Masovna proizvodnja neznanja

Masovna proizvodnja neznanja

Sadržaj vijesti i shvaćanje publike

Uvod

Ovaj rad istražuje ključnu problematiku u odnosima između sadržaja televizijskih vijesti i načina na koji publika reagira na njih. U zadnjem istraživanju taj je odnos istraživan s različih teoretskih gledišta. Jedni doživljavaju sadržaj vijesti kao nešto ideološki bitno, nešto što ima moć ograničiti i izgraditi uvjerenja publike (Glasgow Media Group, 1976, 1980; Philo, 1990; Herman and Chomsky, 1998). Drugi vide vijesti kao vraćanje rutinske novinarske prakse (Rock, 1973; Enzensberger, 1974). Ostali, ipak, shvaćaju sadržaj vijesti kao nešto prije svega vođeno komercijalnim kriterijima, utemeljeno na pretpostavkama o tome što publika »doista« želi gledati (Stone, 2000). Postoji i jaka struja u suvremenom istraživanju koja zaključuje da su mediji upleteni u masovnu proizvodnju društvenog neznanja. To je dobro vidljivo u naslovu Dannyja Schechtera Što više gledate manje znate (1998). Postoje i drugi načini na koje je teoretiziran odnos između sadržaja vijesti i publike, a može se pronaći kod: Philo i Miller, 2000. Ovdje ću se usredotočiti na gore navedena stajališta budući da smatram da te osnove mogu značajno pridonijeti dubljem razumijevanju tog problema. U obradi tog pitanja osvrnut ću se na tri glavna istraživanja koja je provela Media Group na Sveučilištu u Glasgowu. Sve izučavaju sadržaj vijesti te javno shvaćanje publike zemalja u razvoju.

1. Prvo je bilo istraživanje televizijske pokrivenosti ruandske izbjegličke krize 1994. To istraživanje provedeno je zajedno s Overseas Development Institute, a zadaća što ju je imala Media Group bila je analizirati glavne teme u sadržajima vijesti koje su se odnosile na krizu. Radili smo zajedno s Lindsey Hilsum, novom diplomatskom dopisnicom za vijesti Channel 4, a koja je u to vrijeme radila u Ruandi kao novinarka. Ona je pridonijela izvješću pišući o procesima proizvodnje koji su utjecali na sadržaj uvodnog članka (Philo e. a., 1999).

2. Drugo je istraživanje bilo o izvještavanju o kasnijem ratu u Zairu. Istraživanje je provedeno zajedno s fondom Save the Children, a namjena mu je bila analizirati raspon objašnjenja u izvještavanju, a koja su bila dostupna gledateljima (Beattie e. a., 1999). U to vrijeme bilo je dosta zabrinutosti među nevladinim udrugama i vladinim organizacijama o tome da je javno mnijenje o krizama u Africi i u ostalim dijelovima svijeta u razvoju ozbiljno ograničeno te da bi jedan razlog tomu moglo biti televizijsko izvještavanje.

3. Naše treće istraživanje provedeno je za Department For International Development (DFID) (Glasgow Media Group, 2000.). To istraživanje bilo je usredotočeno na televizijsko izvještavanje zemalja u razvoju u cjelini te je ispitivalo koje se zemlje, teme i vrste događaja pokrivaju. Također smo odabrali i niz analiza pojedinih slučajeva poradi detaljnije analize. To su bili primjeri učestalijih kategorija pokrivenosti događanja u televizijskim vijestima, uključujući na primjer, konflikt / rat / terorizam i katastrofe kao što su potresi. Primjenjivana metoda u tim istraživanjima sadržaja verzija je tematske analize i sastojala se od detaljnog ispitivanja jezika i slike koji se pojavljuju u novinskim izvješćima. Svrha je ispitati kako se ključne teme pojavljuju u televizijskim vijestima te kako se koriste u strukturiranju i razradi priča. U praksi je tekst s vijestima raščlanjen u pojedine reference, fraze ili rečenice, koje se odnose na niz tema pokrivenih pričom. Također je prisutan numerički prikaz istog, a koji dopušta moguće prosudbe o dominaciji određenih tema. Za potrebe istraživanja za DFID, identificirane su eksplanatorne i kontekstualizirajuće reference kako bi se moglo procijeniti koliko sadržaj može pomoći publici u razumijevanju pitanja razvoja događaja. Zbog istog razloga ispitali smo i vrste televizijske strukture kao što su dokumentarni programi o kuhanju, putovanjima ili drugome. Ovaj rad o sadržaju popraćen je opširnim istraživanjem publike provedenim s pomoću fokus grupa. Intervjuirali smo ukupno 26 skupina, odabranih temeljem kriterija dobi, prihoda, etničke pripadnosti i spola, ukupno 165 ljudi. Svrha intervjua bilo je identificirati zakonitosti razumijevanja i shvaćanja o zemljama u razvoju, te im pronaći uzrok, na primjer, u medijskim izvještajima ili drugim izvorima poput obrazovanja. Također smo željeli ispitati kako bi medijski proizvodi mogli izazvati pozornost publike, zabaviti i stvoriti trajne imidže, te kako mogu uzrokovati negativne reakcije kod gledatelja. Istraživanje za DFID provedeno je u uskoj vezi sa starijim produkcijskim osobljem BBC, ITN, Channel 4, Sky i Discovery televizije. Kao rezultat tih veza s televizijskim komentatorima postoji pilot–istraživanje u kojem su stariji novinari radili izravno s fokus grupom. U tom proširenju istraživanja, novinari su sudjelovali u grupnoj raspravi kako bi istražili područja interesa i razumijevanja publike, te kako ona mogu biti podložna utjecajima promjene u strukturi i sadržaju vijesti.

Ovdje ću naglasiti tri ključne činjenice koje su rezultat ovih istraživanja:

1.

Odluke koje su donijeli televizijski komentatori o komercijalnim kriterijima oko toga što bi gledatelji željeli gledati dugoročno suprouzročili vrlo negativnu reakciju televizijske publike o zemljama u razvoju.

2.

Publika je krivo obaviještena o zemljama u razvoju zbog niske razine objašnjenja i konteksta prisutnih u televizijskim izvješćima te zbog nekih objašnjenja koja su djelomična ili okarakterizirana onim što se naziva »postkolonijalna uvjerenja.«

3.

Promjena u kvaliteti pruženih objašnjenja može radikalno izmijeniti i stajalište prema zemljama u razvoju i razinu interesa publike za njih.

Produkcijske odluke i pretpostavke o publici

Postoji rašireno mišljenje u emitiranju, a to je da publiku ne zanima činjenični program o zemljama u razvoju. To je zaključak istraživanja o uvjerenjima i stavovima televizijskih komentatora do kojeg je došao Third World and Environment Broadcasting Trust (3WE). To istraživanje naručio je DFID kako bi mogao povući paralelu s našim radom, te je ispitan opširan uzorak od 38 starijih televizijskih komentatora, urednika i tvoraca programa.

Odgovori ispitanika u tim intervjuima naglasili su problematiku potražnje publike te pretpostavke o istom unutar emitiranja. George Alagiah, viši novinar BBC–a, ističe (3WE, 2000: 160): »Urednike programa privlači interes publike, ali to može dovesti do opsjednutosti novostima o domu, slobodnom vremenu i potrošačkim predmetima, a na račun šireg programa.« Njegove riječi nailaze na odjek u komentarima Georgea Careyja iz produkcijske tvrtke Mentorn Barraclough Carey (3WE, 2000: 159): »Ja pokušavam pretpostaviti što publika želi. Većina ljudi uključuje televizijske prijamnike kako bi iskusila zabavu, a ne kako bi dobila vijest. Instinktivno osjećam da će domaće teme biti zanimljivije od inozemnih.«

To stajalište još snažnije objašnjava direktor programa na Carlton Television (3WE, 2000: 159): »Prošlo iskustvo mi govori da programi o zemljama u razvoju ne donose publiku. Oni nisu o nama, i obično su o stvarima oko kojih ne možemo učiniti baš ništa. »Komercijalni kriteriji su sada glavna briga tvoraca programa, a to je djelomično rezultat želje da se publici pruži ono što želi gledati. Kako Charles Tremayne, kontrolor programa Granada TV–a navodi (3WE, 2000: 159): »Prošli su dani kada smo publici davali ono što bi trebala imati; danas joj dajemo ono što želi.« Ali navedene pretpostavke nisu nužno i upućene u to zašto publika gleda, te što uvjetuje razinu njezina interesa. Alex Holmes, urednik programa Modern Times na BBC–u priznaje (3WE, 2000: 159): »Interes publike je vrlo važan, odmah na drugom mjestu iza dobre priče, no mi ne znamo točno što ljudi žele. Ja pretpostavljam što oni žele. To je potpuno neznanstveno od Modern Timesa!« Jedna od posljedica tih pretpostavki o interesu publike bila je po svemu sudeći drastično smanjenje programa o zemljama u razvoju. Izvješće Jennie Stone za 3WE zaključuje da je ukupna produkcija stvarnih programa o zemljama u razvoju četiriju zemaljskih kanala opala do 50% u 10 godina nakon 1989. (Stone, 2000: 4). Naše vlastito istraživanje pokazalo je da kada se na vijestima prikazuju zemlje u razvoju velik udio u programskoj pokrivenosti čine ratovi, konflikti, terorizam i katastrofe. To posebice vrijedi za glavne televizijske kanale s više od trećine pokrivenost od BBC–a i ITN–a, a koji se bave takvom tematikom. Velik dio ostatka pokrivenosti odnosi se ili na sport ili na posjete zapadnjaka zemljama u razvoju. Na primjer, u našem uzorku Bahami su bili na vijestima jer su ih posjetili Mick Jagger i Gerry Hall, a neke države su prikazane isključivo zato što ih je Richard Branson preletio balonom (Glasgow Media Group, 2000: 20–21). Programi kao što su večernje vijesti na BBC2 Newsnight i vijesti na Channel 4 imali su širu pokrivenost tematika kao što su trgovina i politika, no bilo je jasno da će fokus interesa središnjih televizijskih vijesti vjerojatnije biti na dramatičnom i negativnom imidžu zemalja u razvoju. Na primjer, istraživanje 3WE opaža da je unatoč činjenici kako je pokrivenost ukupno opala, izvještavanje o katastrofama poraslo za 5% (Stone, 2000: 15). Kada se pokrivaju katastrofe, novinar odabire dijelove vijesti i vizualne imidže za koje pretpostavlja da će privući pozornost publike, na primjer, vijesti o potresu će sadržavati prizore razaranja, kaosa, razorenih zgrada, žestoke napore spašavanja i apele za pomoć. Navedeno postaje osnovnim temama izvještavanja o potresu / katastrofi. Na primjer, analizirali smo vijesti o potresu u Kolumbiji u siječnju 1999. i pokazali kako on uprizoruje navedene elemente. No jako je malo bilo rečeno o samoj zemlji, o onom što je odlikovalo tu krizu ili što je ona značila za društvo, osim činjenice da je bilo riječ o jezivom događaju. Ništa nije bilo rečeno o utjecaju potresa na kolumbijske plantaže kave ili o dugoročnim ekonomskom odrazu na nezaposlenost i ulaganja. Kava se sadila kao alternativa kokainu, tako da su također postojale potencijalno velike posljedice s obzirom na razvoj trgovine drogom. Kao što smo naveli, usredotočenost televizije na slike i izvanredne vizualne momente kako bi se ilustrirala kriza, dovela je do zanemarivanja konteksta i obrazloženja. No ako se Kolumbija želi vidjeti i shvatiti kao nešto više nego samo područje katastrofe, tada je važno da se i njezino stanovništvo prikaže zajedno sa svojom poviješću, politikom, ekonomijom i svakodnevnim životom, koji vizualne imidže stavljaju u kontekst prije i poslije potresa (Glasgow Media Group, 2000: 60). To ne znači da bi novinari trebali izbjegavati izvještavati o strašnim posljedicama takvog događaja za čovječanstvo. Problem nastaje kada to postaju jedine teme izvještavanja, rutinizirane i prisutne svaki put kada se dogodi slična katastrofa. Tada za gledatelja ne postoji praktična mogućnost razlikovanja kriza u zemljama u razvoju od samog imena države. Takve priče i takvi konflikti i nasilja vizualno pogađaju, te čine veliki udio u izvještavanju. Stoga nije iznenađujuće što gledatelji doživljavaju zemlje u razvoju kao niz katastrofa.

Ograničena obrazloženja

Drugi je ključni problem u slučaju takvog izvještavanja vrlo ograničena priroda danih obrazoloženja takvih događaja, ako ih je uopće i bilo. U našem istraživanju pokrivenosti izbjegličke krize 1994. u Ruandi u televizijskim vijestima, pronašli smo velik broj upućivanja na krizu, 122 u našem uzorku, koja ističu razmjere bijega i velik broj ljudi koji su bili upleteni, ali koja ne razjašnjavaju zašto su se ti događaji zbivali. Slušali smo o »egzodusu nacije«, »Ruandi na rubu katastrofe,« »bujici ljudi... nekoliko stotina tisuća ljudi koji su bježali... učestalošću od po 4000 ljudi na sat«, o tome kako »se svakog trena može vidjeti samo dio te gomile čovječanstva... milijun očajnih ljudi« (BBC1, 2100, 18. i 19. srpnja 1994). Pronašli smo samo 27 upućivanja na krizu koja su dala ikakvo objašnjenje o tome što se događalo. Mnoga su bila vrlo ograničena i ponekad netočna, kao što je to očigledno u napomeni da su izbjeglice »pobjegle od ubijanja u Ruandi« (BBC2, Newsnight, 18. srpnja 1994). To je nejasno jer su izbjeglice Hutua zapravo uključivale vojsku koja je vršila genocid u Ruandi. Oni stoga nisu bježali od genocida, već od njegovih posljedica, jer su tako htjeli izbjeći odmazdu (Philo e. a., 1999: 215). U našem kasnijem istraživanju analizirali smo medijsku pokrivenost događaja iz 1996, kada je ruandska vojska likvidirala izbjegličke kampove na granicama Ruande, a vojska Hutua pobjegla u unutrašnjost Zaira, što je vodilo prema totalnom ratu u toj zemlji. Izvještavanja su sadržavala puno drugih upućivanja na genocid u Ruandi i vezu genocida s egzodusom izbjeglica. Do studenog 1996. često se spominjalo na vijestima da je vojska Hutua počinila masakre nad populacijom Tutsija. No i objašnjenje na toj razini je još uvijek bilo vrlo ograničeno. Reći samo da su Hutui masakrirali Tutsije ne opisuje događaje ništa više nego kao »plemenski sukob« među afričkim narodima, kako ih je publika vjerojatno doživljavala »primitivnim narodima«. Kao što smo i prikazali, Afrika je na vijestima prikazivana kao mjesto »plemenskog sukoba«, »plemenskih protivnika«, »etničkog rata«, »ludosti«, »kaosa« i »anarhije«, mjesta koje naseljavaju »divljaci«. Uz te opise nalazila su se objašnjenja zašto je Zapad zabrinut zbog vojne intervencije u regiji. Na primjer (BBC1, 2100, 1, 8. i 13. studenog 1996):

— Reporter: »Preostao je ekstreman oprez oko upletenosti u krvožednu politiku regije.«

Na ITN–u su narodi Afrike uspoređeni s topografijom krajolika koji naseljavaju. Za vulkane se govorilo da se čini da su predvidljiviji od ljudi koji ih nadgledaju« (ITN 2200, 18. studenog 1996). Poteškoća s takvim navodima je u tome što se Afrika doživljava kao jedna zemlja, a ne kontinent koji čini mnoštvo različitih kultura sa složenom političkom i ekonomskom poviješću. Kako je Lindsey Hilsum pokazala svojim navodom o genocidu, Ruanda je bila visoko organizirano i disciplinirano društvo. Ona opisuje društvenu strukturu i hijerarhije u zemlji (Hilsum, 1995: 165–166): »Grupa domaćinstava čini cellule; svaki cellule ima govornika odgovornog za iduću administrativnu jedinicu uz društvenu ljestvicu, sektor i tako nadalje do najviših razina vlade... za razliku od većina afričkih glavnih gradova, Kigali je ostalo malen i velikim dijelom otporan na urbane tijekove; u Ruandi je donošenje zakona bilo strože nego u Južnoj Africi.« Kako Hilsum napominje, švicarska vlada dala je više novaca Ruandi nego ikojoj drugoj afričkoj državi, jer su u njoj prepoznali društvo disciplinirano poput svojeg vlastitog u kojem je bilo vrlo malo korupcije. Upravo zato što je Ruanda bila tako visoko organizirana, vojni režim Hutua je mogao provesti tako grozan genocid u tako kratkom roku. Ona navodi (1995: 170): »Ista učinkovitost, disciplina i red kojima su se divili djelatnici stranih humanitarnih organizacija podrazumijevala je da će zapovijedi od 7. travnja za početak ubijanja biti i poslušane.« Kako nam je i rekla u intervjuu, i mnogim novinarima bilo je komplicirano to razumjeti zbog njihovih vlastitih predrasuda o Africi (Interview, 24, travanj 1998): »Mnogi novinari nisu mogli vjerovati da Afrikanci mogu biti tako organizirani; nisu mogli prepoznati genocid kao takav... Ruanda je bila sličnija nacističkoj Njemačkoj po tome što je ondje bila skupina s ekstremističkom, rasističkom ideologijom. Oni su pobliže opisali druge skupine kao neprijateljske, zbog povijesnih odnosa između etničkih grupa, na način kao što su postojali razlozi za odabir Židova. Političari manipuliraju odnosima između različitih etničkih grupa i pretvaraju ih u ideologiju. U Ruandi su, kako bi ostali na vlasti, iskorijenili drugu skupinu.« No u nedostatku složenijih društvenih i političkih obrazloženja, moguće je pribjeći ideji o »plemenskim strastima«. BBC je, na primjer, prikazao snimke Afrikanaca koji plešu u suknjicama na graničnim postajama, te ih opisao kao »divljake ubojite interahamwe vojske« (BBC1, 2100, 1. studenog 1996). No oni zapravo nisu bili Ruandijci, već po svemu sudeći zairski graničari koji su se tako obukli kako bi vrijeđali ruandsku vojsku. Bila je to vrlo zavaravajuća slika konflikta, no često korištena kako u toj zemlji tako i u inozemstvu. Nije iznenađujuće što je pretpostavke brojnih novinara dijelila i opća publika. U pilotu za istraživanje DFID pitao sam fokus grupu koja im slika padne na pamet kada čuju riječ »pleme.« Odgovorili su da su to ljudi s travnatim suknjicama i s kopljima kako stoje ispred koliba. Nakon završetka toga grupnog sastanka objasnio sam im dio ruandske povijesti i prokomentirao kako je vojni režim Hutua iz 1994. ubio sve oporbene skupine uključujući umjerene Hutue, belgijske državljane, vojnike UN–a kao i populaciju Tutsija. U Butareu, gradu prema jugu koji je bio poznat po toleranciji i liberalizmu, ubijeni su Hutu studenti i predavači sveučilišta, jer se pretpostavljalo da su oporbenjaci Hutu vlade. Jedna žena u fokus grupi je komentirala »Ma ne mislite valjda da oni imaju sveučilišta« (St. Albans Group, 29. srpnja 1998).

Odgovori publike

Ključno otkriće našeg istraživanja bilo je da su predodžbe publike o zemljama u razvoju koje pamte izrazito negativne, te uključuju glad, siromaštvo, izbjeglice, rat i konflikt. Izvor takvih predodžbi redovito su bili mediji, novine i televizija, poput komentara gospođe u fokus skupini u Londonu (umirovljena skupina, London; Glasgow Media Group, 2000: 137):

— Respondent (žensko): »Dakle svaki put kada uključite TV ili uzmete novine, počinje novi Šratš ili ima još više siromaštva ili razaranja. Svega toga je previše.«

Također je bilo jasno da se i na stajališta djece jako utječe. U ovom primjeru, tinejdžeri razgovaraju o programima putovanja za Indiju. Smatrali su da bi ih bilo korisno imati (petnaestogodišnjaci, London; Glasgow Media Group., 2000: 138):

— Respondent 1: »Ne o Indiji.«

— Respondent 2: »Nitko tamo ne ide, pa zašto oni žele?«

— Respondent 3: »To nije popularna turistička atrakcija, jer u Indiji uvijek ima problema.«

— Respondent 2: »To bi bila noćna mora od godišnjeg kada bi netko otišao u Indiju. Kuće su pune buba.«

— Moderator: »Dakle ne zvuči privlačno otići tamo?«

— Respondent 2: »Bazeni su puni žohara i koječega.«

— Respondent 3: »Tamo ionako uvijek ima terorista.«

Mali broj ljudi je iskusio rad i život u zemljama u razvoju ili u zanimanjima s kojima su stekli drugačije gledište. Jedna žena iz Glasgowa je rekla (fokus grupa s niskim prihodima, Glasgow; Glasgow Media Group, 2000: 137):

— Respondent (žensko): »Bavim se volonterskim radom za Oxfam tako da čujem puno stvari koje od tamo stižu. Mislim, ne biste vjerovali pola toga, doista pozitivnih stvari, koje se tamo događaju, mislim o stvarima o kojima ne biste čuli nigdje drugdje. Ponekad gledam vijesti, i pomislim, evo ga opet, zašto nam ne kažete o ljudima koji pokušavaju promijeniti neke stvari i o velikim pomacima koji su napravljeni.«

U uzorku u cjelini, 10% je pokazalo aktivan interes za razvojna pitanja, dok je 25% reklo da ih to uopće ne zanima. Među ostatkom ispitanika postojale su promjenljive razine zanimanja za ono što se čini da su problemi zemalja u razvoju (Glasgow Media Group, 2000: 3). Drugo ključno otkriće našeg istraživanja bilo je da većina ispitanika u našem uzorku ima vrlo nisku razinu razumijevanja o događajima zemalja u razvoju, te da postoji opća zabluda o tome što se događa i zašto. Neobična kombinacija ideja popularnog shvaćanja zemalja u razvoju izražena je idućim razgovorom petnaestogodišnjaka o pitanju duga zemalja trećeg svijeta (petnaestogodišnjaci, London; Glasgow Media Group, 2000: 139):

— Moderator: »Zna li itko išta o kampanji o dugu ili je vidio išta na TV–u o tome?

— Respondent 1: »O čemu?«

— Respondent 2: »Da«

— Moderator: »Oprostu duga zemljama trećeg svijeta.«

— Respondent 1: »Ne.«

— Respondent 3: »Je li to 50 penija mjesečno i može im se pomoći?«

— Respondent 2: »Mi im platimo, a oni nam ne vrate natrag.«

— Respondent 4: »Pomažeš djetetu i tako to.«

— Respondent 5: »Platiš 50 penija djetetu.«

— Respondent 2: »Duguju li nam?«

— Respondent 6: »Duguju nam dupli iznos.«

— Respondent 2: »Mi to nikada nećemo dobiti natrag.«

— Respondent 1: »Oni čak ni nemaju ekonomiju.«

Za veliku je većinu ispitanika u uzorku funkcioniranje svjetske ekonomije bio je misterij. Organizacije kao što su MMF i Svjetska banka bile su prepoznate kao imena koja su se često spominjala, no otkrili smo da se zapravo jako malo zna o tome što su te institucije i kako one funkcioniraju (skupina srednje klase, London):

— Moderator: »Znače li vam išta nazivi kao što je Svjetska banka?«

— Respondent 1: »Da, ali ne baš puno.«

— Moderator: »Međunarodni monetarni fond?«

— Respondent 1: »Da, MMF. Oni uvijek kažu istu rečenicu, no nikada ne objašnjavaju baš puno tko ih kontrolira ili što drugo, te kako funkcioniraju kao tijelo. Govore o njima kao da svi znaju što je to. »Da.«

Dva respondenta iz skupine etničkih manjina (afrokaripska, London):

— Respondent 1: »Čuo sam za inicijale MMF, no ne bih znao reći što to jest i čime se bavi.«

— Respondent 2: »Ima veze s novcem, nešto s trgovinom i ekonomijom ili tako nečim.«

I respondent iz skupine umirovljenika (London; Glasgow Media Group, 2000: 140):

— Respondent 1: »MMF ima neke veze s valutom, zar ne? Omogućava da lagano dođeš do novca u drugoj državi. Ne znam ništa više od toga.«

Ispitanici u skupinama spremno su priznali da jednostavno nisu razumjeli vijesti te da su mislili da im vanjski svijet nije dobro razjašnjen. Kako je jedan od pripadnika skupine to izrazio (skupina srednje klase, London; Glasgow Media Group, 2000: 139):

— Respondent: »Stalno imam osjećaj da me se ne izvještava ispravno o pozadini stanja i stvari poput te.«

U drugim skupinama komentiralo se da televizija pretpostavlja razumijevanje koje možda i ne postoji. Jedna osoba govorila je o svojem iskustvu u praćenju vijesti o Istočnom Timoru (skupina s niskim primanjima, Bath; Glasgow Media Group, 2000: 139):

— Respondent: »Nekad se s tim Istočnim Timorom pretpostavlja da točno znaš što se događa... ali ja ne znam što se događa«.

Neke od skupina su također identificirale ključni problem u organizaciji televizijskog novinarstva, koje bi se moglo okarakterizirati kao »dio problema«. To se događa kada novinari koji pokrivaju priču koja se dugo vrti počnu pretpostavljati da je njihova publika pratila cijeli niz izvješća, te da im se stoga ne treba ponavljati pozadina tema spomenutih u ranijim izvješćima. Ali u praksi publika se u različitim trenucima uključuje u priče. Ako su propustili objašnjenje koje je možda dano dva dana prije, postoji problem s praćenjem idućeg slijeda izvješća. Kako je to pripadnik te skupine komentirao, ključni problem za njega bilo je uhvatiti priču dok je »nova« (skupina s niskim prihodima, Bath; Glasgow Media Group, 2000: 141):

— Respondent: »Stvar je u tome hoćete li uhvatiti priču dok je nova, kao prvi put kad je prikazana ili tako nešto; tada ćete biti izviješteni do kraja. Ako nešto čujete o njoj, a niste ju vidjeli na televiziji, nećete puno znati o njoj.«

Danas profesionalne televizijske kuće donekle uvažavaju tu problematiku, te postoji želja da se pronađu novi načini strukturiranja vijesti i drugih programa tako da gledatelji budu bolje informirani. Istraživački projekt koji je proveo 3WE zabilježio je iduće komentare Iana Shuttarda, producenta dokumentarnog programa na BBC–u (3WE, 2000: 162): »Cijelo stanovište je pogrešno. Većinu vremena promatramo rezultate stvari umjesto uzroka. Ratovi umjesto trgovine oružjem primjer je ovoga, tako da smo uvjetovani razmišljati o zemljama u razvoju na iskrivljen način, jer ne vidimo iza kulisa. To je izazov jer gledatelji su manje politički svjesni; to ne potpomaže televizija!; i stoga što »uzroci« nisu uvijek vrlo vizualni. Kako snimati pranje novca i trgovinu oružjem. No to se može napraviti!«

Iduća faza našeg rada bilo je istražiti »kako« se to može napraviti.

Razumijevanje i interes publike

Ovo je opis pilot istraživanja u kojem je sudjelovalo stariji djelatnici BBC vijesti u diskusijama fokus grupa. Svrha je bila istražiti kako promjene u strukturi i sadržaju programa mogu utjecati na razumijevanje i razine interesa kod publike. U tome su sudjelovali Vin Ray, urednik vijesti iz svijeta i David Shukman, dopisnik vijesti iz svijeta. Metoda korištena za fokus grupe sadržavala je tri elementa.

Prvo, skupina je dobila seriju fotografija skinutih s ekrana iz stvarne priče s vijesti. Priča je odabrana zajedno s BBC–em, koji je također dao na raspolaganje videomaterijal korišten za potrebe razgovora o fotografijama. One su odabrane kako bi reprezentirale osnovne elemente priče pa je taj odabir napravljen s novinarom BBC vijesti. U tom zadatku istraživanja članovi fokus grupe bili su zamoljeni da gledaju fotografije te da tada zamisle da su novinari i da napišu vlastitu vlastitu priču s vijesti koristeći se kao poticajem jedino slikama. Priča bi tada bila pročitana u grupi, te se kratko raspravljalo o izvorima korištenih informacija i razini znanja o tom području. U drugom dijelu stvaran dio vijesti koji je bio prikazan na fotografijama bio je prikazan grupi. Tome bi uslijedila vođena diskusija koja se fokusirala na šest određenih točaka:

Što su osnove znanja koje je korišteno za priču što su je napisali članovi grupe?

Koja je razina njihova razumijevanja problematike o kojoj je riječ u priči prikazanoj stvarnim isječkom vijesti?

Što bi se trebalo dodati njihovu znanju kako bi došlo do boljeg razumijevanja problematike o kojoj je riječ?

Kako način na koji je sadržaj priče oblikovan ili prezentiran utječe na razinu interesa?

Kako bi se na takav interes moglo utjecati promjenama u prezentiranju i sadržaju?

Koristeći se tom metodom proveli smo dvije skupine u Glasgowu, a nakon toga treću na jugu Engleske, u kojoj su bili nazočni novinari BBC–a.

Na tom sastanku su se na pola diskusije priključili novinari, dok je cijeli sastanak snimao BBC. Sveukupno bilo je 20 ljudi u skupinama; dvije od šest, te jedna od osmero ljudi. Sve se »odigravalo prirodno,« tako što su članovi normalno surađivali. Pripadnici prve skupine iz Glasgowa bili su vratari, a druge uredsko osoblje, dok su oni u Bathu bili poštanski radnici.

Priča iz vijesti korištena u skupinama odnosila se na sukob u Angoli. Iznosio ju je David Shukman, a izvorno je prikazivana tijekom dviju noći u sklopu BBC vijesti 3. i 4. svibnja 2000.

Prvi dio priče bavio se ljudskim faktorom u konfliktu i tragedijama koje su prouzrokovale mine. Shukman je izvijestio da je milijun ljudi bio u klopki u jednom dijelu Angole, te nije mogao pobjeći jer su ceste bile minirane. Bilo je i slika djece u bolnici s užasnim ozljedama. Izvješće završava pričom triju sestara koje su izgubile udove zbog mina (BBC 1, 2100, 3 svibnja 2000): »Ova obitelj izbjeglica morala je naučiti kako se nositi s tim. Prvo je jedna sestra izgubila nogu dok je bila u potrazi za vodom. Nakon nekoliko mjeseci i drugu sestru zadesila je ista sudbina. Nakon toga je treća sestra izgubila obje noge dok je tražila hranu. Oni preživljavaju, ali se boje.«

Jedna sestra intervjuirana je dok je držala dijete:

»Često razmišljam o tome kako sam postala invalidom; i naravno rat se nastavlja te se osjećamo kao da možda ne želimo nastaviti živjeti.« Drugo izvješće bavilo se ratom koji je i dalje trajao i razlozima zašto se nastavio. Prikazana je sažeta povijest konflikta, a Shukman opaža da je on počeo kao hladni rat između Istoka i Zapada. Izvješće nadalje prikazuje gomile oružja kako bi se ilustrirale tvrdnje vlade u Angoli da oni pobjeđuju u ratu protiv UNITA–e. Shukman komentira da u tom ratu postoji jedan moment: »To je konflikt bez očiglednoga kraja, nema čak ni pokušaja uspostave mira. Postoji sumnja da na obje postoje strane koje zapravo pridonose nastavku rata i to zbog novca.« On također komentira da je Angola zemlja velikih prirodnih bogatstava. Pobunjenici UNITA–e kontroliraju dijamant, dok vlada kontrolira goleme zalihe nafte. On napominje da Amerika kupuje više nafte od Angole nego od Kuwaita. Nakon toga izvješće prikazuje ljude u crkvama i biskupa kako se mole za mir i prestanak korupcije koja potiče rat. Shukman napominje da »velik dio Angolina bogatstva odlazi na oružje, no dio odlazi i na ekstravaganciju kao što je nova predsjednička palača, koja jedva da se i koristi, te da golemi iznosi jednostavno nestaju u privatnim rukama.« Ministar obrane Angole je nakon toga intervjuiran i pri tome priznaje da neke više pozicionirane osobe kradu, no nitko ih ne pokušava zaustaviti: »Zamislite da ste vi istražitelj koji je optužio nekog bitnog ministra kako krade novac, bili biste obješeni u zatvoru... Gomila novca iz Angole odlijeva se na bankovne račune u Europu i Švicarsku; to je grozna situacija.« Nakon toga korupcija se kontrastira sudbini ratnih izbjeglica. Jedna žena iz izbjegličkoga kampa u intervjuu govori o sudbini svoje vlastite djece. Glasnogovornik UN–a je intervjuiran a Shukman napominje kako »UN optužuje vladu Angole kako nemarno troši svoj novac.« Njegov konačni komentar sažetak je središnje teme izvješća (BBC1, 2100, 4 svibnja 2000): »Nekada je ova zemlja profitirala od mira, sada nekolicina profitira od rata a mnogobrojni trpe posljedice.«

Afričko pitanje

Fotografije koje su bile dane grupama prikazivale su sve prethodno navedene dijelove novinskih izvješća. Prikazivale su gomile oružja, djece, mina, operacija čišćenja mina, žrtve u bolnicama, prevare s naftom, dijamante, biskupa, ljude koji se mole, palaču, izbjegličke kampove, ministra vlade i glasnogovornika UN–a. Tijekom postupka grupe su raspravljale o slikama, te su potom napisale kratku novinsku priču. Informacija se izvlači iz niza izvora uključujući i njihovo vlastito iskustvo, ali još češće informacije se uzimaju iz niza novih priča koje su vidjeli. Na primjer, u priči koju je napisao jedan od ispitanika u Glasgowu spominju se djeca vojnici, a to je izvučeno iz novinskih priča o afičkim konfliktima. To je značilo da je njihova priča uvelike bliska originalnim vijestima (Glasgow Group one, 28. kolovoza 2000): »Danas su zbog koflikta u Angoli djeca u dobi od osam godina naoružana različitim oružjem. Oružje je pronašla vlada kod pobunjenika. Razlog konflikta bila je nepravedna raspodjela državnog bogatstva. Biskup je osudio takvo ponašanje i žarko apelirao na stanovnike Angole da se zaustavi to nepotrebno ubijanje. Održao je službu Božju za lokalno stanovništvo moleći se za mirno rješenje sukoba. Moguće je vidjeti lokalne vojnike kako pokušavaju iskopati smrtonosne mine, iste one mine koje je osudila i princeza Dijana i naporno radila na tome da se to zaustavi.«

U drugoj je skupini jedan član otišao dalje od stvarnog sadržaja programa kako bi raspravio o trgovini oružjem i prokomentirao kako je to veza koja često nedostaje iz televizijskih izvješća (Bath group, 21. rujna 2000): »Kada pogledate slike na stolu pomislite kako je ovdje riječ o internoj razmirici, pogotovo na televiziji i slično. Ne spominje se da ljudi ondje prodaju oružje.« Ta osoba također spominje kako »bjelac želi plodove za sebe« te zbog toga postoji veća mogućnost međunarodne upletenosti u konflikt; a drugi se s tim složio. No sve u svemu, članovi skupina su doživjeli problem kao tipično afričko pitanje, kako to i potvrđuju rasprave skupine iz Batha:

— Respondent 1 (muško): »Oni se ne mogu brinuti o sebi...«

— Moderator: »Vidi li se puno toga što doživljavate kao tragediju i borbu?«

— Respondent 1 (muško): »Ne možemo učiniti puno, zar ne?«

— Moderator: »Ali vi to zapravo uopće ne doživljavate kao nešto što s vama ima veze?«

— Respondent 2 (muško): »Što možemo učiniti? Poslati novac, ali to je najviše što se može?«

— Moderator: »Je li možda pregrubo reći da oni baš i ne znaju upravljati sami sobom?« ŠSvi su kimnuliš

— Moderator: »Bi li se većina ljudi složila s tim ili ne? ŠSvi se slažuš

U drugoj fazi zadatka, grupe su gledale stvarne programe vijesti iz kojih su fotografije i uzete. Izvješća su ih se do te mjere dojmila da su osjećali jako suosjećanje sa žrtvama. Mali broj njih je pomislio da bi britanska vlada trebala intervenirati i većina je poduprla zabranu mina. No postojalo je općeprisutno raspoloženje u tim grupama, prisutno i među onima koje smo intervjuirali u prijašnjem istraživanju, i to da je situacija u takvim zemljama beznadna te da ima malo veze s ljudima u Velikoj Britaniji. Jedina moguća reakcija za pojedinca bila je dati novac u dobrotvorne svrhe. Objašnjenja koja su se pojavljivala u pregledima vijesti koji su prikazani tim skupinama malo su mogla utjecati na tako uvriježena mišljenja o Africi. Ona su bila u skladu s popularnim pretpostavkama o tome kako je Afrika korumpirana i loše vođena. Velika većina ljudi u skupinama znala je vrlo malo o specifičnim sukobima te kako su u prijašnjim istraživanjima ljudi komentirali da se različiti ratovi i države poklapaju. S obzirom na takav sveopći nedostatak znanja, programima vijesti vrlo je jednostavno dodatno podizati razinu zbunjenosti. Na primjer, nekoliko ljudi u tim skupinama krivo su razumjeli referencu u pregledima vijesti o podrijetlu konflikta u Angoli u borbi hladnog rata. Oni su pretpostavljali da to znači da je borba još uvijek trajala, te kako je jedan od njih rekao »Amerikanci kupuju naftu, a Rusi uzimaju kamenje« (skupina jedan iz Glasgowa). Među nekim pripadnicima u skupini postojao je osjećaj da bi se možda trebalo kriviti upletenost »velikih sila«. Jedan je rekao »Amerikanci stvaraju novac... a možda ga i potiču Škonfliktš« (skupina dva iz Glasgowa, 6. rujna 2000). No sve u svemu skupine su sagledale problem kao »afričko« pitanje. Ono nije imalo ništa s njima ili s njihovim svakodnevnim životima. Dalo se naslutiti da se problemi u Africi odnose na tipično afričke čimbenike kao što su niska razina obrazovanje stanovništva u cjelini. To je očigledno iz idućeg razgovora (skupina iz Batha):

— Moderator: »A što je s velikim brojem ljudi...?«

— Respondent 1 (muško): »Oni ne mogu učiniti ništa oko toga.«

— Respondent 2 (muško): »Oni ne znaju čitati i pisati tako...«

— Moderator: »Bi li išta značilo da oni znaju čitati ili pisati?«

— Respondent 1 (muško): »Bili bi više obrazovani. Ako ne znate čitati ili pisati, ne možete zapravo otići do vlade i reći...«

— Respondent 2 (muško): »Očigledno je da smo mi kao nacija bolje obrazovani i ne bismo dopustili da se takvo što dogodi.«

Važno je ovdje reći da nitko iz skupina nije povezao probleme iz Angole sa svojim vlastitim postupcima, a postojalo je doista malo, ako uopće, osjećaja o svjetskom sustavu društveno–ekonomskih odnosa koji podupiru takve konflikte. U svom izvješću David Shukman na izvjesne načine reflektira na te šire međuodnose, na primjer u komentarima o američkoj kupovini nafte iz Angole i kretanju fondova ka Europi i Švicarskoj. No te reference nisu razrađene niti je njihov značaj objašnjen. Zbog toga one nisu uvelike utjecale na razumijevanje unutar skupina.

Društveni i ekonomski odnosi

U konačnom dijelu rasprave moderator je nastavio nizom pitanja kojima se htjelo istražiti društvene i ekonomske odnose koji podupiru konflikt što se nastavlja i nemogućnost goleme populacije Angole da ga zaustavi. Ta pitanja su se odnosila na iduće teme: (1) ulogu obrazovanja, (2) uporabu i opskrbu oružjem, (3) materijalnu potporu koflikta i (4) trgovinu i financijske veze s industrijskim zemljama. Što se tiče prve od navedenih tema, kao što smo i vidjeli, obrazovanje neki shvaćaju kao ključnu razliku između Afrike i Velike Britanije, zato što je ono utjecalo na političke odabire koje bi svaka od navedenih populacija učinila. Kako bi to istražio, moderator je naglasio skupinama da je u vlastitom profesionalnom radu upoznao brojne Afrikance koji su bili dobro obrazovani, religiozni i principijelni, ali koji nisu smjeli biti dio političkog procesa u svojim vlastitim društvima. Dakle bi li samo obrazovanje značilo ikakvu razliku otvorenoj policijskoj sili? Stajalište pripadnika grupe izgleda kao u idućem razgovoru (skupina iz Batha):

— Moderator: »Baš sam se pitao, kad biste otišli do Škorumpiranih vladaraš i rekli »Ja sam dobro obrazovan i htio bih da prestanete krasti novac«, što bi oni učinili?«

— Respondent (muško): »Vjerojatno bi vas ubili.«

Bilo je sličnog razmišljanja o prirodi moći i kontrole prisutne u ostalim skupinama (skupina dva iz Glasgowa):

— Moderator: »Ukoliko gomila stanovnika vrlo jasno ne želi da se to dogodi...«

— Respondent 1 (žensko): »No oni nemaju nikakve kontrole nad tim, zar ne? Sve te žene i djeca, kakvu kontrolu imaju? Nije baš da mogu samo dići telefonsku slušalicu ili...«

— Moderator: »Dakle, tko ima kontrolu?«

— Respondent 1 (žensko): »Muškarci.«

— Respondent 2 (žensko): »Ljudi koji stvaraju novac.«

A u ovoj raspravi u prvoj skupini iz Glasgowa:

— Moderator: »Zašto ga Šstanovništvoš zapravo ne može razriješiti?«

— Respondent 1 (žensko): »To nije u njihovoj moći.«

— Respondent 2 (muško): »Njih se ne pita ništa o tom problemu, znate što mislim.«

— Moderator: »No koga se onda pita?«

— Respondent 2 (muško): »Ponovno vašu vladu i pobunjenike.«

— Moderator: »Zašto bi se više pitalo vladu i pobunjenike nego ljude?«

— Respondent 2 (muško): »Oni imaju oružje, puške...«

— Respondent 3 (muško): »I novac.«

Ta stajališta prikazao je David Shukman u vijestima, a skupine su ih spremno prihvatile. Diskusija je nastavljena o razmatranju vanjskih odnosa koji su omogućili potpunu kontrolu populacije. Središnje pitanje ovdje bila je opskrba oružjem. Moderator je istaknuo kako Angola nema industriju naoružanja, pa se dakle pojavilo pitanje odakle dolazi oružje. Neki su tu prepoznali Istočnu Europu kao glavnog opskrbljivača oružjem, no svi su shvaćali da oružje i mine moraju dolaziti izvana (skupina jedan iz Glasgowa):

— Moderator: »Rekli ste da se to sve nastavlja zbog toga što pobunjenici i vlada imaju oružje i novac. Ima li to ikakve veze s nama?«

— Respondent 1 (muško): »Da, odakle dobivaju oružje, izvana?«

— Moderator: »Ali to nije na programu, zar ne? Angola nema industriju oružja i ne proizvodi tenkove, to je činjenica, zar ne? Odakle dolazi oružje?«

— Respondent 2 (muško): »Rusije, komunističkih zemalja.«

Moderator je tada potaknuo pitanje o tome kako se plaća oružje i mine, te su sve skupine podrazumijevale da novac dolazi od prodaje dijamanata i nafte industrijskim zemljama. Skupine su tada upitane što se dogodilo s dodatnim profitom, a moderator je istaknuo da je novac bio premješten u europske banke, uključujući i britanske. Informacije o međunarodnoj povezanosti s takvim konfliktima dostupne su u javnim medijima, te se mogu naći u različitim fragmentima koji su razbacani u nizu različitih izvora. U listopadu 2000. London Evening Standard izvijestio je o navodima o pranju fondova u Londonu pod naslovom »Banke u Cityju pomogle nigerijskom diktatoru oprati 4 milijarde funti (20. listopada 2000). U prosincu 2000, Guardian je izvijestio o energičnoj akciji protiv »krvavih dijamanata«, citirajući preporuke UN–a kako bi afrički vođe koji su trgovali mijenjajući dragulje za oružje trebali biti kažnjeni. Izvješće UN–a također je upozorilo na Švicarsku kao na tranzitnu točku za gotovo polovicu grubo obrađenih dijamanata koji su ulazili u Veliku Britaniju. Prikazano je kako je Švicarska navedena kao »zemlja podrijetla«, a njihov se pravi izvor izgubio (20. prosinca 2000). U siječnju 2001. Guardian je lansirao naslov »Naftne tvrtke optužene zbog mita u Angoli«. Spominju se navodi da »su međunarodne naftne kompanije sukrivci u pljačkanju angolskih imovine od vladajuće elite države« (17. siječnja 2001). Ti iskazi izrečeni su na Parlamentarnom povjerenstvu za međunarodn razvoj. Iako takva informacija može biti identificirana u medijima, ovdje je ključno da se na nju ne upućuje rutinski u televizijskim pričama, a kada se pojavi u medijima to biva u različitom i fragmentiranom obliku. Čini se kao da se različiti dijelovi slagalice potrebni za objašnjavanje Angole pojavljuju jedan po jedan na različitim mjestima. Nije, dakle, iznenađujuće da ima vrlo malo djelovanja na javnu svijest. U fokus skupinama tog istraživanja vrlo je malo ljudi razumjelo takve odnose i veze kada su bile prikazane u vijestima. Grupna diskusija to je promijenila. Vijesti Davida Shukmana mogle su se sada doživjeti kao da prikazuju sliku Angole vođene u korist profita dvaju postojećih skupina bandita; jedni su bili gerilci koji su kontrolirali dijamante, a drugi korumpirana vlada koja je kontrolirala naftu. Bilo je također moguće uvidjeti zašto se sukob nastavio. Dokle god je angolska ekonomija bila utemeljena na jednostavnim procesima iznuđivanja, nafti i dijamantima, mnoštvo stanovništva nije bilo. A to je bilo sve što se tražilo od vojne skupine, gerilaca ili vojske, kako bi se osigurao nastavak procesa. Industrijske zemlje su kupovale proizvod, prale novac i opskrbljivale ih oružjem, Naravno, istina je da je afrička vlada bila korumpirana, ali svako društvo utemeljeno na takvim odnosima može generirati elitu koja će to iskoristiti za sebe. Ključna razlika od države kao što je Velika Britanija je u tome što ima integriranu industrijsku i komercijalnu ekonomiju. Mnoštvo stanovništva u Velikoj Britaniji je tijekom vremena bilo u mogućnosti zahtijevati zastupanje, građanska prava i političke promjene, jer su bili u mogućnosti štrajkati, te tako utjecati na ekonomiju. To vrijedi za čartiste i rudare koji su zahtijevali pravo glasovanja od 1830–ih, kao i za vozače kamiona koji su zahijevali jeftino gorivo u studenom 2000. Ta opcija jednostavno nije dostupna mnoštvu angolskog stanovništva, ili stanovništvu nekih drugih zemalja u sličnoj poziciji, poput Sierra Leonea. Te napomene naveo je moderator u fokus grupi. Čini se očiglednim da bez tih dodatnih informacija većina u ljudi u skupinama ne bi razumjela međunarodne odnose koji su učinkovito promicali i produljavali konflikt. To je djelomično tako zbog njihovih vlastitih predodžbi o Africi, te također zbog toga što su napomene u vijestima bile djelomične i nerazrađene. Za članove tih skupina, diskusija o međunarodnim odnosima bila je poput otkrivenja. Bilo je tu i pravog iznenađenja i šoka i to zbog dva glavna razloga. Prvi je bio taj što se izmijenila njihova percepcija Afrike.

Umjesto kaosa i građanskog sukoba koji se shvaćao kao specifično »afrički«; ili kao fenomen trećeg svijeta, sada ga se razumijevalo kao proizvod niza ekonomskih i socijalnih odnosa. To je važno jer se također može shvatiti da se takvi odnosi mogu mijenjati. Kao kontrast tomu vjerovanje da su Afrikanci po naravi nesposobni voditi svoje vlastite zemlje sugerira da se ništa ne može učiniti. Drugi i najbitniji razlog je taj što su pripadnici skupina mogli uvidjeti da su ih odnosi koji su podupirali konflikt direktno upletali, na najjednostavnijoj razini, kroz njihove vlastite odluke o kupnji.

»Novi« način razumijevanja

Moderator je to razjasnio, a tada ih upitao jesu li ikada pomislili da bi kupljeni predmet poput dijamanta mogao biti povezan s takvim sukobima (skupina dva iz Glasgowa):

— Moderator: »Pomislite li ikad da svaki put kada vozite svoj auto ili kada stavite dijamant, da dijamant plaća za minu a auto za......?«

— Respondent 1 (žensko): »A to uzrokuje...«

— Respondent 2 (žensko): »Nikad nisam razmišljala o tome.«

— Respondent 3 (žensko): »Ne razmišljam o tome.«

— Respondent 1 (žensko): »O ne.«

— Respondent 3 (žensko): »Nikad se ne obazirete na sebe.«

— Moderator: »Jeste li ikada vidjeli išta na TV–u što bi vas natjeralo da uočite tu vezu, to da dijamant financira tu minu?«

— Respondent 1 (žensko): »Ne.«

— Respondent 3 (žensko): »Ne, jer to nije tako, nema tu nikakve spone, tako da znate.«

Bilo je očigledno da bi takva spoznaja utjecala na odluke o kupnji kod pripadnika skupina da su bili informirani o vezi između rata i prodaje dijamanta. To nije vrijedilo za sve i troje ljudi iz skupine iz Batha nisu se složili izloživši da na njih ne bi utjecalo da su proizvod dobivali jeftinije (skupina iz Batha):

— Moderator: »Kad biste znali da kupujete dijamant upola cijene zato što je od gerilaca...«

— Respondent 1 (muško): »Da niste vi, bio bi netko drugi, zar ne?«

— Moderator: »To biste znači bili vi ili netko drugi pa se ne biste opterećivali?«

— Respondent 1 (muško): »Da.«

— Moderator: »Bi li se itko ovdje zabrinjavao oko toga da ono što kupuje plaća mine?«

— Respondent 2 (žensko): »Ja bih.«

— Respondent 3 (muško): »Da.«

— Respondent 4 (muško): »Možda bih zbog mina.«

Za većinu ljudi u skupinama rezultat povezivanja njihova vlastitog ponašanja i događaja u Africi bio je i šok i osjećaj otkrića kao da su prosvijećeni »svetim saznanjem« koje im je »otvorilo oči« (skupina iz Batha):

— Respondent 1 (muško): »To mi je svakako otvorilo oči...«

— Moderator: »Jeste li to ovaj put bolje shvatili s obzirom na diskusiju?«

— Respondent 1 (muško): »Ovaj put bolje zbog diskusije.«

— Respondent 2 (muško): »Da.«

— Respondent 3 (muško): »Bez sumnje.«

— Respondent 1 (muško): »Sva naša shvaćanja već su se ponešto promijenila zbog ovoga.«

Skupina u Glasgowu o saznanju je progovorila kao o otkrivenju i o učinku koje bi imalo na stanovništvo u cjelini (skupina jedan iz Glasgowa):

— Respondent (žensko): »Mnogima bi, mislim, otvorilo oči, kada bi čuli da ljudi kupuju toliko litara nafte ili benzina ili čega već, a to pridonosi minama i ubijanju, te bi mnogima otvorilo oči i potaknulo ih da malčice više promisle o tome što se događa.«

Također su jasno razlučili sagledavanje problema kao »afričkog« i njegovo povezivanje s drugim čimbenicima (skupina dva iz Glasgowa):

— Moderator: »Koja je bila razlika između gledanja Švijestiš i onoga o čemu smo raspravljali? Koji su bili novi momenti?«

— Respondent 1 (žensko): »Otkriće da se bogatstvo možda koristi kako bi se pronašao lagodniji način života za nas zapadnjake.«

— Respondent 2 (žensko): »I to da mi pridonosimo tomu.«

— Respondent 1 (žensko): »To sam definitivno povezala kada smo počeli o tome raspravljati. Nakon što bih odgledala program ne bih razmišljala o tome. Još uvijek bih to izdvojila kao njihov problem.«

— Respondent 3 (žensko): »To je njihov problem.«

— Respondent 1 (žensko): »Ali nije bio dok mi nismo počeli raspravljati kako bismo zapravo shvatili da je upleteno puno više toga od samih ljudi iz Angole. Upletene su i druge zemlje. Upleteni su i drugi pojedinci.«

Također im je jasan i utjecaj informacije o međunarodnim odnosima na proces njihova vlastitog shvaćanja. Shvatili su razliku između gomile zbunjujućih slika vijesti i razlikovanja jasnih koncepcijskih veza (skupina dva iz Glasgowa):

— Respondent 2 (žensko): »Kada sam pogledala sve ove fotografije, može ih se gledati kao odvojene fotografije.... Mogle bi imati odvojene priče. Sve dok ne vidiš prvi, pa čak i drugi film, sve do same diskusije, ne možeš sve to spojiti i reći kako znaš o čemu je tu riječ. Bolje sada shvaćam što je uzrok svemu tome i tko je upleten... Sve mi to sada ima puno više smisla...«

— Respondent 2 (žensko): »Od kada pratim vijesti, uvijek je bilo nešto o Africi ili tako nečemu na vijestima. Sada shvatiš zašto se to događalo tako dugo; upleteno je toliko bogtstva, i toliko drugih ljudi da doista ne znaš.«

— Moderator: »Nije baš teško za razumjeti, zar ne?«

— Respondent 1 (žensko): »Ne, nije.«

— Respondent 2 (žensko): »Onda kada povežete očigledno.«

U grupama je postojao osjećaj iznenađenja na taj »novi« način razumijevanja, i svima je bilo potpuno jasno da ne bi bilo dopušteno na ovaj način objašnjavati sukob u Angoli na televiziji. Skupine su bile uvjerene da bi to vlada cenzurirala. To nije bila tema koju je započeo moderator već se spontano javila u svim grupama, u idućim razgovorima (skupina jedan u Glasgowu):

— Respondent 1 (muško): »Vlada vam ne bi dopustila da izađete s takvim stvarima. To bi se izrezalo, zar ne?«

— Moderator: »A što bi se reklo?«

— Respondent 1 (muško): »Ići u tako puno detalja. Ne kupujte dijamantno prstenje i ne kupujte tako puno benzina i... Kad bi se to pojavilo na programu, bilo bi izrezano, zar ne?«

— Moderator: »Mislite li da vlada samo ne bi dopustila da se tako što kaže?«

— Respondent 1 (muško): »Ne mislim tako.«

— Respondent 2 (muško): »Riječ je o previše novca.«

A u drugoj skupini iz Glasgowa:

— Respondent 1 (žensko): »Mislim da bi to ljudi smatrali skandaloznim.«

— Respondent 2 (žensko): »Da.«

— Respondent 1 (žensko): »Ali zašto ne objasniti poruku? Zato što vlada ne želi da se tako osjećamo.«

— Respondent 2 (žensko): »To je razlog zašto nam ne kažu.«

— Respondent 3 (žensko): »Ima li tu nešto tajnovito?«

A u skupini iz Batha:

— Respondent 1 (muško): »Ja jednostavno smatram da bi trebalo biti više vijesti o tome da je Amerika upletena.«

— Respondent 2 (muško): »Kad bi se reklo da je Velika Britanija dio tog došlo bi do bjesomučnog napada.«

— Respondent 3 (muško): »Svi bi postavljali pitanja...«

— Respondent 2 (muško): »To prvo ne bi rekli političari, jer bi bili zabrinuti da će ih se 'nogirati'.«

— Respondent 4 (muško): »Oni u svakom slučaju vjerojatno ne bi dopustili da se program pušta.«

»Izbalansirani« interesi

Oni su bili uvjereni da su novinari bili cenzurirani. Dvojica novinara BBC–a Vin Ray i David Shukman, bili su doista prisutni kod skupine iz Batha, te su u tom dijelu bili pozvani da se priključe raspravi. Prvo pitanje njima usmjereno uslijedilo je direktno nakon komentara o cenzuri:

— Respondent 1 (muško): »Mogu li vas samo upitati, jeste li pod utjecajem hijerarhije u onome što imate reći?«

— David Shukman: »Ne uopće.«

Nakon toga novinar nastavlja argumentirati da je jedina vrsta cenzure ona nad slikama koje mogu biti prikazane i to na temelju činjenice da mogu uvrijediti ili biti previše šokantne:

— David Shukman: »Smatramo da bi neki ljudi bili previše uvrijeđeni ili šokirani zbog nekih slika. Na primjer, dvanaestogodišnji mladić koji je izgubio noge do koljena dok doktor u bolnici opisuje kako je skandalozno što su bile postavljene nove mine prouzročivši da sve bude još gore. Ponudio nam je mogućnost ulaska u operacijsku salu kako bismo vidjeli iduću fazu amputacije. Odgovorio sam da to ne možemo učiniti niti to prikazati. To je vrsta cenzure za koju smo se odlučili pokušavši dokučiti čemu bi gledatelji mogli doista prigovoriti, odn. zbog čega bi mogli biti povrijeđeni, te s čim se mogu nositi.«

To gledište potvrđuje Vin Ray:

— Vin Ray: »Dobivamo najviše pritužbi zbog uporabe slika nego zbog ikoje druge stvari. Kad god ste vani na terenu i vidite što se doista događa, poželite da to vide i gledatelji koliko god jezivo bilo, kako bi shvatili kako je to, problem je u tome što ljudi to isključe.«

Očigledno pitanje koje slijedi jest, ako nema cenzure osim one na temelju »ukusa«, zašto nije naglašena uloga industrijskih zemalja i njihovih moćnih interesa? Poslije je u diskusiji David Shukman napomenuo nešto zanimljivo vezano uz britanske naftne tvrtke i vladinu politiku. Ponovno ga je član grupe upitao što može reći:

— Respondent 1 (muško): »Možete li na TV–u reći išta što vam se sviđa o vladi i onome što se događa? Vezano uz ovo, biste li mogli reći da su ovo krvavi dijamanti i da je to što se događa krivnja vlada i stati tomu na kraj?«

— David Shukman: »Kad bi to bila krivnja vlade, a ja o tome imam dokaz, tada bih to mogao reći. Sve je to indirektno vladina krivnja. Moglo bi se reći da britanske naftne kompanije kupuju angolsku naftu i ona završava u našem dvorištu a novac odlazi angolskoj vladi...«

— Respondent 1 (muško): »Što mislite kakav bi to bio udarac za našu vladu?«

— David Shukman: »Ne znam. Kad bi se dovoljno ljudi zanimalo za činjenicu da tvrtka British Petroleum dobiva naftu iz Angole te da novac nestaje u džepove angolske vlade, a završava kupnjom oružja i sličnog, ljudi možda ne bi željeli kupovati britansku naftu... Zasigurno bi se tu mogla napraviti veza i tada ne bi bila cenzura o tome.«

Nakon toga on komentira da su oni planirali napraviti intervju s naftnom kompanijom u Angoli, ali da je on bio otkazan:

— David Shukman: »Kako to već zna biti, nadali smo se napraviti intervju s tvrtkom British Petroleum u Angoli, no oni su otkazali u zadnji tren. Prvo sam pomislio da nisu željeli razgovarati o tome, ali to ne mogu dokazati. Nikada ne možete zasigurno znati zašto je netko otkazao. Malo bismo više o tome saznali da je došlo do intervjua.... Nema cenzure na način kako biste ju vi doživjeli. Svaki novinar BBC–a ima svoja vlastita načela o nepristranosti i pravednosti, stoga ako želite optužiti British Petroleum, vjerojatno biste željeli prozvati British Petroleum da odgovori na optužbe koje biste naveli u izvješću kako biste bili pravedni.« No logika te situacije bila bi da ako bi se naftne kompanije odbile pojaviti sve bi optužbe nestale. Ta definicija potrebe za ravnotežom mogla bi zapravo uzrokovati povećanu neuravnoteženost u danim objašnjenjima. To također uzima nedokazano dokazanim o tome tko je imao pravo i moć inzistirati na »ravnoteži.« Po svemu sudeći nije bilo problema u tome da se optuži afrička vlada za korupciju niti ikakve potrebe u uravnotežavanju optužbi s intervjuom koji brani njihove zapiske. To ne znači da optužbe nisu bile točne. One vrlo vjerojatno jesu bile, kao što su to i optužbe protiv naftnih kompanija ili banaka u Londonu. Ali jasno je da će neki interesi vjerojatno više zahtijevati »ravnotežu« i stvarati probleme istraživačkom novinarstvu od ostalih. Drugo područje grupne diskusije koje je najviše zainteresiralo novinare bile su moguće promjene koje bi mogle biti napravljene u samoj strukturi dijelova vijesti. Kako bi se ključna pitanja i objašnjenja mogla jasnije prenositi publici? Shvaćanje grupe bilo je da bi ista trebala biti naglašena u pregledu vijesti, dok bi postupci ljudi u Britaniji i posljedice istih u inozemstvu trebali biti naglašeni:

— David Shukman: »Razgovarali smo o tome da razjasnimo neke stvari, slušajući vaše rasprave, čini mi se da je jedna od stvari koju ste svi zamijetili, a to je da ste mogli voziti auto u čijem rezervoaru je angolska nafta ili nositi dijamantni prsten s angolskim dijamantom kojim je plaćena mina. Da smo to rekli na početku novinskog izvješća.......... biste li sjeli i poslušali?«

— Respondent 1 (muško): »Kad pripremate ovakvo izvješće i što god već morate napraviti u Angoli, da ste ovo stavili prvo, mislite da je to moglo natjerati ljude da prate, da, mislim tako.«

— Respondent 2 (muško): »Nehotice i vlada plaća također za to.«

— Respondent 1 (muško): »A tu ulazi zapadnjačka korupcija i mislim da bi to otvorilo oči mnogima...«

— Respondent 3 (muško): »Mislim da jednostavno trebate šokirati ljude. Ako želite napraviti priču, mora započeti krvavo, s rukama i nogama ili tišinom ili Šriječimaš da ste vi ovo prouzročili...«

— Respondent 1 (muško): »Kao što ste rekli, dobili biste tisuće pisama, ali ne biste nikog spriječili u gledanju vijesti iduće večeri.«

Dvije su činjenice jasno izašle na vidjelo, a izrečene su kao »trebate ovo nekako dovesti u vezu s nama« i potreba »da se tomu stane na kraj i objasni što se događa.« Konačan i važan rezultat koji je bio očigledan u svim skupinama, bila je znatno povećana razina zanimanja za tu temu onog trena kada je konflikt bio shvaćen kao posljedica sustava odnosa u koje su na izvjestan način bili upleteni i članovi skupina. Tu promjenu u razini zanimanja primijetili su novinari. David Shukman (2000) reflektira o njoj u svojoj vlastitoj priči o iskustvu s fokus grupama o kojima poslije piše za The Independent: »Stavovi su se mijenjali. Gledanje mojih izvješća potaknulo je interes za Angolu, ali je potaknulo raspravu o mogućim vezama s Velikom Britanijom i potaknulo stvarno zanimanje... Diskusija je postajala živa. To su bili ljudi koji su argumentirali svoje stavove i nisu željeli da ih se prekida ili patronizira. Za tu skupinu, strane vijesti koje nisu baš uvijek omiljene vijesti, postajale su stimulirajuće.«

Zaključci

Postoji niz ključnih činjenica koje rezultiraju iz našeg istraživanja. Prva je da televizijska publika općenito vrlo slabo poznaje događaje u zemljama u razvoju ili velike međunarodne institucije ili odnose. To je djelomice posljedica TV izvještavanja koja se obično usredotočuju na dramatične, nasilne i tragične slike dajući pri tome vrlo malo konteksta ili objašnjena prikazivanih događaja. Razvoj televizije utemeljen na sirovom shvaćanju ocjena publike vjerojatno će još pogoršati tu situaciju. Ironija je što u pokušaju hvatanja pozornosti publike tvorci programa zapravo stimuliraju vrlo negativna stajališta prema zemljama u razvoju i drugim međunarodnim pitanjima te dugoročno smanjuju zanimanje publike. Također smo spoznali da će zbog nedostatka različitih objašnjenja o novostima publika i neki novinari »popuniti praznine« onim što su postojeća postkolonijalna shvaćanja o Africi i prirođenim slabim stranama Afrikanaca.

Naše novo istraživanje s novinarima BBC–a pokazalo je da objašnjenja ključnih odnosa koji povezuju industrijske zemlje s kofliktima zemalja u razvoju može proizvesti značajne promjene u razumijevanju i stajalištima skupina publike. Ključna činjenica je da je sukob u Angoli bio smješten u svjetski sustav trgovinskih i političkih odnosa u kojima su sami članovi skupina odigrali svoju ulogu. Značaj toga je da je to bilo shvaćanje ključnih odnosa koji su nešto promijenili i značili da je publika mogla povezati različite elemente priče s vijesti kako bi došli do suvislog objašnjenja. Sada već nekoliko godina u emitiranju postoje argumenti o potrebi boljeg informiranja i objašnjavanja u programima vijesti. To je rezultiralo zahtjevima za duljim pregledima vijesti, dubinskim intervjuima i detaljnijim prikazima. Takve promjene mogu doista odigrati ulogu, no trebali bismo zapamtiti da se publika može izgubiti u detaljima, a da dulji intervjui s neiskrenim političarima mogu samo pridonijeti zbunjenosti.

Važna je činjenica za novinare potreba sažimanja ključnih odnosa koji objašnjavaju događaje o kojima izvještavaju, reći zašto su važni te kakve veze imaju s publikom. Na te odnose treba rutinski uputiti u pričama s vijesti, budući da se ne može pretpostaviti da ih je publika čula i razumjela prvi put ili da doista pažljivo gleda svaki pregled vijesti.

Ključni rezultat našeg rada je taj što su skupine publike pokazale povećano zanimanje kada su shvatili ekonomske i političke veze koje podupiru rat. Izvješća Davida Shukmana bila su posebno utjecajna i izazvala su vrlo jaku emotivnu reakciju na žrtve sukoba. No to je popratio i osjećaj da je situacija beznadna, te da je u biti »afrički« problem. Bila je to promjena percepcije koja je uzrokovala povećan interes. Konačno, ako sagledamo svjetske vijesti u cjelini, čini se jasno da je većina problema koje iskuse gledatelji posljedica postupaka i prakse samih televizijskih tvrtki. Ako ih ne smatramo odgovornima za masovnu proizvodnju neznanja, oni su ti koji će trebati izjednačiti tekuće prioritete izvještavanja i potrebu valjanog informiranja publike.

Prevela Sanda Katavić

Literatura

Beattie, Lisa, David Miller, Emma Miller and Greg Philo (1999), »The media and Africa. Images of disaster and rebellion.« In: Greg Philo (ed.), Message received. London: Routledge, 1999.

Enzensberger, Hans (1974), The consciousness industry. New York: Seabury Press, 1974.

Glasgow Media Group (1976), Bad news. London: Routledge, 1976.

Glasgow Media Group (1980), More bad news. London: Routledge, 1980.

Glasgow Media Group (2000), »Content study and audience studies.« In: Department For International Development (DFID), Viewing the world. A study of British television coverage of developing countries. London: Department For International Development, 2000: 15–145.

Herman, Edward, and Noam Chomsky (1988), Manufacturing consent. New York: Pantheon, 1988.

Hilsum, Lindsey (1995), »Where is Kigali?« In: Granta, 1995, 51 (Autumn), 72–84.

Philo, Greg (1990), Seeing and believing. London: Routledge, 1990.

Philo, Greg, and David Miller (2000), Market killing. London: Longman, 2000.

Philo, Greg, Lindsey Hilsum, Lisa Beattie and Rick Holliman (1999), »The media and the Rwanda crisis. Effects on audiences and public policy.« In: Greg Philo (ed.), Message received. London: Routledge, 1999.

Rock, Paul (1973), »News as eternal recurrence.« In: Stan Cohen and Jock Young (eds), The manufacture of news. London: Constable, 1973.

Schechter, Danny (1988), The more you watch the less you know. New York: Seven Stories Press, 1988.

Shukman, David (2000), »Watching them, watching me.« In: The Independent, 7 November 2000.

Stone, Jennie (2000), Losing perspective. Global affairs on British terrestrial television, 1989–1999. London: Third World and Environment Broadcasting Project, 2000.

Third World and Environment Broadcasting Trust (2000) (3WE), »Production study.« In: Department For International Development (DFID), Viewing the world. A study of British television coverage of developing countries. London: Department For International Development, 2000: 146–173.