Riječ u slikama

Josip Bratulić — Stjepan Damjanović: Hrvatska pisana kultura, 1. svezak: VIII–XVII. stoljeće, Veda d. o. o., Križevci, 2005.

Izdavačka kuća Veda iz Križevaca osmislila je hvalevrijedan projekt objavljivanja nacionalne monografije u dva sveska Hrvatska pisana kultura: izbor djela pisanih latinicom, glagoljicom i ćirilicom od VIII. do XXI. stoljeća. Prvi svezak, koji prikaz obrađuje, obuhvaća hrvatsku pisanu baštinu u razdoblju od 8. do 17. stoljeća, a drugi djela nastala između 18. i 21. stoljeća.

U prvom svesku autori monografije, akademici Josip Bratulić i Stjepan Damjanović, više od dvjesto djela na hrvatskom, crkvenoslavenskom i latinskom jeziku, pisanih na latinici, glagoljici i ćirilici, kronološki opisuju unutar povijesno–stilskih razdoblja srednjega vijeka, humanizma i renesanse te baroka. Prikazana djela iz različitih su područja, najviše je onih književnih i jezikoslovnih, ali i teoloških, ekonomskih, pravnih, a pripadaju različitim književnim i stručnim vrstama.

Izbor djela napisanih latinicom, glagoljicom i ćirilicom od 8. do 17. stoljeća predstavljen je unutar navedenih razdoblja u 26 poglavlja, na više od tristo stranica s istim brojem likovnih priloga koji ovoj knjizi daju osobitu vrijednost, a sažeci na engleskom i njemačkom uz kazalo djela, imena i likovnih priloga u uvodnim studijama zaokružuju njezinu cjelovitost.

U dijelu o srednjovjekovnoj hrvatskoj pisanoj riječi, nakon kraćeg uvoda o dolasku Hrvata na današnje prostore, autori samim naslovom Latinski jezik i latinica u Hrvata sugeriraju njihovu neodvojivost kao glavnu odliku pisanoga izričaja većega dijela srednjega vijeka. Naglasivši da zanimanje za pismo dolazi tek s rastućim interesom za kršćansku vjeru, koju najprije prihvaćaju predstavnici vlasti, prvi hrvatski spomenici na latinici kneževske su i kraljevske isprave, natpisi na crkvama i samostanima koji su utemeljili te papinska pisma. Kulturološki položaj tadašnje Hrvatske, odnosno njezina pripadnost zapadnom, rimskom, kršćanstvu označen je latinskim jezikom u bogoslužju i latinskim pismom u upravnim i crkvenim poslovima. Zbog snažne povezanosti s talijanskim kulturnim središtima i uske povezanosti benediktinskih samostana, središta kulturnog i pismenog razvoja Hrvatske, sa središtem u Monte Cassinu, razvoj latiničnog pisma u hrvatskim skriptorijima istodoban je s razvojem u zapadnim europskim središtima pismenosti.

Poglavlja Staroslavenski i starohrvatski jezik te Tri pisma: glagoljica, ćirilica i latinica daju nam nešto kraći sažetak njihove raširenosti i uporabe u ondašnjoj Hrvatskoj. Sačuvani tekstovi na glagoljici datiraju iz 11. stoljeća, ćirilični iz 12. stoljeća, a hrvatski tekstovi pisani na latinici iz 14. stoljeća. Iako se tekstovi nisu sačuvali, pojedini dokumenti svjedoče o uporabi glagoljice već u 9. stoljeću. Glagoljica na hrvatskom tlu poprima uglate oblike te se naziva uglatom, za razliku od oble bugarsko–makedonske. Ćirilicom su pisani tekstovi u različitim krajevima s naglaskom na područje Bosne, Poljica i Dubrovnika. Novi tip ćirilice — bosančica, čiju posebnost čini utjecaj glagoljice na nju, oblikuje se u 12. i 13. stoljeću na kamenim spomenicima i na gradivu liturgijske naravi i za potrebe bosanske i hrvatske diplomacije, a proširila se od 15. do 18. stoljeća.

Najvažnija obilježja srednjovjekovne hrvatske književnosti i raznolikost književnih vrsta i oblika autori su iznijeli u istoimenim poglavljima. Naglasivši kako 'hrvatska je književna povijest dugo posredovala pogrešnu sliku da su naši srednjovjekovni pisci pisali i prevodili samo liturgijske i biblijske tekstove', autori osim nužne potrebe da istaknu kako takvi tekstovi, iako u većini, nisu bili jedini, otvaraju drukčiju dimenziju proučavanja čitave ondašnje književnosti, a to je njezina estetska funkcija i odnos prema njoj.

Tri priloga unutar Izbora djela najvećim su dijelom posvećeni glagoljici i njezinoj posebnosti unutar europskih okvira. U prvom prilogu, Hrvatski glagoljaši u Pragu, riječ je o pozivu Karla IV. Luksemburškoga hrvatskim glagoljašima benediktincima iz Tkona s otoka Pašmana da dođu u praški benediktinski samostan. Hrvatski su glagoljaši u Prag stigli 1347. i u samostanu ostali sedamdesetak godina. Utjecaj je bio obostran, na što upućuju i najvažniji češki glagoljični tekstovi, Češka glagoljična Biblija, biblijska povijest Komestor i zbirka svetačkih životopisa Pasional te hrvatski prijevodi čeških tekstova.

Drugi prilog, Hrvatske inkunabule, osvrt je na značenje Gutenbergova izuma, koji je i u Hrvatskoj pokrenuo novo razdoblje na području pisane riječi. Prva hrvatska tiskana knjiga Misal po zakonu rimskoga dvora dovršena je 22. veljače 1483, a potvrda je hrvatskoj visokoj razvijenosti na društvenom, gospodarskom, kulturnom i intelektualnom području. Osim izvrsne tehničke izvedbe, njezina je posebnost što je riječ o prvom europskom misalu, koji nije tiskan latinicom ni na latinskom jeziku. Glagoljaši su ukupno otisnuli šest inkunabula.

U posljednjem prilogu, Hrvatske glagoljične knjige u svjetskim knjižnicama i muzejima, autori čitateljima prilažu popis najvažnijih djela koja se čuvaju u inozemstvu, ističući zanimanje 'inozemnih ljubitelja knjige' za glagoljično pisane tekstove i njihovo višestoljetno prikupljanje. Brojka od šezdesetak knjižnica i muzeja koji posjeduju glagoljične tekstove, ističući ih kao osobite vrijednosti svojih fondova, činjenica je na koju treba skrenuti pozornost, ali karakter ove knjige i veoma ograničen prostor za količinu teksta koji je moguće ispisati dovode u pitanje opravdanost uvrštavanja čitava priloga, a i stoga što je dio navedenih djela već spomenut u Izboru djela s posebnom naznakom pripadajućem fondu.

Humanizam i renesansa obrađeni su u sedam poglavlja: Humanizam, Značajke renesanse, Hrvatski petrarkisti, Hrvatska renesansna književnost, Protestantski izazov, Razvoj hrvatskoga jezika u XVI. stoljeću i Tiskarstvo u XVI. stoljeću, a barok u poglavljima: Značajke baroka, Isusovci, Barokni slavizam, Barok u hrvatskoj književnosti, Barokno govorništvo, Razvoj hrvatskoga jezika u VII. stoljeću i Tiskarstvo u VII. stoljeću.

Humanizam i renesansa u Hrvatskoj su se rano ukorijenili. Književnost se razvija u novim smjerovima, obilježenima značajkama razdoblja, ali uz vlastitu nadogradnju, što potvrđuje hrvatska petrarkistička poezija, stihom i formom bitno se razlikujući od europskog petrarkizma. Maskerate, crkvena prikazanja, farse i komedije, pjesme i spjevovi nadahnuti Starim i Novim zavjetom te Kristovim životom dio su bogata književnog stvaralaštva onoga doba.

Najviše hrvatskih knjiga otisnuto je u Mlecima. Unatoč pokušajima da se u Hrvatskoj osnuju tiskare, hrvatsko se tiskarstvo svodi na senjsku glagoljičku tiskaru, koja je, djelujući od 1494. do 1508. godine, objavila dvije inkunabule i pet knjiga, riječku tiskaru, gdje, između 1530. i 1531, biskup Šimun Kožičić Benja tiska šest naslova te putujuću tiskaru Ivana Manlijusa. Protestantska tiskara u Urachu kraj Tübingena trebala je glagoljicom tiskati naslove za širenje protestantskih ideja, a ističu se njezino glagoljično i ćirilično izdanje Novoga zavjeta i latinično izdanje Proroka. Tek potkraj 17. stoljeća u Zagrebu je osnovana prva zemaljska tiskara, koju je od 1690. do katastrofalnog požara 1706. vodio njezin utemeljitelj Pavao Ritter Vitezović.

Šesnaesto stoljeće, u kojem književnost doživljava procvat, na području hrvatskoga jezika unosi mnoge promjene, a postavlja se i pitanje organske osnovice za izgrađivanje modernoga jezičnog standarda, čije se rješenje oblikuje u sljedećem stoljeću. U baroku dolazi do prihvaćanja latinice kao pisma, nastavljajući rješavati probleme oko uređenja latinice za bilježenje hrvatskih fonema, a na štokavskom i južnočakavskom području riješene su dvojbe oko izbora štokavštine ili čakavštine.

Barok kao pokret reakcija je na renesansu i reformaciju; teži duhovnoj obnovi u krilu Katoličke crkve, a nositelji su baroknih ideja isusovci. Hrvatski književni barok okvirno počinje Vilom Slovinkom Jurja Barakovića (1613), a završava Kanižlićevom Svetom Rožalijom (1780). Barokni slavizam jedan je od hrvatskih obilježja toga razdoblja, kada se zbog specifičnih političkih prilika javlja težnja za identifikacijom s cjelokupnim slavenstvom. U književnosti barok najviše dolazi do izražaja u lirskoj poeziji, a karakteristične su vrste poeme, kraći lirsko–epski spjev povezan uz događaj iz prošlosti ili mitologije, posebice religiozne poeme te melodrame, u čijem broju prednjače Ivan Gundulić i Junije Palmotić.

Najveća su vrijednost knjige poglavlja Izbor djela, u kojima se kronološki predstavlja izbor djela hrvatske pisane baštine, a svako je popraćeno s jednim ili više likovnih priloga. U tekstu se iznose osnovni podaci o autoru (ako je poznat) i djelu te važnost djela za hrvatsku pisanu tradiciju. Započevši Splitskim evanđelistarom, preko prvih tekstova na glagoljici i ćirilici, zapisanih na kamenu ili pergamentu, sačuvanih fragmenata ili čitavih djela, prikazima prvih tiskanih knjiga, preko Marulića, Zoranića, Petrića, Kašića, Gundulića, Križanića i niza drugih hrvatskih autora, autori Hrvatske pisane baštine svu su najvažniju hrvatsku pisanu ostavštinu približili slikom i riječju svima zainteresiranima za sustavni prikaz dosadašnjih pisanih ostvarenja.

Napraviti izbor pisanih djela jednog naroda zahtjevan je posao za koji je potrebno izvrsno poznavanje cjelokupne književne građe i svih okolnosti u kojima je nastajala, što je neprijeporno u slučaju ovih autora. Unatoč prostornoj ograničenosti, hrvatska burna povijest i društvene prilike koje su u izravnoj povezanosti s pisanom tradicijom hrvatskoga naroda našle su mjesto u knjizi, uspješnije se dovevši u vezu s hrvatskim jezikom i pismom u poglavljima o humanizmu i renesansi te baroku. Iako ova knjiga ne zahtijeva niti nudi mjesta za problematiziranje i dublje analize, autori su se pobrinuli da upozore na određene probleme u pristupu hrvatskoj pisanoj tradiciji kao i nedovoljnoj obrađenosti njezinih pojedinih segmenata što može poslužiti stručnjacima kao poticaj za dalji znanstveni rad. Izbor djela neosporne je kvalitete, a uz izvrsnu likovnu opremljenost Hrvatska pisana kultura poslužit će i široj čitateljskoj publici kao gradivo za bolje upoznavanje hrvatske pisane tradicije.

Riječ u slikama

Josip Bratulić — Stjepan Damjanović: Hrvatska pisana kultura, 1. svezak: VIII–XVII. stoljeće, Veda d. o. o., Križevci, 2005.

Izdavačka kuća Veda iz Križevaca osmislila je hvalevrijedan projekt objavljivanja nacionalne monografije u dva sveska Hrvatska pisana kultura: izbor djela pisanih latinicom, glagoljicom i ćirilicom od VIII. do XXI. stoljeća. Prvi svezak, koji prikaz obrađuje, obuhvaća hrvatsku pisanu baštinu u razdoblju od 8. do 17. stoljeća, a drugi djela nastala između 18. i 21. stoljeća.

U prvom svesku autori monografije, akademici Josip Bratulić i Stjepan Damjanović, više od dvjesto djela na hrvatskom, crkvenoslavenskom i latinskom jeziku, pisanih na latinici, glagoljici i ćirilici, kronološki opisuju unutar povijesno–stilskih razdoblja srednjega vijeka, humanizma i renesanse te baroka. Prikazana djela iz različitih su područja, najviše je onih književnih i jezikoslovnih, ali i teoloških, ekonomskih, pravnih, a pripadaju različitim književnim i stručnim vrstama.

Izbor djela napisanih latinicom, glagoljicom i ćirilicom od 8. do 17. stoljeća predstavljen je unutar navedenih razdoblja u 26 poglavlja, na više od tristo stranica s istim brojem likovnih priloga koji ovoj knjizi daju osobitu vrijednost, a sažeci na engleskom i njemačkom uz kazalo djela, imena i likovnih priloga u uvodnim studijama zaokružuju njezinu cjelovitost.

U dijelu o srednjovjekovnoj hrvatskoj pisanoj riječi, nakon kraćeg uvoda o dolasku Hrvata na današnje prostore, autori samim naslovom Latinski jezik i latinica u Hrvata sugeriraju njihovu neodvojivost kao glavnu odliku pisanoga izričaja većega dijela srednjega vijeka. Naglasivši da zanimanje za pismo dolazi tek s rastućim interesom za kršćansku vjeru, koju najprije prihvaćaju predstavnici vlasti, prvi hrvatski spomenici na latinici kneževske su i kraljevske isprave, natpisi na crkvama i samostanima koji su utemeljili te papinska pisma. Kulturološki položaj tadašnje Hrvatske, odnosno njezina pripadnost zapadnom, rimskom, kršćanstvu označen je latinskim jezikom u bogoslužju i latinskim pismom u upravnim i crkvenim poslovima. Zbog snažne povezanosti s talijanskim kulturnim središtima i uske povezanosti benediktinskih samostana, središta kulturnog i pismenog razvoja Hrvatske, sa središtem u Monte Cassinu, razvoj latiničnog pisma u hrvatskim skriptorijima istodoban je s razvojem u zapadnim europskim središtima pismenosti.

Poglavlja Staroslavenski i starohrvatski jezik te Tri pisma: glagoljica, ćirilica i latinica daju nam nešto kraći sažetak njihove raširenosti i uporabe u ondašnjoj Hrvatskoj. Sačuvani tekstovi na glagoljici datiraju iz 11. stoljeća, ćirilični iz 12. stoljeća, a hrvatski tekstovi pisani na latinici iz 14. stoljeća. Iako se tekstovi nisu sačuvali, pojedini dokumenti svjedoče o uporabi glagoljice već u 9. stoljeću. Glagoljica na hrvatskom tlu poprima uglate oblike te se naziva uglatom, za razliku od oble bugarsko–makedonske. Ćirilicom su pisani tekstovi u različitim krajevima s naglaskom na područje Bosne, Poljica i Dubrovnika. Novi tip ćirilice — bosančica, čiju posebnost čini utjecaj glagoljice na nju, oblikuje se u 12. i 13. stoljeću na kamenim spomenicima i na gradivu liturgijske naravi i za potrebe bosanske i hrvatske diplomacije, a proširila se od 15. do 18. stoljeća.

Najvažnija obilježja srednjovjekovne hrvatske književnosti i raznolikost književnih vrsta i oblika autori su iznijeli u istoimenim poglavljima. Naglasivši kako 'hrvatska je književna povijest dugo posredovala pogrešnu sliku da su naši srednjovjekovni pisci pisali i prevodili samo liturgijske i biblijske tekstove', autori osim nužne potrebe da istaknu kako takvi tekstovi, iako u većini, nisu bili jedini, otvaraju drukčiju dimenziju proučavanja čitave ondašnje književnosti, a to je njezina estetska funkcija i odnos prema njoj.

Tri priloga unutar Izbora djela najvećim su dijelom posvećeni glagoljici i njezinoj posebnosti unutar europskih okvira. U prvom prilogu, Hrvatski glagoljaši u Pragu, riječ je o pozivu Karla IV. Luksemburškoga hrvatskim glagoljašima benediktincima iz Tkona s otoka Pašmana da dođu u praški benediktinski samostan. Hrvatski su glagoljaši u Prag stigli 1347. i u samostanu ostali sedamdesetak godina. Utjecaj je bio obostran, na što upućuju i najvažniji češki glagoljični tekstovi, Češka glagoljična Biblija, biblijska povijest Komestor i zbirka svetačkih životopisa Pasional te hrvatski prijevodi čeških tekstova.

Drugi prilog, Hrvatske inkunabule, osvrt je na značenje Gutenbergova izuma, koji je i u Hrvatskoj pokrenuo novo razdoblje na području pisane riječi. Prva hrvatska tiskana knjiga Misal po zakonu rimskoga dvora dovršena je 22. veljače 1483, a potvrda je hrvatskoj visokoj razvijenosti na društvenom, gospodarskom, kulturnom i intelektualnom području. Osim izvrsne tehničke izvedbe, njezina je posebnost što je riječ o prvom europskom misalu, koji nije tiskan latinicom ni na latinskom jeziku. Glagoljaši su ukupno otisnuli šest inkunabula.

U posljednjem prilogu, Hrvatske glagoljične knjige u svjetskim knjižnicama i muzejima, autori čitateljima prilažu popis najvažnijih djela koja se čuvaju u inozemstvu, ističući zanimanje 'inozemnih ljubitelja knjige' za glagoljično pisane tekstove i njihovo višestoljetno prikupljanje. Brojka od šezdesetak knjižnica i muzeja koji posjeduju glagoljične tekstove, ističući ih kao osobite vrijednosti svojih fondova, činjenica je na koju treba skrenuti pozornost, ali karakter ove knjige i veoma ograničen prostor za količinu teksta koji je moguće ispisati dovode u pitanje opravdanost uvrštavanja čitava priloga, a i stoga što je dio navedenih djela već spomenut u Izboru djela s posebnom naznakom pripadajućem fondu.

Humanizam i renesansa obrađeni su u sedam poglavlja: Humanizam, Značajke renesanse, Hrvatski petrarkisti, Hrvatska renesansna književnost, Protestantski izazov, Razvoj hrvatskoga jezika u XVI. stoljeću i Tiskarstvo u XVI. stoljeću, a barok u poglavljima: Značajke baroka, Isusovci, Barokni slavizam, Barok u hrvatskoj književnosti, Barokno govorništvo, Razvoj hrvatskoga jezika u VII. stoljeću i Tiskarstvo u VII. stoljeću.

Humanizam i renesansa u Hrvatskoj su se rano ukorijenili. Književnost se razvija u novim smjerovima, obilježenima značajkama razdoblja, ali uz vlastitu nadogradnju, što potvrđuje hrvatska petrarkistička poezija, stihom i formom bitno se razlikujući od europskog petrarkizma. Maskerate, crkvena prikazanja, farse i komedije, pjesme i spjevovi nadahnuti Starim i Novim zavjetom te Kristovim životom dio su bogata književnog stvaralaštva onoga doba.

Najviše hrvatskih knjiga otisnuto je u Mlecima. Unatoč pokušajima da se u Hrvatskoj osnuju tiskare, hrvatsko se tiskarstvo svodi na senjsku glagoljičku tiskaru, koja je, djelujući od 1494. do 1508. godine, objavila dvije inkunabule i pet knjiga, riječku tiskaru, gdje, između 1530. i 1531, biskup Šimun Kožičić Benja tiska šest naslova te putujuću tiskaru Ivana Manlijusa. Protestantska tiskara u Urachu kraj Tübingena trebala je glagoljicom tiskati naslove za širenje protestantskih ideja, a ističu se njezino glagoljično i ćirilično izdanje Novoga zavjeta i latinično izdanje Proroka. Tek potkraj 17. stoljeća u Zagrebu je osnovana prva zemaljska tiskara, koju je od 1690. do katastrofalnog požara 1706. vodio njezin utemeljitelj Pavao Ritter Vitezović.

Šesnaesto stoljeće, u kojem književnost doživljava procvat, na području hrvatskoga jezika unosi mnoge promjene, a postavlja se i pitanje organske osnovice za izgrađivanje modernoga jezičnog standarda, čije se rješenje oblikuje u sljedećem stoljeću. U baroku dolazi do prihvaćanja latinice kao pisma, nastavljajući rješavati probleme oko uređenja latinice za bilježenje hrvatskih fonema, a na štokavskom i južnočakavskom području riješene su dvojbe oko izbora štokavštine ili čakavštine.

Barok kao pokret reakcija je na renesansu i reformaciju; teži duhovnoj obnovi u krilu Katoličke crkve, a nositelji su baroknih ideja isusovci. Hrvatski književni barok okvirno počinje Vilom Slovinkom Jurja Barakovića (1613), a završava Kanižlićevom Svetom Rožalijom (1780). Barokni slavizam jedan je od hrvatskih obilježja toga razdoblja, kada se zbog specifičnih političkih prilika javlja težnja za identifikacijom s cjelokupnim slavenstvom. U književnosti barok najviše dolazi do izražaja u lirskoj poeziji, a karakteristične su vrste poeme, kraći lirsko–epski spjev povezan uz događaj iz prošlosti ili mitologije, posebice religiozne poeme te melodrame, u čijem broju prednjače Ivan Gundulić i Junije Palmotić.

Najveća su vrijednost knjige poglavlja Izbor djela, u kojima se kronološki predstavlja izbor djela hrvatske pisane baštine, a svako je popraćeno s jednim ili više likovnih priloga. U tekstu se iznose osnovni podaci o autoru (ako je poznat) i djelu te važnost djela za hrvatsku pisanu tradiciju. Započevši Splitskim evanđelistarom, preko prvih tekstova na glagoljici i ćirilici, zapisanih na kamenu ili pergamentu, sačuvanih fragmenata ili čitavih djela, prikazima prvih tiskanih knjiga, preko Marulića, Zoranića, Petrića, Kašića, Gundulića, Križanića i niza drugih hrvatskih autora, autori Hrvatske pisane baštine svu su najvažniju hrvatsku pisanu ostavštinu približili slikom i riječju svima zainteresiranima za sustavni prikaz dosadašnjih pisanih ostvarenja.

Napraviti izbor pisanih djela jednog naroda zahtjevan je posao za koji je potrebno izvrsno poznavanje cjelokupne književne građe i svih okolnosti u kojima je nastajala, što je neprijeporno u slučaju ovih autora. Unatoč prostornoj ograničenosti, hrvatska burna povijest i društvene prilike koje su u izravnoj povezanosti s pisanom tradicijom hrvatskoga naroda našle su mjesto u knjizi, uspješnije se dovevši u vezu s hrvatskim jezikom i pismom u poglavljima o humanizmu i renesansi te baroku. Iako ova knjiga ne zahtijeva niti nudi mjesta za problematiziranje i dublje analize, autori su se pobrinuli da upozore na određene probleme u pristupu hrvatskoj pisanoj tradiciji kao i nedovoljnoj obrađenosti njezinih pojedinih segmenata što može poslužiti stručnjacima kao poticaj za dalji znanstveni rad. Izbor djela neosporne je kvalitete, a uz izvrsnu likovnu opremljenost Hrvatska pisana kultura poslužit će i široj čitateljskoj publici kao gradivo za bolje upoznavanje hrvatske pisane tradicije.

Josipa Dragičević