Tri slike iz Trnskog

Tri slike iz Trnskog

Za većinu stanovnika glavnoga hrvatskoga grada »normalan« slijed promjena prebivališta podrazumijeva postupno pomicanje od prve adrese negdje na zagrebačkoj periferiji ka gradskom središtu. No, može biti i drugačije. U svojoj biografiji bilježim baš takvu, »obrnutu« referenciju. Nakon što sam prvih nekoliko godina proživio u Palmotićevoj ulici nedaleko od isusovačke crkve i samostana, u jesen 1961, u dobi od navršene četiri godine, preselio sam se s roditeljima južno od Save. Budući da se iz prvih godina svoga života ionako gotovo ničega ne sjećam, prve slike i prvi doživljaji koje pamtim vezani su za Trnsko, novozagrebačko naselje u kojem su moji roditelji, kao i mnogi drugi tadašnji mladi bračni parovi, uz pomoć povoljna dugoročna zajma i tzv. stambene zadruge, kupili svoj prvi stan, u kojem, usput rečeno, i dandanas žive.

Ako netko misli da je selidba iz Palmotićeve ulice u Novi Zagreb bila korak natrag i svojevrsna socijalna degradacija, ljuto se vara. Mojim roditeljima bilo je stalo do toga da se obitelj osamostali i prekine stanovati u »obiteljskoj zadruzi«. A kad je riječ o mojem prosperitetu, uvjeren sam da je Novi Zagreb za gradskoga klinca, k tome i jedinca, bio mnogo zdraviji ambijent za odrastanje nego što bi to bila Palmotićeva ili neka druga slična ulica. Zahvalan sam roditeljima što su imali volje i hrabrosti donjogradski urbani ambijent zamijeniti novozagrebačkom ledinom i stanom u naselju koje je tek nastajalo i koje je tada u početku 1960–ih izgledalo mnogo neurednije, da ne kažem divljije, nego danas kada se približava polustoljetnom postojanju. Najozbiljnije mislim da je sudjelovanje u proširenju grada južno od Save, projektu koji se obično pripisuje zagrebačkom gradonačelniku Holjevcu, za mene bilo vrlo korisno i da sam se za tih 18, 19 godina koliko sam stanovao u Trnskom mnogo bolje pripremio za kasniji život nego da sam ostao u Palmotićevoj ulici.

Stanovnik Trnskog bio sam, dakle, tijekom cijelog osnovnoškolskog i gimnazijskog školovanja te dobrim dijelom još i za vrijeme studija. Iz naselja sam se odselio kao student četvrte godine. Interesi i doživljaji u svakom od tih razdoblja međusobno su različiti, stoga je razumljivo da se i uspomene iz svakoga pojedinog odnose na različite sadržaje, pojave, ljude i situacije. U prvim godinama, u predškolskom i ranom školskom razdoblju, vezan si uz najuže susjedstvo, a u okvirima naselja kakva su nastajala južno od Save to je značilo ponajprije zgradu u kojoj sam stanovao i možda još dvije–tri njoj susjedne zgrade. Kada počneš pohađati školu, upućen si ponajprije na razredno društvo. U višim razredima osnovne škole perspektiva se postupno mijenja. Sada pogled već obuhvaća cijelo naselje i cijelu školu, ali u okviru dobnih međa koje su još uvijek postavljene usko. Moj svijet bila je moja generacija te još najviše po jedna ili eventualno dvije ispred i nakon nje. Svi su ostali još uvijek bili »preveliki« ili »premali«.

A kada sam završio osnovnu školu i krenuo u gimnaziju »u grad«, perspektiva se još dramatičnije promijenila. Kao zagrebački gimnazijalac susretao sam vršnjake iz drugih dijelova grada. Moj dječački mikrokozmos odjednom su zamijenila nova, šira obzorja. »Djelujući« sada na mnogo širem planu, od prekosavskih klinaca postajali smo cjelovitim Zagrepčanima. No naselje našeg djetinjstva i dalje je bilo početna postaja u doslovnom i svakom drugom smislu. Svatko je stekao novi krug ljudi u kojem se kretao, no samo su rijetki pritom zapostavili »škvadru iz Trnskog«.

Nakon isteka tinejdžerskog razdoblja, što je približno odgovaralo završetku srednje škole, nastupao je veliki razlaz. Do toga životnog međaša mnogi su moji vršnjaci adresu u Trnskom već zamijenili novom u drugim gradskim kvartovima, u drugome gradu, a nerijetko i u drugome dijelu svijeta. No, iako smo jedan po jedan fizički napuštali Trnsko, naselje svoga djetinjstva većina više nije mogla tek tako izbrisati iz pamćenja. Mnogi su ga zauvijek prigrlili i sačuvali kao osobni doživljaj najužeg zavičaja. Ono je postalo, usudio bih se reći, referentnim dijelom našeg osobnoga identiteta. Na upit odakle sam, uvijek spremno odgovaram da sam iz Zagreba. No kad god je sugovornik Zagrepčanin ili netko tko dobro poznaje Zagreb, takav je odgovor besmislen. Jedini smisleni odgovor u takvoj situaciji i danas glasi »iz Trnskog«, bez obzira na to što već dobrih četvrt stoljeća ondje ne stanujem.

Nemam uvida u to koliko činjenica da je netko iz Trnskog znači današnjim stanovnicima naselja, osobito onim mladima koji svoje društvo, pogled na svijet i sustav vrijednosti tek izgrađuju. Ne znam je li to i njima »fora« kao što je bilo u moje vrijeme, no za ovu priču to i nije važno. Živjeti u Trnskom u vrijeme nastanka i prvih godina naselja bilo je ne samo zanimljivo i zabavno nego, kako se meni čini, a znam da u tome nisam osamljen, na izvjestan način i životno poučno. Kada danas gledam to naselje, ono djeluje pospano i pomalo opustjelo. Nije to ona košnica kakvu ja pamtim, u kojoj se uvijek nešto događalo, gdje si uvijek nekoga sreo, gdje si, doduše, mogao i loše proći, ali čiji je i sam spomen mnogima u gradu iz različitih razloga ulijevao uvažavanje pa i strahopoštovanje. No tko zna, možda i današnji klinci pronalaze u identifikaciji s naseljem neki svoj smisao.

Razmišljao sam dugo kako na najsretniji način ispričati dio uspomena vezanih za Trnsko. Vrijeme je učinilo svoje i vrlo je teško sačuvane uspomene pretočiti u cjelovitu priču. Uostalom, tko bi se i usudio biti jedinim i univerzalnim tumačem razdoblja nezrelosti. Učinilo mi se da je ono čime ja raspolažem najtočnije nazvati fragmentima ili slikama. Pridodam li tomu i pokoju stvarnu fotografiju izabranu u obiteljskom albumu između malobrojnih koje su snimljene u Trnskom, eto još jednoga dobrog razloga da svoje uspomene zaista nazovem slikama te ih i opišem u tom okviru.

Slika 1: Iz Trnskog u svijet

U vrijeme kada sam se doselio u Trnsko, naselje je bilo veliko gradilište. Urbanistički plan naselja izrađen je 1960. Moja zgrada izgrađena je među prvima u naselju potkraj 1961, no gradilo se još i godinama potom, stambene zgrade do 1966, a prateći objekti sve do 1969. U tim prvim godinama moga prebivanja preko Save osim Trnskog (i još starijega Savskoga gaja) postojao je još samo najstariji dio susjednoga naselja Siget nasuprot Velesajmu, a otud pa sve do Zapruđa jedina postojeća građevina na pustopoljini bila je neobična zgrada Brodarskoga instituta. Oko nas prvih stanovnika naselja bile su blatne ulice, radničke barake i ostaci nekadašnjih prigradskih kućeraka među novosagrađenim zgradama i neboderima, imali smo loše veze sa centrom, skromnu opskrbu i neuređenu okolicu. Živjeli smo doslovce na rubu grada i bili smo, i ne znajući, istinski pioniri zagrebačke prekosavske urbanizacije.

Unatoč infrastrukturnim nedostacima odrastanje na rubu grada bilo je mnogo sadržajnije od djetinjstva u drugim, »finijim« i centru bližim dijelovima grada. Naša škola, naše ulice u nastajanju i naša još dugo improvizirana igrališta vrvjela su od djece koja su cijele dane provodila u igri i druženju. Oskudan u mnogim blagodatima urbanog života, naš prekosavski mikrokozmos bio je neobično bogat druženjem i nepatvorenom dječjom zabavom. Trebalo je stići na sve »društvene« obaveze, društvo iz najbližeg susjedstva, društvo iz razreda u školi, društvo za vožnju romobilom (poslije i biciklom), društvo za igru graničara, društvo s nogometnog (a poslije i košarkaškog) terena, partneri za kartanje u očevoj garaži. Potom zimske radosti, uporno glancanje snijega cipelama (morale su imati plastični potplat) za dugačku »sklizaljku« pred školom, sanjkanje (i skijanje za umješnije) s nasipa željezničke pruge, grudanje (koje se katkad znalo i oteti kontroli). Bezbrojne su bile mreže dječačke zabave zasnovane na nekoliko različitih osnova, prostornoj (npr. društvo iz zgrade), školskoj (npr. društvo iz razreda) ili interesnoj (npr. uobičajeno društvo s nogometnog ili košarkaškog igrališta).

I nije uvijek sve bilo idilično: »ratovi« različitog intenziteta izbijali su svakodnevno, a natjecateljski duh bio je izražen u svim »disciplinama« i u školi i na ulici. Nisu ni svi bili dobronamjerni. Neki su već zarana pokazali izrazitu sklonost da zakone Divljeg zapada, osim u igri kauboja i Indijanaca, provode i u svakodnevici. Trebalo se katkada i potući, pokazati zube, trebalo se u nečemu istaknuti da te drugi zapaze i počnu uvažavati, trebalo je prikriti suze kada bi navrle na oči, trebalo je prešutjeti porugu kada bi te uzeli »zrende«, trebalo je dosegnuti svoj komadić »neba iznad Trnskog«. Odrastajući, učili smo se životu na izravan, najbolji mogući način.

Prva slika iz mog albuma prikazuje društvo zasnovano i u ovoj prigodi okupljeno na prostornoj osnovi. Riječ je o »škvadri iz zgrade«. Iako sam još prije polaska u osnovnu školu pohađao dječji vrtić i ondje ostvario neka poznanstva, društvo iz zgrade bilo je moj prvi ambijent stvarne socijalizacije izvan obitelji. To su bila ona djeca na koju natrčiš još na stubištu ili čim izađeš iz svoga haustora. Budući da smo u predškolskoj i ranoj školskoj dobi obično još svi podlijegali roditeljskoj zabrani odlaska izvan vidokruga koji se pružao s prozora našega stana, to je prva okolina u kojem smo se kretali bila čvrsto omeđena dometom pogleda naših roditelja s prozora, a to je pak značilo da smo u odabiru društva bili upućeni na ostalu djecu iz zgrade.

Zgrade u Trnskom raspoznavali smo po brojevima. Moja zgrada bila je »desetka«. Gledano od današnje Avenije Dubrovnik, a ondašnje Aleje Borisa Kidriča, to je prva zgrada u naselju usporedna sa željezničkom prugom Zagreb–Sisak koja omeđuje Trnsko sa zapadne strane. Već je spomenuto, bila je i jedna od najstarijih zgrada jer se naselje počelo graditi baš iz tog, sjeverozapadnoga kuta u kojem se ona nalazi.

Priložena slika pokazuje da je u našoj zgradi bilo djece u sličnoj dobi. U to, najranije doba, prije polaska u školu, a djelomice i poslije, upravo su djeca iz desetke bila moje najčešće društvo. Igrom slučaja, sve su to bili moji vršnjaci. Djevojčica iste dobi u desetki nije bilo. One dvije–tri koje su u desetki stanovale bile su tri–četiri godine starije, što je bila velika razlika i samo iznimno, i to na vlastitu inicijativu, sudjelovale su u igri zajedno s nama mlađima.

Slika je snimljena u proljeće 1965. Tada sam imao sedam godina i išao u prvi razred osmoljetke. Slavljenik je Miro (točnije Mirko) Matišić (na slici u sredini, neposredno uz tortu), a prema broju svjećica na torti lijepo se vidi da je riječ o njegovu šestom rođendanu. Svi koji smo se na slici našli stanovali smo tada u desetki. Danas nitko od nas više ne stanuje u Trnskom. Na slici se uočava da smo za rođendansku proslavu bili primjereno dotjerani i odjeveni, malo »finije«, reklo bi se, nego inače, te vrlo ozbiljni, što je također priličilo trenutku. U dobi u kojoj smo bili čin fotografiranja doimlje se nečim važnim i ozbiljnim, a osobito se tako činilo prije više od četrdeset godina.

Životni puti nekih među nama vodili su na udaljene meridijane, što je svojevrsni dokaz da se iz Trnskog moglo daleko stići. Mnogi su se i zaputili hvatajući daljine, najčešće, iako ne uvijek, iz egzistencijalnih razloga. Obitelj malog slavljenika sa slike primjer je upravo takva puta koji je iz Trnskog vodio u svijet. Matišićevi su u našoj zgradi živjeli do 1974, kada su se odselili u Hamburg. Zapamtio sam dan kada smo ih pratili na vlak, u jednu od onih kompozicija krcatih našim gastarbajterima kakve su se u ono vrijeme mogle često vidjeti, a danas su jednostavno nezamislive. Bio je to tužan rastanak s tada već dugogodišnjim prijateljem. Njegov otac, »striček Štef«, iznenada se razbolio te je suočen s neizvjesnom egzistencijalnom budućnošću odlučio cijelu obitelj preseliti u mnogo sigurniju sjevernu luku, gdje je mogao računati s jedne strane na rodbinske veze a s druge na benevolentnost njemačkoga socijalnog sustava.

Ako netko sada pomisli da je moj prijatelj Miro, alias Zmaj kako smo ga prozvali, nakon selidbe u Hamburg nestao s moga životnoga horizonta, u teškoj je zabludi. Iako se ne samo skrasio nego i sasvim lijepo udomaćio na drugom kraju Europe, Zmaj nije prestao održavati veze sa zagrebačkim društvom. Koristeći mnogobrojne i česte njemačke školske praznike, po nekoliko je puta godišnje dolazio u Zagreb i redovito odsjedao kod mene u Trnskom. Štoviše, sa sobom bi često poveo i pokojega hamburškog prijatelja pa su se između našeg društva iz Trnskog i Zmajeva njemačkog društva iz Hamburga razvili prijateljski odnosi. Jednom zgodom uslijedio je i uzvratni posjet, no to su već elementi jedne druge priče, koja nije toliko u vezi s našim naseljem.

Slavljenik s rođendanske slike postao je, dakle, našom »dijasporom«. No njegov »odlazak u Europu«, započet u Trnskom, ne završava se hamburškom epizodom. Nakon dvadesetak hamburških godina Zmaj je poduzeo još jednu veliku selidbu. Potkraj 1990–ih zamijenio je hladni njemački sjever mnogo toplijim i sunčanijim podnožjem Pireneja. Nakon što se upoznao i zbližio s jednom Katalonkom, Zmaj se preselio k njoj u lijepi i mirni katalonski provincijski grad Olot. U međuvremenu rodila se i curica, kojoj su roditelji nadjenuli pravo katalonsko ime Núria. Kada smo supruga i ja nedavno svratili u Olot i posjetili Zmajevu katalonsku obitelj, bila je to vrhunska proslava jednog prijateljstva započetog u Trnskom i nastavljenog po svijetu bez obzira na fizičku udaljenost i druge barijere.

Vratimo se sada nakratko opet slici. Riječ–dvije i o ostalima sa slike, jer ne bi bilo u redu da ostanu bezlični i bezimeni. Najstariji među nama na slici, Zmajev brat Željko (stoji iza slavljenika) živi s obitelji u Hamburgu, a ondje su, usput budi rečeno, i njihovi roditelji, koji i nadalje povremeno dolaze u Hrvatsku i tada uvijek rado navrate k mojim roditeljima u Trnsko, u onu istu desetku gdje je sve i počelo. Prvi s desna je Darko Kujek. Išli smo u osnovnu školu zajedno u razred. Danas živi s obitelji u Primorskoj ulici u Zagrebu. Bavi se trgovinom. Odmah do Darka je Zoran Krišković, još jedan pripadnik »moje« generacije iz 1957. Zoran se skrasio u Novom Vinodolskom gdje su mu i obiteljski korijeni. Elektrotehničar je po zanimanju i također živi s vlastitom obitelji. U njihovu stanu u desetki i danas stanuje Zoranova starija sestra Gorana s obitelji. Najmanji dečkić, na slici desno od slavljenika, zaista je i bio najmlađi među nama. To je Tvrtko Zebec, koji danas stanuje s obitelji u Rattkayevu prolazu u Zagrebu. Tvrtko je doktor etnologije, djelatnik je Instituta za etnologiju i folkloristiku i bavi se istraživanjem folklora.

O dečku koji stoji krajnje lijevo ne znam ništa. Sjećam se tek da mu je nadimak bio Piko i da se nedugo nakon što smo krenuli u školu odselio iz naše zgrade i naselja i zauvijek nestao iz vidokruga. I ta sudbina na svoj je način reprezentativna jer predstavlja sve one koji su kraće vrijeme stanovali u Trnskom, ali se nisu dulje zadržali u naselju. U sjećanjima nas starosjedilaca za njih nije sačuvano mnogo prostora, no u pojedinim pričama, ili pak na slikama poput ove, takvi se ipak pojave i tada nam zadaju muke da ih se sjetimo.

Naposljetku, samo poradi potpunosti informacije, na slici lijevo dolje je i potpisnik ovih redaka, geograf i dugogodišnji profesionalni leksikograf u Leksikografskom zavodu, nastanjen s obitelji na Črnomercu.

Slika 2: Trnsko je najbolje, Trnsko je slavno!

Druga slika je sportska, jer je sport, to je opće poznato, bio zaštitni znak naselja Trnsko u vrijeme kada sam zakoračio u tinejdžersko doba. S obzirom na sve ostale spomenute i nespomenute urbanističke nedostatke naselja, sport je u to vrijeme bio glavni medij osobne afirmacije svakog od nas, ali i afirmacije naše škole, a to zapravo znači i naselja u cjelini, u okviru grada, a kako će priča pokazati, i šire od toga jer sportskih rezultata, i to pravih, velikih nije nedostajalo. Gotovo svaka nova generacija osmaša — a osmi su razredi po prirodnoj logici bili okosnice školskih sportskih predstavništava — zablistala bi u nekom sportu. Moja je generacija bila najbolja u nogometu, oni iza nas bili su dobri u rukometu, sljedeći u atletici, da bi onda opet stigla jedna sjajna nogometna vrsta predvođena najvećom nogometnom zvijezdom koja je ikada nastupala za našu školu. Marko Mlinarić, o njemu je riječ, nije bio prvi veliki talent u obitelji s Kajzerice, no za razliku od starije braće1 uspio je dogurati do prve momčadi nama svima najdražega kluba iz Maksimira i najslavniji je izdanak nogometne škole iz Trnskog koju je pokrenuo i vodio »drug Hršak«, agilni nastavnik tjelesnog odgoja u osnovnoj školi.

Zbog svih tih uspjeha — a ne zaboravimo, naša škola tada nije imala ni sportsku dvoranu — našim sportskim uspjesima znalo se zapjevati na isti način kao što su se tada sokolili neki naši vrhunski klubovi: Trnsko je najbolje, Trnsko je slavno, nitko u Europi Trnskom nije ravan. Tada, na prijelazu iz 1960–ih u 1970–e, nismo bili svjesni koliko je taj izvorno zadarski navijački slogan, odmjerivši sve u europskom kontekstu, zapravo bio politički avangardan. Koliko čujem, sportske uspjehe predstavnici naše škole postižu i danas. Iznimno mi je drago da se ta tradicija nastavila, no pitam se znaju li ti klinci išta o svojim prethodnicima? A bilo bi lijepo da ponešto doznaju, a u tome bi i ovi zapisi mogli pripomoći.

No, vratimo se slici. Priložena sportska fotografija pravi je dragulj u mojoj inače oskudnoj fotografskoj kolekciji. Za me osobno jednako je važna, a za povjesnicu Trnskog zacijelo i važnija od one prethodne, rođendanske. Slika prikazuje nogometnu vrstu V.a razreda, a snimljena je tijekom školske godine 1968/69, kada je održano prvenstvo škole u nogometu. Sedmi i osmi razredi formirali su jednu dobnu natjecateljsku skupinu, a peti i šesti drugu. Na slici prikazana vrsta zauzela je prvo mjesto u natjecanju petih i šestih razreda.

Naravno da se ne sjećam svih rezultata na putu do toga velikog uspjeha, no vrlo dobro se sjećam vlastitih frustracija. Igrati za razred bilo je tada za mene presudno prestižno pitanje, najvažnije na svijetu, a ja nisam bio standardni nego samo povremeni član izabrane razredne nogometne vrste. U mom razredu bilo je mnogo dobrih nogometaša i stalno mjesto u prvoj momčadi bilo je rezervirano samo za neke. Da se odmah razumijemo, ne žalim se zbog toga jer nije bila riječ o diskriminaciji, nego jednostavno o konkurenciji.

Iz priloženoga se vidi da sam se, bez obzira na povremene jade zbog nenastupanja, ipak našao u kadru kada je priložena fotografija snimljena na školskom igralištu te sam si na taj način priskrbio zapaženo mjesto unutar tog antologijskog slikovnog okvira. A zgoda je bila prevažna jer su nas samo za tu prigodu obukli u dresove prve školske nogometne vrste. Budući da smo bili tek peti razred, dresovi su nam, kako se uostalom na slici razaznaje, bili preveliki, no to nije umanjilo naš ponos koji je bio još mnogo duži od predugačkih rukava.

Osim činjenice da smo bili prvaci, slika zaslužuje pozornost i zbog činjenice da će momčad sa slike tri godine kasnije postati okosnicom školske vrste koja će, nakon što je poharala tzv. kvalitetnu gradsku ligu, postati i republičkim prvacima te predstavljati Hrvatsku na saveznom natjecanju održanom u Tuzli i zauzeti treće mjesto. U toj vrsti koja je proslavila našu osnovnu školu našlo se i nekoliko junaka s priložene slike. Ponajprije, to je Vlado Bajza, koji čuči prvi slijeva. Već i u razrednoj vrsti sa slike Bajza je bio neprijeporno najbolji nogometaš i naš uspjeh ponajprije je bio rezultat njegove prodornosti i učinkovitosti. Iako je poslije nastupao za neke nižerazredne klubove, Bajza ipak nije napravio zapaženu karijeru u tzv. velikom nogometu. Međutim, potvrdio se kao jedan od ponajboljih igrača maloga nogometa u gradu. U malonogometnoj gradskoj ligi na »kegliću« te na popularnom turniru Kutija šibica nastupao je u 1970–ima i 1980–ima zajedno s drugim virtuozima iz Trnskog u uspješnoj i zapaženoj ekipi koja se isprva nazivala Morgan, a potom Tiffany (i jedno i drugo bili su nazivi kafića koji su sponzorirali nastupe na turniru). Ta malonogometna ekipa sastavljena od dečki iz Trnskog bila je jedna od rijetkih kvartovskih ekipa koje gotovo nikad nisu uzimale pojačanja sa strane. Igrao je Bajza i za Uspinjaču, zagrebačku haklersku ekipu koja je svojedobno imala ambicije postati čak i profesionalnim sastavom. Koliko čujem bavi se trenerskim poslom, čuo sam da je trenirao pomladak u Hrvatskom dragovoljcu, a sutra će biti tko zna gdje.

Osim Bajze za trofejnu školsku vrstu iz sezone 1971/72. nastupali su i Javor Vučić, koji čuči prvi zdesna, te Miljenko Viskala, koji je u gornjem redu prvi zdesna. Potonjega pamtim kao vještog žonglera s loptom: on je bio prvi u naselju koji je umio tehnicirati glavom, potom zaustaviti loptu stražnjom stranom vrata, a onda ju jednim trzajem ponovno podignuti u zrak i nastaviti tehnicirati glavom. Tko pažljivije pročita usporedni članak Ratka Cvetnića, moći će uz malo truda u njegovu tekstu pronaći mnogo podataka o tom osobenjaku iz Trnskog. Ne toliko zbog nogometa, koliko zbog nekih drugih, manje viteških disciplina, valja još spomenuti i vratara sa slike. U crnom je vratarskom dresu, naslonjen na loptu, Vlado Prekratić alias Sijuks. Sijuks je bio jedan od tzv. štemera, dakle pripadao je onoj, u Trnskom dosta raširenoj vrsti mladih ljudi, koja je zarana postala sklona raznim nepodopštinama. U malo kasnijoj dobi neki su od takvih imali gadnih problema sa zakonom, a pojedini su, nažalost, i najskupljom cijenom platili svoju neobuzdanost.

Mi preostali, na slici u gornjem redu (slijeva nadesno stoje moja malenkost, Zoran Manojlović alias Mini i Pero Biuković), nismo bili nogometne zvijezde na razini naselja, nego tek korisni »klupski« igrači kojima se posrećilo da igraju u dobitničkoj momčadi. Moj a–razred imao je, dakle, nadmoćnu nogometnu momčad i bio je općenito naglašeno sportski razred. U nogometu, ali i u drugim sportovima, nije nam bilo premca. Drugi razredi u našoj generaciji pretežno rođenih 1957. imali su, međutim, neke druge prednosti. Tako je, primjerice, u usporednom b–razredu bila najveća koncentracija vršnjakinja koje su zauzimale vodeća mjesta na imaginarnoj top–listi najprivlačnijih.

Kao osmaš, tri godine stariji nego na priloženoj slici, nisam nastupao za školsku nogometnu vrstu. Prebacio sam se u međuvremenu na druge sportove, u kojima sam bio uspješniji nego u nogometu, a to su ponajprije bili rukomet i košarka. U rukometu sam bio kapetan školske vrste i to već od sedmog razreda, a košarku u Trnskom »zadužio« sam sudjelovanjem u podizanju prvog koša u naselju.

Rukomet je u našoj školi bio sport broj dva, odmah iza nogometa. Nastupi rukometne vrste bili su vrlo zapaženi već i zbog činjenice da se prvenstvo novozagrebačkih škola održavalo na našem školskom igralištu. Za razliku od nogometaša koji su rijetko nastupali u Trnskom i svoje uspjehe uglavnom postizali na drugim terenima, mi smo imali taj privilegij da smo uglavnom igrali na domaćem terenu. To znači da su se naši nastupi odvijali pred očima domaće publike, što je uvijek imalo određenu težinu jer je sport bio važno sredstvo i polje osobne afirmacije. Nastup pred domaćom publikom bio je u tom smislu od najveće važnosti jer je otvarao velike mogućnosti podizanja općeg osobnog ugleda u naselju, a posebice kod kolegica iz drugih razreda s kojima je inače bilo teže doći u kontakt.

I košarka zaslužuje malo prostora. Ako je govoriti o vrhunskoj košarci, valja znati da je u Trnskom stanovao Miha Nakić, koji je otuda odlazio na treninge na Mladost, gdje je započeo igrati u podmlatku istoimenoga kluba, iz kojega je poslije prešao prvo u prvoligašku Industromontažu, a potom u Lokomotivu odnosno Cibonu. Manje je poznato, međutim, da smo mi iz desetke i susjedne devetke zaslužni za podizanje prvoga koša u Trnskom.

Ponajprije, treba znati da košarka sve do svjetskog prvenstva koje se 1970. održalo u Ljubljani nije u Zagrebu uživala opću popularnost. Tek nakon što je jugoslavenska reprezentacija u Ljubljani osvojila prvo mjesto, nastupio je pravi košarkaški boom. Istodobno je počeo i uspon zagrebačkoga košarkaškog kluba u vrh jugoslavenske košarke. Predvođena Mirkom Novoselom kao trenerom i Nikolom Plećašem kao prvim igračem, zagrebačka se Lokomotiva prvi put nametnula kao ravnopravni konkurent Zadru, Jugoplastici, Crvenoj zvezdi i Olimpiji.

Razumije se da smo i mi u Trnskom osluškivali i pratili što se zbiva te započeli igrati košarku, imitirajući pritom Svetoga Nikolu (Plećaša) i ostale »lokose«. Isprva smo imali koš napravljen od savijene žice koju smo utaknuli u rupe za ventilaciju na garažama ispred naše kuće. Tako postavljen koš bio je prenizak i nije omogućavao ozbiljan hakl, budući da je većina nas mogla zakucavati ili blokirati lopte upućene na koš. Osim toga, obruč se savijao pod težinom lopte. Zbog toga je naša lokalna škvadra prionula na posao i u prostoru između dva posljednja reda garaža do pruge podigla prvi pravi koš. Do obruča smo došli uz pomoć već spomenutog stričeka Štefa, koji je bio automehaničar u Krašu te nam je u radionici od priručnog materijala izradio čvrst željezni obruč koji je imao propisani promjer. Taj obruč pričvrstili smo na ploču, koju smo napravili iz drvenih dasaka, te ju podigli na dvije grede koje smo pribavili na obližnjem gradilištu. Iako se katkada s gradilišta, kojih je tada još bilo po naselju, pod okriljem noći znalo i ukrasti pokoju dasku ili gredu, čini mi se da je one za koš pribavio Boris Babić alias Čemp iz devetke i to na manje neprimjeren način, dakle razmijenivši potreban građevni materijal za bocu žestokog pića. Dvije grede dužine 4 m postavili smo u prethodno iskopanu rupu dubine oko 1 m. Potom smo rupe ponovno zasuli zemljom i kamenjem, čak i zabetonirali po vrhu te na taj način učvrstili grede. Dasku s obručem pribili smo čavlima na grede, vodeći pritom računa da visina koša bude točno 3,05 m iznad razine asfaltirane površine između garaža. Odnekud smo smogli i mrežicu pa je pred nama konačno bio pravi pravcati koš, prvi u naselju jer su koševi na školskom igralištu postavljeni tek kasnije. Mogli smo do mile volje ubacivati loptu kroz pravi obruč i uživati u šuštavu zvuku što ga je proizvodila lopta kada bi se zakoprcala u mrežici. Posebno su na cijeni bile tzv. suzice, što je bio »stručni« termin za izravne pogotke u mrežicu bez dodira obruča. Prostora je bilo samo za jedan koš pa se uvijek igrao samo hakl (po tri igrača sa svake strane).

Ubrzo se po naselju pročulo o postojanju našega koša i mnogi su se dolazili iskušati u novome sportu. Mi domaći, kao košarkaški pioniri u naselju i neupitni vlasnici koša, provodili smo najviše vremena na našem improviziranom igralištu te je naša ekipa, sastavljena isključivo od dečki iz devetke i desetke, bila nepobjediva. A to košarkaško igralište nije bilo ništa drugo doli prostor između dva reda garaža. S jedne strane, baš s one gdje je koš stajao, bila je to stražnja strana garaža pa svojim haklom nismo nikomu smetali. No nasuprotni red garaža gledao je ulaznim vratima na naše igralište, dakle u garažu se ulazilo i iz nje izlazilo neposredno preko našeg terena. Ne sjećam se da nam je i jedan vlasnik garaže ikada prigovorio zbog uzurpacije toga prostora. A kada danas o tome razmislim, moram priznati da su ljudi imali čemu prigovoriti. Ne samo da je to improvizirano igralište često bilo krcato nego su i vrata pojedinih garaža bila izložena stalnim udarcima košarkaške lopte, a ponekad bi u žaru borbe po vratima svojski znala lupiti i naša tijela.

A neizbježni striček Štef osim za koš zaslužan je za još jednu važnu, a nedovoljno poznatu epizodu iz povijesti košarke u naselju Trnsko. Njegov kolega na poslu bio je otac tadašnjih popularnih košarkaša Lokomotive, braće Davora i Damira Rukavine. Zahvaljujući tom poznanstvu jednog poslijepodneva spomenuta dvojica posjetila su naše improvizirano košarkaško igralište, malo s nama popričali i bez obzira na to što nisu s nama i zaigrali, uvećali naše ionako veliko dječačko oduševljenje za košarku i za »lokose«.

Slike 3a i 3b: Naseljski trubaduri i Woodstock

U trećem slikovnom okviru riječ je o odjecima rock glazbe i kulture u našem naselju. Možda će zvučati neskromno, no ne mogu prešutjeti činjenicu da je i na tom planu Trnsko dalo značajan prinos gradu i naciji. Nekoliko naših, oni najtalentiraniji i najkreativniji, postigli su na tom planu najveća ostvarenja, a usudio bih se reći da su njihovi uspjesi na neki način bili samo logični vrhovi jedne zdrave piramide koja je u naselju postojala. U širokoj bazi te piramide bili smo svi mi zagovornici rock glazbe, nadobudni konzumenti tada ne uvijek lako dostupnih zbivanja na svjetskoj pozornici. Među nama se odvijala živa, svakodnevna cirkulacija gramofonskih ploča koje smo nabavljali pretežno iz inozemstva. Ploče smo razmjenjivali međusobno, ali je svaki od nas imao u gimnaziji i dodatnu mrežu istomišljenika i s njima proširivao diskofilski krug i diskografski izbor, tako da sam na svom kućnom gramofonu izvrtio višestruko veći broj ploča nego ih je ikad bilo u osobnoj kolekciji.

Za početak krenimo kronološki s pregledom najpoznatijih rockera iz Trnskog. Ponajprije to je Veseli Oršolić, vođa tada ugledne skupine Had, koja je bila među prvim progresivnim skupinama, kako se tada s najvećim poštovanjem klasificiralo sve koji su nastojali zvučati malo drugačije i odbijali koketirati s prezrenim zabavnjacima. Oršolić i hadovci nastupali su čak i na svejugoslavenskom rock–festivalu u Ljubljani početkom 1970–ih, a sjećam se i njihove »singlice« sa skladbama Put u ništa i Nebeski dar. Treba znati da je u to vrijeme vlastiti nosač zvuka, pa makar i singlica, ostao nedostižnim ciljem mnogih sastava.

Paolo Sfeci, dugogodišnji bubnjar Parnoga valjka, a danas zauzeti javni djelatnik za prava i status glazbenika, također je iz Trnskog. Upravo preko Paola negdje sredinom 1970–ih moje je društvo upoznalo i jednog simpatičnog trubadura iz susjednog Sigeta. U njemu smo odmah prepoznali veliki skladateljski talent. Njegove pjesme, koje nam je često i uvijek spremno izvodio, zvučale su obećavajuće, ali često i nerafinirano iz rockerskoga kuta gledano. U potrazi za rockerskim štihom on, Džoni Štulić, morao se osloniti na bolje upućene od sebe, a gdje da ih drugdje nađe nego u Trnskom. Nije, stoga, bilo nikakvo iznenađenje kada su se 1977. u izvornoj postavi skupine Azre, uz skladatelja i frontmena Štulića našla i dvojica naših, Mladen Juričić i Marino Pelajić.

Jura i Marino — na širem planu poznati pod drugim nadimcima ili »umjetničkim« imenima, no iz lokalpatriotskih razloga ja ne odustajem od oslovljavanja koje je vrijedilo u Trnskom — tada moji najbliži frendovi, nakon početka u Azri ostvarili su zapažene glazbene karijere koje još uvijek traju.

Našu je osnovnu školu pohodio i psihomodovac Davor Gobac te nastupao u kultnoj lokalnoj punkerskoj skupini Klinska pomora, no kako se to zbivalo nekoliko godina nakon vremena koje opisujem, spominjem ga samo usput jer o njemu nemam nikakvih saznanja i iskustava iz prve ruke.

U mojoj skromnoj fotografskoj zbirci dramatično nedostaje slika iz tog vremena. Kako bih barem donekle zadržao razinu dokumentarnosti, za ovaj sam okvir izdvojio dvije slike koje će koliko–toliko nadoknaditi izostanak neke prave koncertne snimke. Na prvoj slici prikazan je dio moje klape koja se formirala u tinejdžerskom razdoblju. Od devetorice sa slike samo jedan nije iz Trnskog, a sasvim slučajno i bez imalo želje za diskriminacijom, ta se činjenica na slici ogleda u njegovu izdvojenu položaju slijeva. Svi ostali djeca su Trnskog. U gornjem redu stoje spomenuti rocker Jura, potom Damir Šmit, Damir Špišić, Zvonko Orešković alias Žmuk, Ivica Kapor i Miroslav Roščić alias Rock. Dolje smo Robert Radulović alias Čombe i moja malenkost. Ne znam zašto u kadru nema i Marina, druge rockerske zvijezde iz našega društva, iako je i on u toj prigodi sasvim sigurno bio s nama. S ljudima s te slike razmijenio sam, preslušao i prokomentirao većinu gramofonskih ploča tijekom 1970–ih te pohodio manje–više sve koncerte koji su se u to vrijeme održali u Zagrebu, isprva u Kutiji šibica a potom i u Domu sportova. A slika je snimljena početkom 1981. na tulumu priređenom u čast vjenčanja zajedničkih prijatelja Jasne i Rocka. Kao jedini par u kojem su oba partnera bila iz Trnskog, oni otada pa sve do danas predano održavaju veze sa svima nama sa slike kao i mnogim drugima iz našeg naselja i društva.

Druga fotografija u ovom rockerskom okviru posvećena je čovjeku koji prema karijernim parametrima nije dostigao razinu Jure, Marina, Paola ili, pak, Džonija Štulića, iako je sa svima njima u raznim kombinacijama i na raznim mjestima nebrojeno puta svirao. No Tomica Tenšek alias Hari (tek je poslije prozvan Snoopyjem), mjereno nekim drugim mjerilima, zapravo je pravi i najveći trubadur našeg naselja. Istinski je volio i još uvijek jednako voli glazbu te iskreno vjeruje u njezinu moć i poslanje. U »ono« vrijeme često je hodao s gitarom u ruci, uvijek ju spremno izvlačio iz futrole i u svako doba bio spreman zasvirati na autobusnoj stanici, na klupi u nekom od parkova ili pak na stubama pred nekim od ulaza. Dovoljno je bilo da ga netko samo izdaleka pozove, a često bi i sam znao oduševljeno ponuditi najnovije što je »skinuo« s ploče koju je slušao baš tog jutra. Glazbeno samouki Hari, još jedan iz generacije rođene 1957, nije bio posebno dobar pjevač, ali je postao vraški dobar gitarist.

Za mene je rock glazba uvijek bila medij preko kojega sam dolazio i do mnogih drugih, neglazbenih sadržaja. Budući da sam nisam imao glazbenog dara i kreativnosti, još manje upornosti, ostao sam na konzumentskoj razini i uvijek me zanimao najširi mogući kontekst. Hari je, međutim, bio pravi glazbeni vjernik, koji je glazbu doista dubinski osjećao. Pamtim i danas njegove glazbene uzore i ciljeve. Njegova gitaristička mantra bila je postati »brz kao Hendrix, maštovit kao Clapton i tužan kao Santana«. Bolje upućeni od mene kažu da Harijeva dječačka maštanja uopće nisu ostala bez pokrića.

Odnosom prema glazbi bio je nalik Džoniju (ili obrnuto), no za razliku od Štulića, koji je zamrzio mnogo toga što mu je nekad bilo drago, Hari je i danas dosljedan prvotnim rockerskim idealima, k tome još i vjeran našem naselju.

Fotografija koju sam samo zbog Harija uvrstio snimljena je 1976. na otoku Braču za jednoga proljetnoga, vjerojatno prvomajskog izleta i dobra je ilustracija tadašnjega prevladavajućeg izgleda pripadnika našega posthipijevskog društva. U okviru priče iz Trnskog važno je znati da je Hari na slici onaj skroz desno, no pristojnost kao i težnja k dokumentarnosti ponovno nalažu identificirati i ostale. S Harijem u društvu na slici smo još trojica, Igor Polanščak (desno), moja malenkost (s kapom) te Slobodan Kosak alias Bobo. Potonji, kao i njegov brat blizanac Goran, daju primjer onodobne privlačnosti našega naselja u usporedbi s drugim novozagrebačkim naseljima. Iako su stanovali u Sigetu, njih dvojica su pohađala našu školu i sve slobodno vrijeme provodili uvijek i isključivo u Trnskom i s ljudima iz Trnskog.

A imalo je Trnsko i svoj Woodstock. I to ne jedan nego dva, premijeru 1976. i reprizu 1977. Ti koncerti, koje smo nazivali »folk–festivalom«, održani su na livadi kraj garaža uz nekadašnju velesajamsku prugu koja danas više ne postoji (bio je to pružni odvojak koji se odvajao od glavne pruge Zagreb–Sisak, s nasipa se postupno spuštao te pokraj školskog igrališta i dalje kroz naselje vodio prema Velesajmu). Oba »festivala« održana su na otvorenom, a na njima je nastupalo uglavnom već spomenuto rockersko društvo iz naselja te još neki naši poznanici. Razglasa nije bilo, sviralo se isključivo unplugged, kako bi se to stručno reklo, a publika je bila pretežito iz naselja, no bilo je i gostiju iz drugih dijelova grada. Svaki od pet–šest sudionika izveo je nekoliko glazbenih brojeva, uglavnom »skinutih« Donovana, Dylana, Cohena ili drugih za akustičnu gitaru prikladnih autora. No, bilo je nastupa i izvedbi skladanih namjenski baš za tu prigodu. Na prvom festivalu takvo je iznenađenje priredila prigodno sastavljena skupina Spleen, koja je izvela vlastitu skladbu što su je predstavili kao »uvod u rock–operu«. Najavljena glazbena saga nije nikad završena, no i danas pamtimo atraktivan nastup frendova iz Spleena, dekoriran čak i vizualnim efektima. Glazbeno najdorečenija na prvom festivalu bila je tadašnja Harijeva skupina Akustična lokomotiva. Njihov repertoar temeljio se na izvedbama skladbi iz repertoara engleske skupine Jethro Tull, koja je baš tih godina nastupila i u Zagrebu. Uz Harija na gitari, glavna zvijezda sastava bio je pjevač i flautist zvani Ian, čista i za tadašnje prilike rekao bih uspješna kopija jethrotullovskog frontmena Iana Andersona.

Drugi festival održan godinu dana kasnije na istom mjestu okupio je uglavnom sličnu publiku i izvođače, ali je donio i ponešto novoga. Na tom festivalu i ja sam doživio vrhunac svojih skromnih glazbenih pokušaja. Kao glavni izvođači pojavili su se tada naši naseljski glazbeni bardovi okupljeni u neku vrstu naseljske super–grupe. Tako se tada nazivalo kada bi nekoliko poznatih pojedinaca na nekoj turneji ili na nekim koncertima privremeno nastupalo zajedno pod nekim zvučnim imenom. U super–grupi zasvirali su tada Jura, Marino, Paolo i Hari. Nije isključeno, no zaista se ne sjećam dobro, a zapravo nije ni važno, da im se u dijelu nastupa priključio i Džoni Štulić. Vrlo dobro se, međutim, sjećam da sam u jednom instrumentalnoj skladbi, koju je skladao Jura, imao čast uskočiti s malom dionicom na blok flauti koju sam prethodnih dana u nekoliko navrata uvježbao sa samim autorom. Bio sam već i tada počašćen nastupom sa super–grupom, a danas znam da je to bio apsolutni vrhunac moga sudjelovanja u glazbenom životu naselja.

O našem folk–festivalu u Trnskom pročulo se tada i izvan naselja, a naš prijatelj Sven Semenčić, obećavajući rock kritičar tada vrlo popularnog Poleta, i još jedan Sigećan koji je imao više frendova u Trnskom nego u svom naselju, zabilježio ga je i u jednome od svojih tadašnjih članaka.

Još mnoge slike

Ima još mnogo tema i, posebno, ljudi iz Trnskog o kojima bi se moglo i trebalo štogod zapisati. I sam se prisjećam još mnogih osobnih i manje osobnih detalja iz različitih razdoblja, ponajprije iz zaista bogata sportskog života naše osnovne škole. A bilo bi zgodno štogod zapisati i o zimskim radostima, o iskazanim i neiskazanim dječačkim simpatijama, o kartanju preferansa u garaži mojega oca, o spidveju koji se vozio na stadionu na Kajzerici, o odlascima na Dinamove utakmice u Maksimir i Lokomotivine u Kutiju šibica, o zidiću kraj autobusnog stajališta na Mažurancu gdje su se susretali novozagrebački gimnazijalci iz jutarnjeg turnusa s onima iz popodnevnog turnusa, o diskofilskoj temeljitosti moga društva i naručivanju ploča iz Engleske u adolescentskoj dobi, o pojavi novoga vala, o prvim samostalnim putovanjima »na more« i u inozemstvo (u Europu!) koja su započinjala i završavala u Trnskom.

A koliko bi se tek moglo redaka i slika posvetiti naseljskim »ridikulima«, većim ili manjim čudacima i gubitnicima koji su iz socijalnih ili drugih razloga svojim ponašanjem i navikama odudarali od nas ostalih i izazivali simpatije ili sažaljenje, a katkad i podsmijeh okoline!

O nekoj od tih tema od mene više možda drugom zgodom, sa slikama ili bez njih. No koliko bi tek slika mogli prizvati u sjećanje moji vršnjaci i sunaseljani, danas raštrkani po drugim dijelovima grada i svijeta! Veliko mi zadovoljstvo pričinja što su neki to već i učinili usporedno sa mnom. A svojom nespretnošću, pristranošću ili nepreciznošću u ovome tekstu možda potaknem još nekoga da prelista fotografski album, uzme olovku u ruke (ili sjedne za kompjutor) i oživi svoje uspomene. Radovat ću se ako na bilo koji način pothranim ili održim nostalgiju za dobrim starim vremenima. Naše Trnsko to bez sumnje zaslužuje.

Fotoalbum

Osim autobiografskih tekstova sastavni su dio tematskog bloka o naselju Trnsko i fotografije izvađene iz obiteljskih albuma autora tekstova te prikupljene od njihovih prijatelja i poznanika. Uspomene na izgradnju i prve godine naselja bile bi nepotpune bez tih slika, djelomice raspoređenih uz tekstove, a djelomice prezentiranih u okviru svojevrsnoga zajedničkoga naseljskog fotoalbuma koji slijedi nakon tekstova. Izabrane slike, od kojih svaka priča vlastitu priču, prikazuju pojedine etape izgradnje naselja te njegove stanovnike, ponajprije onaj naraštaj koji se najviše i suživio s naseljem. Pridodan je i izbor sportskih slika sačuvanih u dokumentaciji osnovne škole. One podsjećaju na vrijedne natjecateljske rezultate u različitim sportovima postignute u tom vremenu. Izabrane slike svjedoče i o vremenu u kojem se naselje gradilo, o svakodnevnim navikama stanovnika i njihovu izgledu u 1960–ima i u početku 1970–ih godina.

Uz svaku sliku pridružen je kratak opis s naznakom posebno zanimljivih detalja te je naveden autor odnosno vlasnik fotografije.

*

Na stranicama posvećenim drugoligaškom nogometu izašao je tim povodom članak pod naslovom »Nastavak polemike Krleža — Panenka«. Prije nekoliko godina u jednoj sasvim privatnoj prilici upitao sam Velimira Viskovića, jednog od najupućenijih poznavatelja Krležina djela, kakav je bio njegov stav o toj polemici. Ugledni profesor odmjerio me preko stola kao da sam pao s Marsa, ali premda se pokazalo da o ovom krležološkom slučaju ne zna ništa, treba mu priznati da se nije pokušao izvući nekim akademskim driblingom.

1

Markov stariji brat Tomo bio je velika nada Dinamova podmlatka u generaciji s Cicom Kranjčarom. Do prve momčadi, međutim, nije se nikada uspio probiti.