Slijed otključanih teatara u sjeni

Ana Lederer: Ključ za kazalište, Matica hrvatska — Ogranak Osijek, Neotradicija, Osijek, 2004.

Ana Lederer (1964) je zasigurno najpoznatija mlađa hrvatska teatrologinja. Medijsku je pozornost posljednjih mjeseci posebno privukla prihvaćanjem mjesta intendantice krovne hrvatske kazališne kuće, zagrebačkoga Hrvatskoga narodnoga kazališta. No, ono što je često u izvješćivanju medija ostajalo po strani jest temeljni razlog zbog kojega se Ana Lederer trenutačno nalazi na čelu spomenute institucije. A to je njezina iznimno uspješna karijera dramske i kazališne znanstvenice. Stoga je potrebno izvojiti nekoliko bibliografskih napomena. Godine 1994. Ana Lederer objavljuje knjigu eseja, kritika i članaka o drami i kazalištu Dobre slučajnosti, četiri godine poslije monografiju Ivan Raos, proširivši svoj magistarski rad, 2003. godine isto čini s disertacijom ukoričivši je u knjigu Redatelj Tito Strozzi, a 2004. godine objavljuje oglede o suvremenoj hrvatskoj drami i kazalištu u knjizi Vrijeme osobne povijesti. Iste godine objelodanjuje svoju posljednju knjigu, Ključ za kazalište, i pozornost ćemo usmjeriti na nju.

U knjizi Ključ za kazalište autorica objavljuje osam znanstvenih studija pisanih u rasponu od 1992. do 2003. godine, primarno namijenjenima za različite znanstvene skupove i savjetovanja te objavljivanima na stranicama vodećih hrvatskih književnoznanstvenih publikacija, Republike i Foruma, te u zbornicima sa znanstvenih savjetovanja i predgovorima novijih izdanja knjiga hrvatskih dramatičara o kojima je pisala. U hrvatskoj znanosti o književnosti nije novina upravo takvo ukoričavanje znanstvenih studija poradi još jedne autorove knjižne bibliografske natuknice. Glavna zamjerka takvim knjigama jest u većini slučajeva neprohodnost među uvrštenim tekstovima kako zbog njihove tematske tako i metodološke neujednačenosti. No, te razlike u knjizi Ključ za kazalište ostaju neprimijećene.

Naime, autorica tijekom desetak godina u kojima su nastajali tekstovi: Drame Ljudevita Farkaša Vukotinovića, Kumičićeve drame, Milan Ogrizović, pravi pripadnik stilskog plurarizma moderne, Čitajući Kosorove drame, Josip Kosor, »U Café du Dôme«, Groteske Ivana Raosa, Dramski tekstovi Antuna Šoljana, Dramski tekstovi Bore Pavlovića, piše o pojedinim dramama i/li opusima autora zaboravljenim i/li zanemarenim u teatrologiji i/li kazalištu. Poredak studija slijedi kronološki kriterij pojavljivanja interpretiranih drama, s jednom iznimkom. Tekst Dramski tekstovi Bore Pavlovića bi po tom kriteriju trebalo smjestiti između Raosa i Šoljana, međutim, kako i sama autorica u uvodnoj bilješci napominje, jedino je kod Pavlovića riječ o njegovim potpuno nepoznatim tekstovima iz rukopisne ostavštine i stoga je s razlogom smješten na kraj kao nezobilazan u daljnjim proučavanjima dramskog stvaralaštva tog autora. Nadalje, metodološki pristup obradbe pojedinog dramatičara, njegove drame ili cjelokupnog opusa u Ane Lederer ostaje jednoobrazan, ali uz osjetnu tankoćutnost spram različitih književnih i kazališnih sudbina dramskih pisaca, uzrokovanih kako kontekstom vremena i stila u kojem djeluju tako i njihovim osobnim povijestima. Imajući na umu kako je referencionalnost najjači repertoarno–kazališni razlog, autorica po istom obrascu piše i svoje tekstove, a da pritom ni u jednom trenutku ne zaboravi na čitatelja. Iz tog razloga gotovo uvijek upućuje (mogućega potpuno neupućenoga) čitatelja u tematski sadržaj drame o kojoj govori dajući pregled cjelokupne dramske situacije. Poradi referencionalnosti ka prostoru i vremenu nastanka drame, potpunoj teatrološkoj građi koja okružuje dramski tekst u fokusu interesa, zatim teatrografskim činjenicama (ako su postojale), širem tematskom, stilskom i žanrovskom interesu razdoblja u kojem je drama nastala, društveno–političkoj situaciji i dr., autorica se nikad ne uvlači u hermetičnost interpretacija i složen znanstveni diskurs i upravo tim činom najobjektivnije izvješćuje i vrednuje promatrani predmet. No, utemeljenost tekstova u književnoj teoriji i povijesti je sveprisutna i neprijeporna.

Studija Drame Ljudevita Farkaša Vukotinovića revaloriziraju jednog od najsvestranijih intelektualaca ilirskog pokreta i njegovu razmjerno plodnu dramatičarsku djelatnost. Plodnu, no neuspješnu jer sve njegove drame na kazališnoj sceni potvrdu nisu našle, a ni kazališna kritika mu s razlogom nije bila naklonjena. No, autorica, priznajući sva prethodna kritička negativna vrednovanja Vukotinovićeva dramskog rada, pronalazi kontekstualne i poredbene metodologijske mehanizme koji otvaraju općenitije problematizacije bitne za književnog i dramskog povjesničara, a ponajprije se odnose na jezik dramskog autora te njegovo pojavljivanje kao dramatis personae u do danas neizvedenoj, a u vrijeme objavljivanja cenzuriranoj drami — u Gaju Tita Strozzija, objavljenom 1936. i podnaslovljenom dramska kronika hrvatskog preporoda u šest slika s epilogom. Stoga, autorica Vukotinovića pozicionira kao dramatičara u korpusu drame 19. stoljeća kojem ukupnost njegova djela nadmašuje pojedinačnu vrijednost teksta. U tekstu Kumičićeve drame autorica promatra velikoga hrvatskog prozaika kroz prizmu svih njegovih dramskih tekstova posebno ističući njegov najveći kazališni uspjeh iz 1900. godine, »historičku dramu u pet činova« Petar Zrinski. Naravno, dramatizaciju njegova romana Urota zrinsko–frankopanska, objavljenog 1892–93. godine. Zadržavajući se na stilskim odrednicama Kumičićevih dramskih tekstova, usporedbom s onodobnom kritikom i interakcijom s društveno–političkom zbiljom te usporedbom drama s njegovim proznim tekstovima, autorica zaključuje kako Kumičić kao pravi pripadnik devetnaestostoljetne drame ne ispisuje ponajbolje stranice hrvatske dramatike svojega vremena. Ponajbolji tekst u Ključu za kazalište jest studija Milan Ogrizović, pravi pripadnik stilskog pluralizma moderne, možda upravo zato što je Milan Ogrizović najbolji dramatičar od svih obrađenih u knjizi Ane Lederer. Autorica studiozno promatra dramske Ogrizovićeve tekstove (posebice Hasanaginicu) upućujući nas u heterogenost njegova dramskog postupka, a i samog njegova bavljenja kazalištem u cijelosti, zaključujući kako zbog činjenice da mnogi Ogrizovićevi tekstovi nisu tiskani te zbog nepostojanja kritičkoga, sabranog izdanja njegova djela, hrvatska književna povijest i teatrologija imaju još jedan »dug«, koji je potrebno što prije vratiti pravom pripadniku stilskog pluralizma moderne. Slijed nastavljaju dvije studije o Josipu Kosoru, u kojima autorica pomnije raščlanjujući drame Maske na paragrafima i U Café du Dôme iznalazi odgovore zašto Kosor, dramski ekspresionist s iznimno intrigantnom biografijom, neprestano privlači književne povjesničare, teatrologe, ali i samo kazalište posljednjih desetljeća. Groteske Ivana Raosa tekst je u kojem autorica primarno problematizira čvrsto određivanje groteske kao žanra dramske književnosti, da bi potom ponajviše na tematsko–motivskoj razini raščlanila Raosove dramske tekstove s elementima grotesknog upozorujući da, kada govorimo o tom fenomenu u hrvatskoj dramatici, Raosa nikako ne bi trebalo izostaviti. U Dramskim tekstovima Antuna Šoljana, autorica izdvaja primarno obilježje Šoljanova dramskog rukopisa — inovativnost njegove jezično–stilske razine. I kada je riječ o sveukupnim dramskim tekstovima, a pogotovo kada se radi o najboljim stranicama iz njegovih komada, neiscrpnost jezičnih igara uvijek su presudni pokretači radnje u Šoljanovu kazalištu. Ana Lederer zaključuje kako je razlog zbog kojeg ćemo se najviše vraćati Šoljanovim dramskim tekstovima upravo dramski tekst kao posebno stanje dramskog jezika/govora. Posljednja studija posvećena je dosad nepoznatim dramskim tekstovima Bore Pavlovića do kojih je došla pomno istražujući Pavlovićevu rukopisnu ostavštinu. U studiji je posebno izdvojila dvije Pavlovićeve drame: Zlatarevo zlato i nedovršenu Nadrealistički–pirandelističku dramu Nikola Šubić Zrinski, kojima ne predviđa skoru izvedbu, no ističe kako ih je potrebno objaviti jer nikada se ne zna hoće li ikada isprovocirati nečiju kazališnu maštu. Maštu koju može potaknuti i ova studija Ane Lederer.

Ono što odlikuje sve navedene studije jest autoričina znatiželja koju želi podijeliti s čitateljima. Ni jedna od studija ne prestaje zaključnom rečenicom, već se zbog svoje otvorenost čini kao poticaj za daljnja istraživanja. Upravo je zato autoričin stil sve samo ne hermetičan, lako čitljiv i prohodan, upravo su zato bili odabrani baš ti autori, njihova djela ili opusi, upravo zato je autorica navodila kako onu poznatu i objavljenu literaturu tako i zanemarivanu i nepoznatu arhivsku (ponajviše teatrografsku) građu, do koje je mogla doći samo mukotrpnim radom na njezinu istraživanju. I uspjela je objediniti knjigu koja ne samo da skreće pozornost na nepoznate ili malo poznate dramske opuse spominjanih autora već često i potencira njihovu želju za kazališnom potvrdom. Stoga je i naslov knjige pravilno odabran. Nadajmo se da će se naći netko i otvoriti otključana vrata. Jer to je Ana Lederer ovom knjigom željela potaknuti.

Ivan Trojan