Marija Malbaša — godine sjećanja

Marija Malbaša — godine sjećanja

Uvod

Profesorica Marija Malbaša, viša bibliotekarica, svojom se kulturno–obrazovnom i znanstvenom djelatnošću svrstala u red poznatih građana Osijeka te je ostala trajno zabilježena u memoriji svojega Grada. Upravo nas je ta memorija Grada ponukala da se prisjetimo u ovoj 2005. godini Marije Malbaše, njezine obljetnice smrti (1995) i obljetnice (1990) izbora za počasnog člana Ogranka Matice hrvatske Osijek. Svojim radovima iz kulturne povijesti grada a posebice svojim radom iz povijesti tiskarstva i izdavaštva Osijeka1 te i bibliografskim zapisima izdavaštva Osijeka objavljenih u Osječkoj bibliografiji sv. 1. i sv. 22 ostaje u trajnom pamćenju stručno–znanstvene i kulturne javnosti Osijeka i Hrvatske. Zaslužna je za legitimiranje i prepoznavanje Osijeka kao srednjoeuropskoga grada i predvoditelja gospodarskog i kulturno–povijesnog razvoja te s pravom nazivanim »Metropola Slavonije«.

Stari Osječani, kao i oni koji istražuju Osijek, znaju za njezin »background«, njezino domoljublje i njezin stručno/znanstveni doprinos svojemu gradu.

Osijek je njezino ishodište, njezino izvorište a Beč, Zagreb, Grenoble, njezina europska obrazovanost.

Građa Knjižnice Muzeja Osijeka jest stručno/znanstveno uporište Marije Malbaše. Na poticaj svojih prethodnika i najbližih suradnika3 u Muzeju Slavonije Osijek nastavlja započeti posao na osječkim bibliografskim zapisima i povijesti tiskarstva.

Njezina intelektualna znatiželja i znanstvena akribija u mnoštvu stare i raritetne građe kao i mnoštvu dokumenata vezanih za Osijek nadahnjuju je da Osijeku ostavi zapisan povijesno kulturni, gospodarski i društveni život.

Međunarodnom međubibliotečnom razmjenom Zbornika Muzeja Slavonije uspjela je Osijek predstaviti kao srednjoeuropski grad i kulturno–povijesno europsko žarište. Danas možemo reći da je svojim svestranim obrazovanjem i znanjem stranih jezika komunicirala s mnogim kulturnim i znanstvenim institucijama Europe i svijeta.

Ove 2005. godine deset je godina od smrti Marije Malbaše, 15 godina od dodijeljenoga počasnog članstva Matice hrvatske Osijek, a uskoro ćemo njezinim imenom proglašavati najzaslužnije knjižničare Slavonije i Baranje

Marija Malbaša — petnaest godina prije

Osobno o Mariji Malbaši, dobitnici Kukuljevićeve povelje, počasnom članu Matice hrvatske Osijek, dobitnici i drugih stručnih priznanja, ne zna se mnogo izvan stručnih knjižničarskih i muzealskih krugova. Ne znam ni zna li većina članova Matice hrvatske, Ogranka Osijek, njezine zasluge za dobivanje počasnog članstva u Matici hrvatskoj.4

Prije svega, potrebno je podsjetiti se da je u Osijeku djelovao Pododbor Matice hrvatske od 1960. godine, kada je osnovan, sve do 1971. godine, kada je rad MH onemogućen. Marija Malbaša aktivna je u članstvu Matice hrvatske pa je na petoj skupštini MH 14. lipnja 1970. godine izabrana za člana Upravnog odbora, koji je bio posljednji Upravni odbor do ukinuća Matice hrvatske5

Upravo je ta peta skupština pokazala masovnost članstva MH i donijela vrlo ambiciozan program rada, koji se trebao realizirati do sredine 1972. godine. »Od kolikog je značaja bila ova skupština svjedoči i činjenica što su joj znatnu pažnju posvetila i takva sredstva javne informacije koja Matici u Osijeku nisu do tada bila odviše sklona, a napose Radio Zagreb i Glas Slavonije u Osijeku (...) Sve to govori da su vodeće snage u Matici odabrale pravi trenutak i najbolji način da izađu iz zatvorenog kruga dotadašnjeg ograničenog djelovanja i da Matičinom radu dadu dublji sadržaj i šire društveno značenje u svojoj neposrednoj okolici.«6 Matica 8. studenog 1970. proslavlja desetu obljetnicu postojanja »s čvrstim uvjerenjem i obećanjem cjelokupnog članstva kako se u drugo desetljeće ulazi s velikim nadama, poletom i odlučnošću da novi period pretvori u procvat i još jedno plodno poglavlje kulturnog života u glavnom gradu Slavonije«7

To »drugo desetljeće« nastavlja se gotovo dvadeset godina poslije, točnije 23. svibnja 1990. godine na Skupštini obnove rada Ogranka Matice hrvatske u Osijeku. Na toj su obnoviteljskoj skupštini predloženi za počasne članove dr. Dragan Mucić (počasnog predsjednika) i prof. Marija Malbaša. Obrazloženje za počasno članstvo podnijela je mr. sc. Vesna Burić riječima »Svaki od njih dao je značajan prilog svojim radom za uspješnost Ogranka u proteklom razdoblju (...)«.8

Matica hrvatska Osijek, 23. 5. 1990. Prijedlog Marije Malbaša, prof. za počasnog člana Matice hrvatske u Osijeku9

Profesorica Marija Malbaša bila je član posljednjeg Upravnog odbora Matice Hrvatske u Osijeku prije ukinuća iste, početkom sedamdesetih godina. Budući su od onda do danas prošla puna dva desetljeća, i protekom tog vremena smatramo i cijenimo da prof. Marija Malbaša treba i nadalje biti u čelnim redovima naše Matice i našeg Ogranka u Osijeku. Stoga smatramo neophodnim da prof. Malbašu zadržimo neodložno u našim redovima kao POČASNOG ČLANA. Predlažemo stoga ovoj obnoviteljskoj Skupštini da prihvati prijedlog dosadanjeg Upravnog odbora, obrazlažući ujedno mlađim članovima suštinu ovog prijedloga životopisom prof. Malbaše:

Marija Malbaša rođena je u Osijeku 1909. godine, u obitelji privatnog činovnika Janka Šustera i supruge Leonije, rođ. Fišer. Osnovnu i srednju školu polazi u Osijeku, ispit zrelosti polaže na Ženskoj realnoj gimnaziji 1928. godine. Zatim polazi na studije u Beč, Grenoble, nastavljajući i završavajući studij na Sveučilištu u Zagrebu na Filozofskom fakultetu. Boravi i u Parizu, a diplomira njemački, francuski jezik i književnost.

Od 1933. suplent je na Ženskoj realnoj gimnaziji u Osijeku. 1933–34. stipendist je Republike Francuske. U osječki Muzej prelazi 1951. godine, na posao bibliotekara kod dr. Danice Pinterović. Knjižnica Muzeja, koja je nastajala i razvijala se zajedno s Muzejom, nakon II. svj. rata prerasta stručnu priručnu knjižnicu i postaje sabirno središte za knjižno i tiskovno blago iz raznih konfiskacija i akcija sprečavanja kulturno–povijesnog blaga, kao i prihvatilište za razne knjižnice reformiranih ustanova. Tako Knjižnica Muzeja uz stručno vodstvo prof. Malbaše vrši dvojaku funkciju — po muzejsko–konzervatorskim načelima postaje čuvar ogromnog blaga starih i vrijednih knjiga (od 16. do 20. st.), a zatim ima i funkciju jedine znanstvene knjižnice za područje Slavonije i sjev. Hrvatske. Malbaša je nastavila rad izv. Akademika dr. Boesendorfera na evidentiranju zavičajne građe.

Od 1954. sudjeluje u obnovljenim izdanjima »Osječkog zbornika«, razvija osim toga razmjenu s domaćim i inozemnim institucijama, izuzetno obogaćujući fond stručne literature iz humanistike u Osijeku.

Od 1968. odlazi u mirovinu kao viši bibliotekar, nastavljajući rad u Zavodu za znanstveni rad JAZU u Osijeku.

Inače je od 1951. godine aktivno radila u Muzejskom društvu, također i društvu bibliotekara Slavonije i Baranje. Priređivala je stručne izložbe, držala javna predavanja, sudjelovala na stručnim i znanstvenim skupovima, prevodila. 1978.

(1968. V. E.) primila je cijenjenu Kukuljevićevu povelju, od 1976. počasni je član Muzejskog društva Slavonije i Baranje.

Uz brojne ostale stručne radove objavila je knjige »Povijest tiskarstva Slavonije«, te »Osječku bibliografiju« u dva toma u izdanju JAZU.

Zahvalila je prof. Marija Malbaša:

»Dragi prijatelji naše obnovljene Matice hrvatske! Neobično sam potresena ovim znakom pažnje i sjećanja na minuli rad i moj i kolege Mucića. Nadam se da nam cvatu ljepši dani nego proteklih 20 godina. Nastojat ćemo poduprijeti rad ovog Pododbora (Ogranka MH, V. E.) i doprinijeti afirmaciji kulturnog i prosvjetiteljskog rada Matice hrvatske.«10

Biografski podaci dani za prijedlog počasnog članstva u Matici hrvatskoj, pisani za prigodnu namjenu, sažetak su njezina života i rada, koje je potrebno dopuniti relevantnim podacima, važnim za iskazivanje njezina stručno–znanstvenog rada i društvenog djelovanja.

Od vremena počasnog članstva do danas proteklo je petnaest godina pa je kao prvo potrebno dopuniti osnovne biografske podatke iz personalnog dosjea.

Marija Malbaša (Schuster) rođena je 4. listopada 1909. godina u Osijeku.11

Umrla je 26. siječnja 1995. u Zagrebu, gdje je kremirana.« Posljednja je umrla od svojih najbližih suradnika dr. Josipa Boesendorfera, dr. Kamila Firingera i dr. Danice Pinterović, koji su ovjekovječili Osijek«.12

Marija Malbaša je svoju intelektualnu i obrazovnu energiju tijekom svojih radnih godina djelotvorno koristila u obrazovanju kao profesor ženske gimnazije i učiteljske škole; bibliotekar i viši bibliotekar Knjižnice Muzeja Slavonije te kao vanjska suradnica JAZU, Centra za znanstvenoistraživački rad Osijeka.13

Najplodnije razdoblje njezina stručno/znanstvenog stvaralaštva pripada razdoblju bibliotekarskog rada u Muzeju te suradnji s Centrom JAZU Osijek, kada svoj dugogodišnji strpljivi rad oplođuje izdanjima po kojima ostaje trajno prepoznatljiva u stručnim i znanstvenim krugovima, a Osijek zahvaljujući i njezinim istraživanjima i objavljivanjima bibliografija dobiva legitimitet srednjoeuropskoga grada.

Stručno–znanstvena djelotvornost Marije Malbaše počinje se realizirati u Knjižnici Muzeja Slavonije, gdje »preuzima vođenje i uređenje biblioteke koja svojim opsegom i sastavom prelazi okvire prosječne muzejske biblioteke i predstavlja tip znanstvene biblioteke«.14 Danas ta Knjižnica ima oko 100 000 primjeraka knjižnične građe od 15. do 20. stoljeća, koja je razdjeljena u dva odjela: Odjel muzealnih tiskopisa te hemeroteke. Posebno izdvajamo zavičajnu zbirku Essekianu, kao posebnu zbirku, koja je bibliografski obrađena i objavljena u dva sveska Osječke bibliografije prof. Marije Malbaše.15

Marija Malbaša, knjižničarka Muzeja Slavonije

Počeci rada Marije Malbaše u Knjižnici Muzeja Slavonije nisu bili ni jednostavni ni laki. Osim stručnih bibliotekarskih poslova, koje je morala i željela obavljati i što prije svladati stručna znanja, radila je i druge muzejske poslove.

O stručnom radu, sposobnostima te o napredovanju u bibliotekarskoj struci Marije Malbaše najbolje iščitavamo iz godišnjih ocjena rada. Tako npr. za 1955. godinu direktorica dr. Danica Pinterović navodi za Mariju Malbašu:

* U ocjeni rada za 1955. godinu izraženo je zadovoljstvo direktorice dr. Danice Pinterović radnim rezultatima:

»Sve se više razvija u odličnog bibliotekara, bibliofila i bibliografa, pri čemu joj pomaže znanje nekoliko evropskih jezika. Kao bibliotekar vješto se snalazi ne samo u svim muzejsko–konzervatorskim strukama nego i u strukama van toga kruga; kao bibliofil obraća pažnju ne samo na karakterističan ili specijalan sadržaj knjiga, već i na cijelu tehničku opremu. Kao bibliograf i dalje sakuplja i za štampu priređuje svu »Essekianu«.16

* O odnosu prema radu i radnoj disciplini za Mariju Malbašu direktorica dr. Danica Pinterović piše u ocjeni za godinu 1956:

»Nesebično, ne štedeći fizički napor, poslužuje kolege u muzeju kao i naučne radnike, profesore, nastavnike, učitelje, studente fakulteta i srednjoškolske đake stručnom literaturom. Kao blagajnik i član odbora »Murse« radi vrlo aktivno i samoinicijativno. Mnogo se zalaže na što efikasnijem raspačavanju Osječkog zbornika u Jugoslaviji i inostranstvu, te je baš i njenom zaslugom muzejska biblioteka obogaćena najmodernijom i raznovrsnom stručnom literaturom iz inostranstva.«17

Osim redovitog bibliotekarskog rada oko sređivanja i obrade velikog fonda muzejske knjižnice, bavila se posebno izradom bibliografije izdanja osječkih tiskara, radila na daljnjem prikupljanju osječkih izdanja i osnovala široku razmjenu publikacija za Osječki zbornik.18

Ta razmjena omogućila je povećanje knjižnog fonda, pa tako i raznovrsne naslove stranih časopisa. O važnosti građe, konkretno stranih časopisa koji pristižu razmjenom, dokazuje i dopis upućen iz Nacionalne i sveučilišne knjižnice Zagreb, koja traži da se za 1968. godinu popune podaci o novoprimljenim svescima, odnosno godištima jer »Podaci su, naime, potrebni i Jugoslavenskom bibliografskom institutu u Beogradu koji priprema novo izdanje kataloga tekuće strane periodike«.19

Raznolikost poslova koje je obavljala kao bibliotekar Knjižnice Muzeja najbolje se iščitava iz Dnevnika rada Marije Malbaše, pronađenog u arhivu Muzeja Slavonije Osijek.20

Dana 12. svibnja 1963. zapisuje: održala predavanje na proslavi »Murse« prepisivanje i sređivanje materijala za Zbornik. Naručivala knjige iz NSB–a potrebne za bibliografiju; u Arhivu osječkom također tragala za osječkim izdanjima; od privatnog lica dobila na poklon 2 knjige za zbirku Essekiana. Za ovo vrijeme knjižnica i čitaonica su bile frekventirane. Učenici maturanti mnogo su dolazili zbog svojih radnji; za Univerzitetsku biblioteku u Rostocku poslala podatke o osječkim novinama »Volksrecht« 1907–14; vršila narudžbe knjiga; izdavala karte i brošure za prodaju; sjednica Savjeta.21

Malbaša učestalo uz druge poslove navodi i raspačavanje Osječkog zbornika pa 20–25. siječnja 1964. godine navodi uz slanje Zbornika i korespondenciju u vezi s time; u inventarnim knjigama provela sve dopune i načinila reviziju brojnog stanja knjiga sa stanjem 31. XII. 1963.22

Iz Dnevnika se iščitava i korespondencija s istraživačima koji joj se obraćaju za određenu građu, tako npr. navodi 17. II. 1964: »Iz Požege prof. Potrebić (Potrebica, V. E.) traži podatke za izvještaje požeške gimnazije.23

Nisu samo zabilježeni poslovi nego i elementarna nepogoda (potres) koja se dogodila 13. IV 1964: katalogiziranje (upisivanje u inventarnu knjigu), rad u spremištu. Prekid zbog potresa.24

Osim redovitih poslova u Dnevnik zapisuje i svoje aktivnosti u Društvu bibliotekara Hrvatske i Klubu »Mursi«.25

Rad Marije Malbaše nije se ograničavao samo na poslove u Knjižnici i Hemeroteci, nego je radila i druge muzejske poslove s obzirom na stalan nedostatak stručnih radnika Muzeja.

Rad u stručnim udrugama

Uza sve stručne poslove posebno je iskazivala svoju aktivnost u stručnim udrugama. Već u ocjenama rada direktorica Muzeja dr. Danica Pinterović navodi aktivnost Marije Malbaše u stručnim udrugama, npr. navodeći »Mursu« te Društvo bibliotekara Hrvatske i dr.

Naime uz Muzej je od 1933. godine aktivno djelovao Arheološki klub »Mursa«, poslije Društvo prijatelja starina »Mursa«,26 u kojem se Malbaša dolaskom u Muzej aktivira, a od godine 1952. član je upravnog odbora Društva.27 Deset godina poslije u njezinu Dnevniku rada za godinu 1962. nalazimo sljedeće podatke o »Mursi«: Pripreme za godišnju skupštinu »Murse« (29. 10); Radila na blagajničkom izvještaju za godišnju skupštinu Murse (30. 10); bila u redakciji »Glasa Slavonije« zbog članka o »Mursi« (14. 11); pisala zapisnik s godišnje skupštine »Murse« (17. 11) Godina 1963. u znaku je aktivnosti Murse: Rad za Mursu–prikupljanje podataka u vezi s muzičkim životom u Osijeku. Čitanje literature s tim u vezi. (1–5. 03.; Organizacija sjednice Upravnog odbora Murse (19. IV); sjednica Murse (22. 04); predavanje na proslavi Murse (9. 05.) Predmnijevamo da je sve do odlaska u mirovinu bila aktivna u« Mursi« Koliko je značenje u radu« Murse« Marije Malbaše govori sljedeći podatak naveden u publikaciji Arheološki klub Mursa: »Smrću ili odlaskom u mirovinu najstarijih članova i pokretača društva kao što su J. Boesendorfer, K. Firinger, Danica Pinterović i Marija Malbaša potpuno se ugasio rad »Murse«.28

Stručno osoblje muzejskih i srodnih struka u Slavoniji organiziralo se 1951. godine zajedno sa svojim ustanovama u slavonsku podružnicu muzejsko–konzervatorskih radnika sa sjedištem u Osijeku pa i M. Malbaša sudjeluje u osnivanju Podružnice. Više je godina obavljala razne funkcije u upravnom odboru Podružnice, a poslije Muzejskog društva Slavonije i Baranje.29

Povjerenik Društva bibliotekara Hrvatske

Godine 1951. Marija Malbaša je jedina u Osijeku u zvanju bibliotekara postala prvim povjerenikom Društva bibliotekara Hrvatske za Osijek. »Već u svibnju 1951. osnovano je povjereništvo u Osijeku (Marija Malbaša)«30

Podaci o radu Povjereništva Društva bibliotekara Hrvatske Osijeka mogu se iščitavati iz izvještaja godišnjih skupština Društva kao i u stručnom glasilu Vjesniku bibliotekara Hrvatske. U Pregledu rada DBH od godine 1954–1957. saznajemo da je Osijek imao 1954. godine Povjereništvo, a Rijeka i Zadar podružnice. Godine 1957. Osijek ima 8 članova Društva, dok Rijeka ima 35 članova, Split 16, Zadar 11 itd. O konkretnim aktivnostima Društva zapisano je: »Da bi poboljšali rad na svom području, održavali su tečajeve za knjižničare sindikalnih knjižnica (Osijek), seminare za knjižničare općinskih i seoskih knjižnica (Osijek, Rijeka...)«.31

Identične aktivnosti Društva navodi Marija Malbaša u članku o Gradskoj knjižnici u Osijeku: »Aktivnost te Knjižnice očituje se i u organizaciji tečajeva i seminara za knjižničare sindikalnih i seoskih knjižnica, kojih je bilo već nekoliko«.32

Taj podatak o zajedničkom programu rada Društva i Gradske knjižnice najbolje nam govori o malom broju članova Društva (8), odnosno stručnih djelatnika, koji su uglavnom iz Gradske knjižnice Osijek.

Za 1963. godinu u Izvještaju o radu u Biblioteci za 2. tromjesečje Malbaša navodi:

»Kao povjerenik Društva bibliotekara održala dva sastanka s članovima povjereništva i napisala godišnji izvještaj o radu i obračun članarine.«33

U Izvještaju podružnica i povjereništava za razdoblje 1962– 1963. o Povjereništvu u Osijeku zapisano je: »Povjereništvo ima petnaest članova. U ovoj radnoj godini (1962, V. E.) održano je sedam sastanaka na kojima su se članovima prenosile obavijesti Društva, referiralo se o radu u pojedinim knjižnicama i raspravljalo se o stručnim pitanjima. Na tim su sastancima članovi upoznati sa sadržajem rada savjetovanja u Splitu i sa zaključcima prošlogodišnje skupštine Društva. (...) Održavala su se i predavanja s područja knjiiževnosti: profesor Blažek predavao je o književnom radu Miroslava Krleže, a Ljubica Radman o Johnu Steinbecku.

Članovi su zajednički razgledali izložbu Dva stoljeća izdavačke djelatnosti u Osijeku, koju je u Muzeju Slavonije priredila Marija Malbaša. Na godišnjem je sastanku zaključeno da se poradi na tome kako bi se u društvo učlanili još neki knjižničari ustanova.«34

U dokumentaciji Biblioteke Muzeja Slavonije pronašli smo dopis Povjereništva DBH u Osijeku upućeno 15. XI. 1966. Općinskoj Konferenciji SSRNJ, Komisiji za idejno politička pitanja, a »u vezi s okružnicom o pitanju osnivanja naučne biblioteke u Osijeku«.35

Mišljenja i prijedlozi članova Povjereništva koji su tada iznijeti na sastanku 11. XI. 1966. godine o toj problematici aktualni su i danas jer su naveli osnovne potrebe za osnivanjem takve znanstvene knjižnice.

Kao prvo naglasili su da je »osnivanje naučne biblioteke vrlo potrebno u gradu koji ima staru kulturnu tradiciju, a sada veći broj visokih škola, fakulteta i instituta; drugo, potrebno je osigurati visokokvalificirani stručni kadar; treće, osigurati prostor; četvrto, tek nakon osiguranih kadrova i prostora prići sistematskoj nabavi i sakupljanju knjiga; peto, osnivanje naučne biblioteke u okviru Gradske knjižnice, kako je to postavljeno kao alternativa, bilo bi samo privremeno rješenje bez ikakove perspektive; šesto, prisutni članovi predlažu da se izradi Centralni katalog knjiga osječkih, fakultetskih i institutskih knjižnica, da bi se do osnivanja biblioteke mogao barem koristiti taj fond knjiga, a katalog bi bio putokaz za daljnju nabavu knjiga za naučnu biblioteku; sedmo, nabava bi se trebala vršiti u skladu sa potrebama struka zastupljenih na fakultetima i visokim školama, te na kraju o ovome bi trebalo konsultirati i stručnjake NSB–e u Zagrebu.«U potpisu povjerenik DBH–a.36

Na XVI. godišnjoj skupštini održanoj 1967. godine za člana Upravnog odbora DBH izabrana je iz Osijeka Marija Nikolašević, pa se zaključuje da je Marija Malbaša prestala obavljati funkciju povjerenika za DBH Osijek. No, na istoj skupštini podnijet je i Izvještaj DBH–a od travnja 1965. do svibnja 1967. godine, u kojem se navodi da je DBH u 1966. godini angažirao članstvo na provođenju ankete za publikaciju Pregled biblioteka u Hrvatskoj. Za Povjereništvo Osijeka navodi se da u Osijeku nije anketa o Pregledu publikacija u Hrvatskoj uspješno obavljena. Kao obrazloženje navodi se »da je broj članova donedavno bio malen, Povjereništvom u Osijeku rukovodila je jedna osoba, što je u ovom dvogodišnjem razdoblju bila velika prepreka za rad«.37

Razvidno je da je Marija Malbaša bila »stup« Društva bibliotekara u Osijeku i da je zahvaljujući upravo njoj bibliotekarstvo Osijeka bilo prepoznato u vrijeme do 1967. godine u Hrvatskoj i bivšoj Jugoslaviji, a rasprava o naučnoj biblioteci vođena u Povjereništvu Društva te zaključci donijeti 1966. godine potka su i za današnje rasprave o knjižnicama.38

Upravo te 1967. godine predsjednik Društva bibliotekara Hrvatske dr. Aleksandar Stipčević poziva Mariju Malbašu na suradnju, jer kako navodi HBD pokreće seriju publikacija pojedinih značajnijih biblioteka, tiskarstva, bibliografija u pojedinim hrvatskim gradovima i moli uime Upravnog odbora da pripremi nešto »za tu našu zbirku povijesti biblioteka ili tiskarstva u Osijeku ili pak u Slavoniji«39

Odgovor nam nije poznat, ali znamo da je to pismo rezultiralo objavljivanjem Povijesti tiskarstva u Slavoniji 1978. godine i intenzivnim radom na Osječkoj bibliografiji, a što Marija Malbaša i potvrđuje u »Informaciji o mojemu radu«.40

Objavljivanje stručnih radova

Knjižna građa koju je obrađivala kao i poslovi koje je obavljala u Knjižnici Muzeja omogućili su joj da obavijesti o tome i stručnu javnost: priređuje izložbe, drži predavanja, sudjeluje na stručnim skupovima te surađuje u časopisima i zbornicima. Osim u Osječkom zborniku, surađivala je u Vjesniku bibliotekara Hrvatske, Zborniku Đakovštine, Zborniku slavonskih muzeja, Glasniku slavonskih muzeja, Muzeologiji i dr.

Marija Malbaša bavila se i prevodilaštvom, od prevođenja beletristike (prije Drugoga svj. rata), do prijevoda sažetaka i priloga za Osječki zbornik. Osim sažetaka prevodila je većinom na njemački jezik kraće i duže priloge i radove mnogih muzejskih radnika Jugoslavije (iz Zagreba, Zadra, Zemuna, Sarajeva, Beograda, Novog Sada).41

Svojim stručnim radovima iz povijesti i rada knjižnica, ali i iz povijesti tiskarstva i bibliografije, Marija Malbaša upozorila je stručnu javnost na svoja istraživanja stare građe. Tako je npr. objavila nekoliko radova u Osječkom zborniku (4, 5, 6)42 objavljujući razdoblja najstarijeg osječkog tiskarstva. Recepcija na objavljivanje Essekiane dolazi iz pera dr. Tomislava Jakića. Zbog važnosti koju ima Bibliographia Essekiana za kulturnu i političku historiju Osijeka i Slavonije 18. i 19. stoljeća, zaslužuje opširniji osvrt navodi dr. Tomislav Jakić u svom članku, objavljenom u Glasu Slavonije 21. travnja 1958. godine.43 Naime, Marija Malbaša objavila je u Osječkom zborniku za 1954. i 1956. godinu štamparsku djelatnost Osijeka od 1748. do 1876. godine, dakle 128 godina »pet osječkih tiskara štampalo je ukupno 406 knjiga, brošura, izvještaja, prigodnica i letaka« držeći se najstrožega kriterija »knjiga u ruci« čime se dobio točan pouzdan i potpun opis pojedinog djela. Upućuje pohvalu autorici sa željom da objavi osječku bibliografiju sve do 1945. godine i izda u obliku knjige.44 Trebale su proći dvadeset tri godine do tiskanja prvog sveska Osječke bibliografije.

Marija Malbaša, suradnica Centra za znanstveni rad JAZU

u Osijeku

Najplodnije stvaralačke godine Marije Malbaše pripadaju osamdesetim godinama prošlog stoljeća, umirovljeničkom statusu i suradnji kao vanjskog suradnika s Centrom za znanstveni rad JAZU Osijek.

Osijek u drugoj polovici dvadesetog stoljeća dobiva dvije najznačajnije znanstveno–obrazovne i istraživačke institucije: Centar za znanstveni rad JAZU Osijek (1974) (danas HAZU) i Sveučilište Osijek (1975), danas Sveučilište J. J. Strossmayera Osijek.

Te dvije za Osijek značajne znanstvenoistraživačke institucije činile su pretpostavke za sustavniji, obvezniji i organiziraniji obrazovni i znanstvenoistraživački rad. Višestoljetna kulturno–prosvjetna i gospodarska podloga tek je u drugoj polovici 20. stoljeća osigurala pretpostavke za rad Centra za znanstveni rad JAZU/HAZU i Sveučilišta Osijek.

Stručne suradnice, umirovljenice Muzeja Slavonije Osijek, Marija Malbaša i njezina suradnica i mentorica dr. Danica Pinterović, dobivaju prostorije u Centru za znanstveni rad, u kojem nastavljaju svoje započete projekte.

Projekti Marije Malbaše odnosili su se na Povijest tiskarstva u Slavoniji (HBD, 1978)45 i Osječku bibliografiju, sv. 1(1981) i sv. 2(1985).46

Tako su dva značajna projekta za kulturnu povijest i stručno– znanstvenu javnost rađena pod Akademijinim okriljem.

Osijek — kulturno i povijesno žarište tiskarstva

Radovi Marije Malbaše o tiskarstvu objelodanjeni poglavito u Povijesti tiskarstva Osijeka (1978), te radovima Tiskarstvo, knjižarstvo i izdavačka djelatnost (1981),47 Tiskarstvo (1996)48 i drugi radovi čine zaokruženu cjelinu koja govori o tiskarstvu od prvih početaka do osamdesetih godina 20. stoljeća.

Osijek, »Slavonska metropola« kako su ga nazivali, u svojoj prošlosti slovio je kao kulturno–obrazovni, znanstveni i gospodarski centar. U 18. stoljeću Osijek ima izrazito obilježje vojno–upravnog i trgovačko–obrtničkog središta Slavonije Osijek je u 18. stoljeću urbaniziran, gospodarski i kulturno uznapredovao, postoji gimnazija, franjevačka visoka škola, tiskara i dr.

Tristo godina nakon izuma tiska u Osijeku u sklopu franjevačkog samostana 1735. godine za potrebe provincije i svoje visoke škole »Studium generale theologicum« uredili su franjevci i malu štampariju.

Zakašnjelo uvođenje suvremenih kulturnih i tehničkih stečevina potrebno je sagledati u kulturnopovijesnom i gospodarskom razvitku Osijeka i Slavonije te istaknuti stosedamdesetgodišnju okupiranost od Turaka i istrgnutost iz normalnog razvoja zemlje i njezina stanovništva na pragu novog doba, koje je zapadnoj Europi donijelo neočekivan i brz napredak na svim područjima ljudske fizičke i umne djelatnosti, nama nepopravljivo zakašnjenje u općem kulturnom i ekonomskom razvitku.49

Prvi primjerci tiskarstva tiskani su u franjevačkoj tiskari koja je radila do 1775. godine. Broj sačuvanih izdanja te tiskare vrlo je malen ne samo po broju naslova nego i po broju sačuvanih primjeraka, pa je Marija Malbaša pri popisu rijetko naišla na iste naslove na dva mjesta. Hrvatskim jezikom tiskane su knjige namijenjene narodu Razgovor duhovni svetog Bone mučenika (1754) i Lipovčevićev molitvenik Stazica duhovnog života (1767).

Godine 1775. franjevačku tiskaru otkupio je i uredio privilegirani tiskar Martin Divald. Divaldova javna tiskara jedan je od elemenata koji su pridonijeli da Osijek u 18. stoljeću postane kulturno žarište Slavonije.50

Divald tiska prvu knjigu goticom 1777. godine pod naslovom »Illyrien baruna S. J. von Hohenhausen.51

Tiskara u Osijeku bila je jedina u Slavoniji kroz gotovo 130 godina, zatim se u posljednja četiri desetljeća 19. stoljeća otvaraju tiskare u svim većim mjestima, tako da 1910. godine statistički podaci bilježe 30 tiskara u 14 različitih mjesta Slavonije. Tijekom četiriju desetljeća 20. stoljeća znatno se povećao broj tiskara, ali ne i broj mjesta u kojima postoje tiskare.52

Divaldova tiskara je u 82 godine (1775–1857) tiskala 204 djela. Dr. Josip Boesendorfer u svojoj Povijesti tipografije u Osijeku navodi: »Sa štamparijom Martina Ivana Divalta... uvelike se razmahao kulturni preporod u Slavoniji. Preštampavanjem Reljkovićeva »Satira« (1779), te doštampavanjem ostalih njegovih djela (Ovčarnica, Postanak naravne pravice, Nek je svašta), te Kućnika njegova sina Stjepana zadobio je taj rad pravo inkolata. Dosada su djela te vrste odreda štampana van Slavonije. Sa Divaltovom tiskarom došla je slavonska književnost do prave svoje kulminacije. Oko Divaltove štamparije okupili su se svi jači slavonski intelektualci XVIII. vijeka koji djeluju u Osijeku ili van Osijeka. Iz te štamparije izlaze djela Paviševića, Velikanovića, Katančića, Kanižlića, Stojanovića, Lanosovića, Tomikovića, Turkovića, Sirčića i Marevića. Štampaju se Sermones, Laudationes, elegije, applausus, acrostihoni, onomasticioni prigodnih latinskih pjesnika, distupacije teologa, maleni molitvenici što ih se na stotine prodavalo po prošteništima u Aljmašu, Vukovaru, Judu; u vlastitoj se nakladi štampa i omiljeni kalendar »na korist i zabavu Slavonaca«. Većina je tih djela na latinskom i hrvatskom jeziku.«53

Možemo zaključiti da je Divaldova tiskara izvršila svoju kulturnu misiju, pismenost se sve više širila a hrvatski jezik sve više prodirao u sve slojeve društva.

Dragutin Lehman54 kupio je Divaldovu tiskaru, no njegovo je značenje u prvom redu vezano za izdavanje novina Esseker Lokalblatt und Landbote, koje izlaze od 1864. do 1869. dva puta tjedno. Tiskao je i dva prva godišta političkog lista Die Drau.55

Od 1907. godine tiskar Julije Pfeiffer tiska novine Die Drau na stroju tipa Linotyp, pa je od tada Die Drau tiskan kao dnevni list. U toj tiskari tiskani su listovi Slavonska pčela, Gospodar, Branislav (prve hrvatske novine koje su izlazile osam mjeseci 1888/89).

Tiskar Laubner56 od 1885. tiska list Die Slawonische Presse. U njegovoj tiskari tiskana su i dva sveska Hrvatske enciklopedije u obradi profesora Ivana Zocha i Josipa Mencina.

Malbaša posebno ističe godine 1902–1946, kada članovi opozicije osnivaju svoju Prvu hrvatsku dioničku tiskaru da bi mogli tiskati svoje glasilo Narodna obrana (1929 Hrvatska obrana) u to vrijeme prvi i jedini hrvatski dnevnik.57

Nakon Prvoga svjetskog rata osječki Hrvati osnivaju Građansku tiskaru (1920–45), koja tiska novo hrvatsko glasilo Osijeka Hrvatski list, često zapljenjivan i zabranjivan dočekao je 1945. godinu. U toj tiskari od 1. svibnja 1945. godine tiska se Glas Slavonije, a naziv tiskare je NIP Štampa.58

Nakon Drugoga svj. rata ukidaju se privatne tiskare. Do sredine 20. st. tiskarsko–izdavačka djelatnost ima lokalni karakter i bavi se osječkim problemima, a manje onima općeg značenja.59

Nakon Drugoga svj. rata organizirana su u Osijeku dva velika tiskarsko–grafička poduzeća Litokarton i Štampa. Nakon šezdesetih godina 20. st. povećava se izdavaštvo Osijeka, što Malbaša povezuje s otvaranjem fakulteta, instituta, a izdavaštvo je vezano i za mnoge radne organizacije, zavode, ustanove, društva raznih profila, koji objavljuju po koje izdanje.60 Od časopisa izlazi od šezdesetih godina 20. st. Revija, časopis za književnost, kulturu i društvena pitanja (danas ju izdaje Matica hrvatska Osijek). Od časopisa Malbaša ističe Medicinski vjesnik, Život i škola, Psihomedicina saobraćaja i dr. Osim Glasa Slavonije pojedina mjesta (Vinkovci, Vukovar, Ilok i dr.) tiskaju svoja informativna glasila, kao i nekadašnje velike radne organizacije, Saponia (1958), OLT (1959), IPK (1961) i dr.61

Osječka bibliografija

Opsežno bavljenje tiskarstvom Osijeka olakšalo je Mariji Malbaši rad na Osječkoj bibliografiji. Pretražujući građu Osijeka s »knjigom u ruci« i određenim temeljnim bibliografskim stručnim kriterijima, zapisivala je građu. Zapravo Malbaša je nastavila započeti posao svojih prethodnika oko tiskarstva i bibliografije objavljujući u Osječkom zborniku. U uvodu Osječkoj bibliografiji napominje da je »sada građa za Osječku bibliografiju prvi put sabrana na jednom mjestu, raspoređena kronološkim redom, ujednačena u načinu obrade, popunjena novim i potpunijim podacima kao i velikim brojem novih jedinica te popraćena raznim kazalima. Zbog obilje građe ona se objavljuje u dva sveska«.62

Vjerujemo da je dr. Aleksandar Stipčević nakon dogovora o Povijesti tiskarstva u Slavoniji (1967) sugerirao Malbaši rad na Osječkoj bibliografiji. Pogodovale su nove okolnosti, odnosno osnovani novi Centar za znanstveni rad JAZU u Osijeku prepoznaje i prihvaća ponuđene znanstvene projekte Marije Malbaše, vanjskoga stručnog suradnika.

Tema projektnog zadatka koji je Malbaša dogovorila s Centrom JAZU odnosi se

na »Bibliografiju izdavačke i tiskarske djelatnosti u Osijeku«. U Malbašinim »Informacijama o mojem radu« Malbaša navodi: »Tema koja mi je postavljena u zadatak, stalno je prisutna u mojem radu. Redovito evidentiram nove bibliografske jedinice na koje nailazim u svojem radu tako da se je već znatno povećao broj bibliografskih jedinica za jedno novo izdanje osječke bibliografije...«63

Pretpostavljam da je poziv dr. Stipčevića kao predsjednika Hrvatskoga bibliotekarskog društva 1967. godine bio poticajan i presudan za nastavak i završetak rada na tiskarstvu i bibliografiji Marije Malbaše. Povijest tiskarstva prihvaćen je kao projekt HBD–a, no sigurno je dr. Stipčević već tada vidio mogućnost nastavka Hrvatske bibliografije Niz C u koju bi se uklopila Osječka bibliografija. U životnom znanstvenom projektu Marije Malbaše i dalje sudjeluje dr. Aleksandar Stipčević, koji je jedan od urednika Osječke bibliografije i glavni promotor.

Djelo Marije Malbaše Osječka bibliografija: Tiskarsko–izdavačka djelatnost u Osijeku od 1742. do 1978. godine, sv. 1. i 2. u izdanju JAZU, Centra za znanstveni rad Osijek, 1981–1985. Tako u Nizu C Hrvatske bibliografije knj. 6 i 7 pripadaju Osječkoj bibliografiji, koja bilježi cjelokupnu tiskarsko–izdavačku produkciju bez obzira na jezik.

Tom bibliografijom Marija Malbaša predstavila je život Osijeka od 18. do druge polovice 20. st. i predočila sve životne manifestacije jedne uže sredine, stoga ona može poslužiti kao putokaz i pomagalo za mnoge pojedinosti i događanja iz političke, ekonomske, društvene i kulturne prošlosti, koju često izostavlja povijest. Ne možemo i ne smijemo zaobići povijesne činjenice. Iščitavajući bibliografske zabilješke suočavamo se sa sadržajima na različitim jezicima, jer višejezičnost karakterizira tiskarsko–izdavačku djelatnost Osijeka 18. i 19. stoljeća kao odraz specifičnog puta kojim je prošao taj grad u svojem razvitku i oblikovanju od kraja 17. do 20. stoljeća64 Osijek je po svojem ranom izdavaštvu kao i navedenim zapisima na latinskom, njemačkom i dr. jezicima bio dio srednjoeuropskoga kruga i postoji njegova sličnost s drugim gradovima srednje Europe. Za bilo koje područje koje govori o Osijeku autori moraju pretražiti bibliografske izvore te bibliografije. Vrijednost se ogleda u njezinu informacijskom značaju o Osijeku, a osim vrlo preciznih i točnih zapisa sadržaja, dodatnu informacijsku vrijednost imaju različita kazala i popisi.

Stručna i društvena priznanja Mariji Malbaši

Za svoj rad u bibliotekarstvu Marija Malbaša primila je 1968. godine Kukuljevićevu povelju, najveće stručno priznanje u bibliotekarskoj struci. Primila je to priznanje u društvu svojih kolega (Eva Verona, Matko Rojnić, Branka Hergešić, Jelka Mišić i dr.), najpoznatijih imena bibliotekarstva Hrvatske, kojima je i sama pripadala. U obrazloženju povelji se navodi »(...) Cijeli svoj životni vijek Marija Malbaša posvetila je promicanju hrvatske i zavičajne povijesti, knjižničarstva, umjetnosti i kulture. Osobito se posvetila proučavanju prošlosti svojega grada. Knjižnicu Muzeja Slavonije obogatila je suvremenom stručnom i znanstvenom literaturom svih muzejskih struka razmjenjujući stručne i znanstvene publikacije za Osječki zbornik, u kojem je sama objavljivala. Objavila je mnoge stručne radove, a najznačajnija su joj djela Povijest tiskarstva u Slavoniji i Osječka bibliografija (...)65

Za rad u bibliotekarstvu 1974. godine dobila je Marija Malbaša Diplomu Saveza bibliotekarskih društava Jugoslavije, a 1969. godine Spomen diplomu Gradske knjižnice Osijek.

Za muzejsku djelatnost godine 1976. dodijeljena joj je Diploma počasnog člana Muzejskog društva Slavonije i Baranje te Diploma Muzeja Slavonije u povodu 100–te obljetnice Muzeja Slavonije u Osijeku.66

Počasno članstvo Matice hrvatske Osijek dobila je na obnoviteljskoj skupštini Matice hrvatske 23. svibnja 1990. godine.

Proširenim obrazloženjem pokušali smo mlađem članstvu i Matice hrvatske i ostalima

predstaviti Mariju Malbašu, koja je svojim upornim radom i nepreglednim ulaganjima svojih intelektualnih sposobnosti stvorila životna djela koja će služiti budućnosti.

Njezinim imenom, Poveljom Marija Malbaša Društvo knjižničara Slavonije i Baranje u Osijeku dodjeljivat će od 2006. godine priznanja najzaslužnijima u knjižničarskoj struci.