Nestvarna stvarnost

Nestvarna stvarnost

Javna percepcija još uvijek najmoćnijeg medija — televizije — u proteklih je desetak godina, a u nas unatrag dvije–tri, umnogome uvjetovana novom formom zabave: tzv. reality showom. Medijski su moguli shvatili da nakon potrošenih matrica televizijske zabave (pjesma i ples u studiju, ćaskanje sa slavnima, cijeđenje lošega humora i sl.) publici sitoj takve vrste eskapizma, ali zato sve sklonijoj voajerizmu i svakodnevnim sitnim intrigama, valja ponuditi prizore života onakva kakav jest. Točnije, onakva kakav bi trebao biti i kakva očekujemo zavirimo li rođacima i susjedima, znancima i neznancima kroz ključanicu. Zato su pred kamere dovedeni anonimci slični našim rođacima, prijateljima, susjedima i nama samima. Njih su ugnijezdili u nekakav zatvoreni prostor, medijsku krletku, i izložili kolektivnom promatranju.

Iz te grube esencijalne ideje s vremenom se razvilo mnoštvo drugih još bešćutnijih varijanti, no i dalje s istom svrhom: ponuditi publici lica koja su im slična, s kojima se najlakše poistovjećuju, kako bi se kroz njih uživjeli u sjajnu mogućnost da i sami jednom (uskoro!) postanu zvijezde ili barem žive u iluziji da to mogu biti. Zarada zajamčena.

Usporedo sa studijski produciranom stvarnošću reality sapunica, televizijski spektakl se, želeći biti što stvarnijim, opasno približio nestvarnomu. Međutim, nije to neka magijska nestvarnost, nije bajka. Mutne snimke bombardiranja Bagdada, prizori rušenja njujorških tornjeva blizanaca ili predjela opustošenih tsunamijem ili karipskim uraganima svojom su jezivom »istinitošću« zamaglili vrhunski doživljaj stvarnog događaja. Sama realnost postala je hiperrealna. To nam je odavno rekao Jean Baudrillard.

Medijska nedođija

Početkom godine objavljena je vijest da njemački RTL2 počinje s emitiranjem »doživotnog« Big Brothera.

»Stvaramo sasvim novi svijet«, kazala je tom prigodom šefica zabavnog programa na toj televizijskoj postaji, dodavši kako će Big Brother: selo »trajati onoliko koliko god Bog i gledatelji budu željeli«.

»Natjecatelji bi trebali godinama živjeti u umjetnom (izmišljenom) selu, zaljubljivati se, ići u školu, vjenčavati se, rađati djecu, umirati... Upravo kao u Weirovu »Trumanovu showu«.

U prvoj skupini u BB selo, izgrađeno na gotovo 5 000 četvornih metara negdje nadomak Kölna, uselilo se jedanaest natjecatelja, dok je 26 000 kandidata ostalo pred vratima.

»U BB selu nalaze se crkva, knjižnica, banka, škola, trg... (...) Osim svega toga, 'Big Brother: selo' doživio je još nekoliko vrlo bitnih modifikacija u pravilima. Prva je ta da novac neće biti isplaćen pobjedniku na kraju showa, nego će biti dijeljen malo– pomalo, nešto poput plaće: ako uspješno izvrši zadatke, svaki od natjecatelja primat će ga direktno na posebni račun. Kvaka je u tome da nitko, pa ni sam taj natjecatelj, novac neće moći podići sve dok ne izađe iz Big Brother sela, a ako ga u bilo kojem trenutku dobrovoljno odluči napustiti, novac će biti povučen s računa i neće dobiti ništa! Nadalje, natjecatelji su podijeljeni u tri društvena sloja: bogati, siromašni i prosječni. To se odražava na njihovu smještaju — siromašni žive u prljavim, hladnim šupama, a bogati u prostranim, luksuznim vilama.

Psiholozi i sociolozi smjesta su stali tumačiti kako je »Big Brother: selo« dosad neviđen sociološki eksperiment.

Zahvaljujući upravo Big Brotheru i sličnim reality serijalima, nakon dugog razdoblja medijske pristojnosti eto nas napokon u medijskoj Nedođiji, gdje se događa sve ono za što se mislilo da se nikada neće dogoditi. Dosanjani su naivni djetinji snovi. Život pred televizorom zamijenjen je životom u televizoru. Predivna je to Lezilebija, ta magična, katodna zemlja Dangubija.

Protratiti život pred televizorom, jeftino prodati vlastitu dokonost za pasivno sudjelovanje u tuđoj; ondje duboko u polumraku sobe gdje promatrač biva obasjan tek histeričnim titravim svjetlosnim udarom s ekrana — ondje se mijesi kolektivna svijest i pospano fokusira pogled. Ali ne više u bolju budućnost, već samo u prosječnu stvarnost. Televizija nas je nakon magijskog leta u prostranstva nepoznatog i drugačijeg (»prozor u svijet«) tresnula o zemlju dajući nam najprostije što je mogla — iluziju stvarnosti kao savršeno dizajniranu prosječnost iz koje je bolje ne uzmicati.

Na oltaru dokolice

Trijumf anonimnosti plamti u instant–uspjehu onih koje ćemo pamtiti do iduće sezone, a ta će, naravno, biti »zanimljivija i uzbudljivija« od prethodne. Ne traje bez vraga ovosezonski domaći Big Brother osamnaest dana dulje od lanjskoga! Supstanca takvih TV– programa je hiperrealna, diznilendska. Nije više riječ o mašti ili prividu stvarnosti, već o stvarnosti mašte koja, u pravilu, ne nudi neki naročito maštovit sadržaj zbog kojega bi vrijedilo polagati vlastito slobodno vrijeme na oltar dokolice. A opet se polaže, i to masovno!

Nema više ni neupitne ideološke konstrukcije zbilje, kao u doba globalne hladnoratovske podjele. Na mjesto uštogljenih sakoiranih muškaraca koji su stojećki svečanim glasom čitali (samo) dobre vijesti prethodno propuštene kroz cenzorsko sito i rešeto, stale su polugole tranzicijske starlete koje s blesimetra čitaju prognozu vremena i neke manje dobre vijesti. Cenzorsko sito je izbušeno, no i dalje prosijava. Ideološki kontekst jest promijenjen, ali ne i smisao manipulacije. Kontroliranu monotoniju nadomjestilo je umjetno izazvano uzbuđenje.

Teoretičari iz nizozemskog Agentur Bilweta u knjizi eseja Arhiv medija ističu kako je danas teško probiti se u žarište javnosti. Dospjeti na ekran pitanje je života ili smrti, vele oni, podastirući jedan uzgredni podatak za razmišljanje: samo na Manhattanu danas živi 100 000 umjetnika! Kreativna konkurencija je golema, a tržište zabave prezasićeno (ako se složimo da je i umjetnost odavna postala dijelom industrije zabave), premda publika sve glasnije traži »više« i »još«. Dok svi ambiciozni anonimci željni slave stanu u red za medijsko novačenje, među tom će vojskom kandidata proteći cijeli jedan generacijski ciklus. Mnogi uopće neće dobiti priliku za ulazak u arenu medijske besmrtnosti. Ove je sezone pred vratima hrvatske Big Brother kuće ostalo čak šest tisuća kandidata! Brojka fascinira. U međuvremenu, umjesto njih gurnutih u stranu iduću priliku dobit će još mlađi, još ljepši, još prodorniji. Eno ih! Nadiru sa svih strana: djevojke dvostruko većih oblina (10 cm grudi gratis!), triput putenije i stoput slobodnije; mladići skladnijih mišića i luđih frizura, neukrotivo željniji seksa i uporniji da ga dobiju. Ako već na Manhattanu i u svijetu postoji inflacija umjetnika, kakva je tek galopirajuća inflacija mladih zgubidana željnih medijske slave sa svim pratećim užicima i povlasticama!?

Privremena besmrtnost

Imidž, to je sve — mantrali su stari ideolozi masovne zabave. Neizbježivi Andy Warhol opisao je ideju pop–kulture jednostavnim metaforičkim receptom: »Kolač? To je komad čokolade između dviju šnita kruha.«

Mediji usmjereni na zabavu prodaju drek u omotu najfinije čokolade. Uvijek su to činili, ali nikada tako moćno i beskrupulozno kao sada. Svijet je ultrabrz, nudi mnoštvo prilika i uvijek vabi dvostruko više kandidata koji ih očajnički žele iskoristiti. Ovdje i sada.

Talent nije presudan za medijsku slavu. Očekuje se ambicioznost, upornost, »drugačijost«. Problem je kako se kritički odnositi spram tog fenomena. Kako o tome govoriti u javnome prostoru? Između nepomirljivih krajnosti nema posve gole istine. »Tko voli nek' izvoli. Tko ne voli nek' promijeni program«, uvijek podvriskuju afirmacijske skupine. I uvijek su debelo u pravu, jer to je demokracija, zar ne? Danas, kada prolazi sve što je live (bez obzira na to je li kamera skrivena ili ne), za titulu supertalenta tuku se izdanci prosječnosti koji sanjaju biti iznadprosječnima. Pretjerano našminkane i samouvjerene tinejdžerice žele »dotaknuti zvijezde« pjevajući pred nezainteresiranim žirijem i navijačkom publikom »Killing me softly«. Istu je pjesmu pjevala i sirotica prije nje, a vjerojatno će i ona koja upravo izlazi na stage. Nekima se posreći ući »među deset« od kojih će moćni medij stvoriti nove jednosezonske zvijezde. Nakon sudbinski i sponzorski zajamčenih »petnaest minuta slave« još će neko vrijeme reklamirati sladoled, deterdžent ili retrobombone. Pobjednik će vjerojatno snimiti album na kojem će prvi (i jedini!?) hit sadržavati autoironijske reference na instant–uspjeh. Još će neko vrijeme na komercijalnoj televiziji koja mu je omogućila katapultiranje među zvijezde voditi kviz s velikim izgledima da nakon ljetne reprizne sheme ujesen bude skinut s programa zbog premale gledanosti. U boljoj varijanti možda će, ako ga ne preotme konkurentska televizija (samo da bi pokazala koliko je moćnija), biti prekomandiran u emisiju o glamouru da bi suflirao samodopadnoj partnerici koja je u istom izlučnom realityju ispala u prvom ili drugom krugu natjecanja. S novom, boljom i uzbudljivijom sezonom istoga prošlosezonski TV–heroji izblijedjet će na ekranu i zauvijek nestati iz našega medijskog vidokruga obrubljenog dimenzijama TV–ekrana.

Taština praznine

Najprije smo na izdisaju socijalizma mogli gledati Dallas i Dinastiju, glamurozne sage o naftnim magnatima s američkog juga. Potom smo ranih devedesetih, s demokracijom dobili jeftinu zapadnjačku robu — Santa Barbaru, beskrajnu sagu o »običnim« ljudima, da bi u poznim devedesetima počeli bivati medijski anestetizirani beskonačnim zapletima i intrigama nebrojenih latinskoameričkih sapunica. Taj anestetik djeluje i dalje, jače no ikada. Zabava krcata pretjeranošću emocija i hinjenom sugestivnošću (ne)svakidašnjih životnih iskustava (npr. Jerry Springer show) s vremenom je postajala sve radikalnijom. Drukčije nije ni moglo biti u ambijentu sveprisutne kulture nezasitne, svežderske konzumacije u kojoj se neprestano traži »više« i »još«. Kao što menadžeri globalne glazbene produkcije neprestano iskušavaju izdržljivost publike pomicanjem granica buke i verbalne/vokalne agresije, tako reagira i sustav televizijske zabave radikalizirajući reality. Kada je nakon nekoliko sezona u Velikoj Britaniji opao interes za Big Brother, producenti su u BB kuću uveli transseksualku Nadiu. Naravno, pobijedila je. Nakon što je nizozemska publika već u prvoj sezoni imala priliku gledati seks tamošnjih ukućana, nedavno je »dobila« i pravi pravcati porođaj u BB kući. S druge strane, filipinska inačica tog serijala bila je prekinuta na tjedan dana zbog poljupca dviju natjecateljica te plesa u kupaćim kostimima ispred kamera. Na Filipinima je, naime, zabranjeno javno prikazivanje poljubaca i intimnih dodira!

Zanimljivo, zaboravljivo

U medijskom paklu ukrašenom rajskim kulisama preživljavaju oni koji pravodobno shvaćaju pravila igre: potrošnost robe i brzu zasitnost potrošača. Publika zaboravlja instant–junake brže nego što ih je zavoljela. Kao što je David Bowie 1976. godine upitao mlade Amerikance »sjećaju li se svog predsjednika Nixona?«, na isti način možemo upitati mlade Hrvate sjećaju li se još svojih lanjskih i preklanjskih heroja–pobjednika: Marina Tironija, Rafe Dropulića, Saše Tkalčevića...

Jučerašnji junaci propadaju poput stare ambalaže. Uragan totalne globalizacije pomeo je s polica bocu Coca Cole od jedne litre, donoseći na njezino mjesto sve veće i veće volumene. Najprije od litru i pol, pa od dvije i na koncu blagdansko gratis punjenje od dvije i pol litre! Na isti način djeluje dobro podmazani mehanizam masovne zabave i marketinga. »Više o tome nakon reklama« uobičajena je fraza voditelja zabavnih i informativnih programa na komercijalnim televizijama.

Po istome modelu preživjet će one tiskovine koje pravodobno postanu najsličnije web–portalima: genetski modificirani mediji stvoreni ili usavršeni križanjem starih medija (novine) s novima (Internet).

Brutalna pljačka poslovnice FINE, izjave narogušene Carle del Ponte o generalu Gotovini skrivenom u nekom franjevačkom samostanu, odlazak Ćire Blaževića iz Hajduka, sponzorirana izvješća o zbivanjima u Big Brother kući, fotografije sumnjivog podrijetla o orgijanju na Zrću ili reportaža s raskalašenog tuluma u ozloglašenoj folkoteci gdje se do zore pleše po stolovima pred lokalnim mafijaškim bossovima... to su slike i prilike današnjega hrvatskog (post)tranzicijskog društva kojemu najutjecajniji politički tjednik pod parolom »Samo bitno!« prodaje priču o tome je li spomenik Franji Tuđmanu u nekoj dalmatinskoj varoši previsok!

U suludom medijskom miješanju bitnog i nebitnog, pozornost javnosti/konzumenata traje do objave još bitnije i zanimljivije vijesti. A to je već sutra, kada se na kioscima pojavi novi broj a na TV–programu emitira nova epizoda. Pritom sve manje vremena preostaje za mentalnu preradu informacija. Zato je tako »zanimljivo« i »opuštajuće« gledati dokone likove kako se satima izležavaju po dvosjedima i trosjedima raspravljajući o cigaretama i seksu. U tome leži jedna od tajni reality sapunica — nakon neizdrživoga svakodnevnog bombardiranja novim, bitnijim, šokantnijim i skandaloznijim informacijama, one djeluju poput obloga od kamilice.

Ubijena stvarnost

Stasali i sazrijevali uz spektakularnu holivudsku produkciju koja se u podtekstu uglavnom bavila podgrijavanjem straha od strašnog izvanjskog neprijatelja (Sovjeta, izvanzemaljaca, AIDS–a, islamskih terorista, japanskih korporacija, uragana, divovskih asteroida, SARS–a, ptičje gripe i ostalih novih (NOVIH!) smrtonosnih bolesti), istodobno gradeći mit o prosječnom građaninu punom karakternih mana koji se u trenutku pretvara u besprijekornoga nadčovjeka i borca protiv moćne izvanjske opasnosti (uz veliku vjerojatnost da ga glumi Bruce Willis), shvaćamo da živimo u onoj vrsti nestvarne stvarnosti u kojoj sve manje znamo tko smo. Jesmo li promatrači ili sudionici? Je li show pred nama ili smo mi u njemu.

Po Slavoju Žižeku paradigmatski je prizor apsolutne američke (time i mnogo šire) paranoje »čovjek koji živi u potrošačkom raju, u idiličnom kalifornijskom gradiću, koji polagano počinje slutiti kako je svijet u kojemu živi samo prevara, spektakl koji bi ga trebao uvjeriti da živi u realnom svijetu dok su svi oko njega, u stvari, glumci i statisti u gigantskom show–programu«. Takav se teror simulirane stvarnosti razbio u komadiće 11. rujna 2001. godine. Zabijajući se otetim putničkim avionima u njujorške tornjeve–blizance, teroristi su naprosto »oteli« predstavu stvarnom reality showu.

Ako je Adornova (i Horkheimerova) dijalektička dvojba bila: ima li nakon Auschwitza umjetnost smisla?, danas bismo ju mogli parafrazirati: Ima li nakon 11. rujna stvarnost smisla? Tim terorističkim, istodobno hiperrealnim i hipersimboličkim činom prokazano je sve dosad viđeno. Bio je to napad na nestvarnu stvarnost. Ima li nakon 11. rujna »stara« televizija više ikakva smisla? Prizor rušenja blizanaca sve je skupa, i dužne i nedužne, učinio ranjivi(ji)ma i nesigurni(ji)ma. Ali, zar to nije bio samo prizor emitiran na televiziji? Tko jamči da se viđeno uistinu dogodilo? Tko sa sigurnošću može tvrditi da taj prizor nije snimljen ili izmontiran u holivudskim studijima?

Većina naših osjetila umrtvljena je medijskim anestetikom. Mediji nadomještaju sveopću nepismenost u klasičnom smislu riječi, čime je ona poprimila razmjere pandemije.

Beskrajni show

Nema ni kristalno jasnog tumačenja jesu li Big Brother i slični serijali medijska prijevara ili medijski prevrat.

Nijemcima je već ponuđen doživotni boravak u Big Brother selu, što simbolički znači da više nemamo kamo iz svoje kože. Završila je naša turistička povijest. (Raz)otkrivene su sve utopije. Okončano je naše nomadsko iskustvo. »Miki, radije ostani kod kuće...«

Sada smo mi zvijezde koje ulaze u kutiju s ekranom visoke razlučivosti slike. Među publikom se mobiliziraju »mali ljudi koji žive u televizoru«. Reality show u biti je prevratnički koncept koji je striptizerski postupno raskrinkao televiziju. Kada smo bili klinci, roditelji su nam govorili da u televizoru žive »mali ljudi«. Smijali smo se našim prostodušnim roditeljima čija se medijska svijest mijesila uz radioprijamnike i top–liste noćnog programa Radio Luxemburga. Danas znamo da su stariji–bili–u–pravu. U televizoru doista žive mali ljudi: Marin, Rafo, Neno, Monika, Saša i ostali.

Iskustvo uzbuđenja stvoreno tako reći ni od čega mahnito se pojačava i umnožava iz večeri u večer, nakon središnje informativne emisije. Treba iskusiti moć otrgnuća od trenutačnog zaborava i ući na velika vrata u predvorje kratkotrajne slave. S novom sezonom serijala u televizoru se preslaguju novi »mali ljudi« s novim manama i strastima. Uz njih iznova raste pohotna voajerska želja publike da »konačno vidi seks«. U igri su nove svađe i tlapnje, nove veze i sukobi. Stare stanare, te ugašene zvijezde, odavno je odnijela voda medijske kanalizacije.

Kada se ideje potroše, najsigurnije je ponovno obrati stablo zabranjenoga medijskog voća. Smioniji i željniji brze zarade i slave učinit će ono što starim medijima pristojnost nije dopuštala »ni pomisliti«.

Naslov jedne od svježijih vijesti na internetu obznanjuje da »Kreće prvi srpski mortality TV–show!«.

A u toj vijesti piše: »Prvi mortality TV–show pod nazivom 24 sata sahrana pojavit će se uskoro na beogradskoj Televiziji »Stankom«. Autor tog serijala, čije su pripreme u tijeku kaže: »Naš narod ima mnogo običaja koje treba predstaviti na najbolji mogući način, što bi nam moglo pomoći da se što brže prikvačimo na vlak za Europu. Recimo, na našim se sahranama može svašta vidjeti, od iskrenih suza do kola na pokojnikovom grobu. Ideja mi je bila ne samo da sve to pokažem gledateljima, već i da ovom emisijom pomognem ožalošćenima, jer organiziranje i priprema jedne dobre domaćinske sahrane i dođe jako puno«.

Živjela medijska smrt!