Kolosijek broj...

Kolosijek broj...

Ženski melodični glas iz razglasa na željezničkoj stanici obavještavao je mnoštvo ljudi koji su čekali dolazak vlaka »Europa Express« da će vlak prispjeti na peron broj tri, kolosijek ...... Isti glas iz razglasa informirao je prisutne da vlak neće prispjeti na prije određen kolosijek. Na izrečenu obavijest, ljudi su krenuli kolosijeku bez broja koji je rijetko kad bio u upotrebi, tko zna zašto. Izrečena obavijest nije iznenadila samo ljude koji su čekali dolazak vlaka već i službeno osoblje stanice, od prometnika, kontrolora, policajaca do šefa stanice. To iznenađenje očitovalo se u žurbi osoblja da pretekne kolonu ispred sebe. Probijali su se kroz mnoštvo moleći, tražeći, povisujući glas da im se oslobodi prostor do mjesta naznačenoga kolosijeka. U gomili mogli su se primijetiti ljudi razne dobi, od djevojaka i mladića, do mladih majki s djecom u naručju, djedova s unucima i unukama, žena i muškaraca srednje dobi, elegantnije obučenih od drugih, čuvajući tako još uvijek svoju privlačnost pred kojom nije bila zavidna budućnost.

Na trenutak je zastao pred pročeljem željezničke stanice sagrađene u arhitekturi svojeg vremena prije stotinu godina. Ankete objavljene u dnevnom tisku izražavale su želju građana za izgradnjom nove, suvremenije stanice, ali nitko nije zahtijevao rušenje postojeće. Kao da su se bojali odvojiti od svoje prošlosti, sjećanja, brojnih emocija. Pogledao je prema velikom zidnom satu i sav zadovoljan zaključio da nije zakasnio na doček vlaka. Žurno krene kroz hodnik stanice prema ulazu na prvi peron. Došavši, ugleda mnoštvo ljudi kako se kreće u nekom pravcu. Ugleda mlađu plavokosu ženu kako sjedi na klupi i čita neku reviju. Poželi zatražiti informaciju, ali odustane. Na drugoj klupi sjedio je svećenik, pogleda usmjerenog nebu. Na rubnom dijelu stanice, na koju se nastavljao park, neka mala djevojčica, stara tri do četiri godine, gurala je u svojim dječjim kolicima »lutku«, tj. bebu, kojoj je stalno nešto objašnjavala. Pogled na ploču s voznim redom ubrza njegovu odluku da se što brže priključi posljednjim pripadnicima nestajuće kolone koja je krenula u nekom pravcu. Vjerojatno i oni iščekuju dolazak vlaka »Europa Express«.

Na najvišoj jeli, bilo ih je ukupno tri u parku, koji je samo kratkim prolazom bio odvojen od stanice, mirno je sjedila ptica neobična izgleda. Nije sjedila na najvišoj grani, već na nešto nižoj visini. Kao da se željela zaštititi od pogleda znatiželjnika. U njezinu vidokrugu bilo je kretanje ljudi koji su s nestrpljenjem čekali dolazak vlaka, pripadnike obitelji ili prijatelje i poznanike, seleći se s jednoga kolosijeka na neki drugi. Njezino biće nije odavalo nikakvo raspoloženje. Pogled je s vremena na vrijeme upućivala mostu kojim su prolaznici prelazili od stanice na suprotnu stranu gradske četvrti. Na željezničkom mostu nije bilo nikoga. Na trenutak je poželjela odletjeti na ogradu mosta, ali, uplašena da bi ju tko mogao opaziti u letu, odustane. Počela je razmišljati! Ni jednu pticu nije vidjela u blizini. Krov željezničke stanice i grane stabala parka bila su staništa golubova, vrabaca i lastavica. Gdje su sada, upita se sva uplašena i uspravi na noge?

Promatrao je tračnice kolosijeka na koje treba svakog trenutka stići vlak. Brojni doživljaji iz sjećanja vezana za tračnice navirali su poput snježne lavine, nezaustavljivo, poput slapova vodopada. Još kao dijete, vozeći se s roditeljima u automobilu, prešli su tračnice u zadnji tren pred zahuktalim vlakom. Ne, nisu se dragovoljno izložili opasnosti, već na prijelazu preko pruge nije bila postavljana signalizacija niti je zapreka bila spuštena. Sjećao se prizora gdje su na tračnicama ostajali dijelovi tijela pojedine divljači, nakon prolaska vlaka. Neke događaje vezane za tračnice i vlak nikako nije mogao prihvatiti i objasniti. Mnogi ljudi potražili su smrt u sudaru s vlakom. Zašto su baš vlak izabrali za svoga ubojicu? Zamišljao je pojedince kako negdje u tami osluškuju dolazak vlaka, toliko željeni trenutak koji će ih osloboditi svega onoga što ih je opterećivalo, ponižavalo, nije dopuštalo da normalno žive, bez prevelikih ambicija. Jesu li u tim kratkim trenucima pred susret s vlakom usmjeravali pogled nebu i zvijezdama, mjestu kamo će na svom novom putovanju stići?

Dugo je tražila rješenje, ali ga nije našla. Križaljku je na trenutak stavila u krilo, a kemijsku olovku držala u ruci okrećući ju u raznim smjerovima. Lijepa, atraktivna plavuša ostala je sjediti na klupi željezničkoga kolodvora dok su drugi otišli u pravcu pričuvnoga kolosijeka dočekati vlak koji je dolazio iz... Doktorica filozofije naslijedila je naviku svoje majke, glumice, rješavati križaljke čiji je sadržaj bio poznat samo njenu autoru. Osobe, događaji iz povijesti, znanosti, politike, sporta, činili su sadržaj križaljke koji je nastojala odgonetnuti. Začudila se kako događaje iz daleke prošlosti lakše pamti nego one koji su se zbili u periodu u kojem je ona živjela i bila njihov suvremenik. Isto se to odnosilo i na poznate osobe, njihove biografije. Zašto je tako? Je li prošlost imala neki poseban ritam življenja, ritam koji je poput divovskog vala nešto odnio, potopio, da bi potom oblikovao nove sadržaje čije vrijeme trajanja nije bilo ničim ograničeno? Danas u svijetu ima tisuće poznatih pojedinaca, ali u usporedbi s onima slavnima iz prošlosti, beznačajni su. Te slavne osobe današnjice, brzinom kojom dolaze i nestaju s pozornice. Vrijeme slave i vrijeme prolaznosti zaokupljalo je sve više misao doktorice filozofije. Riječi mentora njezina doktorata dolazile su iz sjećanja: počnite prikupljati literaturu iz perioda nekoliko tisuća godina prije Krista, to je važan period ljudske povijesti. Vjerojatno je primijetio užas koji su oblikovale njegove riječi na njenu licu, te je požurio nastavivši »ne plašite se«. Literatura broji samo osamdeset knjiga. Na rastanku, predao joj je popis literature. Uistinu, broj knjiga bio je osamdeset. Od tada, literatura je dobila posebno mjesto u njezinu životu.

Odjedanput je prestao žamor u mnoštvu. Pogledi prisutnih usmjerili su se u pravcu vlaka koji je dolazio. Vrijeme iščekivanja bližilo se svom vrhuncu. Lokomotiva je došla već u vidokrug prisutnih. Kako se približavala ulazu u stanicu, smanjivala je svoju brzinu. Nakon kraćeg vremena vlak se iznenada zaustavio, ali ne na peronu gdje su oni čekali, već na nekom drugom...

Putnici su počeli napuštati vlak u kojem su proveli putovanje i krenuli prema izlazu.

Vjetar je ispraćao putnike iz pridošlog vlaka. Pravio je vjenčiće, vrtloge koji su kružno letjeli zrakom, ne dodirujući nikoga, ne spuštajući se do zemlje. Strujanje zraka, preobraženo u čudan oblik vjetra, nikomu od prisutnih nije privukao pažnju, unatoč poduljem trajanju. Vrtlozi praćeni melodijom, koju je stvaralo strujanje zraka, nastavili su svoje kretanje na istoj zračnoj visini, ne iskazujući želju da bilo što poremete. Poneki list novina uspio se vinuti do nekog lutajućeg vrtloga, ali nije uspio biti uzet od njega i prenesen u veće visine. Kao da nebo nije poželjelo da zemljane zapise uzme sebi. Putnici dospjelog vlaka, zajedno s onima koji su ih dočekali, napustili su željezničku stanicu, koja po nekoj zakonitosti nikada nije ostajala prazna i osamljena. Kako su vlakovi određenim vremenskim slijedom dolazili i odlazili, tako se stanica praznila i punila. U svakoj većoj stanici postoje blagajne za prodaju putnih karata, odjel za ostavljanje putnih prtljaga, kiosci s novinama i restoran gdje su se putnici mogli okrijepiti. Osoblje u tim prostorijama bilo je u službi 24 sata.

Obučen u svećeničku odjeću sjedio je na klupi nepomična pogleda u nebo. Dojmilo se da ga ni putnici, ni vlakovi, bez obzira na to iz kojeg mjesta dolazili, nisu interesirali. Njegove misli bile su zaokupljene Kopernikom. Nitko, ni Buda, ni Isus, ni Muhamed nisu utjecali na život ljudi na zemlji kao taj znanstvenik. Bili su braća po slavenskoj krvi: Kopernik, podrijetlom Poljak, i on, redovnik, Hrvat. Pripadali su istoj religiji, katoličkoj, i istom redu, redu isusovaca. Red isusovaca osnovao je Ignacije Lojola. Ne zna ni sam koliko je biografija raznih autora pročitao o velikom Koperniku, ali činilo mu se da bez obzira na trud koji su uložili nisu uspjeli shvatiti veličinu i predočiti pravi doprinos čovječanstvu i povijesti velikog mislioca. Oni koji su to mogli nisu učinili. Zašto? To je pitanje izrekao glasno baš kao i odgovor — jer nisu smjeli! Zemlja i drugi planeti kreću se oko Sunca. Sunce je izvor života. Od dana kad je ušao u sjemenište svaki dan se budi s izlaskom sunca, a odlazi lijegati s njegovim zalaskom. Bi li misli i djela Bude, Isusa i Muhameda i drugih proroka bile drukčije da su poznavali djelo najvećeg svjetskog uma, filozofa i teologa, ili obratno, Nikole Kopernika? Ništa od objave njegova dijela nije ostalo isto! Svijet se počeo mijenjati. Ljudski um stavio je u vječno traganje za nepoznatim. Učinio je od čovjeka dvojno biće. Prisilio ga na borbu sa samim sobom. Tražeći da se opredijeli...... Dršćućih ruku, nekoliko tjedana prije smrti, donijeli su mu otisnuti primjerak njegova djela. Nisu samo ruke drhtale...., temelji na kojima je počivala vjera, tražila je..... U pogledima onih koji su mu donijeli knjigu na smrtnoj postelji, spoznao je što znači biti proklet, ali kao i svaki genije, priznat. Neki autori njegove biografije navode da je umro u zoru....., posljednji put čekajući izlazak sunca.

Ograda željezničkog mosta postajala je sve više izazov za pticu neobična izgleda. Grana jele na kojoj je ptica stajala podrhtavala je. Na trenutak se osvrnula pogledom na putnike koji su napuštali stanicu. Nije primijetila ni jednu osobu koja je zavrijedila njezinu pažnju. Ali jedno biće jest. Ono nije bilo ljudsko. Pas osrednje visine, neupadljiva izgleda, ležerno je prolazio između putnika, nikomu ne prijeteći, ni kraj koga se ne zaustavljajući, poput brojnih napuštenih pasa koji to čine. Išao je polagano, odrješito, jednom cilju. Ni jednom nije pomaknuo glavu na stranu. Kao da ga ništa nije interesiralo osim dolaska na mjesto koje si je odredio. Prva pomisao ptice o kretanju psa bila je pretpostavka da se radi o policijskom, dresiranom psu. Za njih su svojstvene takve kretnje. Bezbroj puta vidjela je kretnje takvih pasa na sportskim igralištima, carinarnicama ili u hvatanju pljačkaša banaka. Što ga je dulje promatrala, tražila je uzrok njegovu dolasku... Možda se u vlaku što ga mnoštvo iščekuje nalazi neka ugledna osoba koju treba diskretno dočekati? Nešto se događa, priprema, počela je ptica donositi zaključke i odgodi let na luk željezničkog mosta preko kojeg su prelazili neki putnici dospjelog vlaka.

Melodični glas ženske osobe koji je dolazio iz razglasa obavještavao je da će vlak »Europa Express« u dolasku kasniti deset minuta. Navodila je razloge zakašnjenja vlaka. Mnoštvo je prihvatilo informaciju bez bučnoga, glasnog negodovanja, jer zakašnjenje vremenski nije bilo dugo.

Saslušavši informaciju, krenuo je prema izlazu stanice kako bi u obližnjoj trgovini kupio cigarete koje je isključivo pušio. Ljupka trgovkinja ga je ljubazno poslužila i zaželjela mu ugodan dan. Vraćajući se ulaznim vratima stanice, primijeti psa na nedalekoj udaljenosti od ulaza. Nasmiješi se i upita: Koga li on čeka?

Ustao je s klupe, otvorio zakopčan prsluk svoje svećeničke odore i pogledom dalje prema nebeskim visinama nastavo svoj dijalog s, po njemu najvećim, genijem ljudskog roda, Nikolom Kopernikom. Sad je svoj dijalog s njim vodio glasno izričući riječi. Dokazao si da Zemlja nije centar kozmosa, već samo jedan od planeta, i to ne najveći! Ne možeš ni zamisliti što si objavom svojeg otkrića učinio! Danas već letimo na druge planete, koje si ti otkrio, bez straha. Da nije bilo tebe... Jedan dio njegova bića ostao je tajna. Kako se uspio osloboditi tisućljetnog duhovnog sužanjstva ili vladajućeg pogleda na svijet... Tko je to zahtijevao od njega, komu je on na tome ostao vječno zahvalan... Nikomu se nije povjeravao, čak ni svojim ispovjednicima... Osamljen, uvijek je bio osamljen, kao da se bojao nečije prisutnosti, koja bi ga mogla odvojiti od nečega... Malo je ljudi čije su misli postale dio vječnosti...

Samo dva neupisana slova nedostajala su da riješi enigmu. Što se više trudila, to je bila udaljenija od konačnog rješenja. Polako, njezin mir prelazio je u neurozu. U takvom raspoloženju njezin mobitel počeo je davati signale, tražio da se javi. Nakon kraćeg razmišljanja, javi se. Dugo vremena nije se nitko javio, a potom prima poruku: »Udaljite se sa stanice prije nego vlak stigne.« Glas koji joj je prenio poruku nije prepoznala, ali nije ni tražila da se poručitelj poruke predstavi i da objašnjenje. Mobitel vrati u torbu i osvrne se na sve strane oko sebe. Primijetila je svećenika, koji je očito izgubio osjećaj stvarnosti i utonuo u svoj svijet, vodeći glasno dijalog, bolje rečeno monolog. Unatoč očito blagom rastrojstvu u koje s vremenom dolaze sluge Božje, kako se rado vole nazivati, imao je privlačan lik. Njegove riječi nisu pratile geste koje bi narušile njegov izgled. Njegova ispružena ruka nebesima kao da je iščekivala dolazak zvijezde. Možda je molio nebesa da mu ispune tu želju. Njegova odjeća bila je lijepa kroja i nije bila neuredna. Poželjela je otići do njega, vratiti ga u stvarnost. Ali, znala je da to neće učiniti, neće naći hrabrosti za takav čin.

Iznenada, njegove oči usmjeriše se njoj. Promatrao ju je, prekinuvši svoj glasni dijalog s nekim, koji je više sličio na monolog i ruku usmjerenu nebu okrene njoj. Očekivala je da će joj nešto reći, ali nije. Promatrao ju je pogledom punim čuđenja, kao da nikad nije vidio biće slično njezinu. U takvim trenucima mobitel je opet počeo davati signale. No, donijela je odluku da se ne javi. Ako joj prijeti opasnost od ovog Božjeg službenika, neće se udaljiti sa stanice. Čuđenje je polako nestajalo iz njegova pogleda, a osmijeh i sreća nagovještavali su promjenu raspoloženja. Uzvratila mu je osmijehom. Glas iz razglasa i dalje melodičan, prekinuo je taj čarobni susret dvoje osamljenih na distanci i najavio ulazak vlaka »Europa Express« u stanicu. Na izrečenu obavijest, skoro istovremeno, okrenuli su se u pravcu dolaska vlaka. Koga on čeka, upitala se. Možda nekog svog nadređenog, pred kojim ne smije izricati slobodno misli, kao što je činio do sada? Oni svi žive u duhovnom sužanjstvu, reče lijepa profesorica filozofije. Odvojeni su od svega, prisiljeni vjerovati u nekoga. Kao svaki pastir, tako vjerojatno i on traži sužanjstvo od svojih vjernika. Na trenutak, predočila ga je u ispovjedaonici, kako joj izriče kaznu za grijehe koje je počinila. Ali, umjesto prihvaćanja grijeha, ona ostaje uporna u svojim razmišljanjima, vodi s njim dijalog koji on prekida i traži od nje da napusti ispovjedaonicu, jer drugi, za razliku od nje, prihvaćaju svoje grijehe kao i sve smrtne osobe koje će nastaviti živjeti poslije zemaljske smrti.

Vlak je ulazio u stanicu relativno malom brzinom. Tračnice pričuvnoga kolosijeka blago su podrhtavale iščekujući vagone »Europa Expressa«. Doček vlaka pratilo je uobičajeno ponašanje prisutnih, izraženo različitim raspoloženjima. Neki su počeli mahanjem označavati mjesto gdje se nalaze, tako da budu uočljivi drugima i time lako prepoznatljivi za one koje dočekuju. Uza sam rub kolosijeka stajalo je osoblje stanice i nekoliko policajaca. Vlak je polako, klizeći s tračnica raznih kolosijeka, konačno ulazio na pričuvni kolosijek perona 3 i zaustavio se. Reakcija prisutnih počela je nakon zastoja od nekoliko minuta. Vrata putničkih vagona koja se automatski otvaraju, ostala su zatvorena. Prozori vagona koje putnici uobičajeno otvaraju pri ulazu u stanicu, također su bili zatvoreni. Neizvjesnost je prerasla u šok kad su ljudi primijetili na prozorima vagona oblijepljene osmrtnice. Prvi koji su izašli iz šoka počeli su glasno uzvikivati: »Ovo nije vlak koji čekamo!« Na brojnim licima prisutnih očitovao se strah. Mnoštvo se počelo skupljati oko osoblja željezničke stanice i policajaca tražeći objašnjenje. Bolna nevjerica iščitavala se na licima službenog osoblja, koje nije ni pokušalo dati odgovor na postavljena pitanja. Nitko iz vagona prispjelog vlaka nije izlazio. Jedan visoki, snažni muškarac podigne ruke u vis i sa smiješkom se obrati mnoštvu oko sebe: »Ljudi, ovo je šala, ali vražja!« Njegove riječi nisu izazvale nikakvu reakciju. Poznati melodični glas iz razglasa najavljivao je dolazak novog vlaka iz istog pravca. Čuđenje i nemoć ovladali su mnoštvom. Neki su glasno tražili od službenika osoblja da odu po informacije o vlaku koji je pred njima. Nitko od osoblja nije se pokrenuo niti bilo što odgovorio. Stajali su poput spomenika, nepokretni i bešćutni. Netko je uzviknuo, ljudi idemo sami otvoriti vrata vagona da vidimo što se događa... poziv nitko nije prihvatio, a onaj koji ga je uputio ostao je stajati na mjestu. Netko je prvi krenuo prema izlazu, za njim je krenula kolona. Nakon izvjesnog vremena kolona se zaustavila. Pas, vitak, polucrn, stajao je u ratobornom raspoloženju na izlaznim vratima stanice, ne dopuštajući nikomu da kraj njega prođe. Kolona se počela vraćati natrag odakle je i krenula na pričuvni peron. Svi su se plašili pogledati prema vagonima vlaka. Opet se začuje neki glas — možda smo osuđeni na smrt i žele da dragovoljno uđemo u vlak. Jeza obuhvati sve prisutne. Majke koje su držale djecu u naručju počele su ih blago milovati, baš kao djedovi i bake svoju unučad.

Dolazio je mnoštvu u svećeničkoj odori. Donedavno otkopčan prsluk bio je zatvoren. Smiješak na njegovu licu oslobađao ih je grča u kojem su se našli. Brojni prisutni spustili su se na koljena pred slugom Božjim. Očekivali su da će im se obratiti, osloboditi stanja u kojem se nalaze. Ali, on to nije učinio. Krenuo je prema jednom vagonu vlaka. Došavši pred njega, vrata su se otvorila. Nakon njegova ulaska vrata su se automatski zatvorila. Dalje iščekivanje događaja prekinuo je poznati glas iz razglasa... Vlak iz pričuvnog kolosijeka perona 3 polazi odmah. I krenuo je. Samo su neki na odlasku primijetili pticu neobična izgleda, na željezničkom mostu ispod kojeg je prolazio vlak.