Radio — medij koji reagira

Radio — medij koji reagira

Na početku priče o radiju stoji Nobelova nagrada. Dodijeljena je 1909. za fiziku Guglielmu Marconiju. On je 1896. ostvario bežični prijenos signala na daljinu i smatra se »pravim izumiteljem radija kao zvučnog prijenosa misli i osjećaja na daljinu«. (Marko Sapunar, Osnove znanosti o novinarstvu, III. izdanje).

Radio je ubrzo postao više od sredstva za prijenos misli i osjećaja na daljinu. Na njegovu ulogu u doba Drugoga svjetskog rata podsjeća Marina Mučalo u knjizi naslova i u nas rijetka sadržaja Radio u Hrvatskoj. Povijesno–pravni razvoj radija u Hrvatskoj: »Agresori su ga zloupotrebljavali, vojnici obožavali, trgovci unovčivali, a političari nastojali iskoristiti. Snažno je privlačio pjevače, glumce, poslovne ljude, novinare, teoretičare, inženjere, dirigente i orkestre, dramatičare i pjesnike, znanstvenike i propagandiste. Publika ga je, bez obzira na generaciju odano voljela«. Tako je bilo i u Domovinskom ratu, u kojem je prijenosom pravodobne obavijesti o neprijateljskom napadu u gradovima i selima, u kojima sirene nisu oglašavale prestanak opće opasnosti mjesecima, radio spašavao živote.

Glavni sadržaji programa Radio Zagreba, koji je samostalno počeo emitirati 15. svibnja 1926. — samo šest godina nakon prvoga radijskog programa u Americi i četiri godine od početka rada BBC–a — prve europske radijske stanice, bili su umjetnost i znanost. Marina Mučalo navodi kako su već 1927. prijenosi opera i opereta iz kazališnih kuća bili uobičajen dio radijskoga programa. Uz nastup solista i manjih sastava u studiju radija te su godine počeli i prvi telefonski prijenosi koncerata iz Beča i Praga, čime je Radio Zagreb značajno pridonio unapređivanju glazbene kulture na ovim prostorima, što ilustrira u knjizi objavljen raspored programa Radio Zagreba »jednog običnog radnog dana«.

Ponedjeljak, 7. listopada 1929. godine:

12,30 — Gramofonske ploče

1,15 — Sutrašnji jelovnik i kuhinjski recepti

1,20 — Zadnje vijesti

5,30 — Prijenos glazbe

6,55 — Vijesti

7,30 — Jezični tečaj — francuski za početnike

7,45 — Kulturne i društvene vijesti

7,50 — Uvod u prijenos

8,00 — Prijenos iz narodnog kazališta na Trgu Kralja Aleksandra »Orlov« operete u tri čina Ernesta Marischa

Neutralna kultura

Preskoče li se desetljeća od »jednog običnog radnog dana« i postojanja jednog i jedinog radija na našem području, dolazimo do sadašnjosti više od stotine radijskih postaja koje si ne mogu dopustiti luksuz apolitičnosti i punjenje svojega prostora uglavnom temama iz područja znanosti i umjetnosti.

No, i danas je promicanje hrvatskih kulturnih stečevina i poticanje slušatelja na sudjelovanje u kulturnom životu jedna od temeljnih misija programa koncesionara (i javnoga radija). Tu zadaću propisuje i Zakon o telekomunikacijama. U praksi je nemoguće naći nespecijaliziranu radijsku stanicu na kojoj se potpuno i namjerno izostavljaju teme iz kulture.

Riječ kultura evocira složen i širok niz slika, zbivanja i djelatnosti, mjesta i osoba. Mnogobrojni su načini izražavanja kulture i nasljeđa, od muzeja i umjetničkih galerija, kazališnih i filmskih predstava, festivala, do čitanja, slušanja glazbe i stvaranja lijepe umjetnosti, koja zauzima značajno mjesto u programima radija unatoč različitim vlasničkim odnosima, programskim opredjeljenjima, područjima čujnosti, kadrovskim i financijskim mogućnostima te ciljnim slušateljskim skupinama. Potvrđuje to i znanstveno istraživanje programskih sadržaja dvadeset i jedne radijske postaje u Zagrebu i Zagrebačkoj županiji (provedeno od 1. siječnja 1999. do 30. lipnja 1999. radi utvrđivanja zastupljenosti pojedinih programskih sadržaja kako bi se provjerile tvrdnje o prevlasti zabavnih sadržaja, komplementarnost i stvarna količina informativnosti koju bi radijski programi, prema zakonskim obvezama, morali pružati svojim slušateljima). Utvrđena je »visoka zastupljenost tema iz kulture...«, a Marina Mučalo brojnost sadržaja iz kulture objašnjava svojevrsnom neutralnosti te teme, koja je »opet dovoljno široka da može obuhvatiti cijeli niz događanja — od izložbi, promocija, predstava, koncerata do najave filmskog ili kazališnog repertoara.

Podizanje slušanosti

Da teme iz kulture neizmjerno obogaćuju radijski program, na pitanje o njihovu značenju, odgovaraju urednici svih četiriju radija čiji se program emitira iz Osijeka.

Slavko Milas, urednik Radio Osijeka (regionalnoga radija koji je u sustavu javne ustanove Hrvatska radio–televizija) svjestan je zadaće radija u približavanju kulture onima koji iz financijskih i različitih drugih osobnih razloga ne mogu biti na licu mjesta ili jednostavno kulturne sadržaje žele primiti u udobnosti svoga doma. Tradicija praćenja kulture i oblikovanja kulturnih sadržaja na Radio Osijeku duga je koliko i povijest toga radija, čiji se program emitira od 1943. Doktorica Zlata Živaković–Kerže u monografiji 60 godina Radio Osijeka, među ostalim navodi i podatak kako se 1957. godine, kada je program radnim danom trajao od 12 sati i 55 minuta do 20 sati i 20 minuta, redovito emitirala Radio drama (npr. Čovjek koji se zvao Marton Milivoja Matošeca).

Robert Opačak, direktor Slavonskoga radija, kulturu uz sport ocjenjuje najvažnijim sadržajem, i to potvrđuje brojkama »Svaki pojedinačni događaj iz kulture dnevno najavimo najmanje sedam puta...«.

Đorđe Ivković, glavni urednik Gradskog radija, tvrdi da se ne može dogoditi da se najavljene likovne izložbe, koncerti ili kazališne predstave i ne odjave razgovorom ili drugim radijskim oblikom.

Tihana Tomljanović, glavna i odgovorna urednica Radio plusa, donedavno programski usmjerenom isključivo na sport i glazbu, kaže kako im je uvrštavanje tema iz kulture »podiglo« slušanost.

Razumijevanje višestrukoga značenja kulture osječkih urednika regionalnoga i lokalnih radija prepoznaje se u radijskom eteru: informacija o tome tko će, gdje, zašto, kada i do kada predstavljati svoje umjetničko djelo, kulturni pothvat, dostupna je svakomu, a u tome se i ostvaruje jedna od najvažnijih funkcija radija.

Doktor Zvonko Maković, povjesničar umjetnosti i kritičar, lokalni radio drži dragocjenim posrednikom među ljudima, medijem koji reagira, informira i pruža užitke. »Lokalna mjera je izuzetno važna jer ono što je zanimljivo i razumljivo u Slavoniji i Baranji ne mora biti i u Istri«. Za Makovića lokalne specifičnosti (koje je oprimjerio Radijem 101) pokazuje vitalnost radija kao medija i njegovu ulogu u novom vremenu. Na tome su tragu i zaključci dvogodišnjeg istraživanja o australskim lokalnim medijima (dostupni na internetu, mediju s radijskim značajkama brzine i lake dostupnosti: »Community radio and local culture: An Australian case study«, Susan Forde, Michael Meadows and Kerrie Foxwell) i spoznaja da je pojava javnih i lokalnih radija (i televizija) najživotniji i najpozitivniji odgovor na globalizacijske trendove i komercijalizaciju jer se lokalne zajednice mogu snažnije poistovjetiti s lokalnim kulturnim pitanjima. Radio se također prepoznaje kao vrlo važan društveni i kulturni resurs u zajednici. Zaključeno je kako australski lokalni radio ima mogućnost odražavanja lokalnih kultura i davanja osebujnih usluga na način koji nije moguć nacionalnim ili komercijalnim postajama. U Australiji su lokalne radijske postaje važan kulturni resurs, koji je na raspolaganju različitim zajednicama — nacionalnim i domorodačkim, lokalnim kulturnim i umjetničkim skupinama te predstavlja vezu s uslugama u velikim i malim gradovima. To naglašava specifičnu ulogu lokalnih radijskih postaja kao mjesta gdje se, više no u bilo kojem drugom mediju, može slaviti i poticati različitost australske kulture i kulturne djelatnosti njezinih stanovnika.

Riječ uživo

Davor Špišić, književnik, dramatičar i publicist, sveprisutnost, laku dostupnost i brzinu drži prednostima radija koje treba u potpunosti iskoristiti. »Kao konzumentu nenadoknadivo mi je nakon press konferencije uoči kazališne premijere, odmah uživo čuti živu riječ aktera i tu, u svakodnevnom ritmu kulture grada mogu puno učiniti lokalne radijske postaje. Živi glas umjetnika, redatelje struke... Zanimljiv i zabavan razgovor s ritmom i »mozgom« trebao bi se i češće čuti u radijskim programima, a uspjeh emisija uživo Radija 101 potvrđuje kako to nije preživjela forma«.

Preživjelom se formom ne može nazvati ni umjetnička kritika iako je to najmanje zastupljen oblik jer zahtijeva dobru upućenost, znanje i vrijeme. (Iako je za dostizanje standarda kazališnih kritika pokojnog Petra Brečića, novinara, kazališnog kritičara, teatrologa, dramatičara i urednika emisija iz kulture Hrvatskoga radija, izgovorenih u radijski eter netom nakon što se kazališni zastor spustio, potrebno i puno više od toga. U knjizi Portret umjetnika u drami, III, Dramski program Hrvatskoga radija pripremio ju je izborom građe iz istoimene serije emitirane na Trećoj mreži Hrvatskoga radija — Mani Gotovac, autorica teksta o Petru Brečiću, prenosi riječi kazališnog redatelja Petra Selema: »Petar je imao tako duboko promišljanje, njegove su kritike uvijek bile kritike usmjerene prema problemu, prema dramaturgiji, prema predstavi, prema glumi, prema igri, nikada u njima nije bilo onoga što neki kritičari nažalost imaju — stanovite narcisoidnosti, stanovitog samozadovoljstva.«).

»O kulturi valja govoriti sustavno, intrigantno, s mjerom i znanjem, ali i lakoćom, ne podilazeći umjetnicima jer umjetnička im je kritika uvijek bila korektiv«, kaže Ljubomir Stanojević, publicist i kazališni kritičar za kojega su mjera dobrog praćenja i vrednovanja kulturnih događaja upravo specijalizirane kulturne emisije triju programa Hrvatskoga radija, koji naziva temeljnom institucijom u dobrom značenju te riječi. Nije mu blizak šarm nesavršenosti komercijalnih radija, smatra kako senzacionalistički pristup često čini lošu uslugu umjetnicima i predstavama, ali istodobno ističe kako to »poozbiljenje« ne mora značiti ozbiljan program koji odbija slušatelje«.

Jednom je ocjenom nemoguće obuhvatiti ukupnost radijskih programa, ali bolje razlikovanje kulturnoga događaja od događaja koji je to samo po svojem nazivu, više umjetničke kritike i uopće vrednovanja kulturnih pojava, radijskodramskog programa te radioakcija u svrhu poticanja stvaranja kulture moguće su potkrjepe teze da se sve mogućnosti radija kao brzog, neposrednog, fleksibilnog, demokratičnog, tolerantnog, ali i dramatičnog, utjecajnog i moćnog medija komunikacije danas uglavnom ne iscrpljuju u potpunosti. (Ekstremni je primjer njegove moći i utjecaja poznata radijska drama Rat svjetova koju je prema knjizi Herberta Georga Wellsa The War Of The World režirao Orson Welles. Godine 1938. kada je emitirana izazvala je strah, paniku, stradavanje i smrt Amerikanaca koji su bježali iz svojih domova fikciju razumjevši stvarnošću).

Smrt radija koju su neki predviđali pojavom televizije i drugih novih medija ne naslućuje se, a radio se svakodnevno potvrđuje kao vrlo bitan čimbenik kulturnoga života. I kao medij koji citiraju i kojim se bave i drugi mediji poput Oktavijanom nagrađenoga kratkog igranog filma Radio i ja. U intervjuu (objavljenom na FILM.HR–u) scenaristica filma Tanja Kirhmajer kaže: »Ono što je s radijem zamamno je upravo njegova nefilmičnost. Glumci koji glume samo glasom — svjesni da njihova tijela, geste i mimiku slušatelj ne vidi — pružaju začudan prizor. Osim što smo htjeli napraviti dokument o povijesti snimanja i emitiranja radio drama — htjeli smo i zabaviti publiku. Ono što je zanimljivo čak možda i više od radija su oni koji taj radio slušaju. Radio je — kao i film — medij za osamljene — za razliku od kazališta u koje ćete rijetko kad otići sami... Slušanje je još više od čitanja i gledanja — može ljude učiniti sretnim, osjetljivim, boljim i mudrijim«.