Može li se izmjeriti kulturni identitet?

Sanda Katavić, Jasna Horvat, Helena Sablić Tomić

Može li se izmjeriti kulturni identitet?

Istraživanje percepcije identiteta kod studenata s namjerom mjerenja njihova osjećaja pripadnosti gradu, regiji, državi i Europi

Sučeljavanje pojmova kulture i ekonomije zaživjelo je prihvaćanjem vrijednosti kulture unutar ekonomskog diskursa te je nametnulo novu i drugačiju dinamiku promišljanja. Danas se »kultura« promatra kao »glavna odrednica regionalne analize i planiranja« (Ellger, C., 2001; str. 172), te sukladno tomu izučavanje »kulturnih dimenzija« u sklopu urbanoga konteksta i »kulturalizacija ekonomije«, među ostalim, ovisi o percepciji identiteta.

Unutar ekonomskog diskursa sraz »kulture« i »industrije« nije novijeg datuma. Pojam »kulturna industrija« prvi se put ekstenzivno koristi u Ujedinjenom Kraljevstvu osamdesetih godina prošlog stoljeća (O'Connor, J., 2000), te je prema Flemingu (1999) prethodnica socijalnih i ekonomskih transformacija na kraju 20. stoljeća. Njihov uspon je s jedne strane posljedica prelaska s industrijske ekonomije masovne produkcije standardiziranih dobara na sustave fleksibilne, specijalizirane produkcije i individualizirane potrošnje svjesne imidža (O'Connor, J., 2000). Za očekivati je kako će percepcija identiteta utjecati na oblikovanje kulturne proizvodnje, odnosno potrošnje kulturnih dobara i usluga.

Upravo navedeno dovelo je do združivanja pojmova »kultura« i »ekonomija« pa je stoga ono što se podrazumijeva pod kulturnom industrijom sadržano u definiciji, koja je također prihvaćena u ICISS izvješću (1999) i podrazumijeva: »one aktivnosti čije je podrijetlo u individualnoj kreativnosti, vještini i talentu, te koje imaju potencijal stvaranja bogatstva i poslova putem generiranja i korištenja intelektualnog vlasništva«. Navedeno sadrže one aktivnosti koje određuju i tumače kulturu kroz proizvodnju, distribuciju i potrošnju značenjski prožetih kulturnih dobara (Pratt, M., L., 2001; O'Connor, J., 1999) tj. one aktivnosti koje se u prvom redu odnose na simbolična dobra — dobra čija prvotna ekonomska vrijednost proizlazi iz njihove kulturalne vrijednosti.

U ovome radu kultura je promišljana kao »nedovršen, otvoren proces socijalne komunikacijske interakcije u kojoj je individua uvijek djelomično angažirana, ali kao aktivni čimbenik« (Ellger, C., 2001). Prethodno navedena činjenica navela je autore istraživanja da za ciljnu skupinu odaberu studente, s namjerom mjerenja njihova osjećaja pripadnosti gradu, regiji, državi i Europi, odnosno njihova osjećaja identiteta. Drugim riječima, nakana istraživanja bila je utvrditi percepciju identiteta kod studenata ekonomskih znanosti, kao ključnih čimbenika u budućem kreiranju kulturne strategije regija iz kojih potječu. Pri samom začetku istraživanja i plana njegove provedbe u obzir su uzeti radovi idućih autora: Certeau, M., 1998; DiMaggio, P., 1998; Hall, S., 1998; Fiske, J., 1998; Lovell, T., 1998.

Karakteristike kulturne ekonomije

Cjelokupno područje kulture, kao i samo njezino tumačenje gotovo je beskrajno opsežna karaktera (Ellger, C., 2001). Prema Williamsu (1998) postoje tri osnovne kategorije kojih se valja držati pri definiranju kulture. Prvo, »kategorija ideala«, prema kojemu je kultura stanje ili proces ljudskog savršenstva u smislu određenih apsolutnih ili univerzalnih vrijednosti. Analiziranje kulture, ako je moguće prihvatiti takvo definiranje, u biti je otkriće i opisivanje onih vrijednosti u životima i djelima koje čine bezvremenski poredak ili trajno upućuju na univerzalne ljudske prilike. Druga kategorija, ili »dokumentarna kategorija«, podrazumijeva kulturu kao primarni rezultat intelektualnog i stvaralačkog rada, u kojem se na precizan način različito bilježi ljudska misao. I konačno, treća kategorija, kulturi pridružuje »socijalnu« definiciju, prema kojoj je kultura opis posebnog načina života, koji odražava određena značenja i vrijednosti ne samo u umjetnosti i učenju već i u institucionaliziranom i svakodnevnom ponašanju. Isti autor naglašava da je analiza kulture, slijedom takve definicije, klasifikacija implicitnih i eksplicitnih značenja/vrijednosti u određenom načinu života. Upravo osjećaj pripadnosti gradu, regiji i državi, kao i široj društvenoj zajednici, determinirat će proizvodnju, promociju i potrošnju kulturnih dobara. Sve navedeno vodi zaključku da su tri osnovne kategorije kulture međusobno ovisne, jer će »kultura prema idealnoj definiciji« biti oblikovana s obzirom na zahtjeve »socijalne definicije kulture« i obratno.

Kultura kao temelj urbanog razvoja

Činjenica o golemom području koje obuhvaća naziv 'kultura' samo potvrđuje kako ona prodire gotovo u svaki oblik života. Danas se naglasak sve više stavlja na ekonomski kontekst kulturne industrije, koja je od velikog ekonomskog značenja posebice na lokalnoj razini, primjerice razini grada. Proces izgradnje urbanoga krajolika ne rezultira isključivo fizičkim i ekonomskim izmjenama već nužno nosi i socijalne, kulturne i političke promjene; čime dodatno potvrđuje prožimanje kulturnog i ekonomskog razvoja (Goodwin, M., 1993). Radi poboljšanja uvjeta na lokalnoj razini, jačanja regionalne kulturne ekonomije te regionalnog i urbanog razvoja, kulturni sektor postaje atraktivan i važan lokacijski čimbenik, koji Ellger (2001) naziva »osobni, mekani lokacijski čimbenik«.

Osim navedenoga, O'Connor, J. (2000) tvrdi kako je lokalna razina ključna u raspravama o kulturnoj industriji te kako je upravo kultura značajan čimbenik pri procesu donošenja odluka na navedenoj razini.

Jedan od postojećih primjera međuodnosa kulture i ekonomije poznat je kao inicijativa »kreativna ekonomija«,2 pokrenuta u Novoj Engleskoj. Riječ je o primjeni planiranja kulturne ekonomije, ključna je sastavnica regionalnog ekonomskog okruženja Nove Engleske te podupire novi način gledanja na umjetnost i kulturu kao na industrijske klastere, kao što je to klaster financijskih usluga ili tehnologije industrije (New England Council Report, 2000).

Navedena incijativa trebala bi predvidjeti oznaku i identitet lokalnog područja, privući posjetitelje i unaprijediti kvalitetu života u gradu.

Zamisao je da će poželjnija lokacija privući više ljudi i poslova koji odražavaju kvalitete prisutne u toj zajednici. Osim toga, Fleming (1999) naglašava važnost razvoja regije kao kulturnog resursa, mjesta za posjet ili turističku atrakciju. Isti autor uzima u obzir značaj kulturne potrošnje kao poluge urbane regeneracije i temelja kulturne proizvodnje, koji pretpostavljaju uvjete kreativne razmjene, privlačenja većeg broja ljudi s raspoloživim prihodima, stvaranja imidža i identiteta regionalnog područja.

Kultura kao resurs ekonomskog razvoja

Poznato je da se proizvodnja dobara odvija u ciklusu. Ako se kultura definira kao oblik proizvodnje, u ovom slučaju — kulturnih dobara, moguće ju je promatrati na ekonomski način. Crtež 1 predstavlja ciklus proizvodnje, tijeka i potrošnje kulturnih proizvoda. Iako su sve faze ciklusa međusobno povezane i ovisne jedna o drugoj, pojedinačno je svaka značajno različita i uključuje karakteristične izmjene u svojoj pojavnosti (ovaj model se ne može tretirati kao završena apstrakcija ili teorija, već kao pokušaj ilustriranja pozicije i uloge kulturnog proizvoda u kružnom tijeku kapitala).

Johnson (2001) drži kako je u svrhu ilustriranja »kružnog tijeka kapitala, odn. kružnog tijeka kulture« nužan kompleksan model s više prijelaznih kategorija.

U suvremenim društvima mnogobrojni oblici kulturne proizvodnje poprimaju oblik kapitalističkih dobara, a to sugerira postojanje specifičnih uvjeta kapitalističke proizvodnje (vidjeti strjelicu koja označava 1. fazu u crtežu 1) i potrošnje (vidjeti strjelicu koja označava 3. fazu). U promatranom kontekstu, kružni tijek prikazan crtežom 1 istodobno je kružni tijek kapitala i njegove proširene reprodukcije, kao i kružni tijek proizvodnje i kruženja subjektivnih oblika.

Radi razumijevanja transformacija, nužno je shvatiti i specifične uvjete proizvodnje i potrošnje kulturnog proizvoda. On uključuje postojeće klastere kulturnih elemenata koji su u specifičnom društvenom okruženju već aktivni (vidjeti crtež 1 — »postojanje kulture«) te posebnosti regionalnoga konteksta, koji tvore specifične uvjete tijeka kulturnog proizvoda. S obzirom na činjenicu da je u tom sektoru ekonomska vrijednost ovisna o kulturnoj vrijednosti, upravo potrošnja različitih kulturnih proizvoda može održati na životu ne samo kulturu nego i ulogu i značaj kulturnih proizvoda u kulturnom području. Osim toga, očiglednom proizvodnjom i potrošnjom 'kulture' moguće je kreirati poslove, stvarati novac, poboljšati živote te osmisliti novi identitet za gradove (Blaug, M., 1976; Myerscough, J., 1988; Shapiro, D. et al., 1992; Landry, C., Bianchini, F., 1995; O'Connor, J., Hill, D., 1996).

Model »Best Practice«

Budući da svako postavljanje hipotetskog problema zahtijeva i prijedlog njegova rješavanja, idući dio istraživanja usmjeren je na model pod nazivom »Best Practice«, koji je jedan od mogućih modela razvoja kulturne industrije na lokalnoj razini. Navedeni model prikazan je u crtežu 2, te znači novu smjernicu za lokalnu kulturnu industriju (Fleming, T., 1999).

Nakon pomne analize crteža 2 moguće je zamijetiti kako je šira društvena zajednica važan čimbenik u pokušaju razvijanja kulturne industrije. Prema Flemingovu (1999) modelu »Best Practice« za lokalnu kulturnu industriju, lokalni proizvođači i potrošači čine samo jedan segment lokalne kulturne industrije. Gottlieb (2000) na temelju osnovnih odrednica Flemingova modela naglašava pozitivne aspekte onoga što se podrazumijeva pod pojmom kulturne ekonomije za širu društvenu zajednicu, koja:

— ostavlja pozitivan učinak na kvalitetu života, te je ključna za privlačenje i zadržavanje poslova, namještenika, stanovnika i posjetitelja,

— potiče revitalizaciju gradskih jezgri budući da općine integriraju kulturu u svoje planiranje,

— zaživljava i u velikim i malim gradovima te regijama koje su na nacionalnoj razini priznate zbog kulturne djelatnosti i umjetnosti.

Ako se prihvate navedene pretpostavke koje definiraju kulturnu industriju, onda je kao i za druga ekonomska dobra nužno poznavati preferencije potencijalnih potrošača kulturnih proizvoda. Budući da njihove preferencije izravno ovise o osjećaju pripadnosti odn. identiteta, pri samom stvaranju koncepcije kulturne ekonomije važno je započeti upravo s osjećajem pripadnosti, odn. osjećajem identiteta pripadnika društvene zajednice.

Identitet

Mnogobrojni autori proučavali su značenje identiteta. Primjerice, Verhelst (2001) naznačava kako se »identitet mora sagledati kao proces, a ne statična zbirka jasno određenih elemenata«. Nadalje, isti autor naglašava kako čimbenici koji pridonose identitetu ili čine identitet osobe uključuju: podrijetlo (vrijeme i prostor u kojem se odvija osobna povijest), spol, dob, anatomske karakteristike, uvjerenja, duhovnost, psihološke karakteristike, itd. Navedeno dovodi do zaključka kako identitet uključuje stečene (kulturne) i zadane (prirodne) elemente.

Osim Verhelsta, Sonja Novak Lukanović (2000) također promišlja o identitetu: »Na identitet individue s jedne strane utječu procesi koje generira kultura, različiti društveni odnosi, socio–ekonomske i društvene situacije, te određeni povijesni procesi; s druge strane, na identitet također utječu različiti psihološki (osobni) procesi koji se u pojedincu razvijaju pod utjecajem svih gore navedenih procesa«. Prema Lianu, identitet individue je u istoj mjeri i »društveni konstrukt i individualna tvorevina«. Posljedično, u obzir treba uzeti činjenicu kako je identitet u značajnoj mjeri determiniran društvenim okruženjem, odnosno kako ga se može označiti terminom »socijalni konstrukt«. Prema Verhelstu identitet je »način na koji se određena zajednica doživljava, odn. predstavlja drugima«. Dakle, i identitet se kao i kultura razvija i čini dio kompleksne cjeline u kojoj ekonomski čimbenici i odnosi moći uzajamno djeluju.

Proučivši navedene, ali i ostale relevantne autore koji su se bavili pojmom i značenjem identiteta, moguće je zaključiti kako su kultura i identitet dva usko povezana fenomena koja se nalaze u stalnom razvoju. Drugim riječima, kultura je par excellence identitet. Kako se kultura može sagledati kao temelj novog aspekta ekonomije — kulturne ekonomije, neprijeporno je da se kulturni identititet treba sustavno izučavati i razvijati radi stvaranja koncepcije profitabilnog proizvoda koji će se trajno poboljšavati sukladno s potrebama potrošača.

Prema Verhelstu, Hrvatska je primjer nenamjernog procesa diversifikacije unutar jedne nacije, a navedeno potkrjepljuje činjenica koja govori kako se Hrvatska nalazi na raskršću slavenskih, mediteranskih, turskih, bizantskih i srednjoeuropskih utjecaja. Zbog navedenoga, na jednom mjestu postoji višestruk, diversificiran i potencijalno konfliktan identitet, koji je kao takav nastao tijekom prethodnih stoljeća. Upravo su zbog navedenog razloga autori ovog rada za predmet istraživanja odabrali dva udaljena hrvatska grada, izložena različitim kulturnim utjecajima, a s namjerom mjerenja osjećaja pripadnosti, odn. identiteta utemeljenog na utjecajima društvenog okruženja.

Metodologija

Vodeća odrednica za nastavak istraživanja bio je Gottliebov (2002) navod prema kojemu je moguće provesti slično istraživanje, odn. razvijati kulturnu ekonomiju u idućim sredinama:

— velikim gradovima, u kojima postoje prvorazredni muzeji, umjetničke institucije i slično orijentirani prostori koji zahtijevaju izniman talent i resurse,

— okruženju okarakteriziranom niskim prihodima, budući da kulturne aktivnosti pridonose revitalizaciji, obnovi i pokretanju poduzetničkih projekata,

— manjim, industrijskim gradovima, koji imaju bogato naslijeđe i tradiciju, kao i izazov ponovne izgradnje ekonomske osnove narušene tijekom vremena,

— ruralnim sredinama, nezavisnim obrtničkim radionicama i obrazovnim udrugama koje zarađuju od izvoza, te sredinama koje podupiru priljev turista i potražuju sezonske umjetničke aktivnosti.

Prvotna namjera autora bila je prikupiti podatke o regionalnim identitetima u sve četiri navedena sredine te ih posljedično usporediti. Kako zbog ograničenih resursa nije bilo moguće provesti istraživanje na tako širokoj razini, za istraživanje su izabrane dvije urbane sredine, gradovi koji su ujedno i regionalni centri — Osijek i Split.

Istraživanje je provedeno tijekom akademske godine 2002/2003. Podaci su prikupljeni na ekonomskim fakultetima u Osijeku i Splitu primjenom metode »papir i olovka« u prisutnosti ispitivača. Ispitivač se koristio grafoskopom kako bi projicirao pitanja iz upitnika te nazočnoj grupi ispitanika pojasnio prijeko potrebne zahtjeve vezane uz odgovaranje na određena pitanja iz upitnika. Respondenti su bili studenti treće i četvrte studijske godine (Osijek, n = 148; Split, n = 91).

Uzimajući u obzir različita mjesta prikupljanja podataka, pretpostavka je bila kako se uzorci neće značajno razlikovati s obzirom na demografske varijable. Ipak, u tablici 1 vidljive su dvije značajne razlike (pristup Internetu od kuće te prijašnji status prognanika, odn. izbjeglice).

Tablica 1: Odabrane demografske karakteristike respondenata

Varijable		Osijek (n=148)	Split (n=91)	Ukupno (n=239)	Hi–kvadrat	P
Spol	muško	30,4%	31,9%	31,0%	0,056	0,812
	žensko	69,6%	68,1%	69,0%
Pristup Internetu kod kuće	ne	83,8%	62,6%	75,7%	13,711	0,000**
	da	16,2%	68,1%	69,0%
Jeste li bili prognanik (izbjeglica)	ne	80,4%	95,6%	86,2%	10,938	0,001**
	da	19,6%	4,4%	13,8%

Prema tablici 1, uzimajući u obzir različite lokacije prikupljanja podataka, među uzorcima nema razlike s obzirom na spol (hi–kvadrat = 0,056, p>0,05) i dob (dobna razlika studenata nije analizirana jer su svi respondenti bili redoviti studenti zadnje dvije godine fakulteta u dobi 20–23 godine).

U iduće dvije varijable pronađena je statistički značajna razlika: pristup Internetu kod kuće i status prognanika, odn. izbjeglice tijekom Domovinskog rata. Utvrđeno je kako, za razliku od Osijeka, više respondenata iz Splita već ima pristup Internetu kod kuće, te kako je manji broj respondenata iz Splita imao status dislocirane osobe, odn. izbjeglice.

Analiza spomenutih varijabli pokazuje kako je moguće očekivati i razliku u odgovorima s obzirom na mjesto boravka, jer bi izabrane varijable mogle biti indikatori socijalnog statusa te mogućeg utjecaja prijašnjeg iskustva i stavova na pitanja postavljena u upitniku.

Rezultati istraživanja

Prema Jelinčiću (2001) »identitet predstavlja karakteristike odabrane od strane samih ljudi, a koje su različite od nekih drugih karakteristika nekih drugih ljudi. Dakle, ako ljudi osjećaju pripadnost određenom lokalitetu, regiji ili državi, pritom dijeleći iste karakteristike s drugim ljudima koji žive u istoj zajednici, a različite od karakteristika ljudi koji žive u drugim zajednicama — ne postoji veći autoritet koji bi im mogao nametnuti neki »drugi« identitet ili neku »drugu« kulturu.«

Polazeći od navedenog, analiziran je osjećaj ponosa respondenata na činjenicu o europskom podrijetlu. Odgovori respondenata prikazani su u tablici broj 2.

Tablica 2: Odgovori respondenata na pitanje Jeste li ponosni što ste Europljanin?

	Frekvencija	Postotak	Valjani postotak	Kumulativni postotak
Uopće nisam ponosan/na	8	3,3	3,3	3,3
Ne jako ponosan/na	71	29,5	29,5	32,8
Osrednje ponosan/na	119	49,4	49,4	82,2
Vrlo ponosan/na	35	14,5	14,5	96,7
Ne znam	8	3,3	3,3	100,0
Ukupno	241	100,0	100,0

Analizirajući odgovore osječkih studenata u odnosu na odgovore splitskih studenata vezane uz osjećaj ponosa zbog pripadnosti Europi, nije utvrđena statistički značajna razlika. Stoga se u tablici broj 2 nalaze frekvencije obiju populacija, koje prezentiraju homogeno stajalište studenata iz Osijeka i Splita o navedenom pitanju. Očigledno, najučestalije stajalište (49,4%) govori kako se respondenti osjećaju »prilično ponosni što su Europljani«, što u vremenu intenzivnih integracijskih procesa naglašava činjenicu svjesnosti i razumijevanja novih socio–političkih tvorevina, kao i nužnosti približavanja njima.

Osim pitanja o osjećaju ponosa zbog pripadnosti Europi, studenti su propitivani i o razini privrženosti gradu, regiji, Republici Hrvatskoj i Europi. Frekvencija njihovih odgovora prikazana je na tablici 3.

Tablica 3: Stupnjevi pripadnosti gradu/selu, regiji, Hrvatskoj ili Europi

	Grad/selo	Regija	Hrvatska	Europa
Potpuno neprivržen/a	9 3,8%	8 3,3%	9 3,8%	17 7,1%
Ne jako privržen/a	38 15,9%	64 26,8%	35 14,6%	75 31,4%
Srednje privržen/a	90 37,7%	95 39,7%	102 42,7%	114 47,7%
Jako privržen/a	102 42,7%	72 30,1%	93 38,9%	33 13,8%

Prema tablici 3, a izražavajući vlastite osjećaje pripadnosti, respondenti su pokazali najveću razinu pripadnosti državi (81,6%), gradu (80,4%), a tek tada regiji kojoj pripadaju (69,8%). Nadalje, 61,5% respondenata izrazilo je osjećaj pripadnosti Europi. Međutim, usporedivši osjećaj pripadnosti regiji, odn. Hrvatskoj, uočljivo je da je pripadnost Hrvatskoj dominantnija. Općenito, može se reći kako se osjećaj pripadnosti označen kategorijom »srednje privržen« može poredati idućim redoslijedom: grad/selo, Hrvatska, regija te Europa.

Navedeno potvrđuje činjenicu kako su regionalni identiteti, nestabilniji nego uspostavljeni nacionalni identiteti odn. europski identitet.

Ostatkom istraživanja pokušala se potvrditi pretpostavka kako ne postoji statistički značajna razlika u osjećaju pripadnosti različitim geografskim cjelinama s obzirom na mjesto prikupljanja podataka. Osjećaj pripadnosti mjeren je četverostupnjevanom ljestvicom, gdje je ocjena 1 označavala odsutnost osjećaja pripadnosti, a ocjena 4 potpuni osjećaj pripadnosti navedenom teritorijalnom ustroju. Provedena je analiza varijance a rezultati su prikazani u tablici 4.

Tablica 4: ANOVA za stupnjeve pripadnosti gradu/selu, regiji, Hrvatskoj ili Europi

Osjećaj pripadnosti...	Grad	N	Mean	Std. Dev.	F test	Sig.
... gradu	Osijek	148	3,06	,851	10,260	,000
	Split	93	3,41	,769
	Total	241	3,20	,836
... regiji	Osijek	148	2,78	,823	27,149	,000
	Split	93	3,43	1,117
	Total	241	3,03	,997
... Hrvatskoj	Osijek	148	3,19	,803	,388	,534
	Split	93	3,27	1,181
	Total	241	3,22	,965
... Europi	Osijek	148	2,86	1,008	,158	,692
	Split	93	2,93	1,721
	Total	241	2,89	1,324

Prema analizi varijance uočene su dvije statistički značajne razlike između ispitanika iz Splita i Osijeka, vezane uz osjećaj pripadnosti gradu/selu, regiji, državi i Europi. Respondenti iz Splita pridružili su više prosječne ocjene osjećaju pripadnosti kako gradu tako i regiji, dok se prema prosječnim ocjenama za osjećaj pripadnosti Hrvatskoj odn. Europi respondenti dvaju gradova ne razlikuju.

Može se zaključiti kako populacije iste dobi i sličnih životnih preferencija u dva različita grada iste države imaju različit osjećaj pripadnosti, odn. identiteta. Buduća istraživanja trebala bi se usmjeriti na objašnjavanje razloga koji uvjetuju navedene razlike te na razvoj strategije koja bi omogućila oblikovanje, percepciju i 'življenje' identiteta određenih populacijskih segmenata.

Zaključak

Danas kulturna ekonomija (vidjeti sliku 3) zahtijeva tri osnovne komponente: specifičan teritorij, kulturu i identitet. Jedini mogući način razvoja kulturne ekonomije te posljedično njezine učinkovitosti, jest primjena strategije koja uključuje sve navedene komponente.

Promatrajući gornju sliku, nameće se pitanje: kakvo je trenutačno stanje kulturne ekonomije u Republici Hrvatskoj?

Hrvatska još uvijek razmatra promociju vlastite kulture kao jednog od najvažnijih sredstava prezentiranja hrvatskog identiteta na međunarodnoj sceni. Strategija kulturnog razvoja Hrvatske u 21. stoljeću pretpostavlja razvoj kulturnog identiteta kao temelja stvaranja kulturne industrije.

Na temelju navedenog, valja postaviti i pitanje: što je moguće očekivati u Hrvatskoj u budućnosti?

Upravo zbog pokušaja davanja odgovora na gornje pitanje, istraživanje u ovom radu provedeno je na studentskoj populaciji dvaju gradova, u dvjema regijama, kako bi se testirala hipoteza da među ispitanicima homogenim po većini demografskih varijabli (spol, dob, izobrazba) neće postojati statistički značajna razlika u njihovoj percepciji identiteta. Nakon utvrđenih statistički značajnih razlika u percepciji identiteta studenata dvaju regionalnih centara, može se zaključiti kako identitet, odn. kulturni identitet nije sustavno ni izučavan, ni planiran, odnosno razvijan.

Što podrazumijeva navedeno?

Mlađim generacijama nedostaje poimanje identiteta, pa je stoga kako u istraživanju tako i pokretanju budućih razvojnih planova kulturne industrije nužno naglasak staviti upravo na njih. Navedeno potkrjepljuje statistički značajna razlika u osjećaju pripadnosti različitim geografskim jedinicama, odn. u osjećaju identiteta. Stoga je nužno prilagoditi pristup u razvoju i provođenju strategija kulturne ekonomije. Osim toga, osjećaj identiteta pridonosi budućnosti populacije u konzumiranju osobitosti regionalnih teritorija, te ga treba strateški razvijati kako bi se sačuvala, nadograđivala i realizirala diversificirana nacionalna kulturna ponuda unutar globalnoga kulturnog tržišta.

Realnost i potencijal kulturne industrije kao ekonomske sile koja je »podigla uloge«, u činjenici je da se i kultura u suvremenim ekonomijama promišlja kao poseban privredni sektor, koji je od ključnog značenja za ekonomsku vitalnost i socio–ekonomsku regeneraciju (Bianchini, F. i Parkinson, M., 1993; Hewison, R., 1995; Zukin, S., 1995).3 Također je neprijeporno kako je kružni tijek kulturnih dobara svojevrstan perpetuum mobile, pri čemu su kulturna proizvodnja i potrošnja, marketing te određeni urbani kontekst preduvjeti njegove opstojnosti.

Literatura

Bianchini, F. and Parkinson, M. (izd.) (1993): Cultural Policy and Urban Regeneration, Manchester: Manchester University Press

Blaug, M. (izd.) (1976): The Economics of the Arts, Oxford: Martin Robertson

Bourdieu, P. (1998): Distinction & The Aristocracy of Culture, In J. Storey (Editor), Cultural Theory and Popular Culture, London: Prentice Hall, 314–454.

Caborn, R. et al. (1999): Foreword Creativity — the Key to Future Prosperity in the Regions, Manchester: FOCI (Forum on Creative Industries), Manchester Institute for Popular Culture

de Certeau, M. (1998): The Practice of Everyday Life, In J. Storey (Editor), Cultural Theory and Popular Culture, London: Prentice Hall, 483–495.

DiMaggio, P. (1998): Cultural Entrepreneurship in the Nineteenth–Century, In J. Storey (Editor), Cultural Theory and Popular Culture, London: Prentice Hall, 454–475.

Du Gay, P. et al. (2000): Doing Cultural Studies: the Story of the Sony Walkman, London: Sage

Easthope, A. (2001): Visoka kultura/popularna kultura, Srce tame i Tarzan među majmunima, Quorum, 3, 78–96.

Ellger, C. (2001): Beyond the Economic? Cultural Dimensions of Services: The RESER Survey of Service Research Literature in Europe in 2000, The Services Industries Journal, 1, 33–45.

Fiske, J. (1998): Popular Economy, In J. Storey (Editor), Cultural Theory and Popular Culture, London: Prentice Hall, 504–522.

Fiske, J. (1990): Reading the Popular, New York: Routledge

Fleming, T. (1999): ICISS Report — Local Cultural Industries Support Services in the UK: Towards a Model of Best Practice, Manchester: Manchester Institute for Popular Culture

Goodwin, M. (1993): The city as commodity: the contested Spaces of urban development, in Kearns, G. and Philo, C. (izd.), Selling places: the city as cultural capital, past and present, Oxford: Pergamon Press, 145–162.

Gripsrud, J. (1998): »High Culture« Revisited, In J. Storey, (Editor), Cultural Theory and Popular Culture, London: Prentice Hall, 532–546.

Gottlieb, J. (Ed.) (2000): The Creative Economy Initiative: The Role of the Arts and Culture in New England's Economics Competitiveness, Boston: The New England Council

Hall, S. (1998): Notes on Deconstructing »the Popular«, In J. Storey (izd.), Cultural Theory and Popular Culture, London: Prentice Hall, 442–454.

Hewison, R. (1995): Culture and Consensus: England, Art and Politics since 1940, London: Methuen

Jelinčić, D. A. (2001): Redefining Cultural Identities from Different Perspectives: The Tourist Perspective, Zagreb: Redefining Cultural Identities, 195–205.

Kloskovska, A. (1981): Socjologia Kultury, Warszawa: Panstwowe Wydawnictwo Naukowe

Landry, C. and Bianchini, F. (1995): The Creative City, London: Demos

Lovell, T. (1998): Cultural Production, In J. Storey (izd.), Cultural Theory and Popular Culture, London: Prentice Hall, 476–483.

Marsden, V. P. and Swingle, J. F. (1994): Conceptualizing and Measuring Culture in Surveys: Values, Strategies, and Symbols, Poetics, 22, 269–289.

Myerscough, J. (1988): The Economic Importance of the Arts in Britain, London: Policy Studies Institute

Novak Lukanović, S. (2000): The Role of Education in The Formation of Ethnic Identity, Zagreb, Redefining Cultural Identities, Edited by Nada Švog — Đokić, 151–169.

Obuljen, N. (2001): Regional Cultural Co–operation: Croatian Position, Redefining Cultural Identities, Zagreb, 45–55.

O'Connor, J. and Hill, D. (1996): Cottonopolis and Culture: Contemporary Culture and Structural Change in Manchester, Manchester: Manchester Institute for Popular Culture

O'Connor, J. (1999): The Cultural Production Sector in Manchester: Research and Strategy — Summary, Manchester: Manchester Institute for Popular Culture

O'Connor, J. (2000): The Definition of »Cultural Industries«, Manchester: Manchester Institute for Popular Culture

Pratt, M. L. (1997): Putopis i transkulturacija: znanost, planetarna svijest, unutrašnjosti, Quorum, 4, 38–64.

Rokeach, M. (1973): The Nature of Human Values, New York: The Free Press

Shapiro, D., Abercrombine, N., Lash, S., and Lury, C. (1992): Flexible Specialisation in the Culture Industries, In H. Ernste and U. Meier (izd.,), Regional Development and Contemporary Urban Response: Extending Flexible Specialisation, London: Belhaven, 179–194.

Towse, R. (Ed.) (2003): A Handbook of Cultural Economics, Northampton: Edward Elgar Publishing

Verhelst, T. (2001): Network Cultures, Brussels: The Impact of Identity on Local Development and Democracy, Redefining Cultural Identities, Zagreb, 5–35.

Williams, R. (1976): Keywords: A Vocabulary of Culture and Society, London: Chatto and Windus

Williams, R. (1998): The Analysis of Culture, In J. Storey (izd.), Cultural Theory and Popular Culture, London: Prentice Hall, 48–57.

Whyatt, A, (1998): The Creative Capital: Cultural Industries, Young People and Regeneration in London, London: TS2K, London TEC, The Natwest Group Charitable Trust

Zukin, S, (1995): The Cultures of Cities, Oxford: Blackwell

1

Kao što Benson (1999) ističe, neki od Bourdieuovih suradnika, najistaknutiji je Patrick Champagne, izradili su rad o medijima (npr. Champagne, 1990). Ali taj rad ostaje velikim dijelom nepoznat anglofonskim medijskim strukturama.

2

Potkraj života Bourdieu je govorio kako je njegov rad o kulturnoj proizvodnji bio područje u kojem je njegova teorija područja bila najsustavnije uređena (Bourdieu 2000: 96).

3

Ugled Hill Streeta je ponešto opao kako mu je gledanost rasla — izrazito bourdieuovski proces — a mnogi obožavatelji prvih dviju epizoda, uključujući Gitlina, običavali bi reći da je to vrijedilo i za kvalitetu. To otvara pitanje kojem nema odgovora u ovom kontekstu, a to je jesu li proizvođači snižavali svoje ciljeve ili su kritičari bili samo uhvaćeni u igri distinkcije?

4

Također se čini, iz susjednog odlomka, da Bourdieu smatra da proizvodnja oblikuje ukus, više nego li se to može reći obratno; ili barem, razmatra u tom kontekstu jedino utjecaj u smjeru od proizvodnje do potrošnje (vidjeti Bourdieu, 1996: 160).

1

Rus–Mol, Štefan i Zagorac Keršer, Ana Jugoslava: Novinarstvo, Clio, Beograd, 2005, str. 25.

2

op. cit., str. 25.

3

Mass Media and Society, ur. Curran, James i Gurevitch, Michael, Edward Arnold, London, 1991, str. 15.

4

Culture, Society and the Media, ur. Gurevitch, Michael, Bennett, Tony, i Woolacott, Janet, Routledge, London, 1986, str. 36.

5

Culture, Society and the Media, ur. Gurevitch, Michael, Bennett, Tony, i Woolacott, Janet, Routledge, London, 1986, str. 174.

6

op. cit., str. 187.

7

Bennet, Lance W.: News: The Politics of Illusion, Longman, London, 1988.

8

Bogart, Leo: Commercial Culture, The Media System and the Public Interest, Oxford University Press, New York, 1995, str. 143.

9

op. cit., str. 203.

10

Malović, Stjepan: Hrvatska, objavljeno u Utjecaj vlasništva na nezavisnost i pluralizam medija, ur. Vilović, Gordana, Izvori, Zagreb, 2004, str. 5.

1

Rad je pripremljen za izlaganje na Međunarodnom znanstvenom skupu »Identitet i razlika — hrvatski i mađarski kulturni stereotipi« održanom u Lovranu, 20–23. svibnja 2004. i prilagođen za ovo objavljivanje.

2

Izvorni naziv — »Creative Economy Initiative« jest pokušaj razumijevanja sve veće važnosti umjetnosti i kulture u ekonomskom životu Nove Engleske.

3

Vidjeti primjer u »The Cool Economy«, The Independent on Sunday, Business Section, »The Creative Industries: A Special Feature on Britain's Fastest–growing Sector«, 15. 02. 1998.