Mediji i kultura

Mediji i kultura

ili kako su se, unatoč posvemašnjoj gužvi na terenu,

ipak pronašli jedan Edip i jedan Jacques

Možete li zamisliti Edipa kako, prije no što se zaputi onim glasovitim planinskim klancem, u kojem se sreo sa sfingom i rođenim ocem, u Ateni jednoga sunčanoga jesenjeg jutra sjeda u kafić prelistati novine i popiti par kava, ne bi li natjerao pumpu u prsima da snažnije rastjeruje krv po još pospanu tijelu... Krmeljiv, zgužvan, blene prema trgu, još mu se magli pred očima, i najradije bi zapalio cigaretu, da su one kojim slučajem u njegovo vrijeme bile 'izumljene'. Ukratko, stanje njegova uma tipični je kaos manje–više poznat svima nama. Embriji nekakvih slutnji pomiješanih s netom prekinutom cjelonoćnom projekcijom snova tog su mladog neurotika tako iscrpljivale jutros, da je mislio, uh, nema ništa gore nego ovako rano ustati, i onda odmah put pod noge. I kamo? U prokleta brda! Uzima sa susjednog stola novine: prekrasan primjerak starogrčkih novina, plava slova na bijelom papiru, nebo se prelijeva iz zelenog u modro i obrnuto, a naš Edip, baš poput nas, novine čita od posljednje stranice prema naprijed, najduže se zaustavljajući na smrtovnicama, i danas popularnim 'maturantima'. Smrt, pogotovo jedna smrt, tek je ispred njega, a ova kava, jedva nekako pristigla na njegov stol, zadugo će biti posljednja stvar u kojoj će taj čudni svat, uskoro vrlo čudne životne situacije, baš onako s guštom uživati. Bio je on u tom trenutku vlastita života jedan posve anoniman tipus, solidna doduše zanimanja, pastirskoga (to vam je kao da danas radite u državnoj firmi iz koje možete išetati kad vam god to padne na pamet) — plaća redovita, obroci izdašni, i, što je najvažnije, život na zraku. To se odmah na njemu vidjelo: snažan, moćna prsnoga koša, jakih ruku, sav u pletenicama žila. Mislim, imao je male podočnjake, no oni su u ovoj situaciji izgledali kao avans s obzirom na isplate koje će uskoro doći u ovaj život, nekakva tanjušna vizualna uvertira koja nije morala imati nužnu vezu s noćnim morama ili pretjeranim intelektualiziranjem — možda je jednostavno u toj svojoj prirodi, na tim brijezima i pašnjacima, mladi Edip kratio vrijeme rabotom koja tada nije sušila kičmu, a, osim toga, tu njegovu debelu kičmetinu, baždarenu na najveća opterećenja, i nije tako jednostavno isušiti. Bila bi potrebna desetljeća pastiriranja... a i onda, tko zna. Mladić je bio definitivno od junačke građe, ili građe iz koje bi se, spretnim stjecajem okolnosti, mogao napraviti junak. Onaj pravi, kakvih više nema. Ili, a to je ovdje bio slučaj, kakvih nije bilo nikad prije njega. No, on o tome zasad nema pojma. On misli: kava, pa još jedna kava, eventualno onda još samo jedna, možda gutljaj–dva mineralne, da se taj soc u želucu smućka i potisne prema crijevima, onda wc, pa šetnja tržnicom. Usput lagani doručak. Nekakvo voće, sad je sezona. Pa povratak na pašnjake iznad ovoga simpatičnoga mirnog mjesta, buduće kolijevke zapadne civilizacije. Iz luke mirisi morski, Posejdon je noć proveo daleko od ovih obala, sve je mirno i sve se cakli. Dan je toliko svjež da sve izgleda kao da je svijet netom stvoren, a međuljudski odnosi, iako se već počinju komplicirati, ipak su bez većine podsvjesnih uzlova koje poznaje suvremeni čovjek. Recimo Edipov kompleks, ta složena intersubjektivna relacija između različitih težnji u nama, ovdje oko ove agore, gdje Edip cirka svoju kavicu, potpuno je nepoznata stvar. Ili incest? Ili biseksualnost? Ništa nije prirodnije od oca obitelji koji vodi ljubav sa svim dohvatljivim ženskim i muškim članovima obitelji... to jednostavno nije problem, nego standard. Čemu frka, ukratko? Svijet prije popisa svijeta čini se poprilično zbunjujućim mjestom.

I, lista tako unatraške Edip novine (u carstvu hladovine)... stranice kulture, opet je onaj prevarant Orfej pravio cirkusa po Trakiji, ovaj put je inscenacija, čini se, krenula negdje ukrivo, i izgleda da je Euridika ostala u nekom bunaru na pustopoljini. I sad čekaju vatrogasce da ju izvuku. Euridika je onako baš zgodna, dobar komad, snatri Edip, samo, vezala se za tu varalicu čiji je torbak uvijek pun drahmi, nikad prije ni poslije neće biti tako vješta manipulatora — prepisuje pjesme pastirske, njihov poj i njihovu žudnju za životom, njihovu strast i čežnju, i — potpisuje se pod sve to svojim imenom. Čudno, možda se u ovoj nezgodi krije neka spretna pastirska ruka, koja se preko Euridike sveti Orfeju. Šteta bi bila onako lijepe žene. Prijetvorne doduše, možda preveć vezane za novac i skupe halje, ali nema takvih nogu do Perzije! Na ovom je mjestu Edip vjerojatno naglas uzdahnuo. Vidio ju je jednom. Prije godinu–dvije. Starija od njega nekoliko godina, i posve drugačijeg backgrounda. On prljav i kao od čelika, ona meka u svili i hermelinu, zapravo prekrasnoj grimiznoj halji koja se otvarala sa strane sve do bokova — nezaboravan prizor. Toga se Edip sjetio kad je uzdahnuo. Tim dugim nogama Euridika je pravila samo sitne korake, stavljala je stopala nekako jedno ispred drugog, što je za posljedicu imalo vrlo živahno pokretanje njene stražnjice, pa se Edipov uzdah utopio u zbor ahhhanja muške populacije na ledini na kojoj je Orfej izvodio jednu od svojih tipičnih predstava. A Orfej nije bio samo poeta nego i urednik stranica kulture u novinama koje je Edip držao u rukama, tako da je spomenuti događaj možda još jedna prevara u nizu; možda Euridika sada uživa u toplim kupkama, dok se ti ovdje brineš. Taj se samoreklamer ne bi libio narisati vraga na staklo, samo da se oko njega komeša neki spektakl. Baš gadan tip! Prvo napiše odu, onda odu odi. Naravno, prelukav je da to odradi direktno, jednostavno ima svoje ljude. Kritičari. Rapsodijski kritičari, a bogme i ovi učitelji djece koji vole slušati rapsode, ti frajeri i ženske s tapiranim njuškama i hrpom lančića oko vrata, i nekim maramama u koje su non–stop omotani, kao mrtvi Egipćani. Kako samo podignu nos u zrak prije nego krenu s ocjenjivanjem! Uh, kad se toga sjeti, Edip stegne svoju snažnu šaku i... tko zna što bi bilo da je netko iz te svite sad negdje na rukohvatu. Istovremeno se sjeti Polimpija, druga svog, pastira k'o što je i sam, koji nikada neće biti na Orfejevim stranicama, iako je odličan, njegovi opisi zalaska sunca, ili pjesme na temu jeseni na njihovu pašnjaku, rese iste one osobine zbog kojih je npr. Orfej Orfej. I da će ovaj lopov ući u Leskyevu 'Povijest grčke književnosti' nekako više stoga što je faulirao lijevo i desno na utakmici na kojoj je ujedno bio i pomoćni sudac nego stoga što je bio — jedini. Ili najbolji. Za Euridiku su ovo sve, nažalost, bile finese. Lova je lova, tako je nekako jednostavno, rudimentarno, razmišljala ta gospa. Koja je sad, možda, skupa sa svojom ljepotom, u komi u nekom bunaru u Trakiji, odakle bi ju mogao izvući jedino Heraklo. Uh, još jedan nezgodan tip. Takav pijanac da ga je opasno pozvati na gozbu. Prgav, sklon tuči. A opasno ga je i ne pozvati, pogotovo ako se s njim pozdravljaš na ulici. A nezgodno ga je ne pozdraviti na ulici. Znao ga ili ne. Frajer voli vidjeti naklon, i uopće nije bezopasno (evo jedne litote!) lišavati ga toga. Njegov nagon za samoreklamerstvom piri za vrat Orfejevu: evo onomad kad se borio s onim veprom, kažu ljudi da je u dogovoru s frendovima, pa i Orfejem, naravno, dovukao obično prašče iz svinjca nekog nesretnika kojemu nikada za nj nije platio, i priklao jadnu živinu standardnim mesarskim postupkom, što je uz pomoć blagoglagoljivog Orfeja i lokalnog svećenstva prikazano: a) kao neviđeno junaštvo zbog kojeg će Heraklo u državnu mirovinu, tj. bit će proglašen bogom, b) Orfej će po trgovima pojati o ovoj zgodi nadugačko i naširoko, c) u novinama ću, budem li bio neoprezan kao jutros, čitati o toj pilani panegirike.

Ne treba Edipov gnjev preoštro osuđivati. On u tom trenutku nije znao da će za koji dan biti velika medijska zvijezda, zatim za koje stoljeće jedna od središnjih činjenica kako kulture tako i načina na koji je strukturirana ljudska svijest. On u tom gnjevnom momentu, vjerojatno opravdano gnjevnom, ako je to tada barem malo podsjećalo na izgled današnjih novina i časopisa, nije imao pojma kako stvari iznutra funkcioniraju. On je opisanog jutra bio tek jedan od mnogih grčkih mladića, ispijao je svoje kave i u nedostatku pametnijeg posla, pljuckao po svemu oko sebe. Nije mogao pretpostaviti kako će izgledati junak sredine dvadesetog stoljeća. Da će zvanje učitelja djece u međuvremenu metastazirati do titule univerzitetskog profesora, i da će neki među njima, doduše vrlo, vrlo rijetki, pounutarnjiti onu avanturu koju je on morao platiti glavom, i da će njegov životni put, za koji je, by the way, šteta što nije prodao rapsodijska i sva ostala prava jer je u tisućljećima koja su uslijedila bio megazvijezda, a ta puka borba za život — jer što je radio do pobjeđivao isprva u kvizovima a onda osvajao prijestolja koja je mogao osvojiti — biti zapravo obrascem po kojem će se isprva govoriti kako ne možeš umaći svojoj sudbini, da bi se na koncu svi skupa zajedno tješili kako sudbine — nema. Ili, možda, da je ona drugačije strukturirana, možda kao jezik!?

Ali Jacquesa Lacana, velikog ljubitelja kave i cigareta, prohladnoga zimskog jutra 1938. godine more drugi problemi. Njegov kolega kojega Lacan baš i ne smatra kolegom, Georges Battaille, bio je kod Lacanovih sinoć na večeri. Taj će patetični, samodopadni, banalni — zamislite, nasloviti svoju knjigu s 'Književnost i zlo', ili npr. 'Erotizam', i onda tamo loviti u mutnom konkluzijama tipa, 'kad se god raspravlja treba li spaliti Kafkina djela, redovito se previđa činjenica kako je sam autor upravo takvu sudbinu namijenio svojim knjigama' — dakle, taj magarac ima tako zgodnu ženu da će se Lacan, evo na sad, ovoga već možda trena, skoturati niz stepenice jer mu se toliko magli pred očima. Kakva jedinstvena — riba!, misli Lacan i uzdiše. Prvo bih je analizirao, a onda bih je analizirao. I analizirao, i analizirao, i analizirao!!! Do bijesa! Kako ju je samo ulovio, pitam se pitam. Uto se buduća legenda psihoanalize, psihologije i filozofije — kojemu su zlobnici iza leđa šuškali da je to psiholog koji je poludio od filozofije ili obratno, da je on magarac koji se prečitao Heideggera — spustio na prelijepu parišku ulicu, koja jutros, zapravo, i nije bila prelijepa, jer se radilo o iznimno hladnom siječanjskom jutru, nije bilo snijega, suha zima, ali od magle se ni prst pred nosom nije vidio. I ta magla, u vražju mater, bijesan je Lacan, nesvjesno je strukturirano kao — magla! Još ću se zbombati negdje, kakvo odurno jutro! Da stvar bude gora, genitalni nagoni radili su mi cijelu noć! Oka nisam sklopio! Laže Lacan, naravno, pretjeruje, spavao je on dobro, kao i uvijek; ne stavljam, naravno, ruku u vatru da nije bilo noćnih polucija, ali... Uostalom, kad smo već tu — par ulica niže stanovat će za koju godinu lik koji neće najbolje spavati, jedan emigrant iz Rumunjske, ali ni on, iako će nesanici posvetiti 'nadahnute' stranice, neće biti neka osobita iznimka po tom pitanju. I njemu će, kao svojedobno kralju Davidu, noge grijati mnoga plavuša, pa ga je iz ove pozicije–moraš na posao, moraš napisati tekst, žena ti ima brkove, punica ti izgleda kao sumo borac, prije izlaska u grad moraš dobiti pismenu dozvolu itd. — jednostavno teško žaliti. Hita Jacques Lacan prema Biblioth#que nationale de France i sveudilj psuje, baš onako, po kočijaški. Ne bi jutros nitko rekao da će ovaj mladi gospodin uskih ramena, krupne, da se tako izrazimo, glave, nekako ciljano pognut — kao da se pognuo po prethodnoj zamisli kako pognut treba biti za akciju razmišljanja — dakle, da će baš on tresti katedrama, da se do pojedinih društava uopće neće moći doći bez spominjanja njegova imena, da će to ime, Jacques Lacan, u kombinaciji s njegovim zakučastim učenjem, biti jedinom, dostatnom lozinkom godinama, da će, u desetljećima koja slijede, biti takvom morom studentima i studenticama. Usput će navratiti u jedan vrlo, vrlo simpatičan caffe, u koji zalaze ove potonje, ali, naš se budući prvak u gombanju teškim stazama i bogazama mišljenja u ovom trenutku osjeća jadno, zbunjen je, frustriran. Ona banda u psihoanalitičkom društvu cijelu stvar pretvara u rekreaciju! Oni zapravo samo prepričavaju Sofokla, kao novinari! Onda je Edip ovo, onda je Edip ono. Što je u glavi povezano s ovim, odnosno onim. I tako dalje. Sve je to, misli si sve ljući Lacan, nekako vodoinstalaterski. Pukla cijev ovdje, poplavilo ondje! Gdje je tu — mašta? Gdje je tu kvantna fizika? Gdje je tu — 1938. godina? I gdje da nađem Sylviju Bataille (rođ. Makles)?

Točno šezdeset jednu godinu poslije, u dan (siječanj, hladno, a i maglit će se) za stolić simpatična lokalnoga hotela u Karlsruheu, u velike, vrlo udobne fotelje smještaju se Hans Jürgen Heinrichs i internacionalna filozofska zvijezda Peter Sloterdijk. Simpatični filozof namjerno je odabrao hotelsku kavanu kao mjesto davanja intervjua. Odlučno je odbio Heinrichsove prijedloge, Sloterdijkov dom krcat knjigama, ili njegov kabinet na mjesnom učilištu, gdje je predavao. Filozof je, naime, imao redovite emisije na tv–u, i, iako je prije toga postao nešto kao pop filozof postmoderne, tek tada je upoznao slasti i lasti slave. Iako se po svojim knjigama ne jednom zauzimao za osamu kao presudni stil produktivna života, rado se zadnjih godina kretao među 'masama' — o kojima nije imao baš najbolje mišljenje, vidjeti njegov tekst 'Im selben Boot. Versuch über die Hyperpolitik' (Suhrkamp Verlag, Frankfurt am Main, 1995) — kumice na tržnici, iako do zla boga 'neosviještene', otkad je krenula ta njegova simpatična emisija jednostavno se raspadaju od ljubaznosti kad ga vide. Jednooko lice Polifemovo, televizija, kao rukom odnijela je mnogi Sloterdijkov problem. Žene! Redovi u marketu! Pa onda, smotanost nemala njegova! Ipak u meni ima nešto puransko, misli si filozof dok se, ogledajući se po kavani, smješta u udobnu fotelju, dok se miče amo–tamo, dok se gnijezdi, tražeći najzgodniji, najudobniji položaj. Ponešto pretila tijela — kad bi stao pred zrcalo u kupaonici znao bi pomisliti kako se gravitacija očituje na svim vidljivim točkama njegove 'pojavnosti'. Čak i to lice, s obješenim podočnjacima, taj klonuli brk pod nosom, pa i sam nos — sve visi. Sve kao da se skupilo na njemu da bi se — objesilo! U glavi, naravno, druga je slika! Ondje je sve napeto, bremenito frazom koja jedva čeka da se zabode u znatiželjno slušačevo uho. Od djetinjstva blagoglagoljiv, zlobnici bi rekli logorejičan, Peter Sloterdijk nedavno se našao u središtu 'skandala', no naravno u filozofskom smislu te riječi. Održao je jedan rutinski referat, i sad ona banda oko ljutoga njegova protivnika, druge internacionalne njemačke filozofske zvijezde, Jürgena Habermasa, koja ga je gotovo odmah ispsovala po svim medijima na pasja kola, očekuje odgovor, a ovaj bi razgovor trebao poslužiti u tu svrhu: razjasniti, raščistiti, blago ukoriti mlađe da se ostave stare, ishlapjele budale, a samom ocvalom Habermasu natrljati taštu nosurdu, te istovremeno izgovoriti nešto od 'općega' interesa, nešto što će se fino nadostaviti na njegove pokušaje definiranja epohe u kojoj živi. Proklete novine danas su condicio sine qua non, srećom i nažalost, jer, sad će učas obaviti nešto za što bi mu inače trebalo između dvanaest i petnaest godina, koliko su svojedobno na slične stvari trošili mislioci teške kategorije, da bi onda kontraargumentacija kolala samo između upućenika, pripadnika sekte, tako reći, mišljenja. Što nije dobro! Jer, kad ga tako izvozaju — mislim, kakve on veze ima s prokletim Hitlerom — onda čovjek ima osjećaj da mu se sve te ljubazne žene po placevima i prodavaonicama smiju u brk, kokoške, iako u životu knjigu nisu pročitale, šta pročitale, ni probale pročitati. Njihova se nasmiješena i susretljiva lica nekako preobraze u cinični kez, kao da im iz očiju, baš svakoj, viri lice čovjekova trenutačna oponenta! A i mediji, sunce mu, koliko dobro dođu, da ih nije bilo, stvar bi ostala u stručnim krugovima i možda se ipak ne bi dogodilo da za njim djeca izvikuju 'Heil Hitler' kad izađe na ulicu. Malo je falilo da ne potrči za njima. Čak mu se omakao onaj izdajnički prvi pokret, trznuo je tijelom da se sve na njemu zaljuljalo — čak i u njemu, čak se i onaj namještaj na gornjim katovima svijesti, sve one esencije, nekako opasno nagnuo na jednu, pa na drugu stranu — svaka bora, oba podočnjaka, vrećice na obrazima, sve je u jednom trenutku izgledalo kao voda u pokretu na fotografijama u Der Spiegelu, a onda je stao... Prepametan je bio Peter Sloterdijk, presvjestan čak i u takvom zamračujućem trenutku. Stići te dječake mogao bi Ronaldo, dobro, možda baš ne Ronaldo, ali Ronaldinjo ili recimo onaj okretni croatishe mladac Niko Kranjčar. Iako ni Niko, rezonirao je Peter, slab poznavalac sporta, kao što možete primijetiti, nije baš najvitkiji, i neće potrčati, osim ako baš ne mora. Kao da mu je ispod časti. Pogledava Sloterdijk prema Hansu Jürgenu Heinrichsu i misli: Eto, od Hegela pokušavamo supstanciju razviti kao subjekt, to je već stoljeće i pol namoćnija politička maksima, masa kao subjekt, ova masa koja je ova raja ovdje gdje sam došao davati ovaj intervju. I što imamo kao posljedicu toga? Život bez prave alternative. Ja se sad moram gombati s ovim nesimpatičnim tipom koji će me pitati bogtepitaj što, iako sam preumoran od svega, točnije zgađen, ide mi sve na nerve već! Govorio sam o jednom projektu kulture u nietzscheanskom smislu odgoja masa, a u svjetlu biogenetičkih mogućnosti, a ustrijeljen sam po medijima kao da sam inkarnacija doktora Mengelea. Držao sam referat u jednom dvorcu, tobožnjim kolegama, a gaće su mi na štapu nosali po najžućoj tiskovini ove proklete Njemačke i one odurne Francuske! Pogledajte, vikali su, ovo su vam Sloterdijkove gaće. Vidite dobro tko je taj gospodin, vidite te gaće boje kajsije i bit će vam sve jasno! Taj se nije prao od 1945–e. Iako sam rođen dvije godine poslije! I samo sam htio pokazati kako izgleda bioetika u praksi mišljenja, onog mišljenja koje se od Nietzschea naziva — opasnim mišljenjem. Edip bi, da je kojim slučajem mogao zaviriti u glavu ove zanimljive duhovne pojave, filozofa i beletrista, pisca zapravo filozofskih bestselera, bio nemalo iznenađen današnjom uporabom pridjeva opasno. On je bio doslovce krvav cijeloga života, krvav od života, a ovaj ovdje katedarski zapravo fino ugojeni ženerozni gospodin sav se trese jer su ga u mašinu uzeli i malkoc provozali nekakvi nazoviprotivnici, također katedarska sita marva, učitelji — pih! — djece, dumao bi Edip, i, vjerojatno, moćnom svojom desnicom gladio svoj (krvavi) mač. Možda čak osjetio i svrbež u dlanovima. Jacques Lacan možda bi pomislio kako se fantazija kastracije ostvarila u jednoj životnoj situaciji gotovo savršeno, i da je nepohodno potrebno, ne bi li izazvao kakvu–takvu ravnotežu u svijesti, da Sloterdijk, čim prije, izvede penetraciju u idejni sklop svojih ljutih protivnika, i tako spriječi da u njegovoj želji za uređenim vrtovima budućnosti vide ostvarenje majčinskih fantazija. Cijela situacija stvara dodatnu simetriju i proširenje u tvorbi Edipa. Jel mene, možda bi se u tom trenutku obrecnuo na Lacana — koji istovremeno čini bezuspješan pokušaj da uvuče glavu — poveću — među ne baš široka ramena (još jedna litota, za kraj!), misleći, tko je ovaj krvavi, sunce mu? Mišićavi i mušičavi bi se Edip tada, pretpostavljam, nagnuo nad ovog pedagoga, i bistrim svojim očima motrio Lacana kao što djeca motre kukca. Sloterdijk bi dozvao konobara, blago mu namignuvši da će svi troškovi ovog posijela ići na njegov račun, imajući pritom u glavi samo jednu rečenicu, ovaj put specijalno i iznimno ne iz Platona, nego iz jednog filma koji je filozof obožavao; radi se o Stalloneovu 'Rambu' i rečenici 'novinari su sve popili'. Jacques, zapanjen tim krvlju oblivenim priviđenjem, smještenim u nepoznatu mu kavanu nepoznatog hotela — nije li ono što se nazire kroz prozor švarcvaldsko gorje?, vjerujte mi, ostaje bez daha. Hans Jürgen Heinrichs, posve nesvjestan ove gužve, gleda Sloterdijka onako kako se gleda u frajle. Boji li on to kosu? Tu kosu su miševi grickali, nekako baš u tom trenutku bi zaključio Edip, i u maniri iskusna ratnika motrio ujedno i okolinu, držeći potencijalne napadače na oku. Šta je ovo, sijevnulo bi kroz Sloterdijka, kakva je to galama u mojoj glavi. Tko tvori mene?, zarežao bi Edip, i kako ti to misliš šugo bijedna? Lacan bi u tom presudnom trenutku morao skinuti naočale, stresti glavom (da se sve zatrese, dodajemo, ne bez zlobe), a Edip, trgnut tim nenadanim manevrom, izgledom tog nepoznatog oružja, isuče mač i udari po Lacanu mačem (krvavim) pljoštimice, onako kako kraljevski i carski časnici kod Krleže udaraju po svojim kobilama (vidjeti: Hrvatski bog Mars). Lacan se nadaje u dreku, Sloterdijk se hvata za glavu, a Hans Jürgen Heinrichs mrtav hladan vadi diktafon, dok konobar, izbjeglica iz Bosne, preciznije iz Sanskog Mosta, zapinje za tepih i prolijeva piće po pravoj švapskoj frajli koja je sjedila za susjednim stolom. No ona to uopće nije registrirala. Jedino što je u tom trenutku vidjela, i što je zauzelo cijelo njeno vidno polje, bio je neki grmalj, pravi muškarac, dodala bi u normalnijim okolnostima, kako udara po glavi nekakvog sitnog tipa nečim što izgleda kao oružje iz Ben Hura, čija se početna nadmenost brzinom svjetlosti okretala u smjeru čiste panike. Kakav Edip, kakvi bakrači, razmišlja u tom trenutku urednik novina. Koji je na sigurnom, koji čeka tekst Hansa Jürgena Heinrichsa, kojemu je prethodno sve objasnio: i da ima kćer koja bi studirala na Likovnoj akademiji u Karlsruheu, i da je čovjek s kojim on ide pričati profesor na toj akademiji, i da se ne radi ni o kakvom bezveznjaku, čovjek, zaboga, tjedno nastupa na televiziji, kamere ga snimaju dok razmišlja, i da pazi što će ga pitati. Da obavezno ON plati pića u kavani, da profesora čak diskretno pozove i na ručak, procijeni li da je to zgodno. Da svakako, potraje li spika, a mogla bi, jer profesor navodno ima nekih problema, nešto u vezi sa seksom ili tako nekako, pazi da do podneva ne skače na onu viljamovku, strast koja je nekoć perspektivnog studenta filozofije na koncu usmjerila prema intelektualno lakšim zanimanjima, i da, pod muss, kako god znade i umije, profesoru na koncu preda radove njegove, urednikove kćeri. Muka Isusova, ukratko. Sve može poći po zlu. Hans je frustrirani alkoholičar, i mogao bi sve usrati. Ali, on je jedini iz redakcije čitao nekog francuskog psihologa, kojeg navodno dosta cijeni spomenuti profesor: tako su barem na kolegiju zaključili pretražujući net s podacima o njemu: Lacan pa Lacan. Kojeg po glavi, gotovo pa nježno, u ovom trenutku, negdje, bilo gdje u svemiru, sami odaberite mjesto, bezbrižan glede kompleksnih odnosa na relaciji mediji/kultura, po glavi mačem lupka glavom i bradom Edip, jak neki tip, razmišljajući pritom najozbiljnije da li da ponovno ubije svoga oca, iako još nije siguran da li se ovaj šmokljan sam nudi za tu ulogu, ili mu ona stiže 'odozgor', odakle stiže i smrt, uostalom. Koja mora, misli možda Edip, stalno ih kokam, i stalno se pojavljuju novi! Možda bude u novinama, a možda i ne. Al' uvijek neki Sofoklo ovo vidi, ovaj skandal, novu zbrku, novo krvoliptanje. Možda opalim nešto večeras. Možda jedem. Možda ubijem nekog od očeva. Mito i korupcija s cijelom pričom nemaju nikakve veze. Tek malo narcisoidnosti, par litara na svaku kap krvi. Malo pameti. Manje nego što biste i u najluđim slutnjama pomislili. I nimalo dara, nimalo snage da se za život boriš. E, moj Edipe.