Cica, guza ili tvrdi biceps

Cica, guza ili tvrdi biceps

»Znači, trebate otići na dogovoreno događanje i snimiti što više fotki, popričati s umjetnikom, s poznatim facama, s običnim ljudima i s nekim recenzentima, te napraviti zgodnu pričicu. Osim nekog opskurnog DJ–a, morate posnimiti zgodne djevojke u mini suknjama i dubokim dekolteima, te zgodne, preplanule muškarce s velikim bicepsima i dlakama... Zna se da fotografija umjetnika nije atraktivna koliko je cica, guza ili tvrdi biceps.« Te korisne savjete uputio je Matija Babić suradnicima tabloida 24 sata dok ga je još uređivao. Interne upute postale su javne nakon što su objavljene na www.lupiga.com/vijesti/index.php?id=3673, gdje sam ih i ja pročitao.

Fotografija umjetnika

Budući da hrvatske novine neće raditi ni jednu temu u kojoj nemaju koga pokazati, nije dobro da je umjetnik star, debeo i ružan. Ne pripadaju istoj vrsti novinarstva kao New York Times, u kojoj su teme jednako važne kao i ljudi, pa njeguje ilustracije, zahvaljujući čemu su Mirko Ilić i Milan Trenc napravili karijeru u Americi. Kod nas ilustracije nema tako da medij o umjetniku koji je toliko indolentan da je mrtav ili nema velike bicepse i duboki dekolte jednostavno nema što reći — jedino se pomoć može pružiti debelima, i to tako da ih se malo spljošti u photoshopu. Margaret Atwood, koja izgleda kao mama od Cher, ne može računati na neki medijski tretman, ma kako netko mislio da zanimljivo piše. Fotografija umjetnika traži također i da je umjetnik u Hrvatskoj — zbog toga domaći umjetnik ima više šanse da ga medij primijeti nego strani, što nema veze s njihovom umjetnošću.

Na fotografiranje umjetnik ne smije doći u bijelom ili, recimo, u sflekanoj majici. Fotografiranje umjetnika obavlja se obvezatno ispred nekih kulisa: ako nema luksuzni stan ili šarmantno razbarušen atelje (najbolji su oni iz pedesetih, puni kistova i natopljeni terpentinom), može se slikati i u parku. Uz fotografiju umjetnika idu i njegove slike s obitelji, roditeljima, djecom i psima te obvezatno s nekim poznatim osobama. Uz te slike idu i pitanja o privatnom životu, voli li kuhati, misli li da su bolji vozači žene ili muškarci i slično. Nema li umjetnik privatne slike i nema li prikladne odgovore na privatna pitanja, u ozbiljnoj je nevolji. U nevolji je i ako njegov izdavač ili producent nije nikada vidio novine sa slikama, a takvih je u Hrvatskoj najviše. Oni nude svoje prijevode bez slika autora, eventualno imaju neku malenu crno–bijelu, neprikladnu za objavljivanje uz prikaz knjige. U moju je redakciju upravo stigao i niz crno–bijelih slika jedne atraktivne plesne premijere uz napomenu producenata da nisu u boji jer su »umjetničke«. Zašto onda taj poznati plesni ansambl (i to ansambl modernoga plesa) ne traži medijski prostor — do kojeg im je očito stalo, zašto bi inače angažirali fotografa i još slike slali e–mailom — u novinama koje se tiskaju ručno i ilustriraju drvorezima, još umjetničkijoj formi? To će mi ostati vječna zagonetka.

Popričati s umjetnikom

Može se primijetiti da mediji čak i biraju zanimljive teme i ljude, ali da autorima prikaza i intervjua nedostaje kontekst. Dobro pamtim novinara HTV–a koji se hrabro suočio s izložbom Ede Murtića, naoružan jedino svojim neznanjem. Vidio je da slike ništa ne prikazuju, ali nije znao za Jacksona Pollocka; vidio je neke mahnite poteze kistom, ali nije čuo za apstraktni ekspresionizam; vidio je da o tome ništa ne može reći, ali nije znao da je baš u tome štos — da se slikar odbio natjecati s milijunima postera s Van Goghovim suncokretima i da je umjesto umjetničkog objekta prikladnog da ga malograđanin objesi na zid radije isporučio otiske svojih poteza kistom kao autentično svjedočanstvo rada. Novinar, pošteđen znanja da su slike ispred njega simptomatične za umjetnost dvadesetog stoljeća u kojem mjesto proizvoda zauzimaju procesi proizvodnje, izriče na koncu laž: »U slikarstvu Ede Murtića ima samo jedno pravilo — da nema pravila«. Nasukao se na plitko, a potonuo u duboko: kad ne bi bilo u Murtićevu slikarstvu pravila, ne bismo ni za jednu sliku znali da je njegova, a baš se njegova platna prepoznaju iz aviona.

Pisanje o umjetnosti razlikuje se od ostaloga novinarstva jer je u potonjem dovoljno zabilježiti da se nešto dogodilo. Puka činjenica da je pijanist nešto odsvirao ili da su se performeri recimo skinuli goli i namazali drekom novinaru neće puno pomoći. Matija Babić ispravno pretpostavlja da njegov dopisnik neće imati pojma o umjetnosti pa da izbjegne blamaže poput spomenute HTV–ovske svog suradnika upućuje da popriča i s umjetnikom (da mu ovaj da neku izjavu, bilo kakvu, ne mora ju nitko razumjeti) i nekim recenzentima za koje (pomalo naivno) pretpostavlja da mogu razumjeti o čemu je riječ pa da to onda stavi u tekst.

Recept koji glasi »red poznatih faca, red umjetnika, red običnih ljudi i red recenzenata« trebao bi dati nešto što nije posve neprobavljivo, a zove se zgodna pričica. Obratite pozornost na deminutiv — umjetnost čak i može ući u medije, ali tako da zauzme što manju kvadraturu jer je dosadna. Mediji tu s jedne strane imaju pravo: ono što umjetnost nudi jest katkad subverzivno i tekstovi kritičara svojim diskurzom ugrožavaju nepismene banalnosti ostatka medija isto kao što je Jessie Owens ugrožavao Hitlerova favorita. S druge strane nemaju pravo: prizori iz modernih opera i baleta, kompjutorske grafike, performansi i naslovnice knjiga uglavnom su atraktivni (zbog čega ih ljudi i vole), pa bi umjetnost i kultura mogli znatno pridonijeti toliko željenoj vizualnoj atraktivnosti medija. Da toga nema više, kriva je predrasuda da to našega čitatelja ne zanima. To nije istina: četvrtina čitatelja hrvatskih političkih tjednika fakultetski je obrazovano, što je šest–sedam puta više od prosjeka. Može se pretpostaviti da barem poneko od njih otvori knjigu koja nije skrojena da bude ljetni hit ili ode na koncert Londonske filharmonije — o čemu bi možda željeli vidjeti makar i crticu u svojim novinama. Princip da svaki tekst u novinama bude skrojen po mjeri svakog čitatelja njih će samo odbiti pa onda imamo rubrike kulture koje su previše bijedne za zainteresirane, a nezanimljive svim ostalima.

Neki recenzenti

Vrlo malo medija ima stalne recenzente i to samo za neka područja; težnja je da se recenzenti pozivaju tu i tamo, kako već odgovara politici lista. Stalni kritičari nisu u redakcijama omiljeni jer imaju sklonost pisati o onome što ih zanima (a za što naš čitatelj nije nikada čuo) i to ocjenjivati po svojim kriterijima (pa popljuvati ono što naš čitatelj voli) — iz sličnog razloga iz hrvatskih medija nestaju i kolumnisti, za čime, mislim, ipak nitko neće žaliti. Dok na političkim i gospodarskim stranicama medija vlada nesmiljena borba, u kulturi prevladava neutralan, revijalan ton, koji tobože samo prikazuje, a ne ocjenjuje. Dok rubrike Politika i Gospodarstvo kao kriterij za objavljivanje neke vijesti imaju novost i ekskluzivnost, Revija i Scena imaju poznatost i provjerenost. Za kulturu je to porazno jer će mediji više voljeti pisca koji je izdao jubilarnu pettisućitu knjigu (i svima izlazi na nos) nego nekog mladog koji možda ima neku novu ideju. Medij negira da su čitatelji kulturnih rubrika jednaki kao i svi drugi i da žele saznati nešto novo — zato i jest na HTV–u svake godine u Dnevniku vijest da je Vesna Parun proslavila rođendan.

Tako nije samo u Hrvatskoj već i u SAD–u. Nepotpisani komentar na KIS–u (autor je vjerojatno Valerij Jurešić, a adresa je članka, naslovljenoga Produkcija knjiga raste, broj osvrta opada www.knjiga.hr/08.asp?mjesec=3&ID=593) prenosi iskustvo Stevea Wassermana, urednika Los Angeles Times Book Review: on godišnje dobije šezdeset tisuća knjiga, a uspije objaviti prikaze samo njih tisuću petsto. Zbog toga kaže da se osjeća poput kirurga u bici kod Verduna. KIS nastavlja: »Iako se lani proizvelo tri puta više knjiga u SAD–u nego prije dvadeset i pet godina, količina prikaza i osvrta na knjige se smanjila... u većini tiskanih medija se o broju stranica posvećenih svakoj rubrici odlučuje po odnosu marketinškog i uredničkog prostora, koristeći omjer 50/50 ili 60/40« — u korist oglasa, dakako. Da im što manje knjiga izdahne pred očima, recenzenti prelaze na minikritike ili ubacuju više knjiga u jedan prikaz, kao što se i sirotinja pokapa u zajedničke grobove. Još su kraći izlozi knjiga u kojima se s par rečenica — uglavnom prepisanih s omota — daje mala reklama izdavačima, a knjižnicama i distributerima putokaz za narudžbe.

Kapitalizam nije samo neprijatelj kulture, on na njoj pokušava i zaraditi. Medijima sve češće njihov marketing nudi kulturne teme: zbog dobrih odnosa s oglašivačima marketing plasira vijesti o njima u razne rubrike pa ponekad ima i nešto o umjetnosti. Tvrtkama je to zanimljivo jer bilješka u kulturnoj rubrici prenosi spoznaju o njima do ljudi koji inače ne čitaju gospodarske vijesti, a prenosi je i na novi način pa ga konzumenti imuni na postotke i dionice konačno registriraju. Firme kao sponzori žele da ih njihove kulturne akvizicije dostojno predstavljaju — međunarodno natjecanje mladih glazbenika na Samoborskoj glazbenoj jeseni zvuči bolje od nekoga tko reže žile pred gledateljima i pušta da pred njima kaplje krv zaražena virusom HIV–a; ujedno žele i dobiti nešto zauzvrat — zato obnavljaju Palaču Gvozdanović jer se to može pokazati poslovnim partnerima, za razliku od nekog mračnog fanzina koji piše o mučenju životinja i toleranciji prema queer osobama. Utješno je jedino što takve PR–bilješke čuvaju mjesto u medijima za kulturu — pa se uz njih može prošvercati ono drugo (HIV i queer).

Dogovoreno događanje

U usporedbi s nasmiješenim dupinima i velebitskim pašnjacima s pogledom na more marketinški potencijal kulture je nikakav pa novine za kulturu ne mogu doći do drugih subvencija osim onih državnih. Budući da država u globaliziranom kapitalizmu odumire jer transnacionalne korporacije više ne plaćaju porez, kultura je prva na listi za odstrel, zajedno s penzionerima i sindikatima. Toj crnoj prognozi Ulricha Becka nema se što dodati — nekomercijalni mediji posvećeni kulturi neizbježivo tonu. U komercijalnim medijima osoblje marketinga — onih koji novine prodaju — brojem nadmašuje proizvođače, pa sve više utječu na to što će se objaviti. Utječu na kvantitetu (jer oglasi zauzimaju mjesto kulturnih rubrika) i, još gore, na kvalitetu: kulturnim sadržajima pokušava se na silu dati neka marketinška dimenzija.

Ako novinski izdavač izdaje knjige, to izgleda ovako: lokalne snage pišu iz broja u broj o školskoj lektiri, a marketing slaže oglase za knjige koje si obični izdavači ne mogu priuštiti ni u ludilu. Lišeni oglasa i kritičara izdavači jurišaju na glavna medijska vrata i pokušavaju proizvesti medijski događaj — pa da novinari sami naprave prilog o njima. Budući da se ne može svaka knjiga predstaviti na kostimiranom ponoćnom hepeningu poput serijala o Harryju Poteru, izdavači i režiseri pokušavaju ušićariti barem intervju s piscima i glumcima. Intervjuirani pritom moraju ispunjavati još jedan dodatni uvjet, a to je da budu relevantni za Hrvatsku, što obično nisu. Rijetko tko ima onaj dobri stari osjećaj za kulturu poput državno dotiranog Vjesnika pa da objavi intervju s nekim piscem samo zato što je preveden u Hrvatskoj. Mediji koji imaju zdraviji poslovni odnos smatraju da kazališna premijera, predstavljanje knjige ili književna nagrada nisu medijski događaj — stalno netko izdaje knjige, radi predstave i dobiva nagrade. No pet nagrada, to da, to već može biti zanimljivo jer tada osoba (konkretno Renato Baretić) ulazi na popis poznatih osoba i svojom pojavom diže rejting novina. Začeci kulturnog menadžmenta u Hrvatskoj prilično su traljavi — jedan organizator koncerata smatrao je da je dovoljno angažirati umirovljenu glazbenu aktivisticu jer je »komunikativna« iako nije znala u koje se dane i sate novine zaključuju pa je slala obavijesti o koncertima prekasno. Slični stručnjaci za kulturni PR šalju faksove koji se talože kod tajnica, ne znaju telefone i e–mailove urednika i ustručavaju se nazvati. Još gore — ne ustručavaju se nazvati pa gnjave baš kad se list zaključuje. Dok novinari u Croatia osiguranju dobivaju na poklone zimske jakne šminkerskih brandova, kritičari u kulturi dobit će tek knjigu ili ulaznice za predstavu o kojoj će pisati, a to je prednost koju je vrlo teško nadoknaditi.

Opskurni DJ

Mediju koji voli glamur kulturni događaj s elitom daleko je primamljiviji nego ako u publici sjedi netko opskuran. No ni opskurnost nije bez medijskih mogućnosti jer jedno prekoračenje u listu — koje će našem čitatelju odškrinuti prozor u perverzno i zabranjeno — neće naškoditi proklamiranom glamuru i obiteljskim vrijednostima. Komercijalnoj prisili lakše izmiču mediji na webu, a da to ne mora biti na štetu čitanosti, pokazuju besplatne elektroničke knjige DPKM–a: dok se knjige na kioscima masovno prodaju, na webu se masovno čitaju: Mediji, propaganda i sistem Noama Chomskog imao je 12 359 posjetitelja, Tajna ženskih gaćica Ratka Bjelčića 8465, zbornici proze FAK YU i 9 priča 6772, odnosno 5927, a Tour de force Krešimira Pintarića 5060. Ti su podaci iz proljeća 2005. i sigurno su se povećali do trenutka pisanja ovog teksta. Brojke o čitanosti knjiga 2004. godine koje je upravo objavio Op. a. i te kako zaostaju.

Tekstovi na webu privlače znatno manje čitatelja od udarnih političkih vijesti, ali ih privlače kontinuirano — virtualni časopis za književnost Knjigomat ima brojač posjeta na svakom tekstu pa se može lako provjeriti da raste s barem deset do dvadeset posjeta dnevno te da ozbiljni eseji i razgovori bez problema skupe petsto do tisuću posjeta — daleko više od književnih časopisa ili novina uz daleko manji trošak. Čitanost vijesti iz kulture na webu manja je od čitanosti velikih senzacija, ali kontinuirano se penje tijekom dužeg vremena — vijesti iz kulture sporije zastarijevaju, što opet govori o tome da nisu medijske u našem hrvatskom smislu. Književni on–line kritičar i kroničar Božidar Alajbegović, čiji blog Knjiški moljac ima impresivnih 150 do 350 čitatelja svaki dan, u malo je riječi sažeo opis kulture koja nije ni reprezentativna ni masovna, nego atomizirana i specijalizirana te s čvrsto povezanim članovima: »Ljudi su zadovoljni čitanošću svojih blogova, na kojima imaju uvid u reakcije čitatelja (putem komentara) i ne žele se zamarati besplatnim pisanjem za neki drugi Internet medij koji će možda imati manju čitanost od njihovih blogova.«

O disperziranosti kulture na drugi način svjedoči model umjereno žutih austrijskih tjednika kojima teži hrvatsko novinarstvo (a ne već spomenutom New York Timesu). Iako i tim novinama kao i hrvatskima vladaju slike pojedinaca i iako su također protjerale kolumniste, za kulturu su odvojili poštenu količinu papira. News i Profil imaju desetak stranica kulture — što iznosi deset do petnaest posto časopisa — s tim da se kultura uzima u najširem smislu: jedan tjedan donesu razgovor s opernim režiserom iz Salzburga, a drugi s nekim austrijskim pop bandom. Osim toga imaju najave kulturnih događaja, izloge novih knjiga, književnu kritiku, minikritike raznih kazališnih predstava i izložbi te top liste kina, videa, CD–a i knjiga, posebno u tvrdom, a posebno u mekom omotu. Čak je i list za gospodarstvo Format rezervirao dvije ili tri stranice od stotinu za najave kulturnih događaja, minikritike i neki ozbiljniji tekst ili intervju. Nota bene: web portal Indeks, dok ga je Matija Babić uređivao prije 24 sata, uopće nije imao rubriku Kultura, a nema ju ni danas.

Zgodna pričica

Znače li zbilja budućnost hrvatskih tiskanih medija News, Format i Profil, neke će kulture u njima biti i to u đuture visoke i niske, elitne i popularne, hitova i opera, knjiga i popa. Od toga će profitirati više umjetnici koji se bave dupinima, koji poznaju nekoga na televiziji, koji se bolje snalaze u etnologiji redakcije i znaju kada urednici dolaze i kada odlaze, koji poznaju poznate face — oni će se moći nadati kojoj zgodnoj pričici. No i ostali, koji poznaju samo nekog opskurnog DJ–a, ne bi smjeli očajavati. Uvijek se mogu malo potruditi oko bicepsa, a umjetnica uvijek može staviti minisuknju, eventualno je čak i skinuti.

U tom trenutku, kada stanu goli pred medij, ući će u isti klub kao i objekti traffickinga ili robovi na plantažama kakaa — more potlačenih koji ne mogu ponuditi ništa kapitalu osim svojega tijela. Terry Eagleton bi za taj slučaj rekao da se nipošto ne radi o pričici, nego o najvećoj mogućoj priči, onoj u kojoj netko nekoga izrabi. Izgleda da zgodna pričica i nije tako zgodna kako se učinila u pravi čas.