Intimni odnos kulture i medija

Intimni odnos kulture i medija

U Hrvatskoj trenutačno izlazi sedam dnevnih novina (uz to i Poslovni dnevnik i Sportske novosti, namijenjene užem krugu čitatelja), tri televizijske kuće emitiraju program na nacionalnoj razini, politički tjednici bilježe vrtoglave naklade, mnoštvo je malih gradskih i regionalnih televizija, radiopostaja, internetskih portala... Većina ih ima kulturnu rubriku ili emisije posvećene kulturi. No, je li kultura u njima uistinu zastupljena na pravi način ili opstaje samo kao »nužno zlo« medija? Služe li rubrike koje donose informacije o izdavačkim pothvatima, uspjesima ili neuspjesima pisaca, izložbama, predstavama..., samo za zabavu i promociju određenih interesa ili njihovi novinari i urednici uistinu nastoje nepristrano, neovisno, stručno i točno izvještavati o zbivanjima, trendovima i fenomenima koji prate tu široku kulturnu produkciju? I u Hrvatskoj su mediji, kao uostalom i u cijelome modernom svijetu, podložni trendu komercijalizacije i tabloidizacije. Utrka za tržišni prostor i publiku — čitatelje/slušatelje/gledatelje/surfere je okrutna. Podilazeći ukusima širokih masa prednost pred ozbiljnim pristupom svim područjima života i objavljivanjem cjelovite informacije, imaju teme koje u sebi sadrže bar jedno iz famoznog trija S — seks, skandali, smrt. Pisac koji je napisao loš roman dobit će više medijskog prostora od kvalitetnog autora, ako je izazvao kakav skandal, izvrijeđao kolege, ima vještijeg izdavača itd. Praćenje tematike stanja na tržištu knjiga u opasnosti je da bude marginalizirano i jednostrano jer u njoj veliku ulogu imaju upravo najveći novinski izdavači, u čijim novinama urednici rubrike kultura moraju voditi brigu ne samo o interesu javnosti nego više o interesu svoje kuće.

Novinari i medijske kuće nisu nezavisni. Ovisni su o ekonomiji, odnosno o novcu. Konzumentu medijskih sadržaja više se u pravilu ne obraćaju kao ravnopravnom partneru, kao čitatelju, nego kao potrošaču. U ovom broju časopisa Kolo dali smo prostor hrvatskim urednicima, novinarima, osobama iz javnoga kulturnog života da izreknu svoj sud o načinu na koji hrvatski mediji tretiraju kulturu te je li i ona, odnosno njezini subjekti, u tom odnosu potpuno bezgrešna. Kultura u medijima postoji kao skandal, kao eksces, i tekstovi okupljeni oko teme to izravno i dokazuju.

Prof dr. sc. Stjepan Malović u svom članku ističe kako su mediji kulturno dobro i moraju zadovoljavati kulturne standarde, ali djeluju na tržištu, pa prema tome moraju ispunjavati tržišne zakonitosti i djelovati poput ostalih gospodarskih grana. Rade Jarak ističe kako je zahvaljujući medijima zavladala klima koja u potpunosti uništava književnost. Delimir Rešicki daje zanimljiv pogled književnika koji živi i radi u Osijeku i urednika kulture u Glasu Slavonije, na odnos medija prema kulturi koja stiže iz manjih, od Zagreba udaljenih sredina. Gordan Nuhanović također priznaje da nije lako piscu koji živi izvan Zagreba i zaključuje da »mediji po svojoj logici podčinjavaju, škope te, kao što im i samo ime kaže, pozicioniraju negdje u sredinu«.

Boris Beck tvrdi da će princip da svaki tekst u novinama bude skrojen po mjeri svakog čitatelja njih samo odbiti pa onda »imamo rubrike kulture koje su previše bijedne za zainteresirane, a nezanimljive svim ostalima«.

Zanimljivo je da Sanja Račić, novinarka Radija Osijek i Simo Mraović, pisac i novinar, u svojim člancima ističu radijski medij kao jednu od posljednjih oaza gdje kultura živi u svom pravom obliku, kao živa riječ, nepokvarena, otvorena svima. Analize današnjeg stanja u medijima i eseji novinara i književnih kritičara Miroslava Filipovića, Darija Grgića i Igora Gajina potvrđuju da današnji mediji uistinu mogu od svakoga napraviti zvijezdu i da sami »kulturnjaci« ne znaju odgovor na pitanje kakva je budućnost kulture »u sve žućem i estradnijem medijskom prostoru« (Gajin).

U drugom dijelu bloka objavljujemo nekoliko tekstova ne toliko izravno vezanih uz temu o odnosu medija prema kulturi, no korisnih radi razumijevanja društvenoga konteksta u kojem funkcioniraju. Odnos između sadržaja vijesti i načina na koji publika na njih reagira tema je istraživanja Univerziteta u Glasgowu i prof. Grega Philoa, predstavljenog u članku Masovna produkcija neznanja. Tu je i prijevod eseja Davida Hesmondhalgha o analizi i teoriji kulturne proizvodnje Pierrea Bourdieua (1930–2002), jednog od najutjecajnijih sociologa 20. stoljeća.

U ovom broju Kola predstavljamo i rezultate istraživanja percepcije identiteta kod studenata iz Osijeka i Splita s namjerom mjerenja njihova osjećaja pripadnosti gradu, regiji, državi i Europi.

Tematski broj priredila: Dijana Pavlović

U kakvom su ljubavnom odnosu mediji i kulturna događanja? O čemu ovisi količina strasti u njihovim zagrljajima? Kako predvidjeti njihovu nježnost, grubost ili nezainteresiranost. Rabe li prezervative? Upuštaju li se u oralni, analni, homo, grupni i sadomazo seks, ili rade na potomstvu jedino u misionarskom položaju? Sva ta pitanja muče me već noćima, a ja nikako da se smirim ili barem popijem tabletu za spavanje.

Dopustite da se na trenutak prisjetim onih, prijeratnih godina (1984. i dalje), kada nisam imao pojma ni o čemu, kada sam bio vječno mlad, pokušavao, poput drugih, biti posvećenik viših sfera i biti pjesnik koliko je to god bilo moguće, makar se morao ubiti u tridesetoj. Već tada, dvojio sam između revolvera i skoka s nebodera, no bio sam siguran u jedno. Prezirao sam novine, pogotovo novinare. Nisam po tome bio osobit. Većina takozvanih 'mladih pjesnika' ponašala se kao da novine i njihove kulturne rubrike uopće ne postoje. Glavni uzrok takvom stanju stvari bilo je obostrano ignoriranje. Na pojavu nove pjesničke zbirke novinari su bježali kao od vraga. Uvijek je zanimljivija bila proza, makar i osrednja ili čak loša. Taj komunikativni književni proizvod, i danas jednako kao i onda, privlači i novinarsko udvaranje i čitatelje. A mi, poete, otrovni i isključivi, vjerovali smo da je valjana na svijetu i važna po život samo i jedino poezija, sve ostalo (uz rijetke iznimke) držasmo jadnim i nevažnim.

No, jedan je medij neprimjetno privlačio pažnju. Iako staromodan, radijski se eter pokazao kao žilav, uporan i poticajan. U cijelosti posvećen kulturi, u svim mogućim njenim dobitnim kombinacijama, a bez reklamnih poruka i vijesti, bio je i ostao neobjašnjivo čudo koje se protivi svim zakonima prirode. Treći program Hrvatskog radija preživio je i povrat višestranačja i mahnitu državotvornost i rat i privatizaciju i neprofitabilnost, pa čak i svoj vlastiti, po mnogočemu autentični autizam.

I dalje pjesnici čekaju na red za objavljivanje u emisiji 'Poezija naglas', koju i danas, a još od prošlog stoljeća, uređuje slavni pjesnik Danijel Dragojević. Strašno sam ga nešto naljutio pa više ne razgovaramo. No, od kada vidjeh da moja sudbina nije rijedak slučaj, lakše podnosim samoću. Te više ili manje čuvene svađe, neka su vrsta — perfomansa. I on to fenomenalno radi. No, dobro, objaviti poeziju u toj emisiji bila je (i jest) radost, čast, a i mast (pristojni honorar).

Da eterični medij voli biti atraktivan pokazalo je pokretanje Radija 101. O kakva šarmantna, osvježavajuća i duhovita novotarija. Kaže Ivo Marinović, jedan od utemeljitelja, dok smo ispijali kavicu: 'Bilo je divno! Svi su bili mladi!'

Senzibilitet rođen u Poletu i Studentskim novinama zarazio je eter, a ubrzo i TV, tj. OTV.

Na desetine, pa i stotine profesionalaca koji su izvaljeni u tim omladinskim, novinarskim inkubatorima, danas drži kičmu i sve vitalne organe hrvatskoga medijskog prostora.

Za razliku od velike većine ovisnika o televizijskom mediju, glavni medij za ljude izvan medija bili su književni časopisi, a u njima svježa poezija, domaća ili prijevodna, svejedno. Uostalom, kako napisati krimić, u to vrijeme, u kojem je oružana pljačka bila prije iznimka nego pravilo, u kojem kokain ušmrkavaju u nos pomoću zarolane novčanice jedino na filmskom platnu, a vatreno oružje posjeduju, osim uniformiranih lica, još i agenti u civilu, političari, pa veterani koji su ga zarobili za vrijeme rata i zakopali iza štale, te glumci koji su ispaljivali ćorke u partizanskim filmovima.

Mlitava jednopartija nije pokazivala baš nikakav interes za rubne (ali živopisne) demokratske pojave kao što su skupe kurve, igre na sreću i kockanje, dostupan svijet baba–droge, te burzovno mešetarenje ili medijski linč nakon političkog ili drugog skandala. Uz takvu jednopartiju i svekoliko se građanstvo, ali i seljaštvo i radništvo, valjuškalo u neproduktivnoj, toploj i gustoj žabokrečini, a naravno, tu je s njima i takozvana inteligencija, koja je šutke rovarila protiv režima. I pisci su neprimjetno rovarili, jedni zagovarajući političku promjenu u smjeru višestranačkog sustava, a drugi, potpirujući nacionalnu nesvijest i snove o velikoj i bogatoj državi.

A kad bi postojala lista od pet glavnih krivaca za krvavi sukob koji je uslijedio, na prvom mjestu bila bi socijalna sigurnost. Poslužila je kao solidan temelj za zlo u svojem sveopćem nezadovoljstvu i osjećaju da se može više i bolje. Za to vrijeme desnica puzi do sredine, a ljevica prema pozadini. Nisu to mnogi građani primijetili, iako su to mnogi građani primjetili. Jer, nije šovinizam bio neki poželjni lik, kamoli djelo, ali u medijskom smislu, postaje traženi proizvod. Dok kultura umire u vrtlogu sveopćega medijskog propitivanja raznih izmišljenih pikanterija od stoljeća sedmog do daleke budućnosti i njenih neizlišnih mogućnosti, u to burno vrijeme, zavaljen u jednopartijski proljev, rukovodeći kadar smišlja kako zadovoljiti nove apetite i kako na vrijeme promijeniti kaput. Još uvijek benigni nacionalizam budi nevine osjećaje kao što su osjećaj zajedništva, solidarnosti, tradicije, topline, pa čak i razumijevanja za drugo i drugačije.

No, politički doškolovan, te ciničan i praktičan partijski aparat, znat će taj isti nacionalizam preobraziti u efikasan stroj za pranje mozga, pa s takvom, novom tehnologijom, pokrenut će i u najveći biznis, rat, no tada više ne za pranje mozga, nego novca.

Mediji su uglavnom stali na stranu propagande.

A kultura je pala u treći, četvrti ili deveti plan. Koliko god bila dizana u nebo za račun dnevne politike, koliko god bila veličana kao tisućljetna čuvarica nacije i uljudbe, toliko se puta rasprsnula u sitne krhotine. Je li to bila nekakva ljubav? Ne bih rekao.

Moja osobna, skromna iskustva izgledaju ovako:

Jednog mutnog, ratnog dana, pozvao me Dalibor Šimpraga u Maticu hrvatsku. Ondje je za 'Vijenac', novopokrenute kulturne novine, uređivao prilog namijenjen nešto mlađem uzrastu. Pita me tako Dalibor, da li bih htio raditi kao novinar u TV emisiji 'Knjigom u glavu'. Zbunjeno izgovorih slog po slog: 'Ka–o — no–vi–na–r!?', ali pristadoh. Sjećam se osmjeha na Daliborovu licu. To je onaj blagi osmjeh koji obasja čovječje lice nakon nekoga dobrog djela. Emisija 'Knjigom u glavu' bila je proizvod vanjske produkcije. Šefovao je glumac i direktor u jednoj osobi, poduzetni Sead Alić. Radilo se i po četrnaest sati, u montaži vrijeme leti kao ludo. Napravio sam brdo kulturnih priloga u trajanju od jedne do pet minuta. Po 'sirovinu' smo jurili u polovnoj 'Pandi'. Snimatelj je bio ujedno i vozač. Obilazili smo likovne izložbe, tribine, proslave, festivale, manifestacije, premijere, razne dodjele nagrada, ali najviše smo pratili promocije novih knjiga. Male izdavačke kuće nicale su kao gljive poslije kiše. Evo prilike i da se pohvalim. Unio sam neke novine. Prije je snimatelj šarao po publici, posebno opčinjen socijalnim slučajevima. Trudio se od sveg srca uroniti objektivom u nečiju kvarnu čeljust ili fleku na odijelu. Te su snimke inače služile za 'pokrivanje' 'off–a', tj. ilustrirale su govorni dio TV priloga. Divna ilustracija, ne? Još k tomu i o knjigama koje ionako nitko ne čita. No, nije bio tvrdoglav. Držao se novog dogovora. Po novom snimao je, bilo u totalu ili u krupnom planu, sve same lijepe djevojke i lijepe žene i lijepe, lijepe, lijepe, a sve su lijepe, barem meni.

Odjednom se čak i monotoni, spikerski glas Seada Alića doimao svježim i poletnim. Obavezno smo snimali i kratke izjave samih autora te kritičara, izdavača i promotora.

Svjedočio sam čestom preznojavanju kulturnih aktera pred jednookom kamerom, te mucanju, grčenju, suzenju i šmrcanju koje je bilo plod treme pred najmoćnijim od svih moćnih medija, televizijom.

Divno je bilo naletjeti i na profesionalce. Snimam tako Tonka Maroevića, a on pita: 'Koliko sekundi trebaš?' Velim 18 do 20, a Tonko to odradi točno u sekundu. S nekima sam se pak mučio do boli, imao sam osjećaj da sam zubar, a ne TV novinar. No, u većini, kulturnjaci se vole slikati, a dobra je okolnost i to što su obično imali i nešto zgodno i zanimljivo za reći. Tek su rijetki bili toliko napasni da su nudili čak i novac, i to iz vlastitog džepa, samo da se nekako pojave na telki.

Ovaj za mene novi posao promijenio je i moj odnos prema novinarima i novinarskoj profesiji.

Baveći se novinarskim zanatom, stekao sam među kolegicama i kolegama mnoga poticajna poznanstva i nekoliko iskrenih prijateljstava. Pozitivan dojam u tom za mene potpuno novom svijetu nije pokvarila ni činjenica da je i u novinarskom poslu, kao i u bilo kojem drugom, bilo i bit će, i nešto pokvarenog ološa. Ali gledano u cjelini, priznao sam sam sebi da sam u mladim danima bio nepravedan prema tom, u načelu, napornom i časnom zvanju. Na povike kolega pjesnika da sam se prodao za pare, odgovarao sam osmjehom i onom poznatom frazom: Lako je vama, ja se protiv neprijatelja borim — iznutra.

Negdje nakon godinu dana, koje sam proveo u redakciji emisije 'Knjigom u glavu', pokrenut je 'Jutarnji list'. Tamo me povukla novinarka za likovnost, Patricija Kiš. Rekla je da je urednica kulture Maja Šoljan i da je famozna. Iako sam Maji bio više zabavan nego koristan, trpila me do kraja svog urednikovanja. Jedva sam prevladao neugodno iznenađenje koje me snašlo. Razlika između TV novinarstva i onoga pisanoga, bila je golema. Za TV je bilo dosta i previše napisati nekoliko redaka teksta, mali uvod, malo 'of–a', i već se redaju izjave ključnih protagonista, na kraju zasolite nekom doskočicom i stvar je gotova. No, za novine treba napisati razumljiv tekst, s glavom i repom, informativan i točan, bez prenemaganja ili 'filozofiranja'.

Iako sam do tada objelodanio tri zbirke pjesama, nisam mogao vjerovati koliko sam bio trom i neekonomičan u izrazu, jedva sam uspijevao napisati običnu karticu–dvije teksta za potrebe dnevne kulture. Na neki prizeman i bolan način, u novinama sam morao po drugi put 'propisati'.

Nakon što novinar 'pošalje' tekst, može u miru sjesti u kafić, zapaliti cigaretu i naručiti kavu. Da, da, pijuckanje kave je nezaobilazan dio posla. Tone važnih i nevažnih informacija dimi se iz usta tih sveznalica i neznalica. Iz tog dima potaknutog vrućim crnim napitkom rađa se vjera, sumnja, tema, dilema i na koncu konca skandal. Konačno, novine i novinari vole skandal, makar dolazio iz kulturnih sfera. A što god novinar slabije vidi tanane niti nevolje, klupko je zapetljanije, a skandal veći.

To što sam poznavao stotine kulturnjaka, neprilike koje ih tište, a i razloge zbog kojih su učinili poneku glupost, rijetko je bila prednost, a češće mana.

Iz novinarskoga kuta, šarolika kulturna ponuda nije neka blažena svetost, ona je tek moguća roba za urednika, novine i čitatelje. Kolosalni kao i oni bizarni događaji unutar i oko kulture u trajnoj su međusobnoj kompeticiji. U toj borbi za medijsku pozornost nije dostatan uloženi umjetnički napor, ni činjenica objelodanjivanja novog djela. Brigu oko primjerenog izlaska u javnost preuzimaju profesionalci unutar izdavačkih, kazališnih, producentskih kuća, a sve češće angažiraju se agencije kojima je to jedini posao.

U ratu za medije nema pardona ni bontona. Odavno je posve normalno i društveno prihvatljivo posezanje za poznanstvima, pa će veliku, ponekad i presudnu ulogu, odigrati rodbinske ili prijateljske veze, razna kumstva, bratstva, sestrinstva i pobratimstva, pridružit će se fanfarama i bivše djevojke, dečki, žene, muževi, a pošteđeni neće ostati ni poznanici s rekreacije, face s tuluma ili društvo s ljetovanja.

I umjetnici su nerijetko svjesni da njihov rad nije sam po sebi dovoljan da privuče pažnju medija. A bez svjedočenja medija kao da ništa nije ni stvorio. Zato se dovija na razne načine. Počevši od same promocije, koja mora biti 'fora' (pečeni janjac i šampanjac), na atraktivnom mjestu (neko popularno okupljalište), u pravo vrijeme (a ne da se poklapa s utakmicama Lige prvaka), pa sve do namjernog provociranja publike i medija (autor se polije benzinom i pokuša se zapaliti, bosonog hoda po žeravici, prdi, kolje živinu, javno ušmrkava kokain, nudi besplatnu cugu u koju je uvaljao tripove, vrijeđa publiku, baca petarde), a na koncu, autor se možda dočepa i skandala (fizički obračun autora i kritičara, gađanje publike oštrim predmetima, vršenje velike nužde i jedenje istog, samoranjavanje hladnim oružjem, spolni odnos sa životinjom, aktiviranje eksplozivne naprave).

I na kraju, kakav zaključak čovjek može izvući kada je u pitanju intimni odnos medija i kulturnih događanja? Ja mislim da su u braku, ali svaku priliku iskoriste za nevjeru. A vi?