Trnsko

Trnsko

Sva novozagrebačka naselja južno od Save, nanizana duž današnje Dubrovačke avenije, neupućenu namjerniku izgledaju jednolično te ih vjerojatno doživljava kao sive, dosadne spavaonice među kojima nema veće razlike. Prilozi okupljeni u ovom tematskom okviru nude, međutim, posve drugačiji pogled na jedno od najstarijih prekosavskih naselja. Ako je suditi po njima, iza bezlična naličja socijalističkih građevina bujao je bogat i raznovrstan život, barem kada je o mlađim stanovnicima riječ. Postojale su i razlike između pojedinih prekosavskih naselja, koliko god to autsajderima izgledalo nevjerojatno, a među stanovnicima naselja, barem kada je riječ o onima koji su u naselju odrasli, postojao je razvijen osjećaj kvartovske pripadnosti.

Autore povezuje biografski podatak da su pretežit dio svojega djetinjstva odrastali zajedno s naseljem Trnsko, koje se danas već približilo polustoljetnom postojanju. Autobiografski tekstovi koji slijede prizivaju u sjećanje najranije razdoblje iz povijesti naselja, od samoga nastanka Trnskog u početku 1960–ih do sredine 1970–ih, kada je stasao prvi naraštaj stanovnika odraslih u naselju, a tom naraštaju i naši autori pripadaju.

Tematski blok otvara jedini već objavljeni prilog. Ratko Cvetnić, športski djelatnik i pisac uspješnice s tematikom iz Domovinskog rata, dostojno je »zastupao« naselje Trnsko u tematskom bloku o kvartovima u hrvatskim gradovima koji je nedavno objavio drugi Matičin časopis Hrvatska revija (god. VI, broj 1). Slijedi pomalo opor zapis novinara i publicista Renea Bakalovića o ubrzanom stvaranju identiteta naselja koji uključuje i mračniju stranu, inače čestu sastavnicu velegradskoga načina života. Poetičan zapis književnice Sanje Pilić unosi šarmantan dašak ženskog pisma među prevladavajuće muške teme. Teolog Davorin Peterlin, iako trenutačno zaposlen u Oxfordu, prisjetio se nekih sličica iz najranijih dana Trnskog. Fragmente uspomena na djetinjstvo i mladost u Trnskom uz slike je vezao i Mladen Klemenčić, politički geograf i leksikograf te nekadašnji član uredništva ovoga časopisa.

Slike su važna sastavnica ovoga tematskog bloka. S malobrojnim, ali ilustrativnim primjerima iz obiteljskih fotografskih zbirki autori ne samo da su dokumentirali svoje tekstove nego su dali i poticaj za neki budući cjelovitiji slikopis naselja. Prikupljene slike djelomično su objavljene uz tekst kao izravne ilustracije opisanoga, a preostale su raspoređene u zaseban »foto–album« ovoga tematskog bloka.

U ciklusu titoističkih anegdota jedna se ponavlja u manje–više zadanoj strukturi: pokušat ću je prepričati prema meni najdražem primjeru, čiju cijenu dižu određeni autoriteti iz rudarsko–geološko– naftnoga sektora koji se kunu da je primjer istinit. Dakle, prilikom Titova paradnog posjeta nekom rudniku voditelji iskopa potužili su se da je kvaliteta rude sve slabija, a i da novi probni iskopi ne daju osobite rezultate. Tito je tada, kaže priča, srknuo malo iz svog cigaršpica i nakon značajne stanke izdao stručnjacima sljedeću tehnološko–političku direktivu:

— Drugovi, kopajte duble.

Struktura priče, dakle, nije komplicirana: problem — neuspješno rješavanje — Titova vizija, i na njoj je, osim ovoga anegdotalnoga ciklusa, pola stoljeća bila zasnovana i službena povjesničarska paradigma. Taj hagiografski duh zapuhao je i u jednoj anegdoti iz čije se pjene, kaže priča, pojavio Novi Zagreb. Gradski oci početkom pedesetih zabrinuto su razmatrali smjerove u kojima bi se mogao razvijati Zagreb. Sljeme je bilo visoka i strma prepreka, istočna i zapadna ekstenzija nisu davale suvislo rješenje i tako su se gradski oci vrtjeli na, bumo rekli, sve tri strane svijeta, dok im Titova riječ (problem>cigaršpic>vizija) nije otvorila oči za četvrtu dimenziju grada:

— Drugovi, gradite preko Save.

Na gradilištu novoga grada

No, onaj koji je u prekosavskim maglama, nad strništima sjevernog Turopolja ugledao obrise novoga grada nije bio Maršal, nego jedan od njegovih oficira: Karlovčanin Većeslav Veco Holjevac, u svojim, danas već legendarnim, gradonačelničkim mandatima pedesetih i šezdesetih godina uspio je prebaciti Zagreb preko rijeke. Holjevac je zaslužan za postavljanje stožernih točaka buduće geografije desne obale: za Velesajam, Tonkovićev Most slobode i za Aleju Dubrovnik, transverzalu upisanu unutar luka što ga Sava čini na potezu od Remetinca do Jakuševca uz koju će se — u vrijeme dok se još kitila imenom Borisa Kidriča — prostrijeti parcele novozagrebačkih naselja. Od najstarijega, i najmanjega, Savskoga gaja na zapadu, do Zapruđa i Utrina na istoku.

Moje godište bilo je drugo koje se upisalo u novosagrađenu Osnovnu školu Kreše Rakića. U trećem je razredu drugarica Štefica Bosnić otvorila nastavnu jedinicu »Povijest našega užeg zavičaja« i tada smo saznali da su prvi temelji našega naselja zašalani 1957. godine, u sjeverozapadnome kutu što ga zatvaraju željeznička pruga i Kidričeva aleja. Godinu smo lako zapamtili jer se tada rodila većina našeg razreda pa nam nije bilo teško da u toj podudarnosti pronađemo dublji smisao, kakav se obično traži u povijesnim temama. Ti su prvi stanari vjerojatno još mogli čuti crkvena zvona Klare, cviljenje tramvaja na okretištu kod Savskoga mosta i zveket praznih kanti za mlijeko s kojima su se turopoljski kantari, na kolima ili biciklima, vraćali iz grada. A onda je preko čitavoga područja od Aleje do Podbrežja zaorao nezaustavljivi zamašnjak Napretka i s tišinom je, manje–više, bilo gotovo.

Prvih nekoliko godina stanovali smo doista usred gradilišta. Oko prekopanih prilaza našim haustorima sklapane su i rasklapane barake u kojima su spavali građevinski radnici, grubi, suncem opaljeni muškarci koji su sa svojih skela, goli do pasa, zviždali za djevojkama i koji bi se nedjeljom pijani vraćali sa svojih bosanskih i ličkih vikenda da u ponedjeljak u zoru opet osvanu na skelama. To gradilište, koje se prostiralo hektarima, seleći svoje dizalice i barake od dasaka i katranskih obloga s kraja na kraj Trnskoga, bilo nam je tih sezona savršeno igralište, s gomilama pijeska, drveta i cigle, i s ostatcima malih obiteljskih kuća koje su bile rušene jedna za drugom da naprave mjesta za nove solitere. Naše smo ruševine, idealne za sve igre potjere i skrivanja, obilazili navečer s onim osjećajem slatke jeze koji nam je bio poznat iz školske lektire, iz Kušana, Ferenca Molnára i iz Karla Maya, pisca nad piscima. Danas mi se čini da nam, uz takvu količinu građe, mašta gotovo i nije trebala; trebalo je samo paziti da u našim stubišnim vešerajima uvijek bude dovoljno Plavog radiona. A povremene nezgode, poput pada u neograđenu septičku jamu — što se potpisanom dogodilo u novim hlačama — danas se pamte samo kao dobra priprema za život.

Djetinjstvo u Timpetillu

U takvome krajoliku, koji se mijenjao još brže nego što smo se mijenjali mi sami, u stalnoj potrebi da nekako obilježimo svoj teritorij svakoga smo dana nešto branili i nešto napadali. Ono što je još ujutro bilo ledina do večeri bi već bila jama iz koje će sutra izroniti novi neboder, a naši brežuljci šljunka i pijeska preko noći osvanuli bi na novom mjestu. Svaka nova zgrada donosila bi krdo novih životinjica u kratkim hlačama s kojim je trebalo podijeliti postojeći teritorij i hijerarhiju. Od jutra do tri Trnsko je bilo poput onoga mitskoga Timpetilla, grada bez roditelja: naši su starci bili na poslu, negdje u gradu izgrađivali su socijalizam, pokušavali ovladati cjelinom dohotka i ostalim kardeljevskim štosovima, bake i djedovi ostali su po slavonskim, zagorskim, makedonskim selima, a mi smo bili prepušteni sami sebi i klimavom nadzoru poneke kućne pomoćnice, ili služavke, kako su ih zvali oni manje osjetljivi na novu klasnu situaciju. Osjećaj kolektivnoga posjeda pokušavali smo proširiti na što veći dio teritorija, a istu strast pokazivali smo i prema igračkama s gradilišta: lesonit–ploče prošvercane preko ograde, one koje su se formatom poklapale s veličinom stola za ping–pong, bile su osobita dragocjenost, kao i golovi za mali nogomet sklepani od fosni nabavljenih po istom modelu. Kad se taj običaj samoposluživanja prenio i na robu široke potrošnje (stariji šmekeri posebno su njegovali strast prema mentol–cigaretama i aer–konjaku), inspektor Pintarić iz remetinečke stanice milicije, neka vrsta Clouseaua za maloljetnički kriminal, zaredao je s kućnim posjetima. U to su se doba zametnuli i prvi gangovi, koji će po cijelom gradu pronijeti ime našega kvarta, a čiji će predvodnici, na tiho zadovoljstvo susjedstva, s vremena na vrijeme otputovati za Goli otok.

Vikendom, kad bi gradilište opustjelo i kad bi pod zastavama od svježe opranoga veša (kako to opisuje jedna socijalno osviještena šansona iz toga vremena) oživjeli naši travnjaci, određeni bi se oblici društvenosti počeli zametati i među radno sposobnim stanovništvom. Rijetki sretnici koji su imali aute mogli su na izlet, najčešće u pravcu iz kojeg su došli u Trnsko, ostalima je bilo sasvim dovoljno što ne moraju od šest ujutro ovladavati cjelinom dohotka. Prvi novozagrebački kršćani nedjeljom ujutro okupljali su se u konspiraciji privatnih stanova pretvorenih u kapelice, uvjereni da će Novi Zagreb prije dobiti svoj Coloseum, s pijeskom i lavovima, negoli crkvu. U one proljetne nedjelje, kad bi se prozori širom otvorili prema livadama, započela bi i sezona naših prijepodnevnih radijskih promenada. Umjesto limenih orkestara iz prestižnih zagrebačkih poduzeća, koje su stanovnici Lenucijeva distrikta mogli slušati na povratku iz Katedrale, mi smo imali našu krugovalnu stereofoniju: u siromašnome izboru radiostanica svi su slušali manje–više isto, pa su ledine između zgrada složno odjekivale kajkavskom palatalizacijom zlatnog dečka, našega Šerfe. Ljubim tebe cijelim bićem. Oko ručka, kad se miris pohanca već pobjedonosno raširio stubištima, dinamični glas Ive Tomića ugurao bi se između Shadowsa i Ane Štefok s vijestima o novom posrtaju zagrebačkih modrih. Kroz kuhinjske prozore gledale su nas slike Michaela Landona, Malog Joa iz Bonanze, izrezane nježnom djevojačkom rukom iz časopisa Bravo i nalijepljene na bojlere iznad sudopera. A u radničkim barakama, samo žicom odijeljeni od te idilične zajedničke brije, drijemali su čuvari gradilišta.

Gradnja naselja završena je, manje–više, početkom sedamdesetih, kad su spavaonici pridodane pomoćne prostorije: ambulanta i apoteka, društveni dom, i kad je Trnsko dobilo svoju prvu razglednicu: u prvom planu Nama, u pozadini Jelinekovi neboderi, iznad svega plavo nebo s nekoliko dekorativnih kumulusa. Tada sam se, mislim, prvi put upitao: kako će ta slika ostarjeti, hoće li to mjesto ikada dobiti onu dostojanstvenu patinu, fizičku i simboličku, kakva odlikuje dovršeni dio Zagreba: Gornji i Donji grad.

U nekom imaginarnom bedekeru u kojem bi se turistima umjesto Kamenitih vrata nudilo razgledavanje Trnskoga — a uostalom zašto ovaj tekst ne bi bio uvodno poglavlje — svakako bi trebalo napomenuti da se najljepša panorama Trnskoga, osobito ljeti, otkriva iz vlaka koji se spušta u pravcu Siska. U toj povlaštenoj perspektivi, izdignutoj za visinu pružnoga nasipa koji dijeli Trnsko od Trokuta, pogledu se nameće razrasla bjelogorica iznad koje strše naši neboderi, pomalo nalik na mističnu geometriju aztečkih zigurata kad se najednom pojave usred prašume. I u ne mnogo boljem stanju. Pejsažna arhitektura pojela je i sakrila kasarnska lica i naličja naših četverokatnica i kad danas koji put prespavam u sobi svoga djetinjstva, jutarnji mi se pogled kroz prozor odmah zapetlja u onu čipku od lišća i sunca što ju je još jedan klasik našeg djetinjstva, Edgar Rice Burroughs, nazivao »srednjim katovima džungle«. Zagledan tako u krošnje naše pripitomljene hortikulture, koja je svojom organičkom raskoši sakrila oljuštenu golotinju tipskih nastambi, pitam se hoće li to biti put po kojem će starjeti Trnsko — naime, kao šuma, a ne kao grad — i jesu li njegovi graditelji, kad su prije pola stoljeća pred Holjevcom razmotavali svoje rotuluse, već imali na umu takav razvoj događaja, dostojan jednoga Franka Lloyda Wrighta? Ili su se pozdravljali tajnom lozinkom neimara Novog Zagreba: »Spavaonice radnicima, kolega«? Kako god bilo, Lord Graystoke uspio bi, uz kvalitetniju lijanu oko pasa, već danas proći s kraja na kraj Trnskoga, a da ne dodirne tlo.

Nogomet prvih godina

Ali, vratimo se još malo u prve godine. U pustoši našega djetinjstva i naših ljetnih popodneva nogomet je bio medij koji bi cijelo naselje začas okupio u cjelinu. Igralo se na travnjacima, s kojih nas je tjerao dežurni varču, obično neki histerični vojni penzioner, zastavnik emeritus na biciklu; igralo se na parkingu, na ulici, u prolazima zgrada, i dakako na usijanoj asfaltnoj plohi našega školskog igrališta. Dva protiv dva, deset protiv deset. Krajem šezdesetih, na samom početku ljetnih praznika, onih istih koje su Rusi tako temeljito pokvarili Česima, pojavilo se nešto što nam se činilo kao san: drug Hršak i drug Pantelić, nastavnici tjelesnoga odgoja na našoj školi, organizirali su tijekom ferija ljetna prvenstva Trnskoga u nogometu i još tri–četiri školska sporta, izvukavši iz školskoga depoa gomilu rekvizita, među njima i nekoliko novih balkica, kožnatih bubamara koje su, gotovo sa školskih vrata, ispucali među nas. Naše male olimpijade koje bi trajale sve do početka sljedeće školske godine bile su, usuđujem se to reći, jedan od prvih urbanih fenomena Novoga Zagreba, i popularnost koje su stekle u tih nekoliko sezona (prije nego su druga Hršaka za nagradu premjestili u neki SIZ fizičke kulture) bila je tolika da su je u više navrata komentirale i novine. Okupljali smo se po teritorijalnom i generacijskom načelu: zgrada protiv zgrade, Zagreb–jedan protiv Zagreb–dva, kako smo tko zna zašto prozvali sjeverni i južni dio Trnskoga, četvrti razredi protiv petih i šestih, klinci protiv osmaša. I s prezirom smo promatrali kako Sigećani s mukom pokušavaju sastaviti ekipu. Stariji šmekeri pljunuli bi u prašinu:

— Ovi, jeote, igraju ko trudnice.

Ujutro smo u sjeni zapadnoga ulaza u školu jedva čekali da se pojavi domar i da nas pusti provaliti u spremište, zgrabiti lopte i mreže i s nosnicama punim mirisa jute i mirisa kože potrčati prema golovima na velikom igralištu.

Slučaj iz trinaestice

Jedna figura iz toga vremena otima se stopiti u kolektivni kaleidoskop — stoji po strani i poput nekog Singerova junaka inzistira na pravu na svoj slučaj. Da, što bi se od namrgođenoga mršavoga Pemca moglo i očekivati. Iz obzira prema delikatnosti toga njegova slučaja moramo mu prezime zamijeniti nekim drugim, pa neka po pemečkoj i nogometnoj analogiji bude Panenka.

Ako je, dakle, Panenka uopće imao prijatelja, ne sjećam se da sam bio među njima. Ali to nas nije sprječavalo da dosta vremena provedemo zajedno na travnjaku između naših dviju zgrada. Njemu je trebao partner za cjelodnevne treninge. Zapravo ga ništa drugo nije ni zanimalo osim lopte, a mene je istodobno privlačila i mučila njegova sposobnost da sve što radimo s loptom izvede lakše, preciznije i mekše od mene. Susret sa superiornošću iza koje ne stoji nikakav napor vrlo je traumatičan, ne samo u tim godinama. Činjenica da smo bili vrlo slične građe i visine samo je pojačavala moju vjeru da postoji neki tehnički trik i da ću ga uspjeti prepisati i posvojiti svu vještinu kojom se Panenka producirao u parku između osamnaestice i trinaestice. S tim zasnovom uvijek sam iznova prihvaćao njegove pozive. No, to je bilo tek pola zagonetke: druga polovica pokazala bi se kad bi nam se pridružili ostali. Svaki put kad smo sastavljali ekipu — bez obzira na to je li to čopor radio sam ili smo imali kakvoga superiora iz viših razreda ili je to radio sam drug Hršak — ja sam bio u ekipi, on među rezervama. Svoju malu nedoumicu skromno sam zadržao za sebe, slušajući onaj neponovljivi zvuk lopte koja struže po tvrdoj prašnjavoj ledini sekundu prije nego će mi leći na rist, dok je Panenka, mrk i nestrpljiv, sjedio u travi uz rub igrališta sve do časa dok utakmica ne bi već bila riješena pa bi nam dali znak da se zamijenimo. Nakon jednoga od tih ljetnih festivala, gotovo je cijeloj ekipi, uz pouzdanu preporuku druga Hršaka, stigao poziv da se javi Rudiju Cveku u Dinamovu školu »Hitrec–Kacijan«.

Za nas iz boljih obitelji — a to je u okvirima Trnskoga s prijelaza šezdesetih u sedamdesete značilo da imamo oba roditelja i da ni jedan od njih ne zapije plaću — stadion je bio predaleko i takvu smo avanturu naprosto mogli zaboraviti. Pokazalo se da je stadion bio predaleko i za onu nekolicinu koja je dobila roditeljski blagoslov: kad se uzme u obzir koji su sve izazovi bili na putu od Trnskoga do Maksimira lako je shvatiti zašto su te karijere brzo lipsale ili završavale u nižerazrednim okvirima. Sve osim Panenkine. Jer on je jedini imao tu unutrašnju groznicu samodokazivanja kojoj ništa nije bilo teško: prošao je pionirsku, Cvekovu školu, potom juniorske selekcije i s punoljetnošću našao se već u drugoj momčadi Dinama. No tada je klub upravo na njegovu poziciju dovukao iz Čakovca jednog obećavajućega vršnjaka, Srećka Bogdana, momka koji će vrlo brzo postati reprezentativac Jugoslavije, da bi kasnijim odlaskom u Njemačku ostvario zapaženu i dugu bundesligašku karijeru. Bogdan je bio srčan momak, jedan od onih za koje se kaže da nose sve pred sobom, ali, ruku na srce, u svome igračkome životu sigurno je imao i poslušnijih suradnika od lopte. Tehničar i stilist Panenka opet je morao na klupu i — doživjevši to kao osobnu uvredu — nakon kraćega durenja odazvao se pozivu varaždinskoga Varteksa.

Travolta u slastičarnici

U to vrijeme u kojem se protok ilegalnoga novca u nogometu zamračivao nekako praktičnije nego danas, Panenkin je transfer reguliran na način kojim su se služile tzv. tvorničke momčadi: jednoga dana pred njegovim ulazom zaustavio se Varteksov šleper iz kojega su nosači cijelo prijepodne istovarivali odijela, zaštićena prozirnim najlonskim navlakama, i nosili ih u mali stan u kojem je Panenka živio s roditeljima. Kad je šleper otišao, očevici iz susjedstva kleli su se da u stan više ne bi stala ni igla.

Ideja je, naravno, bila da se u tom tipu robno–novčane kompenzacije Panenka sam snađe oko naplate, otprilike onako kako to rade današnji šaneri, i tu bi logiku spretniji praktičar lako pretvorio u keš. Panenka je, međutim, prodao samo onoliko odijela koliko mu je trebalo da očisti prolaz od sobe do zahoda, sve ostalo zadržao je za vlastite potrebe. U to vrijeme Travolte, širokih revera i još širih zvonastih nogavica, Panenka je svaki dan svoga boravka u Trnskom priređivao istu paradu. Prošetao bi valjda i deset puta na dan našim korzom, našom pješačkom magistralom od svoje trinaestice do slastičarnice kod Name, svaki put u kompletno drugom odijelu. To je bila jedina naplata koju je on imao na pameti: prošetati, vratiti se doma, promijeniti ajncug i ponoviti šetnju dok se dojmovi publike — a to je u prvom redu bilo onih par roksi koje su cijeli dan pred slastičarnicom napuhavale balone od kaugume — još nisu ni slegli.

Ali, u svome konceptu Panenka je zaboravio da vrijeme prolazi. U Varteksu se začas posvađao s predsjednikom kluba Ivicom Krležom, pa kad se međusobno vrijeđanje prenijelo i na stranice Sportskih novosti, Panenka je izletio ne samo iz momčadi nego i iz kluba.* Nakon, dakle, sukoba s Krležom vratio se u Zagreb, u Podsused, zatim od tamo — ponovno nakon incidenta — u neki drugi klub, potom je igrao i za Novi Zagreb i na koncu je nogometno sasvim nestao u živom blatu periferijskih liga. No, nešto je ostalo kroz cijelo to vrijeme — njegova navika da se deset puta dnevno presvuče i da svako presvlačenje proslavi šetnjom do slastičarnice i natrag. Odijela ne samo da su ispala iz mode — što ga je već za sezonu–dvije samo po sebi učinilo ridikulom — nego su kroz godine i moljci obavili svoje, da ostale ožiljke ne spominjemo. Panenka je uredno paradirao u tim dronjcima i činilo se da sa svakom novom šetnjom odlazi korak dalje od stvarnosti.

Danas hoda po Trnskom u lošem stanju. Nije naravno u pitanju samo garderoba; cijeli je Panenka već prilično daleko od onoga što u kolijevci nogometa nazivaju common sense. U nedostatku boljega društva, a i s loptom se davno razdružio, vrijeme uglavnom provodi razgovarajući sam sa sobom.

Narcisi malih vrtova

Sociologija raspolaže jednom zgodnom formulom — možda više literarnom nego znanstvenom — kojom objašnjava žilavost tih skromnih biljaka što ih predstavljaju kvartovski identiteti: radi se o takozvanom »narcizmu malih razlika«. I naš kvartovski osjećaj posebnosti izbrusio se nesumnjivo na nečem upravo takvom. Ništa, naravno, neobično; posebno ne u situaciji u kojoj se »genius loci« morao stvarati ni iz čega jer od onih par predratnih prizemnica u tome smislu nismo imali što naslijediti. No, sasvim se jasno sjećam kako je taj narcizam, još onako mliječan, bio na probi čim bismo prešli Savu; osobito smo određenu kušnju osjećali mi koji smo na neki način bili dvodomni — koji smo rano krenuli u grad u školu, ili smo ondje imali rodbinu. Ne znam kako je to bilo kod odraslih, ali kao školarci često smo morali vrlo uzrujano objašnjavati da Trnsko i Trnje nisu isto. Tek kasnije shvatit ćemo koliko smo puta u tu predstavu bili svjesno namamljeni od rezidenata iz downtowna koji su nam htjeli dati do znanja da u njihovoj slici svijeta nema mjesta za te ahistorijske pustinje i prašume u kojima se odvija naša banalna egzistencija. To nije bila neka komplicirana poruka: staroagramerskim koljenovićima koji drže do sebe predodžba o Zagrebu, hoćeš–nećeš, uvijek mora kasniti za aktualnom kartom grada. Prva naselja na lijevoj obali Save već su nikla, dok su oni još zdvajali oko toga što je Zagreb prešao prugu, da bi tako, u svojoj otmjenoj nesnalažljivosti, dojdekima dali do znanja kako njihov anonimni grad stoji fuori le mura — izvan onih gričkih zidina što su ih podigli purgerska tradicija i Kaptol i ukaz mladoga Franje Josipa iz osamsto i neznamkoje. Danas, s iskustvom birača na lokalnim izborima, to shvaćam, i u boljim izvedbama takvu predstavu uopće na smatram antipatičnom. Na koncu i mi smo se na neki način držali metropolom prekosavskoga Zagreba i u tom ponosu imali smo svoju periferiju — Savski gaj, penzionersko dvorište kojem smo jedva davali pravo na ikakav identitet, zatim mlitavi Siget, i Kajzericu — favelu na samoj obali Save, koja je živjela u miru svoje domorodačke autonomije i čiji su nam stanovnici izgledali kao da su svi u nekom međusobnom srodstvu.

I ne samo to: u gradskim okvirima Trnsko je sedamdesetih bilo legitimni nasljednik već prohujale slave glavnih zagrebačkih predgrađa, Trešnjevke i Trnja. Taj se image zadržao razmjerno dugo iako je zapravo zadnje veliko štemersko spravišče bila tučnjava s Voltinim naseljem koja se održala na Mažurancu sredinom sedamdesetih i u kojoj su reprezentativci Voltinoga dobili po onome što u ovako uglednoj reviji ne bi prošlo redakturu. Međutim, to je vrijeme kad se melting pot Trnskoga već počeo hladiti: oni koju su tražili svoje mjesto našli su ga, oni koji nisu nestali su iz košnice. Trnsko je završilo svoju neorealističnu fazu, krošnje su se raširile nad klupama u parku, umjesto nogometa više se haklala košarka iako su šmekeri tvrdili da je ta košarka, jeote, sport za trudnice: sve se već počelo smirivati u klasičnoj periferijskoj laganici.

No, tada je živnulo mlađe susjedstvo, koje se u međuvremenu proširilo na istok prema Zapruđu. Oko Trnskog već je zabrujao zvuk novoga vala, u Parku mladenaca nemilosrdno je tamburao jedan oficirski sin — koji je svoje osnovno školovanje, poput većine Sigećana njegove generacije, odradio u Kreši Rakiću — i u kojem je gorjelo nešto od Panenkine fibre, kao da su se u školskoj kantini najeli gljiva iz istog lonca. Kad je, dakle, Džoni Štulić, ta apsolutna novovalovska ikona, početkom osamdesetih uglazbio jednu poetsku razglednicu svoga susjedstva, vidio je »samo nebo iznad uspavanog Trnskog«. Ali, premda Trnsko nije sasvim prespavalo supkulturnu revoluciju — o čemu, uz ostalo, svjedoči i jedan spot grupe Film — ipak je najveći dio te energije eksplodirao pred Zvečkom, u Studentskom centru, Kulušiću, na mjestima gdje su se stvari zapravo odvijale. I do kojih se stizalo autobusom broj 43. No, to je već jedna sasvim druga priča.

Stoga ovaj mali podsjetnik, dok se njegovi motivi još daju strugati s površine, rado prepuštam nekoj budućoj povijesti Novoga Zagreba, prije nego sve prekriju sentimentalna presezanja generacija koje nailaze. Dovoljno je, naime, utipkati »trnsko« u internetsku tražilicu pa da se na lozinku odazovu ovi novi klinci čije se priče, slike, blogovi... talože gotovo u realnom vremenu, nerafinirani povijesnom i ostalim distancama. A da će to nadslojavanje prije ili poslije prekriti naš pogled na stvari — to znamo. Proces je sasvim prirodan i zato dragocjenosti koje smo sačuvali u tim pionirskim, formativnim godinama — i Novog Zagreba i naše generacije — treba na vrijeme pohraniti u kutiju olovnih slova.

Jer poslije će, kako bi rekao naš najpopularniji diktator, trebati kopati duble.