Mali prilog promišljanju o medijima i piscima

Mali prilog promišljanju o medijima i piscima

— Biti prisutan u medijima — koliko sam puta čuo te riječi od ljudi koji su se međusobno razlikovali po obrazovanju, inteligenciji te egzistencijalnom i statusnom položaju — od naizgled zrelih i razložnih društvenih subjekata? Te riječi izricali su uglavnom bez ironijskog odmaka, štoviše, s dužnim pijetetom, čak pomalo imperativno, kao da je riječ o nekakvoj životno važnoj operaciji zauzimanja »medijskog« teritorija. Akciji koja zahtijeva valjanu strategiju, ali i poduzimanje stanovitih predradnji. — Biti prisutan u medijima! — Zvuči kao krilatica. Kao objava cilja. S druge obale, međutim, taj poklič vraća nam se poput jeke u obliku pitanja: — A što ako nisi prisutan? Kakve su posljedice? Može li se kao javni radnik uopće preživjeti u okolnostima neprisutnosti?

Iako je pokojni predsjednik Tuđman uporno želio Hrvatsku prikazati kao državu srednje veličine, pribrajajući matičnom življu i iseljene Hrvate, a teritoriju — morske četvorne kilometre, s vremenom smo prihvatili činjenicu da smo »mali«, dakako, u fizičkom smislu (»Mala država za veliki odmor« i sl.). Ta, da tako kažem, nevelikost, posebice je vidljiva u medijima: komu od nas nije došlo da već jednom skine s dnevnoga reda sve te samozadovoljne klipane koji uporno, iz dana u dan, defiliraju tiskovnim i elektroničkim medijima? Internet ih, doduše, još uvijek ne zanima, ali s obzirom na njihovu nezajažljivost, može se postaviti pitanje: do kada? Jasno, treba shvatiti i medije. U tranzicijom potkopanoj i depopulacijom zahvaćenoj zemlji, trebalo je osigurati kakav–takav privid elite. Trebalo ju je proizvesti, a zatim situirati u društvenim kronikama pod uvjetom da ključne trenutke života provedu pred kamerama. Dok se razvode. Dok se useljavaju u nove stanove. Dok stvaraju svoja djela. Dok umiru od karcinoma i sl.

Suštinski gledajući, nakon turbulentnih devedesetih, mediji su težište svojega interesa prebacili na cementiranje postojećeg stanja. Kao svaki veliki sustav, tako i medijski koncerni teže stabilnosti. Možemo to shvatiti i kao nedvojbene znake konzervativizma na sve mutnijoj kvaziliberalnoj podlozi. Stoga i nije čudno što smo kao čitatelji osuđeni na nesumnjivo dugo, jalovo i ubitačno predvidljivo razdoblje dominacije tzv. medijskih miljenika. Naime, onomu tko iole pomnije prati medije, jasno je da je uzak, ali nadobudan soj medijskih miljenika zaživio i u kulturnim rubrikama, odnosno emisijama. Jasno je da bi bilo koje istraživanje frekventnosti pojavljivanja pisaca u novinama ili na televiziji lako dokazalo njihovu inferiornost u odnosu na prostor koji, primjerice, dobivaju »estradni umjetnici«, glumci, nogometne zvijezde ili političari. Svako dodatno istraživanje unutar ceha vrlo vjerojatno bi otkrilo da je riječ o jednom te istom, malom, ali nadobudnom kružoku medijskih miljenika.

Institut medijskog miljenika nije nov čak ni među piscima (a ni pjesnicima). Vjerojatno su ga poznavali »krugovaši« i »razlogovci«. Možda je čak i mladi Krleža potajno zavidio nekom od tadašnjih miljenika kulturnjačkih rubrika koji čak i nije nužno morao biti netalentiran. Naravno, ta možebitna zavist bila je u skladu sa značenjem koje su mediji tada imali u društvu. Danas, kada su televizija i novine zadobili ulogu božanstva, često se govori o »medijskoj izolaciji«. S jedva prikrivenom zavisti gledaju se oni književnici koji su, iz ovog ili onog razloga, stalno prisutni u medijima. Razumljivo je da jedan takav ogorčeni izopćenik pomišlja na otvorena pisma, sanja o svojim raskrinkavajućim nastupima u javnosti te, kao i svi oni koji se osjećaju nepravedno zapostavljenima, upire imaginarni prst u koncept laži i obmane. Takvoga treba posjesti na stolac, pustiti da se ohladi i zatim obzirno podsjetiti da se ono za što se tako zdušno zauzimao ne zove Saint–Simonova utopija pravednog društva, nego — tržište. Surovo, nepravično, mušićavo...

Živjeti izvan Zagreba za ambicioznog pisca željna slave može biti prilično stresno jer putovi kojima se ulazi u medije često svoje ishodište imaju u »izvanknjiževnim praksama« koje se najlakše obavljaju u metropoli. Prijateljski odnosi s urednicima kulturnih rubrika, ritualna kafenisanja (ili dječji rođendani, zašto ne?), razne vrste upucavanja kritičarima, polutajni savezi i klanovsko šibicarenje po kafićima nadomak vodećih novinskih kuća — sve to može pridonijeti da i ispodprosječan pisac postane neka vrsta instantne medijske zvjezdice. Njegova slika često je u novinama, iako nitko ne zna što je napisao i gdje se to može nabaviti. Ali, to i nije toliko važno. On dobiva pristojne recenzije. Bilježe se njegove aktivnosti na domaćem i inozemnom terenu, prijevodi i gostovanja po slavističkim školama, gdje je, navodno, velika zvijezda. Sve je to lijepo i krasno sve do onog trenutka kada se netko od čitatelja, vjerujući medijima, napokon drzne kupiti djelo jednoga takvoga protežiranoga medijskog miljenika. Tada počinju problemi i pitanja tipa: — Tko je ovdje lud?

Jasno je da danas većina pisaca mlađe i srednje generacije ne želi sjediti u svoja četiri zida, bez kontakta s medijima. Ti mladi, obrazovani i načitani ljudi odrasli su na rock–glazbi. Imali su (ili još uvijek imaju) svoje glazbene idole. Možda su pročitali autobiografiju Charlesa Bukovskog, a možda i nisu. Medijsko društvo odrazilo se u njihovoj svijesti i stereotipna slika o samozatajnom piscu koji se kloni javnih istupa, teško da ih može dirnuti ili impresionirati. U međuvremenu pojavio se i Festival alternativne književnosti, koji se potom prozvao Festivalom A književnosti, možda i zato što je u takvom, »A« stilu, bio predstavljen u medijima. Pisci involvirani u taj projekt odjednom su dobili svoje velike fotografije u mainstream novinama i čitatelji su mogli vidjeti kakve tenisice koji od njih nosi, podvrće li hlače i ima li tustopanjaste ili duge i ravne noge. Javno su se obračunavali s Krležom, neki od njih rekli su svoje i o Tadijanoviću. O bardovima. Govorili su o mistifikacijama i nacionalno obojenim sinekuristima — književnim ognjištarcima, vječitim stipendistima koji su valjda i na izlete u prirodu išli u krutim, mišjesivim odijelima.

— Idemo ispljunuti istinu o književnosti u maniri Iggyja Popa, direktno naciji u lice! — to je bio kredo protiv kojega ni sam nisam ništa imao. — Fuck you! Idite u književne salone — mi ćemo radije u medije! Bili su izravni kao što je, uostalom, i jezik medija izravan, dakle, posve u duhu vremena. Ipak, u jednom trenutku medijski su pokrovitelji procijenili da igru treba privesti kraju. Trebalo je još samo vrhušku međusobno isposvađati, dati im da se dobrano ispljuju u novinama, dakako, s velikim fotografijama. Mediji su demonstrirali svoju moć, a revolucija je okončana jednim šturim, gotovo činovnički suhoparnim priopćenjem koje nije imalo veze s pankom.

Odnos medija i književnosti oduvijek je, rekao bih, bio vrlo fragilan. Zamislimo medij kao slona, a književnost kao malu i skučenu trgovinu staklom (staklanu). Sve se čini dobrim dok slon unutra miruje, no već i najmanji njegov pokret dovodi nas u rizičnu situaciju. Krhkoj umjetničkoj osobnosti samo naizgled prija medijska pozornost. U više–manje svakom životu uspješnog pisca postojala je idilična faza u odnosu s medijima, no rijetki su oni koji su tu idilu uspjeli održati na dulji vremenski rok. Kada se, naime, mediji počnu micati, kada počnu pokazivati svoju utilitarnu prirodu, pisac (ako je istinski umjetnik) neizbježno počne osjećati »neprirodnost« medijskog pejzaža u kojem mu se, još donedavno, činilo tako toplo i ugodno. Staklo počne prskati na sve strane. Slon je podivljao. Traži previše; traži umjetnikovu dušu po nekoj »razumnoj« cijeni, a ako je dobije, slijedi dobro znani mefistofelovski odnos u kojem preživljavaju samo najjači, da ne kažem — najotporniji. Ipak, za one slabije alternativa mogu biti tzv. rukavci za preživljavanje, ali za takvo što potrebno je poznavati sisteme samozaštite. Stoga i nije čudno što su danas najeksponiraniji pisci oni koji su ujedno i novinari; ako se silno trude u obnašanju svojih primarnih dužnosti, metaforički Mefisto će s blagonaklonošću gledati i na njihov hobi, dakle, na književnost. Tada će ih pripustiti i u neke druge, čitanije novinske rubrike, a ispred njihova imena uporno će stavljati atribut »popularni« ili »poznati«, naizgled sve do one gobbelsovske točke kada ime rečenog autora postane nepojmljivo bez jednoga od tih »uspjehonosnih« atributa.

Jedan od onih književnih suputnika koji u staromodnim đubretarcima pohode promocije — jedan od onih koje ćete naći na slaboposjećenim književnim tribinama — nedavno me je upitao, što je to FAK ostavio u naslijeđe generacijama koje dolaze? Koji je to trag koji bi mladi mogli slijediti? Postoji li neka referentna točka, »ideološka« baza ili barem poetička bliskost, dakle, nešto prepoznatljivo, esencijalno, generacijsko? Taj poznanik vodio se sličnim primjerima iz prošlosti: pisci međusobno bliskih uvjerenja i senzibiliteta okupljali su se oko svojih časopisa. Neki su imali čak i pamfletističke istupe. Tip poetike, svjetonazorski orijentiri, korpus tema — u svemu tome osjećala se neka zajednička nit što je najavljivala novum. Što je s FAK–ovcima? — Isprva, nisam znao što bih mu odgovorio, a onda sam se sjetio: — FAK je bio u medijima. — Ujedno mi je pala na pamet i MacLuhanova teza o mediju kao poruci. Eto, to je to. Tip nije bio zadovoljan mojim odgovorom. Činio mu se odveć trivijalnim s obzirom na ozbiljnost predmeta (književnosti) o kojem je bilo riječi. Ali, upravo je o tome i riječ — o trivijalizaciji kao cijeni neprekidnog bivanja u žarištu javnosti. Mediji po svojoj logici podčinjavaju, škope te, kao što im i samo ime kaže, pozicioniraju negdje u sredinu. A ona je najgora za pisca (i umjetnika uopće) jer ga na suptilan način prazni od unutarnjih sadržaja, poput perilice podešene na program izbjeljivanja.