier: Ali njih danas više neću nazvati. Sve dok je lift zaglavljen na sedmom katu ništa se ne može dogoditi.

Fatima: Izlazim iz stana, vrata ostavljam otvorena i trčim niz hodnik. Kalil? Ma ne može biti -

Karpati: Šesti kat.

Fatima: Lift se ne čuje. Onda je krenuo stepenicama. Idem mu ususret.

Kalil: Heej? Nitko me ne čuje.

Fatima: Čujem korake po stepenicama - to će biti on.

Karpati: Netko dolazi odozgora.

Fatima: Ne, to nije on, to je netko drugi.

Karpati: Neka žena koja izgleda poput Arapkinje prolazi pored mene s nervoznim pogledom i žuri niz stepenice.

Fatima: Prvi put ga vidim.

Lomeier: Ti znaš, ja ne volim tu kutu.

Fatima: Šesti kat.

Kalil: Ako je Fatima čula moped čudit će se gdje sam i tražit će me. Heej?

Karpati: Sedmi kat. Gore sam. Stan žene koja se tuširala morao bi se nalaziti na kraju hodnika. Nemam pojma što ću reći kada otvori vrata.

Lomeier: Stanka. Nikad mi ta kuta nije bila draga.

Kalil: Fatima?

Fatima: Peti kat.

Lomeier: Skoknut ću ja još jedanput gore pogledati. Idem ja sad gore i pitat ću Dehkeovu mogu li na brzinu provjeriti cijevi.

Karpati: Idem hodnikom. Šumi mi u ušima.

Kalil: Što ako me ovdje nitko ne pronađe?

Fatima: Četvrti kat. Trčim niz stepenice. Kalil?

Lomeier: Radije sada nego kasnije -

Karpati: Vrata stana su otvorena.

Lomeier: Ili ipak bolje malo kasnije - pa skoro da nije imala ništa na sebi.

Kalil: Čuje li me tko?

Fatima: Treći kat.

Karpati: Vrata stana su otvorena -

Fatima: Kalil? Gdje si?

Karpati: Heej?

Kalil: Heej?

Fatima: Heej? Drugi kat.

Lomeier: Bolje skoknuti malo kasnije.

Karpati: Ima li koga? Ulazim u stan.

Lomeier: Ili možda ne?

Kalil: Ma opet i opet pritišćem svu tu dugmad lifta. Nema smisla.

Fatima: Prvi kat.

Karpati: Srce mi udara.

Fatima: Bez daha sam. Prizemlje. Pada mi na pamet da sam gore ostavila otvorena vrata stana.

Karpati: Evo je. Leži na trosjedu i spava. Izgleda čarobno. Duboko spava. U mojim ušima šum vode, u mojoj glavi pjesma koja postaje sve jasnija.

Kalil: Čisti očaj.

Fatima: Nema Kalila. Ma to ne može biti. Izlazim na mali prostor pred zgradom. Tu stoji moped - kratak nalet toplog vjetra. Iza mene zalupe se vrata. A ja nemam ključ.

Lomeier: Idem sad gore.

Fatima: Vrata zgrade su zatvorena.

Karpati: Što ja tu radim? Stojim u tuđem stanu pored žene koja spava, koja jedva da ima nešto na sebi.

Fatima: Nema smisla pozvoniti Franziski - ona se ionako ne bi probudila.

Kalil: Ovdje unutra je tako vruće.

Fatima: Nitko ne dolazi, nitko ne izlazi.

Lomeier: Sad je imala dovoljno vremena odjenuti se. Idem duž hodnika u suterenu.

Karpati: Ja se spuštam na koljena pored zaspale žene. Pored njezinih bijelih ramena. Na malom stoliću pred trosjedom stoji skoro prazna boca konjaka.

Lomeier: Svjetlo se gasi.

Fatima: Svjetlo u hodniku se gasi. Nikoga s ključem od ulaznih vrata. Iznad mene balkoni, deset katova balkona i noćno nebo bez oblaka.

Kalil: Moram van.

Karpati: Popit ću gutljaj.

Lomeier: Idem po mraku dalje do stepenica.

Fatima: Preda mnom čitava gomila pločica s prezimenima pored zvonaca. Jedni pored drugih okomiti nizovi puni imena. Ritzkowsky, Ansorg, Richter, Sadiç, Tompson, Kröte, Baethge, Behrends, Schlösser, Rieling, Dacanalis -

Karpati: Ja dodirujem njezinu kratku kosu. Oprostite, ja -

Fatima: Heinrichs, Bartels, Düwel, Sander, Awram, Fischer, Eckstein, Viani, i tako dalje. Gdje početi. Svjetlo u hodniku opet se pali. Možda netko ide.

Lomeier: Voda nestaje u sedmom katu - a otkako je sunce zašlo u zidovima šumi još jače nego prije.

Karpati: Kada si malo prije otišla u kupaonicu tuširati se, ja sam stajao prijeko na prozoru i vidio sam te.

Lomeier: Prizemlje.

Karpati: Razumiješ - ja stanujem u kući preko puta, i ja sam te vidio kad si ušla u kupaonicu. Prozor s oknom od mliječnog stakla bio je otvoren. Sunce se ogledalo u malenom ormariću iznad umivaonika s četkicama za zube.

Lomeier: Vješam u prizemlju natpis o metalna vrata lifta. Lift u kvaru.

Kalil: Sjedim na podu u liftu i zurim u zatvorena sigurnosna vrata.

Fatima: Eno Lomeiera - hej!

Karpati: Vidio sam te - otvarala si pipe. I ti, ti si bila tako -

Fatima: Hej!

Karpati: Bila si tako - kako da to opišem -

Lomeier: Sedam katova pješice.

Kalil: Možda se dogodi nešto ako nečim odvalim sigurnosna vrata.

Fatima: Ne vidi me!

Karpati: Prozor od mliječnog stakla bio je otvoren, a sunce se odražavalo u ogledalu -

Fatima: Kreće prema stepenicama i - više ga nema.

Kalil: Možda će me onda bolje čuti -

Karpati: I tada sam te htio poljubiti - ali to još u tome trenutku nisam znao.

Fatima: Ona neće čuti, ali svejedno ću pokušati: pritišćem na naše zvonce: Dahke - Mansur.

Zvoni.

Karpati: Zvoni.

Lomeier: Prvi kat.

Karpati: Zvonilo je, ali ona se ne budi.

Fatima: Spava dalje.

Karpati: Spava dalje.

Fatima: dugo zvoni.

Fatima: Jasno -

Karpati: Sigurno je netko dolje pred ulaznim vratima, jer vrata stana su još uvijek otvorena -

Lomeier: Drugi kat.

Kalil: Pokušava ugurati prste u malen prorez duž sigurnosnih vrata.

Fatima: Idem zvoniti po redu odozgora prema dolje. Ispod nas, na šestom katu, stanuje Katja Hartinger, koja svakog petka navečer u podrumu pere svoje rublje. Otuda je poznajem. Ta je svakog petka navečer u ovo vrijeme u podrumu. Danas je petak.

Kalil: Ali vrata ne popuštaju ni za centimetar. Ni za centimetar.

Lomeier: Ti ništa nisi shvatio, baš ništa -, zašto mi to sad pada na pamet?

Karpati: Žena koja spava na trosjedu izgleda poput jednostavne, optimistične, znatiželjne -

Fatima: Katja ne otvara. Onda ću sad pokušati kod Heinrichsovih na petom. Ali čovjek noću ide raditi, a ona ne otvara kad njega nema.

Kalil: Čvrsto ću se leđima uprijeti o bočni zid pored dugmadi i tako s nogama pokušati potisnuti unutarnja vrata.

Lomeier: Treći kat.

Kalil: Okliznuo sam se -

Karpati: Izgleda kao da bi s njome mogla biti lijepa ona nedjeljnja jutra, na početku, kada po gradu istražujemo kafiće koje ne poznajemo -

Kalil: Još jedanput -

Fatima: Marion Richter s četvrtog obično večeri petkom, poput ove, provodi pred televizorom sa svojim prijateljem Andijem. Ona mora biti kod kuće.

Karpati: A pred nama stoje šalice s café latte ili latte macchiato.

Kalil: Vrata popuštaju.

Fatima: Ili kuhaju, a zatim zajedno odlaze u kadu.

Kalil: Ali ne mnogo.

Fatima: No hajde, hajde - Ja počnem razgovarati s interfonom iako mi još nitko ne odgovara. Halo? Halo?

Kalil: Još jedanput.

Fatima: Još jedanput pozvoniti.

-

Ma daj već jednom.

Kalil: Probajmo još jedanput.

-

Popusti. Popusti.

Lomeier: Četvrti kat.

Franziska: Moja majka u kuhinji. Električno svjetlo. Kasna jesen. Boja zidova na stepeništu. Stan mojih roditelja kada sam bila mala.

Sve je tako posebno.

Kalil: Upirem svom snagom. Nešto puca. Nema veze. Sigurnosna vrata popuštaju.

Fatima: Marion ne otvara. Nije kod kuće, a ni njezin prijatelj. Ili su stvarno u kadi.

Karpati: U kasno poslijepodne mi lutamo ulicama. Zastajemo na sredini malog mosta i zajedno gledamo u rijeku. Kakvo ljeto -

Kalil: Sigurnosna vrata su otvorena. Ali čudnoga mi čuda, čudnoga mi čuda, pa ja ne stojim pred golim zidom šahta od lifta. Ja stojim pred metalnim vratima lifta na petome katu. Kroz mali prozor na vratima vidim u hodnik. Ali vrata se ne daju otvoriti. Nekakav mehanizam osigurava bravu.

Franziska: Lijevo je dječja soba, desno kuhinja, kupaonica, ravno se ide u dnevnu sobu, iza nje nalazi se spavaća soba mojih roditelja. Ja imam četiri ili pet godina.

Lomeier: Ništa nisi shvatio - kako je to rekla.

Fatima: Uz zvonce trećeg kata nema prezimena i pločica je prazna, iako tu sigurno stanuje netko.

Kalil: Kroz prozorčić ne mogu vidjeti stepenište, ali čuje se kao da se netko uspinje stepenicama.

Lomeier: Peti kat.

Fatima: Zvonce s trećeg kata mogu čuti sve dovde. Vjerojatno su otvorena vrata od balkona. Da? pita glas preko zvučnika, neka žena. Glasovi u pozadini, glazba, možda kakva proslava. Halo, dobra večer, oprostite što smetam, nisam uzela ključeve, a zalupila su mu se vrata i -

Kalil: Halo?

Lomeier: Ili: u to valjda nisi uistinu povjerovao.

Franziska: Kad se podignem na nožne prste, ja točno mogu proviriti preko ograde kuhinjskog balkona. Između stambenih kuća voze se automobili, prolaze ljudi.

Kalil: Nitko me ne čuje.

Fatima: Žena mi govori na nekom stranom jeziku. Halo? Ja -

Pucketanje. Ona je spustila slušalicu svog interfona. Ja zvonim još jedanput.

Zvoni.

Čekati.

Karpati: Sve će biti novo i drugačije. Posebno.

Fatima: Halo? pita neki čovjek preko interfona.

Kalil: Halo?

Fatima: Halo? Ostavila sam ključeve, a zalupila su mi se vrata i sad bih htjela - opet glasovi, glazba, a onda više ništa.

Lomeier: Šesti kat. Ne mogu više.

Kalil: Ništa.

Karpati: Ispod vjeđa oči joj se miču amo - tamo. Ona sanja.

Franziska: Imam šest godina. Moji su roditelji vlasnici osiguravajućeg ureda. Ja sam sretno dijete. U jesen trebam krenuti u školu, i sve miriše po travi.

Ovog ljeta idemo na odmor. Mi smo u Turskoj. Na plaži. Majka mi kremom maže leđa. Pijesak je toliko vruć da čovjek na njemu sprži noge. Takvo što još nikad nisam doživjela.

Karpati: Promatram povijene crte njezinih usnica.

Fatima: Čovjek s drugog kata više ne živi tamo, iako mu ime još stoji uz zvonce. Navodno je umro, a njegova ga je kći pronašla mrtvog. Nemam pojma -

Kalil: Možda bih s odvijačem mogao razvaliti mehanizam - ili s kemijskom olovkom. Olovku imam u džepu.

Franziska: Na povratku se zaustavljamo u Istanbulu, u džamijama smo koje izdaleka izgledaju kao velike kornjače, idemo na bazar. Idemo do natkrivenog bazara gdje, kako moj otac pripovijeda, ima svega što možeš poželjeti. Moja majka kaže neka joj se držim za ruku, ali ja trčim daleko ispred kroz more prolaza, daleko ispred, i pritom gledam uvis u kupolasti svod i u svoje cipele.

Karpati: Hoću je poljubiti -

Franziska: Muškarci sjede pred dućanima i piju čaj iz malih čašica.

Moji roditelji nisu više iza mene, ja ne znam gdje su, izgubila sam ih. Preda mnom stoji, usred bazara, pred nekakvom kavanom, divovska deva.

Lomeier: Gore sam, sedmi kat. Šumi.

Karpati: Ljubim je.

Franziska: Netko mi rukom zatvara usta. Jedva još dolazim do zraka.

Karpati: Moje usne na njezinima, moja ruka za trenutak u njezinoj kosi.

Kalil: Mehanizam popušta, ali ne otvara.

Lomeier: Idem po hodniku do stana broj 7-32. Pa Mansurova je rekla da mogu još jedanput doći.

Franziska: I netko me odnosi. Opet vidim kupolasti svod. Ali ne više i svoje cipele.

Karpati: Ali zašto se ne budiš kada te ljubim.

Lomeier: Čitav hodnik šumi poput rijeke.

Fatima: Na prvom katu je sve mračno, toliko mogu odavde raspoznati.

Zvoni.

Uz zvonce piše Bremer, ali Bremerovi nisu tu. Možda su u kinu. Ili negdje - kad izbor baš i nije velik.

Karpati: Ta poljubi me -

Lomeier: Čitav hodnik ječi poput oluje.

Franziska: Šum zdenca. Voda. Zvuči skoro poput ptičjeg cvrkuta. Daleki smijeh.

Još je rano jutro. Moja sluškinja Fatima stavlja pored moga kreveta poslužavnik s čajem i ayranom, napitkom od jogurta. I s đevrecima.

Više mi nije šest. Sad imam dvanaest godina.

Karpati: Nešto me vuče, nešto me odvlači za sobom - povlači me svom snagom - što je to?

Lomeier: 7-32. Evo me. Čudno - vrata stana su otvorena.

Karpati: Ne mogu se oduprijeti -

Fatima: Ljudi u prizemlju zovu se Linhard. Pojma nemam tko su ti.

Lomeier: Halo? Ima li koga? Gospođo Dehke?

Fatima: Interfon šumi. Da? pita jedan ženski glas.

Lomeier: Nema odgovora.

Kalil: Mehanizam konačno popušta i osigurač na vratima iskače iz ležišta.

Fatima: Ja sam, Fatima Mansur sa sedmog kata, strašno mi je žao što vam smetam, ali slučajno sam ostavila ključ a zalupila su mi se vrata, biste li mi možda mogli otvoriti vrata?

Kalil: Vani sam.

Lomeier: Ulazim u stan. Halo?

Fatima: Automatska brava zuji. Opet sam u kući.

Kalil: O Bože. Hvala ti.

Lomeier: Eno je, tamo leži na trosjedu. Nema skoro ništa na sebi, samo je omotana ručnikom - spava, i osim nje nema nikoga. Gospođo Dehke? Na malom stoliću pored trosjeda stoji skoro prazna boca konjaka.

Kako tu leži - vlažan fluid na njezinoj koži. Kratka plava kosa oznojena, brzo diše, možda sanja.

Kalil: Trčim uz stepenice do Fatimina stana - ona me sigurno već tražila.

Lomeier: Stojim pored nje, promatram je. Ona spava.

Fatima: Trčim uz stepenice natrag do našeg stana.

Lomeier: Gospođo Dehke? Ona se ne budi.

Franziska: Ja sam ljubavnica šeika Al Harad Barhadba, ali šeik me ljubi nježno poput kćeri, netaknuta sam.

Od moje otmice iz Istanbula ja živim u haremu, u dvorcu gdje njegova visost prebiva, u pustinjskom gradu Kinsh el Saru.

Gledam kroz maurskim ukrasima urešen prozor na procvjetale naranče u dvorištu, vodoskok teče. Vlaga se diže prema plavom nebu. Krasno je. Prekrasno je.

Kalil: Šesti kat.

Lomeier: Ne znam zašto, ali ja najednom klečim pored nje, dodirujem njena gola ramena -

Franziska: Danas je poseban dan. Danas ću navršiti dvadeset godina, a kasnije će mi šeik, kojeg bih skoro mogla nazvati svojim ocem, oduzeti djevičanstvo. Više uopće ne mislim na svoj raniji dom, na svoje roditelje, oni mi nikad ne padnu na pamet.

Karpati: U glavi mi sve tutnji od zadaha alkohola.

Lomeier: I ljubim je. Koliko dugo nisam dotaknuo ženu, dodirnuo je, ljubim je.

Franziska: No Kafra, prva šeikova žena, bolesna je od ljubomore na mene, plavokoso dijete, i jučer me je noću u haremu glasno proklela.

Fatima: Prvi kat.

Franziska: Zato će joj šeik danas odrubiti glavu.

Lomeier: I ona dalje spava. Ništa se ne zbiva. Ja ustajem, a na svojim usnama osjećam još njezine. Što je, poželim viknuti na nju, što ti sa mnom to tu činiš -

Kalil: Sedmi kat. Trčim hodnikom do Fatimina stana, broj 7-32.

Lomeier: Šum je tako glasan. Zašto se ne budiš?

Ma spavaj, samo ti lijepo spavaj dalje na svom trosjedu u svome trosobnome stanu na sedmome katu, nisam te ja htio poljubiti, dogodilo se, želim otići odavde, van iz stana 7-32, ja posrćem prema vratima, vrata su još otvorena -

Kalil: Vrata stana su otvorena, čudno -

Lomeier: Prelazim preko praga i stojim u blještavom svjetlu. Zahvaća je vruć vjetar, i u mojim se očima žari pijesak.

Karpati: Netko viče. Gdje sam to ja?

Fatima: Drugi kat.

Kalil: Ulazim u stan. Fatima? Nitko ne odgovara. Halo? Ja za sobom zatvaram vrata. Fatima?

Franziska: No i bez trupa, u prašini, njezina jezovita lubanja još jednom mi dovikne:

Prokleta nek si. I neka se rastvoriš, neka se izgubiš, neka se ničeg više ne sjetiš od onog što si nekoć bila. I neka nesreću doneseš svakome tko ti poljubi usne, i neka nikada više ne vidiš mjesec sve dok jedne noći ne postaneš ono što uistinu jesi.

Karpati: Oko mene je staklo. Ja stojim u nekakvoj tekućini. Miriše po alkoholu. Ja stojim u konjaku.

Kalil: Jurim kroz kuhinjska vrata. Na podu leži Fatimin svežanj ključeva s devom.

Lomeier: Pijesak je svud oko mene sve do obzorja.

Franziska: Učinite nešto, urla šeik; učini nešto, tule žene.

Karpati: Ja sam u boci. Ja sam u boci konjaka na malom stoliću pored trosjeda iz koje sam baš netom popio gutljaj.

Lomeier: Visoko iznad mene stoji sunce.

Karpati: Kroz staklo vidim izobličenu, uvećanu ženu koja spava na trosjedu, ženu koju sam upravo poljubio.

Ona još uvijek sanja. Još uvijek se njezine oči ispod vjeđa miču amo - tamo.

Franziska: Krvnikova sjekira tek sada okomito na dvije polovice raspolovljuje odrubljenu glavu. Tišina.

Kalil: Heej? Ima li koga?

Fatima: Treći kat.

Kalil: Na trosjedu u dnevnoj sobi leži - kao i uvijek kada dođem - Franziska, Fatimina sustanarka, i spava.

Karpati: Ja sam sićušan. Moje jedan centimetar duge cipele natopljene su konjakom. Nada mnom je grlo boce, koju sam zaboravio začepiti, nedosežno visoko. Propuh koji se stvara u otvoru boce proizvodi dubok ton. Heej?

Lomeier: Nalazim se u pustinji. Tako je svijetlo da jedva mogu otvoriti oči. Pogledam se - inače se nisam izmijenio - sandale, siva kuta, sve kao i uvijek. Žega tako isušuje da mi se ni kap znoja ne spušta niz čelo.

Kalil: Nema skoro ništa na sebi.

Franziska: Kakva mora.

Kalil: Lijepa je.

Karpati: Nekakav čovjek ušao je u sobu. I stoji pored trosjeda.

Franziska: Gdje sam?

Kalil: Ona se budi - heej.

Fatima: Četvrti kat.

Franziska: Ležim na nekakvom trosjedu u nekakvoj sobi. Pored mene je mali stolić. Na njemu stoji skoro prazna boca konjaka. Nemam skoro ništa na sebi, samo sam omotana ručnikom. Gdje sam ja to?

Nepoznati muškarac stoji pored mene i gleda me. Kako sam ovamo došla?

Kalil: Heej - izgleda zbunjeno. Možda je sanjala.

Karpati: Kako sam dospio u ovu bocu -

Franziska: Moj pogled juri sobom - umjesto prozora urešenih maurskim ukrasima ostakljeni zid s radijatorima i zavjesama. Vani je noć. Ispred televizor koji stoji na tapisonu boje pijeska. Grafike i plakati na zidovima, pored njih jeftini regali i fotografije ljudi koje nikad u životu nisam vidjela -

Kalil: Sve je u redu?

Karpati: I kako ću ja sad opet izaći? Upomoć!

Lomeier: Čitav dan trčkarati u toj kuti, pa ti to valjda ne misliš ozbiljno, ili...?

Karpati: Žena se probudila, ali me ne čuje. Pored nje stoji muškarac velik poput diva.

Heej? Zar ne me vidite? Ovdje sam!

Fatima: Peti kat.

Lomeier: Zašto ne?

Franziska: Nisam u stanju ni riječ prozboriti.

Lomeier: Ta kuta izgleda smiješno. I ti sâm si smiješan.

Kalil: Ona šuti. Ja sam Kalil - Fatimin prijatelj. Vrata stana bila su otvorena. Znaš li možda kamo je Fatima otišla?

Još do malo prije bio sam zarobljen u liftu - na petom katu - ali nekako sam se uspio izvući. Ubuduće ga je bolje ne koristiti.

Franziska: On se smiješi. I govori o nekakvom liftu.

Karpati: Ona ustaje, pazi na to da ju ručnik čitavu pokriva, odlazi do prozora. Heej?! Pa zar vi mene ne čujete?

Kalil: Ona ustaje i odlazi do prozora.

Franziska: Ja stojim uz ostakleni zid novogradnje, na sedmom ili možda na osmom katu.

Karpati: Ona gleda van.

Franziska: U ovakvoj kući provela sam prve godine svoga djetinjstva. O Bože. Iznad naselja neboderâ stoji mjesec, i tako mi je kao da ga godinama nisam vidjela.

Kalil: Čudno se ponaša.

Fatima: Šesti kat.

Karpati: Šuplji zvuk u grlu boce -

Franziska: Kao da se rastvaram, kao da se topim, tako se osjećam.

Lomeier: Preko oštrih grebena dina zavija vjetar.

Franziska: Trebam pomoć.

Lomeier: Ti si smiješan. Od samoga sebe praviš budalu.

Kalil: Najednom mi se baca u zagrljaj.

Karpati: Ona trči k njemu.

Franziska: Molim te - izbavi me. Počela sam se rastapati. To je kletva šeikove žene - odvedi me odavde.

Lomeier: To su sjećanja od kojih se čovjeku stisnu pesnice.

Kalil: Što?

Franziska: Ja te ne poznajem, ali nemoj pobjeći. Pomozi mi, odvedi me natrag u pustinjski grad Kinsh el Sar. Šeik Al Harad Barhadba bogato će te nagraditi, ne ostavljaj me samu u ovoj mori.

Lomeier: A pri tome sam bio tako ponosan što joj mogu sve pokazati: uređaje za grijanje, za ventilaciju, spaljivač smeća i motor lifta.

Karpati: Ona se čvrsto lijepi uz njega -

Kalil: Prestani!

Karpati: I više ga ne pušta.

Franziska: Ne, molim -

Karpati: Ručnik joj pada s ramena.

Kalil: Ma pusti -

Karpati: Ona je gola.

Fatima: Sedmi kat. Gore sam.

Franziska: Ostani -

Kalil: Što ti je?

Ona se gola prilijepila uz me.

Fatima: Idem niz hodnik do našega stana.

Kalil: Pokušavam se osloboditi.

Franziska: Ne odlazi.

Kalil: Prestani -

Franziska: Molim te -

Lomeier: Ili si namjeravao čitav život provesti ovako? Ja nisam -

Fatima: Vrata stana su zatvorena. Ali ja sam ih ostavila otvorena.

Karpati: Ona na trenutak pritisne svoje usne o njegove.

Kalil: Poljubila me - ne znam kako se to moglo dogoditi.

Fatima: Kako to da su vrata sada zatvorena? Pritišćem o zvonce.

Zvoni.

Karpati: Zvoni.

Kalil: Zvoni.

Franziska: Nešto zveči.

Kalil: Pokušavam doći do vrata.

Franziska: Nemoj pobjeći.

Fatima: Ništa se ne događa. Ali u stanu čujem glasove.

Kalil: Pusti me!

Franziska: Ne!

Karpati: On se oslobađa. On trči k vratima, ona za njim - više je ne mogu vidjeti.

Fatima: Vrata se otvaraju.

Kalil: Preda mnom stoji Fatima. Iza mene stoji Franziska, koja se opet prilijepila uz mene, gola -

Lomeier: Na vrhu jedne pješćane dine, u vrućem zraku, preda mnom se pojavljuje treperava silueta beduinskog šatora. Krećem u smjeru šatora.

Jer ti sve krivo napraviš, rekla je.

Fatima: Franziska -

Franziska: Pred vratima stoji jedna žena -

Fatima: Preda mnom stoji Kalil - iza njega Franziska, i ona je gola -

Kalil: Ništa ne mogu reći -

Fatima: Svinjo jedna -

Kalil: Ne, ne -

Franziska: Ta žena mi se čini poznata -

Fatima: Ti svinjo odurna.

Kalil: Ne, ma -

Franziska: Ostani uz mene, molim te -

Fatima: On zuri u mene razrogačenih očiju. Ubit ću te -

Kalil: Fatima -

Lomeier: Jer uvijek sve krivo napraviš.

Moje noge tonu u pijesak, ja padam, uspravljam se i trčim dalje u pravcu šatora.

Fatima: Nož - zaklat ću te. Treba mi nož.

Kalil: Ona jurne pored mene.

Franziska: Žena jurne pored nas.

Karpati: Neka žena upada u stan i nestaje u kuhinji.

Lomeier: Dina ja tako strma, jedva se uspinjem.

Karpati: Žena se opet vraća.

Kalil: Ona se vraća. U ruci drži nož.

Fatima: On bježi.

Kalil: Hoće me ubiti.

Franziska: On bježi.

Kalil: Ona trči za mnom.

Fatima: Franziska me slijedi - gola.

Kalil: Koristim prednost, trčim niz stepenice. Upomoć!

Fatima: Ubit ću te, namjerno si me namamio iz stana da bi mi sustanarku pojebao u snu!

Franziska: Ja trčim za njim. Ona žena viče.

Fatima: Eno ga, već je i na stepeništu.

Lomeier: Skoro sam na vrhu. Preda mnom, udaljen možda još pedeset metara, vidim šator.

Kalil: One me slijede. Ja trčim stepenicama.

Fatima: Stani -

Franziska: Pa u kakvoj sam ja to kući?

Karpati: Više nikoga. Stan je prazan. Ja sam sâm.

Lomeier: Heej? Ima li koga? Vjetar zviždi. Zavija. Šumi, udara o šator.

Kalil: Šesti kat. Ona su sad na vrhu stepenica.

Karpati: Iskrivljen u staklu preda mnom - rub stola. Tapison boje pijeska. Televizor. Radijator. Jeftini regali za knjige. Trosjed. Njezin ručnik na podu.

Kalil: Daleko otraga, na kraju hodnika, otvaraju se vrata jednog stana. Uđi, čujem kako mi govori neki ženski glas baš kao da žena koja me poziva stoji tik uz mene.

Lomeier: Jedna žena iznutra odmiče zastor na ulazu u šator i poziva me da uđem.

Kalil: Trčin niz hodnik do stana. Ne mogu više.

Franziska: Ne tako brzo.

Kalil: Broj 6-32. Na pločici pored zvonca piše Hartinger. Vrata su otvorena.

Fatima: Šesti kat. Nestao je. Gdje je - svinja se negdje skriva.

Lomeier: Ulazim u beduinski šator. Moje se oči najprije moraju priviknuti na iznenadnu tamu.

Na sredini šatora stoji žena. Sama je.

Karpati: Ja sam sâm u nekoj boci u nekom stanu koji izgleda poput tisuća drugih stanova.

Franziska: Otišao je.

Kalil: Zatvaram iza sebe vrata i duboko udahnem. Preda mnom stoji mlada žena. Upravo sam htjela objesiti rublje, kaže. I pritom raskopčava bluzu. Zatim se okreće i saginje nad stalak za sušenje rublja. Dođi.

Lomeier: Žena izgleda jezovito. Široka ljubičasta brazgotina proteže joj se oko čitavog vrata, a jedna druga, okomita brazgotina dijeli joj lice nadvoje od tjemena do brade.

Karpati: Sve mi je to poznato: soba, namještaj. Tako sam i sâm već stanovao. Sâm. A i u dvoje.

Kali Dođi, kaže ona.

Fatima: Kalil je nestao. Vraćam se. I to bi bilo to.

Franziska: Onaj čovjek je otišao. Postaje mi hladno. Žena se šuteći okreće. Ja idem za njom. Pa što bih inače -

Fatima: I za mene je s time svršeno.

Kalil: Dođi ovamo -

Karpati: Iza stakla boce promiču lica ženâ s kojima sam, među namještajem kao što je ovaj, jednom bio blizak. Samo kako su se promijenila. Kako su stara. Ona danas izgledaju onako kao što su tada izgledale njihove majke.

Franziska: Čekaj -

Fatima: A malo morgen.

Franziska: Ali -

Fatima: Kuš.

Karpati: Sa stisnutom pesnicom udaram o staklo. Ništa se ne događa, ništa se ne mijenja. Na pamet mi padaju sva nadanja, svi novi počeci, sve zajedničke stvari što su se jednom iskrile s tih lica, prvi poljupci, ljetne noći provedene zajedno u parku, na terasama i balkonima, velikodušnost, dogovor koji se jednog dana raspline, nestane, iako ljudi još uvijek tako čvrsto računaju jedan s drugim - u stanovima poput ovog, ili kao što je moj, ili možda u onim negdašnjim stanovima s prohodnim ugradbenim ormarom, ili s onom neobičnom kupaonicom, kojoj smo su uvijek tako sočno smijali.

Fatima: Sedmi kat.

Kalil: Ja neću -

Karpati: To je pakao: to što čovjek misli da će sve biti dobro, barem ovog puta, a onda sve to ne bude tako, već možda još i gore nego što je ikad prije bilo.

Fatima: Idem niz hodnik do našeg stana.

Karpati: Kako nezaustavljivo postajemo ono što na koncu jesmo - Mrači mi se pred očima.

Lomeier: Lijepo što si ovdje, kaže žena s brazgotinom.

Kalil: Ali ja ne mogu drugačije -

Lomeier: Što to šumi tako glasno? Vjetar? Ne, kaže ona, pa ti znaš, to je voda.

Voda?

Da.

Kakva voda?

Pa ona voda koju ti već čitav dan tražiš - i zato si ovdje.

Ona voda koja nestaje na sedmom katu?

Točno, kaže ona i zajedljivo razvuče ona svoja na četvero razdijeljena usta. Iza mene pred otvorenim ulazom u beduinski šator iz pustinjskog pijeska prokulja vodoskok i vine se dvadesetak metara visoko u nebo. Voda, voda!

Kalil: Ona stenje tako glasno, viče skoro -

Lomeier: Voda te dovela ovamo i sad će te odnijeti tvojoj zaručnici, čujem kako viče žena s brazgotinom, zbogom ostaj!

Kalil: Ona viče i skoro je prevrnula stalak za rublje.

Lomeier: Šator i žena rastvaraju se pred mojim očima u zraku - što je ona time mislila? Koja zaručnica - nema odgovora.

Fatima: Opet sam u stanu, idem u svoju sobu, vadim kovčege i počinjem se pakirati.

Franziska: A kuda ćeš?

Fatima: A kuda ću? Franziska stoji gola na vratima moje sobe. Pa što to tebe briga? Obuci konačno nešto.

Franziska: Samo sam htjela pitati - možda bih mogla poći s tobom -

Fatima: Nikad. Odjebi. Obuci nešto. A ako si možda zaboravila: tvoje stvari su jedna vrata dalje, u ormaru pored.

Lomeier: Čitava pustinja puni se vodom.

Fatima: Ona odlazi. Ja pakiram svoje stvari. Svoje stvari koje sam tu eto jednom raspakirala i onda ih i stavila u ormar. Onako kao što svi to rade sa svojim stvarima i sa svojim ormarima. Ali ja nemam pojma kako sam uopće ovamo došla, toga se više ne mogu sjetiti.

Lomeier: Pustinja se pretvara u rijeku.

Fatima: Jednoga dana stajala sam pred vratima, dolje, imala sam ključ u rukama i znala sam: ja sada ovdje stanujem. Tu je poštanski sandučić, ono su vrata od lifta, liftom ćeš se penjati do sedmog kata, ovdje je tapison boje pijeska i televizor i jeftina polica za knjige, a ovo je moja sustanarka, Franziska, koja uvijek spava i koja navečer više ne zna što je bilo ujutro.

Lomeier: Pustinja se pretvara u bujicu, u morski tjesnac. Ja stojim na ogradi skele koja plovi preko Bospora. Preda mnom leže istanbulski minareti. Ovdje sam već bio. Na našem svadbenom putovanju. Prije dvadeset i četiri godine.

Sjećaš li se još? pita me jedan ženski glas. Desno pored mene stoji neka žena koja izgleda kao Helga, moja prva žena, ona nosi isto dijete kao i nekad, izgleda potpuno nepromijenjeno, samo što joj se niz lice, od čela preko nosa pa do brade, spušta široka okomita brazgotina. -

Fatima: Bacam stvari iz ormara, suknje, hlače, pulovere, majice s kratkim rukavima i tako dalje, sve.

Kalil: Ona se previja, vrti se podamnom.

Fatima: Mislim pritom na Kalila. Mislim na to kako me prevario s mojom sustanarkom.

Franziska: Ma tko je mogao biti onaj čovjek koji je prije bio tu?

Kalil: Ovo mora prestati -

Franziska: U sobi, u koju me ona žena poslala, stoji ormar.

Sjećaš li se još kako si tada došao k meni - zbog kvara na vodovodu u mome stanu na sedmome katu. Bilo je to ljeti usred noći, pun mjesec svijetlio je iznad krovova novoizgrađenog naselja. Ti nisi računao da će te netko još nazvati u to doba. Konačno si otklonio kvar, ma to je bila prava pravcata poplava s kata iznad, i ti si stajao tu, na balkonu, sa zavrnutim rukavima - tada još nisi imao kutu. Možda si te večeri imao nešto sasvim drugo u planu, i kasnije, kada smo razgovarali kako je to bilo kada samo se upoznali, ti to nikada nisi priznao. To ljudi tako vole. Sjećati se kako su se upoznali. Ili kako su se prvi put poljubili. Znaš li još? Htio si pušiti i bio si na kuhinjskom balkonu, a meni si se odjednom učinio tako lijep - tako snažan, a istovremeno tako neopušten i nespretan, i ja sam pomislila: čitav bih svoj život mogla podijeliti s njime, njega hoću, njega, i nikog drugoga. I tada sam te prvi put poljubila - ispod punog mjeseca na kuhinjskom balkonu na sedmome katu.

Franziska: Otvaram ormar.

Lomeier: Nemoguće je da si ovdje, vičem, ti nisi ovdje, zašto me slijediš - pusti me!

Kalil: Otimam se od nje.

Fatima: Tako je zagušljivo. Idem do prozora.

Franziska: U ormaru je odjeća koja mi se čini poznata -

Kalil: Nemoj sad prestati, nemoj sad prestati, viče ona, ja teturam k vratima, vrati se, viče ona -

Lomeier: Pa što ti ja radim, kaže ona - ja samo neću da ti meni budeš nevjeran - pusti me, poludjet ću, i zabijam joj ispitivač, koji uvijek sa sobom nosim u prsnom džepu svoje kute, duboko u oba oka, i opet, i opet zabadam.

Ali ona samo tiho kaže 'oh', a onda se nasmije - i onda se raspline - upravo kao i sada -

Kalil: Nemoj prestati, viče - a kad otvorim vrata stana ona zaurla poput vuka.

Franziska: Bluza, suknja, uske, ali udobne cipele - sve mi je, izgleda, po mjeri -

Fatima: Tišinu pozaspalog naselja propara urlik. Krik poput dernjave vuka ili vučice.

Kalil: Bježim niz hodnik do stepeništa i skoro padam niz stepenice. Urlik odzvanja kroz katove.

Franziska: To je odjeća laborantice, medicinsko-tehničke asistentice.

Fatima: To zavija nekakva žena.

Lomeier: Vi morate znati, kaže lijevo pored mene neka žena, mi smo već bili ovdje, pred dvadeset i četiri godine, a čovjek uz nju kimne. S našom kćerkom, koju smo tada izgubili -

Fatima: Stvari su spakirane.

Kalil: Peti kat. Sasvim daleko otraga, na kraju hodnika, otvaraju se vrata jednog stana.

Franziska: Sa svakim komadom odjeće koji obučem, sjećanje mi postaje jasnije: ja sam medicinsko-tehnička asistentica. Radim u laboratoriju, svakoga dana od pola devet do sedamnaest sati.

Kalil: Uđi, ja te već čekam, čujem kako mi govori ženski glas kao da žena koja me poziva stoji tik uz mene. Ja neću, ali usprkos tomu trčim niz hodnik do stana.

Lomeier: Izgubili smo je, kaže žena, ovdje u Istanbulu, na bazaru, pred dvadeset i četiri godine - plavokoso dijete, otad je nikada više nismo ni vidjeli, niti smo išta o njoj čuli, kao da je nikada nije ni bilo. I ona zatrese glavom.

Fatima: To je sve.

Kalil: Heinrichs piše na pločici pored zvonca. Vrata su otvorena.

U vratima stoji ona.

Fatima: Više od ovoga neću ponijeti.

Kalil: Haaj, kaže žena - gospođa Heinrichs. Moglo bi joj biti skoro četrdeset.

Franziska: Moja glavni posao sastoji se od analiziranja uzoraka krvi. Glavninu toga obave aparati.

Kalil: I pritom razvezuje čvor na remenu koji joj drži kućnu haljinu -

Fatima: Idem. Ali ponijet ću i nož ako možda još na stepenicama sretnem onu svinju Kalila.

Franziska: A ona žena bila je Fatima, s kojom ovdje živim već godinama, otkad točno e to ne znam, a gdje je? Zašto je tu poluodjevena stojim ispred ormara? Fatima?

Kalil: A ispod ne nosi ništa -

Lomeier: Čovjek pored žene na ogradi kaže: ali možda je to tako bilo i dobro. Pomisli samo koliko bi nas to dijete svih ovih godina koštalo, uzmimo samo obrazovanje, što sve mi sebi nikada ne bismo mogli priuštiti. Sva ta putovanja -

I onda mi pruži svoju posjetnicu: Helmut Dehke, osiguravatelj.

Fatima: Na podu pred vratima stana još leži moj svežanj ključeva s privjeskom u obliku deve, koji sam tamo ispustila kada sam s vrećicama došla kući.

Pojma nemam zašto imam sve te ključeve - to kao da su ključevi od čitave palače.

Kalil: Žena tako glasno stenje -

Fatima: Da se još oprostim od Franziske?

Lomeier: Sunce nestaje iza zlatnoga roga i Sulejmanije, mračno je.

Fatima: A zašto bih? Zatvaram za sobom vrata stana i idem hodnikom. Onaj se urlik još uvijek razliježe neboderom.

Lomeier: Ograda šlepa nalazi se iznad naselja novogradnji. Ja stojim na prozoru jednog od stanova u kući kao što je moja.

Ovdje sam već jednom bio, poznato mi je kako je tu zagušljivo, trosjed je prazan, ali na malom stoliću pored njega stoji skoro prazna boca konjaka, uzet ću je, trebam zraka, zraka i rakije i jednu cigaretu.

Karpati: Dolazim k sebi. Nešto me baca amo - tamo. Natopljen sam konjakom, lupam glavom o staklo, jedva da dolazim do zraka - netko nosi bocu.

Fatima: Pojma nemam kuda ću.

Lomeier: Žurim na kuhinjski balkom.

Karpati: Pod juri ispod mene - tapison boje pijeska, hodnik i PVC-pod u kuhinji...

Lomeier: Tu stoje još one vrećice iz dućana -

Karpati: ...prag vrata što vode na balkon, beton.

Lomeier: Ispod mene leži naselje. Stojim uz ogradu kuhinjskog balkona. Cigareta. Neobičan urlik razliježe se neboderom - što bi to moglo biti? I gdje li sam ja to još malo prije bio? Sada primjećujem da još uvijek u ruci držim posjetnicu onog čovjeka sa šlepa: Helmut Dehke, osiguravatelj.

Franziska: Gdje je Fatima?

Kalil: Pa to, pa to ne ide i ne ide.

Lomeier: Treba mi gutljaj.

Karpati: O, Bože.

Kalil: Ili -

Lomeier: - ili bolje ipak ne. Dolazi netko.

Karpati: Netko drži mene i bocu iznad prsobrana kuhinjskog balkona.

Fatima: Stigavši do stepenica gledam natrag niz hodnik: u zidovima šumi metal vodovodnih cijevi - možda se sad na osmom, na devetom i na desetom katu opet pojavila voda.

Franziska: Netko stoji na kuhinjskom balkonu.

Lomeier: To je Dehkeova.

Franziska: Ah, to je Lomeier, pazikuća, koji je ovdje sigurno još zbog pritiska vode. Puši.

Karpati: Ispod mene sedam katova dubine, a između samo stakleno dno boce.

Kalil: Ma ne želim ja to.

Lomeier: Ona prilazi i stane pored mene.

Fatima: Trčeći se spuštam niz stepenice. Sa svakom stepenicom ono zavijanje je sve glasnije.

Kalil: Brišimo. Ona me očajnički pokušava zadržati, ali ja je odgurujem. Ona, na koljenima, urla: Što mi to radiš?

Karpati: Ispod mene svjetiljke, prostor ispred kuće, parkirani automobili i autobusna stanica.

Franziska: Lijepa večer, zar ne? Mjesec je tako svijetao.

Karpati: Pa čujte me konačno!

Lomeier: Vi ste se probudili -

Franziska: Da - jesam - ne znam - već ste dugo ovdje?

Lomeier: Možda nekoliko minuta.

Franziska: I?

Kalil: Uspijevam doći do ulaznih vrata. Ona ostaje otraga i stane zavijati poput vuka.

Karpati: U krugu svjetlosti oko svjetiljke nekoliko mladih puši. Mogu ih čuti kako se smiju.

Lomeier: Što i?

Franziska: Jeste li što pronašli?

Kalil: Hodnikom natrag do stepenica -

Franziska: Mislim, jeste li već pronašli gdje to voda nestaje na sedmom katu -

Lomeier: A to - da, da.

Franziska: Da?

Lomeier: Da.

Fatima: Šesti kat. Zavijanje postaje sve jače. Sada se odasvuda čuje. Što je to? Ja zastajem.

Kalil: Ja trčim niz stepenice.

Lomeier: Ona izgleda kao sasvim nova osoba.

Franziska: On se pušeći naslonio na ogradu kuhinjskog balkona i promatra naselje u noći. U ruci drži skoro praznu bocu konjaka iz dnevne sobe.

Lomeier: Vi ste sigurno duboko, baš onako duboko spavali -

Franziska: Da, da -

Lomeier: Ona se pored mene naslonila na ogradu kuhinjskog balkona i promatra naselje obasjano mjesečinom. Iza prozora nebrojenih stanova gore svjetla iza zavjesa. To da sam je poljubio, ona, čini se, nije ni primijetila.

Franziska: Sanjala sam jedan čudan san.

Kalil: Četvrti kat. Sasvim otraga, na kraju hodnika, otvaraju se vrata jednog stana.

Lomeier: Da?

Noć je topla. Više ništa ne šumi. Samo ono zavijanje. Zvuči skoro kao pustinjski vjetar.

Karpati: Nekakvo se zavijanje prolama u noći, skoro kao da vjetar zvižduće u grlu boce, ali ipak ne takvo -

Kalil: Dođi k meni, kaže mi jedan ženski glas na uho, baš kao da se žena koja me poziva nalazi tik do mene.

Franziska: Da - ja sam sanjala da me je neki čovjek poljubio u snu i da je odmah nakon toga nestao - kamo, e to više ne znam - u nekakav beduinski šator ili u nekakvu bocu kao što je ova, ne mogu se više sjetiti.

Kalil: Ja to neću, no usprkos tomu odlazim niz hodnik do otvorenih vrata.

Fatima: Peti kat.

Kalil: Marion Richter piše na pločici pored zvonca.

Karpati: On se nervozno poigrava s bocom u ruci. Ako me sad ispusti, ako mu sad boca klizne iz prstiju, strovalit ću se u smrt s visine od sedam katova.

Kalil: Ne mogu drugačije - ulazim u stan.

Lomeier: Sasvim sam zaboravio na bocu konjaka u svojoj ruci.

Oh, oprostite mi, molim, što sam se samo tako poslužio, ali -

Franziska: Ne, ne, molim, ako još i u ovo doba morate raditi, onda biste barem -

Lomeier: A ja zapravo ne želim ništa -

Kalil: Haalooo, kaže žena, koja stoji preda mnom u hodniku. Ja sam Marion. Upravo sam htjela leći u kadu. Ili bi ti radije gledao televiziju? Mog prijatelja Andija noćas nema. Ili bi možda najprije nešto skuhali?

Franziska: A onda je voda sve poplavila, a nekakav muškarac stajao je pored mene u dnevnoj sobi, i ja sam slučajno dotakla njegove usnice, ali on je pobjegao.

Zašto ja to njemu pričam?

Kalil: Dođi, idemo u kuhinju.

Lomeier: Ona stoji pored mene i pokatkad mi dobaci nesiguran pogled. Zgodna je.

Karpati: Ne želim umrijeti -

Franziska: Dobro izgleda. Zašto to nikad prije nisam zapazila. Samo kuta malo smeta.

Kalil: Žena se pred hladnjakom počne skidati.

Fatima: Četvrti kat.

Franziska: Biste li imali nešto protiv ako bi na trenutak skinuli tu vašu kutu?

Lomeier: Ja - ne, nimalo, kako to, kuta vam smeta?

Franziska: Ma samo sam na trenutak htjela -

Lomeier: Molim -

Skidam kutu i usput u vanjski džep sakrijem onu posjetnicu. Kako bih joj to mogao objasniti -

Karpati: Molim -

Fatima: Trčeći i dalje silazim stepenicama.

Karpati: He!

Franziska: Čekajte, pomoći ću vam, pridržat ću bocu za to vrijeme.

Lomeier: Ne, ne, ide to.

Karpati: On stavlja bocu na uzak rukohvat balkonske ograde i skida kutu.

Ako sad netko od njih dvoje gurne bocu, ja sam mrtav čovjek.

Lomeier: Tako.

Franziska: Samo sam htjela vidjeti kako izgledate bez kute.

Fatima: Nešto nije u redu. Okrećem se i sad se opet uspinjem stepenicama.

Lomeier: Ona se smiješi.

Franziska: Vjerojatno ste večeras imali nešto sasvim drugo u planu nego po vodovodnim instalacijama tragati za nekakvom pukotinom.

Kalil: Ona stenje.

Lomeier: Vi mislite, ja bih večeras još nekud izašao - sigurno ne bih.

Franziska: Mirno možete priznati... neću ja pitati s kim.

On se smije. On je snažan i tako -

Karpati: Ja pritišćem lice o staklo. Zašto me ne vidite?

Fatima: Četvrti kat. Što je to? Trčim niz hodnik.

Lomeier: Ona mi se sviđa.

Franziska: Tako je neopušten i nespretan. Htjela bih ga poljubiti.

Lomeier: Kad bi me sad poljubila -

Fatima: Vrata Marion Richter u stanu broj 4-32 samo su pritvorena. Zašto?

Franziska: On se okreće k meni.

Lomeier: Ona se primakla k meni.

Fatima: Ulazim u stan.

Karpati: On se okreće k njoj. Istovremeno, ona se primiče k njemu.

Fatima: Stojim u predsoblju tuđega stana. Iz kuhinje dopiru zvukovi.

Franziska: Moj lakat nehotice dotiče bocu konjaka koja još uvijek stoji na rukohvatu balkonske ograde.

Karpati: Ona laktom dotiče bocu. Boca se naginje.

Kalil: Ona tako glasno stenje.

Karpati: Boca se prevrće preko prsobrana balkonske ograde i strovaljuje se u dubinu. Ja padam. Boca se strovaljuje s visine od sedam katova. Ja padam s visine od sedam katova.

Fatima: Stojim u kuhinji tuđega stana. Kuhinja je ista onakva kakva je i u Franziskinu stanu. Preda mnom Kalil i Marion Richter uz hladnjak. Ona je gola. A on - oni me ne primjećuju. Ona stenje.

Karpati: Šesti kat. Na balkonu žena koja urla na mjesec. Pločnik mi juri usuret. A istovremeno se sve odvija strašno polagano.

Lomeier: Ona stoji centimetar od mene.

Franziska: Sasvim sam mu blizu.

Fatima: Ja stojim iza njih. Oni me ne vide.

Karpati: Peti kat. Na balkonu žena koja urla na mjesec. Svjetla u prozorima pretvaraju se u uske trake.

Lomeier: Jedva se još usuđujem disati.

Franziska: Ja svoje ruke pažljivo stavljam na njegove grudi.

Kalil: Otkucava kuhinjski sat. O vrata hladnjaka okačeni su šareni magneti.

Lomeier: Ona svoje ruke pažljivo stavlja na moje grudi.

Fatima: Ja mu zarivam nož u leđa.

Kalil: Ona viče. Što je to? Krv na njezinu licu.

Karpati: Četvrti kat. Neka žena nožem probada muškarca. Krv na prozorskom staklu.

Fatima: Ja sam sluškinja šeika Al Harad Barhadba. Nalazim se u dvorištu njegove palače u pustinjskom gradu Kinsh es Saru. Noć je jasna, i grane narančinih stabala bacaju plave sjene. U svojim rukama držim kuhinjski nož, ali gdje je svežanj ključeva od nebrojenih vrata ove velike kuće koji inače uvijek uz sebe nosim -

Lomeier: Ona me ljubi.

Franziska: On me ljubi.

Karpati: Treći kat. Nekakva proslava. Glazba.

Kalil: Što je to?

Franziska: To je prvi poljubac u mome životu.

Karpati: Drugi kat. Tama.

Lomeier: Mi se ljubimo. Prvi put. Držim je najčvršće što mogu.

Karpati: Prvi kat.

-

Ja sam mrtav.

Franziska: Mi se ljubimo. Ja zatvaram oči, ali ipak osjećam mjesečinu.

Karpati viče. Kalil viče. Jedna boca s nadstroplja pada na pozornicu i razbija se.

Preveo Dubravko Torjanac