Kultura i mediji u gordijskom čvoru

Kultura i mediji u gordijskom čvoru

Kad netko postavi pitanje o odnosu medija i kulture, ne vidim u motivima toga upita baš ništa osim blažene ili hinjene naivnosti.

Ako netko i odgovori na postavljeno pitanje, nadam se da je razlog tomu samo pristojnost budući da je odgovor na takvo pitanje naprosto uzaludan. Sva ostala opravdanja čine mi se krajnje sumnjiva i vjerujem da se u njihovu korijenu krije osobna kalkulacija, što u današnje vrijeme automatski podrazumijeva i medijsku strategiju.

Gore navedene rečenice bile bi sasvim dovoljan prilog za tematski skup tekstova nekoliko autora o odnosu medija i kulture s obzirom na to da im njihov aforistični karakter omogućava funkcionirati poput cjelovite formulacije problematike koju bi na ovim stranicama trebalo razmrsivati. Uostalom, vic prestaje biti vic kada ga se počne objašnjavati.

No, rečenice iz uvodnog dijela ipak nisu tek samo puki aforizam koji bi svoju samodostatnost htio graditi na prvoloptaškom efektu, nego sadrže i pretpostavku koja ima ambiciju afirmirati se do približne istine argumentiranim raščlanjivanjem. I što je još važnije, autoru se ovog teksta to isplati. To je argument nad argumentima. Što više argumentiranja i raščlanjivanja, to veći honorar, dodatno podebljan produžavanjem teksta raznim kićenjima, citiranjima, retoričkim protezama i ostalim frazeološkim trikovima duljenja radi tobožnje umnosti, a zapravo radi isplativosti. Istina, sada smo možda prerano, definitivno prerano otkrili kraj priče. A na kraju cijele priče jest novac. I na kraju ove priče koja nastaje, i na počecima i krajevima one priče zbog koje ova priča nastaje.

No, novac je potrošan, a uzaludnost je vječna.

U prilog uzaludnosti govori činjenica da se ponavljamo te da se pomak svodi na jedan korak naprijed i dva unatrag. Analitička saznanja ostaju teorija, ružna iskustva se tračaju i precjenjuju u svojoj crnini proporcionalno broju popijenih čaša, a praksa troši novo kulturno i medijsko meso.

U ovom konkretnom slučaju (zadanu) temu o odnosu medija i kulture razumijevam, prije svega, kao pokušaj skiciranja (ne)zastupljenosti jednih kulturnih tema i vrijednosti te (pre)zastupljenosti drugih kulturnih vrijednosti i tema u sve žućem i estradnijem medijskom prostoru budući da imam dojam kako je to staro pitanje o odnosu medija i kulture ponovno potaknuto posve aktualnim razlogom. Odnedavno je i odjednom mnogo novih momenata u tom odnosu, i to snažnih momenata koji bitno redefiniraju predodžbu javnosti o medijima i kulturi kakvu smo do sada imali i kakvu je kultura do sada imala o sebi te o svojoj poziciji u medijima. Još se nismo uskladili ni sami sa sobom što je dobroga, a što lošega za kulturu učinio agresivni medijski iskorak pisaca i »pisaca« okupljenih u ansamblu pod svakojako tumačenim nazivom FAK, a već se dogodila daleko ozbiljnija stvar: objavljivanje knjiga uz novine, a potom i svođenje medijske slike o suvremenoj hrvatskoj književnosti na EPH–ovu ergelu pisaca. Nedvojbeno, posljedice su dugoročne, i to u različitim segmentima društva i aspektima svakodnevice, katkad i u sitnicama koje, naizgled nevažne, možda najznakovitije dokazuju koliki je radijus tih potresa. Primjerice, danas svaki drugi student književnosti, ako ne baš svaki, želi pisati diplomski rad o određenoj, medijski skrojenoj zvijezdi iz, pristojno rečeno, književne sinkronije, i to bez (ne nužno kritičke) distance ili bez konzultiranja književne dijakronije radi kontekstualiziranja i eventualne relativizacije književnih proroka u našem današnjem selu. Da ne govorimo o patuljcima na ramenima divova. Isto tako, članica jedne prosudbene komisije na natječaju za najbolje prozno djelo mimo službenih kanala ventilira svoju rezignaciju priznanjem kako među 33(!) pristigla rukopisa mahom prepoznaje utjecaje Jergovića i Tomića. I tako redom... Primjera je beskonačno jer je medijska proizvodnja svakodnevna. Konzumacija je pasivna. Sve to postaje jedan standard i sluti da će postati budućnost.

Iskreno govoreći, i kada je Pinguin Books prije gotovo stotinjak godina prvi u svijetu pokrenuo izdavanje knjiga uz novine, piše u Povijesti čitanja, halabuka je bila identična kao što je i danas kod nas. Stoga je opravdano pitati se čemu uopće zabrinutost; ionako nas samo uzrujava novost koja remeti stabilnost starog poretka (i nečiju poziciju). Dušebrižnici čije je srce veliko kao Hrvatska reći će da je hrvatska kultura odveć mala, a hrvatska kulturna scena još manja (dapače, čak incestuozno familijarna) da bi mogla amortizirati i preživjeti takve revolucionarne prevrate (ili možda pomake?) u odnosu medija i kulture bez fatalno negativnih posljedica za našu uljudbu. Doista, povjerujemo li slobodi kojom navodno tržište nagrađuje sposobne i hrabre ili naprosto lukave i pragmatične, kultura će nam postati kao hollywoodska filmska produkcija, ali s druge strane, i majku državu isuviše dobro pamtimo prije kao maćehu. Čak i kad je istinski majčinska, isuviše je posesivna da bi si kultura mogla dopustiti ovisnost o toj sisi. U idealnim uvjetima. U praksi, ta sisa doji proračunom.

Dakle, povrh pitanja o odnosu medija i kulture, šira je tema s ključnijim problemima i potencijalno utjecajnijim rješenjima možda pitanje odnosa države i tržišta, u ovom slučaju nad kulturom, specifičnom robom koja teži neprocjenjivosti, ali koja u jednom od uklesanih glagoljičnih redova Bašćanske ploče ipak ima i utisnut bar–kod kako bi joj blagajnica mogla skenirati cijenu i baciti u košaricu s ostalim artiklima. Uostalom, i domovina je na rasprodaji, zar ne?

I sve to sad napričano i opisano strpajmo, zapravo, u kantu zvanu tranzicija, pa neka buduće generacije iz tog smeća izvlače što se može još korisnoga i upotrebljivoga izvući.

Odnos kulture i medija doživljavam kao pitanje koje će i ubuduće biti svakodnevno aktualno jer im harmoničan, pošten i zadovoljavajući međusobni tretman naprosto niije suđen, koliko god ta konstatacija sada, zapravo, napušta današnje, konkretne nesreće i sramote te ulazi u sferu visoke teorije. Riječ je o tome da su u izvornom smislu medij i kultura ruka i rukavica (i obrnuto). Ali gospodska vremena su prošla, elegancija je zamijenjena rotacijom, a istina (ideal medija) i ljepota (ideal kulture) tiražom.

Medij i kultura su u praktičnom smislu dva medija, dvije kulture, spajani i razdvajani interesima. Konflikt je sudbina tog odnosa. Odnos je sve zaoštreniji budući da je kultura sve starija, ali — što je još problematičnije — i sve marginalnija, dok su mediji... Hm, mediji su sve. Mediji su stvarnost koju živimo umjesto vlastite stvarnosti.

Osim toga, medij i kultura imaju osobine i vrijednosti koje se međusobno odbijaju, mimoilaze, poništavaju, što god već hoćete. Kada bi pokušali dijeliti neki dogovoreni sustav vrijednosti, bila bi to kompromitacija ili za medij ili za kulturu, a u krajnjoj konzekvenci propast ili medija ili kulture. Pojašnjeno primjerom, kada kultura, nezadovoljna medijem, osnuje svoj medij (Vijenac, Zarez, što god već...), postaje marginalan, nerijetko čudan hibrid snobovske i hermetične, nekomunikativne kulturalnosti i krajnje primitivne medijske kulture, a ako ne propadne, onda umjetno životari, katkad trajući unatoč simboličnoj šačici čitatelja. S druge strane, kada se mediji dohvate kulture po svojim kriterijima, dobro nam je znano što to znači. Upravo je Robert Perišić nedavno u Globusu sjajno, u par riječi, opisao tu bit konstitutivnoga tabloidnog prezira prema činjenici da kultura uopće postoji, a svi naši mediji, ako nisu deklarativno tabloidnoga karaktera, onda od lakomamljive tabloidnosti uzimaju samo najbolje, odnosno najgore, ovisno o perspektivi. Ako pak mediji o kulturi pišu promotivno, imam dojam da to čine samo zato da onaj prvi pristup ne postane kontraproduktivan u hranjenju čitatelja, a možda je, katkad iluzorno pomišljam, uvjetovan njihovom savješću. I na kraju krajeva, ako se u kulturi pojavi medijski potentna vrijednost, koja je stjecajem okolnosti ujedno i kulturna vrijednost (ne nužno autentična), pa kakvi bi to mediji bili kada ju ne bi iskoristili? Pa tako u medijima danas imamo te kulturnjake koje imamo, a za neke kulturnjake zna samo publika koja pohodi događaje kulture i pasionirano traga za informacijama iz kulture. Medijska publika ih ne zna.

Medijima je strateška osnova prostor koji kultura napada odozgo, među ostalim i tematima ovakve vrste u kojima sudjelujemo, izražavajući se formom, rječnikom i frazama visoke kulture, naizgled višom od onog stupnja kulture koji su mediji do sada barbarizirali, premda se u podosta slučajeva, osim u praksi dosljedne metamedijske neovisnosti i medijske dekonstrukcije, zapravo ispostavlja kao napad odozdo, pokušaj da se s margine dopre u relevantni, dominantno percipirani medijski prostor u skladu s činjenicom da su mediji danas sva stvarnost, gotovo pa jedina. S naizgled superiorne intelektualne pozicije kultura izriče svoju inferiornu kuknjavu, pa će i Kundera stoga napisati da nas više ne gleda Bog, nego kamera. Paradoksalno, mediji će čak i ustupiti svoj prostor medijskoj kritici ako je ta kritika medija medijski atraktivna budući da će ta — ispostavlja se — medijska samokritika ionako biti zagušena bujicom ostalih medijskih senzacija, tako da ta kritika zapravo biva produktivna upravo onoliko koliko medij od toga profitira. To nikad ne znači kvalitativni pomak u odnosu medija i kulture.

No, kultura ima jedan strategijski adut koji mediji nemaju.

Vrijeme.

U medijima se pak taj nedostatak manifestira simptomatičnim kompleksom novinara da često i trivijalne priloge objavljuju naknadno u formi knjige ili da svoj zanat pokušavaju osmisliti pisanjem literature, fiction ili non–fiction, svejedno. Ali u hrvatskoj literaturi pamtim malo uspjelih slučajeva takve vrste i puno razvikanih zahvaljujući kvazikolegijalnoj potpori medija koja je u svojoj biti obostrana reklama, a u svojem učinku kratkoročna manipulacija kojoj će ionako opet to isto vrijeme presuditi ako već kritika nije profesionalno odradila svoj posao.

No, nemojmo steći krivi dojam pri kraju ovog pisanja. Možda su mediji vulgarni, ali ni kultura baš nije posve nevina. Dapače, čak se nerijetko pokazuje licemjernom.

I sami smo svjedoci činjenice da kultura ipak dobiva određeni prostor u medijima, osiguran inercijom i kurtoazijom. Možda nedovoljan, ali to neka (nezadovoljno) komentiraju oni kojima nisu ispunjena očekivanja. No, osobno mi se taj omogućeni prostor ipak čini objektivno primjerenim s obzirom na konstelaciju medijskih senzacija. Na kraju krajeva, što da se kaže za crnu kroniku? Ni sve ljudske nesreće u Prokrustovoj postelji televizijske minutaže i novinske stranice nemaju sav prostor, nego trpe okrutnu redakcijsku hijerarhiju i svrstavaju se po kriteriju krvi i bizarnosti na par redaka, vjesticu, karticu, eventualno fotografiju... S druge strane, u vrijeme niske stope zločina i psovanje postaje skandal koji se napuhava u fenomen kako bi se napunio vječito gladni medijski prostor. Riječ je u ovoj usporedbi, dakako, o karikiranosti, ali nimalo smiješnoj, koja pokušava upozoriti na činjenicu da kultura nipošto nije jedina zakinuta medijskom selektivnošću i jednostranim medijskim pristupom određenoj pojavi. Koliko god ta medijska bitna manjkavost bila izvorom problema ili uzrokovala frustracije kulturi nezadovoljnoj statusom u medijima, kulturi je ipak dobar komad prostora naprosto serviran, makar ga nema s čime iskoristiti u razdobljima mlitave produkcije (posebice ljeti).

To, dakako, ne znači da je hrvatska kultura produkcijski lijena i sigurno ne znači da ne uspijeva pratiti medijski tempo jer svaki iole profilirani novinar kulture može svakodnevno pronalaziti medijski dovoljno atraktivnu temu iz sfere kulture, ali je problem u tome što današnji prosječni konzument medija apriorno preskače priloge iz kulture naprosto zato što su ti ustupljeni i zajamčeni (ili, bolje rečeno, gratis) prostori medija za kulturu kompromitirani, i to ne samo snobovskim elitizmom koji se demonstrira specifično autističnim kulturnjačkim frazama te proizvodnjom kvazirelevantnosti pojedinih događaja iz kulturnoga života nego i zato što (najčešće) urednici kulture i (nerijetko) novinari kulture zlorabe tu priliku danoga prostora za svoje interesne razloge. Tretirajući to posredovanje između kulture i medija s egzistencijalnom bazom u medijima kao nešto sekundarno ili, još češće, kao uhljebljenje koje im rješava administrativna pitanja, redovite prihode, kredite i mirovinski fond, ti isti urednici i novinari kulture s aspiracijama prema kulturi, a s obvezama prema medijima pokušavaju svoje kulturne investicije prodavati kao medijski sadržaj. U praksi, to rezultira favoriziranjem jednih, a ignoriranjem drugih te stvaranjem određene kulturne ideologije s baš svim elementima ideološkoga, nerijetko i provjerenim staljinističkim receptima: izostavljaju se u prilogu imena i djela onih koji su nepoželjni i koji ugrožavaju određenu poziciju, a skupne fotografije se »režu« u onim dijelovima u kojima se vidi ta nepoželjnost i ugroženost za urednika/novinara koji vlada svojim medijskim prostorom, umišljajući si da tako vlada i prostorom kulture. Zapravo, vladajući samo slikom kulture. Ne i činjenicama kulture.

Kako su konzumenti medija mahom površni i zadovoljavaju se isključivo slikom koju proizvode mediji, ispostavlja se da činjenice i nisu bitne. Onima koji su angažiraniji i snalažljiviji u traganju za informacijama iz kulturnog života dovoljno je pogledati ime autora ili urednika medijskog priloga pa da ovlašno pređu preko toga, znajući što im se nudi i što im se, još važnije, ne nudi u duhu one glasovite izreke da je od izrečenoga uvijek važnije ono što je ostalo neizrečeno. Ukratko, pravi odnos medija i kulture živi u metamedijskom i kuloarskom. Nazovite tu sferu tračem i kavanskim pričama, ali to je prava riznica iz kojih javnost crpi svoje mnijenje.

Na kraju krajeva, i u samoj kulturi postoji borba vrijednosti i kvazivrijednosti za kanonski tron, pa se time situacija dodatno komplicira u percipiranju suvremene kulture. Što je u kulturi danas doista kulturna vrijednost? Mediji bi u tom kontekstu svakako trebali funkcionirati kao određeni korektiv, premda se češće dogodi da bude i vrlo nespretan, kratkovidan arbitar, a u većini slučajeva naprosto zamuti sliku. Konzervativci bi rekli da je i sama kultura već odavno zamućena, i prije spajanja visoke i niske kulture, ali to ne abolira medije.

Je li generalna promjena odnosa kulture i medija nabolje moguća?

Blago optimistima koji svoju (ne)sigurnost brane vedrim pogledom u budućnost. Oni koji gledaju u prošlost zacijelo su nepopravljivi defetisti. Još je 1911. godine Tin Ujević napisao da »kod našeg općinstva neprestance pada zanimanje za lijepu knjigu... a krive su ponajviše novine, novine sa svojom posvemašnjom nebrigom za literaturu i za sve što nije politika, strančarstvo. Štampa, koja ima prostora za kilometrične dopise ili lične vijesti iz najzabitijih sela, ne osjeća potrebe obavijestiti čitatelje o događajima kulturnim...«. Veselko Tenžera je pak 1982. godine napisao rečenicu koju smo, parafraziranu, pročitali još podosta puta do danas iz raznih drugih pera: »Ono što su nekoć radili asovi, danas brljaju početnici: znanje se nadomješta ambicijom, a stil mrtvom formom. Stvaranje privida o pomlađivanju redakcija — pusti kadrovski trikovi«.

Je li ih vrijeme demantiralo?

Ili su naprosto pretjerivali?

Sustav koji nazivamo odnos medija i kulture pun je elemenata nad kojima nemamo u potpunosti kontrolu, a kada bi i nekom bolesnom ambicijom pokušali kanonizirati taj odnos jednoznačnom definicijom što i kako medijski prikazivati iz kulture, dakako da bi nastala užasavajuća statika, kontraproduktivna do te mjere da medijsku sliku kulture onda pogotovo nitko ne bi gledao. Dijelom je i to već razlog zašto publika ne pokazuje zanimanje za medijske priloge o kulturi — ne samo da se ta kultura pokazuje statički, nego upravo stereotipno, s apriornim pristupom o ultimativnoj vrijednosti kulture. Pa se u medijskim prilozima ispostavlja da je svaka likovna izložba sjajna i antologijska, svaka je kazališna predstava doživjela burni pljesak, svaka se knjiga preporučuje za čitanje...

Dakle, ako generalka nije moguća, svakako je moguće rješavanje sitnih, dnevnih problema koji su postali kronična pojava i tako pridonijeli srozanom standardu koji je ključno pitanje ovoga našega temata, ali u medijima se nema ni volje ni vremena za rad na tim poteškoćama. Dakako da se nema vremena kada bi se moralo krenuti od elementarnog opismenjavanja novinara koji u medije ulaze kao što se novači za vojsku: Znaš pucat'/pisat? Ne znaš? Nema veze, naučit ćeš... No, to nas opet odvodi u drugi segment opće problematičnosti ovoga društva, odnosno u školstvo i u još koješta drugo, ali to je već... zamorno.

Uzaludno, da se vratim na »početak« ovoga zatvorenoga kruga. I da počnem pisati ovaj tekst ispočetka, vjerojatno ga pišući isto kao što sam ga već napisao.