Marija Malbaša — knjižničarka i muzealka Muzeja Slavonije u Osijeku

Marija Malbaša — knjižničarka i muzealka Muzeja Slavonije u Osijeku

Muzej Slavonije — danas najveći kompleksni muzej u Hrvatskoj, duge tradicije, s prošlošću u sebi, traje u osječkoj baroknoj Tvrđi više od jednoga stoljeća, nastojeći sačuvati kulturno naslijeđe Osijeka i Slavonije.

A grad, široko postavljen na temeljima antičke Murse, s ponosom će gostu — namjerniku pokazati svoju riznicu i ispričati priču o zbirci medalja, starog novca i literature osječkog veletrgovca Franje Sedlakovića, kojom je davne 1877. zaživio tada Muzej Slobodnog i kraljevskog grada Osijeka.1

Muzej je ponajprije trebao sačuvati vlastito blago, kako ono arheološko, naslijeđeno od rimske Murse, o kojoj je već 1782. godine pisao Katančić,2 tako i ono prikupljano po privatnim zbirkama te nabavljano na europskim sajmovima. Godinama je naslijeđe osječke prošlosti završavalo u muzejima Pešte, uvjetovano tadanjim društveno–političkim prilikama.3

Dobivši prostoriju u Gradskoj vijećnici u lipnju 1877. godine i čuvara zbirki — kustosa Andriju Kodrića, profesora klasične filologije, Osijek je dobio svoj muzej... lokalno osječki, on je privatan, tih i miran, te neće, neželi, a i nemože, zagrebačkom gosrostasu da škodi...... Istina je, Italijom se natjecati nemožemo bogatstvom predmeta, ali nitko nas nemože priečiti, da ne pokupimo i spasimo barem ono malo, što još nađemo od starina, svojemu rodu i domu.4

Svojemu rodu i domu, Muzej, više od stoljeća, obremenjen čestim selidbama, skučenim prostorom, financijskim problemima, nedostacima stručnih djelatnika, promjenama vlasti, ratovima koji su harali odnosivši i donosivši građu, uz ustrajno djelovanje čuvara, muzealaca, kustosa, zaljubljenika u svoj posao, kojih je na sreću ovaj grad imao. Imena Vjekoslava Celestina, Josipa Bösendorfera, Danice Pinterović, Marije Malbaše u svakoj su zbirci Muzeja Slavonije, njezin začetak i ustroj.

I kako, katkad, u struci koja je digitalizacijom građe, naprednom tehnikom i razradom pravila, odvojila čuvara–kustosa od njegove zbirke, učinivši ga tek pukim administrativcem, valja posegnuti za tekstom svojega prethodnika, koji je počinjao i završavao predmetom, muzejskim predloškom, uklopljenim u priču, okruženjem kao najvažnijom referencom.

Prvi kustosi,5 osim brige o raznovrsnim zbirkama,6 koje su već u samom početku profilirale Muzej Slobodnog i kraljevskog grada kao kompleksan, vodili su i kompletnu dokumentaciju — obradu građe u stručnom inventarnom i kataložnom smislu.

Celestin je tako od svojeg imenovanja za kustosa 1893. godine, redovito predavao latinski, grčki, hrvatski i njemački jezik7 na osječkoj gimnaziji, ali je u Muzeju uredno vodio muzejsku dokumentaciju... tako da se kroz to razdoblje njegovog djelovanja može dokumentirano pratiti rad Muzeja u cjelini, pojedinih fondova, rast pojedinih zbirki i drugo. Sačuvana je sva službena dokumentacija koja se odnosi na Muzeja, između ostalog i evidencija o posuđenim knjigama i predmetima.8

Zanimanje za svaki predmet koji će obogatiti fond, tada još nevelikog muzeja, koji brojem predmeta, ali i gradskim zalogajima koje je tako neredovito primao, nije mogao biti konkurencija europskim muzejima. Bio je to, na neki način, Celestinov muzej, u kojem i za kojeg je njegov čuvar živio.

Otkupljuje tako Celestin osječke kalendare tiskane u Pešti i Osijeku, poziva građanstvo da za Muzej prikuplja sitni tisak, plakate, razglednice, novine, etnografski materijal,9 stvarajući temelje zavičajne zbirke osječkih tiskovina... Još imade mnogo raznih predmeta, za koje se sada misli, da su bez vrijednosti, pa ipak za koju godinu ne će se više naći ni jedan primjerak, a bio bi vrijedan, da se spremi...10

Prvi od ratova koji je zadesio Muzej ostavio je traga na njegovim zbirkama iseljenim i uskladištenim u podrumskim prostorijama te ogorčenje u zapisima čuvara, koji, bojeći se da ne sačuva povjereno mu blago, apelira na svijest i savjest sugrađana.

Pakirajući raritetnu knjižnu građu u jesen '91. prisjećala sam se Celestinovih riječi.

I poraće, nesklono Muzeju, tek se 1925. godine, zaključkom Gradskoga poglavarstva o potrebi obnove Muzeja, u kojem su izdvojeni: Arheološki odjel, Numizmatički i Knjižnica,11 počelo skrbiti o muzejskoj građi.

Vrlo često Celestin ističe potrebu za nabavkom stručne literature, kako domaće tako i strane. Nabavlja se, napose, arheološka literatura, kojom se koriste i domaći istraživači.

Uz redovitu nabavu stručne literature, Muzej se bogati i vrijednim zbirkama raritetne građe. Važno je spomenuti, u Celestinovo vrijeme otkupljenu, zbirku osječkog bibliofila Oskara Frimla Antunovića.12

Velika pomoć Muzeju — njegovu čuvaru Celestinu, ali i kulturnom životu Osijeka, osnivanje je i djelovanje društva — — Arheološkoga kluba »Mursa« 1933. godine.13

Uglednici grada,14 zabrinuti za kulturu grada i nebrigu spram kulturne baštine, osnovali su društvo koje bi pod svoju zaštitu uzelo Muzej, pružajući mu pomoć u svakom pogledu, no inicijative je bilo i za rješavanje cjelokupnog pitanja kulturnog života grada.15

Odlaskom Celestina, koji je četrdeset godina uložio u Muzej te mu bio vjeran do smrti 1936. godine,16 zaokruženo je vrijeme utemeljenja, borbe, prihvaćanja i priznanja djelatnosti koja će u desetljećima nakon Celestina, u sredini i vremenu ne uvijek sklonom, iznjedriti pojedince čijim ćemo se djelima neprestano vraćati.

U prvom, i nažalost do danas jedinom, Vodiču kroz Gradski muzej17, tadašnji direktor dr. Franjo Buntak18 daje sliku fonda i stanja zbirki osječkoga Muzeja, smještenog tada u devet prostorija na Mažuranićevu vijencu. Kompleksni Muzej ponudio je u svom stalnom postavu pregled zbirki od prapovijesti do današnjeg dana. Buntak ističe da se... muzej kroz vrijeme od više od šezdeset godina sve više širio, razvijao i bogatio. Danas je on smješten u lijepim, iako svrsi potpuno ne odgovarajućim prostorijama, zbirke su njegove sistematski i pregledno uredjene i pristupačne svakome. Te zbirke imaju naročito značenje i vrijednost za sam grad Osijek...

Studirajući povijest umjetnosti i klasičnu arheologiju, Buntak je i te kako imao smisla za muzejski rad, jednako cijeneći različite zbirke, držeći ih dijelovima mozaika bogatog osječkoga kulturnog naslijeđa.

Poput svoga prethodnika ističe potrebu za valjanom stručnom literaturom u Muzeju, kao i za vrijednom starom, napose zavičajnom knjigom, kao još jednom odrednicom muzejskoga poslanja. U njegovu Vodiču opisan je i izložbom obuhvaćen i najvrjedniji dio osječkih tiskovina.19

Početkom Drugoga svjetskog rata, u lipnju 1941. godine dr. Buntak odlazi u Zagreb, a za čuvara osječkih muzejskih zbirki dolazi dr. Josip Bösendorfer, tada umirovljeni direktor osječke Realke. Još jedno jako stručno ime, ugledni povjesničar, dopisni član Akademije, koji se i prije svojom aktivnošću u »Mursi« i te kako zauzimao za muzejsku stvar.

I budućnost Muzeja, kolikogod bremenita u vremenima koja slijede, imala je na čelu iskusnog znanstvenika, koji je poticao prikupljanje kulturno–povijesnog materijala, a napose knjižne građe za Muzej20, spasivši tako golemo kulturno blago.

Za vrijeme II. svjetskog rata bio je evakuiran i prostor Muzeja, ali je praćenjem zbivanja na terenu, naročito dr. Bösendorfera, povučeno je u Muzej i spašeno mnogo obiteljskih knjižnica, arhivalija, rasformiranih knjižnica.21

Shvativši tek s jeseni '91. Bösendorfera, u tada već ozbiljnim godinama, i dr. Danicu Pinterović, kako zajedno s osječkim srednjoškolcima sklanjaju u Muzej knjige i arhiv Klasične gimnazije: školske imenike, zapisnike, gimnazijsku zastavu, udžbenike.22

Ne dopustiti da nestane dio naše prošlosti, jer s njom u zaborav odlazimo i mi.

Osnutkom KOMZ–e23 i osječki je Muzej bio zadužen skrbiti se o napuštenim slavonskim dvorcima i evidentirati kulturno–povijesni materijal koji će biti dopremljen u Muzej.24

Količina građe koja je pristizala u Muzej potaknula je narodnu vlast da najstarijoj kulturnoj instituciji u gradu dodijeli zgradu bivšega Gradskog poglavarstva, u kojoj se dijelom i danas nalazi.

Posebno obogativši knjižni fond — Muzej je došao do građe bivših ustanova i društva (Knjižnice Gradskog načelstva, Trgovačko– obrtničke komore), ali i do knjižnica vlastelinskih obitelji Prandau — Normann iz Valpova i Pejačević iz Našica.

Upravo je dr. Danica Pinterović dolaskom u Muzej počela stručnu obradu knjižnog fonda.25

Rezultat znatnog povećanja fonda muzejskih zbirki te useljenja u novu zgradu bilo je svečano otvorenje Državnog muzeja 17. studenog 1946. godine. Entuzijazam, znanje i sposobnost dvoje muzealaca — dr. Josipa Bösendorfera i dr. Danice Pinterović, uz pomoć mnogobrojnih osječkih zaljubljenika u prošlost i štovatelja baštine vratila je Osijeku Muzej, no ne samo zgradu s izložbenim vitrinama već i naviku dolaženja na izložbe, razgovora o njima, zanimanje za arheološke lokalitete i etnografsku baštinu, mjesto čitanja i druženja s knjigom, kako onom starom — muzealnom, tako i s onom stručnom.

Osječki muzealci pokrenuli su prvo muzejsko glasilo — Osječki zbornik 1942. godine26 i u njemu trajno zabilježili svoje poslanje.

Pedesete godine dvadesetoga stoljeća otvaraju nove stranice u povijesti Muzeja u Osijeku, ali i u muzejskoj djelatnosti uopće. Povezivanje muzejske i konzervatorske struke rezultiralo je strukovnim udrugama na razini Hrvatske te stvaranjem podružnica na regionalnoj razini.

U osječkome Muzeju intenzivira se izložbena i izdavačka djelatnost, ali pristiži i novi stručni djelatnici, specijalizirani za određena područja.27

U knjižnicu Muzeja iz Ženske realne gimnazije, rasadišta osječkih muzealaca, dolazi 1951. godine profesorica Marija Malbaša. O knjižnici koju je preuzela piše:

Biblioteka Muzeja Slavonije u Osijeku prelazi okvir jedne priručne muzejske biblioteke i ona po svom karakteru predstavlja poseban odjel muzeja, kao što su posebni odjeli arheologije ili numizmatike.

Ova je biblioteka osnovana prije 75 godina kada je osnovan i muzej i s njime je zajedno rasla i razvijala se, te odražava sve razvojne faze muzeja i s njime čini jednu organsku cjelinu. Već sami osnivači uključili su u svoj sabirački rad i sakupljanje starih knjiga, te su pored literature potrebne za rad, sakupljali i nabavljali knjige iz 17, 18. i 19. stoljeća, na koje su nailazili na području grada Osijeka ili na području Slavonije. Time je izvršen ne samo bibliografski i konzervatorski rad, nego i rad historičara, jer se na tim knjigama može proučavati koji su kulturni utjecaji djelovali na ovom području i kakav je bio stupanj obrazovanosti onih generacija koje su te knjige nabavljali za svoje potrebe... Svaki njezin odjel predstavlja jedan dio osječke ili slavonske prošlosti, pa prema tome spada u muzej gdje se čuvaju spomenici prošlosti.28

Čvrsto uporište u Muzeju, njezino rađanje iz baštine, kako one knjižne tako i neknjižne, svrstavajući ju u jedan od odjela, knjižnicu Malbaša, baš poput svojih prethodnika, definira muzealnošću.

U svakoj muzejskoj biblioteci naći će se dvije vrste knjiga: one koje služe za stručni i naučni rad kao što su priručnici, građa i stručna literatura i one druge koje dospijevaju u muzeje iz različitog razloga a sa muzejskom strukom nemaju direktne veze. Ni ovu grupu knjiga muzealac neće smatrati balastom, iako neupućeni često na to tako gledaju, već će ih smatrati kulturno–historijskim materijalom koji će se čuvati kao i ostali kulturno–historijski materijal sa svoga terena.29

Ističući osnovno poslanje muzejske knjižnice — nabavku stručne literature te prikupljanje stare i rijetke knjižne građe, uz postojeće fondove, Malbaša je ustrojila jedinstveni tip znanstvene knjižnice.

Godine 1953. ona broji više od četrdeset tisuća primjeraka30smještenih u pet prostorija.

Raspored građe diktiraju prostorni uvjeti, ali raspored i ustroj knjižnice po zbirkama — može se pratiti i po policama spremišta i prema inventarnim knjigama31.

Kako je u prvim godinama Muzej rastao unutar svojih zbirki arheološke, numizmatičke i povijesne građe, s pratećom literaturom, iz kojih su i nastajali odjeli, zbirke su ostale temeljem muzejskog ustroja. Knjižnica je kao jedan od muzejskih odjela zadržala postojeće cjeline. Cjelovite su tako već spomenuta knjižnica Weissmann,32 Knjižnica Normann–Prandau,33 Gimnazijska knjižnica, Knjižnica Trgovačko–obrtničke komore, Radničkog obrazovnog društva.34

Poseban značaj, unutar muzejske knjižnice, Malbaša daje zavičajnim zbirkama,35 u kojima se mogu pratiti život jednog područja, njegova povijest, priroda, socijalno stanje, politička struktura, umjetničko stvaralaštvo, znameniti građani, tradicija, običaji.36

Zbirku Essekianu — osječke tiskovine od početaka tiskarstva u Osijeku — Malbaša je marno popunjavala, izdvajajući građu iz ostalih fondova, obilazeći samostane, uglednije osječke37 i slavonske obitelji, odlagališta staroga papira, osječke tavane. Rezultat dugogodišnjeg rada na zavičajnom fondu je i Osječka bibliografija.38

Od četvrtog broja Osječkoga zbornika 1954. godine svojim se radovima javlja i Marija Malbaša. Upravo od tog broja počinje objavljivati radove vezane uz povijest tiskarstva u Osijeku, tj. dijelove osječke bibliografije, koje će objediniti u već spomenutoj Osječkoj bibliografiji.39 Teme za Osječki zbornik Malbaša je redovito pronalazila u građi koju obrađuje, bilo da se dotakla zavičajnog fonda, pišući o povijesti tiskarstva u Osijeku,40 ili bibliofilskih rariteta 16. stoljeća. Prilog o nadbiskupu Mihajlu Summi potaknula je posveta zabilježena na dnu bakropisa na svili Johanna Eliasa Ridingera. Iznad posvete zapisane su teološko–dogmatičke teze Filipa Radića, koje držimo najstarijim tiskanim tekstom u Osijeku.41Bogata glazbena zbirka — većim dijelom u sklopu Knjižnice Normann–Prandau potaknula je Malbašu na promišljanje o glazbenom životu Osijeka.

Rad na stručnoj — priručnoj literaturi — potrebnoj prije svega kustosima Muzeja, ali i svim zainteresiranim korisnicima, Malbaša je unaprijedila uspostavivši međuknjižničnu razmjenu s mnogim kulturnim institucijama u zemlji i inozemstvu. Materijal za komparaciju potreban je za svaki istraživački rad kako nama tako i drugima, a do takovoga materijala moguće je doći samo preko literature. Zato se i uvriježio običaj da se naučne publikacije zamjenjuju između zainteresiranih ustanova.42 U Osječkom zborniku br. 5 objavila je Malbaša prvi put popis ustanova s kojima je objavljena razmjena 1955– 1957. U inozemstvo je Zbornik slan na adrese 93 ustanove, u 60 gradova, 20 država. Unutar država razmjenjivano je s 93 ustanove u 30 gradova. Najviše se slalo u Njemačku, Austriju, Italiju, Poljsku, a u zemlji u Beograd, Ljubljanu, Sarajevo, Skoplje, Split, Zadar, Zagreb.43 Bogata korespondencija koju je Malbaša vodila s najpoznatijim muzejskim i galerijskim ustanovama u Europi, svjedoči o prihvaćanju Osječkoga zbornika te uspostavljanju stručne suradnje među djelatnicima Muzeja Slavonije i kolega u zemlji i inozemstvu. Ustanovljena razmjena s mnogim institucijama uspješno funkcionira i danas.44

Daleko od uobičajenoga knjižničarskog posla, Malbaša vrlo često ističe nedostatak vremena za stručnu obradu — Katalogiziranje knjiga ne napreduje tako brzo kako bih ja to željela, jer je to vrlo složen i osjetljiv posao, a radim potpuno sama, počam od udaranja štampilja i lijepljenja etiketa, do slaganja cedulja u katalozima. Osim toga, zbog pomanjkanja kadrova često sam zauzeta i drugim muzejskim poslovima, koji inače ne spadaju u bibliotekarski resor. (Tako se sada bavim studijem porculana i stakla, jer treba napraviti inventar).45

Marija Malbaša započela je stručnu kataložnu obradu knjižnične građe kroz tri kataloga — abecedni, stručni i mjesni. 46

Kataloge, osim muzejskih djelatnika koriste i naučni radnici, naravno unutar zidova muzeja. Imamo i lijepu malu čitaonicu u koju nam dolaze studenti zbog izrade seminarskih radova, pa ovdje dobivaju i stručne savjete i upute, gdje će naći materijal i kojom se literaturom moraju služiti.47

Muzejska izložba, rezultat stručne obrade građe, u kompleksnom Muzeju, u knjižnici, kao jednom od muzejskih odjela, zahtijeva i od knjižničara–kustosa redovito izložbeno pojavljivanje. Knjižnična građa, pritom, postaje ravnopravnim sudionikom muzejske izložbe — muzealijom, bilo da je dio tematske priče ili pak uklopljena u zajednički izložbeni projekt više različitih muzejskih odjela. Na žalost, mnogobrojne muzejske izložbe ostale su bez pratećega kataloga, tako da o njima znamo tek iz muzejske dokumentacije ili osvrta u novinama.48

Aktivno djelujući i u Društvu muzealaca i Društvu knjižničara, ispisujući jednako uspješno i kataložne listiće knjiga i inventare muzejskih predmeta, opisujući knjigu 16. stoljeća istančano, perom povjesničara umjetnosti, Marija Malbaša doista je na najbolji način povezala dvije struke — knjižničnu i muzejsku te poput svojih prethodnika jednako odgovorno i stručno obrađivala obje vrste građe.

Ustrojila je knjižnicu koja je opsegom, vrstom građe ali i muzeološkim koncepcijom, kako je sama često isticala, prerasla okvire priručne muzejske knjižnice.

Svojim nasljednicama49ostavila je ustrojene zbirke, visoke kriterije stručne obrade, široku suradnju s muzejima, ugled i prepoznavanje u stručnim krugovima muzealaca i knjižničara.

Stoga je danas pri spominjanju knjižničarstva kao dijela informacijskih znanosti, inzistiranje na vezi muzeja i njegove knjižnice dalekovidno promišljanje knjižničarke koja je knjižnicu živjela kroz muzejske zbirke, a muzealnost spoznavala kroz spomeničku, upravo knjižničnu građu.