Mediji, književnost i ukusi

Mediji, književnost i ukusi

Jako je teško pisati danas o medijima. Zapravo, to je na prvi pogled lako, ali ta lakoća krije zamku. U hrvatskim tiskanim medijima ima na stotine kolumni o svačemu pa i o medijima samima. Imamo sigurno najveći prosjek kolumnista na svijetu, ljudi koji uglavnom znaju sve o svemu. Unatoč svemu, imam osjećaj da samo mlatim praznu slamu i da sve to skupa nema puno smisla.

Također, želim naglasiti da se uglavnom odnosim na tiskane medije, magazine, časopise i novine — ali na širem planu ciljam i na televiziju i radio, slične su to stvari. Dakle, u biti, medij je objekt, stvar. On se zaista može promatrati potpuno izolirano, onda bi se ustvrdilo da nema nikakve osobine. Čak i umjetnost je medij — književnost, film, slikarstvo, glazba, itd. Dakle, medij je stvar, objekt, posrednik. I jezik je sam po sebi medij. Bilo koji drugi fenomen koji se događa u mediju, stav je subjektivne poruke, stav je jednog ili više subjekata koji djeluju u tom mediju (više ili manje kompaktan), stav je širega konteksta, društvenog uređenja, kolektivnih iluzija, kolektivne svijesti i kolektivne nesvijesti.

Odnose oko medija, u oba smjera, obilježava vrsta paranoje. U smislu koji Thomas Pynchon opisuje u romanu Dražba predmeta 49. Je li svijet kolektivna paranoja onih koji ga kreiraju držeći ključne položaje, ključne točke za njegovo kreiranje; ili je svijet zapravo paranoja pojedinca koji iz nemoći i frustracija umišlja tu paranoju »moćnika«, ili onih koji su na boljem položaju. Pitanje je prilično jednostavno, ali na njega nema odgovora.

S druge strane, potpuno je nemoguće zamisliti da će objekt ostati objekt kad se preda u ruke nekom subjektu. »Subjekt« u nekoj široj perspektivi svakako može biti istoznačica s »ideologijom«. Stoga će ona grupacija koja ima medije i koristiti se njima, manje ili više, za vlastite ciljeve. Iluzija je ako netko misli da to nije tako.

Ali ako ta grupacija donekle poštuje civilizacijska pravila, ne valja govoriti da se koriste tom stvari, jer takva je igra. Ljudi vjeruju u medije. »Nešto piše u novinama« — još uvijek je svetinja. Ne valja, dakle, kvariti igru dok traje.

Ali iluzija je ravna usporedbi da neki kapitalist pokreće proizvodnju, a ne želi profit. To je jasno kao dan. Pitanje je naravno, koliko je skrupulozan i koliko i kako će taj profit podijeliti s drugima.

Dakle, politika je jedna od jačih sfera koja kroji izgled medija, to je svima jasno. Ljevica je karakteristično jaka, što je uvijek bila tradicija, ali zato je njezina uloga odgovornija i sve teža. Kad bi se išlo dalje, postavilo bi se pitanje ostvarivanja ciljeva — ali to, srećom, nije tema ovog teksta. Ovdje se razglaba o književnosti i medijima.

Desnica je suprotnost ljevici. Gdje je ljevica »široka«, desnica je uska, gdje ljevica dijeli šakom i kapom, desnica ne da ništa. Tako da od desnice ne ostaje gotovo ništa u sferi kulture.

Sve više se razvija centar i to je dobro. Centar uzima i od desnice i od ljevice i stvara jednu, bar to pokušava, uravnoteženu sredinu, bar donekle izbalansiranu. Razvijenost centra mjera je civiliziranosti neke zemlje. Premda je lako odbaciti centrističke namjere, kao »malograđanske« ili »oportunističke«; ili ovom rečenicom: »činjenje za opće dobro, ravno je ludilu«. Međutim, centar kao vrlo nježno dojenče, još uvijek nije sasvim siguran u našim nemirnim krajevima.

»Svi su lopovi«, »Ništa ne vrijedi poduzimati«, to su poruke iz medija za širu populaciju. Stoga ih ja više uopće ne čitam, ili ih vrlo doziram, jer ne želim biti pasivan. Želim raditi, stvarati nešto, a to je u ovakvu okružju sve teže.

Vratimo se sad književnosti. Dakle, medij je medij. Osim politike na medijske reakcije utječu i mnoge druge stvari. Naravno, postoji tržište. Ono nameće jedan brutalni, unutarnji rad medija. Taj je rad osobito vidljiv u svojim negativnim aspektima na polju umjetnosti. Taj je rad doveo do toga da je zavladala jedna klima koja u potpunosti uništava književnost. Uništava percepciju književnosti, afirmirajući — da bi stvar bila razumnija širokim masama — jednu jedostavnost, koja je uvijek dobrodošla, ali koja u rukama slabog majstora zalazi i u banalnost.

Više se uopće ne govori o književnosti, o pravom sadržaju, nego samo o banalnim, perifernim stvarima, pa prema tim kriterijima svatko može biti pisac. To je najveći problem medija — nedostatak prave teme, unutarnje teme o književnosti. Sužavanje teme na nekoliko kratica i šifri. Osnovni je osjećaj, nemogućnost medijskog aparata da razlikuje umjetnost. Ah, ti ukusi o kojima se ne raspravlja!