Sličice iz rane povijesti Trnskog

Sličice iz rane povijesti Trnskog

Rane šezdesete

Ranih šezdesetih Trnsko je bilo granična zagrebačka zona i rub gradske civilizacije. Južno od naselja bile su tek nepregledne (kako se tada činilo) livade i polja koji su počinjali neposredno iza Sela koje možda ni tada nije imalo ime kao što ga vjerojatno nema ni danas. To je Selo bilo značajno za opskrbu stanovnika Trnskog jer je bilo najbliži izvor živežnih namirnica. Žene iz Sela donosile bi u Trnsko mlijeko, sir, putar (tko se još sjeća pravog putra?), ali i piliće. Kad je narodna vlast to zabranila, žene iz Sela poskrivečki bi donosile u Trnsko mlijeko, sir, putar i piliće koje su doseljenici u Trnsko isto tako poskrivečki kupovali. Kad je narodna milicija i tomu stala na kraj, stanovnici Trnskog sami su odlazili u selo po mlijeko, sir, putar i piliće.

Selo je bilo značajna gospodarska uporišna točka ranog Trnskog, pogotovo njegova južnog dijela, i zato što je mali broj postojećih trgovina i servisa bio smješten u sjevernom dijelu Trnskog: prva trgovina opće potrošnje u zgradi broj sedam?, pošta u sedamnaestici, dječja ambulanta u šesnaestici??, voćarna u trici nasuprot kasnijoj samoposluzi. Tek je 1964. otvoren dućan opće potrošnje u zgradi 33 u južnom dijelu Trnskog, što je smanjilo dnevne »migracije« domaćica s juga Trnskog prema sjeveru.

Znatan doprinos ponudi usluga Trnskog u ranom razdoblju dali su Cigani, pardon, Romi. Oni su brusili noževe, popravljali kišobrane, prodavali tkanine i zavjese, i još koješta drugo. A i njihov osebujan doprinos »kulturnom« životu Trnskoga ne treba zanemariti: sivilo cementnih blokova često je razbijalo cigansko bubnjanje i pjevanje. To je u pretpovijesti političke korektnosti i svijesti o zaštiti životinjskih prava moglo značiti samo jedno: medvjed pleše. Prozori zgrada učas bi se načičkali znatiželjnim dječjim i nedječjim licima.

Osim Seljana i Cigana, novo su naselje otkrili i drugi. Prema kazivanju starih, Trnsko su često obilazili provalnici i prosjaci, ruglo komunizma, koji su znali iskoristiti lakovjernost doseljenika te ulaziti u nezaključane stanove i uzimati što bi im se dopalo. Kada su naseljenici postali oprezniji, provalnici su potražili novija naselja.

Zagreb Jedan i Zagreb Dva

Nedavno sam razgovarao sa svojim najboljim prijateljem iz djetinjstva, dečkom koji se približava polovici stoljeća života, a kojega je život odveo u Kanadu i kojeg nisam vidio petnaestak godina. S njim sam sjedio u istoj klupi svih osam razreda osnovne škole i sva četiri razreda srednje. U evociranju života u pionirskom razdoblju Trnskoga šezdesetih godina spomenuo je kako se znao osjećati nelagodno kad bi prolazio kroz Zagreb Dva.

Svi starosjedioci Trnskoga znaju da se Trnsko dijelilo na Zagreb Jedan i Zagreb Dva. Razdjelnicu je određivala osnovna škola Krešo Rakić: sjeverno od nje bio je Zagreb Jedan a južno Zagreb Dva. Otprilike. Ipak nije baš bilo tako jednostavno. I uvjeren sam da će ta podjela još dugo biti predmetom rasprava zemljopisaca, povjesničara i kulturologa. Evo zašto.

Djeca prvih naseljenika Trnskog pohađala su osnovnu školu u Savskom gaju, obližnjem naselju odvojenom od Trnskoga tajanstvenim ruralnim Trokutom. Trokut je bio baruština nastanjena gatalinkama, gušterima i sljepićima, guštara pogodna za igranje skrivača ili kauboja i Indijanaca, a u trokutska su kukuruzišta odvažni odlazili po besplatne kukuruze. Godine 1964. izgrađena je i otvorena u Trnskom osnovna škola, koja je usvojila ime jednog od manje poznatih skojevaca Kreše Rakića. Škola se ipak ponosno dičila nazivom »eksperimentalna«, zato što se nastava odvijala u turnusima, to jest u dvije smjene. Osim toga, škola je imala i posebni kabinet likovnog odgoja čija eksperimentalnost nije bila razvidna, osim ako se nije ogledala u činjenici da su sve bočne strane kabineta bile zastakljene pa je odatle pucao panoramski pogled na Trnsko.

Godine 1966. ili 1967. otvorena je osnovna škola i u Sigetu, naselju neizgrađena identiteta istočno od Trnskoga. Taj je događaj imao neizmjerne posljedice po socio–kulturnu povijest Trnskog. Neke su drugarice učiteljice iz »Kreše Rakića« otišle raditi u osnovnu školu u Sigetu (čiji naziv »čistokrvni« stanovici Trnskog zbog njezine beznačajnosti nikad nisu zapamtili). Ipak je značajnija činjenica da u to vrijeme »Krešo Rakić« nije mogao primiti sve osnovnoškolce Trnskog. Stoga je u ljeto 1967. odlučeno (netko negdje) da će sva djeca osnovnoškolske dobi koja žive u zgradama od broja 35 do 48 pohađati osnovnu školu u Sigetu. Tako je podjela Trnskog na Zagreb Jedan i Zagreb Dva dobila čvršće socio–kulturno utemeljenje. Umjetna podjela maloljetnog pučanstva Trnskog dovela je do otuđenja dviju populacija. I kao sto je moj prijatelj rekao, osjećaja nelagode spram Drugih.

Podijeljenost je naknadno učvršćena izgradnjom asfaltnog nogometnog i košarkaškog igrališta u Zagrebu Dva južno od Name. Time su djeca Zagreba Dva dobila svoje igralište pa je nestala svaka potreba »putovati« u Zagreb Jedan radi igranja na igralištu »Kreše Rakića«. A i djeca iz Zagreba Jedan rijetko su dolazila »u rupu iza Name«. Jedino kad bi znali da će se u rupu spustiti Mihovil Nakić.

Opisani događaji ne iscrpljuju se u objašnjenju podjele na Zagreb Jedan i Zagreb Dva. Oni upućuje na socio–zemljopisnu anomaliju relevantnu za raspravu o točnoj lokaciji razdjelnice između Zagreba Jedan i Zagreba Dva. Naime, tri najjužnija nebodera i nekoliko zgrada južno od »Kreše Rakića« ostala su dijelom Zagreba Jedan budući da su se djeca koja su živjela u njima i dalje upisivala u »Krešu Rakića« te su pripadala kulturnom krugu Zagreba Jedan. Sa stanovnicima Zagreba Dva nismo imali gotovo nikakve veze.

Zgrada 33

Od zgrada te »pogranične« zone u naselju prvo su izgrađene zgrade broj 30 i moja 33, koje je gradila Industrogradnja. Radnici su živjeli u pravokutnim nastambama koje su uz dva niza pratile pružanje sisačke pruge a koje je za tu svrhu izgradila općina Remetinec. Bilo je to vrijeme kad se kroz zapadne prozore zgrade 33 preko radničkih nastambi vidjela sisačka pruga i gledali vlakovi. Ubrzo nakon toga izgrađena je zgrada broj 32, popularno poznata kao »Tučkorić«, navodno po arhitektu, zgrada jedinstvena i različita od svih ostalih zgrada cijelog Trnskog po tome što se cijelom njezinom dužinom na svakom katu pruža hodnik iz kojeg se ulazi u stanove. Tučkorić mi je zatvorio pogled na sisačku prugu i vlakove i to mu nikad nisam sasvim oprostio.

Nakon toga izgrađena je roba kuća NaMa pa su iskopane rupe iz kojih je izraslo svih sedam nebodera Trnskog. Temelji nebodera bili su savršena igrališta za djecu, a mlade su majke, čuvajući djecu, motrile s klada i dasaka preostalih nakon gradnje. Osim opasnosti padanja u iskopane temelje prijetila je i stvarna opasnost upadanja u nezatvorene septičke jame radničkih poljskih zahoda, opasnost kojoj je podleglo ne jedno dijete. Sva je sreća da su javne pumpe bile dostupne ispred svake zgrade.

Najveći broj stanovnika zgrade 33 bili su namještenici jugoslavenskog industrijskog diva »Rade Končar«, koji je proizvodio sve od igle do turbine, kako se to u komunizmu s ponosom govorilo. Oko 1963. končarevci su u cijeloj zgradi naseljavali dvadesetak stanova, najviše u srednjem stubištu »c«, i bili najbrojnija društvena skupina. Končarevci su kupili i prve automobile u zgradi. Godine 1962. ispred zgrade bila su parkirana tri »fićeka« i jedan Opel Olympia.

A godine 1966. pokazalo se korisnim biti končarevac. Kad su se radnici nakon izgradnje nebodera odselili iz Trnskog, općina Remetinec odlučila je prodati radničke nastambe, dva niza od ukupno pedesetak nastambi, kao garaže. Zamišljeno je bilo da se zainteresirani stanovnici Trnskog prijave kad se raspiše natječaj o prodaji garaža. Medutim, na ključnom mjestu u općini Remetinec radio je stanoviti končarevac koji je o početku natječaja za prodaju garaža i obavijestio končarevce koji su živjeli u tom dijelu Trnskog neposredno prije raspisivanja natječaja. Tako su končarevci uspjeli kupiti velik broj garaža neposredno nakon raspisa natječaja.

Osim končarevaca, koji su bili većina u zgradi 33, i tu je bilo, kao uostalom i u cijelom Trnskom, takozvanih aktivnih vojnih lica, penzioniranih veterana Drugog svjetskog rata. Pretpostavljam da bi se svaki starosjedilac Trnskog mogao domisliti nekoliko (na neki način) istaknutih stanovnika svoje zgrade. Svaki takav izbor svakako je krajnje subjektivan i podložan kritici i promjeni, pa nudim svoj tek kao anegdotalnu ilustraciju jednoga takvoga mogućeg izbora.

Dakle, uz egzotičnog virtuoza klasične gitare koji i danas svira, u mojoj je zgradi neko vrijeme živio Todor Dedić, bratić Arsena Dedića, a tu je bio i Oskar Rijetković, profesor glazbenog odgoja u OŠ »Krešo Rakić«. Kao djetetu ipak mi se najviše usjekao u sjećanje stanovnik mog stubišta (haustora), stariji od mene nekoliko godina, koji je kao delinkvent ubijen u jednom obračunu ranih sedamdesetih. U istom kontekstu valja spomenuti i dječaka iz zgrade koji je išao sa mnom u isti razred i koji je zbog loših ocjena iz zbornice ukrao razredni imenik i spalio ga. Otkriven je tek nakon temeljite istrage. Svi smo mu se pomalo divili. Usput, i jedna je djevojčica iz mog razreda — premda nije živjela u mojoj zgradi — doživjela neobično očijukanje s kriminalom. Ona je, sanjkajući se niz strminu sisačke pruge, slomila ruku ali i sanjke, no toliko se bojala roditeljskoga gnjeva da im je rekla kako joj je ruku slomio neki manijak. Javnost Trnskog hitro je obaviještena a i zagrebačke su novine upozoravale na opasnog manijaka, da bi djevojčica tek kasnije, nakon neuspješnog lova na manijaka, priznala kako je sve izmislila.

»Krešo Rakić« i sport

Trnsko je od početaka živjelo igrama poput skrivača i lopova i pandura za koje su jedva dovršene zgrade, tek zasađeno grmlje i drveće te rubni prašumski pojasevi prema Sigetu i preko pruge pružali idealne okolnosti. Nekoliko je godina bilo popularno i pikulanje, koje je iznjedrilo jezične neobičnosti kao što su »cač«, »plasta«, »vodenjača«, a koje su vjerojatno nestale iz hrvatskog književnog i neknjiževnog jezika.

Ipak, tek je školski tjelesni odgoj, najvažniji školski predmet, omogućio sportsku diverzifikaciju. Uz iznimku gimnastike koju je malo tko volio, svi su takozvani »vanjski« sportovi, pa i najobičniji »graničar«, bili vrlo cijenjeni, premda pokušaj popularizacije rukometa ranih sedamdesetih nije uspio. Posebna pažnja uspješno se posvećivala atletici pa su polugodišnja mjerenja trčanja na šezdeset metara, skoka uvis i udalj te bacanja kugle, bila gotovo ritualni obredi svakog razreda koja su nerijetko određivala međuodnos nadobudnih alfa–dječaka. Pojedinci, pak, koji bi bili najbolji u nekoj disciplini u cijeloj školi ulazili bi u školsku momčad. Tako je muška atletska momčad 1974. pobijedila na momčadskom natjecanju osnovnih škola Hrvatske u atletici.

Sportska ostvarenja osnovne škole »Krešo Rakić« pod vodstvom nastavnika Hršaka zaslužuju temeljitiju analizu i konkretne podatke, stoga ovdje samo još nekoliko osobnih opažanja. Sigurno malo stanovnika Trnskog zna da je 1972. ili 1973. u školi osnovana šahovska sekcija. Šahovska momčad škole je 1974. postala momčadski prvak Zagreba u šahu za osnovne škole.

Najpopularniji sport Trnskoga, kao uostalom i cijele Hrvatske, bio je ipak nogomet. Uz igranje nogometa u okviru školskog tjelesnog odgoja, pri kojem su najčešće dva paralelna razreda istogodišnjaka igrala jedan protiv drugog, Trnsko je razvilo i poseban izvanškolski kolektivni pristup igri. Popodnevima, radnim danom a posebice vikendima, na travnatom igralištu iza škole ili na asfaltiranom igralištu kod škole, okupila bi se djeca raznih godišta. Ako bi ih bilo mnogo, oformile bi se i tri momčadi. Obično bi općepriznati i prepoznati nogometni autoriteti kao kapetani naizmjence birali igrače za svoje momčadi tako da su momčadi bile ujednačene. Ovaj pristup nogometu angažirao je velik broj djece Trnskog te omogućio djeci mlađih godišta da igraju sa starijima i iskusnijima. I u Zagrebu Dva na igralištu »u rupi iza Name« ponekad se tako igralo, ali rjeđe nego u Zagrebu Jedan. Međutim, taj je oblik nogometanja uglavnom nestao do polovice sedamdesetih. Do toga je došlo zbog prelaska nositelja nogometne igre iz osnovne u srednju školu te zbog rasta popularnosti košarke u drugoj polovici sedamdesetih godina. Košarka ipak nije uzela tolikog maha niti je angažirala tolik broj djece.

* * *

Sredinom sedamdesetih godina Trnsko je, uz Remetinec, Savski gaj i Zapruđe, već slovilo kao »staro« novozagrebačko naselje. U tih prvih petnaestak godina postojanja zemljopisne granice postale su jasno određene, jedino se sjeverna granica neznatno, kozmetički mijenjala proširenjem nekadašnje Aleje Borisa Kidriča, a današnje Dubrovačke avenije, i otvaranjem novoga cestovnog ulaza u naselje. Sve stambene i druge zgrade uglavnom su dotad bile dovršene i osnovna infrastruktura ustanovljena. Ono što je najvažnije jest činjenica da je Trnsko, unatoč podvojenosti i raznolikosti doseljenika, dotad razvilo sebi svojstvenu društvenu dinamiku te obrazovni i sportski život vrijedan pozornosti.