Uz Lujizianu

Rudolf Strohal: Uz Lujzinsku cestu; Spectrum, Delnice, 2005.

Godine 1935. pojavila se u Zagrebu troškom samoga autora Rudolfa Strohala (1856–1936) knjiga Uz Lujzinsku cestu. Ista je ta knjiga pretiskana u Rijeci 1993. godine te ponovno u Delnicama 2005. Novo je izdanje objelodanio spomenuti delnički nakladnik, s time da je dodan sadržajan i poticajan »Proslov« Nikice Stražičića. Svakako Rudolf Strohal nije bio sasvim obična i svakodnevna pojava našega filološkog, prosvjetnog, znanstvenog i uopće javnog života, pa ćemo relativno rijetku činjenicu pojave već trećeg izdanja jedne knjige iskoristiti za sažeto razmišljanje o značajkama njegova rada, netipična i osebujna. Pogledajmo najprije što u povodu knjige Uz Lujzinsku cestu u svoj Dnevnik (Zagreb, 1994, str. 233) 19. kolovoza 1935. zapisuje Blaž Jurišić: »Prije podne u Matici govorili sa mnom: dr. Mile Starčević, pa Tomislav Prpić, Rudolf Strohal i Ivo Kozarčanin. Strohal stavlja ponudu: Njegova knjiga Uz Lujzinsku cestu, koje je rukopis bio i kod Matice, složena je u Tipografiji. Dr. Ante Cividini je rekao, da će štampati na svoj trošak i da će mu kao autoru platiti honorar od 30 din. po štampanoj strani. Međutim on je kod Tipografije štampao svoju Pedagogiju i svoj Gorski kotar, i nije tiskari ništa platio. Načinio kod Tipografije dug od 50–60.000 din., pa sad tiskara ne će da štampa Strohalovu knjigu i time poveća dug Cividinijev, koji je neutjeriv. Strohal kaže, da ga je gđa Cividinijeva usmeno napala, zašto je dao njezinu mužu tu knjigu, da ga uvaljuje u nove dugove. Strohal s Cividinijem nema nikakva pisanog ugovora, a nema ga ni Cividini s Tipografijom. Budući da bi Tipografija vrlo jeftino štampala knjigu (niti 10.000 din.), bila bi zgoda za Maticu, da izda jednu knjigu bez velikih troškova. Knjiga ima 8˝ araka. Za sebe ne traži autorskoga honorara; ako Matica hoće da mu što dade, dobro, ako ne, ne traži ništa, glavno mu je, da knjiga izađe.

Rekao sam mu, da o tome treba govoriti s predsjednikom, onda ima da odluči odbor, koji se još ovaj mjesec, a ni do polovine idućega ne će sastajati.« Ubrzo nakon toga, u ožujku 1936, Strohal je bio mrtav. Sjećanja na Rudolfa Strohala iz 1908. kad je Strohal bio ravnatelj gimnazije u Karlovcu (upravo u Rakovcu) iznio je u Doživljajima (Zagreb, 1996, str. 241–242) političar Ante Pavelić, koji ga ocrtava kao najboljeg ravnatelja u Hrvatskoj.

Ponajprije valja reći da u raznovrsnim znanstvenim prilozima često nailazimo na Strohalovo ime, približno onako kako to sam predmet iziskuje. Dijalektolozi, recimo, u načelu redovito citiraju njegove brojne rasprave o raznim govorima ili o dijalekatnim značajkama u prošlosti. Pritom se pokazalo očitim da u tom radu ima mnogo različitih slabosti, ali se ipak ne može reći kako bi bili bez značenja i vrijednosti. Najviše je negativnih reakcija izazivalo Strohalovo mišljenje o tom kako su u srednjem vijeku Hrvati općenito bili čakavci. O tom njegovu sudu nepovoljno su se izrazili mnogi, pozitivno rijetki, iako nisu baš osamljena upravo razmišljanja u skladu sa Strohalovim naukom. Učenjaci 19. stoljeća nerijetko su pretjerano vjerovali u pisane spomenike, a Strohal je u tom smislu bio vrlo izrazit primjer. Međutim, dok su drugi često posve zanemarivali dijalekatne podatke, Strohal je također tom području posvetio golemu pozornost; proučavao je suvremeno dijalekatsko stanje (Krk, Rijeka, razna goranska mjesta, ogulinsko i karlovačko područje, opća hrvatska dijalekatna situacija), ali je očuvao neobičnu vjeru u relevantnost jezika spomenika pri zaključivanju o jezičnoj stvarnosti određenih terena u prošlosti. U svemu se može zaključiti kako su uz kritički pristup njegova djela ipak nenadoknadivi prilozi. Naravno, veća pouzdanost Strohalovih priloga u doba dok je još dobro čuvana jezična autohtonost bila bi dragocjena, no tu se danas svakako ništa ne može popraviti, jedino iz Strohalovih radova valja izvući sve što je moguće.

Istraživanje glagoljske problematike važno je područje Strohalova rada, kako se npr. iz rada Eduarda Hercigonje (Nad iskonom hrvatske knjige, Liber, Zagreb, 1983) jasno vidi. Ono također — s obzirom na čestu neargumentiranost, nesustavnost ili neakribičnost — izaziva opravdane kritike, ali je i donekle zapostavljeno, jer nije samo popularizatorsko, budući da sadrži i znatnih vrijednosti i dragocjenih lucidnosti.

U nizu mjesta Strohal je prikupljao i folkloristička djela, skupljao ih i raspravljao o toj problematici. Taj je rad također moguće kritizirati, no ostaje činjenica kako je on opravdano pobuđivao znanstvenu pozornost. Zanimljivo je npr. spomenuti da je Maja Bošković–Stulli posebno analizirala pripovijetke što ih je Strohal prikupio u Rijeci (Jadranski zbornik, 1, 1956), dok se Alojz Crnić pozabavio raščlanjivanjem pripovijedaka što ih je Strohal skupio u Gorskom kotaru (Gorski kotar, Delnice, 1981). I inače književni povjesničari mnogi podatak mogu zahvaliti baš Strohalu, ponajprije kao proučavatelju glagoljske književnosti. U doista opsežnu djelovanju vrijedno je spomenuti također slovnički rad, iako je on slabije utemeljen od ostala njegova djelovanja. Ipak se pokazuje nedvojbenim da je Strohal bio ustrajan i marljiv radnik te izraziti polemički duh. Relativno se najmanje spominju njegovi beletristički prilozi, ali to je posvema opravdano, jer je kao književnik bio sasvim nenadaren. Ipak se mora reći da o Strohalu kao književniku pišu i Tomislav Majetić (Zbornik Historijskog arhiva u Karlovcu, 2, 1970) i Alojz Crnić (Gorski kotar, Delnice, 1981), a svoje je uspomene o njem iznio i istaknuti pisac Stjepan Mihalić (Svjetlo, 1, 28. X. 1965). Strohalova knjiga o Karlovcu (Grad Karlovac opisan i orisan, Karlovac, 1906) toliko je cijenjena da je i došlo do novoga izdanja (Karlovac, 1992), i dobrodošlog i opravdanog, a slično se može zaključiti i o knjizi Uz Lujzinsku cestu. Tomislav Majetić napisao je ovako: »Iako nije ušao u red hrvatskih i jugoslavenskih naučnih veličina, za Karlovac je bio velik i značajan« (ibidem, str. 259). Ta je ocjena točna, a vrijedi za još poneko područje ili grad. Može se, dakle, zaključiti kako je bio autor opsežna opusa, zaslužan djelatnik, ali ipak bez djela izuzetne vrijednosti. Bio je i dopisnim članom JAZU od 1901, i to svakako jedan od najosporavanijih.

Strohalova kronika Uz Lujzinsku cestu nazvana je svaštarskom i čitkom (Alojz Crnić), a baš te odredbe točno pogađaju bit, kombinaciju sjećanja i povijesnih istraživanja, monotone dokumentarnosti i stilskih osvježenja. Drugo izdanje iz 1993. nije bilo pretisak (kao što je treće) a imalo je i ozbiljnih slabosti, npr. ispuštanje numeracije pojedinih dijelova knjige. To je šteta vidljiva kod primjera kad se kaže da se o dijalektu stativskom već govorilo u članku 16, a u tom su izdanju ti članci bez brojčanih oznaka. Korisno bi bilo i dodavanje bilježaka uz tekst s popravcima i objašnjenjima, ali toga nema ni u 2. ni u 3. izdanju knjige. U Strohalovu djelu bilo bi moguće dodati puno novih spoznaja i intervenirati na onim mjestima koje sadrže pogrješke. Neke detalje bilo bi moguće popraviti i u samom tekstu, npr. izmijeniti naziv jednoga istarskog mjesta iz Lupoglava u danas sasvim uobičajeno Lupoglav. Rudolf Strohal obradio je pojedina mjesta uz Lujzinsku cestu od Rijeke do Bosiljeva, ali i druga mjesta uz druge ceste u Gorskom kotaru. Tu on prilično svestrano proučava povijest mjesta, njihovu gospodarsku fizionomiju, crkveni život i značajke podneblja, naseljavanje, jezične značajke itd. Nalazimo i vrijednih dokumenata i primjera jezičnih osobina, no upravo su najzanimljivija autorova osobna sjećanja, posebno kad se radi o danas nepostojećim realitetima. Lako je uočljiv Strohalov emotivni odnos prema rodnoj grudi (rođen je u Lokvama) a i prema znanstvenim temama.

Svakako valja pohvaliti nastojanja delničkog nakladnika i njegovu biblioteku »Goranska baština«. Valja uočiti kako, zahvaljujući novim izdanjima Strohalovih djela, postajemo sve svjesniji njegove neumorne marljivosti i nesvakidašnje plodnosti u radu, vrlo neujednačenu ali ipak važnu i nezamjenjivu. Čini se sigurnim da bi i druga Strohalova djela lako našla put do čitateljske publike, ponajprije njegova izdanja narodnih pripovjedaka.

Josip Lisac