Hrvatski filolog Nikola Majnarić (1885–1966)

Hrvatski filolog Nikola Majnarić (1885–1966)

Uz njegove obljetnice

Hrvatskoj klasičnoj filologiji dao je Gorski kotar mnogo. Među njene vrlo značajne pregaoce ubrajamo, uz akademika Nikolu Majnarića, još i Julija Golika (1866–1924), klasičnog filologa i pedagoga rođenog u Fužinama. No, ovdje ćemo u osnovnim crtama prikazati život i rad Nikole Majnarića (nerijetko je potpisivan i kao Niko Majnarić), s osvrtom i na njegove ljudske značajke. Rodio se naš istaknuti učenjak 30. studenoga 1885. u Ravnoj Gori, a umro je 4. lipnja 1966. u Zagrebu. Bez oca Nikole, općinskog bilježnika i zatim načelnika, ostao je u 12. godini života, a svu brigu o podizanju osmero djece preuzela je majka Marija, rođena Prettner, učiteljica. Prema njoj se zahvalni sin trajno odnosio s nježnošću, pa je u tom smislu zanimljivo spomenuti kako je dijalektalne pjesme i publicističke priloge u listu Gorski kotar (Zagreb) potkraj tridesetih godina potpisivao pseudonimom Mimin, što je jedan od neslužbenih oblika imena Marija. Još kao gimnazijalac pjesme je objavljivao u đačkom listu Pobratim, a jednu od njih (Bi mirna noć) uglazbio je skladatelj Vilko Novak. Dijalektalnu pjesmu Tam ki rodu vitr piha uglazbio je Florijan Čulig. Osnovnu školu polazio je u rodnom mjestu, dok je gimnazijsku naobrazbu stekao u Senju položivši 1904. ispit zrelosti. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu studirao je klasičnu filologiju sedam semestara; iz političkih razloga (zajedno s mnogim kolegama) napustio je Zagreb i završio osmi semestar u Beču. Godine 1908. položio je profesorski ispit iz pomoćnih predmeta (hrvatski, talijanski), a 1909. iz glavnih predmeta (grčki, latinski). Kao srednjoškolski profesor uglavnom je radio na zagrebačkoj Donjogradskoj gimnaziji prešavši samo jednu školsku godinu na Gornjogradsku gimnaziju. Ipak moramo istaknuti da je u I. svjetskom ratu (poput Franje Fanceva i Stjepana Ivšića) mobiliziran, što ga je udaljilo od prosvjetnih zadataka.

Na Nikolu Majnarića snažno je utjecao veliki sintaktičar August Musić (1856–1938), pa se i Majnarić — kao i njegov učitelj i prijatelj Musić — više bavio grčkim nego latinskim jezikom, i to osobito grčkom sintaksom. Intenzivan znanstveni rad mladog profesora urodio je raspravom Paratetičke relativne rečenice kao finalne u Homera, koja je prihvaćena kao disertacija, pa je 1914. promoviran u čast doktora na Zagrebačkom sveučilištu. Studija Poraba vremenH i načinH u poredbama Homerovima (Rad JAZU, 227, 1923, 231–331) omogućila mu je habilitaciju iz gramatike grčkog jezika i grčke epske poezije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu (1922), što mu je kao privatnom docentu zaposlenom na gimnaziji osiguralo uvjete za pojačano znanstveno djelovanje, tj. broj sati nastave tjedno smanjen mu je na osam sati. Nakon umirovljenja Augusta Musića Nikola Majnarić izabran je 1925. za izvanrednog profesora grčke klasične filologije. Dolazak na fakultet i činjenica da je u ljetnom semestru 1925–1926. dobio dopust i državnu pomoć za studijski boravak u inozemstvu, bitno su utjecali na njegovu karijeru. U Berlinu, Leipzigu, Halleu, Pragu i Beču upoznao je organizaciju tamošnjih klasičnih seminara i slušao predavanja uglednih učenjaka, što je svakako mnogo značilo u njegovom budućem radu. Grčku je posjetio u dva navrata (1928, 1930), 1931. bio je nazočan II. kongresu slavenskih klasičnih filologa u Pragu, a 1933. sudjelovao je u radu III. internacionalnog kongresa lingvista u Rimu. Sudjelovanje na IV. bizantološkom kongresu u Sofiji 1934. posebno moramo spomenuti, jer je tom prilikom — putujući po Bugarskoj i u Carigrad — dobio upalu pluća pa je gotovo mjesec dana odležao u sofijskoj bolnici. Posljednji je put bio u inozemstvu 1939. kada je u Pragu i Brnu upoznao rad seminarH za klasičnu filologiju. Smrt Đure Körblera 1927. uvjetovala je da Majnarić povede brigu i o katedri za latinski jezik, pa je neko vrijeme predavao i ispitivao i taj jezik. Kako je marljivo i uspješno radio, izabran je Nikola Majnarić 1930. za redovitoga sveučilišnog profesora. Nakon 1945. odmah je imenovan za povjerenika Ministarstva prosvjete NR Hrvatske na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Godine 1946. jednoglasno je izabran za dekana toga fakulteta. Ostalo je zapisano da je dekanski »posao vršio s mnogo zalaganja i takta i time stekao duboko poštovanje čitavog fakulteta« (Veljko Gortan u Ljetopisu JAZU, 73, 1969, 280). Od 1948. do 1951. bio je u Matici hrvatskoj urednik biblioteke »Grčki i rimski klasici«, a djelovao je i u njezinu upravnom odboru. Godine 1949. izabran je za dopisnog, a godine 1952. za pravog člana JAZU, i to u Odjelu za jezik i književnost, odnosno poslije u Odjelu/Razredu za filologiju/filološke znanosti. Kada je navršio 70 godina života, profesor Majnarić podnio je molbu za umirovljenje, pa je od početka 1956. umirovljen; ipak je djelovao kao honorarni redoviti profesor sve do 1958, a tada se nakon duga i uspješna nastavničkog rada povukao s fakulteta. U znak priznanja za rad na promicanju grčke klasične filologije Znanstveno društvo u Ateni izabralo ga je 1957. za svoga počasnog člana. Nakon umirovljenja još se predanije posvetio znanstvenom radu, pa je i dalje publicirao, osobito u skopskom časopisu Živa antika, časopisu svih klasičnih filologa u nekadanjoj Jugoslaviji kojem je Majnarić od pokretanja 1951. pa sve do smrti bio urednikom. Skroman i povučen, nije pristao da se u tom časopisu proslavi 70. godišnjica njegova života; jednako je tako odbio da bude predložen za nagradu »Božidar Adžija« za životno djelo.

Samo se po sebi razumije da je Majnarićev rad bio i raznovrstan i vrijedan. Možemo izdvojiti više područja: grčka modalna sintaksa, interpretacija djela grčkih pisaca pronađenih u novije doba, grčka metrika, rimski pisci, povijest hrvatske klasične filologije, leksikografija, udžbenički rad, grčka filozofija, prijevodi, recenzije. Osobito je važno spomenuti tri priloga proučavanju ravnogorskoga govora koji svjedoče o trajnoj povezanosti sa zavičajem. Grčkom modalnom sintaksom, osim u spomenutu prilogu tiskanom u Radu JAZU, bavi se Majnarić i u radovima Prilog nauci o finalnim rečenicama u grčkom jeziku (Zagreb, 1928), Najnovija tumačenja Homerovih poredaba promatrana s formalne i sintaktičke strane (Šišićev zbornik, Zagreb, 1929), Izuzetni slučajevi kod pomijeranja načina u Homera (Živa antika, 16, 1966), itd. U tim su raspravama i studijama produbljene i proširene spoznaje iz njegove disertacije. Zanimljivo je da je već dvadesetih godina homerologija bila izvanredno bogata, kako u tekstu Poraba vremenH i načinH u poredbama Homerovima (Rad JAZU, 227, str. 231) podvlači Majnarić: »Iako je danas o Homeru i epima njegovima tolika već literatura, da bi je čovjek u vijeku svome jedva mogao valjano ogledati, a kamoli savjesno proučiti, ipak se nalaze u njega još mnoga naročito od gramatike prilično zanemarena polja, među koja valja ubrojiti i ono golemo mnoštvo velikih i malenih poredaba, koje ukrašuju pjesme njegove«. I na kraju životnog puta — kako znanstvenik i mora očekivati — još je uvijek ostalo neproučenih problema: »Ali konjunktiv poslije prošlih vremena u glavnoj rečenici nalazi se kod svih pisaca grčkih, pa bi bilo zanimljivo proučavati to pitanje i dalje«, (Živa antika, 16, 1966, str. 55).

Zanimanje za grčke pisce urodilo je važnim raspravama o Sofoklovim Sljednicima (Sofoklovi Sljednici, Zagreb, 1932) i osobito o Menandrovim Parničarima (Menandrovi 'Parničari', Rad JAZU, 246, 1938). Ta su istraživanja imala velik odjek i u Hrvatskoj i izvan nje. Tako npr. Milan Budimir piše sljedeće (Srpski književni glasnik, 36, str. 310): »Prijatelji klasičnih studija i lepe književnosti rado će se mašiti ove knjižice i biće zahvalni njenom piscu koji je, izdajući ovaj rad o svom trošku, posvedočio svoju stvarnu i nesebičnu ljubav prema antičkom duhu lepote i slobode«.

U prilogu Edalijska ploča (Živa antika, 11, 1961, 1, 25–42) Majnarić daje opis i interpretaciju glasovite brončane pločice iz Idalija na Cipru, najvažnijeg spomenika ciparskog (zapravo: arkadsko–ciparskog) dijalekta, pisana domaćim slogovnim pismom.

Osobit smisao imao je Majnarić za razmatranje metričkih problema, što je dokazao u priručniku Grčka metrika (Zagreb, 1948) i u nizu rasprava. Npr. u prilogu »Prijevodni dvanaesterac kod prethodnika Kolomana Raca« (Živa antika, 15, 1965, sv. 1) obrađen je jampski dvanaesterac u prijevodima Armina Pavića, Ferde Ž. Milera i Vladoja Dukata. Majnarić je obradio i prijevodni dvanaesterac Kolomana Raca (Živa antika, 16, 1966). Grčku metriku ocijenio je A. Sovr# ovako: »Zaslugo za to hvale vredno delo ima dr. N. Majnarić, profesor klasičnih jezikov na univerzi v Zagrebu. Oborožan s temeljitim poznavanjem materije, dodobra razgledan po zadevni literaturi, poleg tega pa obdarjen s tankim okusom in očevidno ljubeznijo do neminljivih zakladov grške besedne kulture, je avtor s svojo Metriko ustvaril dragocen prispevek k izpolnitvi jugoslovanske klasične znanosti, obenem pa je mladim filologom odprl pogled v oblikovno strukturo antičnih pesniških umetnin« (Živa antika, 2, 1952, 2, 322).

Profesor Majnarić mnogo se zanimao i grčkim filozofima, pa je prevodio i obrađivao Leukipa, Demokrita, Heraklita, Teofrasta i Aristotela. Npr. prikazujući prijevod Aristotelova Ustava atenskog (Zagreb, 1948), Milivoj Sironić je napisao i ovo: »Jezikom i stilom prijevoda nastojao se prevodilac približiti što više piscu i dati svome prijevodu stilističke osobitosti Aristotelova originala, što mu je i dobro pošlo za rukom... Prijevod je točan, lako se razumije i ugodno čita«, (Pedagoški rad, 5, 1950, 1–2, 122–123). Također je priredio za tiskanje prijevode Aristofana i Plauta koje je izradio Koloman Rac, a i sam je ponešto prevodio književna djela, npr. Sofoklove Sljednike.

Vrlo mnogo brige posvetio je nastavi grčkoga u srednjim i visokim školama, pa je u tu svrhu priredio više djela izbora iz Homera, Herodota, Demostena, itd. Posebice moramo izdvojiti Majnarićevo priređivanje Musićeve Grčke gramatike te izradu Grčko–hrvatskoga rječnika u suradnji s Otonom Gorskim, i to na osnovi Žepić–Krkljuševa rječnika.

Bavio se zgodimice i latinskom filologijom. Obrađivao je Gaja Julija Cezara, Kvinta Horacija Flaka i Kunićev prijevod Ilijade.

Majnarić je obrađivao i rad hrvatskih klasičnih filologa (Vatroslava Jagića, Augusta Musića itd.). Jedan od posljednjih njegovih članaka naslovljen je »Klassische Philologie in Kroatien seit dem Jahre 1853 bis heute« (Živa antika, 16, 1966, str. 21–42), a u njem je s mnogo preciznih podataka prikazan razvoj klasične filologije u Hrvatskoj sve od prvih autora gramatika klasičnih jezika Ivana Macuna i Adolfa Vebera Tkalčevića do Branimira Glavičića, Vladimira Vratovića, Radoslava Katičića i nekih drugih klasičnih filologa našeg vremena.

Napisao je i velik broj recenzija i osvrta. Također je autor nekoliko nekrologa.

Rečeno je kako je Nikola Majnarić bio vrstan znalac hrvatskoga jezičnog standarda, a interes za jezičnu situaciju na slavenskom jugu i povezanost sa zavičajem rječito je potvrdio trima raspravama o ravnogorskom govoru. U članku »Jedna zanimljiva sinaktička pojava u ravnogorskom narječju« (Južnoslovenski filolog, 3, 1922–1923, 35–40) pokazao je Majnarić poštovanje prema Strohalovu radu o ravnogorskom govoru, ali i odlučan kritički sav prema nedostacima njegove studije. Ukazuje on i na važnost temeljite klasične naobrazbe, koja je našem autoru omogućila sigurno snalaženje u vrlo složenim pitanjima hrvatske dijalekatske sintakse. Prilog Jedno rovtarsko narječje u Gorskom kotaru (Južnoslovenski filolog, 17, 1938– 1939, 135–149) dotiče se i sintaktičkih pitanja, ali prije svega iznosi stav kako je ravnogorski idiom »čisto slovenačko narječje« (str. 135). Uvjerljivo je Majnarić pokazao da su djedovi većega dijela Ravnogoraca došli iz Kranjske i svojim prilogom u cjelini demonstrirao sposobnost za rješavanje i složenih slavističkih pitanja. Doduše, Majnarić nije sasvim uočio pravu prirodu ravnogorske akcentuacije, nije opazio da je svako i i u u ravnogorskom govoru kratko, ali je ipak njegov prilog dragocjeni prinos hrvatskoj dijalektologiji. Raznim pitanjima sintakse ravnogorskoga govora Majnarić se vratio pri kraju životnoga i znanstvenog puta u tekstu Neke sintaktičke pojave u ravnogorskom narječju (Ivšićev zbornik, Zagreb, 1963, 243– 254). Kao primjer privrženosti zavičaju dodajem da je naš veliki učitelj dijalektalnim tekstovima (pjesmama, anegdotama i sl.) surađivao osim u listu Gorski kotar, još i u listu Goranin (Delnice), a bavio se i dramskim radom na ravnogorskom govoru. Vjerojatno bi bilo korisno i podrobnije proučavanje te njegove baštine kao i njegova prepjeva Preradovićeve pjesme »Putnik« na ravnogorski idiom. Kao primjer Majnarićeve poezije navodim pjesmu Tam ki rodu vitr piha:

Tam ki rodu vitr piha

Iz Galove i Turmina

I abloke h murju tera

Tam je noša damavina.

Tam ki lipe smrike rosteja

Ki sa kusi, skire, haki,

Ki sa žoge, val i kojni,

Tam sa noši moški joki.

Tam ki nam je cvetnu pole

Ki sa tranki, niva zlota.

Ki se grobi, seje, kapa,

Tam se noša ženska mata.

Tam ki jegra harmonika,

Ki je vavik čuda svita,

Ki se tonca i papiva,

Tam sa fonti i deklita.

Tam ki nam je lipa šula

Hiša znajna i dabrate,

Ki pijeja žejne duše,

Tam se noša deca jate.

Tam ki zima lice pika,

Ki zamede zdala, zgara,

Ki se člouk rad h peči stiska,

Tam je noša Rauna Gara.

U svemu je Majnarićev znanstveni rad obiman i raznolik, akribičan i uvjerljiv, trajno vrijedan spomenik, znak impresivne nadarenosti, požrtvovnosti i odanosti struci.

O Majnarićevim ljudskim osobinama ostavljena su vrijedna sjećanja i mišljenja njegovih kolega i učenika. Veljko Gortan izdvaja njegovu odmjerenost, čestitost, plemenitost i savjesnost u pedagoškom radu. Vladimir Vratović podvlači dvije Majnarićeve poruke, intimnu i znanstvenu; naime, profesor nije ljude dijelio na bogate i siromašne, moćne i nemoćne, utjecajne i neutjecajne, već na one privržene struci i odgovorne prema okolini i na one koji to nisu. U znanstvenom smislu temeljit rad klasičnog filologa bio je za profesora »svet posao kojim filolog na specifičan način odužuje dug svojem narodu. To je ona moralna snaga koja ga prati u životu, to je onaj vrutak iz kojega se napaja u radu stručnom i znanstvenom, u odgoju sebe sama i drugih, u teškoćama stručnim, pa i životnim.« Radoslav Katičić podsjeća kako je Majnarić bio strog prema sebi, suzdržan, smiren, ispunjen poštovanjem prema studentovoj ličnosti, ali i osoba tople ljudskosti. Oko njega osjećao se »dah starih vremena«. Akademik Katičić napominje kako je od njega »naučio obuzdavati zanos u radu i uživati u pažnji koja se posvećuje urednoj brizi za pojedinosti«. Duboko poštovanje prema prof. Majnariću u razgovoru nam je evocirao i Branimir Glavičić, koji o njemu govori kao o najvećem hrvatskom grecistu. Eto, to bi bili osnovni podatci o tom tihom, nezaboravnom čovjeku, izvrsnom filologu i velikom ravnogorskom sinu.*