Ismijavana poezija

Ismijavana poezija

Kada mi je urednica ovoga tematema Kola Dijana Pavlović ponudila suradnju i mogućnost participiranja u višeglasnome odgovoru na pitanje — kakav je odnos hrvatskih medija prema hrvatskoj kulturi, ja sam ga, prije svega, razumio kao dobrodošlu, ali i na žalost neveselu mogućnost problematiziranja pitanja domicilnoga medijskog odnosa prema umjetnosti jer, kao što odavno znamo, riječ kultura podrazumijeva sasvim solidan i preširok broj čak i prilično disparatnih definicija. Sebi ću, sljedno netom napisanomu, za pravo dati iz pozicije (da budemo malo pretenciozni i prilično patetični) svojega životnog opredjeljenja i mjesta življenja pozabaviti se dvama implicitnim medijskim (pod)odnosima — prema, dakle, hrvatskome pjesništvu uopće i Slavoniji i Baranji kao činjenici posve određene, kakve–takve kulturološke proizvodnje. Time sam si priskrbio jednu svakako dobru i jednu i više nego svakako lošu stvar. Loša je blago aktiviranje gorčine koja se u međuvremenu ipak nije pretvorila (a bilo bi dobro da jest!) u potpunu ravnodušnost naspram jedne do srži centralističke, prepotentne, arogantne, klanovske, priglupe, sebeljubne, primitivne medijske arogancije, koju iz dana u dan timare zagrebački medijski vlastodršci i moguli (čitaj — oni koji najizravnije, ovako ili onako, uvijek opslužuju svaku vlast i njezine dnevnopolitičke interese, ili pak političke klanove s kojima su u trajnome bratstvu).

Ono što je pak u ovome slučaju dobro mogućnost je relativno brza odgovora na (samo) postavljeno pitanje. Jer, ni Slavonija i Baranja kao ni kulturnjačka proizvodnja iz toga kraja, pa ma kakva ona danas bila, kao ni poezija ispisivana od Prevlake pa sve do Dunava, u hrvatskome medijskome smislu jednostavno — ne postoje! A kako mi opisivanje praznine više ne znači neku pretjeranu radost ni izazov, neću, dakle, niti bitnije inzistirati na tome mazohističnome ritualu, nego konstatirati tek nekoliko, i više nego otužnih, činjenica...

II

Kada me je prije nekoga vremena urednik časopisa Tema Branko Čegec upitao želim li napisati tekst u tematemu koji je problematizirao pitanje fluidnih granica umjetničkih i inih tekstova ili, jednostavno napisano, pokušao problematizirati upit — što je danas (hrvatska) književnost — napisao sam kako je već samo to pitanje i način na koji je ono sročeno posve konkretan, zabrinjavajući simptom našega, dakle tranzicijskoga kulturnjačkoga SADA prilično poremećenih vrijednosnih kriterija, a nema, doista, nimalo razloga da istim tipom simptoma ne razumijevamo i ovo koje je inima i meni sada postavilo Kolo. Ili, poslužit ću se naslovom pjesničkoga prvijenca još jedne svoje drage prijateljice, književnice Tatjane Gromače — pitanje, naime, »Nešto nije u redu?« iz naslova njezina sjajnoga pjesničkoga prvijenca (s medijima, kao i sa životom općenito, potpuno je svejedno) u nas se u pravilu postavlja ne kao preventivni znak upozorenja onda kada je voda ili neka manje ljekovita tekućina (u bilo kojem području društvenoga i inoga života) stigla nekomu ili nekima do metaforičnoga i doslovnoga grla, nego onda kada je odavno potopila tolike manje–više indiferentne glave. Nitko, naime, osim onih nekoliko odabranih na čarobnome brijegu današnje hrvatske medijske kulturnjačke slave i njezina sumnjivoga glamoura, više nije zadovoljan tretmanom hrvatske umjetnosti u hrvatskim medijima, a posebice onomu mediju koji bi trebao biti najodgovorniji upravo zato što je i najutjecajniji. I nije nimalo nebitno, nego je upravo strašno bitno, plaćen je našim, a ne novcem onih koji ga troše i tretiraju kao svoju skupu, onanističku igračku. Dakle, HTV–a kao »javne« televizije! Dok se, naime, u skladu s divljekapitalističkom logikom informacije kao puke robe bez ikakva pozadinskoga morala tzv. struke, većina današnjega hrvatskoga dnevnoga novinarstva i može tobože »pravdati« žućkastom filozofijom opstanka (zapravo, bezočnoga bogaćenja na račun još bezočnije prodaje senzacionalističkih poluistina i priličnih laži), a gurui i vlasnici takva, bespogovorno tabloidnoga tipa »informiranja« mirno brčkati u svojim bazenima uz milijunske vile na brežuljcima uokolo Zagreba, ta famozna javna televizija ne bi trebala oponašati upravo tu i takvu informacijsku paradigmu. Do srži pokvarenu, amoralnu, besprimjerno harangašku, onu koja uglavnom služi kao uže za uklanjanje onih koji se ne sviđaju političkim i inim sponzorima, jaranima i naručiocima.

Svijet takva »novinarstva« ima, naravno, i svoje kulturnjačke ikone, uglavnom vlastite zaposlenike, njihove dodvorice i svitu koja se, laskajući samoj sebi, nada ugrijati oko te svete i nimalo tihe vatrice. I tako smo vrlo brzo došli do očiglednoga i, bar prema mišljenju potpisnika ovih redaka, krucijalnoga problema. Sav očaj, naime, domaće medijske ponude kada je o umjetnosti, ali i ne samo o njoj, riječ i počiva na jednostavnome zakonu tih lažljivih, prljavih zrcala — domaćoj javnoj televiziji, naime, zanimljivo je tek i jedino ono što je zanimljivo domaćim tabloidima koji glume ozbiljne novine, a njima će, kada se krug zatvori, biti zanimljivo ono što je bilo na televiziji!!! Tko se pak nije uhvatio u to sve bogatije i bogatije kolo, jednostavno ne postoji ma kako sjajan možda bio u onome što, pa čak i u umjetnosti, radi... Bilo bi sada patetično nabrajati koje sve umjetnike i kulturnjake uopće nikada nećete vidjeti na domaćoj televiziji ili išta o njima pročitati u novinama. Popis bi se, doista, vukao u nedogled. Puno je zato lakše pogoditi koje to »artiste« možete vidjeti baš svaki dan na toj istoj televiziji i stranicama naših tjednika i novina. Popularne dnevne i tjedne novine mogu, naravno, svoje zaposlenike i njihove, primjerice, knjige, reklamirati na kolornim duplericama jer gospoda vlasnici mogu sa svojim novcem raditi što god im je volja i mene stvarno nitko ne tjera kupiti baš njihove novine i priručnu literaturu za plažu ili gledanje uz televiziju, koja se koju stranicu iza, na službenoj kulturnjačkoj stranici, na neviđeno verificira kao »književni događaj«. A da bi nešto bio »književni događaj«, valjda svoje trebaju reći i kritičari, povjesničari književnosti i ostali, sve besmisleniji relikti iz vremena kada prostačko lupetanje, socrealističko prenemaganje itd., itd., nije tretirano kao vrhunaravna književnost — u svim medijima podjednako. No, nesimpatično lice mojega TV–inkasatora drži, kao uostalom i njegova televizija, da je posve normalno redovito u nedjelju oko objeda lupati mi šakama na vrata sve dok slavna telka ne utrži svoj redoviti mjesečni harač, premda ja, uglavnom, gledam kabelsku televiziju, koju također redovito i uredno plaćam... Kako, dakle, ni poezije, ni Slavonije i Baranje (osim na razini naručenih skandala ili poluinformacija) nema u tabloidima koji glume analitičko, istražiteljsko novinarstvo, nema ih ni na televiziji jer, Bože moj, HTV oponaša komercijalne televizije, a komercijalne televizije oponašaju komercijalne novine! Kada otvorite bilo koji od tih dnevnih tabloida, vidjet ćete lica kojima će netko već u nekoliko sljedećih sati tutnuti mikrofon pod usta i kameru pred oči. U isto vrijeme, toliko sjajnih knjiga, ljudi, ideja i umjetničkih događanja kojih se ne bi postidjele ni značajnije europske metropole prolazi bez ikakva medijskoga odjeka, a što je u svakom slučaju viteškija varijanta (prešućivanja) nego kada im se i pokloni koja sekunda u kontekstu koji ih samo dodatno obezvrjeđuje. A, kao što znamo, medijske su »istine« već poodavno totalitarizirane kao jedino moguće, poželjne istine. Po pravilima te »poželjnosti« ona se i kreira na svojim izvorima i nema nimalo naznaka da će se ta situacija u budućnosti imalo promijeniti nabolje. Neće, jer u sve većoj konkurenciji sve sličnijih medijskih projekata nastojat će se isprovocirati sve sirovije gledateljske, čitateljske i ine strasti. Kako kod onih o kojima pišu, tako i onih kojima svoj simulakrum svakodnevno prodaju.

III

Mediji su se u nas, uvijek, služili jednom jeftinom demagogijom — opslužuju, naime, onaj senzibilitet koji sami proizvode, a onda takvu »realnost« mistificiraju kao jedinu moguću. Slavonija i Baranja zanimljivi su im, kao i uvijek, kao i prije, kao i oduvijek, tek kao rutinski poligon za ljetno izvješće o žetvi, ponekom sretnijem proizvođaču kulena ili pokojoj tradicionalnoj smotri folklora, i to tek onda kada ponestane (polu)vijesti iz zagrebačke okolice. Što se doista kulturološki važno ili nevažno zbiva u panonskoj hrvatskoj regiji, jednostavno, nikoga ozbiljno ne zanima. O krhkoj biljci slavonskoga (post)moderniteta da i ne govorimo.

A poezija?

Polako prognana iz knjižara, počesto ismijavana od polupismenih ridikula isplivalih i etabliranih u medijsko–nakladničkome prostoru na velikim valovima histeričnoga samoreklamerstva u doba tzv. booma uglavnom osrednje hrvatske proze u posljednjih nekoliko godina, najmanje je poželjna medijska roba, pa čak i u specijaliziranim emisijama, jer, ponavljam, i one se uvijek trude ponuditi bar mrvicu skandala i glamoura, a na način na koji to rade velika medijska braća i učitelji. Takva situacija, posve logično, savršeno odgovara lokalnim kulturnjačkim šerifima koji, s argumentom dokazanoga šikaniranja i prešućivanja, danonoćno mašu u širenju zavičajnoga kulturnjačkog autizma i izmišljanju regionalnih kulturnjačkih veličina. Mladi slavonski književni i ini (post)modernist nikada, i kada promovira, primjerice, izvrsnu knjigu stihova, neće stići do HTV–a, ili, ako i stigne, bit će to u nekoliko sekundi županijske panorame ili nekakva sličnoga melanža — uz vijesti o zatvaranju lokalne tvornice ili otvaranju još jedne burne raspre o vodovodu na razini vlastite mjesne zajednice. Nakon nekoga vremena shvatit će već kako treba napisati panegirik ponekomu od tih lokalnih kulturnjačkih šerifa, tajnika, sveučilišnih grebatora koji glume sofisticirane boheme i možda tako zaslužiti pokoju provincijalnu kulturnjačku sinekuru, ako već ne svjetla daleke, zagrebačke medijske slave. Nadajući se kako će jednom i njega na nekome partyju kamera uhvatiti i zumirati s čašom šampanjca, a nakon premijere, promocije, izložbe... Kada već kamere, u nedostatku mrtvih, pretučenih, opljačkanih, prevarenih ili pak obogaćenih, bahatih, onih kojima je dopušteno sve što nama nije, zalutaju i do istočnijih strana vlastite domaje.