Veliko malo stoljeće

Veliko malo stoljeće

O dvadesetom je riječ

Kako vrijeme odmiče, sve mi se manje sviđa 21. stoljeće. Možda i zbog toga što sam dvadeseto uspio preživjeti, dvadeset i prvo sigurno neću. No, vjerojatno više zbog toga što, posebno u ovim našim krajevima, prošlost redovito izgleda ljepšom od budućnosti.

Iako, moglo se lako dogoditi da uopće ne dođem na ovaj svijet. Mater me je, prema vlastitom priznanju, pokušavala pobaciti, noseći na svom već povećem trbuhu teške korpe s rubljem. Bila je očajna. Kao partizanski oficir sa službom u Beogradu, nakon 13 neuspješnih molbi za demobilizaciju, otac mi je, na prijavu nekoga iz krugova bliskih na poslu, završio u zatvoru. Po dobrom starom našem običaju, očevim zatvaranjem cijela je obitelj naglo postala okužena. Što je još gore, s četvorogodišnjim bratom na brizi i drugim djetetom u trbuhu, majci uopće nije ni rečeno gdje je zapravo otac. Uzalud je kucala na mnoga vrata nekadašnjih prijatelja. Nitko joj nije znao, nije smio, a možda niti htio reći gdje joj je suprug. Jednostavno je — nestao. Pojavio se šest mjeseci kasnije s viješću da je bio u istražnom zatvoru. Oslobođen je, ali je kao čovjek s mrljom na biografiji dobio nogu s posla i tako napokon bio demobiliziran.

Zanimljivo, i pored toga, i svega drugoga, iako je jasno vidio kamo je sve to pošlo, a da probleme s preostalim dijelom obitelji i ne spominjem, otac je do kraja života ostao vjeran lijevoj ideji. Možda i zbog toga što ljevičarem nije postao iz nužde, zbog siromaštva, nego iz uvjerenja. Lijevo je zakrenuo u Parizu, gdje je kao dijete dobrostojeće obitelji studirao političke nauke na Sorbonni. Jednom mi je, pred kraj života, priznao da je velikog utjecaja na takvo njegovo opredjeljenje imala i jedna pariška teatarska redateljica, koja ga je, zajedno s tajnama seksa, uvodila i u ideje anarhizma.

I ja sam u svom životu potkraj šezdesetih i početkom sedamdesetih bio u prilici upoznati ljude slične ocu. Jednoga mog vršnjaka, primjerice, sina uglednog njemačkog industrijalca, koji je s Marxovim knjigama ispod ruke jednoga dana jednostavno napustio kuću i ostavio svo bogatstvo koje mu je bilo na raspolaganju. Njegova smo staroga, koji je na redovitom ljetovanju u Dubrovniku često i rado častio vesela dubrovačka društva, zbog tog sinovog poteza za obilnim večerama u Gverovića titulirali sa »drug Schmidt«, sve dok se nije ispostavilo da mu je sin zaista zauvijek nestao. O njemu se nikada više ništa nije čulo. Još kad mu je koju godinu kasnije umrla i kćer, »drug Schmidt« i sam je skončao, kao solo trinker u kutu na kojega više nitko nije obraćao pozornost, kao da je nitko i ništa, čovjek bez kuće i kućišta.

Bilo kako bilo, da se vratim meni, preživjevši opisani pokušaj eliminacije već u fetalnoj fazi, došao sam na svijet 4. travnja 1951. godine, dok je otac još bio u istražnom zatvoru. Čudesnim nekim nagonom, majka je i mene i brata, iako je obitelj živjela u Beogradu, došla roditi u Dubrovnik. Taj njezin genetski poriv da nasljednike rodi ondje gdje su bili stari, koji vjerojatno ima korjene i u njezinoj hvarskoj otočkoj krvi Dulčića, godinama kasnije pomogao mi je kada su mi »prijatelji« iz Dubrovnika štelili otkaz na poslu u Hrvatskoj televiziji, pokušavajući dokazati da nisam dovoljno Hrvat. Glavni je argument bio u sumnjivom očevom imenu Aleksa. Izvukao sam se s konstatacijom da na HTV–u postoje ljudi s jednako »čudnim« imenima, kao što su Obrad ili Savo, a da se pri tome ne dvoji o njihovoj lojalnosti. Upalilo je, iako ne znam bili to bilo uspješno da mi je pod mjestom rođenja bio upisan — Beograd.

Rodio sam se, dakle, u Dubrovniku i tu ostao živjeti do danas, iako mi je otac uvijek govorio da je Dubrovnik grad u kojem se treba roditi i doći živjeti umirovljeničke dane. Sredinu života treba provesti negdje drugdje. Ostao sam u Dubrovniku najvjerojatnije zbog toga što sam mladost proveo u sigurno najsretnijem vremenu 20. stoljeća. Odrastao sam, naime, u ozračju šezdesetih godina, u danima kada je sve izgledalo moguće. Rušili su se brojni dotadašnji tabui, generacija je diljem svijeta sanjala iste snove. Ni trava još nije bila genetskom modifikacijom toliko pojačana kao danas, a sve spolne bolesti rješavale su se s tek nekoliko injekcija penicilina.

»A ti si kurcu mom afrički triper dala« — pjevali su dubrovački pomorci u pjanskim noćima na taj način sklepani novi tekst umjesto izvornoga Domjanićeva na Paljetkovu melodiju skladbe »Fala«, kao svojevrsnu odu razuzdanom životu potkraj šezdesetih i početkom sedamdesetih.

Život je bio sex & drugs (buzz) & rock’n’roll.

No, je li sve to zaista bilo tako ili mi se danas samo — čini? Je li 20. stoljeće uistinu bilo toliko posebno?

Otkačeno stoljeće moje none Luce

»Baka Europe«, engleska kraljica Victoria, izabrala je pravo vrijeme za odlazak. U svojoj rezidenciji na otoku Wightu umrla je 22. siječnja 1901. godine.

Imala je 82 godine, a vladala pune 64 godine. Bila je kraljica Velike Britanije i Irske, carica Indije i gospodarica svjetskih mora. Za njezina se života britanski kolonijalni imperij proširio na jednu petinu zemaljske kugle. Stoga je sasvim točna bila ona tvrdnja Britanaca uzdignuta nosa da u velikom imperiju velike Velike Britanije »sunce nikada ne zalazi«.

No, dolazila su nova vremena, pa se stara Europa, Europa krunâ, Europa kraljeva i kraljica, prinčeva, princeza i drugih rodijačkih veza kroz zrnca »plave krvi«, sva ta Europa naprahanih lica, posljednji put našla na okupu upravo na pogrebu kraljice Viktorije. Taj je događaj ostao i zabilježen za povijest, i to na — filmu. Tako je odlazak starih vremena registriran medijem novoga doba.

Kako uz »bake kraljice« kao što je bila Viktorija postoje i sasvim obične bake, postojala je i moja none Luce Benić, djevojačkoga prezimena Barbić, od oca Vlaha, po zvanju pomorca i majke Marije, rođene Vezilić. U mom 20. stoljeću none Luce ima posebno mjesto. Kada je 1973. umrla, svim je unucima ostavila štedne knjižice s popriličnim iznosom. Ja sam svoju knjižicu uzeo i otputovao hitch hicking po Europi. London, Pariz, Amsterdam, Bruxelles... Vratio sam se nakon pet mjeseci, kada sam štednu knjižicu potpuno ispraznio. Da nešto drugo s tom lovom uradim, nije mi padalo na pamet. Ipak sam udisao zrak šezdesetih. S »europske turneje« vratio sam se praznih špaga, ali punoga srca. Upoznao sam svoje 20. stoljeće.

Usput, u svojoj oporuci none Luce je napisala jednu od najljepših prvih rečenica koje sam ikada pročitao. Čini mi se da se čak može mjeriti i s onom slavnom Marquesovom iz »Sto godina samoće«: »Mnogo godina kasnije, pred streljačkim strojem, pukovnik Aureliano Buendia morao se sjetiti onog dalekog popodneva kada ga je otac poveo da upozna led.«

»Draga moja djeco« — napisala je none urednim i smirenim rukopisom, jednostavnim riječima opisujući jedinu sigurnu činjenicu ovoga našeg svijeta — »pošto na svijetu sve ima svoju svrhu, tako i ja svagdano očekivam moju i da vas ostavim.« Pokoj ti duši, draga none!

Devet desetljeća prije, kada je ta moja baka svijetlećeg imena Lucija, koja mi je velikodušnim testamentom obilježila mladost, 18. siječnja 1881. godine rođena u Cavtatu, svijet se kretao pješke ili uz pomoć žive konjske snage. Još se vodila borba za narodni jezik, jer je upravo te godine u Splitu i Dubrovniku napokon uspješno privedeno kraju dugo nastojanje za uvođenjem hrvatskog nastavnog jezika u srednje škole. Dubrovnik je u tome prednjačio, o čemu svjedoči i tekst pod naslovom »Poslie dvadeset godina borbe« objavljen u »Narodnoj svijesti« br. 20 iz 1881: »Slava pitomomu Dubrovniku, koji je jedini u svoj Dalmaciji bio častnom iznimkom, te je vazda njegovao narodni jezik i kroz plemićka i kroz pučka usta«. U svijetu, godina bakina rođenja bila je godina kada je ubijen ruski car Aleksandar II. Također i godina u kojoj je obnovljen Trocarski savez Njemačke, Rusije i Austro–Ugarske.

No, današnjem čovjeku svi ti podaci o 1881. godini ne znače baš previše. Njemu će više o godini nonina rođenja posvjedočiti podatak da se tada dogodio čuveni revolveraški obračun kod O. K. Coralla, kada su se Wyatt Earp, »Doc« Holliday i Wyattova braća sukobili s braćom Clanton. Iste 1881. godine, 14. srpnja, Pat Garrett ubio je Billy The Kida, a William Frederick Cody, poznatiji kao Buffalo Bill, shvatio je da sve to više nema smisla i počeo razmišljati o osnivanju kaubojskog cirkusa. Dvije godine kasnije, Cody je i osnovao svoj »Buffalo Bill’s Wild West« putujući cirkus kojim je u iduća dva desetljeća, sve do smrti godine 1917. oduševljavao Ameriku i Europu, stvarajući temelj mitu o Divljem zapadu koji je tako dobro znala iskoristiti filmska industrija, umjetnost 20. stoljeća, čime su ljudima diljem svijeta postale poznatije sudbine šerifâ i odmetnikâ s Divljeg zapada od mnogih uglednih povijesnih osoba iz prošlosti njihovih zemalja.

Zanimljivo je da se životni put Buffalo Billa u jednom trenutku isprepleo sa životom kraljice Viktorije, one »kraljice bake« s početka priče. Naime, sa svojim western cirkusom Bill je prvi put došao u Europu 1887. godine da bi uveličao raskošne svetkovine uz 50. obljetnicu njezine krunidbe.

Tri godine nakon smrti »bake kraljice«, 1903. moja je none Luce krenula u novi život. Udala se u Cavtatu za pomorskoga kapetana Andra Benića, kako je jednom svojeručno napisala »prvoga susjeda, da ih nije dijelila nego travatura đe su rođeni«, sina Markovoga, koji je također bio pomorac, i tkalje Tone, rođene Lica. Udaja će je nekoliko godina kasnije, 1908, odvesti u — Egipat, gdje se djed zaposlio kao pilot na Sueskom kanalu. Ostat će u Egiptu do umirovljenja, pune 22 godine, tako da mi se otac, uz još petoro braće i sestara rodio u toj afričkoj zemlji (jedan je sin, na žalost, umro nakon samo 50 dana života, a najstariji sin Marko rodio se u Cavtatu, prije obiteljskog odlaska u Egipat). U egipatskim se obiteljskim danima i krije odgovor o podrijetlu očeva imena Aleksa. Naime, brojnim Benićima koji su se rodili u Egiptu bilo je teško pronaći krsne kumove. Ocu mi je za kuma tako zapao jedan grkokatolički svećenik, koji mu je nadjenuo ime Aleksij, pa se tako očevo »čudno« ime umiješalo između Marka, Vlaha, Antice, Mirka, Marije i Slavomira, kako su se zvala njegova braća i sestre. Ime Aleksij bilo je čudno i svojedobnim jugoslavenskim državnim službenicima, pa su oca u matične knjige jednostavno upisali kao — Aleksa. Pod tim je imenom otac proživio cijeli život, da bi ga na kraju na cavtatskom groblju Svetoga Roka ponovno ukopali s imenom Aleksij na osmrtnici, i tako zatvorili njegov životni krug.

Uz ime, i mjesto očeva rođenja redovito je izazivalo pravu zbrku u glavama jugoslavenskih državnih službenika. Naime, dumali su oni čime popuniti rubrike »srez«, »banovina«, »općina« ili »kotar« rođenja, odnosno gdje upisati sva ta čudna imena Port Tawfik, Ismailiah, Aleksandrija ili Port Said. Doživio sam na kraju nešto slično i ja godine 1992. kada sam došao izvaditi domovnicu. Nadrkani policijski službenik za šalterom prepotetno mi je rekao: »Ako nisi od ranije upisan u knjigu državljana Hrvatske, teško ćeš dobiti domovnicu s takvim mjestom očeva rođenja.« Ostao je potom začuđen kako je uopće moguće da je u knjigu hrvatskih državljana upisan jedan takav lik, kojemu je otac rođen u mjestu tako sumnjiva balijskoga imena — Ismailiah!«

U godini u kojoj su se Benići otisnuli brodom put Egipta, ostavljajući rodni Cavtat i sanjajući o novom životu uz kanal koji je prokopan 40–ak godina prije, čime je ostvaren davni san o plovnom putu između Sredozemlja i Crvenoga mora, dvojica sanjara koji su živjeli preko Atlantika, braća Wright, već su pet godina živjeli na krilima slave prvih ljudi koji su ostvarili davnu čovjekovu želju da leti poput ptice. No, imali su poteškoća u dokazivanju praktične vrijednosti svoga pothvata. U pokušaju da pokažu kako leteće naprave teže od zraka odgovaraju strogim kriterijima koje je od njih tražilo američko Ministarstvo obrane, 17. rujna te 1908. godine Orwill Wright doživio je tešku zrakoplovnu nesreću kada je u zraku s njegova aviona otpao — propeler. Orwill je polomio nogu, a njegov suputnik, 26–godišnji poručnik američke vojske Thomas Selfridge, nije bio toliko sretan. U padu zrakoplova izgubio je život. Ostao je tako u povijesti zabilježen kao prvi putnik koji je poginuo u zrakoplovnoj nesreći. Do njegove tragična smrti, naime, žrtve padova maštovitih letjelica bili su isključivo radoznali izumitelji, gonjeni vječnom čovjekovom željom da iznenade ptice.

Spominjem braću Wright, jer me je desetljećima poslije te 1908. godine, u svojoj 89. godini života, nakon jedne teško provedene noći u borbi s tegobama starosti, uz redovito propitivanje o zdravlju svakoga od nas, none Luce upitala: »Jesu li živi?«. »A ’ko to, none?«

»Astronauti!«

Bio je to, naime, travanj 1970. James Lovell, John Swigert i Fred Haise, tročlana posada svemirskog broda »Apollo 13« borila se za život nakon kvara na opremi.

»Huston, imamo problem« — rečenica koju je izgovorio James Lovell postala je jedno od općih mjesta 20. stoljeća, u kojem je, eto, i moja none Luce, u ovom našem danas prenaseljenom svijetu jedna od onih brojnih ljudskih jedinki koje će pamtiti samo njihovi najbliži poput mene, zahvaljujući tome što je doživjela 92 godine, bila svjedokom i dijelom uzbudljive dinamike zadnjeg stoljeća u milenijumu. Dok se prije vrijeme mjerilo od žetve do žetve, 20. je stoljeće unijelo sekunde u svakodnevni život. Zaista, u kojem je to prethodnom stoljeću neka none Luce mogla doživjeti tolike promjene, od tovarčića i konjskih kočija u djetinjstvu, do iskrcavanja ljudi na Mjesec u starosti. I u kojem je to prethodnom stoljeću neka none Luce mogla kao nešto sasvim normalno prihvatiti sve te vrtoglave promjene od titravog svjetla uljne lukjernice do svemirskoga broda, koje su se zbile u samo jednom, njezinom životu.

Stoga bi se 20. stoljeće, zbog svih mijena koje su se zbile u tek stotinjak godina, moglo današnjim jezikom nazvati i otkačenim stoljećem ljudske drskosti. Dvadeseto stoljeće znanošću je nazivalo ono za što se u nekim prethodnim stoljećima završavalo na — lomači.

Godine 1903. bračni par Maria i Pierre Curie s Henrijem Becquerelom podijelili su Nobelovu nagradu za prve spoznaje o radioaktivnosti, a već sredinom stoljeća čovjek je ubijao atomskom bombom. I Maria Currie, prva žena kojoj je dodijeljena Nobelova nagrada, prva kojoj je ta nagrada dodijeljena i drugi put 1911. godine, kao i prva žena koja 1906. bila pripuštena da bude profesor na Sorbonni, i sama je postala žrtvom svojih istraživanja. Umrla je 1934. od leukemije, što je bila posljedica izlaganja zračenju.

Čovjekova radoznalost u 20. stoljeću rezultirala je mnogo bizarnijim otkrićima. U lipnju 1907, primjerice, braća Lumiere, oni isti koji su bili i pioniri filma — »pokretnih slika«, objavili su da su pronašli pristupačan način izrade color fotografija, uz pomoć tri negativa na bazi crvene, zelene i plave boje. Iako je prvu fotografiju u boji još 1861. napravio James Maxwell, taj je postupak bio previše skup i kompliciran. Poput Fordovih automobila s pokretne trake, na svim je područjima života 20. stoljeće tražilo brži, jednostavniji i jeftiniji postupak. Tako je i fotografija od prvih skupih pokušaja dogurala do današnjih piši–briši digitalnih aparata.

Nije stoga čudno da je pri početku tog i takvog stoljeća, godine 1906. genijalni um Alberta Einsteina svijetu darovao teoriju relativnosti i formulu E = mc2, a da se na samom kraju tog istog stoljeća čovjek usudio dirnuti i u prirodne zakone nastajanja i nestajanja. Kloniravši prvo ovcu Dolly, te ušuljavši se potom i u tajne ljudskoga genoma, razmišljajući o tome da počne proizvoditi rezervne čovjekove organe, tko zna, možda je ljudski rod koraknuo i korak predaleko.

Kao nekom istraživaču kojemu je eksperiment pošao ukrivo i svaki trenutak očekuje da i on i njegova laboratorijska mješavina odlete u zrak, može li mu se dogoditi da mu zadnji bljesak misli bude: »Jebiga, kad sam radoznao!«

»Dobra« djeca 20. stoljeća

»Poslat ćemo ga par mjeseci na brod za maloga, pa ćemo odmah viđet je li maritimo ili nije maritimo« — rekao je nono Andro kada mu je moj otac priopćio kako bi želio postati pomorac poput njega. Tih nekoliko mjeseci na brodu potpuno su ohladili očevu želju za morem i brodovima. Slično je bilo i s mojim stričevima, pa se niti jedan od njih nije odlučio za more.

No, nono Andro, dvadesetak godina prije, nije baš mogao previše birati kao njegovi sinovi. Odluka se, nekako, nametala sama po sebi — postat će pomorac, poput svoga oca. Uostalom, u ondašnjem Cavtatu i nije moglo biti drukčije. Među mladima najčešća je dilema bila — ili na more ili preko.

Jedan drugi Cavtaćanin, dvadesetak godina stariji od moga nona, Vlaho Bukovac, okušao se i u jednom i u drugom. »Odlučih se za pomorca, da jednom, ako Bog dan, budem kapetanom« — zapisao je Vlaho. No, putovanje na barku »Osmi dubrovački« umalo je za Bukovca tragično završilo. Upao je u otvorenu štivu i samo čudom preživio pad s visine od osam metara. Potom je pokušao i onu drugu opciju. S 25–oricom mladih Dubrovčana, bratom i još jednim Cavtaćaninom zaputio se u Perú, odakle se prebacio u Kaliforniju. Radio je svašta, ali je na kraju, i rekli bismo, na sreću naše povijesti, ipak postao — slikar.

Slikar je, na kraju, unatoč svemu, šest desetljeća poslije Bukovca postao i moj ujak, dundo Ivo Dulčić. Dulčići, težaci iz Brusja na otoku Hvaru, moj djed Antun i baka Margarita s majčine strane, doselili su s još nekoliko hvarskih obitelji početkom 20. stoljeća u Dubrovnik, nakon što je filoksera opustošila hvarske vinograde. Imali su sreću i uspjeli kupiti zemlju na području Lapada, pa su se i u Dubrovniku nastavili baviti vinogradarstvom. No, zdrava je težačka logika prosudila da je u interesu obitelji da se sva djeca školuju. Bila je to ona ista obiteljska strategija koja je djecu iz prethodne generacije Dulčića rasporedila na tada najbolji mogući način: moj djed Antun ostao je na zemlji, brat mu je Marin otišao u Ameriku, a drugi brat Jure — postao je svećenik.

Ženski dio obitelji, moja majka i pet sestara, završile su tako učiteljsku, trgovačku i domaćinsku školu. Nakon osam kćeri (dvije su umrle u prvim godinama života), Dulčići su 1916. napokon dobili sina Iva. U obitelji s toliko kćeri, njegovo je rođenje bilo popraćeno i pomalo ironičnim riječima: »Rodi nan se čarvić...«. Najmlađemu i jedinom sinu bilo je namijenjeno zvanje pravnika. Dundo Ivo je poslušao želju roditelja, čak je i apsolvirao na pravnom fakultetu, no onda je »pukao«. Sve je to napustio i postao gospodski siromah, kako je njegova majka, moja none Margarita nazivala njegov posao slikara, ne mireći se s time da joj jedini sin Ivo nije postao cijenjeni državni činovnik ili ugledni odvjetnik.

I jedan je austrijski dječak, rođen tridesetak godina prije dunda Iva, žarko želio postati — slikar. No, sličnom obiteljskom logikom koja je vodila i Dulčićeve, i njemu je bio namijenjen činovnički posao.

»Nisam želio postati činovnik. Ni nagovaranja, ni ’ozbiljni’ prigovori nisu mogli ništa promijeniti u ovom otporu. Nisam želio postati činovnik, ne, i još jednom ne. Svi pokušaji da mi se opisivanjem dogodovština iz očeva vlastita života probude ljubav i volja za tim zvanjem postizali su upravo suprotan učinak. Povraćalo mi se već i pri samoj pomisli da ću jednom kao neslobodan čovjek smjeti sjediti u nekom uredu i da neću biti gospodar vlastita vremena, nego da će se sadržaj cijelog mog života sastojati u ispunjavanju formulara« — ovakva sjećanja mogla bi se pripisati bilo kojem od brojnih pripadnika love&peace generacije hipija koji su u šezdesetim godinama 20. stoljeća pokušavali mijenjati svijet ljubavlju, drogom i cvijećem. Na žalost cijeloga čovječanstva, autor ovih rečenica nije uspio ostvariti želju da postane slikar. Naime, napisao ih je nitko drugi nego — Adolf Hitler, a zabilježene su u njegovoj zloglasnoj knjizi »Mein Kampf« — »Moja borba«.

Jedan drugi dječak, desetak godina stariji od Hitlera, nije uopće imao priliku razmišljati o tome hoće li postati slikar ili činovnik. Taj mali Gruzijac, od milja nazvan Soso, živio je u siromašnoj obitelji i samo je čudom u djetinjstvu preživio velike boginje i otrovanje krvi. Njegov otac Visarion Ivanovič bio je postolar, sklon votki. Majka Jekaterina Geladze, kćer kmeta Grigorija, takve je obiteljske nevolje podnosila postojano i hrabro. Visarion i Jekaterina imali su četvoro djece. Troje su vrlo brzo nakon rođenja umrli, jedini je Soso, rođen 21. prosinca 1879. — preživio. Otac Visarion napustio je obitelj i otišao, ubrzo je i umro, dok je majka Jekaterina prehranjivala sebe i sina radeći kao pralja. Jedina joj je želja bila da joj sinu u životu bude drukčije i bolje, pa ga je uspjela upisati u petogodišnju crkvenu školu. Soso je redovito bio ili jedan od najboljih ili najbolji učenik u razredu, što mu je omogućilo da dobije stipendiju i upiše se na sjemenište u Tbilisiju. No, Soso nije postao svećenik. Obuzeli su ga drugi ideali. Pred samim završnim ispitom bio je izbačen iz sjemeništa. Mladi će Soso, a to je na gruzijskom jeziku deminutiv od imena Josif, biti ponesen revolucionarnim žarom. Darivat će sebi konspirativna borbena imena, najprije Koba — »neukrotivi«, kako se zvao i jedan herojski razbojnik, narodni osvetnik iz gruzijskog epa, a potom i »čelični«, »čovjek od čelika« — Staljin, kako se prvi put potpisao u jednom tekstu u listu »Social Demokrat« 12. siječnja 1913. Nesuđeni svećenik Josif Visarionovič Džugašvili postao je Josif Visarionovič — Staljin.

Adolf Hitler, dakle, bio je buntovni dječačić koji nije želio biti činovnik poput oca. Želio je postati slikar. »Dok sam ja živ — nikada!« — rekao mu je otac.

Džugašvili kao mladac, 16–godišnji Josif Staljin, čak je objavljivao pjesme u vodećem gruzijskom časopisu.

I Adolf Hitler i Josif Visarionovič mogli su postati bilo što drugo. Postali su, međutim — Hitler i Staljin. Postali su opće imenice, sinonimi za najveća zla koja su se zbila u 20. stoljeću pod crnom i crvenom zastavom ideologija fašizma i komunizma.

»Država koja se u stoljeću rasnog trovanja posvećuje njezi svojih najboljih rasnih elemenata mora jednoga dana postati gospodarem Zemlje« — napisao je Hitler u zaključnim riječima »Mein Kampfa«. U toj je svojoj knjizi već 1924. najavio krvavi obračun sa Židovima i svim drugim nižim rasama riječima: »Što na ovom svijetu nije dobra rasa, pljeva je.«

Staljin je bio jednako kratak i ciničan: »Jedan mrtav čovjek je tragedija, milijun mrtvih ljudi je — statistika«. Rezultat takve statistike je: 50 miljuna mrtvih ljudi u Drugom svjetskom ratu, od čega više od 6 miljuna ubijenih u Hitlerovim koncentracijskim logorima. Dio te krvave statistike je i moj dundo Vlaho, koji je u godinama Drugoga svjetskog rata netragom nestao. Sve do svoje smrti 1973. godine none Luce je uporno odbijala službeno proglasiti sina Vlaha mrtvim, iako je to izazivalo mnoge vrlo konkretne imovinsko–pravne komplikacije za obitelj.

A u Staljinovim čistkama ubijeno je ili je umrlo u gulazima između 2 i 3 miljuna ljudi. Većina se povijesničara slaže oko procjene da je Staljinov režim, u tri desetljeća njegove vlasti, prouzročio u Sovjetskom Savezu, na ovaj ili onaj način, smrt najmanje 20 milijuna ljudi.

Dvadeseto stoljeće bilo je velikodušno prema diktatorima. Dok su u prošlosti veliki svjetski koljači bili u pravilu za vlast predodređeni naslijeđem svoje krvi, dvadeseto je stoljeće svoje diktatore biralo lutrijskom slučajnošću, pa su to postajali neshvaćeni umjetnik Adolf Hitler i nesuđeni svećenik Josif Visarionovič Staljin.

Hitlerov »kompić« Benito Mussolini bio je sin kovača i učiteljice. I sam je Benito neko vrijeme radio kao učitelj, dok nije otkrio u sebi želju da bude vođa. U duceovom djetinstvu, brojna obitelj Mussolini zbijala se u dvije sobice na drugom katu oronule kućice, jer je Benitov otac večeri i večeri provodio u betulama vodeći političke rasprave, ali i trošeći novac na ljubavnice. Benito je bio nemiran, neposlušan i agresivan dječak. Perom je znao opako ubosti kolege iz školskih klupa i učitelje, pa je bio izbačen iz nekoliko škola.

Nemirni dječačić bio je i Mao Zedong. U mladosti se, kažu, oduševljavao Napoleonom i Georgom Washingtonom. Rano je napustio obitelj, rano se priključio raznim revolucionarnim vojskama, kojih nije manjkalo u njegovoj velikoj zemlji.

Vojnu je karijeru, slijedeći svoga oca, gradio i Francisco Paulino Hermenegildo Teódulo Franco Bahamonde, španjolski El Caudillo — »vođa« — Francisco Franco. Čak je ostalo zapisano da je 1915. godine bio promaknut u čin kapetana kao najmlađi u povijesti španjolske vojske, s jednako brilijantnom kasnijom vojnom karijerom. U mladosti je, međutim, Francisco, za razliku od oca, bio vrlo ozbiljno dijete za svoje godine, iznimno vezan uz majku. Današnjim rugalačkim dječjim rječnikom reklo bi se da je mali Francisco bio pičkica.

Brilijantnu vojnu karijeru imao je i čileanski diktator Augusto Pinochet, koji je jednoznačnost priskrbio jednoj inače općoj imenici — desaparesidos (nestali), kojom se riječju nazivaju tisuće netragom nestalih ljudi za vrijeme njegove vladavine od 1973. do 1990, kao i za vrijeme drugih krvavih vojnih diktatura u Latinskoj Americi u 20. stoljeću.

Vojnik je bio i Jean Bédel Bokassa, u sedamdesetim godinama prošlog stoljeća samoproklamirani car Centralnoafričkog carstva, inače sin seoskog poglavara u ondašnjoj Francuskoj Ekvatorijalnoj Africi. Francuskoj se vojsci priključio 1939. i istakao se u borbama za očuvanje francuske Indokine. U doba njegovog carevanja događali su se strašni zločini, sudjelovao je u ubojstvima djece, pripisivalo mu se i ljudožderstvo.

Jednog drugog afričkog krvnika, Idija Amina Dadu, vojnim vještinama naučila je britanska kolonijalna vojska, kojoj se priključio 1943. U sedamdesetima, dok je bio vladar Ugande, procjenjuje se da je prouzročio smrt od 100 do 300 tisuća ljudi. Umro je 2003. godine, živeći od 1979. poput nekog bivšeg bezazlenog činovničića u mirovini više od dva desetljeća u progonstvu u Saudijskoj Arabiji.

Cinici bi rekli da broj njegovih žrtava i nije baš nešto u odnosu na najmanje milijun ljudi ubijenih ili umrlih u masovnim preseljenjima, prisilnom radu i mučenjima za vrijeme vladavine Crvenih Kmera u Kambođi, ili Demokratskoj Kampućiji kako su u sedamdesetima nazvali svoju zemlju eksperimentirajući s radikalnim reformama društva i ljudi. Inspirator i nalogodavac svih tih nedjela, za kojega se sjećaju da je u mladosti rado recitirao Verlaina, komunistički kampučijski vođa Pol Pot, pravim imenom Saloth Sar, jedno se vrijeme školovao i za drvodjelca, dok nije dobio stipendiju za školovanje u Parizu, gdje se zadojio komunističkim idejama.

Nije rijedak slučaj da su supruge bile vjerne suradnice krvavih diktatora 20. stoljeća, pa i poticateljice mnogih njihovih nedjela. Maova supruga Jiang Qing bila je uhapšena nakon njegove smrti, kao šefica, kako su govorili Kinezi — »četveročlane bande«. Rumunjski komunistički diktator Nikoale Ceausecu strijeljan je 25. prosinca 1989. zajedno sa svojom dugogodišnjom bračnom družicom Elenom Petrescu.

I začetnik posljednjeg velikog krvavog rata u 20. stoljeću u samom srcu Europe, posljednjeg samo zato što je stoljeće došlo kraju, Slobodan Milošević, imao je vjernoga suradnika u svojoj studentskoj ljubavi, supruzi Mirjani Marković. Potezi nekadašnjeg bankara, »balkanskog krvnika«, kako ga mnogi zovu, nažalost, i nas su u Dubrovniku tragično uvjerili u točnost one stare Držićeve definicije da je »rat, poguba ljudske naravi«.

Dvadeseto stoljeće bilo je izdašno u diktatorima i tiranima, pa bi se ova lista mogla itekako proširiti i drugim imenima, pa i iz ovih naših krajeva. Iako, nisu oni ekskluziva baš 20. stoljeća, jer nam riječ diktator dolazi iz rimskoga doba, a tiranin od starih Grka. No, 20. stoljeće iznjedrilo je više od svih prethodnih vjekova krvave vođe od sasvim običnih, pa i neprimjetnih dječaka iz susjedstva.

Apsurdno, ali gledajući tako, moglo bi se konstatirati da su oni ujedno i jedan od dokaza demokratičnosti 20. stoljeća.

No, da je Hitler zaista postao slikar, a Staljin svećenik, da je Mussolini mirovinu dočekao kao učo u malome mistu umjesto da je završio mrtav obješen naglavce, da je Pol Pot završio kao marangun, da je Slobodan Milošević dobio posao u »Chase Manhattan Bank«, a nekad »najdraži bravar« Josip Broz ostao do kraja života za drebankom, bili jednako izgledala povijest 20. stoljeća. Tko zna?

Jedno znam sigurno. Kada je moj nono Andro odlučivao kamo će iz Egipta u zasluženu mirovinu, razmišljao je o eventualnoj kupovini kuće u Nici na Azurnoj obali u Francuskoj, gdje su mu se djeca, ukljujučujući i moga oca, školovanjem u francuskim školama u Egiptu i studiranjem u Parizu već bila udomaćila. Odlučio se ipak za povratak u domovinu i Dubrovnik, potkrijepivši to riječima: »Kako ću ja u Francuskoj u starosti živjeti bez župskih prokula?«

Tom jednom jedinom rečenicom o povrću iz Župe Dubrovačke, nono je cijeloj obitelji priskrbio — 45 godina socijalizma...

Svaka priča ima svoju priču

»Toga listopada 1934.« — pričala mi je majka, koja je tada bila učenica dubrovačke Trgovačke akademije — »pokupili su nas s nastave i zaćerali da s crnim florom oko ruke pođemo na Porporelu. Trebalo je odati počast mrtvom tijelu kralja Aleksandra. Na ratnom brodu u prolazu lijepo se viđela kapsa«. No, nije samo srednjoškolcima prekinuta nastava. Jedna fotografija iz tog vremena pokazuje gomilu pučkoškolske djece u pratnju odraslih na koljenima ispred dubrovačkoga Kneževa dvora, pogleda usmjerenog prema napisu koji je istaknut između volata Dvora: »Čuvajte mi Jugoslaviju!«

Upravo to: »Čuvajte mi Jugoslaviju« — tvrdilo se da je izgovorio jugoslavenski kralj Aleksandar I. Karađorđević prije nego što je izdahnuo pogođen mecima u atentatu 9. listopada 1934. u Marseilleu, prigodom službenog posjeta Francuskoj. Filmske snimke toga događaja, Aleksandrov izgubljeni pogled u nebo, svjedoče kako je vjerojatnije da mu je u tim trenucima briga o Jugoslaviji bila daleko izvan zadnjega bljeska njegovih misli. Bit će prije da je bila istinita ona druga priča kako je, primjereno ovim prostorima, Aleksandar opsovao u stilu: »Ko me pogodi, majku mu jebem!«

Nisu zadnje riječi, izmišljene ili istinite, nešto što se bilježilo samo u 20. stoljeću. Povijest je prepuna takvih rečenica. Poput one velikog grčkog matematičara Arhimeda »Ne diraj moje kružnice« (Noli turbare circulos meos) upućene rimskom vojniku koji ga je 212. godine prije naše ere, nakon pada Sirakuze, ubio u trenutku dok je u pijesku crtao geometrijske likove. Ili usklika »Qualis artifex pereo« — »Kakav umjetnik umire«, umišljenog pjesnika i sladostrasnog gledatelja Rima u plamenu, rimskoga cara Nerona netom prije nego što je 68. godine počinio samoubojstvo. Ili, bliže nama, Goetheovih zadnjih riječi godine 1832. »Licht! Mehr Licht« — »Svjetla! Više svjetla!«. Pri tome ne manjka ni onih koji su skloni tvrditi da je veliki njemački pjesnik više od uzvišenih zadnjih poruka svijetu o svjetlu istine tražio, zapravo, da se otvori još jedan pritvoreni prozorski kapak.

Jer, oduvijek je bilo onih koji nemaju baš preveliku vjeru u presudnu uzvišenost posljednjih poruka. Poput Karla Marxa, koji je, kažu, rastjeravši one koji su se okupili, na samrti promrmljao kako su zadnje poruke za tupavce koji za života nisu dovoljno rekli. A pri tome je, zapravo, izgovorio i te kako relevantnu zadnju poruku. Jednako kao što je, primjerice, renesansni talijanski književnik Pietro Aretino, pamfletist, satiričar i komediograf, više od bilo kakve duboke misli na samrti godine 1556. o sebi i svomu vremenu rekao veličanstveno ciničnom rečenicom nakon što je primio posljednju pomast: »Rastjerajte štakore, sada kad sam ovako mastan!«.

Otprilike 500 godina kasnije, čovjek 20. stoljeća nije se zadovoljavao tek nečijim zadnjim riječima, pa makar bile tako brilijantne bile poput Aretinovih. Procvali mas mediji u tom stoljeću nametnuli su neprekidnu trku za izjavama, često i za jednodnevnu upotrebu, jer sutra treba sve ispočetka. Svijet je, zahvaljujući elektronskim medijima, postao globalno selo. Da nije toga, ne bi, primjerice, ostalo zabilježeno da je 26. listopada 1965. na primanju u Buckinghamskoj palači, kada je britanska kraljica Elizabeta II. uručivala Beatlesima odličja reda »Member of the British Empire« za njihovu glazbu, koja je u to doba postala važan britanski izvozni proizvod, beatle John Lennon uzviknuo nazočnima koji su ih pozdravljali: »Vi koji ste otraga — plješćite, vi u prvim redovima dovoljno je da zveckate — nakitom«. Usput su Beatlesi, prema kasnijem zajedničkom priznanju, iskoristili prigodu da prije svečanosti zapale po jedan joint u zahodu kraljičine palače.

Lennonovo bockanje britanskih uglednika plave krvi nije izazvalo skandal. Ipak su to bile šezdesete, za Britaniju posebno šašave godine. No, godinu dana kasnije, 1966. našao se zbog jedne druge izjave John Lennon na iznimno skliskom terenu. Naime, rekao je, uz ostalo, u jednom interwievu: »Mislim da su u ovom trenutku Beatlesi popularniji od Isusa Krista!« Posebno na jugu Sjedinjenih Američkih Država te su riječi ocijenjene blasfemijom preko koje se ne može preći. Radiopostaje skidale su pjesme Beatlesa s programa, gnjevno su se javno spaljivale i lomile njihove ploče, upućivane su im prijetnje smrću, što je Beatlesima gotovo upropastilo američku turneju na kojoj su se upravo nalazili i uzdrmalo njihovu budućnost u SAD–u. Kada je bio prisiljen izreći ne baš uvjerljivu ispriku za svoju izjavu o Beatlesima i Kristu, John Lennon je sigurno dobro shvatio koliko neke rečenice mogu donijeti problema.

A 20. stoljeće obilovalo je problematičnim izjavama, možda i zbog toga što se u blizini uvijek nalazio neki novinar, mikrofon ili neka kamera da bi ih zabilježili.

Tako je 29. rujna 1938. britanski premijer Neville Chamberlain ponosno mahao tekstom svog najnovijega sporazuma s Hitlerom, za koji je vjerovao da će spriječiti rat. »Jutros sam imao još jedan razgovor s njemačkim kancelarom, gospodinom Hitlerom. Evo papira na kojem su njegov i moj potpis« — uzbuđeno je govorio Chamberlain poručujući da će taj sporazum osigurati mir.

Chamberlainov i Hitlerov potpis nisu osigurali mir, ali su zato Nevillu Chamberlainu osigurali bezbroj ironičnih rečenica budućih povjesničara zbog katastrofalno krive procjene Hitlerovih namjera. Iako, Chamberlaina su pročitali i mnogi njegov suvremenici, poput Winstona Churchila koji je njegovu neodlučnost da Veliku Britaniju ozbiljno počne pripremati za rat prokomentirao riječima: »Chamberlain je jedino odlučan u tome da bude — neodlučan«.

Sir Winston Churchil sigurno se ubraja među najmarkantnije ličnosti 20. stoljeća. U svakom slučaju, za ovakve varijacije na temu povijesti, dragocjena osoba, jer je u svom dugom životu, a umro je u 91. godini, svojim potezima, odlukama ili izjavama uvijek pružao nešto što je vrijedno zapisati.

Znao je Winston Churchil biti uzvišen u govorima, svjestan da će svaka takva njegova riječ ostati trajno zabilježena u povijesti. I zaista, njegovo prvo obraćanje Parlamentu 13. svibnja 1940, nakon izbora za britanskoga premijera, postalo je jedno od općih mjesta otpora fašizmu 20. stoljeća. »Upozoravam ovaj uvaženi dom, jednako kao što sam već rekao i ministrima u vladi, da vam mogu ponuditi samo krv, patnje, suze i znoj«. Churchilove riječi o krvi, znoju i suzama na početku velikoga rata toliko su ostale odjekivati u posvijesti ljudi 20. stoljeća da se jedan američki jazz–rock sastav potkraj šezdesetih godina upravo tako prozvao — »Blood, Sweat & Tears«.

Ciničan, pa i opak bio je Sir Winston Churchill u polemikama s političkim suparnicima. O laburističkom političaru Emanuelu Shinwellu jednom je rekao: »U vrijeme kada je upravljao proizvodnjom, nismo imali ugljena, sada kada je u Ministarstvu rata, nadam se da nećemo imati rata«. Treba reći da je Shinwell ipak u jednome nadmašio Churchila, umro je 1986. u 101. godini života.

Churchilov vrckavi jezik osjetio je i fotoreporter koji ga je snimao za 85. rođendan. »Nadam se da ću imati prilike da vas fotografiram i za 100. rođendan« — izgovorio je fotoreporter uobičajenu bla–bla zahvalu za snimanje. Dobio je brzi, churchilovski odgovor: »Zašto ne, mladi čovječe! Mladi ste, snažni, zdravi, doživjet ćete vi to!«

I slavni književnik Bernard Show nije dobro prošao kada se jednom pokušao poigrati s Churchilom. Poslao mu je, naime, dvije premijerne kazališne ulaznice uz poruku: »Dođite na premijeru mojega komada i povedite jednog prijatelja — ako uopće imate prijatelja!« Churchil je ulaznice vratio uz pismo: »Zahvaljujem, ali zauzet sam na dan premijere. Doći ću na reprizu — ako uopće bude reprize!«

Winston Churchil bio je onaj političar koji je u svakodnevni jezik 20. stoljeća uveo izraz »gvozdena zavjesa«, iako ga on nije izmislio.

»Od Šćećina na Baltičkom moru do Trsta na Jadranu gvozdena zavjesa podignuta je cijelom dužinom našega kontinenta« — rekao je Churchil u jednom govoru 1946. godine, naznačivši tako blokovsku podjelu svijeta, koja će biti jedno od glavnih obilježja 20. stoljeća.

U povijesti toga stoljeća, u nadmetanju Zapada i Istoka, jedan od najcitiranijih državničkih govora svakako su rečenice koje je izgovorio američki predsjednik John Kennedy u Zapadnom Berlinu 26. lipnja 1963. »Svi slobodni ljudi« — rekao je Kennedy — »građani su Berlina i stoga kao slobodan čovjek mogu ponosno reći — ’Ich bin ein Berliner!’« Bio je to znak potpore gradu i njegovim stanovnicima koji su ostali u potpunosti okruženi teritorijem Istočne Njemačke, a sam grad i fizički zidom podijeljen na dva dijela. Berlinski se zid, taj simbol hladnoga rata, praktično pojavio usred noći, kada su s istočne strane između 12. i 13. kolovoza 1961. između Istočnog i Zapadnog sektora u Berlinu osvanuli kolutovi bodljikave žice i privremene prepreke, da bi s vremenom bio izgrađen pravi zid dug 45 kilometara usred grada, uz još 120 kilometara oko Zapadnoga Berlina.

»Nemojte se pitati što zemlja može za vas uraditi, radije se upitajte što vi možete uraditi za svoju zemlju« — također je jedna često citirana rečenica Johna Kennedyja izgovorena 20. siječnja 1961. na inauguralnom predsjedničkom govoru.

Tragičnom smrću u atentatu Kennedy je sebi osigurao mjesto među onima koju su u svijesti ljudi ostali vječno mladi. Inače, tko zna što bi bilo da je dočekao starost i početak novog milenija u svojoj 84 godini. Ovako, otišao je u legendu, jednako kao što su legendarna ostala i njegova izvanbračna švrljanja, pa tako i s jednim od mitova 20. stoljeća — glumicom Marilyn Monroe.

S druge strane, na Istoku, političari iza »gvozdene zavjese« pomno su skrivali od javnosti svoj privatni život, svoje strasti i poroke, jer je trebalo pokazati da su isključivo usmjereni uzvišenim komunističkim idealima. U Sovjetskom Savezu nešto više živahnosti pokazivao je Nikita Hruščov. Dopustio je sebi i to da prosvjedno lupa cipelom po stolu na generalnoj skupštini Ujedinjenih naroda 12. listopada 1960. Tu je cipelu skinuo s desne noge, kako su marljivo zabilježili kroničari bizarnosti, tražeći u tome neku poruku. U desetak godina vlasti, od 1953. do 1964. Hruščov je uz ostalo progovorio i o Staljinovom vremenu godine 1956. »tajnim referatom« na XX. kongresu KPSS »O savladavanju kulta ličnosti i njegovih posljedica«, ali ipak samo tajnim referatom. Na kraju je smijenjen i opet je uveden red uspostavljanjem dugogodišnje vlasti Leonida Brežnjava, još jednoga u dugom nizu sovjetskih političara s licima mumije.

»Vive la France!«, često je u svojim govorima zanosno kliktao francuski general Charles de Gaulle o svojoj Petoj Republici. U duši, kliktao je u tim prigodama sebi samome, jer je jednom rekao: »Kada želim saznati što misli Francuska, postavljam pitanje samome sebi...«. Tim je veće bilo generalovo razočaranje kada su 1969. Francuzi odbili jedan njegov referendum. »Imao sam dogovor s Francuskom. Dogovor je prekršen«, rekao je ogorčeno i poput staroga slona otišao na selo, da bi umro.

Godinu dana prije, 1968. Pariz i mnogi drugi europski gradovi, gorjeli su od studentskog bunta. »Budimo realni, tražimo nemoguće« — bio je njihov moto.

»I have a dream« u kolovozu 1963. sa stubišta Lincolnovog spomenika u Washingtonu, ispred 250 tisuća ljudi, poručivao je slavni borac za crnačka građanska prava, »crni Gandhi Amerike« Martin Luther King. Negdje u međuvremenu, Andy Warhal rekao je onu svoju o tome da će u budućnosti svaki čovjek imati svojih 15 minuta slave... Sve su to riječi koje su ušle u kolektivnu svijest 20. stoljeća.

Bilo je i političara koji su precijenili svoj »lik i djelo«, pa su mislili da je baš svaka njihova riječ vrijedna bilježenja za neke buduće povjesničare. Američkoga predsjednika Richarda Nixona takva vrsta samoljublja koštala je položaja, mnogi će reći — najmoćnijeg čovjeka na svijetu. Morao je odstupiti s predsjedničkoga položaja kada su magnetofonske snimke razgovora vođenih u predsjedničkom Ovalnom uredu nedvojbeno pokazale da je republikanac Tricky Dicky, kako su ga nazivali, bio do grla upleten u prisluškivanje planova suprotstavljene Demokratske stranke. Ta je afera dovela do još jedne izreke koja je ostala ubilježena u povijest 20. stoljeća: »Slijedite trag novca«. Suprotno sveopćem mišljenju da je novinarima »Washington Posta« Bobu Woodwardu i Carlu Bernsteinu upravo te riječi, navodeći ih na trag, izgovorio njihov tajni izvor nazvan prema popularnom porniću i felatio umijeću Linde Lavelace »Duboko grlo«, tu je rečenicu zapravo izmislio William Goldman, scenarist Pakulina filma o aferi »Svi predsjednikovi ljudi«. Naime, rečenica o tragu novca ne može pronaći ni u jednom Woodwardovom i Bernsteinovom tekstu. Kada je zahvaljući filmu ta rečenica postala jedno od općih mjesta 20. stoljeća, ni Woodward ni Bernstein, pa ni list »The Washington Post«, nisu se baš previše trsili da ukažu kako ona nije njihova. Štoviše, desetljećima su Woodward i Bernstein uživali u novinarskoj slavi te rečenice i u štovanju demokratske javnosti, ponosno istićući da sukladno novinarskoj etici neće otkriti identitet Dubokog grla do njegove smrti. No, kada se, suoćen sa smrću, visokopozicionirani agent američkog FBI–ja Mark Felt, kao 91–godišnji bolesni starac u lipnju 2005. sâm razotkrio kao Duboko grlo, Bob i Carl naglo su okrenuli ploču. Počeli su tvrditi da im Duboko grlo i nije bio baš toliko ključni izvor, te da bi i bez njega došli do svih imena sudionika afere Watergate. I novinari su tašti, zar ne?

Samoljublja nije manjkalo ni hrvatskome predsjedniku Franji Tuđmanu. Iako je kao povjesničar entuzijast morao znati za izreku o povijesti učiteljici života, sujeta je bila jača. I on je, poput Nixona, zapovjedio da se svaka njegova riječ snima, pa je tako upao je u klopku bespuća povijesne zbiljnosti. U godinama nakon njegova smrti, upravo su brojni transkripti Tuđmanovih razgovora bili osnova za podizanje optužnica pred Haškim sudom za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji. Da ironija bude veća, i rečenicu: »Slijedite trag novca« i dan danas upućuju iz Europske unije hrvatskim političarima, »poučavajući« ih kako da otkriju skrovište generala Ante Gotovine, za kojim je izdana potjernica Haškoga suda, temeljena na jednom od Tuđmanovih transkripata.

No, ako me zapitate za moju izjavu stoljeća, onda se treba sjetiti jednoga filma. U »Trećem čovjeku« iz 1949. Harry Lime (Orson Welles) u jednom trenutku govori Hollyju Martinsu (Joseph Cotten), kojega muče moralne dvojbe: »Ne budi turoban. Napokon, nije sve tako strašno. Sjeti se onoga što je netko jednom rekao. Za 30 godina vladavine Borgia u Italiji vladali su ratovi, ubojstva i krvoproliće, a ipak su stvorili Michelangela, Leonarda da Vincija i renesansu.

U Švicarskoj je 500 godina vladala bratska ljubav, domokracija i mir. I što su oni uspjeli stvoriti? Sat s kukavicom!!!«

U toj je rečenici sav cinizam čovjeka 20. stoljeća...

Plakati, posteri i grafiti

»Ja sam vojna vlast!«

»A ja sam narodna vlast!«

»A obadvojica su izvadila pištolje na stol«, pričala mi je majka ovakvu zgodu iz dubrovačkoga hotela »Excelsior«, kada je jedna svađica između predstavnika novouspostavljene vojne i socijalističke narodne vlasti završila spremnim vađenjem pištolja iz futrola. Mater je toj svađi svjedočila slučajno, jer je kao niža činovnica Župskoga priradnog nadzorništva u NDH nastavila isti posao raditi i pod novom vlašću. Usput, živo joj je u sjećanju ostao i sluga nekadašnjeg vlasnika hotela, koji je vidjevši razbaškarene partizanske vojnike sa cokulama na kožnim foteljama neprekidno u pola glasa ponavljao: »Ajme meni, da moj gospar ovo vidi!«.

Bila su to vremena u kojima je novi socijalistički režim polako još uvijek hvatao sve konce vlasti, pa je prijetvorno Dubrovčanima čak i čestitao blagdan njihova nebeskog zaštitnika svetoga Vlaha, iako je samo nekoliko mjeseci prije, nakon ulaska partizanskih jedinica u Dubrovnik, potkraj listopada 1944. na otočiću Daksi kratkim postupkom strijeljano 40–ak dubrovačkih intelektualaca, među kojima i veći broj svećenika. Jedan od njih je bio isusovac pater Petar Perica, autor jedne od najljepših naših domoljubnih i duhovnih pjesama »Zdravo Djevo«, poznatije po refrenu »Rajska Djevo, kraljice Hrvata«. U sjeni tih i takvih događaja, ne samo na Daksi, nego i na Orsuli, u Gospinu polju i drugdje, ironično je zvučao Titov brzojav Dubrovčanima: »O Danu svetoga Vlaha, praznika slobode, upućujem srdačne čestitke i pozdrave oslobođenom Dubrovniku — Josip Broz Tito«. Blagdan svetoga Vlaha 1945. protekao je tako uz ispisane parole tipa »Živio Tito, živio Staljin«, a za prostor iznad volata Sponze dežurni agitpropovac smislio je natpis: »Živjela ravnopravnost naroda Jugoslavije«. Ipak, agenti OZNE, zloglasnog Odjeljenja za zaštitu naroda, u tajnim su izvještajima javljali o tome da su ugledni Dubrovčani bojkotirali proslavu.

Opet je u naše krajeve došlo novo vrijeme (prvo poluvrijeme), u kojem su se stvari još jednom rješavale kratkim postupkom. A da bi se zabašurilo pravo stanje stvari, svaka je strana imala svoju — priču. U dubrovačkom slučaju, strijeljanje na Daksi bilo je zločin, izvršen pod krinkom neodržanog suđenja pred nepostojećim sudom. Za izvršitelje bila je to egzekucija »suradnika okupatora«, uz jezivo kratku primjedbu jednog od naredbodavaca: »bilo kako bilo, ubit ih se mora...«

Uopće, 20. stoljeće nije štedjelo ni metke, ni ljudske živote, a Bogu hvala, podarilo je i dovoljno ideologija svih mogućih boja u čije se ime opravdavao bilo koji postupak.

»Pucaj, ali znaj da se upravo spremaš ubiti čovjeka« — kažu da je rekao Ernesto Che Guevara svome egzekutoru, prije nego što je ovaj u njega ispalio smrtonosne hice iz američke vojne automatske puške M2. Postoje, zapravo, dvije interpretacije intonacije ovih zadnjih Cheovih riječi. Ona romantična, revolucionarna, koja te riječi prenosi kao prkosnu Cheovu poruku: »Pucaj, kukavico, ali znaj da se spremaš ubiti čovjeka.« Ta varijanta ima utemeljenje u svjedočenjima iz više izvora prema kojima se narednik Terran morao ohrabriti s nekoliko pivica da bi izvršio nalog o ubojstvu Che Guevare, nakon što je prije toga njegov nadređeni poručnik Perez rekao da to ne može uraditi. Druga je interpretacija ona koju rado plasira američka CIA–a, čiji je agent Felix Rodriguez bio prisutan Guevarinom ubojstvu. Prema njoj, zadnje su Cheove riječi bile zapravo rezignacija čovjeka koji je shvatio da mu je došao kraj, nakon što je čuo rafal kojim je ubijen njegov suborac »Willy« Sarabia, s kojim je bio uhićen. Che je, mirno i gotovo odsutno rekao: »Pucaj, spremaš se ubiti čovjeka!«, kaže ta verzija, kojoj su još draže Cheove riječi koje je zavikao nakon što se sa svojom malenom skupinom suboraca, već ranjen u list desne noge, našao u okruženju bolivijskih vojnika: »Prestanite pucati. Ovdje je Che Guevara! Vrjedniji sam vam živ, nego mrtav!«

Bilo kako da je Che Guevara svojem ubojici izgovorio zadnje riječi, to nije moglo niti će zasjeniti činjenicu da je Ernesto Che Guevara postao i ostao jedan od mitova 20. stoljeća. Glas o tom pučkom junaku pronio se svijetom i bio je prihvaćen osobito među mladima. Time je i 20. stoljeće pokazalo da, kao i sva prethodna, nije imuno prema pričama o stvarnim i izmišljenim romantičnim junacima, zaštitnicima dobra, pravde i siromašnih, kojih je oduvijek u svim kutcima ovoga svijeta bilo, da bi se o njima pričalo ili im se pjevale pjesme, od Robina Hooda i Tilla Eulenspiegela do našega Veloga Jože. Jer uvijek će na ovom svijetu biti siromašnih, gladnih i obespravljenih, koje će zagrijavati priče o junaku koji će sve to promijeniti.

Priča o Ernestu Che Guevari imala je potreban naboj da bi upalila vatrenu i plemenitu maštu mladih u šezdesetim godinama 20. stoljeća, one mladosti koja je 1968. planula uličnim bitkama s policijom u Parizu i Berlinu, da bi sličan plam buknuo i u mnogim drugim dijelovima svijeta.

Likom kao netko iz njihove generacije, zarastao u razbarušenu kosu i čupavu bradu, Ernesto Guevara obiteljskim je podrijetlom imao sve preduvjete za miran i dosadan građanski život, perspektivu koja je jednako gušila one mladiće i djevojke koji su se granitnim kockicama iskopanim s pariških bulevara suprotstavili suzavcu, šmrkovima i pendrecima policije. Astmatični Argentinac, rođen 14. lipnja 1928. u gradu Rosariju, u solidnoj obitelji srednje klase, koja mu je namijenila ugledno zvanje liječnika, završivši medicinu napustio je svu sigurnost života u liječničkoj ordinaciji i zaputio se po zemljama Južne Amerike širiti — revoluciju. Da li zbog zarazne glazbe koja tu nastaje, ili zbog još uvijek prisutne manana filozofije Latinske Amerike, u očima drugih dijelova našeg planeta taj je kontinent zadnje, još uvijek preostalo romantično područje globaliziranog i izracionaliziranog svijeta, pa je i to pridodalo karizmi Chea i njegovih suboraca. Mora se reći da je Cheov životni put davao štofa za ovakvu romantičnu predodžbu. U kojem se još drugom kutku svijeta može dogoditi ono što se dogodilo na Kubi. Iz Meksika se 26. studenoga 1956. jedrenjakom »Gramna« zaputila skupina od 82–ojice odlučnih ljudi prema Kubi. Šest dana kasnije dokopali su se obale kubanske pokrajine Oriente. Dočekuje ih, međutim, vojska kubanskoga diktatora Fulgencija Batiste. Od 82–ojice revolucinara koji su se iskrcali na Kubu, napad Batistinih vojnika preživjela su tek dvanaestorica. Među njima, uz Fidela i Raula Castra i ranjeni Che Guevara. Oni su se nakon dvadesetodnevnog marša uspjeli dokopati divljine kubanske Sierra Maestre. Ta preživjela dvanaestorica bila su začetak vojske koja je predvođena Fidelom Castrom pobjedonosno umarširala u Havanu 2. siječnja 1959.

Fidel Castro danas je najstariji živi svjetski diktator. Imao je istu prigodu kao i Che da uđe u mit. No, Castro se odlučio za vlast, a Che Guevara napustio je ugodno mjesto kubanskoga ministra industrije i druge pogodnosti režima s apsolutnom slobodom vladanja i ponovno se sredinom šezdesetih zaputio u svijet — širiti revoluciju. Glasovi o njemu dolazili su iz Konga, Argentine, Brazila, Kolumbije, Perua, Venezuele i konačno Bolivije, gdje ga je dočekao smrtonosni rafal narednika Terrana u 39. godini života.

Osvojiti vlast, jedan je od najsigurnijih načina rušenja predodžbe o karizmatičnim revolucionarima. Daniel Ortega i njegovi nikaraguanski »sandinisti«, da ostanemo na južnoameričkom kontinentu, krajem 70–ih oživjeli su neusahlu klicu priča o narodnim junacima Latinske Amerike. Svoje su ime uzeli po junaku nikaraguanske gerile s kraja 20–ih i početka 30–ih godina, Augustu Cesaru Sandinu, borcu protiv američke okupacije Nikarague. No, kada su 1979. »sandinisti« došli su na vlast, u deset godina vlasti zabrljali sve što se moglo zabrljati i danas ih se u svijetu više nitko gotovo i ne sjeća.

Ili, uzmimo primjer iz naših krajeva. Zar nije i Josip Broz Tito imao karizmu antifašističkoga gerilca iz balkanskih gudura. Znao je to i Miroslav Krleža kada je u povodu Titove smrti napisao: »Za dugom kolonom svojih mrtvih divizija ode Tito preko — preko Romanije. Ode on na daleke nedogledne poljane narodne pjesme, odakle kao da je i stigao«. Krleža je bio Titov prijatelj, pa ga je dostojanstveno ispratio preko Romanije, ali je sasvim sigurno da je i sâm znao kako je iskrenost narodne pjesme o Titu zatamnila, jednostavno zato što je ostao na vlasti pokoje desetljeće — predugo. Ili, bliže nama, u godinama u kojima se vrijeme mjeri bržim mjerilom, zar i karizmu Franje Tuđmana kao tvorca hrvatske države nije poprilično zasjenila činjenica da je uporno želio ostati na vlasti, pokoju godinu — viška.

Kao i sva prethodna stoljeća, i 20. je stoljeće svoje junake, mitove i ikone tražilo u onima koji su rano otišli i nisu imali vremena da uruše mit o samome sebi. Stoga je i Che Guevara do danas ostao mit.

I jedna dama poprilično razuzdane mladosti uspjela se umiješati među mitove 20. stoljeća, jednostavno zato jer je i ona umrla mlada, 26. srpnja 1952. u svojoj 33. godini. Maria Eva Duarte, poznatija kao Eva Peron, druga supruga argentinskoga predsjednika Juana Perona, za vrijeme njegova prvoga predsjednikovanja tom državom postala je neformalni politički lider svoje zemlje, popularna Evita u očima brojnih argentinskih »descamisadosa«, beskošuljaša, u nas bi se reklo ljudi »bez gaća«, siromašnih i obespravljenih stanovnika Argentine.

A koliko su pokušaji da se ožive ugasli mitovi bespredmetni, svjedoči upravo slučaj Evitine Argentine, kada su Argentinci 1974. na vlast doveli još jednu, treću suprugu Juana Perona — Izabelu i gorko se prevarili, jer je ona dovela njihovu zemlju na rub propasti.

Među svoje mitove, 20. je stoljeće uvrstilo i ljude koji su ostvarili davnu Ikarovu želju za letom.

Jurij Gagarin postao je slavan kao prvi čovjek u svemiru s letjelicom »Vostok 1« 12. travnja 1961. Svoj je mit zacementirao odletjevši u beskonačnost u tragičnom letu vojnoga dvosjeda 27. ožujka 1968.

Neil Armstrong i Edwin »Buzz« Aldrin bili su prvi ljudi koji su se 20. srpnja 1969. godine spustili na Mjesec. Doživjeli su starost i možda su ljudi, više od njihovih imena, zapamtili riječi koje je Armstrong izgovorio kao prvi čovjek u povijesti koji je stupio nogom na Mjesec: »Mali korak za čovjeka, veliki za čovječanstvo.«

Jedan drugi američki astronaut, John Glenn, prvi Amerikanac koji je u veljači 1962. učinio orbitu oko Zemlje (prethodna dvojica, Alan Shepard i Virgil »Gus« Grissom, bili su samo izbačeni poput metka u visinu, bez kruženja oko Zemlje), morao je staru slavu podgrijavati kao 77–godišnji živahni starček i ugledni senator iz Ohia. Naime, Glenn je krajem 1998. letio u space shuttleu kao do sada najstariji astronaut. Ako ništa drugo, inspirirao je jednu uredno ostarjelu filmsku legendu — Clinta Eastwooda da s glumcima iz svoje generacije snimi film »Starci u svemiru«.

Možda je upravo umjetnost 20. stoljeća — filmska, bila najupornija u stvaranju mitova od onih koji su prerano otišli. Jaems Dean poginuo je mlad, u svom Porcheu 30. rujna 1955. u 24. godini života i ušao u legendu, iako je snimio tek tri filma: »Istočno od raja«, »Buntovnik bez razloga« i »Div«. Rudolfu Valentinu filmska je slava baš počela polako tamniti kada je iznenada umro 23. kolovoza 1926. u 31. godini i u smrti obnovio neviđenu histeriju, posebice ženskog dijela svoje publike. Marilyn Monroe ubila se u noći sa 4. na 5. kolovoza 1962. i ostala vječna zanosna plavuša iz snova. Imala je 36 godina. Da je poživjela, tko zna bi li bila dovoljna pametna u održavanju svoga mita kao Greta Garbo, Božanska Greta, koja se 1941, u svojoj u svojoj 36. godini života, povukla u samoću i umrla sama i javnosti potpuno nedostupna 15. travnja 1990. u svojoj 84.

U 36. godini života, kao i Marilyn, tragično je 1997. u automobilu u Parizu poginula britanska princeza Diana. Živahna za života, nakon što je spoznala da joj se suprug princ Charles ne može odvojiti od stare ljubavi Camille Parker Bowles, vjerojatno jer ga podsjeća na njegov omiljeni sport polo, i Diana je postala jedan od mitova 20. stoljeća. Jednostavno jer je i ona otišla — mlada. To je najbolje osjetio njezin gay prijatelj Elton John, koji je svoju staru pjesme »Candle In The Wind« iz 1973. posvećenu Marilynici, s prvim stihom »Goodbye Norma Jean« (djevojačko Marilynino ime), na vijest o Dianinoj pogibiji sa svojim dugogodišnjim prijateljem, tekstopiscem Berniem Taupinom, prepjevao u »Goodbye England’s rose«, »Zbogom engleska ružo«.

Živeći brzo i temeljito, stvarajući glazbu koja je pravi odraz dinamike 20. stoljeća, na svojoj smrti predano su radili mnogi svjetski rock glazbenici. Već u prvoj rundi otišli su Brian Jones (3. srpnja 1969. u 27. godini života), Jimi Hendrix (18. rujna 1970. u 28. godini) i Janis Joplin (4. listopada 1970. u 27. godini). Jim Morrison (1943–1971) iz kultnih »Doorsa« i dan danas zadaje brigu odgovornima za red i mir na pariškom groblju Pére Lachiase, jer više od tri desetljeća poslije smrti njegovo posljednje počivalište još pohode neke čudne ušmrkane i nafiksane spodobe. Poput Jamesa Deana, i Marc Bolan (1947–1977) u vječnost je otišao automobilom. Smrt u Mini Morrisu donijela mu je više slave nego što je imao za života. I Otis Redding svoj je najveći svjetski uspjeh, pjesmu »(Sittin’ On) The Dock Of The Bay« imao nakon pogibije u zrakoplovnoj nesreći 10. prosinca 1967.

Kada je 8. prosinca 1980. godine na ulici u New Yorku, želeći postati popularniji od svoga idola, izvjesni Marc Chappman upucao beatlea Johna Lennona, za mnoge ljude diljem svijeta ti suludi ubilački naboji simbolički su značili i kraj njihove mladosti. Stoga je, dvadesetak godina kasnije odlazak još jednog beatlea Georga Harrisona, koji je umro od raka 29. studenog 2001, primljen s mnogo manje histerije nego Johnova smrt. Buntovna generacija šezdesetih uredno je ostarila, sve je dalje od izvora, a sve bliža ušću.

Jedini je neuspješan u toj suludoj trci da bude mladolik leš ostao Keith Richards. Iako je i on na svojoj smrti radio iznimno temeljito, još uvijek klacka za svojim »Sonesima«. Osušio se poput nekoga fosila, vjerojatno ni sam ne vjerujući da je, nakon svega što je u sebe utrpao, još uvijek tu.

No, i to je osobina 20. stoljeća. Ono ne bi bilo 20. stoljeće kada se ne bi i cinično poigravalo sa svojim mitovima. Tri deseljeća nakon smrti, Che Guevara, onaj beskompromisni revolucionar s početka ove naše priče, danas je poster, zgodan lik koji se može upotrijebiti na tisuću mogućih načina. Zna se čak i to da mu je, nakon što je ubijen, već spomenuti agent CIA–e Felix Rodriguez skinuo s ruke sat, a koji bi drugi nego — »Rolex«. I tko se još danas sjeća da je Cheova životna želja bila diljem svijeta potaknuti što više — Vijetnama, te da je, dok je na Kubi bio na vlasti, potpisivao bez grižnje savjesti mnoge smrtne presude.

»Da se napiše Cheova biografija trebalo bi mi tisuću godina i milijun strana« — rekao je jednom Gabriel Garcia Marquez, vjerojatno svjestan činjenice da se Cheov mit oteo stvarnom liku i nastavio živjeti odvojeni, nezavisni život.

Ernesto Che Guevara, mit, može vas iznenaditi i na najmanje očekivanim mjestima. Svjedoči o tome monografija Dubrovačkih ljetnih igara iz 1989. godine. U toj se monografiji može naći i jedna fotografija potpisana jednostavno: »Stradun 1969«. U predvečerje na Stradunu, jedna djevojka koju na leđima nosi jedan mladić, pokazuje okupljenima poster s onim slavnim fotoportretom Che Guevare iz 1960. kojeg je njegov autor Alberto Diaz Gutierrez, poznatiji po umjetničkom imenu Alberto Korda, zaneseno nazvao »Guerrilliero Heroico«. Bit će da je neki šezdesetosmaš, sudjelujući u izradi monografije, subverzivno, među fotografije s predstava Dubrovačkih ljetnih igara ubacio i navedenu fotku s Cheovim likom. Jer, šezdesetosmaše možete danas pronaći na posve čudnim mjestima. Među hrvatskim bivšim ministrima, primjerice, ili čak na funkciji njemačkog ministra vanjskih poslova.

Stvar je u tome što sa 20. stoljećem nikada nisi potpuno siguran u bilo što!

Pazi metak, Mirko!

Jednoga dana došla nam je razrednica i rekla: »Večeras nećemo imati peti i šesti sat, jer ćemo ići u Grad na demonstracije zbog ubojstva Patricea Lumumbe«.

Tako mi je ime Patricea Lumumbe ostalo neizbrisivo u sjećanju, jer sam zbog njegove smrti bio na svojim prvim demonstracijama u životu, makar i lažnim, zbog petoga i šestog školskog sata.

Patrice Lumumba bio je prvi predsjednik Konga, nakon što je 1960. zemlja uspjela ostvariti nezavisnost od dotadašnjih belgijskih kolonijalnih vlasti. Šezdesete su često nazivali i »desetljećem Afrike«, jer se od 1960. do 1966. tridesetak afričkih zemalja uspjelo osloboditi od kolonijalne vlasti. U naše života ušla su tako neka čudna imena kao što su: Jomo Kenyatta, Seku Ture, Kwamme Nkrumah, Kenneth Kaunda, Julius Nyerere i drugi.

U slučaju Konga, uz Lumumbu, imena koja su se javljala u krvavom kongoanskom ratu i borbama za odcijepljenje pokrajine Katange, bila su Joseph Kasavubu, Joseph Desire Mobutu, poznatiji kasnije kao Mobutu Sese Seko, čovjek koji je uhitio Lumumbu i izručio ga ubojicama, te glavni negativac Moise Tschombe, šef otcijepljene Katange, čovjek koji je dao ubiti Patricea Lumumbu. Pokušaj da smiri kongoansku krizu došao je 18. listopada 1961. glave i glavnome tajniku Ujedinjenih naroda, Šveđaninu Dagu Hammarskjóldu, čiji je zrakoplov srušen na putu za Katangu. Usput, godinama kasnije kao mladi novinar pokrivao sam na dubrovačkom aerodromu Mobutuov dolazak, koji je, sada kao dobrodošao gost, stigao »u prijateljski posjet nesvrstanoj Jugoslaviji«. Bio je to čudesan prizor. Prvo se otvorio trup vojnoga zrakoplova, iz njega su izašla dva džipa na kojima su teške mitraljeze spremne za dejstvo držali crni vojnici izgleda koji je izazivao strahopoštovanje. Potom je iz zrakoplova izašla blindirana limuzina i u njoj naš nesvrstani prijatelj Mobutu Sese Seko. Ulice Dubrovnika bile su satima blokirane za promet, a ja sam se, naivac, pitao je li to onaj isti Mobutu zbog kojega su, godinama prije, sve škole dobile naputak da djecu izvedu na ulice i prosvjeduju zbog Lumumbina ubojstva.

Atentata i nasilnih smrti 20. stoljeće bilo je prepuno. Uostalom, jedan je atentat i upalio fitilj već naslućujućeg Prvog svjetskog rata, onaj u Sarajevu 28. lipnja 1914. kada je Gavrilo Princip, od sedam ispaljenih metaka jednim u vrat pogodio austrougarskog prijestolonasljednika Franju Ferdinanda, koji je odmah umro. Ferdinandovu suprugu Sofiju, vojvotkinju od Hohenberga, Princip je pogodio u stomak i ona je preminula na putu do bolnice. Nešto ranije istoga dana, Franjo Ferdinand u Sarajevu je već bio izbjegao sigurnu smrt kada je još jedan Principov istomišljenik, Nedjeljko Čubrinović, bacio bombu u prolazeći nadvojvodin automobil. Brzo, spretno i smireno, Ferdinand je izbacio bombu sa sjedišta, tako da je eksplodirala na ulici ranivši sedmoricu ljudi, među njima i nadvojvodine tjelohranitelje. Slučaj je htio da je nakon toga nadvojvodin očito zbunjeni vozač promašio ranije utvrđeni pravac kretanja i jednostavno naletio na Principa. Jednako kao što je povijesna činjenica da su i Princip i Čubrinović bili bolesni od tuberkuloze. Biti tuberan u to je doba značilo sigurnu smrt, pa je i ta bolest sigurni uzrok neobične odlučnosti dvojice atentatora da izvrše svoj naum.

»Srpski nacionalista ubio austrougarskoga prijestolonasljednika« — pisale su novine diljem Europe, naslućujući dane rata kada je već sutradan Austro–Ugarska predala Srbiji ultimatum kojim, uz ostalo, traže da njezini inspektori obave istragu o atentatu, što je Srbija odbila. Mjesec dana nakon atentata, 28. srpnja, Austro–Ugarska je objavila rat Srbiji i počela su zbivanja Prvoga svjetskoga rata.

Inače, za atentat na Franju Ferdinanda uz Principa i Čubrinovića bilo je spremno još nekoliko mladaca okupljenih u tajnoj organizaciji nazvanoj »Crna ruka«. Njihove je poteze, iza scene, u stilu iskusnoga lutkara, vodio lukavi šef tajne službe Kraljevine Srbije Dragutin Dimitrijević Apis. Apisa je jedan njegov kolega po uniformi opisao kao »sjajnoga oficira sa jedinom manom što je smatrao da sva pitanja, politička, državna ili diplomatska, treba rešavati na vojnički način.« Prevedeno, to je značilo — oružjem, odnosno »kratkim postupkom«, pa je tako Apis bio »udarna pesnica« skupine pučista sastavljene od dvojice đenerala, četvorice pukovnika, trojice potpukovnika, trojice majora, 30–orice kapetana, 47–orice poručnika, 13–orice potporučnika i 5–orice civila, koji su godine 1903. u Beogradu izveli pravi pokolj. Nakon što su prethodno pošicali nekoliko bezimenih vojnika pred vratima, ubili su prvo srpskoga kralja Aleksandra Obrenovića i kraljicu Dragu Mašin, pronašavši ih u njihovoj spavaćoj sobi, šćućurene u tajnoj prostorijici s maskiranim vratima. Njihova su tijela ritualno bacili kroz prozor u dvorište kraljeve rezdencije. Potom su, onako usput, upucali još i predsjednika Vlade generala Cincara Markovića, ministra vojnog generala Milovana Pavlovića i mnoge druge, osim ministra unutrašnjih dela Velimira Todorovića, koji je nekim čudom preživio rane od više metaka, jednako kao što je i Apis preživio tri metka koja je zadobio u cijelom tom pučističkom pokolju. Pučem iz 1903. na vlast je umjesto Obrenovića, poslije 45 godina, vraćena dinastija Karađorđevića, koja, pokazalo se, nije niti malo bila zahvalna Apisu što im je na dlanu dao kraljevinu Srbiju. Kada mu više nije bio po gustu, kralj Aleksandar Karađorđević upriličio je sudski proces i Apisa — strijeljao. Uopće, kroz cijelo 20. stoljeće Srbija je pokazivala sklonost da stvari rješava »na vojnički način«, »kratkim postupkom«, pa je tako potkraj stoljeća Slobodan Milošević dao hladno maknuti svoga nekadašnjeg prijatelja i kuma Ivana Stambolića. Tu srpsku sklonost rešenjima vojnim, Hrvati su itekako osjetili u dugim desetljećima 20. stoljeća, pa i na samom njegovom kraju, u krvavom Domovinskom ratu.

Kao što je 20. stoljeće Srbija započela ubojstvom svoga kralja, tako je i nastavila u 21. stoljeću. Stotinu godina nakon ubojstva kralja Aleksandra Obrenovića i supruge mu Drage, u Beogradu je 12. ožujka 2003. upucan srbijanski premijer Zoran Đinđić.

Kralj Aleksandar Obrenović ipak nije bio prvi u dugoj seriji krunjenih glava, državnika i političara koji su u 20. stoljeću stradali od ruke atentatora. Na samom početku stoljeća talijanskog je kralja Umberta 29. srpnja 1900. u Monzi ubio anarhist Gaetano Bresci.

Onako kako je krenulo s ubojstvima kralja Umberta i Aleksandra Obrenovića, nastavljeno je i dalje, pa su prva desetljeća 20. stoljeća bile godine opasnog življenja za krunjene glave.

U svibnju 1906. dan vjenčanja umalo je bio i zadnji dan života španjolskoga kralja Alfonsa. Bomba bačena na kraljevsku povorku poštedila je kraljevske mladence, ali je ubila 18 drugih ljudi i dva konja.

Manje je sreće dvije godine kasnije, u veljači 1908, imao portugalski kralj Carlos. Ubijen je u kraljevskoj kočiji, zajedno s princom Luizom. Iste 1908. godine crnogorski je knez Nikola na vrijeme razotkrio iz Beograda poticanu urotu da ga se likvidira.

Godine 1909. korejski je atentator ubio japanskoga princa Hirobumija Ita, što je bio povod da Japan anektira Koreju. U ovom slučaju nije se radilo o nekom mlađahnom princu. Ito je imao 72 godine, bio je jedan od najvećih japanskih državnika svih vremena, zvali su ga »japanskim Bismarckom«. Prinčevsku je titulu stekao zbog ratnih zasluga.

Moglo bi se ovako nabrajati u nedogled. No, zaključit ću ovu seriju zlom sudbinom ruskoga cara Nikolaja II. Romanova, kojega su, nakon što je u ruskom revolucionarnom vrenju abdicirao u ožujku 1917, zajedno sa cijelom svojom obitelji (suprugom, sinom, četiri kćerke i slugama) ubili boljševici. No, 20. stoljeće se potrudilo da i u masakru Romanova stvori jedan od svojih romantičnih mitova. Naime, u desetljećima nakon njihove tragične smrti, proširili su se glasovi da je najmlađa Nikolajeva kćer Anastasia nekim čudom preživjela pokolj obitelji. Pojavilo se tako desetak žena koje su tvrdile da su one zapravo Anastasia. Tek dvije od njih, Eugenia Smith (1899–1997) i Anna Anderson (cca 1900–1984) uspjele su da im povjeruje veći broj ljudi, no i to je bilo dovoljno filmskoj industriji da nanjuši zgodnu priču i prigodu za zaradu. Nastao je, tako, 1956. film »Anastasia« s Ingrid Bergman i Yulom Brynnerom u glavnim ulogama. Bergmanica je za ulogu Anastasije dobila drugog od ukupno tri svoja Oskara. Dvije godine nakon smrti Anne Anderson, u SAD je 1986. snimljen i televizijski film: »Anastasia: Annina tajna«, u kojem se okupila relevantna glumačka ekipa: Amy Irving u ulozi Anne Anderson, Omar Sharif, Olivia de Havilland, Elke Sommer, Edward Fox, Rex Harrison i drugi. Film je snimljen i prodan u zadnji trenutak, jer je tehnologija 20. stoljeća definitivno bacila priču Anne Anderson u blato laži. Naime, DNA analizom nakon njezine smrti, utvrđeno je da ona ni u kom slučaju nije mogla biti — Anastasia.

Negdje otprilike nakon tragične sudbine ruske carske obitelji Romanov, dolazila su vremena u 20. stoljeću kada su sve manje stradale krunjene glave, jer je i kraljevina i carevina bilo sve manje.

Hrvatima je 20. stoljeće donijelo atentat na Stjepana Radića. Usred Narodne skupštine u Beogradu 20. lipnja 1928. karađorđevićevski dvorski agent i poslanik srpske Radikalne stranke Puniša Račić hicima iz revolvera ubija Pavla Radića i Đuru Basaričeka, ranjava Stjepana Radića, Ivana Pernara i Ivana Grandžu.

»Strahovito krvoproliće u Narodnoj skupštini« — naslov je posebnog izdanja zagrebačkih »Novosti« 20. lipnja 1928.

»Danas prije podne došlo je do gužve u skupštini« — piše u tekstu. »Puniša Račić stao je na desnu govornicu uzbuđen, izvadio je revolver i počeo pucati. Ispalio je pet hitaca u pravcu Radićevaca. Pavle Radić je jednim hicem pogodjen u lijevu stranu kraj srca. Ovoga časa umire. Basariček, koji je stajao pred stenografskim stolom, u momentu kad je htio da spriječi Račića da puca, pogodjen je sa dva hica, jednim u ledja, jednim u vrat. Teško je ranjen. Stjepan Radić jednim revolverskim metkom pogodjen je u trbuh. Uspio je da izadje na hodnik i tu je pao.

Prenesen je u seljački klub. Dr. Pernar je teško ranjen u lijevu stranu prsiju. Ivan Grandža u lijevu ruku. Prebijena mu je kost. Ogromno uzbuđenje i panika u dvorani« — pisale su zagrebačke »Novosti« o događaju koji je izazvao demonstracije u Zagrebu. Policija ubija petoro ljudi, 50–oro ranjava.

Od posljedica ranjavanja Stjepan Radić je umro u Zagrebu 8. kolovoza 1928. Njegov sprovod 13. kolovoza bio je poticaj još većem otporu beogradskom hegemonizmu. Na kraju, kralj Aleksandar 6. siječnja 1929. ukida Ustav, raspušta Skupštinu, zabranjuje političke stranke i uvodi diktaturu.

Stjepan Radić dio je dugoga niza hrvatskih političara u 20. stoljeću sa zatvorskim iskustvom, sve do Tuđmana i Gotovca. Hrvatskoj kolektivnoj svijesti 20. stoljeća Radić je ostavio poruku: »Ne srljajte kao guske u magli!«. Izgovorio je tu rečenicu 24. studenoga 1918. godine na zasjedanju Narodnog vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba, na kojem su se sukobila dva stajališta oko ujedinjenja slavenskih područja ostalih nakon raspada Austro–Ugarske s Kraljevinom Srbijom. Ono radićevsko o tome da se prethodno trebaju utvrditi

uvjeti i konfederalno–federalna jamstva oko ujedinjenja, te ono Svetozara Pribičevića o hitnom ujedinjenju, Pribičevića koji je u srpnju 1918. najavio svoj stav riječima: »Između Hrvata i Srba ne može biti sloge, nego samo jedinstva.«

»Gospodo« — rekao je na zasjedanju Narodnog vijeća Stjepan Radić — »Još nije prekasno! Ne srljajte kao guske u maglu! Ne zaključujte jedinstvene vlade s Kraljevinom Srbijom već zato, jer, eto u ime Kraljevine Srbije nema tu nikoga, ništa, osim taj jedan brzojav, a i taj predstavlja sasvim nešto drugo nego vi. Nemojte tako postupati da se bude moralo danas–sutra kazati, da ste i vi Slovenci i vi Srbi Vojvođani i Bosanci, i vi naši Hrvati Dalmatinci, a nadasve vi naši domaći hrvatski Srbi, da ste se svi skupili danas ovamo samo zato da izvršite jedno urotničko djelo protiv naroda, napose protiv Hrvatske i protiv Hrvata. Dajte uvidite barem to da je ova stvar tako važna i tako sudbonosna da treba sazvati čitavo Narodno vijeće, a, naravski, i Hrvatski sabor.«

Zar ne odišu ove Radićeve riječi onom Vojnovićevskom atmosferom iz prvoga dijela »Trilogije« kada Orsat Veliki dubrovačkoga Kneza uvjerava da još nije kasno da zaustavi spuštanje gradskoga mosta za ulazak Franćeza u Grad.

»Još mu možemo prikovat verige na naše svete mire, još možemo umrijeti svi složni, svi slobodni...« — kaže Orsat u tekstu koji je Vojnović napisao početkom stoljeća. »Još nije prekasno! Ne srljajte kao guske u maglu!« — kaže Radić u životu, dvadesetak godine poslije nastanka Vojnovićeve drame.

Rečenice koje iskazuju počast Ivu Vojnoviću piscu koji je znao, i Stjepanu Radiću političaru koji je iskreno želio...

»Bože, svih će nas poubijati« — tim se riječima sjećao teksaški guverner John B. Connally najpoznatijeg atentata u svijetu 20. stoljeća, onoga 22. studenog 1963. kada je u Dallasu ubijen američki predsjednik John Kennedy. I guverner Connally, koji se vozio u istom automobilu kao i Kennedy, a s njima i Kennedyjeva supruga Jacqueline Bouvier Kennedy, bio je teško ranjen. Pucnji na Kennedyja bili su samo početak nikada do kraja razjašnjenih događaja. Kao osumnjičen za atentat uhićen je Lee Harvey Oswald. Dva dana kasnije, dok su ga sprovodili u dalaski zatvor, Oswalda je hicima iz pištolja ubio vlasnik noćnog kluba Jack Ruby, navodno ogorčen zbog predsjednikova ubojstva. Iako je morao biti vraški brz da bi iz puške ispucao sve one metke u toliko kratkom vremenu, a meci opet trebali čudesno vrludati da bi pogodili sve ono što su pogodili, od strane službene američke državne komisije Lee Harvey Oswald bio je proglašen jedinim atentatorom. Sa svoje strane, Jack Ruby nije proživio previše godina da bi došao u napast da otvori dušu. Umro je u zatvoru, kako je objavljeno, 1967. od ugruška krvi, u kombinaciji s posljedicama raka.

Bilo kako bilo, atentat na Johna Kennedyja dio je dugoga niza »prokletstava Kennedyjevih«, obitelji koja je uvijek imala moć i novac, ali ne i sreću. Stariji brat predsjednika Kennedya Joe poginuo je u Drugom svjetskom ratu. Drugi brat Bobby ubijen je u atentatu 8. lipnja 1968. tijekom predizborne kampanje za američkoga predsjednika. Trećemu bratu Edwardu put do predsjednika Sjedinjenih Američkih Država zauvijek je prekinula jedna prometna nesreća, kada je u noćnim satima u srpnju 1969. Kennedyjev automobil upao s jednog lokalnog mosta u rijeku. U vozilu se utopila 28–godišnja Edwardova tajnica Mary Joe Kopechne, dok je Kennedy uspio isplivati, ali i neko vrijeme nestati s mjesta nesreće. Duga serija Kennedyjevih tragedija za sada je zaključena smrću sina pokojnog predsjednika, kada se 16. srpnja 1999. u more srušio zrakoplov kojim je pilotirao sam Kennedy junior, John John, kako su ga zvali još od vremena kada su njegove fotografije s očeva sprovoda, tada trogodišnjega dječaka, obišle svijet.

Povijest 20. stoljeća prepuna je političkih ubojstava i atentata. Tako je Staljin, koji je malo kome opraštao, 1940. napokon došao glave svom političkom protivniku i veteranu Oktobarske revolucije Lavu Trockom, koji se od Staljinove moćne ruke u emigraciji skrivao punih 12 godina. Kobeov ubojica, Španjolac Ramon Mercader, na kraju je ipak uspio Trockome cepinom rascopati glavu u Meksiku, gdje se ovaj neuspješno pokušao sakriti. Mercader je umro 1978. godine na Kubi i pokopan je na moskovskom groblju velikana Kuntševo. Prethodno je bio proglašen herojem Sovjetskog Saveza. NKVD, odnosno KGB, kako je sovjetska tajna služba preimenovana nakon Drugog svjetskog rata, dugo pamti zasluge svih agenata. Zanimljiva je i priča o cepinu kojim je Trocki ubijen. Naime, ubojičino je oruđe netragom nestalo i tek nakon 65 godina, 2005, otkriveno je da je cepin ukrao jedan agent meksičke tajne službe — za uspomenu.

Godine 1948. dogodilo se sumnjivo samoubojstvo čehoslovačkoga ministra vanjskih poslova Jana Masaryka. I tu je ruska KBG–ovska ruka malo pripomogla »samoubojstvu« čovjeka koji nije vjerovao u blagodati socijalizma. Iste je godine ubijen i tvorac indijske nazavisnosti Mahatma Gandhi, nositelj plemenite ideje nenasilja. Iako je oslobođenje od britanskoga kolonijalnog imeprija uspjela ostvariti vođena tom idejom, Indija je sve do danas ostala zemlja nasilnog rješavanja stvari. Osjetila je to najbolje obitelj Jawaharlala Nehrua, prvoga indijskoga premijera nakon ostvarenja nezavisnosti, koja je bila zle kobi, slično Kennedyjevima. Jawaharlalovu kćer Indiru Gandhi (prezime je dobila udajom i nije rodbinski vezana s Mahatmom), tada predsjednicu indijske vlade, ustrijelili su 1984. dvojica njezinih tjelohranitelja. Njezin nepredvidivi mlađi sin Sanjay poginuo je pilotirajući 1980. godine. Dvije godine stariji sin Rajiv postao je nakon majčina ubojstva indijski premijer. No, i njega je stigla slična sudbina. Godine 1989. u smrt ga je odveo bombaš samoubojica. Tako je samo djed Jawaharlal dočekao prirodnu smrt 1964. u 75. godini života. Bit će da su ga druženja i prijateljstvo s Brozom, s kojim je 1960. inicirao tzv. Pokret nesvrstanosti, poučila i umijeću preživljavanja. Jer, priznaju to i njegovi protivnici, lukavi je Zagorec Josip Broz i u tome bio meštar. No, i pored svih tragičnih događaja, obitelj Nehru/Gandhi ne da se ni dan danas. Rajivova udovica Sonia, Talijanka rođenjem, djevojačkog prezimena Maino, danas je predsjednica indijskog Nacionalnog kongresa i jedna od najutjecajnijih i najmoćnijih indijskih političarki.

U koju god godinu zavirite, naslinih smrti ljudi s imenom u 20. stoljeću bilo je bezbroj, bez obzira na to koji svjetonazorski predznak nosili. Tako je godine 1965. ubijen ratoborni američki crnački vođa Malcolm X, a 1968. i mirotvorni američki borac za crnačka građanska prava, nobelovac Martin Luther King. Saudijski kralj Faisal ubijen je 1975, a 1978. Crvene brigade ubile su talijanskog političara i bivšeg premijera Alda Mora. 13. svibnja 1981. dogodio se srećom neuspješan atentat na papu Ivana Pavla II, u prosincu 1995. ubijen je izraelski premijer Yitzhak Rabin.

Ponekad su atentati najbolje govorili o zemlji u kojoj su izvedeni. Egipatskog predsjednika Anwara El Sadata ubili su 1981. vojnici koji su sudjelovali u vojnoj paradi koju je gledao iz počasne lože. Švedski premijer Olaf Palme ubijen je 1986. na ulici, dok je sa suprugom iz kina išao kući bez pratnje.

Od državnika i političara u 20. stoljeću sigurno su najviše atentata izbjegli Yaser Arafat i Fidel Castro. Arafat je umro prirodnom smrću, a Castro i dalje prkosi vječnosti, zavodeći je još uvijek višesatnim govorima svome napaćenom narodu. Pedantni kroničari zabilježili su da je uspio preživjeti čak 637 atentata. Pričao mi je brat da je u vremenima dok je plovio na trgovačkim brodovima često bio u prilici da u blizini Kube, za vrijeme noćnih dežurstava na komandnome mostu, čuje kako službeni spiker prekida program kubanskoga državnog radija riječima: »Ahora habla para todo el pueblo jefe spiritual de la Cuba libre. Viva Cuba, viva la Revolución!«. Fidel se probudio i odlučio svom narodu podariti još jedan vatreni govor. Bratova bi višesatna noćna gvardija završila, a Castro bi još pičio svoj govor, kao da je tek na početku. Tko zna do kada.

Yaser i Fidel su toliko puta izbjegli smrt da se gotovo mogu mjeriti s Mirkom i Slavkom iz onog stupidnog jugostripa s tekstom:

»Pazi metak, Mirko!«

»Hvala, Slavko!«

Dokaz više da je 20. stoljeće i najnevjerojatnije stvari učinilo — mogućim...

Budi se Istok i Zapad

»Ovdje Washington, glas Amerike. Govori Grga Zlatoper« — svakodnevni je ritual bio moje pokojne none Luce da na starom Telefunkenu pronađe vijesti »Glasa Amerike«. Tako mi je glas Grge Zlatopera neraskidivo vezan s upomenama iz djetinjstva, usporediv možda jedino s glasom onog vječnog spikera beogradskih »Filmskih novosti«. Jer, filmski je žurnal redovito trebalo odgledati prije igranoga filma u ljetnom kinu moga djetinjstva — u »Slavici«. U to smo kino, mi djeca iz susjedstva, imali stalan besplatan ulaz. Ako nas ne bi pustili kroz vrata, zid oko kina bio je lagana prepreka.

Jedan stariji moj prijatelj iz djetinjstva ima posebna sjećanja na Grgu Zlatopera. Dok bi mu otac i dundo slušali »Glas Amerike«, on je morao držati žicu u ruci i — izigravati antenu. Kada bi mu dosadilo i zasvrbjele ga noge, počeo bi se vrpoljiti, što bi redovito izazivalo buru negodovanja pozornih slušatelja »Glasa Amerike«: »Mali, ne miči se s tom žicom!«

»Glas Amerike«, utemeljen kao radiomreža američke vlade, počeo je program emitirati 24. veljače 1942, i to na njemačkom. Prvobitno je, dakle, program »Glasa Amerike« bio namijenjen razobličavanju laži nacističke propagande među njemačkim narodom. No, do kraja Drugoga svjetskoga rata »Voice Of America« emitirao je ukupno 4200 emisija tjedno na 40 jezika.

A emitiranje radijskih programa namijenjenih inozemnim slušateljima započeli su zapravo oni koji su poslije najviše strepili od radiostanica kao što su »Glas Amerike« ili »Radio slobodne Europe«. Naime, s propagandnim radijskim programima na stranim jezicima prva je krenula Sovjetska Rusija 1920. godine. Prihvatile su to pomalo i druge zemlje, pa je do 1939. godine već petnaestak zemalja imalo takve programe za inozemstvo, uz one najveće, također i države kao što su Albanija, ili Vatikan, koji i danas emitira program na 40–ak jezika, a započeo je emitiranje 1931. riječima pape Pija XI. izgovorenim na latinskom, u kojima Sveti Otac izražava zahvalnost Marconijevom aparatu.

Zanimljivo, iako je u mnogim drugim stvarima Vatikan nepokolebljivi branič tradicije, pokazao se iznimno otvoren novim medijima. Već od ranih šezdesetih RAI je prenosio nedjeljne mise iz Vatikana. Kada je moja obitelj uspjela kupiti televizor, a bilo je to još u onim vremenima dok se u Dubrovniku nije mogao pratiti naš nego samo talijanski program, nonina stara služavka, svojevrsni član obitelji, Mare Bokun iz sela Trnovice u zaleđu Dubrovačkog primorja, pala je na koljena ispred TV aparata ugledavši papu Ivana XXIII. Ništa je nije moglo uvjeriti da ustane. Pa ne može, valjda, ispred Pape biti na nogama. Nije pomogao ni prijevod upozorenja talijanske spikerice, koji je redovito čitan prije svakoga televizijskog prijenosa svete mise: »Questa messa non e valida«, kojim se htjelo reći da gledanje mise na televiziji ne može zamijeniti nedjeljni odlazak na euharistiju u mjesnu crkvu.

Papa Ivan XXIII. potaknuo je Drugi vatikanski koncil, koji je na pojavnoj ravni okrenuo svećenike svojim vjernicima i uveo, umjesto latinskoga, narodni jezik u služenje svete mise. A jedan drugi papa, onaj poljskoga podrijetla — Karol Wojtyla, papa Ivan Pavao II, koji je Vatikan uveo u 21. stoljeće, itekako se znao koristiti moćnim elektronskim medijima. Čak je i njegova smrt 2005. godine bila pretvorena u izravni televizijski prijenos.

Moći elektronskih medija, naravno, uvijek su rado koristili političari. Radijski programi na stranim jezicima pravi su procvat doživjeli u godinama hladnoga rata, kada su države s jedne i druge strane željezne zavjese isijavale jedna prema drugoj sate i sate poruka s poukama.

A kada se pojavila televizija, političari suprotstavljenih blokova hvalili su se jedni drugima tehnološkim televizijskim dostignućima poput male djece. Ostao je tako kamerom zabilježen čudesan dijalog koji su 25. srpnja 1959. godine na otvorenju američke nacionalne izložbe u Moskvi vodili Richard Nixon, tada potpredsjednik SAD–a, i sovjetski vođa Nikita Sergejevič Hruščov.

Nixon je želio impresionirati Hruščova američkim televizorima u boji. »Ima područja na kojima ste vi ispored nas« — rekao je, »na primjer u raketama za istraživanje svemira. Ali ima i područja na kojima smo mi ispored vas, primjerice u televizorima u boji«.

»Ne, ne, ne« — skočio je spremno Hruščov, »prestigli smo vas u raketama, prestići ćemo vas i u televizorima u boji«.

»Samo malo« — suprotstavio se Nixon, »pričekajte dok vidite sliku«...

U vrijeme kada su vodili ovaj dječji dijalog, Nixon je imao 46, a Hruščov 65 godina!

Nije stoga čudno što se blokovima rascijepljeni svijet 20. stoljeća ponegdje, kao u Njemačkoj, i fizički odvojio zidom. Istok je bodljikavom žicom čuvao svoju Veliku Ideju, koja je još i dobro zvučala u teoriji, dok se ne bi počela prelamati u životima običnih ljudi. Tada su već stvari postajale škakljive, pa je trebalo i zidom spriječiti da se ne dogodi, kao u onom poznatom vicu, da zadnji koji izađe — ugasi svjetlo. U gotovo tri desetljeća postojanja Berlinskoga zida, često i na načine koje je teško i zamisliti, a kamoli ostvariti, iz Istočnoga je u Zapadni Berlin pobjeglo oko 5 tisuća ljudi. Priče o tim čudesno zamišljenim bijegovima bile bi još i zabavno štivo, da nije činjenice da je 5 tisuća ljudi uhićeno prilikom pokušaju bijega iz Istočnoga Berlina, a 191 bjegunac izgubio je glavu u pokušaju prelaska zida.

Blokovskom podijelom svijeta, i Zapad je dobio svoju Baba Rogu, dežurnoga Krampusa u kojeg se uvijek mogao uprijeti gnijevni prst. U Sjedinjenim Američkim Državama, vrijeme najveće histerije straha od komunizma rezultiralo je jednom blažom modificiranom inačicom, razdobljem takozvanoga »makartizma«. Američki senator Joseph McCarthy krenuo je u razotkrivanje komunističke infiltracije u svim porama američkoga života.

Vodeći kongresni Odbor za neameričke djelatnosti, McCarthy je za komunizam optužio mnoge umjetnike i intelektualce. Nazvano je to razdoblje i »lovom na vještice«. Hollywood je bio u strahu od crnih lista, koje su značile gubitak posla, pa čak i odlazak iz Amerike. Veliki Charlie Chaplin, primjerice, ogorčen optužbama, emigrirao je iz Sjedinjenih Država u Švicarsku 1952. i punih 20 godina nije se više vratio u Ameriku, sve do 1972. kada je ipak došao preuzeti počasno priznanje američke Filmske akademije.

Vremena američke antikomunističke histerije donijela su i smrtnu kaznu Juliusu i Ethel Rosenberg, bračnom paru optuženom za odavanje tajne američke atomske bombe. Osuđeni su u ožujku 1951, a kazna je, unatoč prosvjedima, izvršena 1953.

A senator Joseph McCarthy godine je 1954. preračunao svoje snage kada je podršku komunizmu počeo istraživati i u američkoj vojsci. To je potaknulo i samoga američkog predsjednika, inače pobjedonosnoga generala iz Drugoga svjetskog rata Dwighta Eisenhowera da reagira. Senator je bio prisiljen na povlačenje i tako olovno vrijeme američkoga makartizma prestaje 1954. McCarthy umire 1957.

Mnogi su skloni tvrditi da su preokret u američkom javnom mnijenju oko istraga senatora McCarthyja donijeli televizijski prijenosi dugog, 36–dnevnog ispitivanja vojnih lica optuženih za komunizam. Američka je javnost tada mogla vidjeti svu bezobzirnost njegovih optužbi, praćenih nekontroliranim uzvicima: »Vi ste sramota za uniformu!«

McCarthy je tako osjetio snagu medija 20. stoljeća — televizije, jednako kao što je televizijin stariji brat radio svoje blistave trenutke u Americi doživio nekih dvadesetak godina prije, 30. listopada 1938. kada je jedan mladac, tada 23–ogodišnji Orson Welles, izazvao paniku radioemisijom »Rat svjetova«, rađenom prema romanu Herberta Georga Wellsa. Iako je bila jasno najavljena kao fikcija, Orson Wellesova emisija o iskrcavanju osvajačke armije Marsovaca u mjestu Princeton, u New Jerseyu, izazvala je pravu paniku među slušateljima. Ubrzo su Marsovce vidjeli diljem Amerike...

Iza željezne zavjese, međutim, ovakve emisije nisu mogle rezultirati sličnim uzbuđenjima. Tu se odnos prema medijima, naime, razvio u suptilnu vještinu čitanja — između redova, odgonetanja pravoga stanja stvari iz onoga što je uspjelo biti javno objavljeno, a ne vjerovanja u ono što je napisano ili izgovoreno. Kaže u vicu Napoleon Staljinu kada su se sreli na nebu: »Da sam ja imao takvu štampu kao ti, bio bih pobjednik kod Waterlooa«.

Svijet je 20. stoljeća, dakle, gotovo za cijelo vrijeme njegova trajanja bio naučio živjeti u dva suprotstavljena bloka. Gotovo bi se moglo reći da je time bio uspostavljen režim savršene ravnoteže, koji je odgovarao i jednoj i drugoj strani, i onoj koja je sebe nazivala »slobodnim svijetom«, i onoj koja je nesmetano mogla vladati ljudima s one strane granice, tamo gdje je »carstvo zla«, kako je glumac holivudske B–produkcije, američki predsjednik Ronald Reagan, u stilu Lucasovih »Ratova zvijezda«, znao nazivati istočne zemlje.

Zlo sa carstvom zla krenulo je, međutim, onoga trenutka kada su narodi s tih istočnih strana osjetili da se mogu dignuti protiv »obraza od mojemuča, od papagala, od žvirata, od barbaćepa; ljudi s nogami od čaplje, stasa od žabe; fece od ljuckoga naroda«. I tada je amorfna masa istočnoga svijeta počela dobivati imena, počeli su se javljati narodi poput Čečenaca, Azerbajdžanaca, Kazaha, Moldavaca, Tadžika, Kirgiza i drugih iz onoga dijela svijeta 20. stoljeća koji su na Zapadu u kolokvijalnom govoru jednostavno nazivali — Rusijom.

Fitilj je upalio dolazak na vlast čovjeka koji je imao suprugu Raisu Maksimovu, koja se voljela lijepo odijevati i nije uopće sličila »babušakama« nekadašnjih sovjetskih lidera–mumija. Bio je to Mihail Sergejevič Gorbačov, izabran 11. ožujka 1985. za generalnog sekretara CK KPSS–a. Njegovu »perestrojku« i »glasnost« ljudi su osjetili kao dragocjeni trenutak slabosti do tada čvrstog sustava koji se ne smije propustiti. Pod naletom masa, simbolično i faktično krajem 1989, srušen je Berlinski zid.

Toga dana, gledajući na televiziji radost ljudi pri rušenju zida, nisam uspio zadržati suze. Vjerovao sam, traćkom hipijevske duše preostale iz mladosti, da je tim činom 20. stoljeće, moje stoljeće, našlo alkemijsko rješenje za vječni mir. Nisam ni slutio da ću dvije godine kasnije biti sudionik vrtloga novoga rata, u kojem je u krvi nestala zgodna igračka zapadnoga svijeta, Jugoslavija, zemlja koja je pokeraškom Brozovom vještinom desetljećima blefirala adutima, koje zapravo nije imala. U tom ratu, 13. studenoga 1991, u požaru roditeljske kuće u Dubrovniku, pogođene fosfornim projektilima, izgorjela su sva dotadašnja fizička svjedočanstva o tome da sam postojao. Bojeći se da se isto ne dogodi i mome sinu Lukši, za vrijeme jednoga napada na Dubrovnik, u trenucima dok su eksplozije odjekivale na sve strane, počupao sam sve one brojne Lukšine fotografije od rođenja pa nadalje, koje je supruga Željka uredno slagala po albumima. Nosio sam ih danima sa sobom u jednoj torbi, sve dok ih nisam uspio po jednoj povjerljivoj osobi ukrcati na brod da ih odnese u sigurnost Pirana. Tamo su Željka i Lukša provodili prognaničke dane na koje sam ih otjerao, izgledalo je, posljednjim brodom spasa, dan nakon što su nama novinarima iz Zapovjedništva obrane Dubrovnika u povjerenju rekli da će Grad vjerojatno pasti. Lukša tako danas ima fotografije iz svoga djetinjstva, pa i onu koju smo u obitelji u šali nazivali gospar pionir. Naime, Lukša je 1987. bio jedna od posljednjih generacija školaraca koju su već ishlapjelim socijalističkim ritualom primali u pionire. Mater mu je za tu prigodu svezala kravatu oko vrata, da izgleda kao fini gospodin, što je, naravno, pomalo subverzivno djelovalo u kombinaciji s crvenom maramom i titovkom koju su mu nabili na glavu u školi.

Bilo kako bilo, Lukša svoje stare fotke ima, a ja i dan danas od rodbine i prijatelja još skupljam fotografije iz djetinjstva i vremena kada sam prkosno nosio kosu dugu do ramena, iako je (još) bilo onih u Dubrovniku koji su prisilno šišali čupavce poput mene. Taj vakuum fizičkoga traga prošloga života, vjerojatni je razlog zbog kojega sam se uopće upustio u pisanje ovoga teksta.

Paradoksalno, rušenje Berlinskoga zida, taj trenutak najvećeg trijumfa slobodnoga svijeta u 20. stoljeću, konačni slom »carstva zla«, razotkrio je i sve slabosti toga istoga svijeta. S istočne strane nahrupilo je sve ono što je bilo stisnuto u desetljećima komunizma, a na zapadnoj strani na vidjelo je izašla sva uspavanost sustava koji je jednako dugo mogao sve svoje stvarne, ali i lažne prednosti, uspoređivati sa »carstvom zla« tamo preko. Pa kada se to »carstvo zla« raspalo, zapadni je svijet ostao zbunjen ratovima kojih ne bi trebali biti, nacionalizmima koji bi trebali biti stvar prošlosti, krizama koje se dogovorima ne mogu razriješiti. Rekao bi Hamlet: »Razglavio se svijet«.

Pjevalo je 20. stoljeće i »Ustajte prezreni na svijetu« u »Internacionali« i »Bude se istok i zapad«, pjevalo je i hipijevske love&peace pjesme, pjevao je

i Lennon svoju »Imagine«, ali na kraju, 20. stoljeće ipak nije uspjelo — promijeniti svijet.

»Ak’ nemremo promijeniti svijet« — znao je reći pokojni hrvatski filozof Vanja Sutlić — »promijenimo — birtiju!«

Stari je lisac i s tom naizgled bezazlenom betulaškom doskočicom imao pravo. Dvadeseti je vijek samo promijenio birc i zakoračio u krčmu 21. stoljeća.