Indija — uzvišenost i ljepota

Indija — uzvišenost i ljepota

Putopis iz Indije

Kao diplomirana profesorica indologije i francuskog jezika i književnosti te stipendistica Vlade Republike Indije 2003. i 2004. godine boravila sam u Indiji na glasovitom i prestižnom Centralnom hinduskom institutu u sjevernoindijskoj državi Utar Pradesh, grad GgrH, na stručnom usavršavanju iz hindskog jezika, hindske književnosti, indijske povijesti, umjetnosti, kulture, civilizacije, indijskih religija i filozofija.

Moj je boravak uz intenzivna predavanja, seminare i vježbe na Institutu uključivao i česta studijska, nadasve zanimljiva te duhovno i spoznajno obogaćujuća putovanja i stručne ekskurzije.

Putujući tisućama kilometara od Himalaje do veličanstvenoga KanyHkumaroja (rt Comorin), boravila sam u svetomu Rishikeüu, Haridvaru, Zlatnome hramu u AmritsHru (država PańjHr), slavnoj Kurukšetri — Kuruovome polju, mjestu na kojem se odigrala glasovita bitka za Bhagavad–Gote, suvremenoj indijskoj prijestolnici Delhiju, živopisnome, mnogobrojnim tradicijama i koloritom bogatome RHjHsthHnu, u Çri Kršninoj Mathuri, Vrindavanu, Barsani, Nandgaonu, Gokulu i Govardhani duž obala sveta Yamune, u dojmljivome Benaresu na obalama najsvetije Gange (Gangesa), na čijim ghHtovima u dubokoj meditaciji i ničim ometani sjede yogini, samnyHsini, sHdhake i sHdhui, ispunjeni savršenim mirom i nenasiljem, u uzvišenome Sarnathu blizu Benaresa, mjestu u kojem je veliki Buddha pokrenuo Kotač svojeg nauka i održao svoju prvu propovijed petorici isposnika — svojim prvim učenicima, o ovosvjetskoj boli i Putu njezina nadilaženja, u velikome kompleksu hinduističkih hramova u Khajurahu (država Madhya Pradesh), dojmljivom po zrelom arhitektonskom izrazu i umjetničkim skulpturama, na Dekanu, poznatomu po spiljskoj jainskoj, buddhističkoj i hinduističkoj arhitekturi na lokalitetima AjantH, Ellora (Ellura, Verul), svetome NHsiku, Aurangabadu, prijestolnici Maharaštre i slavnome indijskom »Hollywoodu« Mumbaiju, ponosnome na svoju baroknu impozantnu Victoria Station izgrađenu u doba britanske kolonijalne uprave i na dojmljivi Gateway of India — Ulaz u Indiju, prekrasni spomenik, podignut na samom ulazu u bombaysku luku u čast dolaska britanskoga kralja Đure (Georgea) V. i kraljice Marije (Mary) 1911. godine, a danas simbol dobrodošlice svim dobronamjernim putnicima, moreplovcima i turistima, na slikovitome otočiću Elephanta nedaleko od bombayske luke, poznatome po svetim Šivinim spiljama kolosalnih i umjetnički snažno dojmljivih skulptura Šive i Parvati, u južnoindijskoj metropoli Chennaiju, nekadašnjem MadrHsu, u Maduraiju, središtu sanskrtske i hinduističke učenosti i tradicije, u drevnome Cochinu, luci na Malabaru, poznatoj još iz antičkih rimskih vremena pa sve do egzotičnih tropskih palminim i sandalovim drvećem obrubljenih dugih pješčanih plaža vječnim ljetom obdarene Goe, Kerale na obalama Arapskoga mora i Tamilnadua na obali Bengalskoga zaljeva.

Indija je zemlja prostora veličine cijene Europe, na kojem je stvorena najstarija ljudska kultura i civilizacija i najdrevniji filozofski i religijski sustavi, čiji se precizni počeci nastanka u povijesti kulture čovječanstva i ne mogu odrediti. Naime, po starini indijska kultura i civilizacija mogu se usporediti još samo s kineskom, no i to samo u određenoj mjeri: dok su Kinezi brižljivo i pedantno bilježili povijesne smjene svojih dinastija i kraljevstava, Indijci su oduvijek težili bitnomu — najvišim metafizičkim spoznajama i saznanjima do kojih su se vinuli kao ni jedan drugi narod na planetu Zemlji i zatim su te spoznaje i saznanja formulirali i integrirali u sisteme filozofskog i religijskog mišljenja što ne isključuje višestoljetno živo i dinamično smjenjivanje mnogobrojnih dinastija na Indijskom potkontinentu. No, ni za čiji egoizam ni autoglorifikaciju u indijskoj povijesti nije bilo mjesta!

Indija me se posebno dojmila kao domovina AhimsHe, nenasilja. U indijskim heterodoksnim filozofijama jainizmu i buddhizmu ahimsH je prvi postulat čovjekova postojanja, a znači neranjavanje, neozljeđivanje i neubijanje ničijeg života kako god sićušan on bio! U jainizmu, koji je najstroža asketska religija i filozofija na svijetu, ahimsH se provodi i najdosljednije — u nastojanju i trudu da ne povrijede ni najsitnijeg mrava koji hoda o zemlji, jainskim redovnicima se zabranjuje izlazak noću a danju oni preko usta nose povez od finoga muslina kako svojim dahom ne bi ubili ni najsićušnije mikroorganizme jer se i nenamjerno, nesavjesno ubojstvo bilo kojeg živog bića smatra teškim grijehom koji otežava jivu (nositelja života) u sagorijevanju njezina karmičkog omotača i napredovanju prema konačnom metafizičkom oslobođenju ili kaivalyi!

Druga drevna stečevina glavnih indijskih filozofija, jainizma, buddhizma i hinduizma, jest čuvena tolerancija. Tolerancija uključuje maksimalno poštivanje drugih mišljenja i svjetonazora te uvažavanje njihovih međusobnih razlika. Rezultat prakticiranja tog elementa drevne indijske filozofske baštine jest da danas u Indiji pripadnici svih kultura, vjera, etničkih skupina i nacionalnosti nastoje živjeti u potpunome skladu i razumijevanju, hinduisti, muslimani, huddhisti, jaini, Parsi, Sikhi, Židovi i kršćani — svi su oni jednako Indijci, svi tvore Indiju.

Posjećujući Hürame i hramove svetoga Rishikeüa doživjela sam dubok duhovni mir i unutarnju čistoću. Moj pogled pružao se na beskrajne vrhove HimHlaye i KailHsu — sveto Šivino brdo na kojem se Šiva trapio kako bi postigao mokšu — metafizičko oslobođenje. Podno najviše planine na svijetu teče bistra, čista, ovdje još planinska GangH. Na njezinim svetim obalama uz yogine i samnyHsine uronjene u duboku meditaciju i mir, sjede goveda koja ni ovdje u Rishikeüu a niti bilo gdje drugdje u Indiji nitko ne smije zlostavljati, mučiti ili ubijati — ondje se poštuje svaki život! Potpuna suprotnost Zapadu s njegovim bezbrojnim klaonicama i živodernicama! Pred očima mi se ukazuje sljedeća slika: Indijac i Indijka dolaze s većom količinom svježe trave i nude ju govedima.

Prilazim svetoj Gazgi i uzimam njezinu vodu: GazgH–jal za sjećanje na sveti Rishikeü!

Napuštamo mirni i spokojni Rishikeü i krećemo za Haridvar. Haridvar, čije ime u prijevodu znači »Harijeva, tj. Višnuova vrata, dveri« mjesto je gdje planinska GazgH prelazi u svoj nizinski tok. Posjećujemo svete hinduističke hramove — haridvarom se razliježu zvuci svetih hramskih zvona koji pozivaju bhakte (vjernike) na večernji hinduistički obred — pˇju. Moralna čistoća i autentička etičnost i ovdje je prisutna na svakom koraku, sve životinje participiraju u miru, nenasilju i slobodi življenja.

Prolazimo pokraj mnogobrojnih centara ayurvedske i homeopatske medicine izgrađene u plemenitoj težnji hinduističkih filozofa i liječnika da metodama prirodnog liječenja i samoiscjeljenja dovedu čovjeka do unutarnjega sklada kao osnovne pretpostavke psihofizičkog zdravlja bez upotrebe raznih opasnih i za zdravlje štetnih farmakoloških pripravaka, koji se, nažalost, tako često rabe u zapadnoj farmaciji! U svim indijskim religijama i filozofijama najstrože se zabranjuje uzimanje i konzumacija bilo kakvih kemijskih supstancija, psihoaktivnih tvari, droga i alkohola, od kojih su se oštro distancirali i sâmi Mahavora Jona i Buddha!

Benares, VHrHtso ili KHüo (KHüo je starije ime za Benares, a znači »svijetao«, »sjajan«, dolazi od sanskrtskoga korijena kHü, svijetliti, sjajiti se, biti svijetao, sjajan), najsvetiji je hinduistički grad.

Zora je. Sunce je na izlazu. BrHhmani obavljaju drevni vedski obred Sˇrya–NamaskHr, Naklon Sˇryi, Suncu. Bhakte (hinduistički vjernici) polako se pripremaju za sveto obredno kupanje u Gađgi i prilaze ghHtovima. Unajmljujemo čamac i plovimo Gađgom. Iz čamca nam se pruža vidik na ghHtove i obližnje hinduističke hramove. Poseban dojam na mene ostavlja GhHt MahHrHje Cetasimha, posljednjega velikoga benareskoga rHje. Prekrasno isklesan, ističe se ljepotom i dostojanstvenošću.

Ovdje u Benaresu, na najsvetijim obalama Gađge, yogini, samnyHsini i sHdhui predani dubokoj meditaciji pročišćuju svoj um, srce i dušu.

Plovimo duž ozidanih obala a naš kormilar nam na hindoju priča o nekim stranim turistima koji su u Benaresu zaglavili prekomjerno uživajući alkohol, meso i narkotike. Hinduisti se gnušaju svakog pretjerivanja, a posebno ogrezlosti u alkoholu, drogama i konzumaciji mesa!

Nakon dubokih dojmova ranojutarnje plovidbe Gangom, krećemo na BHzHr. Za oko mi zapinje glasoviti benareski batik, autentična indijska tehnika oslikavanja svile prirodnim bojama. Ta tradicija oslikavanja tkanine prirodnim bojama nadahnula je i umjetnike iz jugoistočne Azije, Indonezije (Jave, Balija), Malezije i Singapura. Razgledavam i uzimam tri batika: s motivom Sunčeva božanstva — Sˇrye, batik koji prikazuje Šri Ganeüa (Çri Ganeü je Çivin sin slonove glave, zaziva ga se na početku svakog pothvata ili djela s molbom da se započeto sretno privede kraju) i batik koji prikazuje Indijke kako odjevene u tradicionalne indijske sHrije s vrčevima prilaze izvoru svježe vode.

Polako se nad Benaresom spušta suton. Prolazimo uskim uličicama stare benareske gradske jezgre. Na crvenkasto–modrom nebeskom svodu ukazuje se ÇHüin, Mjesec, koji u Benaresu izgleda kao da u svojoj nutrini čuva zeca.

Iduće jutro put nas vodi do nekoliko kilometara udaljenog Sarnatha, mjesta u kojem je veliki Buddha neposredno nakon postignuća nirvHne (ugasnuća, utrnuća) pokrenuo Kotač svoje nauke (sanskrt: dharma–cakra–pravartana–sutra), pHli: dhamma–cakka–ppavattana–sutta) i održao prvu propovijed petorici isposnika koji su ga isprva prezreli, a zatim mu se s dubokim poštovanjem poklonili i prihvatili ga kao svojega Učitelja. Upravo njima je Buddha izložio središnje dijelove svojeg nauka, nauk o četiri plemenite istine — istinu o bolu, o uzroku bola, o iskorjenjivanju, ukinuću i prestanku bola i o putu koji vodi prestanku bola, a taj put je osmerostruki put (sanskrt: aštHđgika mHrgah, pHli: atthađgika maggo) koji je srednji put (sanskrt: mHdhyama mHrgah, pHlli: majhđna maggo), dalek od bilo kakvih ekstrema, krajnjeg asketizma ili odanosti hedonizmu. Ovdje u Sarnathu kraj Benaresa Buddha je svojim učenicima objasnio i Lanac svrhovite uzročnosti nastanka bola (sanskrt: pratotyasamutpHda, pHli: ppaticcasamuppHdo) prema kojemu je uzrok svekolike čovjekove patnje želja, žudnja, strast za životom i užicima (sanskrt: tršnH, pHli: tanhH, tasinH) a dublji joj je korijen neznanje (sanskrt: avidyH, pHli: aviddH).

Buddha je svoje učenje formulirao u prvom redu kao moralno i etičko učenje i put kojega se čovjek mora pridržavati kako bi se oslobodio beskrajnoga mučnoga kruga preporađanja (samsHra) i postigao konačno oslobođenje (sanskrt: nirvHna, pHli: nibbHna). Nakon Buddhina potpunog ugasnuća ili utrnuća (sanskrt: pari–nirvHna, pHli–nibbHna) Budhini učenici sastali su se na nekoliko buddhističkih koncila ili sabora i sistematizirali i redigirali Buddhinu nauku u buddhistički kanon (sanskrt: Tri–pitakam, pHli: Ti–pitakam, Tri košare). Buddhizam se otada brzo razvija u svim granama filozofije, psihologije, logike, ontologije, gnoseologije (spoznajne teorije) i metafizike i tijekom idućih stoljeća postaje u svim aspektima posve izgrađena filozofija.

U sarnathu smo posjetili i prelijepi Hram MahHbodhi (Hram Velikoga probuđenja), izntura oslikana prizorima iz Buddhina života: san Buddhine majke, kraljice MHye, kojoj u bok ulazi biće slično bijelomu slonu, Buddhino djetinjstvo, zatim trapljenje, meditacija i konačno postizanje nirvHne, osnivanje buddhističkoga monastičkoga reda, redovničke zajednice — Sađghe, te podučavanje redovnika. Uz hram MahHbodhi nalazi se skulptura Buddhe i petorice njegovih prvih učenika te isklesani dijelovi buddhističkoga kanona na čak četiri jezika: na pHliju, sanskrtu, thai i sinhaleškom.

Razgledali smo i veliki arheološki muzej u Sarnathu, bogat izlošcima iz razdoblja ranoga buddhizma i cara Aüoke, velikoga indijskog vladara iz dinastije Maurya, koji je nakon mnogih vojnih osvajanja diljem Indijskog potkontinenta doživio duboku moralnu krizu nakon bitke u Kalingi i preobratio se na buddhizam. Nakon razgledavanja muzeja slijedi osvježenje uz indijske specijalitete i nezaobilazni čaj s ilHycijem (kardamom), a zatim se vraćamo u vječni VHrHnaso i natrag putem za Ggru.

GgrH — slavna Šah JahHnova prijestolnica, u čijoj je blizini na obali Yamune Šah JahHn dao sagraditi čuveni THj Mahal u znak sjećanja na svoju preminulu suprugu Mumtaz, tijekom nekoliko stoljeća bila je prijestolnica Velikih Moghula. THj Mahal, od bijeloga mramora isklesani spomenik, vrhunac je islamske arhitekture u Indiji i odlikuje se čistoćom i simetrijom svojih oblika.

S THja, preko puta Yamune pruža se vidik na LHl QolHu (Crvenu tvrđavu), drugu mogulsku građevinu.

Na putu za indijsku prijestolnicu Delhi, na desetak kilometara od Ggre nalazi se veličanstvena Sikandra — Akhbarov mauzolej. Još jedan lijepi spomenik mogulske arhitekture u sjevernoj Indiji. Ispred mauzoleja uživamo u ljepoti njegovane prirode i parka u kojem neometano šeću prelijepi indijski paunovi raskošnih modrozelenih krila, pitomi i ljupki točkasti jeleni, a iznad nas na plavetnilu neba lete živopisne zelene papige. Rano poslijepodne je. Vrijeme je za ručak. Dolazi čuvar parka i na desetak kupčića stavlja hranu za majmunčiće. Na izlazu iz Sikandre zovu nas krotitelji kobre za fotografiju. Dojmljivo, ali ipak odlazimo.

Naša sljedeća destinacija je Fatehpur Sikri, mogulski kompleks u kojem dominira prekrasna džamija Jama Masjid i Grob Sheika Salima Chistija (Chistiji su islamski mistički red u Indiji). Razgledali smo i palaču Mariam, prelijepi Bribal Mahal, monumentalni Punch Mahal i Elephant Gate te palače s vrtovima, jezerima i parkovima za kraljevska primanja, ali i privatne zabave i uživanja.

Naš boravak u sjevernoj Indiji uključio je i posjet Mathuri i Vrindavanu. MathurH, na pola puta od Ggre do Delhija, mjesto je rođenja velikoga Çri Krsne, grad u kojem je Krsna proveo razigrano djetinjstvo i mladost kao čuvar goveda (go–pHla), veseleći se i zabavljajući se s govedaricama (gopikama), a najdraža mu je bila svjetloputa RHdhH. Upravo je Çri Krsnino djetinjstvo i mladost u Mathuri nadahnulo slavnoga krsnaitskog lirika SˇrdHsa za veliki ciklus pjesama.

Šećemo gradom i dolazimo do impozantnog Çri KÖâta Janma Bhˇmi Mandira, hrama Çri KÖâtina rođenja. U garbha–grihi (sancta sanctorum) hrama prisustvujemo púji i čitanju ulomaka iz epa MahHbhHrata, iz Bhagavad–Gote i iz Bhagavata–PurHte, svetih višnuitskih tekstova.

Izlazimo iz hrama, kupujemo knjige — TulsidHsov RHmcaritmHnas — Ocean RHminih djela, Bhagavad–Gotu, RHmHyatu. Slijedi posjet državnom muzeju RHjkoy Samgrahalay u Mathuri. To je impresivan, veliki muzej koji izlaže skulpture Buddhe u padmHsani (Hsana u obliku lopoča u kojoj je Siddhartha Gautama postigao prosvjetljenje i postao Buddha, »Probuđeni«, »Prosvjetljeni«), Buddhe u abhaya–mudri (položaj neustrašivosti), statue velikih jainskih tirthHđkara — učitelja, nasljedovača i obnovitelja drevnog jainskog nauka Mahavore Jone, njegova prethodnika ParüvanHthe, zatim reljefi svetoga drveća Popal, Nyagrodha ili Aüvastha (pali: Assasattha), Ficus Indica Religiosa, sveta indijska smokva pod kojom je Buddha meditirajući doživio nirvHnu, te skulpture mnogih hinduističkih božanstava: Çri KÖâte, RHdhe, Çri RHme, Sote HanumHna, velikoga Çive, Parvato, Çri Gateüe, Vištua i boginje Lakšmo, te svetih životinja, konja, krave, slona, ptice, majmuna. Nalaze se tu i figure Yakšini ili Yakkhini, poluboginja koje obitavaju u drveću i koje vrlo brzo iz narodnih vjerskih predodžaba prelaze u buddhizam, gdje zauzimaju istaknuto mjesto. Većina reljefa i figura nastala je u doba vladavine dinastije KušHta, centralnoazijske dinastije koja je poticala širenje buddhizma i organizirala mnoge buddhističke misije u Centralnu Aziju, sve do Kine. MathurH je tada bila drugi grad po važnosti u sjevernoj Indiji, a KušHne su protezali svoju vlast od Purušapure blizu Peshavara na krajnjem sjeverozapadu sve do Sańcija na jugu i Benaresa na istoku.

Delhi, suvremenu indijsku prijestolnicu, razgledali smo pod stručnim vodstvom prof. Zdravke Matišić s katedre za indologiju na Odsjeku za orijentalne studije filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.

S Nizamuddina, glavnoga željezničkoga kolodvora u Delhiju, krenuli smo u razgledavanje New Delhija, političkog, upravnog i administrativnog središta Indije. Pred očima nam se ukazuje lijepa zgrada RašěÖapati Bhavana, predsjedničke palače, a zatim SamsHda, indijskog parlamenta. To je kolonijalni Delhi, širokih, prostranih avenija, raskošnih kuća i palača s cvjetnim vrtovima. Malo dalje dolazimo i do velike i lijepe crkve St. Jamesa, a zatim zaokrećemo u Stari Delhi i nezaobilazni Chandni Chauk, Trg mjesečine, središte staroga dijela Delhija. Podne je. Stižemo pred impozantnu delhijsku Jama Masjid, no džamija je zatvorena, pa je razgledavamo izvana. Mnoštvo vjernika, turista i posjetitelja okupilo se ovdje. Ipak, krećemo dalje do veličanstvene delhijske LHl Qole (Crvene tvrđave), impozantne u svojoj veličini. I tu Crvenu tvrđavu u Delhiju su, kao i onu u Agri, dali sagraditi Veliki Moghuli. Uzimamo kratki predah a zatim naš je sljedeći cilj glasoviti Qutub MinHr, najstariji sačuvani delhijski spomenik. Sagradio ga je sultan Qutub–Uddin Aibak 1199. godine kao minaret s kojega su se pozivali vjernici na molitvu, no služi i kao minaret Pobjede. Odnedavno, Qutub MinHr je zatvoren za širu publiku jer je njegov toranj postao omiljeno mjesto za suicid. Godine 1311. Ala–Ud–Din Khalji je dodao Alai DarvHzu (Alai Vrata) koja omogućuje ulaz južnom kraju ograde Qutub MinHra. Tu se nalazi i elaborirani grob Iltutmisha, klasični primjer rane islamske arhitekture.

Krećemo dalje, do prekrasnih Lodi Gardens, vrtova Lodi, unutar kojih se nalaze grobovi i mošeje raznih muslimanskih dinastija koje su vladale Delhijem prije Moghula. Polako se bliži večer. Uzimamo karte za jedan od mnogobrojnih koncerata klasične indijske glazbe u indijskoj prijestolnici. Dobro uvježbana grupa mladih indijskih glazbenika izvodi klasične indijske rHge jesenske i večernje, dočaravajući nam različita razpoloženja i duhovna stanja. U izvedbi sudjeluju klasični indijski žičani instrumenti, sotH, sarod, sHrađgi, santur, vonH, citra–vonH. Koncert traje do duboko u noć.

Nakon tog prekrasnog umjetničkog doživljaja vraćamo se u hotel, a idući dan vodi nas u razgledavanje velikoga delhijskog Nacionalnog muzeja, u kojem razgledavamo izloške još iz doba indske dolinske civilizacije kao što je to statuica plesačice iz Mohenjo Dara, kameno i bakreno posuđe i nakit, zatim kolosalne skulpture Mahavore Jone i Buddhe, te mnogih hinduističkih božanstava i božica. Nakon tog impresivnog muzeja, krećemo u Muzej suvremene umjetnosti u kojem razgledavamo slike i portrete nastale u maniri nadrealizma, kubizma i fovizma.

Za kraj, posjećujemo veliki hram Bahai, lopočoliki hram svih vjera. Prelijep u svojoj arhitektonskoj strukturi lopočeva cvijeta, okružen je zelenim vrtovima. Iako se ovo naše prvo razgledavanje Delhija polako primiče kraju, postajemo svjesni da je povijest indijske metropole zapravo povijest Indije kojoj ćemo se uvijek ponovno vraćati!

Naše sljedeće putovanje vodi nas u slikoviti RHjHsthHn. Jaipur, rHjHsthHnsku prijestolnicu mnogi zovu »Pine Cityjem«, Ružičastim gradom, iako su pročelja njegovih zgrada zapravo nježne narančaste boje pa bi ga zato prikladnije bilo zvati »Orange City«. U razgledavanje grada i njegovih znamenitosti idemo rikšom. Pokraj nas, baš kao i u Ggri i Delhiju, dostojanstveno prolaze deve, okićeni konji i slonovi. Zaustavljamo se pred slavnom HavH Bhavan, palačom vjetrova. Ulazimo u Umjetničku galeriju, u kojoj razgledavamo lijepe portrete rHjHsthHnskih rHjH, zbirke njihova oružja, nakita, posuđa, bogato ukrašene odjeće i palankina — nosiljki u kojima su ih sluge nosili na razna primanja i svečanosti. Penjemo se na prvi, drugi i treći kat palače, odakle nam se pruža prekrasan vidik na cijeli Jaipur. Palača vjetrova sagrađena je za kraljevske dame kako bi one s njezine terase mogle promatrati ulične procesije i svečanosti. Silazimo s palače i ponovno ulazimo u našu rikšu. U toj osebujnoj indijskoj državi — RHjHsthHnu i rikše su drugačije nego u drugim krajevima Indije: bogato i lijepo su izrezbarene i ukrašene.

Prolazimo pokraj City Palace — Gradske palače. Nedaleko se nalazi glasovita Jantar — Mantar, promatračnica koju je, kao i delhijsku, dao sagraditi RHjH Jai Siđgh. Tu su indijski astronomi po svim spoznajama fizike, geografije i astronomije izračunavali udaljenosti različitih nebeskih tijela, planeta i zvijezda.

Iz Jaipura krećemo za ljupki, dražesni Pushkar, sveto mjesto u kojem se nalazi jedinstveni hram posvećen Bogu Brahmi. Funkcija Brahme u hidustičkom Trimurtiju (Trojstvu) je stvaranje. Kako je Brahmin hram ovdje u Pushkaru jedini u cijeloj Indiji, mnogi hinduistički vjernici iz svih krajeva Indije dolaze ovamo izraziti štovanje velikomu Brahmi. Šećući gradićem stižemo i do jezera Pushkaravati, koje je sa svih strana okruženo rHjHsthHnskim planinama. Na jednome od udaljenih vrhunaca nalazi se hram božice Savitri.

Naše putovanje čudesnim RHjHsthHnom završavamo posjetom Jodhpuru, gradu koji se nalazi na samome rubu pustinje. Jodhpur je stekao epitet »Blue City« — »Plavi grad«, jer su brahmani još u prošlim stoljećima dali obojiti sva pročelja toga grada modrom bojom.

RHjHsthHnci su poznati kao prijateljski, prijazni i gostoljubivi ljudi. No, u svojoj burnoj povijesti često su se morali boriti protiv najezda raznih neprijatelja i osvajača i zato su gradili mnoge tvrđave. Jedna od najljepših tvrđava u cijeloj Indiji jest upravo ona u Jodhpuru — Mehrangarh QolH (tvrđava Mehrangarh). Već na samome ulazu u tvrđavu dobrodošlicu posjetiteljima priređuju rHjHsthHnski glazbenici i mala djevojčica — plesačica. U sklopu tvrđave nalazi se i veliki muzej iz povijesti jodhpurskih i rHjHsthHnskih rHja, njihova oružja, odjeće, nakita i nosiljki, te stari rHjHsthHnski rukopisi. Polako se uspinjemo, a u jednom trenutku zastajemo pred zidom. Na njemu su za vječnost utisnuti otisci dlanova hinduističkih udovica — sato, koje su svjesno i dobrovoljno pristale na vlastitu žrtvu — samospaljivanje na pogrebnim lomačama svojih muževa. U rano vedsko doba tek na simboličnoj razini, u kasnijim je stoljećima mlađega hinduizma samospaljivanje udovica postao običaj uglavnom viših kasta, najčešće kšatriya.

Penjemo se do samoha vrha Mehrangarh Forta, odakle nam se pruža vidik na Plavi grad, čija se intenzivna modra boja sjaji na podnevnome suncu. Pogled nam se pruža sve do Jaswant Singh Thade, memorijala izgrađenog od bijeloga mramora, zbog čega ga mnogi zovu još i »Taj Mahal od Marwara«. MahHrHjH Sardar Singhji (1895–1911) dao je sagraditi taj monumentalni spomenik u znak sjećanja na svojega oca MahHrHju Jaseant Singh II. od Jodhpura (1873–1895).

Slijedi kratko osvježenje u obižnjem restaurantu. Uživamo u raznim indijskim specijalitetima, posebno u lassoju sa šafranom! (lasso je osvježavajući mliječni napitak koji se najčešće priprema s raznim voćem, bananama, kokosom, šumskim voćem i dr.).

Zimske praznike u prosincu i siječnju moje kolegice i ja odlučile smo provesti na jugu Indije. Vozeći se od Agre prema jugu kroz državu Madhya Pradesh promatramo brojne hramove blizu Gwaliora i Jhansija. Priroda i vegetacija postupno se mijenjaju: listopadno drveće i raslinje sve više ustupa mjesto tropskim palmama. I napokon, nakon dva dana i noći putovanja vlakom stižemo u sunčani Chennai (nekadašnji kolonijalni Madras). Ta južna indijska metropola na jugu Bengalskoga zaljeva živi u vječnome ljetu! Chennai, glavni grad države Tamil Nadu, kulturna je, upravna, administrativna, trgovačka i bankarska prijestolnica juga Indije. Poznata još i rimskim carevima Augustu i Tiberiju, iz te luke izvozile su se mirodije, začini, miomirisi, parfemi, drago kamenje, nakit, svila i fini muslin.

Unajmljujemo taksi koji nas vozi prometnim ulicama ovoga velegrada obrubljenog vječno zelenim platanama. Prolazimo pokraj mnogobrojnih kršćanskih crkava, metodističke, adventističke, anglikanske, ortodoksno–sirijske. Kršćanstvo se od dolaska prvih europskih misionara čvrsto ukorijenilo na jugu.

Uzmimamo hotel, a idući dan krećemo u razgledavanje. Duž kilometrima duge obale Chennaija pružaju se lijepo uređeni parkovi i vrtovi memorijalnih centara sagrađenih u spomen prvim tamilskim ptemijerima i istaknutim političarima. Posjećujemo i hinduističke hramove izgrađene u barokno kićenom piramidalnom dravidskom stilu s prekrasnim figurama iz epova MahHbhHrate i RHmHjate te iz PurHta.

U Chennaiju se nalazi i katedrala svetoga Tome s grobnicom. Veći dio katedrale bio je zahvaćen restauratorskim radovima, nakon kojih će taj spomenik kršćanstvu zasjati punim sjajem.

Posjećujemo Sveučilište u Chennaiju i Muzej Tamil Nadua u kojem se nalaze izlošci iz cijele indijske povijesti, od razdoblja indske dolinske civilizacije sve do stjecanja nezavisnosti 1947. godine. Po bogatstvu i opremljenosti muzej u Chennaiju može se usporediti s Nacionalnim muzejem u Delhiju.

Slijedi ručak u jednome od mnogobrojnih indijskih restauranata u Chennaiju. Uz jušnoindijske specijalitete, masHla–dosu (dosu sa začinima), panor–dosu (dosu sa sirom), special–dosu (priređenu u obliku piramide) i uttpan, na jelovniku su još i sjevernoindijska jela, razne varijante biryanija, samose, pakore, juhe od badema te kineski specijaliteti, chowmin i chopsey, uvijek uz razlikovanje čisto vegetarijanskih jela od nevegetarijanskih. Nakon raskošnog ručka, koji završavamo voćnom salatom, sladoledom, voćnim lassojem, ili tipičnim indijskim kolačićima, gulHbi, laddˇ ili barfi, krećemo na glasovitu Marina Beach, najveću plažu u cijeloj Indiji. Na putu prema plaži prolazimo uz živahne radnjice i dućane, u kojima kupujemo zanimljivo stilizirani nakit i suvenire. Nakon nekoliko kilometara duge pješčane plaže ukazuje nam se veličanstveni Bengalski zaljev. Ne možemo odoljeti i ulazimo u njegove čiste, tople vode. Prožima nas predivan osjećaj: dok cijela europa cvokoće od zime i hladnoće u 12. mjesecu, mi se kupamo i uživamo u toplom tropskom moru!!

Za nekoliko dana stiže Božić. Prisustvujemo centralnoj misi u ponoć u jednoj od crkava u Chennaiju. Glavni svećenik čita ulomke iz Starog i Novog zavjeta. Slijedi pjevanje psalama. Kršćanstvo i hinduizam ovdje na jugu mirno žive.

Nakon nekoliko dana boravka u toj živoj metropoli, krećemo put juga, do glasovitoga Maduraija, nekadašnje tamilske prijestolnice. Ljudi su i ovdje u Maduraiju prijazni i gostoljubivi. Madurai — grad uz koji se vezuju počeci tamilske pismenosti i književnosti, mjesto u kojem su se održale Tri skupštine — Tri Sađgan — tamilskih pjesnika, barda i književnika i gdje se redigirala rana tamilska poezija — grad je prije svega poznat po glasovitom hramu Çro MinHkši, golemom kompleksu izgrađenom u dravidskom stilu piramidalnog oblika. Pročelja toga hrama intenzivno su ukrašena živopisnim figurama iz hinduističke religije, književnosti i mitologije. Unutrašnjost hrama odlikuje se posebnom zvukovnom dimenzijom: kada udare prstima po kipovima božanstava u hramu, hramski svećenici — brHhmani proizvode melodiju.

Nakon posjeta hramu Çro MinHkši, šetnja nas vodi do ugledne Madurai galerije, s čije se terase pruža impresivan vidik na Zapadne Ghate, podno kojih se šire rižina polja obrubljena palmama. Putujući jugom Indije, uživamo u ljepoti šumovitih GhHta, beskrajnih rižinih polja i palmina drveća.

Iz Mandurija put nas vodi u najslikovitiju i najživopisniju indijsku državu — Keralu. Bogata bistrim rijekama, zelenilom i raskošnom tropskom vegetacijom, Kerala s pravom zavređuje naziv »Zelena i palmina indijska država«. Ovdje smo na svakome koraku okruženi egzotičnim stablima kokosve palme, sandalova, ružina i tikova drveća i ebanovine. Stižemo u ThiruvanHnthapuram, glavni grad Kerale, čije ime u prijevodu znači »grad na kraju Thiruove, tj. Vištuove šume«. (Thiru je u južnim indijskim jezicima naziv za velikoga hiduističkoga boga Vištua). Pronalazimo hotel među idiličnim, pitoresknim uličicama. Kraj je prosinca. Grane palme i sandalova drveta kroz otvorene prozore ulaze nam u sobu. Slijedi odmor i okrepa. Idući dan autobusom krećemo iz Trivandruma za Padmanabhapuram, u razgledavanje palače znamenite i po tome što se u njoj nalazi portret Hrvata Filipa Vezdina, autora prve sanskrtske gramatike. Padmanabhapuram je nekadašnja prijestolnica prinčevske države Travancore. Zbog socio–političkih razloga, jedan dio države Travancore potpao je pod današnju državu Tamil Nadu, iako znatan dio Travancorea pripada Kerali. Povijesno gledajući, sve do otprilike 5. st. prije Krista, cijelom suvremenom Keralom, uključujući i Padmanabhapuram, vladala je dinastija Ay, poznata po vjerskoj toleranciji. Vladari te dinastije poticali su kulturni i arhitektonski razvoj u tome području. Ipak, nakon slabljenja moći dinastije Ay, na političku scenu južnoga dijela indijskog poluotoka uspinje se dinastija Chera, a dolaskom 10. stoljeća intenziviraju se socio–političke promjene.

U početku zamišljena i sagrađena kao tvrđava u 14. stoljeću, palača je u kasnijim stoljećima pretrpjela niz konstrukcijskih promjena i renovacija. RHje od Travancorea uredili su je kao svoju kraljevsku rezidenciju, za primanja kineskih i drugih stranih vladara, ali i za prihvat mnogih beskućnika, kojima se u blagovaonici u sklopu same palače svakoga dana besplatno dijelila hrana. Humani i milosrdni rHje od Travancorea očito nisu zaboravljali siromašne stanovnike svojega kraljevstva te su ima tako olakšavali život. Sama palača Padmanabhapuram izgrađena je u etničkom stilu Kerale od bambusova drveta. Unutar palače, pokraj soba za primanje stranih vladara, kraljevskih spavaćih soba i blagovaonica, postoji i muzej s portretima RHja od Travancorea. Razgledavajući portrete, odjednom se zaustavljamo: pred nama je veliki portret Hrvata Filipa Vezdina, koji je pod službenim imenom Paulinus a Sancto Bartholomeo u 18. stoljeću kao generalni vikar iz Rima stigao u Malabar u funkciji pokrštavanja. Boraveći na jugu Kerale punih 14 godina, Filip Vezdin je od južnoindijskih brHhmana izvrsno naučio i svladao sanskrt i malayalam i napisao najstariju sanskrtsku gramatiku Sapscrdamicu na latinskom jeziku i opsežno djelo u hinduizmu — Systema brahmanicum, također objavljenom na latinskom jeziku, te poeziju na malayalamu. Nakon razgledavanaj muzeja napuštamo palaču Padmanabhapuram i prolazimo parkom s bujnom vegetacijom ružina, sandalova i palmina drveća. Dan završavamo prelijepim uspomenama na tu slikovitu i poviješću bogatu palaču.

Iduće jutro vodi nas na najjužniju točku Indijskoga potkontinenta — veličanstveni KanyHkumHro ili Rt Comorin kako su ga nazivali Englezi. na pola puta zaustavljamo se na slavnoj Kovalam Beach, prelijepoj, dugoj pješčanoj plaži, na kojoj hladovinu i duge sjene prave visoke palmine grane. Jutro je. Ribari izvode svoje brodove na pučinu. Ulazimo u more: nakon kupanja odjeća nam se posuši za samo 15 minuta! To je jug Arapskoga mora.

U podne stižemo na cilj: sam Rt KanyHkumHro mjesto je gdje se veličanstveno susreću Arapsko more, Bengalski zaljev i Indijski ocean. Te tri velike svete vode sjaje svaka svojom bojom, prelijevajući se od modrozelene do raznih tonova ljubičaste i zlatne. Pred nama se ukazuej veliki kip SvHmo VivekHnande, velikog indijskog učitelja, filozofa i msitika, koji je ovdje, na samoj najjužnijoj točki Indijskog potkontitenta i samome kraju svijeta, dugo i ustrajno meditirao. Brodićem plovimo do memorijala posvećenog SvHmi VivekHnandi.

Na samoj obali KanyHkumHroja nalazi se kompleks Obalnih hramova (Sea–Shore Temples), a među njima ističe se hram božici KanyHkumHro. Prema legendi, božici KanyHkumHro nije bilo moguće udati se za velikoga Çivu, stoga je odlučila ne udavati se. Cijeli svoj život posvetila je intenzivnoj, dubokoj i predanoj meditaciji. Njoj u spomen, to veličanstveno mjesto nazvano je Rt KanyHkumHro.

Pokraj šetališta uz tri sveta mora nalazi se i Memorijalni centar MahHtme GHndhoja, oca indijske nacije. Nježno žućkasto–ružičaste boje, zanimljivo i lijepo umjetnički oblikovan, u svojem sklopu posjeduje autentične fotografije MohandHsa Karamchanda GHndhoja iz razdoblja njegove najranije mladosti, školovanja u Engleskoj i zatim aktivnog uključenja u program političke borbe za osamostaljenjem Indije. Razgledavamo brojne GHndhojeve bilješke, rukopise, pisma i knjige. Radi stjecanjas duhovne, unutarnje snage, MahHtmH GHndho je više puta dolazio na Rt i meditirao. Godine 1937. zapisao je u svojim bilješkama: »Now I am writing these words, sitting and meditating in front of these three sacred waters...«

Uz obalu su podignuti Memorijalni centri u čast južnoindijskih državnika zaslužnih za stjecanje međunarodnog ugleda Republike Indije. Nedaleko se nalazi prekrasan, monumentalan svjetionik — promatračnica. Penjemo se do vrha. Bliži se suton. Sunčeva kugla polagano tone u tri svete vode. Njihova boja prelijeva se u modro, zeleno, ljubičasto u posljednjim Sunčevim zracima. Zadivljujući fenomen Prirode na samome kraju Kontinenta, sasvim različit i poseban od svih uobičajenih viđenih pejzaža. Nebesko plavetnilo poprima svoj intenzitet. Polako silazimo sa svjetionika. Pale se svjetiljke uz šetališta. Posljednja šetnja na tome krajnjem rubu Zemlje. Malo dalje prema gradu smješteni su luksuzni hoteli u kojima se održavaju razni znanstveni skupovi, predavanja, konverencije, simpoziji, kongresi. Pred nama se nižu konferencijske dvorane, knjižnice i čitaoice. Doista, to sveto mjesto, Rt KanyHkumHro, jedinstveni je spoj veličanstvene Prirode, Povijesti i Kulture. Indijci ovamo dolaze i na hodočašće i restauranti ovdje nude isključivo vegetarijansku hranu. To je sveto mjesto i tu se poštuje život ne samo čovjeka već svakoga živog bića.

Nakon objeda penjemo se u naš autobus. Za nekoliko sati vožnje ponovno stižemo u ThiruvanHnthapuram.

Idući dan opraštamo se od prijestolnicice Keral — ThiruvanHnthapurama i uzimamo vlak za Cochin. Ta živopisna južnoindijska luka poznata je još iz antičkih vremena kada su rimski carevi August i Tiberije ovamo upućivali svoje brodove i razvijali intenzivnu trgovinu egzotičnim indijskim začinima, mirodijama, đumbirom, korijandrom, kurkumom, kardamomom, chillijem, šafranom, miomirisima, svilom, muslinom i dragim kamenjem. Krećemo u razgledavanje gradskih znamenitosti. Prolazimo ulicama kojima se s obje strane nalaze dućani, hoteli, restauranti, banke. Stižemo do obale i uzimamo brod. Komilari su Indijci, Malabarežani iz Cochina. Polako odmičemo od cochinske luke i usidrenih brodova. Ploveći stižemo do otoka Gundu i Wypeen, koji pripadaju skupini otoka Bolghatty. Iskrcavamo se na kopno. Unutar stare cochinske jezgre nalazi se crkva svetog Franje, najstarija europska naseobina na cijelom tlu Indije, i židovska sinagoga, dokaz kako je Indija i ovaj put u povijesti pokazala spremnost da primi unesrećene i one koji su ostali bez doma. Židovi, bježeći pred progonima Arapa, sklonili su se ovdje, na samome jugu Indije, i izgradili svoju egzistenciju u miroljubivom hindusitičkom i krćanskom okruženju. U blizini sinagoge nalazi se i umjetnička galerija sa slikama iz tog razdoblja židovske povijesti. Na izlasku iz galerije zapinje mi za oko stari malayalamski rukopis, tekst darovnice rHje od Travancourea kojim poklanja zemljište narodu. Nakon razgledavanja, ponovno hodam uličicama stare gradske jezgre. Bezbrojne radnje, cochinski suveniri i znamenite cochinsek umjetnički izrađene školjke. Baš kao i na sjeveru, u Sikandri i Fatehpur Sikriju, i ovdje u Cochinu krotitelji zmija nude nam slikanje s kobrom. Vraćamo se na brod. Plovimo Cochinskim zaljevom uz šumoviti otočić na koji ljudska noga nikada nije kročila jer na njemu obitavaju samo kraljevske kobre i majmuni. »Only snakes and monkeys live on that island. No people here!« objašnajvaju nam kormilari.

Plovidba nas vodi na otok Mattancherry, na kojem se nalazi znamenita Ninozemska palača — Dutch Palace iz 18. stoljeća. Tada su Cochinskom regijom vladali Ninozemci. U blizini je još jedan kraljevski dvor iz razdoblja nizozemske vladavine ali on je odlukom Vlade Republike Indije 1976. godine preuređen u raskošni hotel. Nedaleko od Nizozemske palače nalazi se muzej i galerija s brojnim velikim portretima cochinskih rHjH i njihovom genealogijom. Cochinski rHje intenzivno su poticali razvoj kulture, prosvjete i pismenosti, prevodili su djela iz klasične sanskrtske književnosti, KHlodHsinu liriku i epove sa sanskrta na malayalam. Zatim smo razgledali i mnoge slike koje prikazuju prizore iz MahHbhHrate i RHmHyate te iz hinduističke mitologije: vjenčanje Çive i Parvato, velikoga Vištua i božice Çro ili Lakšmo.

Bliži se kraj dana. to je jedno i posljednji dan 2003. godine. Promatramo prekrasan zalazak Sunca u cochinskoj luci i plovimo pokraj nezaobilaznih kineskih ribarskih mreža — Chinese Fishing Nets, kojima ribari u Cochinu i dan danas love ribu na tradicionalan kineski način. Ribari me nude svježe ulovljenom ribom, no ja odbijam uz obrazloženje da sam vegetarijanka.

Slijedi ovogodišnje slavlje u cochinu. Indijci izlaze na ulice, u restaurante i hotele. Uz fini objed vesele se ispraćaju Stare i dočeku Nove godine.

Iduće jutro krećemo na Mangalore, veliku luku u državi Karnataka, a odatle za Goau, atraktivnu turističku destinaciju posjetiteljima i putnicima iz svih krajeva svijeta.

Goa ili Gowa kako je danas na hindoju zovu Indijci, zemljopisno je mala indijska državica smještena južnije od Bombaya. Nekadašnja portugalska kolonija, danas je turistički najrazvijenije područje Indije. Odlikuje se blagom primorskom klimom zahvaljujući kojoj u njoj caruje vječno ljeto. Uz autohtono hinduističko naslijeće konrektizirano kroz mnoge hinduističke hramove, Gou karakterizira i bogata kršćanska tradicija prisutna kroz postojanje mnogih kršćanskih crkava, katedrala i bazilika. To dvostruko naslijeđe osobito dolazi do izražaja u Staroj Goi, povijesnoj jezgri te državice.

Ljepotu prirode i blagost klime upotpunjuje pedesetak dugih pješčanih plaža okruženih tropskom vegetacijom. Posjećujemo plaže Colva, Anjuna, Vagator, Miramar, Varca, Palolem, Calangute, Bogmalo, Arambol, Benaulim i Bagu, Mobor i Sinquerim. Plovimo brzim čamcima koji izvodeći baletni ples na površini vode zabavljaju naš duh i srce. Prekrasan doživljaj!

Šećemo plažama i uživamo u ranosiječanjskom tropskom ugođaju. Bogatstvo povijesne i kulturne baštine i ljepota prirode i ovdje su sjedinjeni. No, stiglo je vrijeme za povratak na sjever, u Agru. Krećemo na put dug 2000 kilometara, prolazeći kroz države Karnatka, MagHrHšěÖa i Madhya Pradesh. Stižemo u Uttar Pradesh i Agru. Slijedi studiranje i obveze na Centralnom hindskom institutu a zatim, u rano proljeće, ponovno krećemo na put. Ovaj put naša destinacija je Zlatni hram u Amritsaru, najslavnije svetište Sikha. Prekrasna građevina sva u zlatu spremno dočekuje mnogobrojne vjernike i turiste. Nedjelja je, 15. veljače 2004. Vjernici čitaju Guru Granth Sahib, svetu knjigu Sikha. Ispred samoga hrama nalazi se veliko jezero za koje Sikhi vjeruju da je iznimno ljekovito i da može izliječiti od gube i drugih teških zaraznih bolesti. Nakon izlaska iz Zlatnoga hrama kupujemo razglednice. U blizini se nalazi poznati Jallianwala Bagh, memorijalni centar s vrtom i parkom, podignut u spomen mnogim nedužnim civilnim žrtvama djeci i ženama, hiduistima, muslimanima i Sikhima koji su, okupivši se na večernju molitvu, poginuli od ruke britanskog časnika koji je na njih pucao rafalnom paljbom iz neposredne blizine. Masovna tragedija velikog broja nevinih ljudi ovjekovječena je na ovome mjestu.

U Amritsaru smo razgledali još nekoliko hinduističkih hramova, Durgiyana hram te nekoliko višnuitskih hramova. Nakon razgledavanja, penjemo se u našu rikšu. Upravo u tome trenutku pokraj nas prolazi ženidbena procesija. Promatramo vjenčanje Sikha.

U susjednoj državi, HariyHni, posjetili smo slavnu Kurukšetru — Kuruovo polje, bojno polje na kojemu se odigrala znamenita bitka između Kaurava i PHtIava, dva ogranka plemena BhHrata u borbi za prijestolje. Kaurave, sinovi slijepoga kralja DhÖtarHšĹÖe, se ni pod koju cijenu nisu željeli odreći prijestolja koje su na silu osvojili, a koje je zapravo pripadalo PHtIavama, te su petoricu PHtIava izazvali u rat PHtIave, a među njima najviše Arjuna, pred sam početak bitke padaju shrvani tugom i očajem jer se moraju boriti protiv KHurava, koji su zapravo njihovi najbliži rođaci i prijatelji.

Uoči borbe, Arjuna, shrvan očajem i tugom, upada u duboku moralnu krizu i pita se da li da uopće krene u borbu protiv svojih rođaka i prijatelja, Kaurava. Opis same bitke na Kurukšetri i teških psiholoških pitanja — moralna kriza, očaj, žalost i tuga Arjune, te filozofska poduka koju na bojnome polju Arjuna prima od kočijaša svojih bojnih kola — KÖšte, koji mu se polako otkriva u svojoj božanskoj dimenziji, kao sam Vištuov AvatHr, opisani su u slavnoj filozofsko–književnoj poemi Bhagavad–Giti, »Pjesmi bogovitoga, božanskoga, uzvišenoga, tj. Çri Kršte«.

Upravo na tome mjestu, u spomen te vječne bitke koja je i bitka na čovjekovu unutrašnjem planu, sagrađen je Muzej bitke na Kurukšetri sa statuama konjanika i njihove borbe.

Nedaleko od Muzeja nalazi se Znanstveni centar HariyHne, u kojem su izloženi instrumenti i različite sprave kojima su se u svojim istraživanjima služili indijski matematičari, geolozi, geometri, astronomi i fizičari od pradavnih vremena. Razgledavamo Centar, a nakon toga put nas ponovno vodi u zelena plodna polja i žitorodne ravnice te sjeverne indijske države. Putujemo prolazeći pokraj bujne vegetacije u kojoj se smjenjuju šume, polja, rijeke i ravnice. Slijedi povratak u Agru, a ubzo krećemo ponovno na jug, ovaj put na Dekan.

Iz Agre uzimamo vlak do Bhusawala u državi MahHrHšěÖa. Od Bhusawala putujemo autobusom za Jalgaon, maleni ljupki gradić, a odatle krećemo u razgledavanje znamenitoga, svjetski poznatoga kompleksa buddhističkih spilja u Ajanti. AjantH je najveći spomenik budističke spiljske arhitekture klesane u živim stijenama Dekana. Na tom mjestu, u dubokoj, netaknutoj prirodi, buddhistički su redovnici u 3. i 2. stoljeću pr. Krista, klesali impozantne i umjetnički snažno dojmljive kipove Buddhe, njegovih učenika Boddhisatva — Avalokiteüvare s lopočem u ruci, te brojnih yakša i yakšini (polubožanskih bića) koji ispunjeni velikim poštovanjem prilaze Buddhi da čuju njegov nauk. Zadivljuje taj spoj visokog umjetničkog oblikovanja u teškim planinskim spiljskim uvjetima. Mjestimice, spilje su oslikane crtežima koji prikazuju buddhističke redovnike koji u njima borave za vrijeme kišnoga godišnjeg doba.

Ta umjetnička cjelina u Ajanti u cijelosti je posvećena buddhizmu i dokazuje snažnu prisutnost Buddhina nauka i u tome zapadnom dijelu Indije.

Iz Jalgaona put nas vodi u AurangabHd. AurangabHd je grad čije ime doslovno znači »Grad Aurangzeba«, tj. posljednjega Velikog Moghula koji je vladao Indijom. Posjećujemo njegov grob te još nekoliko hramova.

Iz AurangabHda krećemo za Elloru, Elluru, Elapuru ili Verul — drugi znameniti spiljski kompleks na Dekanu. Ondje se uz kipove Buddhe, Buddhisatve Avalokiteüvare PadmapHnija, kasnobuddhističke božice THre, nalaze i kipovi velikoga hinduističkoga boga Çive i božice Parvato. Ovdje u Ellori buddhizam i hinduizam ravnopravno supostoje. Neki povjesničari budhizma smatraju da je Ellora simbol opadanja moći buddhizma i ponovne uspostave i uspona hinduizma, no ovdje ni jedna religija ne istiskuje drugu. Obje žive u skladu. Ellora se odlikuje i glasovitim panelima s figurama iz buddhističkih jHěka te lijepo oblikovanim kapitelima. Razgledavamo sve spilje, a potom se pješice upućujemo u obližnji šivaitski hram Ghrišneüvar. U dvorištu, ispred hrama isklesano je nekoliko Nandija, Çivina bika. Podne je. Slijedi ručak i okrepa u obližnjem restaurantu i povratak u hotel. Malo odmora, a već sutradan krećemo za NHsik, jedan od osam svetih gradova hinduizma. Taj sveti hinduistički grad impresionira nas svojim brojnim lijepim hramovima i ghHtovima uz obalu rijeke. Vjernici ulaze u rijeku; kupanje je više od svega unutarnje moralno pročišćenje, Atmosfera je ovdje na ghHtovima veoma nalik onoj u najsvetijem Benaresu. Unajmljujemo džip koji nas vozi nekoliko kilometara izvan samoga grada. Ovdje, u izdvojenoj prirodi, na obroncima planina nalazi se niz hinduističkih spilja. Dok je buddhizam u Ajanti rani, hina–yHnski, ovdje u NHsiku prevladavaju MahH–yHnski elementi buddhizma. Ponovno se divimo prelijepim skulpturama, panelima, figurama i kapitelima. Izašavši iz spilja, pred nama se pruža prekrasan vidik na panoramu cijeloga grada NHsika. Mnogo snažnih i lijepih dojmova za jedan dan. Spušta se suton i vraćamo se u svoj hotel.

Sljedeće jutro odlazimo u turistički mnogo manje poznate, no arheološki iznimno vrijedne spilje Pitalkhore. Put nas autobusom vodi do sela KHlomath, a odatle uzimamo džip do 8 kilometara udaljenih spilja Pitalkhore.

U gorovitoj prirodi Dekana, duboko skrivene od uobičajenih turističkih ruta, uza sam klanac presahle rijeke spuštamo se do spilja. One su i ovdje u Pitalkhori buddhističke, caitye i vihHre. Uz kipove Buddhe i njegovih učenika Boddhisatva nalaze se i dvorane za molitvu i meditaciju redovnika. Spilje su oslikane lijepim crtežima s motivima iz života buddhističkih redovnika. Za razdoblja kiša, redovnici nisu napuštali spilje, koje su im služile kao prirodni zaklon. Sve vrijeme provodili su u dubokoj meditaciji i miru, te razmišljanju o raznim dijelovima buddhina nauka.

Put niz klanac vodi nas dolinom sada, u ožujku, suhoga riječnoga korita, sve do hramova Çri Ganeüe. Uz pomoć vodiča, Indijca iz KHlo–Matha, penjemo se sve do ceste. Ulazimo u džip. Prolazimo kroz pitoreskno, idilično, mirno selo KHlo–Math. Indijci, mještani nas srdačno zovu na okrepu čajem i pakorama. U selu se nalazi novoizgrađeni hram boginje KHlo. Pozdravljamo se i uzimamo autobus za NHsik. Sutradan nam predstoji put za Bombay, slavnu luku na Arapskome moru i prijestolnicu MahHrHšěÖe. Bombay općenito smatraju turistički najprivlačnijim gradom u cijeloj Indiji. Smještaj pronalazimo u četvrti Colaba, u kojoj se nalazi i najveći broj hotela. Odatle nas petominutna šetnja vodi do glasovitoga Gateway of India, ulaznih vrata u bombajsku luku, impozantnog spomenika sagrađenog u čast posjeta britanskoga kralja Georgea (Đure) V. i kraljice Mary (Marije) Indiji 1911. Šećemo lukom i promatramo velike bijele brodove kako se sjaje na podnevnome suncu. Šetnja nas vodi u unutrašnjost Bombaya, posjećujemo brojne hramove i džamije. Parkovi u Bombayu su osobito lijepi — odmaramo se u Parku Kamla Nehru, koji je ime dobio po supruzi indijskog premijera Jawaharlala Nehrua. Odatle se pruža vidik na cijelu panoramu Bombaya. Ništa manje lijepi nisu Victoria Gardens — Viktorijini vrtovi, u sklopu kojih se nalazi i bombayski Zoološki vrt. Slijedi razgledavanje Sveučilišta u Bombayu i šetnja živim prometnicama metropole. Dovoljno za jedan dan. Sutradan ujutro ponovno smo u luci, odakle uzimamo brod za obližnji otočić Elephantu. Dok se polako udaljavamo od luke s palube broda pruža nam se vidik na golemi, lijepi Bombay, ponos Indije. Za manje od sat vremena uplovljavamo. Otočić Elephanta dobio je ime po kipu slona koji su Portugalci ovdje zatekli i zatim premjestili u Bombay na mjesto gdje se danas nalaze Victoria Gardens. No više od svega, otočić je poznat po slavnim Çivinim spiljama. Razgledali smo goleme statue Çive u meditaciji, Çive s Parvato, te Çive u borbi s demonima. Monumentalnost i kolosalnost iznad očekivane! U blizini Spilja nalazi se top — spomenik obrane otoka od neprijatelja. Na putu iz Spilja vozi nas maleni vlak. Stižemo do prvih trgovina gdje se prodaju glasoviti bombayski koralji, ogrlice od školjki, statue Çive, njegova bika Nandija, statue Buddhe. U smiraj dana napuštamo taj idilično lijepi otočić i brodom se vraćamo u Bombay. Još jedna šetnja tim prelijepim velegradom, a zatim slijedi povratak na sjever.

Za kraj našega otkrivanja te veoma lijepe, umjetnošću i kulturama bogate zemlje Indije, ostavljamo Khajuraho — golem kompleks hinduističkih hramova nastalih u 10. i 11. stoljeću, remek–djela skulpture i arhitekture svjetskoga glasa. Ti su hramovi izraz najviših dometa srednjoindijske graditeljske i kiparske umjetnosti. Ta impozantna cjelina obično se dijeli u tri skupine: zapadnu, istočnu i južnu. U zapadnoj skupini hramova posjetili smo Matangeüvar Mandir (Mandir znači hram), Varah Mandir, Lakšmat Mandir, ViüvanHth Mandir, Parvato Mandir, Citragupt Manidr, Devi Jagadamba Mandir, MahHdev Mandir i KandaroyH Mahadev Mandir.

U istočoj skupini razgledali smo HanumHn i Brahma Mandir, VHman Mandir, JavHro Mandir, te jainske hramove: ParüvanHth, AdinHth i ÇantinHth Mandir.

U tome sklopu nalazi se i Jainski Muzej.

U južnoj skupini posjetili smo Dulhadev Mandir i Caturbhuj Mandir.

Estetski profinjene figure i kipovi na pročeljima hramova dočaravaju nam duh tadašnjega vremena prožetoga težnjom za umjetničkim oblikovanjem svakodnevnice: lik mlade žene koja vadi trn iz stopala, zatim dvije prijateljice u razgovoru i šetnji, igra sa životinjama i drugi prizori.

Vrijeme se bliži povratku u Agru. Pripremamo se i polažemo godišnje ispite na Centralnom hindskom institutu. Primiče se sezona manga u Indiji.

Nakon stjecanja visoke diplome kompetentnosti za hindski jezik i književnost, napuštam ovu veliku, zanimljivu, umjetnički i kulturama bogatu i dojmljivu zemlju s nadom u srcu da ću joj se još jednom vratiti.