Priče za dobar dan

Priče za dobar dan

2000 kapi znoja

Isus se penjao laganom uzbrdicom gazeći uskom stazom koja je vijugala između korijenja velikih maslina. Iza njega šutke je hodao Šimun Petar i dva Zebedejeva sina. Zastao je na trenutak, okrenuo se i pogledao ih. Nijemo su ga gledali. Vidio je u njihovim očima iščekivanje. Bili su nemirni. Jedino što su ćutjeli bio je osjećaj tjeskobe. Isus im se nasmiješio koliko god je to blaže mogao i nastavio hod. I njega su mučile tjeskobe. Ali njegove su bile od ovog i od onoga svijeta.

Kada je došao na malu čistinu s koje je mogao vidjeti nebo osuto zvijezdama zaustavio se i kleknuo. Podalje od njega zastali su i pratitelji. Zagledan u Nebo Isus je pomislio: »Svaka je zvijezda moja. Svaku mogu skinuti s neba. I drugu neku mogu postaviti na njeno mjesto. Jer, Oče, ja sam Ti i Ti si ja.«

Pod koljenom osjeti kamičak. Uzme ga u ruku i razgrne zemlju. Pomisli: »Ja sam Ti i Ti si ja, ali ja osjećam kamenčić kako me žulja pod koljenom. Jesi li i Ti, Oče, osjetio isto? Ili me puštaš da budem samo čovjek. Uplašen i zgrožen. Dao si mi da vidim sve i da znam sve na vijeke vjekova. Do kraja svijeta. Jer ja sam Ti i Ti si ja. Da osjetim tjeskobu i muku iščekivanja. Znam što će mi se dogoditi. Čujem već vojnike kako navlače na sebe oklope i opasuju mačeve. Oni dolaze po mene. Tvojom i mojom voljom. Jer ja sam Ti i Ti si ja. —

Glave pognute do zemlje Isus se obraćao svome Ocu, Stvoritelju svega, Neba i Zemlje.

Udisao je prašinu. Znao je da su to zadnji zemaljski mirisi koje će osjetiti. Tamjan će uskoro prekriti Zemlju, a zlato će postati tvar iz koje će raditi njegove kipove.

— Zar su zato došla Trojica mudraca? Zar sam ih zato pozvao k sebi i Ti ih poslao k meni? — mislio je kada je osjetio blagi dodir na ramenu. Bio je to Petar.

— Učitelju, pitao ga je, treba li ti što? —

— Samo vi lezite — odgovori mu Isus.

I Petar se udalji. Učitelj mu je rekao da će on biti stijena i on je o tome razmišljao. Kakva li njegova pleća moraju biti da izdrže težinu cijele Crkve.

Jedan svijet se primicao kraju. Novi svijet je trebao otpočeti.

— Otkupit ću sve grijehe dosadašnjeg svijeta, a novi će se i dalje množiti i širiti. Nitko neće moći zaustaviti njihovo gomilanje. Osim Tebe i mene. Ali samo ću se ja vraćati iz godine u godinu i raspinjat će me na križ. I oni koji se usude baciti kamen na grešnika i oni koji ustuknu pred svojim grijesima. —

Na Isusovu vratu pojavi se kapljica znoja. Slanog, gorkog, toplog i ljudskog. Ništa božanskoga nije bilo u toj kapi. Ona je bila sva njegova čovječnost. Sve ljudsko što je bio skupilo se u toj majušnoj kapi vode izašle iz njegova tijela. I Isus se osjeti čovjekom. Bila je to trideset i treća kap koja je procurila iz praha koji je bio i praha koji će postati. Načinila je malenu mrlju vode. Manju od djetinjeg malog prsta.

A duboku kao ocean.

Tada začuje štropot koraka. Dolazili su vojnici. Petar i Zebedejevi sinovi su spavali. Isus im priđe i probudi ih.

— Došao je trenutak kada moram izvršiti volju svoga Oca i svoju volju — reče im.

Sneni, njegovi pratioci nisu ga razumjeli. Još nisu čuli vojnički bat ni zveckanje oklopa i mačeva.

— Nećemo te se odreći — reče Petar.

Isus ga je gledao tužno i blago. Znao je da će ga se mnogi odreći, a ne samo Petar. I znao je da će to činiti svakodnevno. Protiv njegova imena i u njegovo ime.

— Bože moj, pomisli Isus, Ti koji si ja i ja koji sam Ti, kako da mu kažem? —

Tada svi začuše vojnike kako dolaze.

— Dođi Juda Iškariotu, pozove ga Isus u mislima, poljubi me i izdaj. Takva ti je sudbina namijenjena i ja ti pomoći ne mogu. Jer Otac je tako odlučio i ja skupa s njim. Dobio si priliku da odlučuješ i ja ti ju neću uskraćivati. Ti možeš poljubiti i Petra i njega bi onda raspeli, ali nećeš. Jer ja ti to ne dam. Ja sam taj koji mora iskupiti grijehe tvoje i Petrove. Ja sam Bog i ja moram uzeti na sebe sve vaše preteško grešno breme. I objesit ćeš se Juda. Znam kada, gdje i kako, ali ti ipak pomoći ne mogu. No ti ćeš i dalje ostati moj učenik. I tvoj grijeh bit će otkupljen kroz moju trnovu krunu, kroz moj križ i mojih pet rana. —

I Isusa baciše u lance. A bila je godina trideset i treća.

I prođe dvije tisuće godina od Isusova rođenja.

Miran, tih čovjek uspinjao se strmom stazicom prema Getsemanskim vrtovima. Iza njega išla su tri pratitelja. Čovjek klekne na čistini i osjeti kamenčić pod koljenom. Uzme ga u ruku, razgrne prašinu i pomisli: — Ti koji sam ja i ja koji sam Ti možeš spustiti uže s Neba da se popnem k Tebi i sjednem desno od Tebe. Ali znamo i Ti koji sam ja i ja koji sam Ti da još nije vrijeme. —

Čovjek vidje da su njegovi pratitelji pozaspali. Vidio je sliku vojnika kako se spremaju i navlače na sebe vojne odore i zabacuju puške preko ramena. Dolazili su po njega. Mirno i nemilosrdno. Kao i svake godine. I čovjeku na potiljku izbije i dvijetisućita kap znoja. Gorkog, pregorkog. A mrlja na vratu postala je tek za nemjerljivu sitnu česticu veća i nije bila puno šira od djetinjeg malog prsta. Čovjek je znao da će biti još puno kapi. Samo će rane ostati jednake. I svake godine će mu napraviti nove na istome mjestu.

Čuo je iz daljine ljude kako mole: — Ti koji otkupljuješ grijehe svijeta, daruj nam mir! —

Prisjeti se tada čovjek riječi prvi put izrečenih prije 1967 godina: — Abba. Oče. Ako je moguće neka me mimoiđe ovaj kalež. Ali ako je volja Tvoja da ga ispijem, ja ću to ponovo učiniti. —

Tada ustane. Dočeka vojnike. Preda im se i dopusti im da ga odvedu na raspelo.

Jer On je bio On. I jedino On je znao kada će svemu doći kraj. Ali nikomu to nije govorio.

Osjetio je tek dvije tisuće kapi znoja kako ga peku na vratu. I zaželi još jednom Onoga koji je On zamoliti da ga mimoiđe teški kalež. I učini to. Jer bio je čovjek koji je znao da ga dogodine opet čeka uspon na čistinu i nošenje križa do Kalvarije.

Tihi čovjek bio je Onaj koji otkupljuje grijehe svijeta, a još ne može svima podariti mir.

3 fantastične (sic!) priče

Prostori i mogućnosti

Svi mi, bar jednom, osjetimo strah od smrti. Upitamo se: Što ima poslije. Ja sam saznao u čemu je stvar. Sve se nastavlja isto isto kao što je i bilo. Bez ikakve razlike. Dapače, svoje smrti uopće nismo svjesni. Ona se desi, a život se nastavlja.

Ispričat ću vam kako sam to shvatio.

Baš sam prešao ulicu, jednog običnog dana, kada mi se učinilo da me netko zove.

Osvrnuo sam se i vidio svoga starog prijatelja kako stoji na suprotnoj strani ceste ispred lokala u kome smo često boravili. Vratio sam se, pozdravio se s njim i naravno — otišli smo na piće, dva. Popili smo pivo i onda je on rekao da mu je drago što smo se sreli. Ja sam odvratio isto i rastali smo se. On je produžio istom stranom ceste, a ja sam neoprezno zakoračio na kolnik. Začuo sam cviljenje, sirenu i nekoliko psovki na račun neopreznih pješaka. Automobil se zaustavio tik ispred mene. Nastavio sam dalje. Vozač je i dalje kleo prolazeći autom iza mojih leđa. Nisam ga slušao, jer mi se učinilo da mi se to već negdje dogodilo. Ali gdje, kako, kada? Odbacio sam to kao jedan običan deja vu i nastavio dalje hodati. Dan je bio lijep i zašto razmišljati o tome što ti se nekada možda desilo. Iz razmišljanja prenula me grozna scena. Dečkić od nekih četiri–pet godina puzao je po prozoru na drugom katu i pokušavao dohvatiti uzicu od rolete. Sledio sam se. Malac je poskočio i — Samo sam, ne razmišljajući, potrčao i ispružio ruke. Dijete mi je palo među dlanove, ali je bilo preteško i nisam ga mogao zadržati. Udarilo je u beton i razbilo glavu. Vidio sam crveni trak kako mu curi iz glavice i širom otvorene oči. Netko me je prihvatio za ruku i odveo u stranu.

Mislio je da sam užasnut. I bio sam. Ali ne toliko smrću koliko onim što sam znao samo ja. U toj kući sam se rodio. Kada mi je bilo pet godina puzao sam isto tako po prozorskoj dasci i pokušavao dohvatiti roletu. Pao sam ravno u ruke čovjeku koji me je zadržao i spasio život. To se meni dogodilo. Bio sam leden. A automobil? Učinilo mi se da se prisjećam da auto zapravo nije stao, već da me pregazio. Vidio sam negdje u dubini svoga uma svoje tijelo odbačeno u stranu. Što ako sam svaki puta poginuo? I onda dalje nastavio živjeti. Je li to moguće?

Nakon kraćeg razgovora s policijom i izraza sućuti zdvojnim roditeljima otišao sam kući i razmislio o svemu. Pošao sam od toga da uvijek postoje dvije mogućnosti.

Jedna: da me auto zgazio i druga da nije, ili, da sam uhvatio dijete ili da ga nisam uhvatio. Dvije solucije uvijek otpadaju. Ali, možda, i te druge mogućnosti negdje egzistiraju. Ipak, tu nema logike. Da me je auto pregazio ja ne bih mogao uhvatiti dijete. Dakle, te dvije mogućnosti isključuju jedna drugu. Ipak, da sam ja zgažen, možda bi se dijete zagledalo u nesreću i ne bi više skakalo po prozoru te ja ne bih bio potreban da ga spašavam. I opet mi je postalo hladno. Sjetio sam se da sam onda, kao dječarac, s prozora vidio nesreću na cesti. Uzeo sam papir i olovku i napisao:

1. Ja, kao dijete, gledam nesreću

A) Dijete koje sam danas vidio pada i pogiba

2. Ja, kao odrastao čovjek, prelazim cestu i umalo me zgazi auto

B) Čovjeka zgazi auto

3. Ja, kao odrastao čovjek, ne spašavam dijete

C) Neki čovjek spašava, mene, dok sam bio dijete prilikom pada s prozora

Uvijek se, dakle, dešava, suprotno. Ali uvijek su samo dvije mogućnosti. Tu je čovjek koji bi mogao biti ja i dijete koje bi moglo biti ja. Dakle, stvari koje u se desile njima mogle su se desiti i meni. Ili su mi se možda već i desile?

Ali tu nema logike. Tu nema zdravog razuma? Kako mogu biti mrtav pa opet živ?

Nekoliko dana mučio me taj događaj. Podsvjesno sam osjećao da je rješenje negdje u meni, ali ga se nisam mogao dokopati. I onda je zatinjalo. Lagano kao pripaljeni stijenj koji izgara prema dinamitu.

Ako postoje dvije mogućnosti, možda postoje i dva prostora.

Pokušao sam si to predočiti kroz, kako sam ih nazvao, vremenske slojeve. Ako me u jednom vremenskom sloju zgazio auto, ja sam tu doživio smrt, ali ona druga mogućnost prebacila me je u drugi vremenski sloj u kojem sam ostao živ. Smrt je, zaključio sam, samo nastavak života u drugom vremenskom sloju. Ovaj zaključak me prisilio da ga pokušam i dokazati. A kako drukčije nego prouzročiti vlastitu smrt.

Jasno mi je bilo da ni jednog svog prijatelja ne mogu zamoliti da me ubije.

Proglasili bi me ludim. Što sam, iskreno rečeno, i pomišljao za sebe. Trebalo je naći nekoga tko bi me doista želio ubiti. Odlučio sam otići u jedan od opskurnijih dijelova grada i ondje izvršiti svoj pokus. U jednom trenu sam se pokolebao: Što ako se ubijam bez veze. Samo zbog neke glupe teorije i maštarije? Ali, ideja me već toliko zaokupila da sam znao da uzmaka nema. Ili ću si to dokazati ili ne. Uostalom, i dalje su postojale dvije mogućnosti. Jedna, doduše, nije bila bog zna kako bajna ali — Morao sam! Namjeravao sam to izvesti tako da se u trenu ubijanja posve skoncentriram na to da sam živ u drugom prostoru. Ali isto tako morao sam biti siguran da sam mrtav u prethodnom.

Navečer, istoga dana, ušao sam u mračni bar koji je mirisao na nevolje i sjeo za stol. Osjećao sam kako me svrbi znoj na leđima. Uokolo su sjedile kurve i kojekakvi sumnjivi tipovi. Pili su, ljubili se, dobacivali prostačke šale — Na mene nitko nije obraćao pažnju. Pogledavo sam uokolo i izabrao jednog golemog momka koji mi se učinio dovoljno opak i lud za moj naum. Držao je neku curetinu oko struka, cerekao se i pio. Popio sam piće i još malo posjedio. Kada sam ustao, čuo sam grmalja kako govori svojoj dami: Ubit ću svakoga tko te dirne. Ona se samo zakikotala. I ja sam također.

Nije bio svjestan koliko mi je bilo drago zbog tih njegovih riječi. Straha u meni je potpuno nestalo. Prišao sam im, zgrabio curu i poljubio je u usta. Ženska je koketno uzmakla. Vidljivo joj je bilo drago što se našao netko toliko hrabar da prkosi njenom gangsteru. Čovo je urliknuo i skočio. U ruci je držao pištolj. Grozničavo sam počeo misliti kako ću umrijeti ovaj tren. Vidio sam bljesak, osjetio udarac — i nastala je tama. U trenutku kada mi se zatamnjelo pred očima pomislih da pištolj nije opalio i da sam živ. Otvorio sam oči i ugledao momka kako petlja nešto oko oružja. Revolver nije opalio i ja sam bio živ živcat. I to u drugom prostoru. Čovjek je nešto psovao, petljao oko revolvera i govorio kako će me ipak ubiti. Jadnik nije shvaćao da me je u mom prethodnom sloju namrtvo sahranio. Nije shvaćao da je ovo moj sloj u kome ja kraljujem. Obuhvatio sam curu oko struka i poveo sa sobom. Ovakav dan je trebalo proslaviti. Imao sam svoj prostor. Imaju ga i svi ostali, dakako, ali ja sam ga bio svjestan i mogao sam se igrati. Kriminalac mi je prišao s leđa i zario nož. U novom sloju samo sam se nasmijao, jer, on je bio pijan i prije nego što mi je uspio zabiti oštricu u leđa pao je kao klada na pod. Nema slučajnosti. Postoje samo vlastiti prostori i vlastite mogućnosti.

Anješka

I.

Anješkini rođaci su se doselili u Lazne davno. Ni njezini otac i majka nisu više bili sigurni radilo li se o njihovim pra ili prapradjedovima. No to više ionako nikomu nije bilo važno. Saživjeli su s ljudima u selu, obavljali iste poslove, mučili iste brige. Ipak ih je nešto razlikovalo od ostalih. Nikada nisu napuštali selo. Kada bi im nešto ustrebalo iz grada, kakav konop za kola ili metalna motika, zamolili bi nekoga od suseljana koji se spremao za Gradišku ili Brod da im to donesu.

Objašnjavali su to svojim galicijskim podrijetlom i, bez obzira na generacije koje su živjele u Hrvatskoj, nerazumijevanjem jezika. Bolje rečeno, tvrdili su da ne razumiju toliko dobro da bi mogli trgovati, a onda bi ih sigurno neki trgovac prevario. Bez obzira na to što su seljaci mislili upravo suprotno, da Anješkini ne znaju ni riječi poljskoga, rado su im pomagali i nisu previše zapitkivali zašto se tako ponašaju.

Još dok je bila djevojčica Anješku su držali za ljepoticu. Imala je kosu žutu i meku, koja se stalno povijala na vjetru, a put ružičastu, gotovo prozračnu. Dugi vrat započinjao je crtu koja je u finom luku preko ramena i dugačkih ruku završavala na tankim prstima, koji su bili toliko krhki da ih je majka, dok ju je prala kao curicu, bojala dodirivati da ih slučajno ne polomi. Duge noge i ljupka stopala završavali su sliku o Anješki djevojčici koja je svojim plavim očima nagonila priproste i grube seljake da ju pomiluju po glavi i nešto daruju. Takva naklonost prema nekom djetetu ne sreće se često među sirovim seljacima.

Tako je u tom mirnom selu u kojem su najveći problemi bili iznenadan grad ili zalutala bijesna lisica Anješka izrasla u ženu posebne ljepote. Anješka je jedino plela svoju kosu kao i ostale djevojke iz Lazni, a i muškarci su se klonili milovanja da ih krivo ne shvate žene. No Anješka se svima veselo smijala svojim ciklamastim usnicama pokazujući bijele zube. Posebno bijele zube.

Život je tekao lijepo za Anješku dok jedne večeri, sjedeći oko peći za vrijeme najgore zime koja se pamtila u Laznama, nije Anješkin otac rekao da ju treba udati. U istom trenu u dvorištu je pukao stari orah i raskolio se na pola. U trenu su svi skočili na noge i pogledali kroz prozor. Vidjeli su polovice oraha kako se prevaljuju svaka na svoju stranu, a jedna grana zašiba po krovu kuće i stropošta se na zemlju.

Ubrzo su se svi pribrali i nastavili razgovor o tome tko bi mogao biti Anješkin muž.

Ona je sve to slušala i pretvarala se da kao da je sve normalno i da prihvaća da otac odredi njenog dragog. Nakon što je još malo slušala zamoli oca da pođe na spavanje.

Otac ju je blago otpustio a Anješka, kada se našla sama u sobi, sjede na krevet i zamisli se. Očekivala je taj dan. Znala je da jednom i to mora doći, ali se potajno i svesrdno nadala da će se taj tren moći odgoditi. A sada, suočena s činjenicom da će joj odrediti budućnost, bila je uzrujana. Bila je bijesna što ništa ne može učiniti sa svojom sudbinom. Pomišljala je ona već na muškarce. Pričala je o tome s prijateljicama, a jedne noći čula je oca i majku kako se grle. Da do kraja života pripadne jednom? Da se nikada više neće moći nasmijati nekom zgodnom trgovcu koji prođe kroz selo. Nije mogla vjerovati. Sviđali su joj se momci. Gledala bi jednog, a krišom motrila drugoga i znala bi da je obojica promatraju. Zar sada mora svoj bezbrižni smijeh obrubiti maramom udane žene. Žene koja rađa i radi, radi i rađa.

Pucalo je u Anješki, ali joj suze nisu tekle licem. Anješka nije ni znala niti naučila plakati. U mraku sobe osjetila je hladnoću. Goru od zime koja je stiskala kuću. Hladnoću goru od vjetra koji brije poljem. Gledala je u bijeli koštani križ na zidu iznad kreveta. Odjednom se sručila na postelju i ledenim usnama proklela i oca i majku i sebe. I zaželi umrijeti.

Noć je bila duga. Prepuna gorućih snova. Dodira. Bljeskova strasti. Groznice. Leda.

Ujutro kada je zora zaplavila Anješka je budna mrzila svoga budućega muža i zaklinjala se da će cijeli život imati samo jednu želju — da on umre. Jer, mislila je, zašto netko nekomu otima mladost? Zašto Bog i vrijeme uništavaju ono što su tako lijepo napravili? Zašto baš ona mora sve proći kao i druge? Pa bila je i poslušna i vrijedna — I njezina mržnja bila je bezgranična.

II.

Mladoženja je bio suhonjav i žut u licu. Nije buktao od velikog zdravlja ni životne sreće. Jedino što je bilo markantno na njemu bio je nos. Ušiljen i dug kao grana koju djeca utaknu u bundevu kada prave strašila. Kada ga je Anješka vidjela kroz prozor svoje sobe nasmiješila se prijazno svojim prijateljicama ali je u duši bila užarena kao žarač zaboravljen u vatri. Otac mladoženje Marka bio je bogat čovjek i u selu do tada nije bilo takvih svatova. Kada su obavljeni blagoslovi i svati sjedili za stolom i pili, jeli i pjevali, samo je Anješka izgledala pomalo tužno.

— Hajde Anješka, tješile su je prijateljice. Sve ćemo se mi udati i dalje živjeti.

Tvoj muž je bogat i imat ćeš sretan život. Na riječ muž Anješka zadrhti, ali to nitko ne primijeti. Starije babe su još dobacivale: — Ne boj se mala. Ako i izgleda suho, nos mu je velik, a oduvijek se zna da onaj koji ima veliki nos nije ni dolje bez alata. I još su štošta dobacivale i ciktale a Anješka je samo stidljivo odmahivala glavom.

Bračni život Anješke i Marka počeo je pomalo smiješno. Kada je došlo doba da mladenci krenu na spavanje praćeni hukom pijanih svatova, Marko je uhvatio Anješku za ruku, poveo je preko praga, spotaknuo se i tresnuo na pod. Svatovi su podivljali od smijeha, a Markov otac mu je samo poželio da ne bude takav i u postelji.

Kad su legli, Marko je otprilike znao što treba činiti. Popeo se na Anješku i petljao i meškoljio se. A Anješka je samo ležala. Bez pokreta, bez znakova. Kao mrtva. Kada je Marko napokon dopro do mjesta za koje se oženio, na brzinu utonu u njega. To mu je bilo malo čudno jer je čuo da će ispočetka ići malo teže u tim, ni sam nije znao kojim, stvarima. No sve mu misli naglo nestadoše kada osjeti užasnu hladnoću. Ujutro je košulja bila uredno krvava i Marko je bio zadovoljan sa sobom.

Vrijeme je prolazilo a Marko je sve više kopnio. Nos mu se šiljio i izduživao, a on se sušio. Ni jedan travar, vračara, medikus, nitko mu nije mogao pomoći. Nakon šest godina mirnog i uzornog braka s Anješkom Marko umre. Anješka je na sprovodu nosila duboku crninu, ali ni crnina nije mogla sakriti ljepotu koja je postala još veća. Samo su joj se u dubini usta, s obje strane, pokvarili zubi. Ali to nitko nije primjećivao.

III.

Drugi Anješkin muž bio je neki Stevan. Kirijaš, trgovac i lopov. Svašta pomalo. Nije puno mario ni za Boga ni za vraga i pristao je uzeti naočitu udovicu za ženu. Njega bračna vjernost nije previše mučila i svraćao je on i kod drugih žena bile one udove ili su im muževi bili u vojnoj službi. Za razliku od Marka bio je jak, naočit, vesel i sklon piću i šali. Vjenčanje je prošlo nešto skromnije nego prvo, ali dovoljno dobro da se selo veseli. Žene su opet govorile Anješki da se ne brine jer Marko je ionako bio preslab, a Stevan će znati cijeniti njezinu ljepotu.

Ali i veseljačina Stevan osjeti pri prvom dodiru s Anješkom takvu strašnu hladnoću da se htio otići ogrijati kod peći među svatovima. Ostao je zbog sramote. Bojao se da ga ljudi ne ismiju kako se pokraj takve ljepotice može ići grijati uz vatru. A Anješka ga je mrzila isto kao i Marka.

Nakon šest godina u nekoj šumi Stevana ubiše razbojnici. Nitko nije znao kako su doskočili jakom Stevi i njegovim dobro naoružanim pratiteljima. Za njegovu smrt su saznali tako da su jednoga jutra na ulazu u selo pronašli vreću sa sedam ljudskih glava. Jedna od njih bila je i drugoga Anješkina muža. I njega Anješka otprati na vječni počinak u dubokoj crnini. Bijelo lijepo lice bilo joj je omotano kao noć crnom maramom. Bila je ljepša nego ikada. No jedino su joj prednji zubi ostali zdravi dok su ostali požutjeli a neki već i strulili i raspali se.

IV.

Kada se Anješka treći put udavala selom su uvelike kružile glasine da nešto s njom nije u redu. Nisu mogla biti čista posla da žena koja radi kao i sve ostale i uz to ima takav težak život i sudbinu da sahrani dva muža može biti tako lijepa. Njena koža je i dalje bila nježna kao u djeteta, a lice bistro i čisto. A udala se za kapetana Ivana. Udovca s dvoje djece koji je jedne noći sa svojom četom došao u Lazne.

Rasporedio je svoje vojnike po kućama, a on sam krenuo prema Anješkinu domu. Kada joj je vidio lice, samo uz svjetlost svijeće i poneki zvjezdani trak koji se probijao kroz oblake, znao je da je mora isprositi. Anješkini roditelji su isti čas pristali. Nadali su se da će je Ivan povesti sa sobom. Već godinama vukli su se po kući umirući od hladnoće bez obzira na to koliko bi ložili. Zato i nisu nikoga, što je selu također bilo čudno, puštali u kuću. Anješka je samo klimnula glavom u znak pristanka. Po treći put prvu užasno hladnu bračnu noć obavili su prije vjenčanja. Pomodrio od zime Ivan je s Anješkom otišao do svećenika, a ovaj ih je, pod prijetnjom mačem, vjenčao.

Anješka je uzela trećeg muža, a Ivan drugu ženu. Odmah ujutro Ivan je odjahao sa četom prema Krajini. Anješkine oči su ga pratile i mrzile.

Šest godina nije se Ivan pojavljivao. Jednoga dana u selu se pojavio neki sakati vojnik bez ruke i uha i donio vijest da su Ivana još prije tri godine uhvatili Turci i nabili na kolac. Pričao je da je najčudnije bilo to šo se Ivan u pola ljeta kada je uhvaćen tresao od zime i u groznim mukama zazivao kraj. Ali ne zato što mu je kolac potrgao utrobu, već zato što se nadao da će mu smrt donijeti barem malo topline.

Anješka je i po treći put obukla crninu i proljepšala se. Samo su joj se zubi potpuno raspali. Ostale su prazne desni.

V.

O Anješki se već posvuda pričalo. Kako je lijepa, kako je sahranila već tri muža i kako je nekom Božjom pokorom ostala bez zuba. Doprle su te glasine i do šljivara Jaglevića i on posla svoga pisara da mu dovede tu čudnu ženu. Anješka, opet bez crnine na sebi, klekne pred njega. Kada ju je vidio, Jaglević, na zgražanje svih prisutnih plemenitaša i sam klekne te ju zamoli da mu bude žena. Anješka se uspravi i klimne glavom u znak pristanka. Dvorske gospođe odvedoše ju spremiti jer je šljivar odmah naredio vjenčanje. Ni jedna haljina nije bila tako lijepa da Anješka ne bi bila još ljepša. Sedam dana trajalo je slavlje. Četvrte prve bračne noći knez se naljubio hladnih Anješkinih usta, ali i sam se smrznuo kao nikada u životu. I cijeli je kraj prekrio plavkasti led tako da se kočijaši nisu smjeli hvatati uzda jer im je od hladnoće otpadalo meso s dlanova. Šljivar je tada pomislio da Anješkina hladnoća dolazi od neke bolesti koja joj je uzela zube. Pošalje on zato jednog od svojih slugu u Beč da od tamošnjih liječnika naruči zubalo za svoju ženu. Nakon nekoliko mjeseci donese sluga zubalo od mekog drveta presvučenog slonovačom i ponovo zasjaše zubi u Anješkinim ustima. No Jagleviću je i dalje bilo hladno kada je odlazio Anješki u postelju Prošlo je šest hladnih godina i šljivar umre. Iznenada. Bez nekog razloga.

Anješka opet obuče crninu, ali ovaj put tešku, gospodsku. I bila je još ljepša.

Uskoro je nestala sa šljivareva imanja. Sluge su je posvuda tražile, ali su našle jedino drveno zubalo presvučeno slonovačom kako blista na stolu u spavaonici. Jedino su zadnji zubi, i slijeve i s desne strane, izgledali kao pokvareni. Jedan od slugu je čak pričao da je u drvetu vidio i crva, no to mu nitko nije vjerovao jer je drvo bilo dobro zaštićeno od truljenja.

Dugo godina nakon tih događaja, pa i danas, ljudi pričaju da se u šumi oko Vučjaka blizu Cernika šeta prekrasna ljepotica i šuti te kada ih ugleda nestaje kao duh.

U Laznama svi su se dugo sjećali Anješke, a jedan je starac čak ispričao nekom mladom fratru, što je ovaj i zapisao, kako je one zime kada se Anješka udala, vidio nešto čudno. Kada je puknuo orah, iz njega je, veli stari, izašla spodoba zaogrnuta pelerinom i nestala u šumi. Iako je bio dubok snijeg, iza nje nisu ostajali tragovi. Fratar, načitan mladić, nasmijao se i upitao ga:

— A gdje ste vi to dida čitali Čapekove Stope.

— A kada si ti čuo da se svatovi na selu prave zimi, osim ako nije velika sila i nevolja, odgovori starac.

I obojica se lagano zaogrnu iako je bio kolovoz i ljudi su hodali gotovo goli.

Hijatusna trilogija

ili

kako je Emilio zvan Lakedemonjanin pronašao put do Altamirine pećine i natrag

Prolog

— Ljeto je najtoplije godišnje doba, reče Emilio,

— Nije to ništa, odvrati Antonio, znao sam ja i dužih dana.

— Antonio, Antonio, naljuti se Emilio i ode u vječnost potražiti srebrnu narukvicu što ju je njegov otac obećao majci kao svadbeni dar.

Smijeh No 1.

Kako su leteći mravojedi izmislili ruku i kroz spolni organ muhe spoznali teoriju relativnosti

— Ja ću izmisliti hranu, reče Alfons.

— A ja sakupljanje, doda Emilio.

I tako postadoše sakupljači hrane. Svojim moždanim zavijutcima otkriše rupu u zemlji i tamo ostavljahu novac. »Tri dana u rupi« bila je prva pjesma što su je napisali.

— Dosta mi je rupe, reče Emilio i ode do svoga prijatelja Antonija cvrčka. Alfons ostade sjediti na novcima i uskoro se izlegoše slatki mali pilići.

— Ma–ma, ma–ma, cijukali su pilići.

Alfons je bio preneražen.

— Ali ja sam ta–ta. Tada pade mrtav pogođen vlastitim hicem. Pilići kupiše traperice i svaki ode svojim putem da bude inženjer u građevinskom poduzeću.

Emilio proda podrum i zaputi se u zemlju mravojeda. Putem susretne Antonija.

— Kud ćeš lolo, pita Antonio.

— Prodao sam podrum pa putujem po svijetu.

— Ali podrum je bio moj, pobuni se Antonio.

— Znam, ali zato sam ti ostavio tavan s paučinom i brdo prašine.

— Kad je tako, nema problema, zadovoljno će Antonio. Pa sretan ti put.

— I tebi, dragi Antonio.

Poslije dužeg putovanja stigne Emilio pred vrata tvrdoga grada Marvograda.

— Stoj, vikne stražar.

— Ja sam. Emilio.

— Nemožeš unutra. Upravo su naši stručnjaci izmislili ruku i sada smo svi sretni što imamo ruku kraj nosa.

— Bit će da ste jako ružni. Ali dozvoli da se pridružim slavlju.

— Strpi se još malo.

— Baš sada naši stručnjaci proučavaju pićku muhe ne bi li spoznali gdje je slava svijeta.

— Vidim da se nepristojno izražavaš. Pusti me da vas naučim lijepu izgovoru.

I stražar pusti Emilija u Marvograd.

Dvanaest godina, tri mjeseca i sedamnaest dana objašnjavao je Emilio da palatal ć u riječi picka treba zamijeniti palatalom č odnosno da se ti složeni glasovi ili afrikate sastoje od jednog zatvorenog i jednog tjesnačnog suglasnika te se zato zovu zatvornotjesnačni odnosno da se u riječi picka palatal ne izgovara kao ts već kao tš.

Vidjevši što im se sprema, mravojedi odlučiše ubiti Emilija, ali ovaj prozre zavjeru i jedne maglovite noći na splavi otplovi kući.

Diktator mravojeda Altamiro je bjesnio. Skupi vojsku i ode uspostaviti despotski režim u Emilijevu zemlju. Odmah je naredio da se svi koji nešto znaju razapnu na križ.

Emilio odluči promijeniti ime u Isus i ode svirati pred crkvu. Tamo ga prepozna jedan od njegovih bivših učenika i prijavi Altamiru. Ovaj, kako je već bio star, odluči mu oprostiti. Opere ruke i naredi mu da klekne. Emilio, sada imenom Isus, reče da će kleknuti jedino pred ocem. Tada mu Altamiro kaza da je on njegov sin iz izvanbračne veze s jednom Marijom. Isus se tada sam prikuca na križ, a Altamiro odleti u zrak i prepusti svoju despotovinu na milost i nemilost kraljevima Suncu, Vjetru i Kiši.

Smijeh No 2

Kreten u kupaonici

Zaputi se jednoga dana Emilio svome prijatelju Rafaelu posuditi čep za kadu.

Pozvoni, a Rafael mu otvori.

— Zdravo prijatelju, reče Emilio. Imaš li možda čep za kadu?

— Drvenu ili metalnu?

— Daj mi za obje.

— Nema problema, reče Rafael i srdačno da Emiliju dva čepa.

— Ali čepovi su isti, začudi se Emilio.

— Da, ali možeš li jedan staviti u obje kade, odvrati Rafael.

— Imaš pravo, sretno će Emilio i ode zadovoljan što ima tako divnoga prijatelja.

Kada se vratio u svoju kupaonicu s modrim pločicama, Emilio začepi kadu i počne puštati vodu. Mjehurići su stvarali malene brežuljčiće, koje je Emilio rukom potapljao. Dok je voda tekla nije ni primijetio da se kupaonica ispunila vrućom parom. Tada počne rukama rastjerivati maglu. Voda mu je već dosezala do koljena — Što da radim, zavapi Emilio. Ne mogu rukama istovremeno rastjerivati paru i potapati mjehuriće. Zacijelo ću se ugušiti. Da je bar Rafael tu.

A Rafael mu u isti čas pošalje telepatsku misao: Otvori vrata i sva će voda isteći van. Ako ni to ne pomogne, tada otvori i vrata od balkona i pljusnut će na ulicu.

Emilio tako učini i voda oteče.

Bio je sretan što ima tako dobrog prijatelja.

Smijeh No 3

Rebeka zvana božji trn u oku

Imao je Emilio djevojku po imenu Rebeka, koju su svi u selu zvali Božji trn u oku.

Zašto, bila je tajna. Voljeli su se jako i Emilio ju je često vodio sa sobom na potok prati noge i hvatati patke koje su poslije pekli i pečene bacali nazad u vodu.

Jednoga dana dobije Emilio poziv za vojsku i svi se u selu ponadaše da će im pripasti Rebeka. Kada je odlazio, poljubi Emilio Rebeku prvi put u ruku i reče da će se valjda vratiti.

Dugo je Emilio bio u vojsci. Rebeka mu nije pisala i on nije znao ni što je s njom niti sa selom.

Došao je dan kada se vratio.

Najprije ode do prijatelja Antonija.

— Zdravo Emilio, poviče Antonio, lijevo ti je rame više od desnoga.

— Tako je, reče Emilio, i srce mi je s lijeve strane.

Potom ode Emilio do prijatelja Alfonsa.

— Zdravo Emilio, poviče Alfons, lijevo ti je oko oštrije od desnoga.

— Tako je, reče Emilio, i srce mi je s lijeve strane.

Zatim Emilio navrati do prijatelja Rafaela.

— Zdravo Emilio, poviče Rafael, lijeva ti je noga jača od desne.

— Tako je, reče Emilio, i srce mi je s lijeve strane.

Napokon Emilio ode do Rebeke.

— Emilio, Emilio, tužno će Rebeka, srce ti prelazi na desnu stranu.

— Zašto mi nisi pisala, upita Emilio.

— Ja ne znam pisati, tiho će Rebeka.

Emilo se razbjesni.

— Dokada ćemo trpjeti zaostalost u našem selu?

I ode izgraditi školu.

Nakon gradnje koja je potrajala točno sedam godina Emilio uze Rebeku za ruku i ode s njom liječiti nepismenu zaostalost.

Epilog

Danas Emilio i Rebeka zvana Božji trn u oku žive u pećini Altamiri, gdje Emilio radi kao čistač a Rebeka mu trijebi kosu i vadi crno ispod noktiju.

Antonio, Rafael i Alfons žive i dalje u svom selu ako nisu umrli, a možda su i poginuli u kakvoj nesreći kakve se tamo ne dešavaju baš često ali se ipak dese a zašto bi oni bili izuzetak.

Gospodska čast sluge Maca

Transkript

Gospodska čast sluge Maca

— Zašto, do đavola, idem na to glupo mjesto, mislio je gospodin K. dok se iskradao iz mračne kuće.

— Dobro, uhvatio sam ga in flagranti s mojom ženom, ali je li to dovoljan razlog da stavim život na kocku. Na koncu, tko bi za to saznao. Ipak, stari Mac nas je vidio u tom nemilom trenutku, za mene njoj izgleda nije smetalo, i ako on ikada progovori.

— Ne. To mora biti obavljeno odmah. Strah me je. Možda sam se ipak trebao s njim dogovoriti. I ja sam proveo nekoliko noći s onom njegovom. Ali ona je ionako kurva.

Za nju se zna. A mojoj je on sigurno prvi. Ma bit će joj i jedini kada svršim stvar.

Pipnuo se za pojas. Pištolj ga je malo žuljao, ali mu je i davao sigurnost.

— Možda bih trebao i nju ubiti, pomislio je kada je dotaknuo hladnu cijev.

— Ne. Onda bi se sve odmah saznalo. Ipak je samo u pitanju čast. Ubit ću samo njega i gotovo. On je ionako vjetropir. Nitko se neće previše čuditi što je na taj način skončao. Volio je prijateljevati sa svakakvom bandom. Nitko u mene neće posumnjati. Ma za mene nitko neće niti pitati.

Kroz mlaku noć gospodin K. se približavao šumi. Na obližnjoj čistini će se uskoro odigrati ono što istovremeno i jest i nije želio. Odigrat će se ono što njegova sitna, mala, pokvarena čast nikada nije mogla podnijeti.

Svašta si ja dopuštam, mrmljao si je u bradu gospodin B. dok se spuštao prema proplanku.

— Da me onaj glupi K. izazove na nekakav smiješni dvoboj zbog njegove žene. Pa ta je spavala s pola mjesta i svi to znaju. Samo njegov mali mozak nikako da to prokljuvi.

Doduše i on je spavao s mojom starom, ali za to me baš briga. Bar ju je malo smirio.

Ja s njom nisam bio u krevetu od vjenčanja. No dobro. Barem ću imati razlog zašto sam ga ukokao. Ako se za to uopće ikada sazna. A on je tako nespretan. Ne bi me čudilo da sam sebe ubije iz vlastitoga pištolja. Što je tu je. Treba stvar obaviti čim prije.

— Sutra moram otići u Mjesto, razmišljao je K. Treba potvrditi neke račune, a morao bih i zvati majstore da poprave krov. Imanje je već poprilično zapušteno. Moram se malo potruditi da stvari dotjeram u red. Sutra —

Tada ustukne.

— A što ako ne bude sutra? Ako se ne vratim? Nemoguće. Ali ipak — Možda bi se moglo desiti. Ma gluposti. Ubit ću ga od prve.

— Hm! A što ako se onoj budali posreći i pogodi me u glavu? Što onda? Možda je bolje da se vratim. Zar zbog tuđe žene da poginem?

No B. je već ugledao K. kako stoji i čeka ga. Uzmaknuti više nije mogao. U pitanju je sada bila i muška čast.

— Deset koraka i onda pucamo, rekao je B.

Okrenuli su leđa jedan drugomu. B. je ubrzano disao, a K. je drhtao.

— Sad!

— Jedan —

Pucanj je bio glasan. B. se stropoštao na zemlju prosvirane lubanje. K. je vidio samo krv kako curi iz rupe na glavi. A onda je potrčao kući. Pogledao je gori li kakvo svjetlo u kući i tek kada je bio posve siguran da ga nitko ne može vidjeti ušuljao se u vlastiti dom kao tat. Brzo se uvukao u svoju sobu i spremio pištolj u stol. Bacio se na krevet i istovremeno zaspao.

— Gospodine K. doručak je serviran, probudio ga je stari sluga Mac.

— Hvala Mac, tobože bunovno rekao je već odavna budni K.

Poslije doručka K. je otišao u Mjesto. U banci je čuo kako se priča o sinoćnjem ubojstvu. Nije se na priče previše obzirao. Brzo je posvršavao poslove i otišao kući.

— Ja sam ga ipak ubio, prvi put mu je ta misao pala na pamet.

— Nisam brojio do deset, ali možda bi se on okrenuo na dva, ili na tri — Možda, ali ja sam se samo okrenuo i pucao mu u potiljak. Ništa nisam mislio tada. Samo ga vidio kako kleca na koljena i pada na travu. Ipak — To je ubojstvo. Čak ni pravi dvoboj nisam podnio. Ubio sam ga kao šugava psa. Što je uostalom i bio. Ali s leđa —

Odjednom — Samo sam se okrenuo i pucao. Nisam ni viknuo. Da sam ga barem pozvao da se okrene i pucao mu u lice. Ali ne. Niti to. Jednostavno ja sam ubojica. I što će mi sada čast moje žene kada više nemam svoju. Predat ću se. Reći ću sve. Ubio sam ga.

— Gospodine K. vi ste uhićeni, govorio je Inspektor stojeći pokraj ubojičina kreveta.

Optuženi ste za ubojstvo i kada malo prizdravite, strpat ću vas u zatvor. Vaš sluga vas je pratio i sve je vidio. Osim toga, utvrđeno je da je iz vašega pištolja sinoć pucano. Naknadna analiza pokazat će odgovara li kugla ispaljena u glavu gospodina B. kalibru vašega revolvera.

— Da, da. Ja sam ga ubio. Htio sam upravo doći i predati se. Ja imam savjest. Na prljav način sam to učinio, ali što ja sada —

— Ne vjerujem vam. Zar čovjek koga muči nečista savjest može mirno ležati i spavati?

— Ali ne —

Gospodin B. i Inspektor stajali su na vratima sobe gospodina K. koji je mrtav ležao na krevetu u lokvi krvi.

— Slušajte, govorio je B. ubrzano. Nikada nije znao baratati oružjem. Kada sam se okrenuo vidio sam da nešto petlja oko pištolja. Valjda mu se zaglavio. Odjednom je samo prasnulo. Činilo mi se u prvi mah da će pasti, ali on je naglo potrčao. Pratio sam ga koliko sam mogao, ali je on trčao kao sumanut. Ušao je u kuću, a tada je pokraj mene projurio njegov sluga Mac i otišao za njim. Ja sam odlučio otići po vas.

— Sve je u redu gospodine B., smirivao ga je Inspektor. Stari Mac je sve vidio. Osim toga od kada sam ovdje do trenutka kad je ispustio svoju sitnu dušu buncao je kako je on ubio vas što nedvojbeno govori o tome što je htio učiniti. Ja ću u svakom slučaju svjedočiti za vas. I još nešto, nasmije se Inspektor B.–u ispod oka, sada nećemo morati nimalo strahovati kada budemo posjećivali dragu pokojnikovu gospođu. Ona je tako divna žena.

Na vratima se pojavila raskošna udovica K. Bila je još u spavaćici i pozvala je muškarce da joj se pridruže i odu iz te jadnikove sobe. Bile su to gotovo doslovno njene riječi. Smrt muža nije ju zanimala. Imala je važnijeg posla.

I dok su se Inspektor i gospodin B. bavili čarima gospođe K. stari sluga Mac, oboružan starom puščetinom, ušao je u njihovu ložnicu i sve troje poslao k vragu s tri dobro odmjerena hitca.

Sluga Mac je završio na vješalima. (Ili električnoj stolici. Ili pred streljačkim vodom. Ili mu je ubrizgana smrtonosna tekućina kroz tanku iglu injekcije. Ovo posljednje je najvjerojatnije. Humanosti radi.)

Ovaj transkript našao sam slučajno u svoj ladici premećući stare papire. Netko je na poleđini jednoga napisao: Zbog gospodske časti nastrada sirotinja koja uvijek misli da nešto treba braniti pa bila to i kuća kojoj se ruši krov. Stoga, pisalo je drugim rukopisom, pamet u glavu, odnosno čast za vrata. I konzumirajte je u malim količinama. Inače — ode glava.

Transkript nisam znao komu da dam pa sam ga odlučio objaviti u novinama. Oni koji me poznaju znaju gdje je Had (oprostite Hag) pa me mogu posjetiti tamo ako zaradim hotelsku sobu zvanu zatvorska ćelija.