Prinos antroponomastici

Mislava Bertoša: Djeca iz obrtaljke. Nametnuto ime i izgubljeni identitet, Profil International, Zagreb, 2005.

Od početka 19. stoljeća imena su i prezimena postali javni simboli osobnoga identiteta. U Austrijskome je Carstvu, primjerice, 1780. godine kao obvezna službeno ozakonjena dvočlana imenska formula koju čini osobno ime i prezime. Da je ta zakonska uredba bila primjenjivana i na napuštenu djecu, za razliku od prijašnjih vremena kada nahodi često nisu imali prezime ili su označivani generičnim prezimenima, svjedoče matične knjige iz tršćanskoga nahodišta koje se danas čuvaju u tršćanskome Državnome arhivu. Mislava Bertoša ih je prepoznala kao vrijedan izvor za proučavanje pojave napuštanja djece s različitih motrišta, a svoju pozornost usmjerila prema antroponimiji napuštene djece odredivši pritom kao temeljnu svrhu svojega istraživanja utvrđivanje jezikoslovnih strategija po kojima su tvorena prezimena djece ostavljane tijekom 19. stoljeća u tršćanskome nahodištu i njihovo osvjetljavanje sa socioantroponomastičkoga gledišta. Rezultati su toga istraživanja objedinjeni u knjizi Djeca iz obrtaljke. Nametnuto ime i izgubljeni identitet (Imena i prezimena nahoda u XIX. stoljeću), koju je 2005. godine objavila nakladnička kuća Profil International. »Ovakve knjige još nije bilo u hrvatskoj antroponomastici.« — rečenica je kojom akademik Petar Šimunović, jedan od recenzenata (uz akademika Josipa Bratulića i dr. sc. Vladimira Skračića), započinje predgovor knjizi Mislave Bertoše. I više nego dovoljan poticaj da otvorimo zanimljivo oblikovan ovitak i uputimo se u otkrivanje njezina sadržaja.

Na objašnjenje samoga naslova Djeca iz obrtaljke nailazimo već na prvim stranicama knjige. Sva su nahodišta (brefotrofiji) u 19. st. posjedovala obrtaljku (prozorčić koji se mogao obrnuti) u koju se »novorođenčad polagala s vanjske a podizala s unutarnje strane nahodišta« (str. 25), što je bilo propisano zakonom. Budući da je dio te djece bio nepoznata podrijetla i identiteta, uprava nahodišta nadijevala im je izmišljena imena i prezimena, koja se svojim značajkama razlikuju od onih dobivenih u obitelji, što antroponimiju nahoda čine posebnim dijelom znanosti o imenima. Upravo je u 19. st. broj napuštene djece bio izrazito velik, pa se tada pojavila potreba za velikim brojem prezimena koja su morali izmišljati u upravama nahodišta i pritom se služiti različitim postupcima koji će osiguravati raznolikost i brojnost nahodskih prezimena. Stoga je potpuno utemeljen autoričin odabir toga »stoljeća nahoda« za vremenski okvir unutar kojega je provela istraživanje, a s obzirom na specifičnost nahodskih prezimena unutar antroponimijskoga korpusa i potpuno opravdana analiza lingvističkih strategija kojima su izmišljana.

Knjiga se sastoji od trinaest poglavlja, od kojih su uvodna posvećena povijesti fenomena napuštanja djece u Europi u 19. st., pojavi brefotrofija, njihovoj organizaciji i svrsi, zatim povijesnim, društvenim, gospodarskim, demografskim i jezičnim prilikama u Trstu u 19. st. te posebno tršćanskomu nahodištu. Treba odmah istaknuti da je izbor tršćanskoga nahodišta motiviran kulturnom, nacionalnom, lingvističkom i konfesijskom raznolikošću tršćanskoga područja, ali i činjenicom da je u tome nahodištu uvijek bilo i djece hrvatskoga podrijetla, ponajprije iz Istre i Kvarnera, što znači i hrvatskih prezimena. Ta vrlo zanimljivo i znanstveno utemeljeno napisana uvodna poglavlja neizostavna su za razumijevanje onomastičkoga pristupa temi jer sadrže važne podatke i zaključke do kojih je autorica došla proučavanjem nahodske problematike s nekoliko motrišta. Saznajemo tako da su nakon dolaska u nahodište napuštena djeca, bez obzira na to je li njihovo podrijetlo bilo poznato ili ne, dvama postupcima dobivala novi identitet. Prvi je bio tjelesno označivanje, a drugi nadijevanje imena i prezimena. I dok se tjelesne oznake u principu nisu nalazile na vidljivu mjestu, prezimena koja su im nadijevana postala su neskriveni nosioci njihova novoga, zapravo nametnuta im identiteta. Na temelju istraživanja arhivske građe, autorica je, međutim, utvrdila da su u tršćanskome nahodištu nahodi s obzirom na čin imenovanja činili izrazito heterogenu društvenu kategoriju. Među njima je bilo onih čija je imenska formula u cijelosti bila nepoznata upravi nahodišta, zatim onih čija im je imenska formula bila poznata, te onih čije je osobno ime bilo poznato, a prezime nepoznato. Uprava je nahodišta jednima nadijevala u cijelosti izmišljenu imensku formula, drugima je nadjeveno izmišljeno prezime, a zadržano osobno ime, dok je nekima zadržano ili modificirano roditeljevo prezime.

Za predmet je svoje analize Mislava Bertoša odabrala samo izmišljena prezimena (i njima pripadajuća imena), a ostala poglavlja posvetila analizi lingvističkih strategija izmišljanja tih prezimena te njihovoj socioantroponomastičkoj interpretaciji. Imensko–prezimenski korpus koji je autorica analizirala ekscerpiran je iz matičnih knjiga tršćanskoga nahodišta iz 19. st., a lingvističkom je analizom provedenom na fonološkoj, semantičkoj, morfološkoj i stilističkoj razini obuhvatila 586 prezimena.

Raščlambom je provedenom na fonološkoj razini M. Bertoša pratila načine na koje su kombinacijama većinom asemantičnih fonemskih sljedova od kojih je bilo sastavljeno poznato ili u tome trenutku odabrano osobno ime napuštena djeteta izmišljana nahodska prezimena. Takva su prezimena sa značenjskog aspekta većinom bila asemantična, a motivacija je za prezimensku tvorbu bila unutarjezična. Autorica je u prezimenskoj tvorbi utvrdila primjenu nekoliko različitih fonoloških postupaka. Tako je, primjerice, prezime moglo biti izvedeno iz jednočlanoga osobnog imena u cijelosti (Rosina ‡ Rosini), apokopom (Valentino ‡ Val), iz prvoga sloga ili početne fonemske skupine (Ellena ‡ Elli, Antonio ‡ Antich), akronimskim postupcima (Sebastiano ‡ Setani), metatezom (Pietro ‡ Prittel), sinkopom (Michiele ‡ Michlerer), različitim postupcima izvođenja iz dvočlanoga ili višečlanoga osobnoga imena itd.

Specifičnost je izmišljenih nahodskih prezimena autorica utvrdila i raščlambom provedenom na semantičkoj razini. I svojim su karakterističnim leksičkim značenjem ona često potvrđivala institucijsko podrijetlo svojih nositelja. Većina je izmišljenih prezimena obuhvaćenih ovom analizom imala relativno jasno odredivo leksičko značenje, a znatan je broj prezimena autorica odredila »višeznačnim«. Pregledani su nahodski registri potvrdili i onomastičke korijene koji su potjecali iz različitih jezika, što odražava jezičnu raznolikost tršćanskoga područja. Temeljem utvrđenih značenja prezimenskih korijena autorica je prezimena razvrstala u 12 semantičkih polja i brojna potpolja (npr. svijet prirode, zemljopisna imena, dijelovi tijela, artefakti, zanimanja itd.). Pritom je utvrdila da su glavni poticaj nadijevanju nadjevatelji nalazili unutar područja koje se odnosilo na sam čin napuštanja i prihvaćanja nahoda te širi brefotrofijski kontekst, stoga se leksičko značenje većine prezimena odnosi upravo na to semantičko polje (npr. Maria Cavelli, Eugenia Este, Natale Natalin, Giacomo Giretti, Maria Debelac, Sebastiano Setani), te da su nadjevena prezimena zapravo često izravno svjedočila o njihovu podrijetlu i životu.

Analizom je morfološko–tvorbene razine prezimenskoga korpusa M. Bertoša utvrdila da su izmišljena prezimena bila nederivirana (jednostavna i složena) i derivirana, te da je velik broj tih prezimena bio neobična oblika. Ta se neobičnost izmišljenih nahodskih prezimena, zaključila je autorica, temelji na postojanju neobičnih sufikasa, koji ujedno odražavaju jezičnu i nacionalnu heterogenost tršćanskoga područja, infikasa, rodne obilježenosti te jezično hibridnih kombinacija koje čini osnova iz jednoga jezika a sufiks iz drugoga.

Autorica je uspješno provela i stilističku analizu predmetom koje su bile cjelovite imenske formule, a koja je pokazala da nahodska prezimena nose specifičnu estetsko–stilističku vrijednost koja je bila još jedan od načina »za postizanje obličnih neobičnosti izmišljenih prezimena, odnosno bitno sredstvo za ujednačavanje oblika osobnog imena i prezimena« (str. 220).

Važan je zaključak provedenih analiza da se u lingvističkim i onomastičkim analizama do biti onomastičkih strategija i važnih značajki nahodskoga onomastičkoga korpusa može doći samo ako se osobno ime i prezime promatraju kao jedinstvena formula jer se nalaze u suodnosu u kojem su različitim svojim obilježjima bitno utjecali jedno na drugo.

Posebnu vrijednost u ovoj knjizi čini socioantroponomastički pristup nahodskim prezimenima. Krećući se od mikrosocioantroponomastičke perspektive do makrosocioantroponomastičke, Mislava Bertoša došla je do vrijednih zaključaka kojima je zaokružila spoznaje o onomastičkoj dimenziji pojave napuštanja. Zaključila je da je na jezičnu raznolikost nahodskoga prezimenskoga korpusa znatan utjecaj imala jezična, nacionalna i konfesijska raznolikost Trsta i njegove okolice pa su prezimena iz toga područja specifična u odnosu na neka druga područja upravo stoga što odražavaju specifičnosti tršćanskoga društvenoga mikrokonteksta u kojem su i izmišljana, a na makrorazini utvrdila funkciju nahodskih prezimena, odnosno cjelovitih nahodskih imenskih formula u općem društvenome kontekstu 19. stoljeća. One su, zaključuje autorica, »obavljale funkciju identifikacije i individualizacije«, i to tako što su »svjedočile o brefotrofijskom podrijetlu i pripadnosti« (str. 229) njihovih nositelja i nositeljica.

Knjiga je opremljena cjelovitim popisom imena i prezimena prihvaćenih nahoda iz obrađenih razdoblja i popisom izmišljenih prezimena i imenskih formula, popisom izvorH, rječnikH i literature te sažetcima na talijanskome, engleskome i njemačkome jeziku.

Izborom teme, načinom obrade i temeljitošću u istraživanju te dorađenom metodologijom i interdisciplinarnim pristupom u razmatranju problema knjiga Mislave Bertoše Djeca iz obrtaljke zaslužuje posebno mjesto u našoj onomastičkoj literaturi i već je prepoznata kao model prema kojem bi trebalo obraditi i naša nahodska prezimena. Značajan je prinos talijanskoj nahodskoj antroponimiji, ali i snažan poticaj istraživanju hrvatske. Osim toga, istraživanjem dosad neistraženih tršćanskih nahodskih matičnih knjiga u koje su upisivani temeljni podatci o identitetu napuštena djeteta, što su često bili nadahnuće i u izmišljanju prezimena, i njihovim objavljivanjem autorica je otrgla zaboravu početne stranice »životopisa« brojnih djevojčica i dječaka »nametnuta imena i izgubljena identiteta« koji su trenutkom polaganja u obrtaljku tršćanskoga nahodišta postajali zakinuti za dio svoje povijesti.

Sanja Holjevac