Dogodilo se to...

Dogodilo se to...

Dogodilo se to za vladavine onog rumunjskog komunističkog diktatora kompliciranog imena u malom selu u blizini Temišvara a punom Hrvata koji su puno stoljeća ranije napustili svoju rodnu grudu bježeći pred nekim osvajačima na konjima.

Martin je tog popodneva gazio blatnjavi seoski put misleći kako je život u tom malom selu u toj ne baš tako maloj zemlji baš ono nekako u kurcu. Vraćao se iz Temišvara, gdje je bio na razgovoru za posao. Naravno, nije ga dobio. On je bio pravi čovjek, Hrvat i katolik kao i svi njegovi preci, još od stoljeća sedmog, a kao takav jednostavno nije imao šanse u državnoj tvornici. Barem ne za vladavine već spomenutog komunističkog diktatora kompliciranog imena.

Ali nije Martin samo zbog teškog položaja katolika u komunističkoj zemlji mislio kako je život baš ono u kurcu. Martina su morile mnogo veće brige. Njegova mlada žena Kata trebala je uskoro roditi njihovo prvo dijete i sama pomisao na to Martina bi bacila u totalnu depresiju. Pogotovo sada kada se razboljela krava. Samo se odjednom napuhala i zalegla.

Ona mu je bila zadnja nada. Ako ne dobije posao, mislio je, bit će barem mlijeka za dijete, a onda je samo odjednom sve pošlo po krivu i sad je gazio blatnjavi seoski put, mislio kako je život baš ono u kurcu i prisjećao se riječi svog mudrog djeda koji je za života svako malo ponavljao kako Vrag sere na gomilu.

Kad je ušao u kuću, zatekao je Katu i njezinu majku s krunicama u rukama. Molile su, kao i dan ranije, kao i dan prije toga. Otkako se razboljela krava, njih dvije su samo molile — za zdravlje krave, za zdravlje djeteta, za posao, ali Bog se ponašao kao da katolici u tom selu nisu u njegovoj nadležnosti.

— Kako je? — pitao je skidajući dugi zimski kaput.

— Loše, moj Martine — odgovorila je Kata skoro plačući. — Leži i jedva diše.

— Martine, urok je na njoj — umiješala se Katina majka. — Puno je selo zlih očiju. Treba don Josipa pozivati.

Sat vremena kasnije, stajali su sklopljenih ruku oko krave dok je don Josip izgovarao samo njemu znane riječi i škropio kravu svetom vodom. Nakon toga je u srebrnoj posudi zapalio tamjan i prenio ga preko krave u znaku križa. Onda su počeli moliti. Skoro cijelu krunicu.

— Ja sam svoje obavio, sad je na tebi red — rekao je don Josip Martinu kad je završio obred. — Otiđi do mesara i kad ubije tele, uzmi mu želudac. Isprazni ga u jednu kantu, pomiješaj to s vodom i daj kravi da pije. Onda izmolite još jednu krunicu.

Martin je detaljno slijedio don Josipova uputstva, uspio je tu tekućinu nekako ugurati kravi u usta, a onda su nastavili moliti. Sat vremena poslije, krava je još uvijek ležala. Nije izgledala ništa bolje.

— Gotova je. Daj nož. — rekao je i krenuo kravi skratiti muke.

Kata mu se bacila oko vrata.

— Nemoj, Martine, ko Boga te molim! Pusti je još samo večeras.

— Crknut će pa ćemo i meso morati baciti. — pokušavao ju je razuvjeriti, ali Kata je bila neumoljiva. Plakala je i preklinjala ga da je ne ubije. Odustao je.

Kad je te noći Martin zaspao, Kata se iskrala iz kreveta, klekla ispod Gospine slike i zavjetovala se Bogu da će, ako krava ozdravi, prvo dijete pokloniti njemu. Ako bude muško, bit će pop, a ako bude žensko, časna sestra. Sutra je krava ozdravila.

Nekoliko dana nakon ovih nemilih događaja, Kata je rodila zdravog dječačića i dala mu ime Josip, po velečasnom koji je spasio kravu. Hranjen kravljim mlijekom, domaćim jajima, mesom i žitaricama isto tako domaće proizvodnje te udišući zdravi seoski zrak, Josip je izrastao u žgoljavog mladića plave kose i krivog nosa, koji je izgledao kao lik iz crtića koji izduši pa ga treba pumpati da se vrati u normalno stanje.

Te večeri Josip je gazio blatnjavi seoski put misleći kako je život u tom malom selu u toj ne baš tako maloj zemlji baš ono nekako u kurcu. Vraćao se iz seoske birtije u kojoj je bio najmlađi dio inventara. Skoro svi njegovi vršnjaci otišli su studirati u Zagreb i jedino društvo pravili su mu stari kroneri iz lokalne birtije. Izdržao bi on i to da je Ljiljana tu, ali se i ona otisnula na daleki i njemu nedostižan Zapad. Martin i Kata bili su srca tvrda i on je na Zapad mogao samo uz jedan uvjet — da upiše teologiju i postane svećenik, a svako njegovo protivljenje završilo bi svađom i Katinim suzama. Gazio je blatnjavim putem, razmišljao kako je život baš ono u kurcu i prisjećao se riječi svoje mudre bake koja je za života cijelo vrijeme ponavljala kako Vrag sere na gomilu.

Sljedećeg dana za ručkom, baš kad je Martin pravio plan poljodjelskih aktivnosti za to poslijepodne, Josip je sramežljivim glasom počeo.

— Čuo sam poziv.

— Koji poziv? — čudio se Martin.

— Od Boga — odgovorio je. — Želim biti svećenik.

Kata je počela plakati, križati se i zazivati svece, a Martin ga je samo sumnjičavo pogledao.

— Lažeš. — rekao je.

— Nemoj tako, Martine, molim te — plačljivo je preklinjala Kata. — Znala sam ja da će ga Bog izvesti na pravi put.

— Laže, samo želi otići odavde.

— Ne lažem, vidjet ćete. — rekao je Josip i protestno otišao iz kuće.

Počelo je vrijeme vrhunskog preseransa. Josip je svake nedjelje sjedio u prvim redovima u crkvi i bio među prvima u redu za pričest. Za ručkovima je prvi počinjao moliti, prestao je visiti u seoskoj birtiji, a svo slobodno vrijeme provodio je ispred Gospine slike ponavljajući samo njemu poznate riječi. Čak se prestao svađati s Martinom i poslušno izvršavao sve poljodjelske zadatke koje bi mu ovaj namijenio.

Martin je i dalje bio sumnjičav, ali je sad protiv sebe imao i Katu koja ga je po cijele dane preklinjala da pusti Josipa u sjemenište. Inače će, tvrdila je, pasti prokletstvo i na njega i na kuću. Na kraju je popustio i Josip se napokon dokopao Zagreba.

Josip je to popodne gazio asfal na putu prema Zrinjevcu misleći kako je život u tom velikom gradu u toj ne baš tako velikoj zemlji baš ono super. U parku ga je čekala Ljiljana i napokon mu se činilo da je njegov život dobio neki smisao. Bio je u istom gradu s Ljiljanom i imao plan. Ptičice na granama su cvrkutale, sunce je obasjavalo lišće, a Ljiljana je sjedila na klupi okružena golubovima i izgledala baš ono super. Poljubili su se.

— Kako si putovao? — počela je.

— Super — rekao je gledajući je zaljubljeno.

— I... bit ćeš svećenik? — rekla je kao da joj je drago zbog toga.

— Neću — odgovorio je. — Bit ću samo koju godinu u sjemeništu dok se ne snađem. Onda ću naći posao pa ćemo se zaručiti — izložio je ponosno svoj plan.

Gledala ga je kao da će se rasplakati, a onda ga pogladila po glavi kao malo retardirano dijete.

— Ti si stvarno super dečko, ali ne mogu to — rekla je.

— Molim?! — rekao je u čudu.

— Ovdje je sve drukčije, ...mislim... ne mogu biti s popom.

— Nisam pop! — skoro je urlao.

— Sori — rekla je, poljubila ga i otišla.

Ostao je sjediti na klupici. Gledao je golubove, stabla i svu tu idilu. Razmišljao kako je život baš ono u kurcu i prisjećao se riječi svoje mudre bake koja je za života svako malo ponavljala kako Vrag sere na gomilu.