Trnsko, ljubavi moja prva

Trnsko, ljubavi moja prva

Trnsko. Park između četiri zgrade. Peti kat, južna strana. Mama kaže da imamo francuske prozore. To mi zvuči jako otmjeno. Francuski prozori! Svjetlost. Stan je malen, a prozori veliki. Volim gledati kroz njih.

Ljuljačke u parku. Tužna vrba. Neki dečki igraju šah na klupi.

Ja slušam Mjesečevu sonatu bezbroj puta. Na gramofonu. Obično sam zaljubljena. I sjetna. Zaokupljena strastima i knjigama.

Mrzim kad ljudi hodaju preko velikog travnjaka, bacaju smeće ili puštaju glasno narodnjake.

Imam bicikl. Svi se voze na mom biciklu. Skupljam sličice Winnetoua i zaljubljena sam u mladića kojeg ne poznajem, a naravno, ni on mene ne poznaje. Sliči na Rudolfa Nurejeva, barem mi se tako čini. Duplo je stariji. Imam samo dvanaest godina. Volim sanjariti. Moja prijateljica zove se Nataša. Kažu da je prilično bolesna, ali ja u to ne vjerujem. Često odemo na Bundek i tamo se kupamo. Mama nema pojma o tome, kad se vratimo gaćice objesimo na uže i sušimo. Sve izgleda pomalo nestvarno. S Natašom često odlazim u grad. U autobusu pričamo na izmišljenom jeziku koji nazivamo francuskim. Mislimo da zvučimo pametno.

Da, moja zgrada je siva i velika, s lijepim ulazom. Volim svoje stubište. Čisto je, imamo čistačicu. U prizemlju stanuju najznatiželjniji stanari. Uvijek se šuljaju oko vrata, gledaju kroz tražilo. Tepisi su im okovani lancima. Razvila sam teoriju da ljude koji stanuju u potkrovljima ili zadnjim katovima puno manje zanimaju tuđi životi i tračevi od onih koji stanuju u prizemlju. I sad mi se čini da ima nešto u tome.

Katkad dolazi lijep Cigo s medvjedicom koja pleše. Stanari im bacaju novčiće kroz prozor. Tada još nisam bila čula za Fellinija, ali dio Trnskog pronašla sam u njegovim filmovima. Na trećem katu susjedne, oficirske zgrade netko je stavio zvučnike na prozor i pušta emisiju Po vašem izboru.

Na livadi izvan naselja postoji luna–park s autićima i zidom smrti. Zid smrti me plaši, a motorist je za mene biće s drugog planeta. Volim se voziti na vrtuljku. I posjećivati kuću strave. Osjećam slobodu dok se skićem. Tada je vrijeme trajalo, mogao si se dugo veseliti ili žalovati.

Malo sam odrasla. Idem u sedmi razred i to mi je naporno. Najradije bih jedino i isključivo sanjarila. Mama je nervozna. Lijepa sam. Imam crvene usnice i neke nove prijateljice. Družim se s dečkima. Pišem za Plavi vjesnik članke pod pseudonimom. Volim filozofirati o smislu života i sličnim temama. Na peti kat trčim dvije po dvije stepenice. Zaljubljena sam u Zlatka koji me baš ne šljivi. Ipak, poljubili smo se ispod stepenica jednog nebodera — jedva sam doteturala do kuće od silne opijenosti, u cik–caku, preko velikog travnjaka koji sam prije uredno zaobilazila.

Imam prijateljicu Nadu. Mama mi je kupila fotoaparat Smena. Fotografiram Nadu, zatim kuće po Kajzerici, ruže na plotovima. Šnajderica mi je sašila rozo–bijelo odijelo s hlačama koje se šire u trapez. Vječno visim na prozoru, čak sjedim na tankoj ogradi i promatram park. Uopće se ne bojim visine. Slušam bečke valcere i ruske romance. Najviše uživam ležati u sobi na podu i pregledavati Likovnu enciklopediju. Volim Beatlese i Beach Boyse. Imam bijeli plastični kaput.

S Mariom stojim ispod podvožnjaka. Mario je moj prvi dečko. Svira bubnjeve u nekom bendu kojeg nikad nisam vidjela. Slušamo vlak koji prolazi iznad naših glava. Onda šetamo, kiša je prestala padati. Skupljamo kišne gliste koje su izašle na cestu i vraćamo ih u travu. Mama me traži. Predugo sam ostala vani. Mario ima još četvero braće. Zavidim mu. Često se osjećam osamljeno i nezaštićeno. Gledam film Blow–up. Rado se fotografiram u fotoateljeu gospođe Nikić koju zovem Nikićka. Redovno svraćam do nje. Ona tankim kistom retušira negative. Volim ljude koji su spretni s rukama. Postolare, naprimjer.

Družim se s Reneom i Ivčom. Rene i ja se uvijek svađamo, slični smo, tvrdoglavi. Rene ima lijepe zelene pametne oči, vrlo je verbalan. Mentalno me stimulira, ali uvijek želi da bude po njegovom, a ja na to ne pristajem. S Ivčom je mirno i ugodno. Često pričamo u parku pokraj školskog igrališta. Najviše me impresioniraju Botticelli i Tizian. Tada sam najbolje poznavala slikare. Sjećam se da sam sa svim svojim prijateljima vodila sasvim drugačije razgovore od ovih što ih vode današnji klinci. Stalno smo nešto mudrovali, raspravljali o knjigama, gledali dobre filmove u Kinoteci ili Remetincu.

S mamom se sve manje slažem. Nose se košulje na cvjetiće, plesnjaci se održavaju u društvenim prostorijama. Plešemo sentiše u malim betonskim sobama. Čitam Kafku. Čudim se zašto kuće moraju biti sive. Nedostaje mi boje. Odlazim na tečaj crtanja u grad. Skupljam fotografije Merilyn Monroe i Brigitte Bardot.

Suša dolazi po mene s motorom. Često se vozikamo po okolnim selima. Kad izađem iz stana dočeka me kakva igračka, suvenir ili razglednica ispred vrata. On radi u Njemačkoj, ali kad se vrati u Zagreb, u Trnsko — družimo se. Piše lijepa pisma, šalje crteže, pomno bira marke. Zaljubljen je u mene, a ja u njega nisam. Čita Fromma i pravi zabilješke na marginama knjige. Sjedam na motor, vozi me na Kajzericu. Šesti je mjesec, već je toplo, sunčan, blještav dan. Na Kajzerici velik bor, a pod borom — dekica. Kaže Suša:

— Odmorimo se ovdje. Vidiš li nešto čudno?

Siđem s motora, ništa mi nije posebno čudno. Meni su obične stvari bile nerazumljive, teške, čudne... Ići u dućan, razgovarati sa susjedima, pretvarati se da sam dobre volje, razumjeti zašto postoje pravila...

— Ovaj bor je vrlo zanimljiv — kaže Šuša — pogledaj bolje...

I zbilja, u podnožju bora sve puno čokolada, koka–kole, darova, a i na granama vise lutkice, privjesci, sjajne naljepnice. Bila sam vrlo sretna. Suša mi je dugi niz godina bio prijatelj, imao je zlatno srce.

Trnsko zapravo pamtim po prijateljima, svjetlosti i vlakovima koji su prolazili. Često sam šetala po pruzi i sjedila na nasipu. Mahala bih ljudima u vagonima. Voljela sam zvuk kloparanja kotača. Rijetko sam išla u unutrašnjost Trnskog — najdalje do Name. Autobusna veza između Trnskog i grada bila je odlična, znala bih za desetak minuta biti na Kazališnom trgu. Sjećam se da sam jednom s Bracom, također prijateljem iz naselja, u autobusu pjevala crnačke duhovne pjesme. Kondukter baš nije bio oduševljen, ali pridružio nam se i dio putnika pa smo se na kraju svi dobro zabavljali. S Bracom sam gledala Fahrenheit 451, raspravljala o genetici, pomalo politizirala i slušala jazz. Kad bi mama nekamo otputovala, u mojoj sobi se skupljalo oveće društvo i uvijek bismo o nečemu raspravljali. I smijali smo se. Rene bi udarao nogama u pod dok se smijao.

Često sam palila tamjan na plinskoj peći, uživala sam u tom snažnom mirisu. Imala sam mačka Mrvoša. Sever je znao doći u posjet. Bio je vrlo djetinjast i naivan. Nosio je francusku kapicu i mahao rukama. Recitirao pjesme. Zajedno smo pekli svinjske šnicle i zatim ih jeli s feferonima, čitajući Alana Forda, svaki sa svoje strane stola.

S dvadeset godina odselila sam se iz Trnskog, mama je ostala sama. Otišla sam u podstanare, prvo na Srednjake, zatim u Kustošiju. Kad bih je posjećivala srce bi mi zadrhtalo. Ona bi me uvijek slala da pogledam ima li kakve pošte. Obožavala je poštare. I ja obožavam poštare. Stubište je i dalje bilo čisto i uredno i imalo čistačicu. I danas je tako.

Mama je umrla, stan još nisam prodala. Prepun je uspomena i knjiga. Volim doći u Trnsko, odem susjedima na kavu, otvorim goleme prozore, rastjeram golubove, pustim svjetlost u sobe. Svjetlost!

Drveće u parku je naraslo, gotovo da ga mogu dodirnuti. Sviđa mi se posljednji peti kat — kao da je blizu neba.

I to je to! Trnsko, moja prva ljubav.