Zapaženi mađarski autori u hrvatskom prijevodu

Jelencore — Antologija suvremene mađarske poezije, urednik: Goran Rem, prevoditeljica: Kristina Peternai, nakladnik: Ogranak Matice hrvatske Osijek, 2003.

Antologija Jelencore nastala je kao dio paralelnog projekta osmišljenog i izvedenog između Matice hrvatske Osijek i časopisa za književnost Jelenkor iz Pečuha.

Naime, dogovoreno je da mađarski priređivač, u ovom slučaju Zoltán Ágoston, koji je inače i glavni urednik toga časopisa, napravi izbor pjesama iz suvremene mađarske produkcije te kratak predgovor, a Matica hrvatska Osijek pobrinut će se da se te pjesme prevedu te objaviti knjigu.

Isti je proces tekao i u suprotnom pravcu: priređivač Goran Rem napravio je odabir suvremene hrvatske poezije i zbirku nazvao po pjesmi Branka Čegeca, Kronika melankolije: antologija hrvatskih postmodernih pjesnika (A melankólia krónikája: Posztmodern horvát költok antológiája), objavljena u Pečuhu 2003. godine. U Antologiju su uvršteni sljedeći autori: Branko Čegec, Zvonko Maković, Delimir Rešicki, Branko Maleš, Marijana Radmilović, Ivan Herceg, Bruno Andrić Brmba i drugi. Mađari su za prijevod hrvatskih pjesnika angažirali nekoliko prevoditelja.

Cijeli projekt trajao je oko dvije godine, no i mađarski i hrvatski čitatelji sada imaju uvid u glavne tijekove suvremenog pjesništva svojih susjeda.

Pjesme koje se nalaze u Antologiji u velikoj mjeri povezuje činjenica da dobar dio autora surađuje sa časopisom Jelenkor koji od 1958. izlazi u Pečuhu te slovi kao jedan od najpoznatijih predstavljača suvremene mađarske književnosti.

Pjesme koje možemo pročitati u Antologiji ne označuju nikakav jednostrani književni pravac ili pokret; one čine svojevrstan presjek suvremenog mađarskog pjesništva, određen urednikovim ukusom.

Čitajući zbirku može se primijetiti da u njoj nedostaju neki vrlo važni pjesnici. No to ne treba promatrati s negativne strane jer, naglašavam, izbor u ovoj zbirci ne teži udovoljiti zahtjevu za predstavljanjem cjelovitoga povijesnog oblikovanja mađarskoga pjesništva dvadesetoga stoljeća ni nastajanja jednog književnopovijesnog pravca.

Stihovi pjesnika koji se nalaze unutar zbirke oblikuju novi pjesnički jezik u odnosu na tradiciju baštinjenu iz prve polovice XX. stoljeća. Taj je novi pjesnički izraz uvelike utjecao na veći dio pjesničkih naraštaja koji su došli kasnije.

U mađarskoj književnosti prema tradicionalnoj hijerarhiji vodeću ulogu ima lirika. Utjecaj djela i osobe Sándora Petęfija, koji je s dvadeset i šest godina 1849. poginuo u Mađarskoj revoluciji, propisao je stav dostojan podržavanja i svijest izbora. Njegov je slučaj, primjerice, u velikoj mjeri odredio shvaćanje uloge pjesničkog i javnog života Endreu Adyju, predvodniku književnog moderniteta s početka XX. stoljeća, vođi časopisa Nyugat (Zapad), simboličnoj figuri pravca moderne, i do danas je iz književnog pogleda mase neizbrisiv sakralni, patosni pokret koji implicira pretenziju zajedničke sudbine.

Kritika mađarske poezije isticala je problem nedostatka humora u nacionalnoj književnosti. U devedesetim se godinama stanje temeljito promijenilo: za stvaralaštvo tog naraštaja karakteristično je to da se konačno oslobađa suvišnih političkih balasta, a izbjegava se i tragičan način govora.

Kao problem možemo istaknuti samoprocjenu mađarske književnosti. Dobro je poznato da je mađarsko pjesništvo na vrlo visokoj razini, ali takvo je mišljenje teško eksplicitno potvrditi, budući da govornika mađarskoga jezika u svijetu ima vrlo malo. Analogno tomu možemo zaključiti da se prava procjena mađarske nacionalne književnosti većim dijelom ostvaruje kroz same predstavnike toga književnoga izraza. Poznata je Dürrenmattova rečenica u kojoj kaže da se u Europi trenutačno mogu naći dva teška jezika: portugalski i mađarski. Mađarski je jezik toliko težak da ga ni Portugalci ne razumiju.

Taj ugrofinski jezik pruža izvanrednu mogućnost da se pjesnik istovremeno izražava rimom i metričkim sredstvom versifikacije, drevnim mađarskim ritmom i antičkom simultanom versifikacijom.

Sve to bogatstvo kojim riječi poezije progovaraju gubi na vrijednosti kada se preslika na neki drugi strani jezik.

Zoltán Ágoston posebice ističe napor Gorana Rema kao priređivača, a najdublje poštovanje odaje prevoditeljici Kristini Peternai na uloženom trudu pri prevođenju stihova i očuvanju, koliko je to moguće, jačine riječi izvornoga jezika. Zahvala nije izostala ni Josipu Cveniću, koji je uz Gorana Rema jedan od pokretača Antologije.

Što se same strukture Jelencorea tiče, na 218 stranica čitateljstvu se približio dio opusa 19 mađarskih pjesnika. László Bertok pisao je pjesme još kao gimnazijalac zbog kojih je 1955. bio osuđen na zatvorsku kaznu. Poznat je po pisanju soneta, kojih je napisao 243 pod naslovom Márom az ętędiken (Tri na petu). Bertok je stvorio vlastitu inačicu soneta za koju se može izdvojiti samo njemu svojstven red riječi u rečenici. Poetika mu se određuje ključnim pojmovima: izostavljanje, šutnja, zbijanje. Strofe su mu nadahnute autobiografijom, tematizira zbiljsko shvaćanje seljačkoga života. Bavi se temom prolaznosti i starenja, primjenjujući ton govornoga jezika narativne poezije. U zbirci je zastupljen s pet pjesama: Električno osvijetljeno drveće u Jajcu, Tvoja svečana preslika, I u zatvoru su prvi, Kao da padaju granate te Možda je ovo sada Gulag?

Dezsę Tandori prvu je knjigu pjesama napisao 1968. kao izbor iz poezije koju je pisao deset godina unatrag. Knjiga Odlomak Hamletu, prema mišljenju velikog dijela mađarske književne kritike, značila je svojevrsnu cezuru u mađarskoj književnosti. U njegovim se djelima mogu opaziti utjecaji dvadesetostoljetnog esteticizma i moderne iz remek–djela više velikih književnika — kao što su Rilke, T. S. Eliot, odnosno Mihálj Babits, János Pilinszky. Prisutno je i traženje putova prema eksperimentalnoj poeziji. Tandori je u okvirima svjetske književnosti rijetko plodan pisac koji piše eseje književne, likovne i glazbene tematike, kao i kriminalističke romane, radijske drame te igrokaze. U sintaksi uobličuje vlastitu mitologiju: svijet vrabaca, plišanih medvjedića, kvrcometa i utrka konja. Njegov cjelokupan prevoditeljski rad zahtijeva priznanje kao samostalno životno djelo. U zbirci je zastupljen sa četiri pjesme: Razrijedit ćeš se..., 1976721 / H — Doživljaj književnoga prevođenja, Raspadnuta iluminacija i naposljetku Seurat: Cirkus.

Za književno stvaralaštvo Zsuzse Takács važan je poseban svijet snova koji se nipošto ne može nazvati idiličnim, čije su slike natopljene strahom, a katkad smjelo erotične. Jedna je od njezinih glavnih tema smrt, prolaznost. Lirika joj je usmjerena na motive ljubavi, rođenja, a sve to promatra iz perspektive ženske sudbine, odnosno njezin je lirski subjekt ženski. Kroz pjesme provlači tragičnu notu uz groteskni humor. U zbirci je prikazana trima pjesmama: Druga strana medalje, Crnkinja, Na jednu novinsku vijest.

Ottó Tolnai najvažniji je predstavnik avangardnog stvaralaštva, nastavljač kako u pjesništvu tako i u novelama, odnosno romanu nepravilne forme. Budući da je živio u Jugoslaviji šezdesetih godina, dobro je poznavao modernu hrvatsku i srpsku književnost te filozofiju. Bio je pokretač mađarskoga književnoga časopisa Új Symposion. Veliki je utjecaj na Otta imao hrvatski književnik Miroslav Krleža. Osim proznih i dramskih uradaka od velike je važnosti i njegova esejistička djelatnost koju obilježava osebujan izraz i izvanredan senzibilitet. Najvažnija mu je zbirka pjesama Wilhelm–dalok (Wilhelmove pjesme). Posljednjih godina njegov pjesnički izraz obilježava pojava narativnosti u čistom obliku te afirmacija stvaralačke dikcije. Gubitak Jadrana apokaliptično predočava najvažniju temu njegova pjesništva. Nema klatna, Već su i oni izborani, Slabić iliti treba li se uplesti, tri su pjesme njegova pjesničkoga opusa koje se nalaze u zbirci.

Gyęrgy Petri postao je legendarni pjesnik demokratske opozicije nakon sloma mađarske revolucije 1956. U njegovim počecima važnu su ulogu odigrala dva utjecaja: jedan je nemogućnost nastavljanja pjesničkoga puta Attile Józsefa, koji je utjecao na oblikovanje mađarskoga pjesničkog jezika, a drugi je primjer T. S. Eliota u pravcu neosobnih glagolskih oblika. Za njegovu je književnu strukturu karakterističan radikalni pesimizam, negativno raspoloženje vezano uz postojanje uopće. Zbog filozofskog interesa nemali ga broj kritičara ubraja u pisce za intelektualce. U pjesmama govori i o svojim glavnim preokupacijama — seksualnosti, tjelesnosti i o smrti, odbacujući pjesničke konvencije. Pet je njegovih pjesama u zbirci: O teškoćama ljubavnog pjesništva, Stube, Božić 1956, U spomen na Leonida Iljiča Brežnjeva, Da stignem do sunčane zrake.

Imre Oravecz u svojim književnim djelima istražuje nepjesničke mogućnosti. Bitno odredište na njegovu putu su pjesme u kojima stvara svijet usmene književnosti i mitologije Hopi Indijanaca, gdje otvara potpunu, cjelovitu prošlost opstanka čovjeka koji se još nije i vjerojatno nikada neće otrgnuti od prirode. Lirskom osobnošću dostiže stupanj neusporediv i s kim drugim u mađarskoj književnosti. Njegovo je najvažnije djelo Halászóember (Ribarčovjek), zbirka pjesama u prozi kojima predočuje etnografski i sociografski opis rodnoga sela. Novije pjesme odlikuje redukcija forme, a u njima ravnodušno utvrđuje ograničene temelje čovjekova bivstvovanja. U Antologiji je zastupljen sa sedam pjesama: Stara sajla, Preoblika djetinjstva, Smjernice za preobliku djetinjstva, Djed se protivi tomu da baka odvede kući mog oca, Blato, Poruka te Znatiželja.

István Baka na početku se svoga pjesničkoga puta javio pjesmama u vezanoj formi, dobrim preradama velikih događaja mađarske povijesti, predočavajući karaktere tragičnom intonacijom. Pjesničku zbirku pod naslovom Sztyepan Pehotnij testamentuma (Testament Stjepana Pehotnija) u cijelosti piše u ime vlastitog spisateljskog alter ega. Baka je zaljubljen u rusku književnost. Osam je njegovih pjesama prevedeno u zbirci: Zrinski, Pejzaž s molitvom, Osji soneti, Samo riječi, Yorickova tužaljka, Božja vlat trave, Djeca Saturna i Psalam.

Zsófia Balla pjesnikinja je tradicije stvaralaštva Rilkeova tipa, pjesništvo joj u realnom i metafizičkom razumijevanju sije bezdomovinski osjećaj, izražava neprestanu borbu za očuvanje osobnog integriteta, često tragičnoga prizvuka. Objavila je i zbirku stihovanih igrokaza za djecu. Tri su njezine pjesme dijelom zbirke: Disanje, Oklada te Slijepo riblje oko TV ekrana.

Zsuzsa Rakovszky, rane su joj pjesme tvorevine nabijenog i jakog lirskog intenziteta, dok se u kasnijima javlja drukčija izražajna forma — pjesnički jezik postaje nešto rastočeniji. Pjesme često ukazuju na utjecaj anglosaksonskoga pjesništva, a njeno stvaralačko majstorstvo obilježava versifikacija, kao i osobno žensko iskustvo koje obuhvaća pjesmama. Književne je kritičare iznenadila objavivši roman. Možemo pročitati njezinih osam pjesama: Podne, Bijelo — crno, Kao da, Decline and fall, Starica, Žene iz bolesničke sobe, Okolnosti, Slika trenutka.

Lajos Parti Nagy je pjesnik kojemu se prva publikacija pojavila u Jelenkoru još 1971. Radio je kao urednik časopisa, a i danas je član uredničkoga vijeća. Jedan je od najizvornijih oblikovatelja srednjeg naraštaja današnjega mađarskog pjesništva. Njegovo umjetničko djelo ima snažan utjecaj na naraštaje koji su se javili nakon njega. Bio je inspiriran pjesništvom Attile Jószefa. Pjesme mu obilježava jaka zvučnost koja s namjernim brkanjem rime jezičnim igrama te neelementarnom uporabom riječi stvara poseban učinak. Četiri su njegove pjesme na stranicama zbirke: Teren nacrtan kredom, Anđeosko stopiranje, Šaran te Lisičja stvar u sumrak.

Endre Kukorelly za devedesete je godine vjerojatno najparadigmatičniji pjesnik čije tekstove obilježava osobna podstilizacija i podretorizacija. Osobine su njegova pjesničkog izraza: preoblikovani kolokvijalni jezik, iskrivljenice, žargonski izrazi, jezični prazni hodovi. Predočuje recipijentu ograničenost postojanja, njegovu konačnost i tragičnost. Naglašava vezanost za književnost njemačkog jezičnog izraza. U Antologiji je zastupljen sa šest pjesama: XIX. To kaže onaj koji živi, XXXVI. Plaža, Toga će se već trebati odreći, XCIX. Vrt ljekovitog bilja, XXIII. Toliko iščekivana čudesa te U susjedstvu jedna.

András Ferenc Kovács pjesnik je koji najvjernije slijedi tradiciju koju je obilježilo pjesništvo mađarskoga stvaralačkog genija XX. stoljeća Sándora Weöresa, koji je čudom od djeteta proglašen već u trinaestoj godini. Njegovo je pjesništvo samostalna pojava koju odlikuje rima i ritmička versifikacija zajedno s virtuoznom primjenom i izvanrednom plodnošću. Piše i eseje o manirizmu. Četirima je pjesmama zastupljen u zbirci: Ars Memoriae, Latinska ljubav, Stylus Ambrosianus te Flamanski lov sa psima.

Ferenc Szijj je izvanredno šutljiv pjesnik, pripovjedač mu progovara iz prvog lica jednine, koji je, međutim, u tekstovima nevidljiv i ostaje neidentificiran. Objavio je bajkoviti roman Szuromberek királyfi (Kraljević Bodismola). Jednu njegovu pjesmu naslovljenu Predmet zaborava, produkcija uspomene možemo pročitati u zbirci.

István Vörös vrstan je poznavatelj češke književnosti čiji utjecaji zrače iz njegovih djela. Izrazito je plodan pisac, a njegovu su prozu nadahnjivali Franz Kafka i Miklós Mészöly. Na početku pjesničkog stvaralaštva eksperimentira s labavim pjesničkim jezikom, jezičnom zalihošću, a u kasnijim pjesmama pjesnički jezik postaje suši, a retorička konstrukcija potpunija. Pjesništvo mu je lišeno patosa, ponekad je ironično, ali humoristično obrađuje temeljna pitanja ljudske egzistencije. Dvjema je pjesmama predočen njegov pjesnički opus: Čudo od starca te Poslije uskrsnuća.

Balázs Simon bio je osamljena pojava suvremene mađarske književnosti. Nastavljač je klasičnih studija, stvorio je temelj za književnost kakva je rijetko bila zastupljena među suvremenicima. Najveće je priznanje dobio za prvu zbirku pjesama naslovljenu Minerva baglyát faggatom mégis (Minervinu sovu ipak ispitujem). Tmurnost, bezvremenost, monumentalnost njegovih djela krajnje je istovrsna, označuje pjesništvo koje se oslobađa suvremenih lirskih trendova. Posthumno mu je objavljena zbirka proza. U zbirci je njegovih pet pjesama: Lectisternium, Seder, Glineni golem, glineni golub, Kadiš još, ...Sam, brate, u pustom svijetu...

Gábor Schein je pjesnik čiji je pjesnički put krenuo u znaku tradicije hermeneutičkog pjesništva. Objavljuje pjesme koje se smatraju autobiografskima, s nadahnućem u obitelji, a koje imaju obilježja pjesme u prozi. Narativnoga su karaktera. Objavljen mu je i prozni prvijenac, kratki roman pod nazivom Modechráj könyve (Modechrajeva knjiga). Poznat je i kao prevoditelj njemačke književnosti. Zastupljen je s pet pjesama: Blato i kiša, Kruh za golubove, Ostavitelj, Vodoskok, Crno i bijelo.

János Térey je pjesnik kojeg karakterizira sirov, katkad i brutalan ritam, kao i odnos prema technu koji se pokazuje u utiskivanju i razrađivanju forme. Objavljen mu je roman u stihovima Paulus, koji je tematski vezan za Drugi svjetski rat, a slijedi strofu Puškinova Evgenija Onjegina. Četiri su njegove pjesme ponuđene čitateljima: Riječi na pristaništu, Problem jest, ali nije ozbiljan, Eter te Rasprava o livadnoj rosi.

János Dénes Orbán književnik je najmlađeg naraštaja mađarskih pjesnika. Bitno je obilježje njegova izraza izazovan i sirov ton, razuzdan govor i nesputani erotizam te pornografija. Tri su mu pjesme u zbirci: Jolan, Villanella o natjecanju užitka u dalj te Beč, 16. studeni 2000.

György Faludy doajen je mađarskih pjesnika, a život mu je gotovo roman. Godine 1937. izlazi mu knjiga u kojoj je objavio prepjeve Villonovih — balada, privukavši pozornost i prepirku. Veliki je uspjeh postigao među čitateljskom publikom. Zbirka završava njegovom pjesmom: Ad ioannem Dionysium orbanum.

Što reći na kraju osim da raduje činjenica kako suradnji nije kraj. Naime, do kraja 2005. godine trebale bi se pojaviti antologije suvremene proze rađene po sličnom načelu, a možda kroz koju godinu na red budu došle i drame i eseji. Nadajmo se da će ova Antologija naići na dobar prijam u čitatelja i da nam mađarska književna riječ ne će biti toliko strana.

Borko Baraban