Umjetnost gotičkog doba na tlu Bosne i Hercegovine

Igor Fisković

Umjetnost gotičkog doba na tlu Bosne i Hercegovine

Umjetnički spomenici prepoznatljivih gotičkih osobina na tlu Bosne i Hercegovine okvirno iskazuju životne prilike iz doba objedinjenog zrenja državne svjetovne uprave i katoličke crkvene ustanove. Pripadajući vremenu XIV. i XV. stoljeća ne pokazuju baš izričito stapanje s oblicima prijašnjih srednjovjekovnih ostvarenja, a u velikoj mjeri odražavaju geopolitičke uvjete kulturnog razvoja u prostoru oduvijek podložnome križanju višestranih utjecaja. Stoga su neizbrisivi dodiri koliko sa srednjoeuropskim iskustvima sa sjevera, toliko i s onima iz zapadno smještenih prijadranskih krajeva i središta, a vrlo malo ima tragova bizantskih formalnih obilježja s jugoistoka. Duhovna je pak kultura kao ključna za umjetničko stvaralaštvo upravo njegovim posredstvom zadavala pretežitu okrenutost općenito najjačim izvorištima na dohvatu, te je glavninu stečevina uvjetovala ovisnost o zajedničkim poticajima i nadahnućima. Zgodimice su oni ovisili o političkim vrhovništvima, još više o tovrsnim potezima vladara cijele zemlje ili tek pojedinih dijelova, ali su pretezale veze s obalnim gradovima na Jadranu kao poprištima najživlje trgovačke razmjene. Na to se nadovezuje privredni razvoj zemlje, koji se postupno osuvremenjuje rastom naselja novog ustroja i sadržaja, pravih srednjovjekovnih trgova, dajući jači poticaj materijalnoj kulturi u širim razmjerima. U tom smislu Bosna i Hercegovina — prema ondašnjem značenju pojma i obujmu prostora — tijekom gotičkog doba umrežene su u rubni prostor zapadnog svijeta, postale su njegov sastavni dio, s punim uzletom katoličanstva, što je i omogućilo gotičku kulturu ovdje raspoznati u ulozi posljednje drevne spone s duhom zapadnjačkog stvaralaštva.

No s obzirom na prirodna stanja zemlje, koju pokrivaju mahom brdoviti predjeli bez jačeg otvaranja moru ili nizinama među velikim rijekama, osim usporenog prijema raznih novina bitna je ostala razrjeđenost postaja za njega ikako sposobnih ili mu djelatno pripremljenih. Ipak u zadanom im ujednačavanju kao da je postojala izvorna neka snaga, odmjerena mogućnostima i stremljenjima samog srednjeg vijeka u danostima provincijalnih njegovih trajanja. Određujući dosege područnog stvaralaštva, potpuno razumljivo nije zapriječila okretanje modernijim oblicima izražavanja iz susjedstava sukladnog kulturnog usmjerenja ili srodnog društvenog uređenja, trajno sudjelujućih u izgradnji tijela zapadnjačke civilizacije. Ekonomska su ograničenja, te o njima ovisna razina svih postignuća na prostranstvima zapadnog Balkana, zadala gustoću i kakvoću ostvarenja, bez obzira na to koliko su svemu posredovale silnice upravo tada pojačanih integracija. Iako im bitne okosnice davahu feudalni poredak i kršćanska vjera, noseći opće poznate oblike svojih osvjedočavanja u vremenu i prostoru, gotička baština Bosne i Hercegovine, usporediva po izričajima s ostalom ondašnjom na Zapadu, po svojim korijenima bijaše štura i s obzirom na izvorna htijenja stila nesumnjivo pojednostavljena, skromna u prohtjevima a naknadno još i surovo osiromašena. Svejedno ona bijaše povijesno i kulturno više nego značajna, u istoj mjeri i oblikovno izražajna.

Povrh svega treba pamtiti kako je ta baština nastajala u vremenski ograničenome roku, prema dokučivim podatcima uglavnom u razmaku od druge četvrtine XIV. do treće četvrtine XV. stoljeća. Umjetnički se razvoj gotičkih oznaka, naime, odvijao kao puni odraz procvata državno–pravnog ustroja i punog uzdizanja crkvene organizacije tijekom potpadanja zemlje kraljevstvu Anžuvinaca. Iako nije dobivao osobitih ni izravnih poticaja iz krunskog vrha, koji nikad ovdje nije ni dao naslutiti tome usmjerenih kulturnih programa, postojano je sazrijevao zaslugom istoj vlasti podložnih neposrednih gospodara prostora, bio omlađen pristizanjem samostanskih redova i srastao s razbuđivanjem građanstva u više naselja. Veliku su ulogu odigrali franjevci, koji pri obuzdavanju krivovjerja nadjačavaju dominikance, iako je njima u XIII. stoljeću dolazećima sa sjevera, isprva bila povjerena zaštita katoličanstva. Tako su glavni nositelji svepovijesnog razvoja bili i tvorci kulturno–umjetničkih očitovanja gotičkog tipa i postanka, znatno ovisnoga o dosegu iz hrvatskih krajeva. Obuhvaćajući razvijene oblike kako pučke tako i elitne kulture, čak pojavne formule prvog i punog urbaniteta, ishodi tih i takvih zakonitih događanja dokazuju da ih se ne može smatrati plodom isključivo domaćeg a izdvojenog stvaralaštva, nego se sa svojim specifičnostima upliću u kolosijeke izražavanja mnogo većeg podneblja, ne zasjenjujući svoja lica.

Zapravo je za predočavanje i razumijevanje umjetnosti iz stoljeća u zapadnome svijetu pokrivenih gotičkim izrazom i ukusom, na tlu gdje se prostirala vlast bosanskih vladara, presudno očitati narav društva kojem je ona služila i nedvojbeno njegovom voljom nastajala. U tom smislu ključna je istina da spomeničko nasljeđe nije izrazito vjerski obilježeno, a čak je izrazitije u svjetovnim negoli u sakralnim poljima stvaralaštva. To nije baš uobičajeno za onodobna posezanja diljem Europe, a ima svoje razloge u povijesnim danostima ondašnjeg i kasnijeg doba. Uza svu znanu razdvojenost čimbenika upravnog i vjerskog života, odsustvo pritisaka kako vanjskih političkih vrhovništava tako i rimskog crkvenog središta, postizana su njihova suglasja u ukupnoj uravnoteženosti djelovanja što likovnim izrazom ispunjaju gotička stoljeća. Osim što to najizravnije potvrđuju brojnost i kakvoća fizičkih nalaza, podjednako odaju i arhivski zapisi, češće govoreći o umjetničkim poduzimanjima i narudžbama iz svjetovnih negoli crkvenih krugova, čak neovisno o kojim sadržajima su bili namijenjeni i čije su potrebe zadovoljavali.

Nesumnjivo je, dakle, pod politički jedinstvenim okriljem svoje države srednjovjekovno društvo Bosne i Hercegovine prisvojilo one tekovine gotičke umjetnosti koje odgovaraju razini njegovih sposobnosti i prohtjeva likovnog govorenja u uvjetima feudalnog razvoja. Uz izostanak crkvene metropolitanske časti i odsutnosti uloge biskupa iz ikojeg sjedišta dugotrajne tradicije, sasvim se sigurno poduzimanja bosanskog kralja kao i njegovih velikaša ne mogu uspoređivati s onima iz razvijenijih i bogatijih zemalja. Ne pridonosi tome ni broj samostana, jer su redovi njihovih osnivača ionako bili čednih prohtjeva, zaokupljeni nadasve poslanstvom suzbijanja krivovjerja, pa nisu ni težili nametljivim gradnjama za kakve nije bilo većih sredstava. Uostalom, oni su i dolazili iz okruženja gdje su prvobitna načela gotičkog izraza već bila formalno dosta prikraćena, bilo predajama sredozemnih poimanja skladnoga ili lijepoga, bilo ograničenošću posezanja sjevernih graničnih provincija. U usporedbi s njima otpočetka su na ovome tlu očigledne zaostalosti u vrsnoćama, još više u veličinama ostvarenja koje ograničavahu konzervativno nastrojeni propovijednici i ratnici, kao i trgovci. Stoga su prilično izlišna pozivanja na izvorno visoku estetiku gotike iz prekoalpskih njezinih kolijevki, sročenu navlastito u dorađenosti harmonija crkvenog graditeljstva, koje ovdje jedva uspijeva rabiti osnovni rječnik stila. Konstruktivne njegove izvedenice, naime, podliježu najjednostavnijim arhitektonsko–prostornim rješenjima, pojedinačno pak suglasnim osrednjim postignućima iz prvih međašnih krajeva Dalmacije kao i Slavonije, što imaju veće značenje spona negoli razdvojnih crta.

Iako s tamošnjom baštinom pokazuju određene dodire, zajamčene raznorodnim zapisima, poput onih rjeđih s Italijom ili Ugarskom, nema mnogo preuzimanja baš savršenih predložaka. Zasigurno se u figuralnim postignućima, riječju kipara i slikara kao povremenih došljaka najčešće iz tih terena, dosizalo više stupnjeve praćenja stila, ali se od inih djela, kao i umjetnina spominjanih u pisanim vrelima, sačuvalo vrlo malo dokaza. Provale Osmanlija, kao i dugotrajna njihova vladavina, naime, uništili su gotovo sve ostatke srednjega vijeka latinskoga nadahnuća, te se izlomljena slika njegove ukupnosti jedva gradi posredstvom arheoloških iskopavanja i iščitavanja pisanih izvora iz vanjskih sredina, a iz tih naznaka ni traženje analogija nije urodilo cjelovitijim sagledavanjem zbiljnih stanja. Pogotovo se u krhko dostupnoj građi ne mogu zamjetiti veliki pomaci faza unutar dostignutih standarda likovnog stvaranja, te nema spoznaja o unutrašnjem nekom mogućem razvoju stilskog govora. Naprotiv, opća vezanost uz jednom stečeno ili usvojeno govori o općoj tvrdokornosti društva samopouzdano zaklopljenog u svojim međama.

Nedvojbeno se u svim podatcima o likovnoj kulturi i umjetničkom stvaralaštvu, kao i u dostupnim spomenicima, nazire određena oporost svojstvena stanjima samoodržanja bosanskog srednjovjekovnog društva na razmeđi europskih civilizacija. U proživljavanjima stoljeća koja ne dopustiše jačeg uzleta ikojem od povijesnih činitelja, vladarske se postaje nisu oblikovno mogle natjecati s onima u ravnicama na sjeveru, u susjednom Međurječju ili pak Podunavlju, kao što se ni naselja s označjima gradova nisu mogla uspoređivati s primorskim, davno razvijenijim središtima. No, treba uvidjeti u kolikoj su mjeri oni međusobno slični, znači idejno i materijalno ipak srodni s istovrsnim prežitcima razdoblja na drugim kopnenim terenima više–manje jednakih političkih jedinica, pa je u tom smislu uputno očekivati spoznaje iz svih krajeva koji graniče s Bosnom zapadno. Zacijelo se u njoj zbog pretežite zaokupljenosti svladavanjem vojnih sukoba i usporenog prianjanja naprednijoj privredi i trgovini nisu stekli uvjeti dovoljni za pokretanje prestiža među obitavališnim mjestima ili njihovim žiteljima i korisnicima, što posvuda inače bijaše odlučni poticaj umjetničkog napretka.

Presudan je u tom smislu izostanak gradova onog pojmovnog i životnog značenja koje je inače ocrtala srednjovjekovna civilizacija. U pozadini je nepokolebljivo tek bilo feudalno uređenje sa čvrstim sustavom svojih svjetonazora protkanim tradicionalizmima, pa i stupnjevanjem vrijednosti koje su sve grane umjetničke djelatnosti imale zadatak čuvati i uzdizati. Njihovo pak širenje i među ostale slojeve ili skupine stanovništva tek se pokretalo, a ni odvjetci rimske crkve ne postigoše jačeg učinka na tome planu. Stoga se u pretežitom broju pojava očitava formalna i idejna oporost s bjelodanim oznakama hibridnoga stila, donekle izdvojenog iz glavnih matica zapadnoeuropske gotike i stoga u velikoj većini primjera bez pisanih potpora teško odredivog glede kronologije nastajanja ili spoznavanja evolucijskih gibanja. Njih bitno otežava naglašena oskudnost ili siromašnost spomeničkih ostataka, ali neće biti pogrešan zaključak da su sporo i s okašnjenjem prihvaćane novine nakon usađivanja u prorijeđeno stvaralaštvo okamenile, te kao polog očuvanja kulturnog identiteta dugo održavale u nepromijenjenim arhaičnim oblicima.

Svakako, osnovne se prosudbe o razvoju gotike u Bosni zasnivaju na uvidu u spomeničku građu koja je jako stradala, jer su se kasnija povijesna zbivanja, noseći nastojanja u najvećoj mjeri protivna naravi domaćeg srednjovjekovlja, prema njoj odnosila neprijateljski. Otprve nastupajući s nadmoćnom oružanom silom, Turci su rušili poglavito jezgre gotičke stvarnosti, jer su one u utvrđenim sjedištima velikaša i crkvenim sijelima samostanskog ili župskog tipa po svojoj naravi bile i gnijezda svekolikog mogućeg otpora. Napadana je većina feudalnih utvrda i obustavljen pravocrtni rast o njima ovisnih malih naselja. Jednako je u dužem roku stradala većina prijašnjih kršćanskih svetišta, koje ni zahvati obnova nisu privodili prvotnim likovima i veličinama koje je — po svoj prilici — u mjerilima romanike ocrtala sinteza istočnih i zapadnih predaja. Potpuna preusmjerenja djelovanja ka geografski i kulturno nasuprotnim polazištima s usponom trečenta, štoviše, nametnula su drukčije uzore i kriterije, te se malo iz starijega doba uopće moglo održati. Uz prekidanje kontinuiteta, mijenjajući i uvjete života u prostoru, odlučno su osvajači preobražavali ukupnu mu fizionomiju, te je od nekoć razmjerno jake mreže djela gotičkih odlika ostalo vrlo malo. Iščeznula je i sva pisana dokumentacija o njima, pa se vijesti za uvid u stanja crpe iz zapisa drugih sredina, što im neminovno umanjuje količine, kao i pouzdanost za cjelovitije prosudbe. Tako tek marom istraživača prošlosti mjestimično izlaze na vidjelo neka svojstva njihovih izvornih oblika bez jasnih potvrda da bijahu obilježavajuća za glavninu istodobnih. K tome je potvrdivo dugo trajanje jednom usvojenih, što je na očekivani način i posve prikratilo susret s renesansom iz svekulturne obnove Europe, pa se na njezinim zemljovidima Bosna i Hercegovina uopće ne upisuju.

No, i iz onoga što je dosad uočeno, ili uopće otkriveno, razvidno je kako su se usvojeni oblici upriklađivali ovdašnjem životu, a i dugo opstajali unutar svih likovnih vrsta bez življeg praćenja stilskih mijena na zapadnoeuropskim pozornicama. U cjelini je stoga teško govoriti o razvojnim linijama, odnosno bitnim unapređivanjima izraza, to više što se on iskazivao vrlo slojevito. Odajući stanoviti konzervativizam glavnine svojih primatelja, sačuvani tragovi ipak potvrđuju samobitnost sredina koje se na krajnjem rubu Zapadnog svijeta ne podređuju izričitim zakonitostima istodobne umjetnosti po unaprijed određenim pravcima. Usvajajući pak temeljne obrasce stila, ne teže stvoriti neke vlastite izražajnosti dok u velikoj mjeri, sljedno nabavci gotovih djela ili radu u tuđini izučenih stvaratelja stranog kao i ovdašnjeg rođenja, podliježu vanjskim strujama posredstvom raslojenih čimbenika. U tom smislu bitnom ostaje podvojenost s usporednim događanjem elitne i pučke umjetnosti, jedne vezane uz nositelje društveno–političke moći a druge uz pripadnike siromašnog pučanstva seoskih krajeva. Stoga se iz svega raspoloživog ne uspijevahu sačiniti neke osuvremenjene izvorne sinteze, ali se umješno rabila različitost izvora i modela te im je mnogolikost upečatljiva. Iako je u kasnijim stoljećima trajno osakaćivana spomenička ostavština količinski nedostatna za stvaranje iole potpunijih, pa i sigurnijih zaključaka, može se govoriti o baštini regionalnih iskaza, ako ne i posvjedočeno lokalnih htijenja i posezanja. Glede morfologije njihova stila, što nas ovdje ponajviše zanima, očituju se djelotvorna preplitanja i stapanja čimbenika domaćih snaga ustrajnosti sa značajkama vanjskih sila pokretanja, te je u cjelini uza sve retardacije i provincijalizacije prilično saglediva ravnoteža statičnih i dinamičnih komponenti razvoja.

* * *

Prema danas dostignutome stupnju istraženosti spomenika na terenu, osnovno je uočiti da se gotika u Bosni i Hercegovini razgranavala, s jedne strane zahvaljujući postojanosti domaćih feudalnih krugova duboko ukorijenjenih u sve životne predaje područja, a s druge, djelatnosti samostana koji niču s probojem gotičkih kulturnih i vjerskih posezanja. Treća pak komponenta, sadržana u zakonito skromnijim prohtjevima tek rastućih naselja neagrarnog stanovništva, jedva se nazire u blijedim obrisima. Po tim linijama, s obzirom na kasnije nesmiljeno poništavanje tragova, doista se s nemalo poteškoća ocrtavaju karakteristični dometi umjetničke djelatnosti u središtima koja su tijekom XIV. i XV. stoljeća predvodila rast jednog kulturno mješovitog društva, ne uspostavljajući jedinstvo likovnog izražavanja. Iako sve postignuto čini jedini pravoznačni izričaj katoličkog jugoistoka Europe, svojom je slojevitošću u suglasju s odvijanjem povijesti likovno stvaralaštvo gotičkog razdoblja na teritoriju Bosne i Hercegovine pokazalo svoje itekako vrijedne određenosti. Slijedom međuovisnosti sa zbivanjima u hrvatskim krajevima razumljivo je iskazalo i nemala prožimanja koja govore o zajedništvima unutar ovih susjedstava.

Po svemu sudeći o tom stvalaštvu kao određenom identitetu može se govoriti od doba uzleta bosanske države pod banom Stjepanom II. koji je — prema jednome zapisu — vladao »od mora do Save, od Cetine do Drine«. Očito je tu riječ o cjelovitom političkom prostoru koji do kraja XIV. stoljeća dobiva svojeg vladara s kraljevskim naslovom (Tvrtko 1377. godine) i stječe bitne pretpostavke da ga sagledavamo kao jednu tvorbu. U nastavku toga niti činjenica da je najveći dio kraljevstva priznavao vrhovništvo Anžuvinaca (prvo Ladislava od 1403. godine) nije poremetila uspon cjelovitog feudalnog sustava, dok su pojedini od vrhovne krune imenovani gospodari u pojedinim krajevima imali stvarnu i djelatnu vlast. Utoliko je poglavito o njima ovisilo kako opće uređenje tako i oplemenjivanje teritorija, što su provodili najizravnije sa zidanjem utvrda koje nisu u funkciji lančanog čuvanja teritorija poput onih preko prvih granica, npr. u oblasti knezova Blagajskih. Neposrednije prema zakonitostima feudalnog života bijahu to životno–stambene postaje, neodvojive od posjeda kako svjedoči zajedničko njihovo navođenje u pismima bana Pavla Šubića gospodaru Hrvatinu Stjepaniću 1301–1305. godine. Trajno su pak ostale važne za ukupno djelovanje poput Samobora Sandalju Hraniću, dok im je načelna pravila oblikovanja zadala podložnost ugarskim vladarima učvršćena iz srednjoeuropskog područja. Ta je ovisnost pratila procvat ali označila i kraj, jer se renesansa nije približila niti kad je Matijaš Korvin kao barjaktar kulturne obnove srednje Europe na pragu druge polovice 15. stoljeća u svojim južnim predziđima protiv Osmanlija uspostavio granične banovine. S obzirom na to da tijesni odnosi ipak nisu izazvali izravnih ovisnosti, zacijelo učinkovitiji bijaše doticaj feudalnih vrhova sa srodnima iz zapadno im rastrijetog hrvatskog prostora koji izravnije napajan životnim sokovima s Jadrana ojačava susret s mediteranskim stvaralaštvom.

S prethodno već utemeljenom mrežom istovrsni se burgovi, spominjani već od pisma pape Inocencija IV iz 1247, diljem ondašnjih bosanskih i hercegovačkih zemalja izražajnije profiliraju tijekom XIV. stoljeća, a u XV. iskazuju i provjerljivija umjetnička nastojanja pri opremanju. U svakom slučaju, njihova se građenja nisu rukovodila primarno likovnim htijenjima, nego su sricana prema prirodnim danostima terena i drugih uvjeta nastajanja. Kao što im uloga bijaše u osiguravanju statičnosti povijesnog života, tako su položajno pa i oblikovno iskazivali iste označnice slabo mijenjajući lica svoje sraštenosti s prostorom i vremenom u njemu. Zajedničko im u najvećoj mjeri bijaše razdvajanje gospodarevih stanova, posebice arhitektonski učvršćivanih, i predvornih dijelova bez jačih unutrašnjih građevnih sređivanja, tako da se razlikama oblikovanja iskazivahu ne samo sigurnosni nego i hijeratski razlozi najdublje usađeni u sva poduzimanja najmoćnijeg staleža. Stoga se nacrtno više negoli morfološki sva arhitektonsko–prostorna saglediva rješenja bitno ne odvajaju od prosječnosti istorodnih zdanja i građevnih sklopova diljem Zapadne Europe, iako većinom dostižu skromnije razmjere. Tipologija njihovih čimbenika i sastavaka nedvojbeno je gotičkih oznaka, a malo gdje se dade pratiti u neposrednom izvođenju iz prijašnjih romaničkih osnova. No i ondje gdje su one materijalno utvrdive ne predočuju se u obliku zaprečavanja ili ograničavanja pristupu novim, ne bitno drukčijim promišljanjima odnosa gradnji i prirodnog okoliša. Nužno je zato govoriti o stanjima pretežne zaklopljenosti u umjetničkom pogledu ipak provincijalnih zasega i dosega, bez odlučnih odvajanja od predaja, donekle i suzdržanih prema korjenitim promjenama.

Nesumnjivo »tvrdi gradovi« potvrđuju uklopljenost zemlje u opći razvoj kulture koju se opravdano vrednuje u svjetlu kasnosrednjovjekovnog stvaralaštva predočenog nizom kojega tvore istaknutiji poput Maglaja na Bosni, Vranduka, Ostrošca, Krupe na Uni, Grebena na Vrbasu, itd. Nijedan pak nije potpuno sačuvan, tim više što djelimice uključivahu i drvene, najprije nestale gradnje, a većina ih je kasnije preinačivana, odnosno dorađivana. Tako kad se i govori — primjerice — o starijim zametcima utvrđenja Ključa Blagaja na Sani, te Visokog, Sokola na Plivi ili Pavlovca na Prači, nadasve pak Bobovca, odlučno je da im izgled odgovara zahtjevima usavršavanja ratne tehnike, snaženja obrambene moći prema onodobnim graditeljskim umijećima. U tom smislu postulati stila ostaju sporedni, a upitno je koliko o njima uopće i smijemo govoriti dok se nedvojbeno radi o dostignućima vremena u strogo svrhovitim, pa formalno čednim gradnjama. Povijest pojedinih izloženih sjeveru od Dobora do Srebrnika objašnjava koliko su puta usudom i rušene unatoč ulogama koje su im domaći vladari pridavali. Iz potonje je — primjerice — Stjepan II Kotromanić 1333. u punoj sigurnosti prodao Dubrovčanima Ston i Pelješac, da bi šezdesetak godina kasnije postala južni međaš Ugarske napadan s obje strane. I dok je svaka od stotinjak njih na raznim »vratima« vrijedna proučavanja, zacijelo ni moguća ponavljanja unutrašnjeg im uređenja, tj. promišljanja odnosa oklopljenog prostora i pripadajućih građevina ne dostaju zaključivanju o obistinjavanjima načela stila, jer se sriču više prema praktičnim, neposrednim potrebama negoli estetskim mjerilima.

Svejedno je neizbježno uočiti inačice obrambene arhitekture uvriježene u zapadnjačkim prostranstvima od razvijenog srednjeg vijeka, te temeljem toga utvrditi određene ujednačenosti stvaranja. Odvajajući ovisnosti o osobinama prirodnog okružja, strateškim prikladnostima položaja ili obrambenih značenja njegova mjesta, znakovito su kule uglavnom četverokutnih tlocrta, poput krune izvučenih iz platna glavnog bedemskog zida. Isti tlocrt kao svojevrsni običaj razdoblja ima i veći broj unutar utvrđenja izdvojenih, u pravilu jačih i viših branič–kula, koje pružahu zadnju točku obrane pa se okretahu postizanju i isticanju čvrstine ne predviđajući u sebi stanovanje, što bi nametalo bogatije opremanje. Ostale zgrade različite namjene u službi aristokratskog sloja uz veliki broj drvenih i stoga nestalih bez traga, mahom bijahu zidane, također tehnički i izgledno čvršće, shodno rasporedu kojem su obrambeni razlozi temeljni. Ulazne pak kule u tom pogledu najosjetljivije, svoj stilski identitet stječu opremom vrata, navlastito oblikovanjem klesanih portala, češće iznoseći na vidjelo i likovna nastojanja.

Iako se ona zgodimice raspoznaju i u međuodnosu tih i drugih članova, vizualnom skladu ili plastičkoj ravnoteži u cjelini gradnje likovna htijenja nisu presudna u izrazito utilitarnoj utvrdnoj arhitekturi. S dvjestotinjak i više na površini bosanskog kraljevstva na razne načine pozabilježenih primjera, ona je davala osobiti biljeg krajoliku, ujedno vjerodostojno odavala narav društva koje ga je nastavalo. Zapravo međusobno odvojeni »tvrdi gradovi« dokazuju kako su glavnu riječ u razdoblju imali velikaši, područni gospodari, koji svoja nadleštva grade na stvarnoj nazočnosti u prostoru više negoli na povlasticama koje im je priznavao ili dodjeljivao daleko prebivajući nositelj načelno nedodirljive, kraljevske vrhovne vlasti. U tom smislu i njihova fortificirana sijela nametljiva u prirodnom reljefu kao uporišta vojno–obrambenog održanja terena, nadzora nad putevima i čuvanja za promet podjednako važnih rijeka, kanjona ili mostova, pa i plodnih polja opkoljenih brdima, ostaju i kao ruševine najvidljivijim znakovima, gotovo simbolima jednog samopouzdanog društva ali i gusto satkanog, zbiljno čvrstog državnog poretka stvaranog sudjelovanjem brojnih članova. Najrječitije životnu cjelinu toga poretka oslikavaju zapisi o dinamičnim njihovim odnosima, što ruševine prešućuju.

Sasvim je razumljivo da su te utvrđene postaje kao zglobovi života u protjecanju postale i poprišta razmjerno izdašnih umjetničkih nastojanja kakve je zahtijevao feudalni stalež kao prvi i glavni njihov korisnik. Odreda su pružali sklonište moćnicima, bili stanovi stupova viteškog društva, te su u unutrašnjim raščlambama oprimjerivali njihove težnje ocrtane u duhu krutog formalizma koji slijedi dosta stereotipne obrasce, ali iznosi i neke svoje osobitosti. Preneseno iz surih likova utvrda na njihovo opremanje u tvrdoj građi, pokazuje kako je neodređena granica između istinski umjetničkog stvaralaštva, nadahnutog voljom likovnog izražavanja, s osobitim isticanjem simboličnih sadržaja, i zanatskog djelovanja unutar raznih zadataka primijenjene umjetnosti, koja uglavnom ima cilj pukog urešavanja okvira ljudskog življenja. S takvim se pretpostavkama procjenuju po svojoj naravi nužno najbogatiji klesarski radovi unutar utvrđenih gradova koji bijahu i dvorovi bosanskih vladara. Spominju se kao takvi curiae ili aule u Sutjesci, Bobovcu, Podvisokom, Jajcu, Kreševu, Neretvi, Moštrima kod Visokog, a prvim dvama se bilježi i naziv »stono misto«, no nisu svi jednako dokazani u svojim umjetničkim čimbenicima. Manje je k tome važno s kakvom su arhitekturom raspolagali u kojoj fazi opstanka, dok im likovna obrada idejno i funkcionalno važnijih članaka odgovara unutrašnjoj razvedenosti.

S obzirom na stupnjeve istraženosti i količinu nalaza samih ulomaka negdašnjih cjelina, naravno, vrlo je teško donositi potpunije zaključke koji bi predočavali opća stanja. Jedva se nešto doznalo o tipologiji kula i utvrdnih sustava bez spoznatljivih pravila u razvoju. No, nema sumnje da najpodrobnije podatke pruža Bobovac, inače najsustavnije iskopavan, pa i cjelovito obrađen. Osim što mu je dokazano dugo trajanje, razjašnjeno je i sustavno uređivanje prostrane površine obgrljene zidinama s desetak kula, te s rasporedom unutrašnjih sadržaja podudarnih općenitim znanjima o životu onodobnih vladarskih sjedišta. Zadovoljavajući nesmetano njegovo odvijanje, raspoznaju se visokim ogradnim zidovima odvojene prostorne jedinice predvorja i svojevrsnog podgrađa, potom raščlanjene unutrašnje zone sa zanatskim radionicama i sličnim uređajima, a najupečatljivija od svega ipak je naglašena razdvojenost dvorskog i sakralnog središta. Stan vladara bijaše na najvišem mjestu hridi, u dva prstena najčvršće zidan s donjom i gornjom palačom te popratnim zdanjima (cisterne, branič kula i naknadna kapela) uglavnom predočujući trijeznost ukupne zamisli kao i spretnost korištenja stjenovite hridi.

Na sučelnome vrhu brijega položeno obredno mjesto sastoji se od veće crkve za redovitu službu i memorijalne s vladarskim grobnicama, a također ograđeno ima još i zgradu za smještaj njihovih opslužitelja. Odvojena samostalno u prostoru nosi opći predložak tovrsnim gradnjama, što na svoj način tipski odaju i crkve. Tlocrt većeg svetišta izvrsna je kombinacija četvrtaste prostorije lađe, sažete i skladne zacijelo zbog dvorske namjene, i užeg prezbiterija s izduljenim kornim dijelom te zaobljenim oltarom između dvije bočne komorice, valjda za pripremu službe. I oblik drugog svetišta uvjetovao je sadržaj, dočim se u spoju dvaju četverokuta slaže kratko predvorje i površina za ukope pred suženom apsidom za odvijanje liturgije pod križnorebrastim svodom, inače u Bosni ako ne baš iznimnim, a ono rijetko usvajanim. Odmjerenost veličina u vanjskome liku snaži jačina zidova oprimjerujući zamisao kraljevskog mauzoleja, zajamčenog samim nalazima skulptiranih grobnica i zidnih slikarija, ali i povođenjem za starijim nekim zdanjima s istog područja.

Nadasve po potonjim djelima stječe se uvid u likovnu kulturu opreme cijelog ansambla koja obuhvaća arhitektonsku plastiku s dvaju glavnih portala samoga dvora te prozorskih otvora dvorana stojne palače. Dokazuju rad majstora klesara visoko upućenih u motiviku gotičkoga stila, zacijelo spremnih udovoljiti prohtjevima vladarske kuće u skladu sa suvremenom modom. Iz sitnih ulomaka, naime, moguće je rekonstruirati izvorni oblik lunete unutrašnjih velikih vratiju tvrđe s reljefom kraljevskog znamena u tipičnoj kompoziciji šljema i štita s grbom Tomaševića, uokvirena krajnje stiliziranim ornamentom koji prati dvostruko prelomljeni lučni obris završen krunom. Takva se kruna s inicijalom javlja i na okviru prozora palače, kao i nedaleke crkve, te sve jamči smislenu povezanost kamenog dekora, uglavnom rađenoga u mekom pješćaniku lokalnog podrijetla. Posebice na grobnim pločama iz mauzoleja u rumenome su mramoru usječeni iskazi savršenijeg figuralnog jezika s reljefnim predodžbama nekoliko članova vladarskog roda u viteškim odorama. Shodno zadatku, ti su kipari u ikonografski, za kasni srednji vijek tipičnim rješenjima, razvili svoj rječnik sjevernjačkog nadahnuća s realistički krajnje uvjerljivim svim potankostima. U izvrsnom spoju deskriptivnog i dekorativnog htijenja očituju se vrsnoće kojima nema uporišta u našim krajevima, te se sve vezuje uz radionice iz ugarskog, možda izravno budimskog okruženja. To naznačuje i osobitost uvezene, skupe mramorne građe u kojoj su spomenici izrađeni, očito ne prije XV. stoljeća, kako pojašnjavaju i dosadašnja tumačenja vjerojatne njihove pripadnosti članovima roda Ostojića ili Tomaševića. Svakako se pri vrednovanju tih izvrsnih djela nameće povezanost s anžuvinskim umjetničkim krugom, kojem u širem smislu stremi i sva ostala kamenoklesarska oprema gradnji bobovačkog sklopa kao vodećeg nalazišta poznogotičkog doba.

Visokoj ocjeni njegove opreme pridonose brojni ostatci fresko slikarija iz grobne kapele, nesumnjivo izvrsne izvedbe i razvijenog sadržaja, jer uz raskošne motive vegetabilne dekoracije sadrže i ljudske likove. Njihova narativna dorađenost odaje vrhunskog majstora, zacijelo stranca školovanog na biranim predajama kasnogotičkog slikarstva. Osobitosti svih drugovrsnih nalaza: keramičkih pećnjaka i svijećnjaka, staklenih čaša pa i majoličnih posuda mahom potječu iz istog, srednjoeuropskog kulturno–umjetničkog ozemlja, što odgovara povijesnim prilikama u prostoru gornje Bosne na izmaku srednjeg vijeka. Iako je vladarski dvor u Bobovcu, pri dinamičnom djelovanju dinastija koje su ga dizale i koristile se njime, ostvarivao dodire s raznim stranama ondašnje politike i trgovine, zacijelo su za umjetničko izražavanje bili najpoticajniji oni sa sjeverom, jer tamo bijahu i glavni izvori moći kojoj se kraljevska kuća najčešće obraćala.

U tom smislu bitno se ne razlikuju ni nalazi iz istraženih ruševina vladarskog dvora u Kraljevskoj Sutjesci, inače srodnog po arhitektonskim ostvarenjima, ali mnogo jednostavnijeg u ukupnom ustroju. Tu je prvotno bila curia bana Stjepana Kotromanića, kasnije oppidum kralja Tvrtka, s dvije otkrivene palače i franjevačkom crkvicom sv. Grgura, čije čašćenje na zapadnom Balkanu često bijaše dio regalne slave (spominje se i druga u Jezeru 1447. god.). Cjelina tvori sklop mnogo slabijeg strateškog značenja od Bobovca, pa je umjesto naglašavanja obrambenih razloga i povoda građenja, tipologija članova značajnija po inačicama u prostoru slobodno položenih, kralju služećih dvorana s vanjskim kontraforima. Stambene gradnje u mjerilu i arhitektonskoj razradi odišu gospodstvom primjerenom prijestolnom sadržaju, a kapelica sažetim tlocrtom četvrtaste lađe i sukladne joj velike apside slijedi rješenja dvorskih svetišta, dok kamena oprema i u krhotinama očituje opće obrasce periferijski ograničenoga gotičkog sloga.

Uz ta dva, višestranim istraživanjem primjerno rasvijetljena spomenika, tek posredstvom pisanih vrela saznaje se za utvrđene dvorove feudalaca u Blagaju na Buni, Samoboru i Sokolu na Drini, pa Ključu na Sani i Grebenu u Gornjim Krajima, određenije o onome u Borču u rukama obitelji Pavlovića, dok je arheološki jedva jasniji dvor u gradu Travniku, vjerojatno pripadajući bosanskom tepčiji Batalu. Većinom se oni, kao i Visoki, Samobor, Susid, Klobuk ili Vranduk, spominju od sredine XIV. stoljeća, što u danim povijesnim okvirima označava zrenje srednjo–vjekovne kulture s tipizacijom pojava. Zato svako osvjedočenje neovisno o brojnosti dokaza stila u svojem oblikovanju ima značenje oglednog primjera s pretpostavkom o njegovu relativnom ponavljanju. Među takve svakako spada dvostruka organizacija unutrašnjeg prostora u većini navedenih, po uzoru na Sokol na Plivi, Bužim u Krajini, Pavlovac ili Doboj, počev od jezgrovitijih ustroja utvrde ugledom na najstarije poput Dobora u Usori. Zacijelo se u odvajanju prirodno uzvišenijeg te arhitektonski istaknutijeg dijela od nižeg oklopa, zrcalio čak hijeratski poredak društva, ali su podjednaki razlozi u obrambenoj učinkovitosti i ukupnoj životnoj sposobnosti tih tvrđa. Slabije proučeno Kreševo, također u svoje vrijeme sijelo vladara, imalo je veće podgrađe zvano Podkreševo, koje kasno sustiže razvojni ritam ostalih iz skupine jasne po nazivlju mjesta: Kučlat — Podkučlat, Teočak — Podteočak, Vinac — Podvinac, Višegrad — Podvišegrad i dr. osvjedočenih u dokumentima mahom do završetka XIV. stoljeća.

Svakako razlike između jedva sagledivih tovrsnih spomeničkih sklopova ne potiču različite datacije, koliko u zavidnome broju inačica proizlaze iz pojedinačnog im upriklađivanja smještaju i prirodnom obliku brda koje zauzimaju. Ipak je među svim vrstama graditeljstva ovo utvrdno općenito pokazivalo najizražajnija osuvremenjivanja, a samo su neki čimbenici poput podizanja najjače »branič kule« izdvojeno u pojasu zidina i predviđene za posljednju obranu, preuzeti iz starijih običaja. To lakše se takvi »donžoni« s vremenom i nestajali, u novim uvjetima namjerice rušeni ili korišteni kao cisterne, čak obredne zgrade. Valja imati na umu i mijenjanje pripadnosti pojedinih utvrdnih cjelina, volje i moći gospodara, a i povijesne nužde promjena, pa i činjenicu da nisu svi bili stalno u sastavu bosanske države, a da mnogima znanim iz arhiva još uopće nije ni određen položaj jer su zbrisani s lica zemlje već tijekom XVI. stoljeća.

Budući da su manji burgovi slabije istraženi, preuzetno bi bilo stvarati ikoje zaključke o fazama stila u opticaju, premda su neka ujednačavanja neprijeporna. Otvoreno je, međutim, pitanje u kolikoj se mjeri ona mogu ili uopće smiju smatrati tekovinama stila, a koliko su tek ishod običaja proizašlih iz određenja domaćeg života. Svakako su neka oblikovanja zajednička svekolikoj fortifikacijskoj i u nju uklopljenoj stambenoj arhitekturi, dok se u obvezatnosti ustroja više pažnje polagalo uređenju ulaza, oblikovanju branič kula ili opremanju stanova gospodara, tj. glavnih »palača« redovito zidanih na kat. Tako preteže vezivanje uz opće graditeljske navade razdoblja, drugdje prethodno već više tipski negoli morfološki utanačene predaje i iskustva, a svojstva područnog nekog osobita htijenja se uglavnom ne iskazuju. Sljedno sadržajima djela, naime, mnogo toga su od cjelina do pojedinosti napajala promišljanja kojima u prvome planu bijaše izricanje simbolike. I kao što se svaki »tvrdi grad« u slobodnome krajobrazu nametao volumetrijom i odisao jačinom, tako je snagu i ugled njegova gospodara oprimjerivala unutrašnja plastička oprema, suzdržana glede dekora a izričitija po osnovnim porukama sfragistike, jednom utanačene i rijetko mijenjane. U tom vidu ne bi razvojni put trebalo obilježiti ni oblikovanje kula što su ključ utvrdnog sadržaja, no nedvojbeno je vrijedno da se barata s okruglima (Ostrožac na Uni, Vratar na Žepi ili Dobor kod Modriče), kao i poligonalnima (Gradačac, Travnik, Sokol, Počitelj), jer su i jedne i druge bile znane gotičkim zakonitostima u europskim prostranstvima. To prate i rijetko osamljene, samostojeće kule (Glamoč), ma koliko bijahu iznimne ako nisu u posebnim nakanama — npr. čuvanja već prije uspostavljenoga mosta na objem stranama Neretve u Mostaru. O gradnjama toga tipa malo se inače znade, ali uz nove nalaze važnija postaju pisana vrela koja iznose rad primorskih majstora kamenara u naseljima pored brojnih ovdašnjih rijeka ili ulaganja ugarskih kraljeva u slične pothvate kad je maloj državi pod njihovim pokroviteljstvom zaprijetila opasnost s istoka.

Bez obzira na politički važne gospodare »tvrdih gradova«, mora se uočiti da su mnogi poput Krupe na Uni, pa Maglaja, Vranduka ili Ostrošca ispod utvrde štitili u pravilu neagrarno naselje. Uzorno rješenje daje Sokol na Plivi s kulama na razgraničenju Donjeg i Gornjeg grada, gdje je zajednička cisterna uz plemički dvor i kapelu. Takva su povezivanja posve razumljiva s obzirom na općedruštvene prilike od XIV. stoljeća, kad se diljem kraljevstva bilježi uvečanje broja trgovišnih mjesta te otkriva stapanje starog sustava osamljenih feudalnih gradova s mrežom višeljudnih naselja koja rastu zahvaljujući ekonomski boljim pretpostavkama. Uglavnom je župna crkva, poput onih u Glažu ili u Usori, pouzdani znak naselja uz utvrdu, u pravilu nastankom još ovisna o zavjetu bogatih pripadnika aristokratskih rodova, ali će arhivske navode pojedinih materijalno pojasniti daljnja istraživanja na terenu. Tek usputnu potporu daju im podatci o razmještanju redovničkih zajednica, pretežito franjevaca, koji se redovito vežu uz politički važne i ekonomski privlačne postaje zauzimajući svoje mjesto u novoj životnoj ravnoteži, što će pospješiti iskaze zrelog i kasnog srednjovjekovlja.

U građevnim sklopovima utvrđenih vlastelinskih gradova, smišljeno podizanih na strateškim mjestima i prirodnim uzvisinama, posve uvjetno kontinuiraju oblici starijega graditeljstva. Pokazuju to u malom broju primjera očuvane njihove obrambene jezgre, mahom s ruševnim zidinama kao golim ostacima, još stršećim u brdovitom reljefu s puno arhaičnih crta prostorno–građevne organizacije zidanog sklopa. Tek su iznimno, kao na Doboju, očuvani dokazi potpunije kamene opreme gotičke morfologije, uglavnom iskazane samo u nacrtima zidnih otvora s okvirima koji završavaju prelomljenim lukom kao presudnim za prepoznavanje stila. Dakako, treba ga očekivati i u izvedbama svodova koje su, prema objavljenim ugovorima, češće radili primorski majstori dolazeći u Hercegovinu i Bosnu. O djelatnosti brojnih graditelja, koji su prema pouzdanim podatcima iz gradova hrvatskog uzmorja odlazili na rad u najživlja središta kopnenog zaleđa tijekom stoljeća kada je gotika posvuda već vladala, ipak je malo izravnih pokazatelja. Nema ih niti na utvrdama kojima pripremahu uzorno obrađene klesance, pa ni mostovima za oblikovanje, kojih također bijahu pozivani primjerom iskusnog protomajstora Dubrovačke Republike Paskoja Miličevića u Počitelj, kad je ugarski kralj Matijaš s vojskom htio prepriječiti Osmanlije. Rijetko se gdje otkrilo ostataka savršenijih tehnika kojima oni bijahu vičniji, jer su sačuvane gradnje uglavnom rađene kamenom lomljencem na način kojim su davno vladali domaći zidari. Postoje podaci kako su prvonavedeni s njima surađivali, a više je njih i naukovalo u gradovima na obali kod vodećih majstora, te je put utjecaja bio više nego osiguran. No, sljedno svekolikim nalazima, dostupne gradnje svjetovne arhitekture ne iskazuju odličnije oblike inače na tom polju vrlo zahtjevnoga gotičkoga stila.

Većina zapisa o tovrsnim poduzimanjima uostalom i govori o majstorima zidarima, izvršiteljima zanatskih poslova prosječne razine: npr. gradnja cisterni, bez umjetničkih izazova. Stoga, koliko god njihova iskustva ostaju u okvirima iz mjesta njihova odgoja, ne bi trebalo očekivati možda izražajnija htijenja u drukčijim okolnostima života ili drugim ozračjima stvaralaštva, što se poglavito na polju utvrdnog graditeljstva rukovodilo uputama iz jačih gnijezda feudalnog života. Prema tome narudžba inim izvršiteljima bijaše zasigurno okovana tradicijom, mahom okrenuta golim građevinskim zadatcima, dakle u osnovi konzervativnija. Na općem planu likovnog izražavanja bijaše obilježena sa sjevera uzorima slijedom prihvaćanja stečevina iz društava istog kulturološkog predznaka, makar su prožimanja uvišestručena. Donekle to osvijetljava slučaj Srebrnika na Majevici koji se — slijedom arhiva — 1430. godine utvrđivao pod nadzorom dubrovačkog vlastelina, a uz radni udio skupine majstora istoga podrijetla. Ipak konačna izvedba to ne raskriva nekim razlikama prema ostalim srodnim i istodobnim pothvatima, većinom svedenima u likovno osrednja rješenja. Inače se čini neminovnije uočiti podudarnosti ostvarenja sa spomeničkim slojem utvrđenih gradova, odnosno burgova iz kopnenih dijelova hrvatske zemlje, koji dugo bijahu u političkom zajedništvu s bosanskim kraljevstvom, dijeleći sudbinu nemirnih stoljeća, pa i potrebu stalnog proturatnog usavršavanja.

K tome su na temelju novijih historiografskih zapažanja za domete istog doba u Bosni i Hercegovini zanimljivije pojave svjesno organiziranog gradskog prostora unutar obora u zaštiti starih utvrda, gdje je vjerojatnije i umjetničko izražavanje određene razine imalo šireg odjeka. Pitanja se dobro obrazlažu u Jajcu, gdje se upravo sa zrenjem gotike jako šire utvrđenja za obranu naselja: od prvobitne utvrde Plive na uzvisini, podgrađe se zahvatom vojvode Hrvoja spušta padinom prema rijeci i konačno najjače prostorno povećava pod kraljem Tvrtkom. Osim što posljednja faza nosi izvrsnija umjetnička uredovanja unutar gornje tvrđave–citadele, također uokvir raščlanjena urbanističkog tkiva varoši pod njome obistinjava opći uzlet stila sredinom XV. stoljeća. Žarišta potonjem čine franjevačko sjedište, sa svetištem valjda još romaničkog postanka no obnovljenim zalogom jedne plemkinje, potom gradska crkva sv. Katarine, koju daje podići istoimena bosanska kraljica. Na njima izbijaju gotički oblici oprimjerujući preplitanje utjecaja juga i sjevera bez nadvladavanja stilskih retardacija. Njih su također pojačavala i bizantska ili bizantizirajuća iskustva posredovana kroz srpsko–makedonska područja dok je ta struja živjela u svojim naponima. U tom smislu tumačenja oblika izvrsnijih klesarskih proizvoda uključuju crte provincijalnosti, pogotovo što u nekim kiparskim radovima zaostaju romaničke reminiscencije, a u nekima se dosižu gotičke istančanosti prouzročene nazočnošću vrsnih umjetnika umjesto škrtih odraza izvana. Usporedno se nižu i svjedočanstva o umnažanju javnih prostora i zdanja po novim urbanim služnostima, poglavito pak o oblikovanju privatnih kuća zalaganjem poslovnih ljudi, trgovaca i obrtnika. Sve je to znakovito za raslojavanje uzorne jedne društvene zajednice, a umjetnički važnije jer spomenički tragovi u Jajcu pokazuju osobite ishode.

Inače je na središnjem prostoru bosanskog srednjovjekovnog kraljevstva i dodirnih mu predjela hrvatskog, između rijeka Bosne i Une, raspoznana mreža burgova koji su na razmeđu XIV. i XV. stoljeća doživjeli jače obnove s naglaskom na proširenju perimetra obrambenih zidina uz jasno uključivanje već razvijenih naselja–podgrađa. Rasponi su im određeni također u Borču, Olovu i Visokom, kao uspješnijih trgovišta u sustavu modernijih privređivanja. U takvima pak osim arheoloških dokaza obrtničkih radionica, nalazi kamene plastike tj. urešene klesane opreme raznovrsnih kuća mimo svih okorjelosti ukusa dokazuju preobrazbe dotadašnjih seoskih sredina u one koje izražavanjem novih gospodarskih oblika novčano–razmjembenog tipa čine podlogu razvoju gotičkog svijeta. Slikovito se to iskazalo u baštini Sokola, u većoj ili manjoj mjeri slično uokolo Maglaja i Vranduka, Krupe na Pivi i Biograda kod Konjica, što znači da nisu isključivo rudarska središta vodila maticu napretka. Podjednako učinkovito u njoj sudjeluju naseobine drevnog utemeljenja nevezane za izvoz sirovina, što je kao važna privredna grana oplođavala kolanje dobara i razmjenu stečevina. Ogledan je u tom pravcu slučaj castruma Glaž, neutvrđenog položaja, znanog od sredine XIII. stoljeća, potom u sljedećem s crkvom sv. Nikole pripojenog Zagrebačkoj nadbiskupiji, odnosno franjevačkim samostanom u suburbiumu, spominjanom do 1469. godine.

S obzirom pak na opću oskudnost umjetnički vrijednih nalaza, najjbitnije je spoznavanje procesa koji su okosnica novim stremljenjima. Prateći osnaženi privredni razvoj, osobito rast gradskih naselja, potiče potrošnju i snaži materijalnu kulturu, te se u XV. stoljeću unutar može govoriti o omasovljenju likovnih vrijednosti kao postignuću gotičkog duha. Sređivanje samog prostora privredno ili politički izloženijih naseobina tzv. trgova ili varoši (uz spominjane za XV. stoljeće značajniji su: Fojnica, Prača, Podborač, Foča) jedan je od glavnih preduvjeta, posebice kad se i u tom pogledu mogu utvrditi vrlo racionalna pravila pri razmještaju sadržaja i oblikovanju građevnih sklopova. Uglavnom su ona ovisna o položaju utvrda, jače u zapadnim krajevima, ali i u trgovačkim raskrižjima prema istoku (npr. Kučlat ili Zvornik), dok su bez nje bila — čini se — jedino Drijeva na ušću Neretve, kao otvorena luka–odskočnica primoraca lišena nazočnosti neposrednog gospodara. Ipak s manje odraza u svjetovnom ili crkvenom graditeljstvu i likovno–plastičnoj im opremi, donekle tipičnu putanju u urbanističkom rastu i poretku postiže srednjovjekovno naselje Vrhbosna, rastrijeto na položaju današnjeg Sarajeva. Smješteno uz rijeku s međusobno razdvojenim starim utvrđenjem, naselskom jezgrom oko starog svetišta i novom stambenom četvrti uz trgovište kojemu se sve podređuje uz ceste, zametak je obrazaca prostornog uređenja kojima se srodnih nalazi diljem Zapada, već u hrvatskim kontinentalnim ravnicama.

Trajno držeći na umu kako su za poimanje srednjovjekovnih stilova ipak odlučni proizvodi likovnih grana izražavanja, temeljno je shvatiti prednosti crkvene umjetnosti koja oprimjeruje duhovne težnje i sakralne prohtjeve pa u nastajanju iskazuje zasebne kriterije. Uslijed ukupno slabe očuvanosti te građe, iznimno je teško ocrtati opću sliku stanja, ali je usporednim uvažavanjem objelodanjenih vrela i dohvatljivih ostataka moguć vjerodostojni osvrt. Ostaje osnovno da su se unutar bosanske srednjovjekovne države rasplamsavala vjerovanja koja su izazvala zastoj u grananju romaničkog umjetničkog izraza. No, ni sljedeće razdoblje, do prodora Osmanlija, ne bijaše za crkveno graditeljstvo vrlo izdašno, budući da mjesta njegovih iskaza nisu gusto poredana, koliko se doznaje zbrajanjem podataka o Olovu, Zvorniku, Bijeljini, Tuzli, Bihaću, Glamoču, Teočaku, Lašvi itd. Dijelom su tamošnje crkve u postojanoj tradiciji nastajale zalogom uglednijih rodova i moćnika koji uz pripadanje bosanskoj crkvi podižu bogomolje, uzorom herceg Stjepana na Šćepan polju i u Sopotnicama kod Goradže. Čini se da je na toj ideološki nedovoljno pojašnjenoj osnovi bilo i većih pothvata, od crkve u Fojnici: prema povijesnim naznakama trobrodne u monumentalnome liku, do srodne, na temeljima bazilike, iskopane pod džamijom u Foči. Tome se pojavno približava i crkva u Krupi na Vrbasu, od koje je donedavno stajao bočni zid s visokim prozorima romaničko–gotičkog nacrta. Netragom pak nestadoše brojne crkve građene od drveta u srednjem vijeku, kao i kasnije, a u bespućima brdovite zemlje ni usmena predaja nije očuvala spomen na mnoge slabo zidane kamenom.

Zacijelo je uzlet gotike tekao oštricom pokatoličavanja, uz raspad sustava starijeg crkvenog djelovanja zasnovanog na župama. Provjerava se najplodnije upisom nazočnosti samostanskih redova; nakon propalih pokušaja ustaljivanja dominikanaca, poglavito franjevaca od zadnjeg desetljeća XIII. stoljeća. S obzirom na to da je prva pojava Malobraćana zabilježena 1291. godine u Srebrenici iz ugarske njihove provincije, nesumnjivo su nosili tekovine novog daha iz prostora čvršćeg njihova usvojenja. To ipak ne vodi potpunom nijekanju gotičkih označnica u oblikovanju svih drugih svetišta na račun franjevačkih, iako se kroz njih provodila glavnina dušobrižničkih poslanstava koji iziskivahu dostojne okvire. Njihovo pak oblikovanje proizišlo iz unificiranja liturgijskih običaja, najčvršće pak povezuje utjecaje sjevera i juga u već drugdje zacrtanim sintezama. U vezi s tim valja naglasiti kako se malo gdje otkriva cijeli samostan onoga ustroja kojeg je gotičko doba osmišljalo kao jedno od žarišnih mjesta ocrtavanja svojih načela. Razlozi su tome višestruki, mahom pak objašnjivi nedostatkom središnje jake organiziranosti reda propovjednika, što uzimamo polazišnim i za očitavanje u valu novonastajućeg crkvenog graditeljstva. Za njegovu pak širinu nezaobilazna je tiješnja vremenska podudarnost navođenih utvrda velikaša i redovničkih stanica kao potvrda o jačanju graditeljskih poduzimanja. Ona su potekla od sredine XIV. ka usponu XV. stoljeća s najplodnijim iskazima što označiše kako punomoćnost kraljevstva, tako i punoću kulturnih integracija sa zapadnoeuropskim zemljama.

Općoj obnovi povijesnog graditeljstva u okrilju katoličke vjere nadasve su pridonijeli franjevci dobivši iz papinske kurije u Rimu privolu da podnesu teret suzbijanja krivovjerja i preuzmu glavnu ulogu pri jačanju duhovnosti u svim životnim oblicima. Sa stečenim povlasticama pedesetak godina nakon prvih javljanja uspostavili su 1340. god. čak samostalnu svoju vikariju. Ako se tome doda općepoznatu konsolidaciju, štoviše i širenje prostora države pod Stjepanom II. Kotromanićem tijekom prve četvrtine trečenta, nije teško spoznati kako je sve to združeno pospješilo prodor gotičke kulture. Njezini su nositelji obnašatelji neposredne vlasti i uzdržavatelji katoličke vjere, kao i temeljne grane ili struje nove privrede, otada u zamjetnome rastu. Među njima, franjevci osiguravaju svoje mjesto na terenu, gdje ih spomenuti vladar prima prijateljski, preuzimajući stare župe ili tek osnivajući svoje postaje sa značajem poprišta novog govora. U izvješću generala reda iz 1339. godine iskazan je smisao njihova poslanstva: »da obnove Božju službu« i »podignu crkve koje leže razorene«, a prema prvom popisu iz 1375. bilo je ukupno četiri samostana: Sutjeska, Olovo, Mile, Srebrenica, no kasnije niču i drugi, uz trajno opsluživanje umnoženih katoličkih župa. Bitno je da pripadajući grani reformnih opservanata bijahu predani propovjedništvu u sprezi s potuheretičkom borbenošću, a zagovarahu siromaštvo u duhu obnove evanđeoskih uzora življenja. Stoga im važnije bijaše neposrednost djelovanja, negoli oblikovno uzdizanje postaja. Tijekom uzleta bosanskog vikarijata vrela iznose na vidjelo one u Visokome, Bistrici, Rami, Šćitu, Glamoču, Vranduku, Zvorniku i Mostaru itd., a neke bijahu kratkog vijeka, posebice propadajući od XVI. stoljeća poput Fojnice ili Jezera. No nedvojbeno se na njima iskalio velik dio onoga procvata umjetnosti što se tijekom XV. stoljeća premješta iz feudalno–svjetovnog ozračja k zadovoljavanju potražnje širih slojeva stanovništva.

Bez nabrajanja svih povijesno uočenih franjevačkih sjedišta, korisno je zamjetiti da istraženi uz crkvu nemaju obvezatno i posve oblikovani samostan, dok znamo da se kasno namiču sredstva za kuće namijenjene stanovanju redovnika: u Vranduku i Olovu 1449. god., vjerojatno nalik onima u dvama prvonavedenim kraljevskim dvorovima. Budući da se obično radilo o jednostavnome stanu redovnika pokraj svetiša, često i drvenom, bez posebnog izdvajanja od dvorskog ili naselskog okoliša, zacijelo je to odgovaralo idealima siromaštva iz temeljnih učenja sljedbenika sv. Frane, ali i općoj njihovoj otvorenosti prema domaćem puku. U tom pogledu zanimljivi su i naslovi svetišta, jer se uz Bogorodicu — slavljenu u ulozi Svezaštitnice ljudskog roda — opetovano javlja sveti Nikola, odonda posvuda čašćen za zaštitnika trgovaca i novčara, općenito sve važnijih zanimanja u sve poletnijem staležu neagrarnog stanovništva. Potpunije zatvaranje samostana s krilima zgrada, u kojima obično bijaše i gostinjac, oko dvorišta tipa klaustra, zajamčeno je tek u starom gradu Greben (danas manastir Krupa na Vrbasu). U njemu pak iskopani ulomci arhitektonske plastike upozoravaju na sudjelovanje primorskih majstora, to više što su razvidne sličnosti s kapelom sv. Ivana u Podmilačju. Inače smatrana oglednom za pritok zrelogotičkih dometa iz Dalmacije, imala je svod nad lađom i apsidom četverokutnog obrisa, što se spominje i kao izvorno svojstvo pri gradnji crkve sv. Nikole u Čaglju.

Nesumnjivo taj tip jednobrodnih, vrlo izduljenih crkava s aksijalno dodanom, također pravokutnom no proporcionalno smanjenom dubokom apsidom, bijaše vrlo rasprostranjen, te ga se nalazi različito osvjedočenog u Čavkićima, Golubiću, Bokševcu, Bakićima, Zvorniku itd. Njegova je shema iz Mediterana osvajala srednju Europu, ukljućujući kopnene dijelove srednjo–vjekovne Hrvatske, pa se morala odraziti i na bosanskom raskrižju rečenih struja i iskustava. Prevladala je zahvaljujući franjevcima, jer je odgovarala temeljnim zahtjevima propovjednih službi uz okupljanje vjernika u prostranim lađama natkrivenim drvenim krovnim konstrukcijama, dok je duboki kor omogućavao zasebne nužne službe redovničkih zajednica. Namijenjena liturgiji oltarna je najdostojanstvenija prostorija u pravilu posvođavana bačvastim svodom gotičkog obrisa, kako se istodobno običavalo uzduž Jadrana odakle češće pristižu redovnici i graditelji. Tek pri obnovi crkve u Jajcu bijaše unesena i rebrasta konstrukcija jasnijih sjevernjačkih uzora, kakvu je zasigurno iziskivao i višekutni završetak apside izduljenog kora sv. Nikole u Milima. Jednako pak ocrtana crkva sv. Marije u podgrađu Vranduka pokazala se cjelovitije osmišljena sa zidanom pregradom na polovici svoje lađe, kakvu su obvezatno imale i sve druge.

Za ostala rješenja nedostaje dokaza, pošto je većina bogomolja sravnjena sa zemljom te se samo mjestimice stječe uvid u njihove veličine, koje nigdje i ne bijahu prenaglašene. Inače za problematiku samostanske arhitekture valja naglasiti kako se obično radilo o dugom održavanju jednom usvojenih oblika, koliko zbog konzervativnosti ozračja toliko i zbog nemoći samostalnog izražavanja ili iznalaženja nečeg novog. Među važnijim odrazima tog postupka u Jajcu, kao jedino sačuvano djelo monumentalne sakralne arhitekture u Bosni, stoji zvonik crkve sv. Luke, općenito vrednovan po skladnosti svoje kompozicije, ali i umješne izvedbe trodijelnih prozora u tri kata završnog dijela. Nedvojbeni prežitci romanike na njima u osobitom poretku cjeline nisu samo ishod duha provincije sa svjesnim osvrtanjem u prošlost, nego i određujući za opći ukus i arhitektonski slog s kojima se pod okriljem romaničko–gotičkih okašnjelih sinteza spoznaje trečenta održavahu u podneblju zapadnog Balkana, počevši od Jadrana.

U tim se okvirima osvijetljava jače djelovanje primoraca u doba bana Stjepana II., kao i za kneza Restoja, te trajnije usmjeravanje koloniji dubrovačkih i drugih trgovaca pokraj rudnika Srebrenice. Brojni zapisi o njihovim dolascima na određene zadatke ili rokove tek su dio nekoć gušćeg zadovoljavanja potreba srednjobosanskih i humskih zemalja iz Dubrovnika ili Gornjih Kraja iz srednjodalmatinskih središta. Pouzdano se gradnja crkava na širem planu odvijala jačim zalaganjem Dubrovčana, koji usmjereni još dublje k Srbiji, bijahu u istočnoj Bosni privredno i gospodarstveno najprodorniji. No ništa manje nisu sudjelovali u politici nastojeći posvuda biti, ako ne baš tvorci nekih diplomatskih ravnoteža, a ono barem izvori važnih obavještenja na razmeđu tolikih interesa. Osobito pak uz povremena zapošljavanja imenovanih vještaka kamenarskih zanata za koje se znade što su sve radili u zavičajnim mjestima, nema sumnje da su bili vjerni prenositelji gotičkih oblika, čak i nakon osmanlijskih osvojenja zemlje. Najgušći slijed poznatih zapisa o tome počinje ugovorom dvojice Dubrovčana 1312. godine za zidanje jedne crkve u Trebinju tamošnjem vlastelinu, a ritmički teče do rada prokušanog majstora Ivana Hrelića iz Šibenika za franjevce u Vranduku 1462. Vremenski skokovi poput navedenoga ponajbolje ocrtavaju nagrizenost i vrela poput samih spomenika u nesretnom usudu prostora. Tijekom tog razdoblja najneposrednije se kopneno zaleđe jadranske obale napajalo s odvjetcima graditeljskog sloga iz primorja, ali su oni proslijedili korištenje i kasnije budući da su turske vlasti u početku dopuštale obredne novogradnje. U tom smislu pozornosti su vrijedni radovi Dubrovčana iz 1485. i 1505. godine u Srebrenici, jer se izričito odnose na posvođavanje crkava i klesarske poslove istovjetnog standarda. Treba, dakako, računati da su mnogi majstori udovoljavali građevinarskim zadacima iz pravoslavnih redova, te se odavno sklapalo podudarnosti sloga i na oblicima drukčije osmišljenih svetišta. Najposlije, jezgre su gotičke sakralne arhitekture preostale i u nekim zdanjima potom predanima islamskom obredu: posebice Bijela džamija u Srebrnici uklopljena u starije crkveno zdanje, dok će rječnik oblika njihovih otada podizanih građevina zadugo rabiti određene posudbenice iz istih izvora. Dodlazilo je dakle do shvatljivih simbioza, ma koliko da je učinkovito stapanje rječnika dviju kultura odavno bila nadasve vrijedna i zanimljiva odlika Mediterana.

Otpočetka tiješnje prepleteni, a vremenski duže protegnuti, dodiri s Hercegovinom bijahu u tom smislu učinkovitiji, pa nema sumnje koliko je blizina gradova, kao žarišta odgoja poslenika graditeljskih i kamenarskih struka, mnogo značila. Mnogo je zapisa o učenju madića iz prvih i daljih zabrđa kod priznatih obrtnika u svim obalnim središtima, gdje su dolazili u potrazi za kruhom kao i znanjem. U kolikoj su pak mjeri oni zaslužni za pravodobno razgranavanje i kasnije održavanje gotičkih načina oblikovanja crkvene arhitekture u ruralnim sredinama teško je, a i izlišno, pojedinačno nabrajati, kada se ni uz jednoga od arhivski imenovanih ne može pouzdano vezati ikoji sačuvani rad. Za prenošenje stilskih čimbenika ne bi trebali mnogo značiti ni podatci o građenjima palača humskih i bosanskih velikaša u obalnim gradovima, jer su te zasigurno bile oblikovane prema kriterijima vladajućim u urbanim okruženjima, prema modelima koji su važili njihovom tamošnjem prestižu, ali ne bijahu usvajani unutar brdskih feudalnih gnijezda. Nema im odraza ni u većim naseljima, inače lišenima ikakvih vijesti ili tragova podizanja zgrada javnog sadržaja. Tako bijaše i s oblikovanjem ili opremanjem crkava, dočim se ne preuzimahu vrhunska postignuća, nego se sve vodilo pravilom ugledanja na prosječna ostvarenja, u svojoj naravi vrlo skromna. Stoga u cjelini ogledajući utjecaja iz primorja nema sumnje da je za likovne domete malih svetišta unutar rustičnog krajolika ostala pretežuća pojednostavljenost gotičkih oznaka, zacijelo srasla s ukusom naručitelja, ali i sposobnošću izvođača, među kojima uglavnom nema istaknutijih umjetnika. Odgovarajući pak čednim mogućnostima mjesnih društava, lakše se jednom stvorena tipologija oblika protezala stoljećima obilježivši izgled seoskih crkava i iz kasnijih razdoblja. No, na svoj način i to postaje dokazom koliko je gotika bila srasla s brdovitom zemljom, postala mjerilo i način izražavanja čednih prohtjeva mjesnih zajednica.

U okvir prepoznatljive tipologije srednjovjekovne arhitekture najneposrednije su ipak utjecaje do seoskih krajina nesumnjivo prenosili izučeni majstori iz gradova, odlazeći po pozivu na razne zadatke te radeći na manje zahtjevnim djelima kakva si je mogla priuštiti siromašna sredina. Mala crkva na Kočeli u istočnoj Hercegovini koju su 1488. mjesnom svećeniku Vlahu podigli dubrovački zidari potvrda je razine tog djelovanja. Upečatljiviji za raznolikosti se čine permanentni proboji kamenarskih djelatnika u dublju unutrašnjost, gdje ispunjaju potrebe nižeg vlastelinstva ali još izražajnije netom zametanih gradskih zajednica. Njihova svekolika prianjanja na privrednu moć i djelatna iskustva primorskih gradova upravo su u gotičkim stoljećima bila najobimnija, pa su obuhvaćala i zaradu kamenara u svojim prostorima. Tako se u Srebrenici navode zidanja crkve Sv. Marije pri samostanu franjevaca upošljavanjem skupine majstora s obale još 1453. godine, kad se i u Jajcu istoimena crkva preobražavala za potrebe redovnika. Budući da su u potonjem gradu nađeni izvrsno klesani dijelovi s dekorativnim repertoarom koji pouzdano primjenjivahu klesari iz primorskih radionica, bezuvjetno se očitava njihova veća uloga u ukupnom slogu ne samo obrednih zdanja. Rijetko se ipak javlja u čistim inačicama, dok pretežu izvedenice hibridnog ukusa s određenom rustifikacijom, koja je odgovarala estetskim normama perifernih predjela, a ni u krajnjim dosezima nije stekla snagu samonikloga ili samodostatnoga umjetničkog govora.

Unatoč izabranim spomeničkim pokazateljima ostaje istina da se ne mogu inače tragično rastrgani svi kamenarski proizvodi gotičkih oblika povezati s primorskim stilskim standardima. Očito je to već na dekorativnim sastavcima Kraljevih vrata citadele u Jajcu, sročenih s jačim oslanjanjem na sjevernjačke obrasce, još više na okviru dvostrukog prozora jugoistočnog njezina tornja, budući da su im motivi plastičnog uresa pomalo egzotičnih crta, nesvojstvenih formalno–stilskim zorovima dalmatinskih umjetničkih krugova. Na tome tragu naizgled romaničko–gotička bifora s palače gospodara Sokola kod Šipova ili reljefno plastičniji no motivikom još arhaičniji doprozornik iz samog Sokola — primjerice — odišu rustičnim izričajem kakav se javlja kod tvoraca nekoliko sudačkih stolica. Zbog primitivnosti obrade teško im je utvrditi starost, premda se u jednostavnosti ne odvajaju od formula stila koji će se u cjelini zemlje pokazati najizričnijim.

Takvi pak radovi jamče razvoj kamenoklesarske radinosti u domaćim uvjetima, prate njeno samosvojno razgranavanje, čak jače od spona s dosezima iz tradicionalno plodnijeg podneblja njezina iskazivanja. Srodnosti s gotičkim formulama, dakle, opstaju u izboru motiva plastično suzdržanih kamenih izrađevina što uvelike nastaju prijepisom iz drugih likovnih medija, posebice iz ranovrsne opreme koju posjedovahu krugovi crkve i plemstva. Nadasve ti odrazi ispunjavaju proizvodnju monolitnih grobnih spomenika, znamenitih stećaka. Opravdano im se u posljednje vrijeme nastajanje očitava unutar djelovanja preživjelih romano–ilirskih starosjedilaca Vlaha, koji zenit razvoja dostižu unutar šireg raspona XIV. st., u svojim rukama držeći zapadne krajeve i živeći od stočarstva i trgovine. Ipak se u nepreglednom mnoštvu tih spomenika stilska htijenja gotičkog nadahnuća vizualno najdojmljivije prepliću s izričajima umjetničkog stvaralaštva širih krugova stanovništva. Na njima nedostaje razgovjetno izrazlikovanih i jako uslojenih vrsnoća koje bi izravnije oprimjerivale položaj ili odražavale moć pokojnika, govorile o njegovu ugledu i zanimanju, kao da se predmnijeva izjednačavanje sviju u smrti, poglavito uz predanost vjeri u Boga volja za stvaranjem estetski nedvojbeno vrijednoga, naizgled lijepoga poradi svladavanja zemaljskih teškoća, utoliko čak i idejno utemeljenoga s nakanom nadilaženja mnogih nesigurnosti života. Bivajući zasebnim fenomenom, stečci su najizravniji pokazatelji likovnih shvaćanja pa i moralnih opredjeljenja inače vjerski mješovitog sloja društva na tlu Bosne i Hercegovine tim putem najmasovnije privedenog u umjetničko ozračje zrelog srednjovjekovlja.

Povrh svega bosansko–hercegovački stećci i srodna djela grobne umjetnosti otkrivaju stupanj stvaralaštva koje je imalo svoje linije razgranavanja prilično neovisne o onim kiparsko–klesarskim pogonima u kojima se promicao stil. Očito ih nisu oblikovali pravi majstori odgojeni na suvremenim likovno–stilskim postavkama jačih središta, nego izvještani u predajama koje nipošto ne bijahu samonikle, ali su postale samosvojne po umješnosti korištenja tekovina koje im stajahu na neposrednom ili posrednom dohvatu, slabijem ili jačem raspolaganju. Zato u pravilu ne dosižu visoku vrsnoću kiparske obrade, iako od romaničke baštine i gotičke plime crpe mnoga nadahnuća, počevši od težnje za stapanjem zbilje i zamišljaja, slobodne naracije i stroge stilizacije, apstraktnog ornamenta i stvarnosnih motiva u pretežito dekorativnim sustavima svojevrsnih plohorezbi na nesavršenim kamenim blokovima. Prepoznaju se na njima preuzimanja iz obrtničkih radova, odnosno grana primijenjene umjenosti, ipak u prvom redu kamenorezačkog iskustva po struji dodira sa zapadnim primorjem, jednako i drvorezbarskog, zgodimice i zlatarskog ili metaloprerađivačkog iz gradova. Naravno, ne radi se toliko o tehnikama rada koliko o posuđivanju tematske raskoši drugih medija, osobito tkanina te zidnog i knjižnog slikarstva, čak i keramičkih proizvoda, stvarajući u pomalo naivnim predodžbama ili gotovo primitivnim obradama zavidno zajedništvo sa suvremenom kulturnom dinamikom.

Budući da se velikoj većini nastanak razotkriva u širim rasponima zrelogotičkoga doba, nužno ih se ogleda u poglavlju tadašnjeg umjetničkog stvaralaštva, bez obzira na to što mnogi bez ikakva ukrasa ne odavaju spone s navadama stila. No, njih posebice ističu prizori viteških turnira, slike bitaka i lova, kao i kola uvriježenih u istim krajevima, uz sudjelovanje muškaraca i žena, konjanika i djece, ne prikraćujući pojavu prastarih simbola mahom iz njedara kršćanske vjere a možda i magije. Usprkos svim pojednostavljenjima, u obradi preteže motivika koja je likovno neodvojiva od viteško–dvorske kulture, čime se i objašnjava kako je ishodište stećaka u shvaćanjima i težnjama jedne pročišćene srednjovjekovne, a ne izrazito narodne umjetnosti. Druga je stvar što u prostoru nije bilo odgovarajućih predaja pa ni kontinuiteta kiparskoga rada, te su izvrsni sadržaji npr. s tkanina i tapiserija ili knjižnog slikarstva, prevedni u pučki izraz mjesnih klesara. To više je ovladala geometrizirajuća stilizacija, koja posredstvom ornamentike vegetabilne i figuralne naravi potiče vrlo živopisne kompozicije, čak i kad su sačinjene od naizgledno statičkih članova. Djelatnim primjenama i preobrazbama mnogo čega što bijaše raspoloživo u ukupnim sklopovima povijesnog života cvatnog doba bosanskog srednjovjekovlja, proizvodnja stećaka se uvrštava u riznicu ondašnje likovne kulture. Stvarajući pravu slikovnicu, uz stapanje predaja i novina, potvrđuje uzlet stvarnosnih osjećanja koji zaokupljahu umjetničko doživljavanje kao odraz povijesne zbilje. Unatoč njegovanju jednostavnosti raznih njezinih uslikovljenja, ne nedostaje živosti imaginacije i neposrednosti deskripcije, makar oplođenih arhaizirajućim crtama. Naprotiv, u tehnikama izvedbe bez težnje za kiparskom istančanošću u prikazivanju potankosti, vidna su zaostajanja za dosezima elitnih estetskih promišljanja kulture feudalnih dvorova, pa odvojeno od zapadnoeuropskih ondašnjih posegnuća tvore osobitu vrstu umjetničkih radova nipošto rustične naravi.

S obzirom na bogatstvo plastičnog izričaja i raznolikost oblika, gotovo da umjetnost u narodu zvanih »biliga« ili »kamova« nema jednoznačnog objašnjenja. Bitno je da formalna sva zbližavanja s rječnikom oficijelnih estetskih kriterija prevladavajućih u doba njihova nastajanja, kao i morfološka udaljavanja od njih sa sklonošću prema retardacijama, više pridonose negoli oduzimaju njihovoj likovnoj učinkovitosti. Što se tiče samog ishodišta tipoloških razreda znatna su korištenja antičke baštine područja, rimskih grobnih spomenika, nadasve sarkofaga, ali i ploča i srodnih kamenih tvorevina kiparske obrade, dokazivih u baštini zemlje. Reljefna kruta dekoracija nipošto nije bez dodira s iskustvima ranog srednjeg vijeka iz šireg geopolitičkog okružja, ali nema utvrdive pretežitosti ikojeg od tih nadahnuća koje je u Hercegovini i Bosni već romanika očito privela putanjama zapadnjačkih zakonitosti i okvira. U skladu s time stećaka ima najviše u Hercegovini a kao što su i najdorađeniji primjerci sljemenjaka najbliži dalmatinskom naslijeđu. To dokazuju i prosjeci arhaizirajuće urešenosti kojom oskudijevaju oni u unutrašnjosti, udaljeniji od žarišta kamenorezačke djelatnosti, dok je ona valjda dokazivala više platežnu moć naručitelja negoli darovitost majstora.

Povrh svega je nezaobilazno da su ti spomenici služili pripadnicima svih vjera usađenih na domaćem tlu, kao i ekonomski sposobnijih slojeva društva, te nisu isključiva svojina samo seoskih sredina. Svjedoče to razni natpisi koji na njima prate izbočeni ili urezani ures s višeznačnim sadržajima na pismima koja bijahu u opticaju unutar pojedinih krajeva, te su odraz višestrukih povijesnih pitanja. Ujedno su njihovi majstori, zvani kovačima, bili vrlo cijenjeni, tako da su imenom potpisivani kao i sami naručitelji, odnosno upisivani pokojnici. Bitnijom se stoga čini istina što se rasprostiru posvuda, mjestimično i sa crkvama u svojem arealu, u količinski neujednačenim skupinama od kojih neke broje i po dvjestotinjak a i više primjera (Dabar polje, Boljuni, Kupres, najbrojnija kraj vrela Cetine). Pokrivaju groblja pojedinih obitelji ili naseobina, ali i rodovskih bratstava ili cijelih plemena, nisu strogo vezani uz statična naselja a pouzdano označivahu i grobove velikaša, čak smještani u posebnim zdanjima iste namjene. Računa se da ih vidljivih ima do pedesetak tisuća, dostatno da se shvati obim proizvođačkog zamaha od kraja XIII. do duboko u XV. stoljeće. Uglavnom su oni nastajali u razdoblju procvata bosanskog samostalnog društva, prelazeći granice onog političkog teritorija gdje gotika bijaše jednoznačnija u svojim pojavama i potvrdama.

Svakako su nekropole stećaka obilježile srednjovjekovnu Bosnu podjednako izražajno kao i feudalni gradovi, pridonijevši slici negdašnje uravnoteženosti života u prostoru. Očigledno ona bijaše uspostavljena posredstvom snažne socijalne podjele u kojoj je svaki činitelj iznalazio prikladne načine i sredstva svojeg povijesno uvjetovanog iskaza. Tu slojevitu kulturu dugog trajanja a sporog unutrašnjeg promicanja, pak, s druge strane osvjetljavaju djela izrazito zapadnjačke, u biti zrelosrednjovjekovne tipologije vezane uz sadržaje života viših društvenih slojeva s odvojenim profanim i sakralnim svrhama. Znatnije ona bijaše poticana od onih učenih stranaca, obično došljaka iz primorskih strana koji su obnašali upravnu, a i sudsku vlast u gradovima pod nadzorom vladara. No, podjednako su utjecajni dodiri koji bosanski vlastelini ostvarivahu s primorskim gradovima, često u njima boraveći kao gosti, čak vlasnici palača, potom i nositelji izvršne vlasti. Iz tih se međuovisnosti iznjedrilo prilično bogatstava koja ne znače drugo nego zbrajanje umjetničkih posezanja u kojima se gotičko doba najplodnije ogleda prožimanjem višeizvornih stečevina. U pravilu su to ostvarenja stranih majstora, priskrbljena narudžbom ili kupnjom u vanjskim središtima, podjednako radom ugovorno dolazećih i kratko u Bosni boravećih umjetnika, a odreda znače napregnutu internacionalizaciju vrsnoća baštine. Sa svim zadrškama u trajnom dijalogu s postignućima djelotvornijih sredina, njihova donekle ograničena raznorodnost jamči ugrađivanja ovdašnjeg društva u cjelovito tijelo zapadnjačke civilizacije.

Taj bogati niz otvaraju djela slikarstva, zidnog i knjižnog, zacijelo u stilskom suglasju sa samostalnim slikama obrednog značenja kojih je najmanje preostalo, iako ih iznose pisani izvori. No ne smije se zanemariti vijest da iz Zadra i Splita već sredinom XIII. stoljeća odlažahu vrlo cijenjeni majstori slikarstva poput Matija i Aristodija, što objavljuje u svojoj kronici Toma Splićanin. Prva je grupa škrto iskazana u svetištima, više kao potvrda običaja negoli pokazatelj stilskih napona jednog lanca u kojem raskidani ostaju na jednoj strani ostaci fresaka, a na drugoj zapisi o mogućim im majstorima. Njihovu povezanost snaži istina da su u povijesti sva svetišta morala imati sadržajnu jezgru u obliku za razdoblje češćih slika negoli skulptura, jer se kršćanska vjera nije širila samo s propovjednim podučavanjima nego i blistavim prikazima svega čemu se usmjeravahu liturgijska slavlja. Freske su rijetko sačuvane, te su dragocjeniji podaci o uglavnom nestalim njihovim tragovima u gotičkim franjevačkim crkvama sv. Marije u Olovu ili sv. Luke u Jajcu. Po oskudnosti zamisli i naivnosti kako sadržaja tako i izvedbe, znane tek zahvaljujući jednom starom crtežu, prvonavedene bi se mogle vezati uz traženja kasnog XIV. st. Bliže su, međutim, razvijenoj gotičkoj stilistici kao i ikonografiji freske u Jajcu, na sjevernome zidu velike lađe najveće gradske crkve. Iako su više nego krnje, odavaju umješnog majstora, iskusnog crtača koji se znalački upustio u prikazivanje Zadnjeg suda. Način slikanja strašne vatre iz koje izviru goli ljudski likovi, uz prikladan izbor živih boja pri linearnoj obradi narativne cjeline, ide u prilog njegove sposobnosti. Ipak je neizvjesno doba rada budući da sve odiše opisnošću i smislom za predočavanje maštovitog u kojima se teško uspostavljaju granice između kasnog trečenta i ranog kvatročenta, odnosno suzbijaju razlike između likovnih predaja srednjoeuropskog i sredozemnog likovnog okruženja.

Podgrađene istoznačnim dvojbama, freske iz Bobovca, makar u sitnim ulomcima, ističu se zrelošću sintezne naravi slikara iz XV. stoljeća, koji osobnom nadarenošću i umijećem okuplja iskustva internacionalne gotike stapajući ih sa spoznavanjem humanističkih naboja. Iako mu podrijetlo nije pojašnjeno, trebalo bi ga smatrati Talijanom na budimskome dvoru, gdje se oni nadohvat renesansi doista djelatno okupljahu, ujedno suvremenikom kipara koji je za Bobovac oblikovao grobnu ploču s pretpostavljenim prikazom kralja Tomaša. Na njima se u plastičnoj uvjerljivosti i kolorističkoj zasićenosti naziru otvaranja novim stilskim htijenjima renesansnog predznaka, što u čitavoj zemlji neće uhvatiti osobita korijena zbog provale Osmanlija koja je rastrgala i bobovački ciklus. No, tragom estetskih htijenja tek tu rastvorenih, nije isključeno da rasplamsavanju umjetničkih označnica kasnosrednjovjekovnog humanizma pridoniješe sve jači neprijateljski pritisci s Istoka već sredinom XV. stoljeća, jer je umjetnička riječ lako mogla biti držana sredstvom samoobrane kršćanskog identiteta bosansko–hercegovačkih krajeva.

Na tom putu iste vremenske okvire u koje smještamo malobrojne freske zapadnjačkog duha, dopunjuju poznati podaci o djelovanjima ili djelima dubrovačkih slikara, inače dokazivo gotičkog govora. Uvid u njih više nije moguć, ali zbog osvijetljavanja umjetničke narudžbe s obale Jadrana pokretane u zenitu stila koji nas zanima, vrijedno ih je navesti redom odvijanja. Nažalost, nema načina točno doznati na čemu se temelji vijest o slikama bosanskog vladarskog para u Dubrovniku iz 1302. godine, koju prenosi inače pouzdani dominikanski polihistor pa se smatra plodom legende i veže uz druge povijesne osobe. No, nema sumnje da se mnogostruko privlačnome i važnome gradu iz tih krugova slivahu mnoga zanimanja, a da je bilo i povratnih kretanja. Naravno, vrela otkrivaju tek dio toga procesa koji je u svojim trajanjima i prema drugim središtima imao različitih faza. Postignutih razina što se tiče, nezanemariv je odlazak Ivana Ugrinovića 1429. godine humskom vojvodi Sandalju Hraniću nakon što mu je oslikavao palaču u samom Dubrovniku, a slijedi isporuka istoga slikara dviju zastava Ivanišu Pavloviću s likovima sv. Vlaha, koji je umjesto modela grada Dubrovnika po narudžbi trebao u ruci držati lik grada Borča, vojvodina sjedišta. To odaje usvajanje onodobnih likovno–estetskih dobara i idejnih vrijednosti u običnoj svakodnevici, baratanje s čimbenicima kasnosrednjovjekovne kulture u povlaštenim krugovima društva. Isto znače to i birane donacije vlastelina iz Bosne i kneginja tamo rođenih, primorskim crkvama i gradovima uz zapošljavanje domaćih kao i talijanskih umjetnika. Njihova učestalost osim istančanosti ukusa potvrđuje kako kulturne tako i životne uzajamnosti koje razlamahu razgraničenja među bliskim susjedima. Krajnja svjedočanstva tome pruža istorodna tipologija nošnji i nakita žena i muževa iz viših društvenih krugova obalnih središta i dubljeg im zaleđa, tako da su očito dijelili dobrobit obostrano podgrađivanu u duhu gospodarskog uzleta. Uz sjajni pak podatak da je bosanski vlastelin Hrvoje na viteškom turniru u Ugarskoj pred svojim šatorom izlagao kičeni misal, zacijelo onaj rađen u Splitu, nema sumnje da su dostojanstvenici birani instrumentarij gotičkog predznaka shvaćali sredstvom isticanja svojeg identiteta po moderno biranim običajima Zapada.

Glede spoznavanja uzajamnih veza moglo bi se nabrojiti niz mladića iz Bosne koji su poduke u slikarstvu stjecali najčešće u južnohrvatskim gradovima, no nijednome nije zajamčen ni daljnji rad niti povratak u domovinu, pa se posljedice tog međudjelovanja ne mogu cjelovito procijeniti. Može se ipak pretpostaviti da im obostrano bijahu bliski prežitci bizantizama s kojima se još hrvala svekolika jadranska likovna predaja uključujući i Veneciju spremnu se nametnuti u svom podneblju za izvor glavnine pobuda. Budući da su iz nje potekle trgovačke veze s vrhovima bosanskoga društva, zacijelo se u importu našlo i slikanih umjetnina ikonografski a i stilski posve prihvatljivih u prvim zabrđima kao i u matici na lagunama. Tim je možda važnije podcrtati dodire uglednih naručitelja s uzmorskim središtima, gdje su nedvojbeno dobivali poticaje za opremanje svojih dvorova ili zadužbina. Isto se, uostalom, odnosi na bosanske velikaše u izravnom doticaju sa Splitom, Šibenikom i Zadrom, gdje su neki tijekom XIV. i XV. stoljeća obnašali i odgovorne upravne dužnosti, brojniji pak trgovali. Mnogi su njihovi činovi bili politički uvjetovani, tako da su srastanja u opnama likovne kulture mnogostruko znakovita za očitavanje dubokih veza između naizgled razdvojenih krugova. Budući da su poput kneginje Elizabete Kotromanićke u Zadru ili kraljevskog protovestijara Restoja u Splitu najsposobniji izdanci bosanskih društvenih vrhova čak izravno sudjelovali u namicanju tamošnje spomeničke baštine, odvijalo se prožimanje najvišeg stupnja. Očito su bili dionicima kulturne izgradnje obalnih gradova koji su ih zauzvrat priznavali svojim punopravnim žiteljima, pretpostavljajući srodni stupanj iskaza u sredinama iz kojih su dolazili. Susretali su, dakle, i vodeće umjetnike te gradili slojevite podloge za svoje moguće pothvate osiguravajući unutar granica bosanskog kraljevstva sve jača priklanjanja kulturi poznog srednjovjekovlja kojoj je glavna kolijevka sjeverno i zapadno od slavenskih zemalja.

U tom kontekstu ističu se podaci o prodaji dviju velikih drvenih slika, zapravo oltarnih višedijelnih poliptiha 1459/1462. godine iz radionice najnadarenijeg dubrovačkog slikara Lovre Dobričevića. Po ugovorima unaprijed sklopljenima sa zastupnicima franjevačkog vikarijata iz Bosne, naime, majstor je za ta djela bio isplaćen, što znači da su ona dospjela na svoje mjesto makar im se izgubio svaki trag. Sva znanja o umjetniku uvjeravaju nas u ponajbolje domete ondašnjeg jadranskog slikarstva, a njihova je raskošna obrada razvidna iz potankosti zapisa usporedivih s drugim njegovim ostvarenjima. K tome je nedavno jedna slika na drvu iz Strossmayerove galerije u Zagrebu, podrijetlom iz samostana Kraljeve Sutjeske, dosta uvjerljivo pripisana ruci istog slikara. Lijepa kompozicija prikazuje Uskrslog Krista pored kojeg ponizno kleči donator u raskošnoj odori, a u njemu se, prema predaji, prepoznavao zadnji bosanski kralj Stjepan Tomašević, koji je stolovao 1444–1461. godine. Prema tome, nema dvojbe da se i svjetovni polovi društva priključivahu narudžbi slika mahom vođenoj iz crkvenih tijela. Naime, temeljno je u svemu da su pripadnici aristokratskih rodova najčešće bili donatori svetišta, počevši već od plaćanja njihovih građenja, te pouzdano podnašahu i troškove njihova opremanja, dok je svayko na oltaru morao imati obrednu sliku ili skulpturu nemale cijene. Podizanje crkava, dakle, siguran je dokaz plime ne samo stilske arhitekture nego i drugih umjetničkih grana koje pridonašahu njihovom nezaobilaznom sjaju izričito zacrtanom u duhovnosti gotičkog razdoblja.

U prilog tome govori svega nekoliko još sačuvanih slika svetih sadržaja, iznimno pak znakovitih za spoznavanje i potkrepljivanje povijesne zbilje. Iz spomenute ostavštine franjevaca Kraljeve Sutjeske, naime, u Zagrebu se čuvaju djela po nastanku razložito vezana uz sjevernjački umjetnički krug s kraja XIV. ili početka XV. stoljeća. Riječ je o manjim slikama na drvu s prikazima tipično gotičkih sadržaja iz ciklusa slavljenja Bogorodice ili muke Kristove, na kojima se vjerska simbolika izrazito gotičke duhovnosti predočuje istančanim izričajem stilske naracije. Odlikuju se izvrsnom tehničkom obradom, a uz tri kičeno uokvirene i dijelom pozlaćene, preživjelo je dvostrano oslikano krilo s istoga preklopnog oltara. Po načinu sitnopisnog predočavanja Oplakivanja Krista spuštenog s križa, pripisan je nekom zasad bezimenom pripadniku štajerske slikarske škole, jer se ponajviše približava njezinoj maniri. Ravnotežu tome okretanju daje veći broj znanih ili zagubljenih slika na drvu za oltare manjih svetišta nastalih u lancu dodira s obalom koja iznad svega čuva venetsko–bizantske predaje. Primjeran je triptih iz crkvice sv. Klimenta u Mostaćima kao i minijature srebrnog diptiha iz manastira Tvrdoš kraj Trebinja, koje se smatra mogućim sponama uzdržavatelja pravoslavne kulture sa zbivanjima na Jadranu. U potonjem se bilježi kasni dolazak Miha Hamzića poradi oslikavanja zidova crkve, ali se freske nisu sačuvale. Tek zajedno sve spoznaje o pokretnim djelima gotičkog slikarstva u Bosni otkrivaju široke veze s rasadištima likovne kulture pod rukom Anžuvinaca, na južnoj strani Dubrovnika a na sjevernoj podalpskog prostora, što donekle zrcali pojačana uplitanja dinastije u očuvanje rubne zemlje kraljevstva pred prijetnjama s Istoka. Ujedno skupina sačuvanih umjetnina otklanja sumnje da je gotika pročišćenih morfoloških osnova poglavito udovoljavala prohtjevima katoličkih krugova kao najpredanijih poklonika zapadnjačkog stila i izraza.

Istovjetna stanja se predmijevaju u vezi sa slikama iz posjeda pojedinaca, namijenjenih privatnom čašćenju svetaca, što se pišu pri nabavama ili pohranama, gdjekad urešene zlatom. Podatak o privatnoj narudžbi za izradu oltarne slike kod drugorazrednog dubrovačkog umjetnika Stjepana Ivanovića 1495. godine kazuje da ih je zastalno bilo više. Uz nedostatak skulpture iste namjene, sve te obredne slike omogućavaju razabrati osjetljivost feudalnog društva i latinskog svećenstva na ona idejna i ideološka vrela koja su početno obilježila glavninu prohtjeva elitne hijerarhije zapadnjačkog tipa. Ne začuđuje stoga što su u osložavanju gotičke kulture tijekom vremena pretegnuli dodiri s jadranskim gradovima da bi se na kraju doživjelo i otvaranje prema Veneciji, bez obzira na politička opredjeljenja i usmjerenja. Može se samo nagađati koliko su te kopče pridonijele bogaćenju likovne opreme nadasve feudalnih dvorova, gdje okretanje viteškoj uzoritosti potvrđuju posvuda izlagani grbovi vrlo izričite stilistike, čak ispunjajući voštane pečate niza isprava, tako da se mnoštvo civilizacijskih dosega ondašnjih državnih tijela ili njihovih izdržavatelja izriče u gotičkim formulama.

Unatoč rastrganosti svjedočanstava nema sumnje da se slijedilo običaje kasnog srednjeg vijeka, pa su na Bobovcu uz oslikane zidove svetišta svakako zanimljiva opažanja o izostanku slikarija na zidovima palače, što uz uočene pripreme podloge nuka na izvorno postavljanje figuralno tkanih skupocjenih zavjesa gotičke mode po kojoj je, u potvrdu raskoši opreme, dio klesane zidne plastike bio pozlaćen. Nedvojbeno se, dakle, uz određene običaje rabilo različite čimbenike ondašnje likovne kulture najviše razine, pa priskrbljivalo i gotove umjetnine, te ih nekoć bijaše mnogo više s juga ali i sjevera, uvažanih iz poprišta dodira sa stvaralački življim ozemljima. Odatle se stalno dobavljalo prilično umjetničkih radova, zasigurno crpjelo nadahnuća, te se po načelima ugledanja, povođenja slabijeg za jačima ili prijenosom predaja i preuzimanjem iskustava iskaljivalo duhovnu klimu dvorskog života, što za cijelo gotičko doba bijaše temeljan.

Kao neposredan plod običaja njegovanih na feudalnim dvorovima, osobitu vrijednost imaju knjige obrednog sadržaja sa slikanim minijaturama na svojim stranicama. Među prvim poznatima ističe se Evanđelistar Divoša Tihoradića, velikaša iz Usore, spominjanog u kraljevskim poveljama druge četvrtine XIV. stoljeća. Mali broj urešenih inicijala prilično oštećenog i rastrganog sveska pokazuje onda uvriježeno podređivanje optičke živosti pripovjednoj jasnoći, čemu osobito pridonose prežitci romaničko–bizantskog izraza uz predanost tvorca simboličnim motivima čednog repertoara. Prema tome je ogledan za okretanje većinom figuralnim prikazima sukladne tematike, kako potanje raskriva stotinjak godina mlađa Apokalipsa dijaka Radosava, izravno datirana imenom kralja Tomaša. I taj svezak poput ostalih sitnopisno urešenih u Bosni vjerojatno nastaje pri samom feudalnom dvoru, rukom pisara odanog područnim vjerskim učenjima, zajedno sa naručiteljima, te odaje specifičnosti nastanka takvih knjiga u domaćim prilikama. Višebojni crteži njezinih inicijala odišu nezgrapnošću, pa se smatra da predstavlja pomalo primitivnu radionicu pisara ili sitnoslikara, koji se povađahu za starijim uzorima unutar onog lanca humsko–bosanskih rukopisa što počinje izradom Miroslavljeva evanđelja krajem XII. stoljeća. Tek se u tzv. Nikoljskom evanđelju, također pisanom bosanicom, kao inačicom zapadnog ćirilićkog pisma, uz dodatke na glagoljici, niz tradicijom obilježenih dekorativnih obrazaca pretače u uvjetno gotičke iskaze. To je najočitije na posve oslikanim stranicama, gdje se kompozicija oslobađa služenju tekstu te samostalno razlaže svoju maštovitiju, slikarski i dorađeniju naraciju. Po tim vrsnoćama rukopis se datira u prijelaz iz XIV. u XV. stoljeće, te uvjetno predstavlja prvi čvrsti prag susretu sa suvremenim težnjama uznapredovale gotičke minijature rađene na tlu Bosne.

Skupinu stilski pročišćenih i raskošno iluminiranih liturgijskih knjiga istorodnog nastanka prvo označavaju dva rukopisna sveska nastala najvjerojatnije početkom XV. stoljeća. Prvi je tzv. Mletački zbornik, pisan ćirilicom a tekstom još posve vezan uz kršćane Crkve bosanske, no dopunjavan figurama pod kistom dvojice sitnoslikara upućenih u onodobna likovna postignuća. Jedan se, po svemu sudeći tvorac i Nikoljskog evanđelja, tek oslobađao tradicije dopunjajući krute shematizacije otvorenijim kolorističkim odnosima, ali i jasnijim preuzimanjem rješenja iz latiničkih i glagoljskih rukopisa koji prije posvojiše gotičke slikarske navade. Drugi pak majstor, posve izučen na njima, barata mnogo slobodnije s likovima življe postavljenima u prostoru te susljedno plastično predočenima u svim pojedinostima realističkih htijenja. Puno dozrijevanje toga puta otkrivaju dva sveska rukopisa rađena za vojvodu Hrvoja Vukčića Hrvatinića i bogato oslikana sukladno normama zapadnjačkog podrijetla, najvjerojatnije među zidinama Splita u prvom desetljeću XV. stoljeća. Njihovi su majstori vrlo dobro poznavali knjižno slikarstvo vodećih gradova u prekomorju, kao što su sadržaju priključili ikonografske stavke koje ne bijahu u skladu s učenjima Crkve bosanske. Pri izradi tzv. Hvalovog zbornika jedan je sitnoslikar pod dojmom gotičkog slikarstva na dasci više pažnje obratio plastičnom predočavanju likova na raznobojnoj pozadini, drugi pak, vjerniji umijeću, zadržao mekše slikanje figura oživljenih u raskošnom arhitektonskom okviru. Na njih se stilski nadovezuje glagoljski kodeks Hrvojev misal, namijenjen crkvi sv. Mihovila u Splitu, kojem je Hrvoje tada bio herceg, kao djelo pisara Butka i nepoznatog minijaturiste, nesumnjivo zapadnjačkog školovanja. Otvorenost boja, uz jasnoću crteža, jamči pripadnost slikarskoj tradiciji internacionalnog korijena, iako se ističe veza s domaćim okruženjem po izboru motiva, među kojima neki predočuju pojednostavljenu zbilju grada Splita: shematizaciju njegova urbanog lika. Stojeći na kraju lanca sitnoslikarskih radova vezanih uz ličnosti iz bosanske povijesti, u najboljem smislu osvjetljava koliko su spone s primorskom kulturom bile likovno učinkovite ne zadirući u idejne i ideološke polove njihove izrade.

Sve te knjige, naravno tek kao dio istovrsne negdašnje stečevine koja sadržajem ne dovodeći u pitanje domaće naručitelje i korisnike. Važnije dokazuju da su u Bosni djelovali pisari koji su vladali i sitnoslikarskim umijećem, a da su kasnije taj dio posla u opremanju knjige preuzimali posebno školovani djelatnici. Tako se predmnijevaju susreti »dijaka« iz redova zasebne Crkve bosanske, na dvorovima nazočnih u svojstvu dvorjanina, i plaćenih vanjskih umjetnika dolazećih iz sredina rimskog obreda. Nije, doduše, točno za sve potvrđeno na kojim su mjestima djelovali, kako su se pojedinačno zvali, ali nema sumnje da su neki radili za uglednike mimo službenih ustanova katoličke crkve. Sa svoje je strane ona područje napajala liturgijskim knjigama stranog podrijetla, zgodimice zabilježenih na način uvriježen za ostala pokretna dobra, pa one postajahu izvor usmjerenih učenja i za poslenike sitnoslikarstva u lokalnim okruženjima. Očito je, dakle, u feudalnom prostoru cvala pisarsko–slikarska radinost profilirajući sa svoje strane gotičku kulturu nalik onome pravcu kojeg će najpotpunije iskaliti umjetnost stećaka.

Usporedno, međutim, nije dokazano obimnije djelovanje pripadnika grana umjetničkog obrta od kojih također ostade mnoštvo barem naznaka u pisanim vrelima. Prvi koji zasigurno uključuju likovna nastojanja dostojne razine jesu dragokovinski predmeti i njihove zanatlije, a o njima je ponajviše potvrda iz gotičkih stoljeća. Već 1339. godine ban je Stjepan izdao pismeno jamstvo općini Trogira da njezini građani mogu po Bosni trgovati zlatom, srebrom, bakrom i kojom bilo kovinom. Navođenja pak najbrojnijih zlatara na radu u Bosni, ili onih koji iz nje odlažahu na nauk u gradove diljem obale, naravno, opravdava bogatstvo nalazišta srebra, pa i zlata unutar balkanske zemlje. Budući da nema dokaza o pogonima njihove istančanije obrade pokraj samih rudnika, važne su vijesti o dolasku primoraca, poglavito iz Dubrovnika tijekom XIV–XV. stoljeća u najživlja naselja. Dubrovčani su, uostalom, vični svim naprednijim oblicima zarade, kod vlastodržaca zakupljivali carine trgovačkih postaja, kupovali i otvarali rudnike, pa su sasvim razumljivo te utjecaje pratili i poslenici, kako raznih obrta tako i umjetničkih grana. Uglavnom trgujući neki su se duže zadržavali u naseljima, zasigurno otvarajući i dućane s radionicama, npr. provjereno u Visokom, Foči, Srebrenici, Konjicu i Fojnici, ili služeći pri dvorovima od Prače preko Goražda do Kreševa, gdje se nalaze zapisani mnogi poput članova poznate obitelji Benvenutića, potom i Zlatarića, ne samo prodavajući, nego i izrađujući iz plemenitih metala nakit i izvrsnije predmete gotičkog tipa i uresa.

Uvid u proizvode zlatarskog obrta razmjerno dopunjuju mnogi zapisi tovrsnih proizvoda u posjedu uglednih pojedinaca, pa i njihovi rjeđi nalazi u crkvenim riznicama. Razgovjetno je nekima vrednovano bosansko podrijetlo već po nazivima bosnense, de Bosnia, opere Bosne ili sl., kao i spominjanje u ostavinama i zakladama te darovima dostojanstvenika, posebice s oznakama njihovih pečata. Zbirka prstenova pečatnjaka po sebi pak odaje koliko su stilska rješenja općih predložaka zašla u sve pore feudalnog bosansko–hercegovačkog društva, jer ih među poznatim plemičkima ima izvrsno rezanih s uzornim spletovima stilski prvorazrednih motiva. Sve to dokazuje koliko su se cijenila, prema tome i razgranavala rukotvorna umijeća raznih obrta koje je protok kasnog srednjeg vijeka u Europi vodio zenitu. Listovi južnohrvatskih arhiva inače obiluju navođenjima skupocijenog posuđa i raznolikih predmeta izrađenih u srebru, nerijetko pozlaćenome, te se razaznaje raskoš obrade kakvoj je gotika u svemu stremila, s ljubavlju za ornamentom odnjegovanom u feudalnim ambijentima svojih dalekih kolijevki. Osobita se pažnja posvećivala nakitu, što i u Bosni otkrivaju izvorni zapisi, donekle i nalazi u grobovima. No, možda su najpoznatija pitanja izrade srebrnih, dijelom pozlaćenih muških i ženskih pojaseva koji dolaze iz zapadnoeuropskih poprišta ondašnje mode, ali im se ovdje po prohtjevima domaćeg i stranog tržišta umnožava proizvodnja, jamčeći sa sačuvanim primjercima prianjanje uz pomodne manire njihove izrade. Zgodimice se iz usputnih podataka doznaje obim raspolaganja sa sličnim ovdašnjim rukotvorinama, čak i izvan mjesta se zapisivahu upute o umjetničkom životu ili stvaralaštvu srednjovjekovlja. U njima se na širokim osnovama odvijala prodaja gotovih srebrnih izrađevina jasnih gotičkih oblika, te su nakon rušenja i pljačke svjetovnih sjedišta nadasve u franjevačkim samostanima sačuvani pokazatelji estetskih navada ljudi koji ih nabavljahu.

Osobito među liturgijskim posuđem rađenim od plemenitih metala kaleži iz Kraljeve Sutjeske, Jajca i Fojnice svjedoče punu internacionalizaciju ukusa, budući da se u odlikama njihovih oblika i ornamenta razlistava miješanje južnjačkih i sjevernjačkih modela i tehnika. Sličnih je vrsnoća, oslobođenih arhaizama, nekoliko srebrnih kadionica i tamjanki, pozlaćenih pacifikala, procesijskih križeva od jeftinijih metala, itd. stečenih na tržištima koja ne nuđahu samo robu regionalnog nastanka. Na njezine pak domete upozorava narudžba Katarine, žene vojvode Sandalja Hranića, za izradu nekoliko urešenih relikvijara za svetačke moći, ili samostanaca iz Kreševa većeg procesijskog križa kod priznatog dubrovačkog umjetnika Ivana Progonovića. Službeno su bile vođene djelatne veze, počev od dozvole dubrovačke vlade zlataru Radoju 1365. godine da načini kalupe banu Tvrtku za kovanje novca, što su kasnije radili i drugi vještaci iz primorja za bosanske vladare. Mnogo je radova bilo namijenjeno poklonima među političkim upravama i njihovim izvršiteljima, dok je podjednako prodajom izvana u Bosnu pristizalo mnoštvo metalnih proizvoda u svrhu umjetničke opreme sakralnih i svjetovnih prostora, ali i zadovoljavanja raznih potreba i prohtjeva naručitelja. Među njima duže ili kraće vrijeme naseljavani dubrovački građani se iskazuju najčešće oporučnim darivanjem crkava u gradnji ili daljnjim opremanjima, npr. crkve sv. Marije u Srebrnici 1404. godine nabavom misne opreme i svećeničke odore, pa misala 1436. nedvojbeno gotičkih osobitosti. Naročite je pozornosti kod fojničkih franjevaca vrijedna plitka srebrna zdjelica s likovima vitkih životnja u reljefu, izrazito gotičke postave i nacrta, a pripisana dubrovačkim radionicama koje su provjereno izrađivali srodne za šire tržište. Samostani su još sačuvali i izvrsne primjerke crkvenog ruha različitog podrijetla te se uz uvoz skupocijene građe sagledavaju najšira kruženja trgovine. O količinama skupih radova takvog podrijetla izjašnjava se 1640. godine fra Pavao iz Rovinja u obilasku sakristije u Fojnici: »...bogata srebreninom i crkvenom odjećom. Toliko ima kaleža da ih nisam mario niti prebrojiti a četrnaest je srebrenih većih, srednjih i manjih križeva...«. On je i za crkvu u Olovu istaknuo da je »prebogata srebrnim kaležima i raskošnom crkvenom odjećom, a ima i bezbroj srebrnih zavjetnih darova« i nema sumnje da je većina toga potekla iz doba gotičkih procvata rečenih ustanova.

Prateći trgovačku povezanost zaleđa i obale, dakle, tekao je izvoz razne obrtničke robe likovnih kakvoća pripadnih gotičkome dobu, koje su poglavito obilježavale radove primijenjenih umjetnosti. Ističe se među poznatima veliko zvono crkve na Bobovcu, potpisano od majstora Vedramina, iz obitelji mletačkih ljevača, radinih do istočnojadranske obale, ili ono u Livnu nastalo 1479. godine s figuralnim medaljonima starinske stilistike, kakvu su zacijelo prenosile i izravne narudžbe poput one za dva zvona isporučena hercegu Stjepanu u Dubrovniku 1442. godine. Slijedom potražnje za gotovim djelima, dakle, usložavahu se dodiri Bosne i Hercegovine s obalom, pa preostaje zaključiti kako umjetničke radinosti nisu tamo jako uznapredovala upravo zahvaljujući oslanjanju na razvijenost zanata u primorskim središtima. Uzajamnosti te vrste bijahu vrlo jake, zasnovane na stoljetnim vezama, budući da su još i prije gotičkog doba iz tih mjesta dolazili majstori raznih umijeća, pa im se obraćahu svi potrebni njihovih usluga. Među podacima o tome upada u oči pismeno obećanje drvorezbara Nikole dubrovačkome knezu 1341. godine da će četiri godine raditi na dvoru bana Stjepana II. Rodom iz Venecije, podređen upravi grada, koji tada još priznavaše njezinu vlast, on je svoju obvezu uredno ispunio, ali se ne zna što je obuhvaćala. Isto je s nizom sličnih odlazaka na rad pripadanika tih zanata, pa istaknuti valja ugovor Petra Radojkovića sa zastupnikom franjevaca u Fojnici 1493. godine da će u samostanu izraditi crkveni kór i sve što bude potrebno u drvu »radeći dobro i lijepo«. Predmnijeva se, dakako, da su to sačuvani tek neki od nekoć brojnijih sporazuma za umjetnička poduzimanja, a vrijeme njihova izvršenja nepobitno kazuje estetska mjerila koja su se s njima pronosila do najčvršćeg usađivanja u ukus naručitelja.

Po svemu poznatome nema dvojbe koliko je ukupnost baštine gotičkoga doba u Bosni i Hercegovini uvelike ovisila o iskustvima i dometima obalnih središta, među kojima je dubrovački arhiv pružio najizdašnije upute. Pregledom pak zapisa u njemu, kao i ostalim gradovima, lako se spoznaje koliko je mladića iz Bosne bilo primano od majstora, koji ih podučavahu i složenijim obrtima: lijevanju topova, izradi oružja i štitova i dr. što je sadržavalo urešavanje s kakvim je trajanje posljednjeg velikog srednjovjekovnog stila bilo gotovo opterećeno. No, podjednako je onih uzimanih kod kovača ili krojača, kožara sedlara ili pojasara, itd., itd., tako da se kroz razmjenu ljudi i dobara nedvojbeno stvarahu kulturna zajedništva zavidnih razmjera. Svakako je tome bitno pridonijela činjenica da su Dubrovčani svojim proizvodima jako pokrivali Bosnu, posebice što se tiče sukna, oružja, srebrnine, itd., dok su trajno iz nje crpli velika blaga prirode. No, ne može se očekivati da su ovdje ispunjani oni uvjeti njihovom radu kakvi postojahu u kamenim gradovima, pa se iza mnogih podataka čita mukotrpna potraga za zaradama. Osim što su svrhom toga bolje zaživjele i trgovačke kolonije primoraca, njihovi su članovi svojim oporukama obogaćivali naslijeđe sredine.

S promjenom društvenih i kulturnih okvira pri potpadanju cijele zemlje pod Osmanlije, ono je tragično razlomljeno, iako se do u XVI. stoljeće bez naglih raskida nastaviše djelatne veze. Iz pisanih podataka nedvojbeno se zaključuje da su građevni oblici, poglavito crkvene arhitekture, nastajuće i poslije 1463. godine ponavljali prethodno uvriježene, ljudima bosansko–hercegovačke zemlje dobro poznate i jedine dostupne, tako da nije ostvareno okretanje kasnijim stilskim očitovanjima. Istovjetno bijaše i s umjetničkom opremom, to više što se u širem podneblju nisu lako otklanjala ni gasila gotička estetska poimanja te je renesansa s promišljanjem svojeg sklada kao izraz omlađenog društva koje se suprotstavljalo onom feudalnom i u Bosni preživljavajućem, usporeno prodirala. U tom svjetlu treba procijeniti množinu nestalih umjetnina iz razdoblja koje za njih bijaše najizdašnije kako, primjerice, otkrivaju kasnije preporuke same papinske stolice iz Rima za povrat očito masovno iz Bosne i Hercegovine uoči vala vojnih prodora s istoka iznošenih crkvenih blaga. Tu pojavu na svoj način svjedoči narodna predaja o dolasku istaknutih umjetnina iz osvojenih zabrđa, makar one pojedinačno, poput znamenitog drvenog Raspela iz crkve franjevaca na Otoku kraj Korčule, i nemaju dodira s tim putanjama.

Sudbinu gotičke baštine primjerno pak osvjetljava prijenos drvene slike Gospe sa sinom iz crkve u Zvorniku, nakon što ju je — prema izvornom zapisu dobrog poznavatelja prilika XVI. stoljeća — oštetio na oltaru turski konjanik izazvaši naprasnu svoju smrt. Dubrovački ju je pak trgovac brižno prenio u samostan dominikanaca, gdje joj se valjda u potresu 1667. godine izgubio trag, ali je i danas znakovito to uplitanje nedvojbeno mogućih događanja u legende sročene u sklopu vrednovanja gotičke baštine porobljenih zemalja. Ukorijenjenost pak likovnog govora s kojim su one u zrelom i kasnom srednjem vijeku stekle najviši stupanj umjetničkog izraza, dakle, prouzročila je žilava njegova održavanja i nakon rečenih prijeloma. Tada je posebice ulaganje u umjetničke radove javnovjerske namjene postajalo čak svjesnim činom samoodržanja domaće kulture mnogih zajednica i sredina, pa je tim shvatljivije i njihovo razvidno ustrajavanje na oblicima dostignutim u doba boljitka, ujedno i procvata područnog društveno–političkog kao i kulturnog bića.

Gledajući u cjelini, dakle, neizostavno u kasnosrednjovjekovnoj Bosni i Hercegovini bijaše oslanjanje na istočnojadransko primorje s kojim su živjele u okvirnoj političkoj zajednici koja se nije nikad trsila savladati niti prikratiti zasebnosti regija svojeg velikog teritorija. Pri procjeni te činjenice treba pamtiti, dakako, da je ugarska kraljevska kuća Anžuvinaca kao nositelj političkih pokroviteljstava i u poljima umjetničkog djelovanja Dalmaciju kao bližu njezinim središnjicama itekako priznavala, a Dubrovnik okrenut svojim neovisnostima uvjetno uvažavala više zbog nazočnosti na Jadranu negoli odnosu prema kopnu. No, sam je Dubrovnik na putu osamostaljivanja stalno tražio i svjesno sticao u zaleđu čvrsta savezništva, nadasve privredno korisna, te je gradio međuovisnosti, nastojao upriličiti obostrana podupiranja, čak kroz razne službene mjere i posredovanja. Bezbrojna njegova diplomatska poslanstva, darivanja u traženju mira, izglađivanja razmirica i sl. bijahu naslonjena na gospodarsku dobit, ali i umjetnički rad, srican u oba smjera, koji oprimjeruju razmjenu gotičkih htijenja i ostvarenja. Povrh svega nisu svi kraljevi i vladari ili regionalni velmože jednako i uvijek ni odgovarali na produbljivanje veza s urbanim zajednicama koje ljubomorno nastojahu očuvati svoje neovisnosti, ali je većina sudjelovala u onim kolopletima koji se vrlo različito vežu uz likovno stvaralaštvo. Oni su prvotno bili i glavni potrošači njegovih proizvodnih dobara pristiglih preko bosansko–hercegovačkih granica iz obalnih gradova, a neki su od jačih vlastelina, posebice kao namjesnici ugarskih vladara, među njihovim zidinama svjesno i ponosno ostavljali svoje tragove. Tako se zgušnjavahu i oplođavahu prirodno zadane veze koje sa svoje strane preuzimahu u novim dimenzijama žitelji onih bosanskih naselja što u sve većem broju bijahu upućeni na trgovinu.

Navlastito u tom sloju od kraja XIV. stoljeća s jačanjem domaće privrede sve veći broj mladića iz Bosne i Hecegovine išao je učiti razne zanate u obalne gradove te su se u određenom broju zasigurno i vraćali noseći u poputbini mnogo naučenoga. Sama pak činjenica da je u istim gradovima povremeno ili stalno bilo nastanjeno i izučenih obrtnika iz Bosne, imenovanih u spisima s naznakama mjesta rođenja, jamči razgranosti istih djelatnika u užoj im domovini. Ipak istančanija likovna umijeća za potrebe feudalnog kruga održavahu došljaci, koji se zauzvrat, kretahu vrlo slobodno po svim krajevima pridonoseći njihovom umjetničkom bogaćenju makar nisu odreda lako pristajali odlaziti u Bosnu. Neki su tim povodom tražili posebna jamstva, pa je očito da taj prostor shvaćahu mjesto svakojakih rizika, jer su poznavali i osjećali mnoge razlike prema svojim životnim i radnim uvjetima. Neprijeporno je pak sve to nadvladavalo utjecaje iz srednje Europe, gotički jasno uobličene tek u elitnome sloju na način koji oprimjeruje neposredne državne veze s Ugarskom, a i drugim sredinama zapadno na dohvatu. Pa iako se uglavnom političke spone s tim susjedima nisu snažnije odrazile u umjetničkom stvaralaštvu, obilježavale su graditeljske običaje pri podizanju utvrđenih sijela gospodara zemlje i pojedinih krajeva, barem u onolikoj mjeri koliko su feudalni moćnici u Bosni osjećali i njegovali načelna srodstva s pripadnicima svojih staleža u ostaloj bliskoj im kopnenoj, tj. Srednjoj mnogo više negoli Sredozemnoj Europi.

Naravno, u toj nekoć nadmoćnoj grani djelovanja izbor oblika bijaše poglavito uvjetovan sadržajem feudalnih burgova, uređenje podređeno namjenama, opremanje zadano mjesnim prilikama, ali su bili suglasni s istorodnim zahvatima utvrdnog graditeljstva sa sjevera. Odatle je gdjekad i crkvena arhitektura primila više poticaja, posebice dok su dominikanci i franjevci, kao i ostali iz starijeg sloja redovničkih pokreta potpadali ugarskim crkvenim provincijama. Međutim takvi su primjeri u usporedbi s ostvarenjima utjecaja sredozemne arhitekture iz pribalkanskog pojasa Jadrana svakako manje znatni, tek plodovi jednog pravca svijesti jednog društvenog sloja. Uglavnom je većina životvornih čimbenika stanje okretala na način da su u ukupnoj umjetničkoj djelatnosti pretegle prastare povezanosti s istočnojadranskim krajevima, nadasve gradovima kao prometnim, trgovačkim, ali i za umjetnost proizvodno u zrelom srednjem vijeku najizričnijim središtima. U razmjeni dobara s njima poglavito se u župsko–naselskim zajednicama stjecahu i druge tekovine, te se po stupnju umjetničke kreacije nižu ne manje važni dokazi širine usvajanja gotičkog izraza u cijeloj ondašnjoj bosanskoj zemlji.

No, pri urbanističkom sređivanju naselja neagrarnog stanovništva, razumljivo su opet pretegnule veze sa sjeverom, jer su obalni gradovi tradicionalno imali svoje osobite zakonitosti rasta, dok se u kopnenim područjima ustališe drukčija pravila prostornog ustrojavanja. U tom smislu više od sličnosti prirodnih okvira bijahu odlučnije upućenosti na srodna privređivanja. Osim podređivanja starim utvrdama, u nekim je mjestima naglašenije priklanjanje prometnim pravcima s geometrijskim poretkom novih četvrti, naznakama novog reda koje obuhvaća ponašanja i htijenja malih društava žitelja. Uzimajući te oblike najprikladnijim obrascima određenih načina življenja, bosanske su varoši tipa trgovišta u svojim cjelinama nalikovale inima iz zrelog srednjeg vijeka s panonskog i daljeg zapadnog prostora. S arhitektonskim svojim doradama i likovnim dopunama uspostavile su ravnoteže s feudalnim postajama dokazujuću svu uspješnost gotičke naravi ljudskog mišljenja i djelovanja unutar razvoja od XIII. do XVI. stoljeća.

* * *

Za poimanje kulture u Bosni i Hercegovini gotičkoga doba — može se zaključivati — bitna su bila društveno–politička stanja iz razdoblja razvijenog feudalizma, tj. tijekom punog sređivanja i uspona feudalne države XIV. i XV. stoljeća. Tada se ona teritorijalno najviše proširila, pa je i ekonomski osnažila, pogotovo kad je izbila na Jadran, što je sve značilo priključivanje na napredne vrste gospodarstva koje je podloga istoznačnog umjetničkog djelovanja. Sve dobrobiti odlučnog ujedinjavanja interesa kralja i vlastele nije bitno poremetila promjena stanja kad se glavar bosanski sredinom XIV. stoljeća vezao za ugarski prijesto, a ni povremeni sukobi s njime ili odmetanje vlastele radi vladareva prianjanja na te veze. U naravi je ponašanja ugarske krune bilo vrlo ograničeno miješanje u mjesne prilike dijelova raskomadane velike države, pa se ovdašnji upravljači zemlje nisu bitno osvrtali na nadleštva političkog vrhovništva niti ičim bitno po njemu sređivali svoje razvojne tijekove. Potkraj stoljeća i obalni su gradovi u istim političkim okvirima došli pod naslovnu vlast bosanskog kraljevstva, pa koliko god se prilike temeljito mijenjahu u usponu XV. stoljeća zacrtana je ostala umreženost cijele zemlje u prostranstva saplitanja južnih i sjevernih polova zrelosrednjovjekovne kulture. U tom pogledu Bosna je u zajedništvu s Hercegovinom zadržavala svojstva kulturne jedinke s obilježjima granične sredine u kojoj se dodirivahu Sredozemlje i Srednja Europa, budući da se i nalazi na rubu Zapada.

No, s obzirom na susretanja i prožimanja stvaralaštva iz međusobno neistovjetnih kulturnih krugova, stapanje pobuda i poticaja iz odvojenih podneblja, bosansko srednjovjekovno kraljevstvo bijaše u prilici izražavati i svoje zasebnosti. Njegove materijalne kulturno–umjetničke tvorevine po pravilima shvaćanja i djelovanja periferijske sredine doista se plodno koriste raznostranim dosezima stvarajući i određene samobitnosti. Iako su se vrhovi njihova izričaja iskazali punim izbojima elitnih postignuća feudalnog društva, zacijelo su sveživotna usmjerenja zemlje ka obali Jadrana bila važnija od političke podložnosti vrhovništvima sa sjevera. Tome su pridonijeli i franjevci, stalno okrenuti crkvenim vodstvima preko Jadrana s povezani s braćom iz uzmorja odakle se uravnoteženo s dolaskom majstora odvijala i nabava umjetnina. Stoga je Bosna, prema razmještaju i naravi, posebice morfologiji arhitekture gotičkog doba, ostala malo bliža srednjoeuropskim uzorima, dok je razinom ostalih vrsta likovnog izraza pokazala napajanja s Jadrana, gdje leže gradovi koji daju glavninu objašnjenja za praćenje umjetničkog razvoja u kopnenim zaleđima. Koristeći se poticajima tih dviju struja odredila je razine svojeg umjetničkog izražavanja, koje je za prilike jugoistočne Europe tijekom XIV. i XV. stoljeća vrijedno svake pažnje, zacijelo na razini neposredno joj susjednih kulturnih područja.

Osim što se usvajalo gotove oblike raznog podrijetla, osobito je u granama zajamčeno područnog nastajanja zanimljivo stvaranje nekih novih, drugdje neizraženih, pa nadasve brojnost stećaka i srodnih kamenih izrađevina ili količina oslikanih rukopisnih knjiga ističući svoje izvornosti potvrđuje govor domaće umjetnosti. Bitno je da se u njima održava i dugotrajni slijed prijašnih likovnih postignuća, tako da se obilježja romaničkog stilskog podrijetla pretapaju s onima svojstvenim gotici, također potom dugotrajnih, dokazujući područnu opstojnost jednih i drugih. Budući da ni djela svjetovnog pa ni crkvenog graditeljstva bitno ne izmiču sukladnim stapanjima, tradicija s novinama, nadvladavajući glavninu mogućih konzervativizama, predočive su osebujnosti umjetničkog izraza i likovne kulture domaćeg srednjovjekovlja. U sklopu toga gotika je tijekom dvostoljetnog svojeg grananja za profila ovdašnjeg stvaralaštva bila presudna, ujedno i zaključna, te odlučna za opću ocjenu baštine iz pune zrelosti srednjeg vijeka, unutar kojeg Bosna i Hercegovina jedino i ocrtahu svoja zajednička kulturna, kasnije nasilno i tragično razlamana postojanja.

Navigacija

Kolo 2, 2005.

Ogledi

Igor Fisković

Umjetnost gotičkog doba na tlu Bosne i Hercegovine