Jesenski u Poljskoj

Jesenski u Poljskoj

Putopis Osijek — Poznan/Poznan — Osijek

Dani hrvatske kulture

30. rujna do 6. listopada 2005. godine

U Poljskoj sam bio kao u Hrvatskoj.

Matko Peić: Jesen u Poljskoj

Kao i za svaki dalek put, pripreme su još duže, a organizacija složena i skupa, ali kad bi to bila smetnja ljudskoj želji za novim, za susretom s drugima, onda se čovjek ne bi pomaknuo s mjesta kukajući kako su ga iznevjerili fondovi, ministarstva i sponzori. Ovako naše putovanje autobusom 1300 kilometara od Osijeka do Poznana u Poljskoj izgleda kao vlastiti pothvat. Za neke je velik korak otići iz sobe u sobu, kao što nam je to Proust opisao. Ali, razlike su velike, mi nismo išli u pustolovinu, na nepoznata mjesta, ne, nas je vodila, kako bi to Matko Peić rekao, Ljubav na putu. Kada smo kretali još nisam znao, iako sam ju poznavao (sa Slavističkoga kongresa u Osijeku 19.. godine), kolika je velika prijateljica Krystyna Pienažek — Marković. Sada bih se usudio reći da je ona naša najveća prijateljica iz Poljaka. To je Goran Rem znao. Bio je već dva puta u Poznanu, a za ovu organizaciju puta razmijenio je s njom oko 1200 mailova.

No, trebalo je doći do nje. Poljske, Poznana, Krystyne.

Polazak, 30. rujna, u 8 sati ujutro.

Pričati o pripremama za put, bilo bi isto kao kada bi pisac objavio i svoj sinopsis romana, uz priču koju je ispleo od početka do kraja, a predočen koncept bi onda bio kao vagaši na putu. Odlučio sam se za sunčanu stranu ceste, bez balasta u oba smjera. Ipak, jedna velika sjena na polasku bila je bolest moje kćeri, koja je dan prije imala visoku temperaturu, virozu i infekciju. Na dan polaska bilo je bolje, za stupanj, ali kćerin optimizam u boljitak i vjera kako je pametnije da idem, ponovno su pokrenuli moju ženu i ona mi složi stvari u torbu. Prihvatio sam kćerin prijedlog pod uvjetom da stalno budemo u telefonskom kontaktu do Zagreba, preko kojega nas je vodio put, i ako je potrebno ondje siđem i vratim se nazad. Hvala Bogu, to nije bilo potrebno.

Došao sam pred autobus zadnji, paketi s knjigama i putne torbe bili su već u bunkeru vozila. Moje neraspoloženje primijetili su gotovo svi, morao sam im priznati razlog. Vozač Franjo pokrenuo je autobus sa 70 mjesta, a nas je prema Zagrepčanima na Dane hrvatske kulture u Poznanu bilo dvadesetak. U autobus smo se smjestili: Mirta Bijuković, tajnica–dokumentaristica, Narcisa Bošnjak, Glas Slavonije, press, Josip Cvenić (Osijek), prozni autor, Ivan Faktor (Osijek), medijski umjetnik, Kristina Ferić (Osijek), dokumentaristica, Sanja Jukić (Osijek), predavačica, kritičarka, Ana–Marija Koljanin (Osijek), povjesničarka umjetnosti, Goran Rem (Osijek), stilističar–kroatist, Ivan Trojan (Osijek), dramatolog, Zoltan Medve (Pečuh), komparatist, zatim mađarski studenti: Kristina Katalinić, Adam Walko, Zorica Kispeter te osječki studenti: Martina Lemaić, Suzana Lepan, Snježana Stanarević, Ivana Mrgan, Andreja Vincetić, Klaudija Hogl, Goran Tanacković, Karolina Baškaj, Ivana Kukovec

Iz Osijeka su nas ispraćale Remove Majke.

Put do Zagreba, na iznenađenje svih onih koji nisu gledali kartu Europe i vidjeli kako je naš glavni grad točno ispod poljskoga grada u koji idemo, onaj je put koji je zapravo kraći od ceste od Osijeka preko Mađarske na sjever. No, naša ruta istovremeno je ka kolegama i prijateljima koje, kako se to kaže, kupimo na Željezničkom kolodvoru Zagreb.

Kasnili smo. Prvo zato što kada smo se dogovarali računali smo koliko treba do Zagreba kao kada se ide automobilom, drugi razlog je taj što je bilo radova na cesti više negoli preko ljeta i treće morali smo popiti prvu putnu kavu u restoranu uz cestu kod izlaza Novska. Druga kava (prvu, jutarnju, popio sam kod kuće) iritirala me na mokrenje. Vecejka je stajala na vratima i ubirala prvi jutarnji honorar, no ja sam sve kune kovanice ostavio kod kuće na frižideru. Ponudio sam joj bombon, prihvatila je, i tako se olakšao.

U Zagrebu smo primili: Borisa Škvorca (Australija), kroatista–komparatista, Cvijetu Pavlović (Zagreb), komparatisticu, Ivu Pranjkovića (Zagreb), kroatista–jezikoznanstvenika, Branka Čegeca (Zagreb), književnika, Sanjina Sorela (Rijeka), znanstvenika i pjesnika, Lanu Derkač (Požega), pjesnikinju, Tatjanu Gromača (Zagreb), spisateljicu, Damira Miloša (Vodice), prozaista i nautičara, Ljiljanu Zagorac (Plesna grupa Ilinkt), Jadrana Boban (Ilinkt), Angela Naumovskog (Ilinkt).

Kada su ulazili, bio sam na ulaznim vratima, pozdravljao se s kolegama, prijateljima, muško–ženskog roda, a onda mi pruži ruku jedna baka i ja joj odzdravim, ona uđe, pa još jedna, pa još jedna, na prednja vrata. Pomislim kako organizator Rem valjda zna koga je pozvao. No, kako su bake u autobus sve više ulazile, kažem ipak Remu kako neće biti onako kako je planirano, svakomu po dva mjesta za spavanje. Uto izađu dvije bake, pa još jedna i potrčaše nekamo dalje po parkingu, kada su našle svoj autobus, pozvale su i druge putnike za Međugorje. Neke su bake izlazile iz našeg autobusa još uvijek ne vjerujući koji im je autobus pravi, kao da im je bilo žao što nas napuštaju. Meni nije, jer kada je pala noć, bila su mi tijesna i dva sjedala.

Iako je Zoltan Medve, ulazeći u autobus u Osijeku, pružio Remu bocu Unikuma, na izlazu iz Zagreba Ljiljana Zagorec otvorila je šibensku travaricu i nas nekoliko nazdravismo »sretan put«. Uz priču i nazdravljanje brzo je prošla Slovenija, a na cesti za Beč bilo je puno restorana. Vrijeme je ručku. Jedan od vozača odabere restoran Rosenberg i mi se s mnogim drugim gladnim putnicima ubacimo u red na jelo i piće. Miloš i ja još nismo bili za objed te uzmemo po dva mala austrijska piva. Dok smo sjedili na sunčanoj terasi restorana vrapci su lepršali između ljudi koji su držali sendviče. Kada je jedan sletio kraj Škvorca, kojem je pala poveća mrva kifle, vrabac mi se učinio debeo, pogledam druge u krugu oko nas, svi su bili veći od naših u Osijeku. Shvatio sam da su to bili domaći Rosenbergovi vrapci koji nisu dalje letjeli od stotinjak metara. Sve im je bilo uz restoran, dom u šumarku i strehi, a jela je bilo non–stop, putnika i gladnih ima dan–noć. Sjetih se šezdesetih godina prošlog stoljeća kada su roditelji tovili piliće u gajbi s lampom koja je gorjela cijeli njihov, ptičji život. Isto je bilo i s vrapcima, samo što njih nitko nije pripremao za tov, tu bi trebalo ipak isključiti Talijane. Ako ih ovdje otkriju, bit će pašteta od vrapčeva jezika.

Na daljnjem putu Beč nam je ostao kao skriveni grad. Obilaznice su toliko daleko od njegovih gradskih ringova da nas je jedan od obilaznice izbacio ka Češkoj. U daljnjoj vožnji ogladnjeli smo Miloš i ja i podijelim osječke sendviče s njim. Imao sam još dva za večeru, možda na nekoj od budućih postaja.

Noć je brzo došla, u Češkoj smo se našli u mraku. Ceste su stare i vode kroz naselja. Oko jedanaest, Rem još jednom stavi Nicka Cavea, Videos. Putnici su sve tiši, a već u jedan sat nakon ponoći budan je ostao samo mlađi vozač. Kako sam ja sjedio točno iza njega, između sna i tamnih čeških cesta, žmirkao sam svaki put kada se autobus zanjihao između kuća mjesnih cesta. Autoceste kroz Češku na putu sjever–jug nije bilo. Jednom sam se probudio i ugledao zelenu živicu s obje strane autobusa, vozač je uletio u nečije dvorište. Naravno, čovjek koji je spavao u kući nije ni sanjao da mu autobus pokušava naći izlaz iz njegove okućnice. Izlaz je bio samo jedan, vožnja unazad u prostor gdje se jedva auto okrene. Uspjeli smo, kad ujutro vlasnik bude vidio velike tragove kotača, mi ćemo već biti u drugoj državi. Preko puta mene doselila se Suzana, umotava se u deku, ali joj je bila kratka pa se s njom hrvala satima. Ja nemam ništa za hladnu noć, na noge mi puše uz vrata. Ipak pred jutro sam zaspao. Kad sam otvorio oči, autobus je stajao, a Rem je izašao potpuno razbuđen, ušli smo u predgrađe Poznana. Puta kroz Poljsku se ne sjećam, prespavao sam ga. Peić se putujući u Poljsku ranije probudio: Poljska ti umjesto jastuka stavlja na uzglavlje svoje veliko bijelo podneblje: ogromne bezazlene oblake, breze daleke od grobljanske zemlje Mizerowa, hrtove ženke koje te gledaju u mjestu Jelen očima kao topla rakija s medom. Doputovao si sa stotinama kilometara u kičmi, u krvi. I sad stojiš na vagonskom prozoru začuđen, zabuljen: nikad nisi vidio tako široko — nabreklo svitanje. Ostao mi je žal za florom i faunom koju je Peić očima ugrabio iz vlaka, jer tresući se trošnim cestama autobus rastjera sva plašljiva bića. Ja sam jedino isto osjetio stotine kilometara u kralježnici i ostao začuđen širokoj maglovitoj zori.

Iznenadila me brzina nalaska našeg smještaja. Goran i jedna studentica koji su poznavali ulazak u grad, petnaestak minuta navodili su autobus do Studentskog doma Jowita. Pred njim već je stajala naša domaćica Kristina još snena od brzog buđenja.

Dom je bio pust, akademska godina još nije počela. Raspored po sobama bio je organiziran i ubrzo sam dobio ključ za sobu na prvom katu. Iako je Dom bio obnovljen i preuređen, naročito takozvane profesorske sobe, u kojima smo bili smješteni, ipak sam na hodniku osjetio poznati miris čistačica iz mađarske Baje i slovačke Bratislave, gdje sam noćio s pokojnim kolegom Gardašem. Prevladavao je vonj klora, koji mora da je bio davno propisan u Moskvi, koju sam također onjušio po drugi put 2004.

Iako je malo tko dovoljno spavao u autobusu, umor nije nadvladao želju da vidimo grad. Izašla nas je grupa od desetak znatiželjnika željnih dobre jutarnje kave, ali prerano smo došli.

U Poljskoj se gotovo sve otvara u deset sati, uputi nas Kristina i povede do starog dijela grada. Dom Jowita izgrađen je u blizini željezničke pruge sa stanicom, a pokraj nje je veliko cestovno raskrižje s nadvožnjakom i pješačkim podvoznim kružnim tokom. Idućih dana tim putem prolazili smo po dva i više puta dnevno. Nogostupi i ceste bili su široki i hodali smo po četvero razgledajući kako se sporo budi grad. Hodali smo šutke, jer nije bilo moguće ni misliti dok upijaš sve one nove slike koje su nas okruživale. Kristina nas je upućivala: Zgrada sveučilišta Adama Mickiewicza u Poznanu, Carski dvorac, Veliko kazalište ostalo je niz padinu hortikulturalnog parka i konačno Stary Rynek. Trg staroga grada bio je očaravajući, imao je fasade kombinirane gradnje: imao je i srednjoeuropski izgled, ali i suženje zgrada prema krovištu kao u ostalih sjevernih gradova od Kopenhagena do Sankt Peterburga. Prozori su se slagali od četiri u prizemlju do jednog u krovištu. U središtu trga stajala je zgrada Gradske vijećnice s tornjem. Šetasmo oko nje u krug, pa u širi krug, malo izvan glavnog trga, gdje su smještene barokne crkve i Wodna ulica, koja vodi do rijeke Warte. Kažem Medveu, koji je prvi stajao uz mene, kako ću je sutra ići vidjeti, Zoltan mi se pridruži idejom. Približavalo se deset sati kada se otvaraju kafići, bili smo svi ovisni o prvoj jutarnjoj kavi, ali Kristina nas napušta jer u isto vrijeme stiže vlak u kojem su Tom Gotovac, alijas Antonio Lauer i Ivan Faktor. Vratismo se na Stary Rynek, gdje su kavane po cijelom krugu trga pospremljene i konačno otvorene. Uđosmo u Dom Vikinga, kafić koji nam je garantirao dobru espresso kavu. Uz prozor smo sjedili Gromača, Čegec, Miloš i ja, gledali smo sporo buđenje grada, najviše je bilo turista. Nakon kave Miloš i ja odlučismo za dobrodošlicu popiti čašu vina, bilo je samo australskoga. Škvorc se za susjednim stolom hvalio kako je to vino najbolje, (podsjećam ga na baranjska vina jer bio je naš gost), mi ipak uzmemo suho bijelo. Dobro je, ali smo na računu vidjeli da nije jeftino. Tek poslije shvatili smo kako nas je konobarica prevarila. Nastavili smo šetati sve do ručka, otkrivali smo nove ulice, crkve, muzeje, restorane, a onda je netko predložio ručak. Kristina nas je prije uputila na restoran Sfingu. Društvo se proširilo i pridružio nam se Medve, Sorel i Škvorc, a izgubili smo Gromaču. Nisam htio izmišljati jelo, već sam naručio dnevni meni iz jelovnika: Sandacz po polsku w sosie smietanowym z kluskami szpinakowymi i warzyami na goraco, uz njega je išla i čaša crnog vina gratis. No platio sam opet više no drugi koji su naručili jelo i vino posebno. Jelo je bilo svježe i ukusno, restoran pun gostiju, mislili smo kako ćemo u njemu i drugi dan jesti, ali naša želja da probamo i druge restorane odvela nas je dalje.

Odmor, pa prvi program u 18 sati. Iako je bila subota, imali smo prvi organizirani program: promociju Škvorcove knjige o Krleži. Kristina nas je odvela u knjižaru tristotinjak metara udaljenu od Jowite. Knjižara Strefa slova tek je otvorena ove jeseni i imala je jednu novinu za Poznan, u jednom je kutu bio postavljen šank s automatom za kavu, a u drugom besplatno korištenje Interneta (najviše je Miloš otvarao svoje Prase), ali tu je bilo i iznenađenje za nas. Iz hladnjaka smo posluženi domaćom poljskom votkom Žubrovkom, zapravo votkom travaricom. U boci je bila samo jedna travka od dna do grlića, a davala je miris koji je podsjećao na cimet, ali s blagom žutozelenom bojom. Na etiketi bila je fotografija bizona, koji je predstavljao snagu pića, ali i domaćeg bizona zvanog Žubr. Votka se očito zvala po bizonki, a točila se s jabukovim sokom, pa nas je piće podsjećalo na pitu od jabuka. No, ta je pita, ako ju se više konzumira, znala prevariti brzoga kušača. Nekoliko djevojaka te prve večeri već su bile veselije pijući »pitu votku«, pa su i ranije otišle spavati.

Naš prvi program protekao je s ugodnim osjećajem. U milijunskom gradu, u deset puta većoj državi po broju stanovnika, govorilo se o hrvatskoj književnosti na hrvatskom jeziku. Osim nas, u knjižaru su došli profesori i studenti s Filozofskog fakulteta, sa slavističke katedre. Riječ ljubazni suviše je formalna da bi njom opisao naše domaćine. Nešto kasnije, kada je već program završio, a druženje uz Žubrovku trajalo, došao je Kristinin muž Marković sa sinom i knjigom Widzieć Chorwacj (Vidjeti Hrvatsku). Donio je samo jedan primjerak na ogled, kada sam došao na red da ju prelistam, kada sam ju uzeo u ruke, onako pompoznu, knjiga ima 724 stranice, tvrdo je ukoričena, a sadržajem obuhvaća prozu, poeziju, esej, dramu, tzv. žensko pismo, žanr autobiografije, tzv. ratno pismo, tzv. regionalizam, muziku, strip i performere, znao sam da imam u rukama najveće hrvatsko predstavljanje uknjiženo u Poljskoj. Naravno, knjiga je, kako kaže Čegec, jedno od mogućih viđenja hrvatske kulture. U njoj su većinom autori koji su stvarali osamdesetih i devedesetih prošlog stoljeća. Kada sam knjigu prelistao, jer za nešto ozbiljnije nije bilo prigode, shvatio sam što ona znači, ustao sam, pružio ruku Kristini i čestitao joj na ovom dvogodišnjem poslu.

Društvo se u knjižari zadržalo i duže no što ona smije raditi. Nama nekima bilo je rano otići spavati u hotel i otišli smo ponovno na Stari trg da vidimo kako grad živi noću. Kako su djevojke ugledavši slastičarnicu htjele kolače, mi smo im se pridružili, Medve, Škvorc i ja uzeli smo po još jedno piće. Konobarice su nas ponovno prevarile, bilo je očito da smo kao stranci pravi mamci za lov na veću lovu. Njihov valuta zlot vrijedi dvije kune, ali nije bila skupoća problem (npr. točeno pivo od tri decilitra košta dvanaest kuna), već što su konobarice vješte i naplaćuju duplo. Tu večer položili smo školu plaćanja i idućih dana čitali smo sami cijene i zbrajali račun. Na izlasku iz slastičarnice, kada se približavala ponoć, primijetili smo kako su na trgu sve glasniji pijanci. Prema Domu Jowita susretali smo još grupe mladića koji su subotu ispraćali veseljem i pijanstvom, tri dame noći razgolitile su se u bluze bez rukava iako je nama u jaknama bilo hladno, a bilo je manje od deset stupnjeva celzija. Kada smo ulazili u Dom, nekolicina ih je tek izlazila u noćni život.

Nedjelja. Imao sam u sobi televizor i volio sam se buditi s njim. Doduše imao sam sobnu antenu i hvatao sam samo programe TVP1 i TVP2, dok su drugi imali satelitsku antenu i mogli su pratiti CNN. Nisam se žalio na recepciji. Nedjeljom ujutro imao sam na programu jutarnju misu. Razgledao sam unutrašnjost crkve i sudjelovao, koliko se to može, u euharistijskom slavlju. Doručkovao sam među prvima i iskrao se iz Jowite prema kavi koja bi najviše sličila na našu, hrvatsku. Grad je još bio prazan iako se sunce podiglo i pritisnulo sumaglicu u šumarke i parkove. Bili smo smješteni u četvrt Poznana s ulicama koje su imale drvorede, bile su kao male avenije i podsjećale su me na Osijek, kao uostalom i cijeli grad. Pješački podvožnjak, Kuponiera rondo, bio je prazan, imao je kružni tok s šest izlaza. Hladan i prazan, od kamena i keramike, ali je bio praktičan, u jednom potezu riješiš se cestovnog i željezničkog prometa. Tek sam sada zapazio kako su im nogostupi složeni od betonskih ploča, starih i više puta dizanih i stavljanih. Izgledale su praktične kada bi trebalo popravljati jednu od infrastrukturnih mreža grada, ali već su prestare i neravno složene. Za razliku od našeg asfalta, koji je poentiliziran izgaženim žvakama, ove hrapave betonske ploče više su ispunjene psećim izmetom.

Ponovno sam prošao pokraj jedne od zgrada sveučilišta, kraj koje je bio visoki spomenik Adamu Mickiewiczu, pokraj Carskog dvorca na kojem je bio pano o najavi našeg programa i stigoh na Stari trg, u kojem sam se najbolje osjećao jer me podsjećao na osječku Tvrđu. Pio sam kavu u jednoj kavani iz koje sam mogao vidjeti veći dio trga s Vijećnicom i spomenikom svetog Ivana Nepomuka. Fasade su bile šarolike, pune mitskih životinja u štukaturi, njih je naravno Peić u svojoj Jeseni odmah zapazio. I grb Poznana ima u sebi orla raširenih krila (on predstavlja obitelj Pjastovića) a pokraj njega su sv. Petar i Pavao s ključem i mačem, na grbu je i kruna koja simbolizira vladavinu Przemysla II. iz vremena kada je Poznan bio glavni grad Poljske. Na jednoj zgradi dominira pelikan raširenih krila, poslije sam pročitao da je ta zgrada Poljska akademija znanosti i saznao da je pelikan simbol požrtvovnosti. Za opis ostalih zgrada navest ću ponovno Peića, jer on je u seoskom pejzažu pričljiv i kičast kao rokoko, sitničav u opisu jazavca i bukve, ali mu grad ostaje šutljiv ili u njemu opet nalazi životinje na kućama i biljke u imenima ulica: Po krovovima i fasadama kuća Ryneka stoje orlovi, križevi, TV antene, trokuti, krugovi, ždralovi, crne vaze, sunce, lav i guska.

I dok sam pio drugu kavu, razmišljao sam o toj šarolikosti i drugačijim običajima u kavanama, par do mene pije točeno pivo, pa i onaj preko puta, osnovno piće preko dana je pivo, zaključim. Deset minuta do podneva skupilo se nekoliko stotina turista i gledalo prema jednoj od kula na Vijećnici. Na kuli je bio ogroman sat, no on nije bio atrakcija, kada je odzvonilo dvanaest puta, iznad sata su se otvorila vrata i pojavila su se dva jarca. Jarci lutke, prvo su izašli u paru, a onda su se razdvojili jedan nasuprot drugomu. Dvanaest puta su izvodili skokove kao da se udaraju u rogove i zatim opet mirno vratili natraške u svoju staju na vrhu kule. Ljudi su pljeskali toj kratkoj predstavi i razišli se po trgu tražeći mjesto u restoranima za ručak.

Zvoni mi mobitel. Vlaho Bogišić je stigao u Poznan. Stigao je s vozačem i autom za dvanaest sati vožnje. Posebno je došao jer će morati prvi otići, noćeći samo jednu noć. Zvao me je kako bi saznao gdje smo, želio je popiti dobru kavu. Ja sam tada sam sjedio u kavani Sam svoj. Opisao sam mu na mobitel svoj položaj i on me ubrzo našao. Razmijenili smo nekoliko riječi o putu, o smještaju u Jowiti, kad njemu zazvoni mobitel. Zvala nas je Kristina na ručak. Oni, Boguslaw Zielinski, Kristina, Rem, Čegec i hrvatski konzul u Poznanu, Mirko Volarević. Vlahi sam objasnio da se moram ispričati Medveu i Škvorcu, s kojima sam već prije dogovorio ručak, pa ću odmah doći. U restoran Le Palais du Jardin, gdje nas je akademik Zielinski častio ručkom, došao sam kasno, jer su oni već naručili jelo. »Same like Kristina«, rekao sam konobarici na upit što ću za predjelo. I dobio sam tanko rezanu šunku, rekli bismo tanko kao što se pršut reže, ali su ti komadići preliveni toplim medom poslagani na jednu veliku svježu smokvu čineći šator, po sadržaju i dalje sve sliči na Dalmaciju, ali nitko od nas takvu kombinaciju nije jeo. Kako sam to i ja prvi put okusio i kako mi se svidjelo, za glavno jelo sam rekao također samo Same!, vjerujući i dalje u Kristinin gastronomski ukus.

Gospodin Volarević me je prepoznao, ja moram priznati da je meni trebalo više vremena, jer je on još davne 1993. bio voditelj Matice iseljenika u Osijeku, a zatim 1996. konzul Hrvatskog veleposlanstva u Bosni i Hercegovini sa sjedištem u Tuzli. Te godine bio sam kao gost Dječjega kazališta iz Osijeka u Tuzli i on se sjećao tog druženja. Pričali smo još o Osijeku, raspitivao se za mnoge ljude, sve do glavnog jela pričao sam o našem gradu, o političkoj smjeni lokalne uprave te o obnovi Trga Ante Starčevića. A onda se konobarica iznenada ušuljala stavljajući tanjure pred nas. Kristina i ja smo dobili pastrvu, kako volim ribu, bio sam zadovoljan što nisam pogriješio. Pastrva je bila postavljena na trbuh i rep joj je bio provučen kroz škrge, čineći tako krug na koji je kuhar složio blitvu, krumpir je bio poslužen posebno. Kažem nisam pogriješio jer mi je poslije Rem kukao kako je on uzeo rebra na preporuku konzula Volarevića, ali su ona bila tako mala da je ostao gladan. Samo se sjećam da je u njihovim tanjurima meso bilo unakrsno složeno s prekriženim rebrima kao mačevima. Ručak je brzo završio, nismo se mogli opustiti i razmišljati o desertu, jer se bližilo šesnaest sati, kada smo imali prvi današnji program i to na Starom trgu u zgradi na kojoj je pelikan raširio krila, dakle u Poljskoj akademiji znanosti. Mi iz Hrvatske smo sumnjičavo gledali na tih šesnaest sati u nedjelju, mislili smo tko će doći poslije podne na neradni dan, kada sve zanijemi. Prevarili smo se. Osim nas četrdesetak, došlo je stotinjak studenata i profesora i smjestilo se u svečanu dvoranu Akademije. Program se sastojao od tri dijela. Prvo je predstavljena knjiga Widzieć Chorwacje, predstavili su je Ewa Kraskowska, Tomasz Mizerkiewicz i Branko Čegec. Zatim smo nas nekoliko književnika koji su prevedeni u knjizi, pročitali svoje kratke radove, ja sam prvi put predstavio svoje pjesme iz rukopisa koji je u nastajanju, radni mu je naziv Tilt. Treći dio programa bilo je predstavljanje knjige Nedovršeni Europljani Vlahe Bogišića, knjigu eseja Vlaho je objavio kod nas u Matici hrvatskoj, Ogranak Osijek i još je bila svježa, tek je prije pet dana uvezana.

Navečer je bio još jedan hrvatski program, instrumentalna grupa The Bambi Molesters, svirala je u svečanoj dvorani Sveučilišta Poznan. Kako je zgrada gdje će biti koncert samo deset minuta od našeg doma Jowita, odnio sam u sobu svoju torbu s knjigom Vidjeti Hrvatsku, koju mi je poklonila Kristina. Osvježio sam se u kupaonici i ostavio ključ na recepciji.

Koncert je kasnio, u pregustom programu Hrvatskih dana u Poljskoj, izgubio sam s uma program Koreo — predstave Ilinkt! Pleše poeziju, plesne grupe iz Zagreba, pa sam s Milošem i Čegecom te s jednom studenticom iz Poljske koji su izlazili s predstave, otišao na piće u obližnji Hollywood. Premlada je konobarica, možda i maloljetna, nespretno nosila točeno pivo Lech između raznih trodimenzionalnih kopija američke estrade. Studentica nam kaže kako je ovdje bogat noćni život. Nismo ga konzumirali.

The Bambi Molesters nastupili su prvi put kao rock–grupa u dvorani gdje su se svirali samo koncerti klasične muzike. Molestersi su odmah počeli žestoki surf–rock, pogledao sam kristalne lustere, imao sam osjećaj da će se srušiti na tisuću mladih slušatelja, jer je zvuk u dvorani bio prvi put tako gromoglasan. No, onaj koji je smislio da se rock–koncert sluša sjedeći prevario se, već kod druge stvari prvo se diglo nekoliko djevojaka i zaplesalo između redova stolica, a onda im se pridružiše deseci drugih. Odslušao sam četiri — pet stvari i izašao sam van. Već kod treće gitarijade, nazvao bih tako jer su se tri gitare čas svađale čas nadopunjavale, bubanj ih je dosljedno pratio, primijetio sam da se ponavljaju cijele dionice, te mi se surfanje po žicama činilo nekako dosadno. Najzanimljivija je bila basistica Lada, dominantno je po stageu vladala gitarom, ali za mene ne dovoljno originalno. Neka mi oproste njihovi fanovi. Prošetao sam sam po četvrti, noć je bila mirnija no prošla, subotnja. Rano mi je bilo za sobu i programe TVP, pa sam svratio u najbliži hotel Merkur. Ubrzo mi je bilo dosadno samom piti Žubrowku, pa sam sjedeći uz šank proćaskao s konobaricom Agnješkom, no ona je imala puno posla, nekoliko grupa turista stalno ju je gnjavilo i tražilo još piva. Agnješka je hodala od stola do stola pa niz dugački šank, već sam joj vidio natečene vene. Onda sam se odlučio mobitelom pozvati Medvea i izvući ga s koncerta. On je moj poziv odmah prihvatio i pridružio mi se uz šank. Razgovarajući o obvezama koje nas čekaju, Medve me pozvao da mu se pridružim zajedno s Remom na predstavljanju Antologije mađarske poezije, koju je još prošle godine prevela na hrvatski Kristina Peternai, a koja će se održati 4. studenog u Senti, jednom malom vojvođanskom mjestu u kojem žive Mađari. Obećao sam mu. Oko ponoći rastao sam se prvo s Agnješkom, a onda na polukatu Jowite i s Medveom, on je imao sobu na katu više.

Ponedjeljak je bio radni, već u devet sati (odgodilo se ipak za deset) Faktor je imao projekciju svog eksperimentalno–dokumentarnog filma Das Lied is Aus. Gledao sam taj 18 minutni film već prije, devedesetih, u Osijeku i sjećam se kako su mi scene porušenoga rodnoga grada izazivale još uvijek svježe slike rata, a zvukovi eksplozija podsjećali su me na strah za djecu. Ovaj put odgledao sam film kao stranac, kao da sam i ja Poljak, scene jesu ratne, pune razaranja, ali mogao sam ih gledati mirno i objektivno. Film je bio potresan za mlade poljske studente, a filmski zanimljiv, jer je Faktor montirao ispod slika bombardiranog Osijeka titl Langova filma Das Lied is Aus. Tekst je tako dobro odgovarao da sam uvjeren kako nitko ne bi bolji scenarij za taj film napisao, a da ne bi mogao izbjeći politiku i emocionalnost trenutka. Poslije Faktorova filma pušten je stojednominutni film Lukasa Nole Sami.

Kako je istovremeno u zgradi Akademije počinjao znanstveni skup VI. dana Ivana Slamniga, ostavili smo poljske studente »same« u kinu.

Skup je počeo svečanim otvaranjem pozdravnim govorima Boguslawa Zielinskog i Gorana Rema, koji je ponovio uvodni tekst, u kako se to kaže materijalima za Skup, rekao je: Sazivom VI. dana u najzapadnijem poljskom županijskom i sveučilišnom središtu — Poznanu, upozoravamo na sljedeći podatak: Poljak Mikolaj Rej i Hrvat Marko Marulić, na samom početku europske renesanse, izgovaraju imena svojih jezika i naroda. Osvješćujući razliku, definirali su i svoje narode ali i kontekstni odnosno kontaktni prostor, znak pripadnosti zapadnoj civilizaciji. Potom su krenula izlaganja. Među prvima koji su izašli za govornicu bio je Vlaho Bogišić, on je svoje mišljenje o srednjoeuropskom postmodernitetu vezao uz knjigu Nedovršeni Europljani. Nama poznatim eruditskim umijećem govorenja Vlaho je povezao probleme tranzicijskih zemalja prema Europi, ali i Zapadne Europe prema zemljama kojima se ona širi. Poljski studenti su znali hrvatski jezik ali su ipak teško razumjeli složeno Vlahino izražavanje, no mi koji nismo znali poljski, naravno nismo mogli razumjeti izlaganja poljskih profesora, a koji su po naslovima puno obećavali. Odlučili smo se za ručak.

Tragajući po Starom trgu za nekim od zanimljivih restorana, a nama novčano pristupačnim, znatiželja nas je odvela izvan središta Stare Miesto i uvela u restoran Ali Baba. Zašto smo odabrali prostor s istočnjačkim interijerom, muzikom i nargilama na ulazu to ni danas ne znamo objasniti, možda nas je strpljenje izdalo, a glad obuzela. Hrana je bila bogata i ukusna. Damir Miloš, Vlaho Bogišić, Branko Čegec, Mirta Bijuković, vozač i ja, opustili smo se u Ali Babi uz pivo i vino sve do vremena kad se Vlaho odlučio krenuti za Hrvatsku. Oprostili smo se, mi koji ostajemo još dva dana probijali smo se pješice kroz gradsku vrevu prema domu Jowita, na čijoj je zgradi stajala velika reklama Akumulatori. Svijetleće reklamne cijevi za nas nisu imale samo simbolično značenje, mi smo uvijek u Domu nakupili nove snage i kretali ili na novi program Hrvatskih dana u Poljskoj, ili otišli na vlastiti program lutanja ulicama, parkovima i trgovima. Večeras sam se odlučio za akumulatore, namjerno sam propustio već poznate perfomanse i videoart Tomislava Gotovca, odnosno Antonio Lauera, koji su se tu večer održavali u Centru kulture Zamek, i ostao sam u sobi. Htio sam da se napunjeni dojmovi slegnu, da si higijeniziram tijelo i dušu. U kupaonici sam se zadržao gotovo sat vremena, kako nisam ponio sušilo za kosu, uvukao sam se u krevet i razgledao prikupljene prospekte grada Poznana. Tek kada sam počeo listati knjižicu popisa muzeja i galerija shvatio sam kako je šest dana u Poznanu premalo za upoznavanje jednog tako velikoga grada. Tek smo zagrebli po površini njihove povijesti kulture. Virtualno sam razgledao Nacionalnu galeriju slikarstva i skulpture, Historijski muzej, Muzej glazbenih instrumenata, Muzej keramike i stakla, Etnografski muzej, Vojni muzej Drugoga svjetskog rata, Muzej starih automobila, Arheološki muzej, Književni muzej Henryk Sienkiewicz, Vojni muzej 19. i 20. stoljeća, Muzej područja i starog naroda Bamber te Muzej modela i minijatura iz povijesti Poznana. Samo jedan od muzeja zahtijevao bi toliko dana koliko smo ostali u Poznanu, no naš je zadatak bio pokazati hrvatsku znanost i kulturu Poljskoj, nažalost bilo je premalo vremena za obostranu razmjenu. Ostaje mi vjera kako ću se još susretati s našim domaćinima i nadoknaditi sve propušteno. Kada sam spremao kataloge muzeja u torbu, na mobitelu mi se javio signal da sam dobio SMS poruku. Kći mi je iz Osijeka javljala kako je Carla Del Ponte Hrvatskoj dala pozitivnu ocjenu i pregovori s Europom mogu početi. Prvo što mi je bilo drago koje sam shvatio iz poruke jest da mi je kći ozdravila, a drugo, znao sam, datum 4. listopada 2005. uči će u povijest naše domovine. Imao sam u hladnjaku pivo i popio sam ga u sreću novih vijesti.

Utorak. Sve vrijeme smo imali sreće s meteorološkim uvjetima, sunce nas je jesenski grijalo od jutra do večeri. Činilo mi se kao da je to godišnje doba prije stiglo u Poznan, u njemu se sve već žutjelo, a kestenje je padalo po automobilima parkiranim u drvoredu. Iako su jutrošnje teme Znanstvenoga skupa bile zanimljive, bilo ih je desetak podijeljenih u četiri grupe: srednjoeuropska postmoderna, žensko pismo, hrvatska postmoderna, književnost naspram filma, likovnih i drugih umjetnosti te jezika. Željan ipak jesenje šetnje, sjedenja na terasama kafića, izabrao sam od skupa početak i kraj. Središnji dio dana provodio sam s Milošem hodajući istim ulicama i kavanama osjećajući se kao u svom gradu. Nailazili smo na grupe naših koji su si isto kao i mi uzeli pauzu za ručak. Možda malo dužu, jer sunčan dan nas je mamio k sebi, jesenja postmoderna bila nam je draža. Našao sam se i s Medveom i Škvorcom pa sam ih odveo Wodnom ulicom do rijeke Warte, kao što sam prije i obećao. Razočarao sam se, Warta je bila mala rijeka, njena ljepota je što je gradu dala veliku adu na kojoj se Poznan prvo smjestio. Još u ranom srednjem vijeku na adi je sagrađena prva katedrala i danas se visoko podiže nad rijekom. Fotografirali smo se na novom mostu s kojeg se u pozadini vidjela crkva. Vratili smo se istim putem i podijelili u druga društva. Meni su godila lijena sjedenja, turisti su se opet gurali oko Stare gradske vijećnice i čekali kada će se sudariti dva jarca, a u podne je počela predstava. Turisti su mi bili kao i lahor, osjetio sam ih samo površinski. Ostao sam sam u gradu i simbolično sjeo ponovno u kafić Sam svoj.

Navečer smo imali otvaranje izložbe stripa Dubravka Matakovića. Galeriju Nowa ispunilo je devetnaest tabli stripa veličine 70x100 centimetra. Mala galerija postala je i tijesna, Poljaci su se smijali i zgražali nad Matakovićevim prljavštinama u slici i riječi, ipak voditeljica Nowe Katarzyna Braniecka zamolila nas je da izložbu ostavimo, kako bi je ona mogla razmjenjivati i s drugim galerijama i s drugim gradovima. Potpisali smo takav ugovor. Doktor Zielinski nas je nakon izložbe pozvao ponovno u zgradu Akademije na oproštajni domjenak. Na domjenku sam, nakon nekoliko dana, ponovno porazgovarao s Remom, naime on je stalno bio zauzet Znanstvenim skupom, i kaže mi kako još ni jednom ovdje u gradu nije ručao, a odmor je imao samo noću, bolje reći dijelu noći. Pozvao me u noćni klub Kišelicu, gdje je on s nekim manjim društvom bio i prošle večeri. Klub je bio u suterenu s interijerom pivnice, njegova je prednost bila što je vlasnik dopustio našim studentima da puštaju svoje CD želje. Ostao sam do jutarnjih sati i vratio se s Medveom k našim Akumulatorima. Dom je već bio pun studenata jer je prošli dan svečano otvorena akademska godina.

Srijeda, prijepodne, kupujemo poklone za naše u Hrvatskoj i krećemo u 14 sat. Osim jantara većina nas je za kući kupovala pola litre Žubrovke, tako smo neke samoposluge iz lanca Žabka ispraznili. Rem je za kćer kupio i čokoladu Ptičje mlijeko, i ja sam ju htio uzeti, ali ju nisam našao na polici, a nisam se usudio pitati trgovkinju. Mislio sam da ću, ako tražim ptičjeg mlijeka, ispasti smiješan.

Naši vozači, koji su noćili u posebnom hotelu s velikim parkiralištem, nisu puno kasnili i krenuli smo s malim kašnjenjem, ali kad se kreće na put dalek 1300 kilometara, pola sata ne znači puno.

Pozdravili smo se s Kristinom Pieniazek–Marković i poljskim studenticama i studentima koje smo ostavili da i dalje usavršavaju hrvatski jezik i kulturu. Naravno, pozvali smo ih u Osijek. Prvi susret očekujemo na promociji knjige Vidjeti Hrvatsku.

Nakon tri i pol sata vožnje planirano smo stali u Wroclavu. Ušli smo u grad noću, ne znam je li to prednost ili nedostatak, ali Wroclav mi se činio čarobnim. Stari srednjovjekovni dio grada ležao je na Odri, konačno sam ugledao moćnu rijeku s uređenom obalom. Stare crkve kao da su bile nagurane preblizu jedna drugoj, bile su osvijetljene reflektorima skrivajući višestoljetnu tajnovitost. Trg je bio sličan kao Stary rynek u Poznanu, ali veći, prostraniji. Bio sam ljubomoran na njihove stare crkve iz dvanaestog stoljeća, mi nismo imali ništa starije od sedamnaestog, a da nije razrušeno od Turaka. Kada nas je voditeljica odvela u bedeme Gradske vijećnice, gdje je smješten najstariji restoran u Europi, također iz dvanaestog stoljeća, rekao sam Remu: Na godinu Dane Ivana Slamniga organiziraj u Wroclavu. Nakon četiri sata čarobnog šetanja po gradu vratili smo se u autobus, bilo mi je žao što se moramo već danas vratiti. Ostali dio Poljske i gotovo cijelu Češku noć je progutala. Zaspali smo. Poučen od prošli put kada smo se u autobusu smrzavali, uzeo sam iz torbe pulover i pokrio se. Umorni od puta, slomljeni u sjedalu, sve češće smo pristajali na duže rute bez stajanja, jednom opet kod Beča, gdje smo doručkovali i pili kavu, a Sloveniju smo preletjeli. Od granice između Slovenije i Hrvatske počela su već opraštanja i dogovaranja za iduće susrete.

I Zagreb je došao. Pozdravljanja i poljupci nekako su izgledali prebrzi, oprostili smo se za šest minuta, a bili smo zajedno šest dana. Svatko tko je izašao žurio se svom domu, a mi smo najednom ostali kao stranci. Nas dvadesetak koji smo i krenuli iz Osijeka vozeći se k zajedničkom cilju bili smo sjetni, oni koji su nas čekali bili su udaljeni više od četiri sata vožnje. Rem je stavio u player CD pjevačice i grupe Sade, njen blagi glas i umirujući saksofon pomogao mi je prebroditi dugo putovanje Slavonijom. Pred Filozofskim fakultetom u Osijeku nama se dogodilo isto kao u Zagrebu, opraštanje je bilo brzo, želja za kućom prejaka, ne sjećam se jesam li vozačima rekao: Hvala! Dva puta po 1300 kilometara na kotačima nije bilo lako, nisam stigao zahvaliti ni kolegicama i kolegama, a bilo je jesenski.

Jesenski u Poljskoj, da vraćamo se kao iz berbe, puni prijateljstava, dojmova, nešto znanja sa Znanstvenog skupa, na kraju i plodova, jer knjiga Widzieć Chorwacj najvažniji je materijalni trag našeg boravka u Poljskoj. Možda je to i jedan požutjeli list kestena koji se uz moju torbu provukao od Poznana pa ispao iz bunkera autobusa, pomiješao se s otpalim lišćem osječke lipe.