Iz ostavštine: Djelatnost pjevačkih društava u Osijeku od sredine 19. stoljeća do Prvog svjetskog rata

Iz ostavštine:

Djelatnost pjevačkih društava u Osijeku od sredine 19. stoljeća do Prvog svjetskog rata

Sredinom 19. stoljeća Osijek je grad s oko 13.000 stanovnika, sjedište je virovitičke županije, privredni i kulturni centar Slavonije s dobro razvijenom trgovinom i počecima industrije.* Zbog unapređenja privrede i rješavanja mnogih problema koji su taj razvoj kočile, osniva se trgovačko–obrtnička komora. Kao kulturni centar Slavonije Osijek se može pohvaliti da već više od sto godina ima tiskaru, a gotovo isto tako dugo i gimnaziju. Od sredine 18. stoljeća ovamo dolaze putujuće kazališne družine, a navraćaju i umjetnici glazbenici na svojim turnejama. Garnizonska glazba bila je jedini orkestar, pa se već ranije javljaju pokušaji osnivanja jedne civilne glazbene kapele. Interes za glazbu bio je općenito vrlo raširen, mnogo se muziciralo, sviralo i pjevalo, po privatnim kućama, u crkvi, na kućnim i javnim zabavama. Urbani život Osijeka u to je vrijeme dostigao određenu razinu, pa gradska inteligencija, činovništvo, oficirski krugovi i dobro situirano građanstvo traže kulturnu zabavu u bavljenju glazbom zbog razvijanja društvenosti, zadovoljavanja umjetničkih sklonosti i ispunjavanja slobodnog vremena.

Ova slika života Osijeka sredinom 19. stoljeća mora se nadopuniti ukazivanjem na neke specifičnosti po kojima se Osijek razlikovao od drugih provincijskih gradova diljem monarhije, a koje su utjecale na život u gradu i na njegov razvitak i oblikovanje. To je s jedne strane velika međusobna udaljenost pojedinih dijelova grada, gornjeg i donjeg s tvrđom među njima i novim gradom na jugoistoku, što je dovelo do nepovezanosti i individualnog razvitka pojedinih gradskih dijelova, a s druge strane nehomogeni sastav stanovništva u kojemu je prevladavalo još sredinom stoljeća građanstvo njemačkog govornog izraza.

I ova pojava ima svoje historijsko obrazloženje, ali se zbog ograničenog prostora u pojedinosti ne možemo uputiti. Činjenica je da je njemački jezik služio kao jezik međusobnog sporazumijevanja među stanovništvom raznih nacionalnosti i porijekla, u javnom i poslovnom životu kao i u privatnom saobraćaju, a pored toga uredovali su i vojska i pošta, a djelomično i gradsko poglavarstvo njemačkim jezikom. Germanizatorska politika austrijskih vlasti, a kasnije i pretenzije mađarskog dijela monarhije za ekonomskom dominacijom na ovom području urodile su poslije nagodbe, a osobito pred kraj stoljeća, pojačanim valom nacionalizma i borbom protiv germanizacije i mađarizacije kao i borbom za ekonomsko osamostaljenje. Novi kurs u hrvatskoj politici snažno je odjeknuo i u Osijeku te zahvatio šire društvene krugove i rezultirao, među ostalim, postepenim suzbijanjem upotrebe njemačkog jezika u javnosti i isticanjem hrvatske nacionalnosti.

Ovaj osvrt na osječke društvene i političke prilike u 19. stoljeću potreban nam je za lakše razumijevanje određenih pojava u kulturnom i društvenom životu toga razdoblja.

Od »Esseker Gesengverein« do hrv. pjev. i glazb. društva »Kuhač«

Osnivanje Društva prijatelja glazbe /Gesellschaft der Musikfreunde/ 1830. godine prvi je slučaj organiziranog i sustavnog bavljenja glazbom u Osijeku kao i unapređivanja glazbene kulture putem društvene glazbene škole. Iako je društvo djelovalo svega osam godina /1830–1838/, interes za bavljenje glazbom nije smanjen u širim osječkim krugovima. Jedan od oblika bavljenja glazbom u grupi uz javno nastupanje jeste zborno pjevanje u crkvi i izvođenje muzikalnih misa. Taj oblik muziciranja pokrenuo je u Osijeku sredinom stoljeća učitelj tvrđavske pučke škole i organist župne crkve u Tvrđi kompozitor Ivan Nepomuk Hummel /1820–1896/ osnovavši 1850. godine crkveno pjevačko i glazbeno društvo — Kirchenmusikverein. S ovim društvom Hummel je priređivao i javne koncerte i sudjelovao na dobrotvornim zabavama jer se Kirchenmusikverein nije ograničio samo na crkvenu glazbu. Zanimanje za nastupe ovog pjevačkog zbora izvan okvira crkve potaklo je Hummela da 1858. g. osnuje još jedno pjevačko društvo nazvano »Esseker Liedertafel«. U to društvo ušla je većina pjevača crkvenog pjevačkog društva, a zborovođa u oba društva bio je Ivan Nepomuk Hummel.

Prema pravilima »Liedertafel« štampanim njemačkim jezikom 1858. godine društvu je mogao pristupiti svaki neporočni građanin, a članom pjevačkog zbora mogao je postati kada glazbeni ravnatelj utvrdi da ima potrebne glazbene sposobnosti. Prvi glazbeni ravnatelj »Liedertafela« bio je I. N. Hummel, a prvi predsjednik liječnik dr. Franjo Zechmeister. Sjedište društva bilo je u Tvrđi, a poslovalo se njemačkim jezikom. Broj članova se znatno povećao, pokusi su se redovito pohađali, tako da su nastupi predstavljali glazbeni užitak i bili dobro primljeni. Štampani prikaz djelatnosti društva iz godine 1861. daje nam uvid u nastupe i programe. Društvo postaje značajan faktor u društvenom i zabavnom životu grada. Prema pravilima društvo je pjevalo kod svih crkvenih svečanosti, a priređivalo je i svoje redovite koncerte koji su obično bili namijenjeni kakovoj dobrotvornoj svrsi i uvijek bili dobro posjećivani. Da bi se društvenost što više potakla, a članstvo što više povezalo, priređivani su i izleti u okolicu.

Na prijedlog Ivana Nepomuka Hummela spojila su se oba društva, »Kirchenmusikverein« i »Liedertafel« u jedno društvo jer su oba imala istu svrhu i ciljeve i mnoge zajedničke članove i tako je 1862. godine konstituirano novo pjevačko društvo nazvano »Esseker Gesengverein« — Osječko pjevačko društvo. Imovina obaju društava je spojena i glavnica uložena u korist pjevačke škole koja će se osnovati u Tvrđi. Sastavljena su nova pravila u kojima je navedeno kao svrha društva gajenje i primicanje pjevanja njemačkih i slavenskih pjesama, crkveno pjevanje, sudjelovanje kod dobrotvornih koncerata, osnivanje pjevačkih škola za djecu i stvaranje nedužnog društvenog veselja. Četiri puta godišnje društvo će priređivati pjevačke produkcije s plesom.

Sad su se stali redati koncerti, pjevačke produkcije, balovi, pjevane mise na opće zadovoljstvo članova i publike. Godine 1863. izabran je za predsjednika gradski načelnik Vjekoslav Schmidt koji je tu dužnost obnašao cijeli niz godina. Te godine nabavljena je i društvena zastava i posvećena uz veliku svečanost kojoj su kao gosti prisustvovali pjevačko društvo iz Apatina i Pečuha.

I narednih godina »Gesangverein« je vrlo aktivan, a djelatnost se može pratiti u štampanoj kronici, a od 1864. i u osječkim novinama. Prema pravilima osnovana je u Tvrđi dječja pjevačka škola koja je imala 1864. godine 20 polaznika. Ovaj dječji zbor nastupao je ponekad na priredbama društva. Hummel je darovao fondu za osnivanje i uzdržavanje dječjih pjevačkih škola 100 forinti, pa je njemu u čast taj fond nazvan »Hummelova zaklada«. I u gornjem gradu otvorena je dječja pjevačka škola /1867/, a iste godine i jedan tečaj pjevanja za odrasle. Društvo je dakle stalno vodilo brigu o glazbenom obrazovanju i unapređivanju glazbene kulture.

Tokom godina uza svu popularnost opaža se opadanje interesa za društvo i njegove priredbe, nastupi bivaju rjeđi i slabije posjećeni, tako da se sedamdesetih godina »Gesagenverein« više i ne pojavljuje. Godine 1876. na izvanrednoj godišnjoj skupštini /14. srpnja/ zaključeno je da se društvo privremeno obustavi, jer osim upravnog odbora i nekoliko članova praktički uopće više nije ni postojalo. U društvu su nastale neke nesuglasice i trvenja s političkom i nacionalnom pozadinom, osim ličnih razmirica i stanovite zasićenosti i kod članova i kod publike. Mlađe članstvo iz redova sada već dosta brojne hrvatske inteligencije zahtijevalo je da se u društvu gaji hrvatska i slavenska pjesma, a ne samo njemačka, kako je to ranije bilo. »Gesangverein« je doduše na svojim programima imao i po koju hrvatsku ili slavensku skladbu, programi su se štampali obično na njemačkom i na hrvatskom jeziku, ali je svakako prevladavao njemački duh i njemačka orijentacija. »Gesangverein« je 1864. godine prisustvovao u Pečuhu posveti zastave tamošnjeg društva »Pecsi Dalarda« i otpjevalo »Naprej zastava slave« od Jenka što dokazuje da slavenska glazba ipak nije bila sasvim zanemarena. »Gesangverein« je svakako izvršio značajnu kulturnu funkciju gajenja glazbe i brigom za glazbeno obrazovanje, a da je imao njemačku fizionomiju, odraz je vremena u kojem je djelovao i specifičnih osječkih prilika.

Nakon obustave rada osječkog pjevačkog društva »Esseker Gesangverein« 1876. godine u Osijeku praktički nije postojalo nikakovo pjevačko društvo ili glazbeno društvo. Neka druga društva s drugim ciljevima i svrhom organizirala su svoje pjevačke zborove koji su nastupali na vlastitim društvenim priredbama npr. Radničko obrazovno društvo, Gombalačko društvo, Freundschaftsbund /Prijateljski sastanak/ i Vatrogasno društvo. Te godine 1883. sastaje se jedan inicijativni odbor iz činovničkih krugova, a na poticaj profesora Ferde Millera, a sa ciljem da se pokrene akcija oko osnivanja pjevačkog društva. Ta su nastojanja naišla na lijep odaziv i već se u kolovozu 1884. godine osniva osječko pjevačko društvo »Sloga«. Ovo se društvo smatralo nastavkom i nasljednikom bivšeg »Gesangvereina«, pa preuzima njegova nešto preinačena pravila i društvenu zastavu. U novim pravilima istaknuta je kao svrha društva gajenje hrvatske pjesme a inače gajenje i njegovanje glazbe uopće. Sjedište društva preneseno je u gornji grad, a poslovanje se vršilo na hrvatskom jeziku. Društvu su pristupili nekadašnji članovi »Gesangvereina« iz krugova mlade hrvatske inteligencije. »Sloga« je imala ne samo kulturnu već i nacionalnu i patriotsku misiju i prihvaćena je u širim krugovima s velikim zadovoljstvom. Prvi zborovođa bio je mladi tvrđavski učitelj Đuro Rožić. Uz muški zbor organizirao se i jedan ženski zbor koji je doduše djelovao samo kao pjevački klub, ali je često nastupao uz muški zbor. Koncerti su u početku pobudili oduševljenje, ali se uskoro pokazalo da ima premalo koncertne publike iz hrvatskih građanskih krugova da bi trajno mogla ispunjavati koncertnu dvoranu, a njemački orijentirana publika prigovarala je čisto hrvatskom sastavu programa. Iako se u novinama isticao visoki kvalitet priredbi, one su sve slabije posjećene. Od godine 1888. »Sloga« nije više nastupala, a Osijek je opet bio bez pjevačkog društva.

Ljubitelja pjesme i glazbe bilo je u Osijeku uvijek mnogo, a i entuzijasta koji nisu žalili truda da organiziraju kakovu skupinu ili društvo za zajedničko muziciranje. Tako se i nakon razlaza »Sloge« opet okupljaju pjevači i svirači, najprije neoficijelno, a 1891. konstituiraju se kao »Osječko dobrovoljno glazbeno društvo«. Za predsjednika izabran je advokat Dragutin Riffer, a prvi zborovođa bio je Đuro Rožić. Uz njega je radio i profesor Ferdo Miller, jedan od glavnih i najzaslužnijih organizatora toga društva.

»Osječko dobrovoljno glazbeno društvo« preuzima zastavu »Sloge« i tako se produžuje kontinuitet od »Gesangvereina« preko »Sloge« do »Osječkog dobrovoljnog glazbenog društva«. Osječke novine registriraju brojne nastupe, donose programe i kritičke osvrte koji su uvijek vrlo pohvalni. Na programima prevladavaju hrvatske i uopće slavenske skladbe, a ponekad se pojavljuje i koja točka otpjevana njemačkim jezikom. Društvo je imalo muški zbor i orkestar, a uz njega nastupao je i ženski pjevački klub, kasnije ženska sekcija društva. Nakon izbora podžupana Levina pl. Chavraka za predsjednika 1895. godine i zatim Milana Rodera za zborovođu, rad u društvu je nakon stanovite stagnacije opet krenuo naprijed. Pridržavajući se svrhe društva istaknute još u pravilima »Gesangvereina« i Sloge« otvara se prvog listopada 1897. društevena glazbena škola u kojoj se podučavaju razni instrumenti i pjevanje za mušku i žensku djecu od deset godina nadalje. Upisalo se 140 polaznika kojima je poduku davalo 6 učitelja glazbe. Upravitelj škole postao je zborovođa društva Milan Roder, ujedno i glavni učitelj te škole. Međutim Roder napušta Osijek i školu već 1898. godine zbog nekih sporova. Glazbenu školu uzdržavalo je društvo iz vlastitih sredstava i tek nakon nekoliko godina uspjelo je dobiti zaslugom velikog župana Teodora Pejačevića vladinu državnu subvenciju kao i subvenciju grada Osijeka za uzdržavanje škole. Upravu društvene glazbene škole preuzeo je profesor Dimitrije Marković koji je na osječkoj Realci organizirao 1896. jedan đački orkestar. Učenički orkestar glazbene škole i đački orkestar Realke nastupali su na javnim priredbama, a orkestar samog glazbenog društva bio je dosta malen i vremenom se još osipavao. Muški pjevački zbor zajedno sa ženskim pjevačkim klubom nastupaju na mnogih društvenim i drugim priredbama, a zbor dobiva stalno priznanja zbog kvalitete svojih izvedbi. U to vrijeme nastupaju na istim priredbama i donjogradsko pjevačko društvo »Lipa« i gornjogradski obrtnički pjevački klub »Smilje«. Ta se tri društva uzajamno podupiru, posjećuju i surađuju.

Godine 1902. pjevački zbor Glazbenog društva sudjeluje na proslavi 40–godišnjice Hrv. pjev. društva »Kolo« u Zagrebu, a na pjevačkom natjecanju priređenom tom prilikom pjeva Klaićevu pjesmu »Pod prozorom« pod ravnanjem zborovođe Antuna Štefana. U zagrebačkim novinama ocijenjeno je to kao najbolja izvedba ovoga takmičenja. Idućih godina broj izvršujućih članova se povećava, a repertoar upotpunjava novim točkama. Prema potrebi za neke se nastupe saziva ženski zbor, ali se kasnije /1905/ taj ženski zbor organizira kao ženska sekcija društva. Pa na proljetnom koncertu te godine mješoviti zbor od oko 80 pjevača i pjevačica izvodi Zajčev »Vijenac hrvatskih narodnih popijevki«. Glazbeno društvo priredilo je 1. XII 1906. koncert u korist Franje Kuhača u proslavu njegove 70–godišnjice, a sudjelovali su »Lipa« i »Smilje«.

1907. godine promijenilo je društvo po odluci godišnje skupštine naziv u Hrvatsko pjevačko i glazbeno društvo »Kuhač« u Osijeku i štampana su nova pravila. HPGD »Kuhač« općenito se smatrao jednim od najboljih pjevačkih društava u Hrvatskoj. Između »Kuhača« i Hrvatskog narodnog kazališta koje je osnovano 1907. godine, brzo se uspostavila prijateljska suradnja — kazališni glumci sudjelovali su u programima »Kuhačevih« priredbi, a »Kuhač« je po potrebi ispomagao u zboru kod opernih izvedbi. Osim svojih redovitih koncerata društvo priređuje kućne zabave, balove, sudjeluje na priredbama drugih društava i na taznim proslavama i svečanostima. Priređuju se i izleti i odlazi u okolna mjesta na poziv prijateljskih društava. Takovi izleti i priredbe spojeni su svakako nastupima zbora. Godine 1912. iz Osijeka je po službenoj dužnosti premješten profesor Dimitrije Marković, voditelj orkestra Realke i orkestra glazbene škole. Njegovim odlaskom prestaju i ti orkestri i preostaje samo orkestar Glazbenog društva, a taj je bio vrlo malen.

Godine 1913. mjesto zborovođe »Kuhača« preuzima profesor Realne gimnazije Josip Canić i njemu je uspjelo udahnuti opet nešto novog zanosa u već prilično oslabjeli »Kuhač« koji je spao na 27 pjevača, 13 članova orkestra i svega 55 podupirajućih članova. Kao novi predsjednik izabran je na skupštini 1914. godine advokat dr. Franjo Papratović. Te godine održana je proslava donjogradskih hrvatskih kulturnih društava na kojoj je sudjelovao i »Kuhač« s nekoliko skladno izvedenih zborova.

Prije izbijanja rata bilo je svega nekoliko nastupa »Kuhača«, a za vrijeme rata obustavljen je rad jer su mnogi članovi bili mobilizirani. Na izvanrednoj skupštini 1. VI 1919. društveni rad se obnavlja i tada započinje nova etapa u povijesti ovoga društva. Moramo samo napomenuti da su za vrijeme rata instrumenti đačkog orkestra Realne gimnazije kao i instrumenti glazbene škole i »Kuhačeve« i njegovog orkestra preuzeti od 18. domobranske pukovnije koja je formirala svoju vojnu glazbu. Tako poslije rata »Kuhač« više nije obnovio orkestar.

Hrvatsko pjevačko društvo »Lipa«

U isto vrijeme kada je u gornjem gradu raspušten »Gesangverein« osnovala je grupa hrvatskih rodoljuba i ljubitelja pjesme u donjem gradu 1876. godine »Osječko pjevačko društvo »Lipa«. Potvrdu svojih pravila dobilo je društvo od zemaljske vlade 1877. godine. Svrha društva bila je gajenje hrvatske pjesme i time okupljanje nacionalnih krugova, Hrvata i Srba, u borbi protiv germanizacije i mađarizacije. To je mlado društvo imalo mnogo protivnika koji su nastojali ometati i sprečavati njegov rad smatrajući da je sasvim nepotrebno i neumjesno osnivati u Osijeku jedno hrvatsko društvo s obzirom na višenacionalni, odnosno njemački karakter grada. Nastale su nesuglasice i među samim članovima, pa je »Lipa« nakon kratkog i uspješnog djelovanja već 1878. godine prestala radom. Iako joj je vijek trajanja bio tako kratak, zabilježeno je nekolko vrlo uspjelih nastupa, a posebno se mora istaknuti koncerat u korist prenosa Preradovićevih posmrtnih ostataka iz Beča u Zagreb, a na kojemu »Lipa« nastupa sa čisto hrvatskim programom /1877/, zatim sudjelovanje na drugom koncertu Franje Krežme u Osijeku 23. IV 1878.

Nakon razlaza »Lipe« 1878. godine nastupa razdoblje kada u Osijeku po više godina nije postojalo nikakovo glazbeno ili pjevačko društvo. »Esseker Gesangverein« je raspušten 1876, pjevačko društvo »Sloga« osnovano je 1883. da bi opet prestalo radom 1888, a »Osječko dobrovoljno glazbeno društvo« konstituiralo se tek 1891. godine. Niti ovo društvo nije moglo okupiti sve ljubitelje pjesme i glazbe, niti sve pjevačke snage u Osijeku, jer kako je već ranije napomenuto, udaljenosti među pojedinim dijelovima grada predstavljale su ozbiljnu zapreku za redovito pohađanje pjevačkih vježbi i pokusa. Nacionalna nehomogenost, različite političke orijentacije, vjerske razlike, društveni položaj i ekonomsko stanje itd. sve su bili elementi koji su otežavali, ako ne i sprečavali provođenje neke jedinstvene akcije ili stvaranje jedne kompaktne i snažne organizacije ili društva na bilo kojem području, kulturnom, političkom, privrednom i sl. U to vrijeme većina naziva društava, organizacija, manifestacija, a često i privrednih udruženja, nosi atribute: gornjogradski, donjogradski, hrvatski, srpski, katolički, židovski, pravoslavni itd. što sve objašnjava usitnjenost i rascjepkanost kao i rivalitet među pojedinim gradskim dijelovima i grupama gradskoga društva.

U takovim okolnostima i prilikama obnavlja se OPD »Lipa« 1894. godine, kada neki članovi nekadašnjega odbora pristupaju reorganizaciji i obnovi društva koje zapravo formalno nije bilo ukinuto. Prikupljaju se pjevači i podupirajući članovi, prvim predsjednikom postaje Ivan Heštera, a tajnikom Naco Sudić, a zborovođa je Ljudevit Menges. Prema odluci skupštine promijenjeno je ime društva u »Hrvatsko pjevačko društvo »Lipa« umjesto dosadašnje »Osječko pjevačko društvo...« Krajem 1896. godine zbor preuzima Todor Machulka, učitelj glazbe i organist donjogradske župne crkve, koji tu funkciju obavlja sve do godine 1902. kada zborovođom postaje Josip Kamnika.

Svoj prvi koncert s plesom obnovljena »Lipa« priređuje već 5. I. 1895. u dvorani donjogradske kasine. Zbor je dobro uvježban i ima odlične pjevače, specijalno tenore, pa »Lipa« sudjeluje gotovo u svim priredbama, zabavama i koncertima tokom cijele godine. U novinama /Die Drau 3. XI. 1895/ govori se o nastupima i aktivnostima »Lipe« i da bi grad trebao subvencionirati ovo društvo. Jedan od nastupa »Lipe« bilo je sudjelovanje na koncertu priređenom u korist postavljanja spomen–ploče na rodnoj kući Franje Krežme. »Lipa« je smatrala svojim pjevačkim pozivom širiti pjesmom hrvatsku svijest u gradu Osijeku pa je prema tome i birala skladbe za svoj repertoar. U Spomen–knjizi »Lipe« iz godine 1901. naveden je taj repertoar od 95 pjesama, najviše Zajčevih, Vilharovih, Novakovih i Eisenhutovih skladbi, zatim su zastupani Machulka, Šestak, Klaić, Lisinski, Jenko, Trišler itd. Zbor nije bio velik, obično 20–30 pjevača, ali talentiranih i dobro izvježbanih, pa je »Lipa« važila kao jedno od najboljih hrvatskih pjevačkih društava. Uz muški zbor uskoro se organizirao i ženski zbor, tako da »Lipa« već 1896. nastupa s mješovitim zborom. Organiziran je tamburaški zbor i jedna diletantska grupa, pa se broj izvršujućih članova znatno povećao. Bilo je dosta podupirajućih članova, ali samo malo članova utemeljitelja. Prinosi od članarina i prihodi od priredaba bili su vrlo maleni, često su priredbe završavale deficitom, tako da je društvo stalno imalo financijske poteškoće, što je kočilo veći razmah djelatnosti. »Lipa« je postala važan činilac kulturnom, nacionalnom i društvenom–zabavnom životu cijeloga Osijeka, a ne samo donjeg grada.

Rukovodstvo »Lipe« nije se mnogo mijenjalo, pojedini članovi upravnog odbora bili su na svojim funkcijama kroz cijeli niz godina, tako da se mogla provoditi stalna linija u djelatnosti ovoga društva. Godine 1901. dočekalo je društvo veliko slavlje posvete zastave koju je izvršio biskup Josip Juraj Strossmayer, član utemeljitelj. Kao gosti sudjelovala su mnoga društva iz okolice i šireg područja Hrvatske. Na zastavi nije iznad hrvatskog grba bila izvezena kruna sv. Stjepana, kako su to zahtijevali propisi, a to je urodilo raznim problemima i represalijama od strane vlasti /globa za društvo i premještaji za neke članove upravnog odbora/.

Društveni izleti u okolna mjesta nisu bili samo oblik gajenja društvenosti već način širenja hrvatske pjesme i povezivanja s pjevačkim društvima u provinciji. »Lipa« je često bila pozivana na proslave i godišnjice drugih srodnih društava, ali se samo rijetko mogla odazvati tim pozivima zbog pomanjkanja sredstava za putne troškove. Sa nastupima na takovim proslavama /1899. »Sloga« u Zagrebu, 1990. »Trebević« u Sarajevu i 1902. »Kolo« u Zagrebu/, stekla je »Lipa« lijep ugled među srodnim društvima. Godine 1904. »Lipa« proslavlja 10–godišnjicu obnove svojega rada, a »Hrvatska građanska čitaonica« doljni grad. 20–godišnjicu svojega postojanja. Ove proslave svjedoče o učvršćivanju hrvatske nacionalne misli u gradu Osijeku, do tada na glasu zbog »švapčarenja« i »esekerštine«. Te godine pokrenuto je i pitanje osnivanja pjevačke i teorijske škole da bi se kvalitet zbora što više uzdigao. Kako je fluktuacija izvršujućih članova bila dosta velika, bilo je potrebno stalno učenje i uvježbavanje zbora.

»Lipa« je priređivala svoje vlastite redovne koncerte, zabave i posijela i sudjelovala sa po kojom pjesmom u programima drugih društava, najčešće na priredbama Hrvatske građanske čitaonice. Od 1910. imala je opet ženski zbor, pa sada nastupa najčešće s mješovitim zborom, što je opet značilo stanovito osvježenje i novi podstrek. Među značajnijim priredbama »Lipe« treba istaknuti »Sveslavenski koncerat« 1906. godine kada nastupa s Mokranjčevim »Rukovetima«, iste godine sudjelovanje na koncertu u slavu Franje Žaverije Kuhača, a 1909. na proslavi 100–godišnjice Ljudevita Gaja.

Godine 1914. donjogradska hrvatska kulturna društva »Lipa«, »Hrvatska građanska čitaonica« i »Hrvatski sokol« zajedno priređuju proslavu svojih godišnjica i izdaju zajedničku spomenicu. Autor »Lipine« povijesti u toj spomenici je tajnik Josip Sačer. Posljednja odborska sjednica prije rata održana je 5. srpnja 1914. Javni rad »Lipe« bio je 1914. čak neko vrijeme i zabranjen. Za vrijeme rata »Lipa« kao ni ostala društva nisu mogla djelovati zbog ratnih okolnosti, ali se rad ponovno pokreće odmah po završetku rata.

Hrvatsko pjevačko društvo »Zrinski«

Kao posljednje u nizu pjevačkih društava osnovanih u Osijeku u 19. stoljeću pojavljuje se 1897. godine pjevačko društvo »Smilje«, a to je preteča hrvatskog pjevačkog društva »Zrinski«.

»Osječko dobrovoljno glazbeno društvo« osnovano 1891. godine kao nastavak »Gesangvereina« i »Sloge« postavilo je primanje u članstvo na demokratičnu bazu, što je značilo da se primaju članovi bez obzira na stalež, zvanje ili društveni položaj, ali se članstvo regrutiralo ipak iz viših društvenih slojeva, iz krugova činovnika, trgovaca, intelektualaca, slobodnih zanimanja, a obrtnici ili radnici se u ovakovom društvu već zbog niže naobrazbe ili slabijih materijalnih prilika nisu mogli dobro osjećati. Zbog toga je u okviru Hrvatske građanske čitaonice u gornjem gradu pokrenuta akcija da se osnuje pjevačko društvo u kojemu će izvršujući članovi biti radnici i obrtnici, da se i u njihovim krugovima djeluje kulturno–obrazovno i putem pjesme i glazbe djeluje na buđenje nacionalne svijesti. Inicijator ove akcije bio je tajnik čitaonice Vilim Špigelski, a podupirali su ga predstavnici hrvatstva dr Ante Bedenić, dr Ante Pinterović, dr Vladimir Kovačević. Izrađena su pravila i poslana vladi na odobrenje /1897/, a kao privremeni predsjednik izabran je Vilim Špigelski. Društvo je nazvano Hrvatsko obrtničko pjevačko društvo »Smilje«. Prvi zborovođa »Smilja« bio je Ljudevit Menges koji je sa zborom vrlo zdušno radio, pa ga je toliko izvježbao da je mogao već 17. VII 1897 prirediti koncert na veliko iznenađenje cjelokupne osječke javnosti koja je s priličnom skepsom dočekala ovaj nastup ne vjerujući da se za tako kratko vrijeme može sa neškolovanim zborom čiji članovi većina nisu poznavali note, postići kakav značajniji uspjeh. Kako »Smilje« još nije nije imalo potvrđena pravila, moglo je nastupati samo kao klub uz druga društva i priredbe, a to je obično bivalo u okviru hrvatske čitaonice. Pravila su nekoliko puta vraćena zbog nekih izmjena i nadopuna i kako se stvar ipak predugo otegla, prijetila je opasnost d se društvo uopće raziđe. Stoga je odbor odlučio da se promijeni ime društva u Hrvatsko pjevačko društvo »Zrinski« i kao takovo traži potvrda pravila. Tako je u ožujku 1901. na godišnjoj skupštini formalno osnovano Hrvatsko pjevačko društvo »Zrinski« u Osijeku u gornjem gradu. Međutim i »Zrinski« je morao dočekati pad Khuena Hedervarya da konačno 15. III 1904. godine od vlade dobije odobrenje svojih pravila. U međuvremenu »Zrinski« je nastupao kao pjevački klub. U pravilima formulirana je svrha društva kako slijedi: a/ članovima svojim dati priliku da se besplatno praktički i teoretski izobraze u pjevanju, b/ pjevanjem sudjelovati kod svojih društvenih produkcija a i kod drugih svjetskih i crkvenih svečanosti, c/ gajiti i širiti hrvatsku umjetnu i narodnu pjesmu, a koliko je moguće i instrumentalnu glazbu. Potvrdu svojih pravila proslavilo je društvo velikim koncertom /14. VIII. 1904/ uz sudjelovanje vojne glazbe, Osječkog dobrovoljnog glazbenog društva i »Lipe«. Od tog vremena »Zrinski« često nastupa s muškim ili mješovitim zborom na vlastitim priredbama ili uz ostala osječka društva na priredbama drugih društava, a često pjeva u gornjogradskoj župnoj crkvi. Društvo je bilo vrlo popularno, pa su i priredbe bile obično dobro posjećene. Za predsjednikovanja dr. Vilim Kappela obavljena je posveta zastave /1911/. Kraće vrijeme djelovali su kao zborovođe »Zrinskog« prof. Franjo Dugan /1910/ i Nikola Faller /također 1910/, a na programima iz tog vremena nalazimo »Gorski kraj« Vilka Novaka i »Na vrelu Bosne« od Vilhara. Uz druge skladatelje izvode se kompozicije Klaića, Zajca, Stahuljaka, Canića i Bosiljevca. Zajedno s »Kuhačem« i »Lipom« »Zrinski« priređuje veliko pjevačko veče /1911/ zbog nabave sredstava za odlazak u Viroviticu na proslavu tamošnjeg hrvatskog pjevačkog društva »Rodoljub«. Ovakovi posjeti i odlasci na proslave imali su uvijek karakter nacionalnih i rodoljubnih manifestacija.

Godina 1912. značajna je u povijesti »Zrinskog«. Tada zborovođom postaje profesor Josip Canić, predsjednik je hrvatski kulturni radnik a vladin savjetnik Ljuboje Dlustuš, potpredsjednik i artistički ravnatelj profesor Dragan Melkus. Pokroviteljstvo društva prihvatila je grofica Minka Pejačević. Zahvaljujući velikom zalaganju artističkog ravnatelja prof. Melkusa kao i ostalom rukovodstvu, društvo je lijepo napredovalo i sve se više usavršavalo, pa nastupi u narednom vremenu doista predstavljaju veliki umjetnički uspjeh. Zadnji javni nastup »Zrinskog« prije izbijanja rata bio je koncerat održan 1. svibnja 1914. na kojemu zbor među ostalim pjeva »Ratni zbor« iz opere Porin Vatroslava Lisinskoga. Za vrijeme rata i ovo kao i ostala društva obustavlja rad, ali se društvo i zbor obnavljaju već 1919. godine.

Na kraju možemo sažeti u nekoliko rečenica neke konstatacije u vezi s djelatnosti osječkih pjevačkih društava.

Počeci pjevaštva u organiziranom pjevačkom društvu javljaju se sredinom 19. stoljeća u svrhu izvođenja svečanih misa, ali uporedo s time snažno se razvija i pjevaštvo s drugom svrhom, a to je podizanje glazbene kulture uopće, a specijalno pjevačke, oživljavanje društvenog i zabavnog života i priređivanje javnih koncertnih priredaba.

Da su programi bili sastavljeni uglavnom iz njemačkih pjesama, odraz je političke situacije i društvenih prilika u Osijeku toga vremena, ali se ne bi moglo tvrditi da je pjevačko ili glazbeno društvo kao takovo provodilo neku germanizatorsku politiku. Politički prizvuk, a kasnije izrazito politički akcenat očituje se u radu pjevačkih društava počevši od sedamdesetih godina u skladu s buđenjem nacionalne svijesti i pojačanom borbom protiv germanizacije i mađarizacije u Hrvatskoj, a posebno u Osijeku, a provodi se gajenjem hrvatske i slavenske pjesme i glazbe. Hrvatska pjevačka društva odigrala su na prekretnici stoljeća u javnom i kulturnom životu Osijeka značajnu ulogu okupljanjem hrvatskih građanskih krugova, ali se mora naglasiti da patriotska motivacija za ovo okupljanje u pjevačkom društvu nije zasjenila ili stavila u drugi plan prvobitnu svrhu tih pjevačkih društava a to je gajenje pjesme i precizno, skladno i dobro pjevanje u zboru.