Prekosavski urbani mit

Prekosavski urbani mit

Prvi smo uletjeli u neboder do Name, drugi kat, Trnsko 28. Radnici nisu ni očistili podove i prozore, sami smo to obavili, nismo mogli dočekati naš vlastiti stan nakon podstanarstva. Doselio sam se u paketu s roditeljima iz pitomog Maksimira, uspavane željezničke kolonije, obiteljskih kuća s cvjetnim vrtovima u kojima je lift bio nepoznato prijevozno sredstvo: vizije arhitekata završavale su na prvom katu, sve po mjeri maloga građanina i smiraja na razmeđima urbanog i suburbije. Omjer čovjeka i njegovih građevina, raster napučenosti, nije se sukobljavao s navikama prošlih generacija, iako su promjene kucale na vrata. Osnovna je škola u Maksimiru bila zgurana pod istočne tribine maksimirskog stadiona. Iz zbornice su se mogle gledati Dinamove utakmice, južna se tribina tek trebala početi graditi. Perušić je bio senzacionalan, no ubrzo je ilegalno zbrisao u Njemačku, Lamza, Belin, Braun, fantastični, ali nisam za njima baš nešto jako žalio kad sam se odselio u Prekosavlje. Beatlesi su bili puno uzbudljiviji od maksimirskih zvijezda, bilo je ljeto 65, potom su se događaji počeli neslućeno ubrzavati. Tek što smo usvojili refrene Beatlesa, došli su žešći Stonesi, pa Eric Burdon i Animalsi, zaista životinje, i konačno Hendrix, koncentrirana ekstaza u nekoliko rifova. Pubertet je bio globalno orkestriran: najveća kriza i prijelomnica u životu svakog čovjeka u tim se godinama pojačavala serijama rezonanci nadolazećeg duha vremena. Umjesto zebnje osjećao sam beskrajnu ugodu, tupavo sluđen žestinom neposrednoga. Nakon maksimirskog podstanarstva imao sam u Trnskom vlastitu prostranu sobu, veliki prozori od zida do zida, centralno grijanje, neograničene količine tople vode iz toplane s moćnim dimnjakom, najvišom novogradskom građevinom, prekosavskom pandanu Katedrali. U sobi djevičanski nevini prazni zidovi žedni postera iz Džuboksa, Pop expressa i Plavog vjesnika. Budućnost je obećavala novo i neslućeno.

Nostalgija za Maksimirom nije potrajala ni tjedan dana, začas sam zaboravio noćno rikanje lavova iz zoološkog i jutarnji miris napolitanki s tvorničke trake koje je donosio vjetar iz novog pogona Kraša. Zvuči nevjerojatno, no zaista nisam primjećivao idiotizam gradskih otaca na djelu u obličju Trnskog. Činilo mi se sasvim prirodnim što smo zgurani u sve te zgradurine. Iz stanova se ionako bježalo na ulicu.

Šira slika nije se mogla ni zamijetiti od intenziteta boja pred očima i decibela u ušima. Cure iz Kreše Rakića, kako se tada još zvala osnovna škola, već su ozbiljnije zaronile u pubertet. Neograničene minice preko noći su im se pretvorile u letalno oružje. Davao sam sve od sebe samo da im se što duže šećem po vidokrugu, non–stop cirkus. Adrenalini, testosteroni, decibeli, sinkope, maligani, kaos u kom se nije trebalo snaći, dovoljno je bilo prepustiti mu se.

Četrdeset godina je prošlo i tek sada počinjem razaznavati kakvo se to čudo zbivalo. Od šoka se nikad nisam do kraja oporavio, a sada više i ne vjerujem da će mi to ikada poći za rukom. To, zapravo i nije čudno kada se pokuša sagledati širi kontekst. Mislim da se nikada nisu dvije generacije toliko razlikovale kao ona mojih roditelja i moja, teško da je moglo biti dramatičnije inscenacije za taj lom od novog naselja glavnoga grada sluđene republike relativno realnoga jugoslavenskog socijalizma. Jadni su se roditelji samo mogli moliti onome u što su već vjerovali da je to samo pubertet kakav su i oni proživljavali. Američki pioniri u svoje su vrijeme krenuli u go–west–young–man pustolovinu susrećući se s domorodcima i njihovom tradicijom. Oni su se, zapravo, kretali utabanim stazama, dijelili su istu vjeru sa svojim predcima, učili svoje nasljednike istom onom što su sami naslijedili.

Trnsko je, s druge strane, u moje vrijeme bilo prazna ploča, ledina doslovna i metaforička, kretali smo od zastrašujuće ništice. Moja je generacija odbacila sve od generacijske poputnine, barem u glavama: ono što je škola propovijedala bila je groteska u koju ni retardi nisu vjerovali, roditeljsko ćudoređe ne bi izdržalo ni do prve strofe novog singla Stonesa. Utopija se pričinila stvarnijom od stvarnosti. Ulice u Trnskom, uske bez ikakva urbanističkog povoda, pucale su po šavovima već u sumrak, noću smo razbijali ionako oskudnu uličnu rasvjetu iz čiste obijesti. Pulsiranje je bilo nesmetano, nekontrolirano, svake noći sve žešće. Kako je cijela socijalna priča uopće opstajala ni danas mi nije sasvim jasno.

No kaos ulice bio je iznenađujuće snažno strukturiran s obzirom na to da je izniknuo ni iz čega u samo nekoliko godina. Pripadništvo naselju dobilo je mitske dimenzije u nevjerojatno kratkom razdoblju: prazan prostor bez tradicije pokazao se frankenštajnovski potentnim za urbanu priču kakvu bi jedva pohvatali najnadareniji maheri izvornoga filmskoga crnog vala. Ulice Trnskog zaokružile su samodovoljno društvo mladih ljudi neviđene samosvijesti i bahatosti. Svi smo bili mitomani, a da toga nismo ni bili svjesni. Gradili smo mit sami o sebi.

Ako je neka normalna gradska strukturiranost upućivala na to da je arhitektonski i urbanistički bezlično Trnsko na samom dnu zagrebačke stambene poželjnosti, mi smo se pravili kao Odabrani metropolitanci u misiji širenja rokenrol kaosa, bezvlađa i neobično primamljivog beznađa. Prepotentni urbani autisti. Prijezir prema gradu materijalizirala se u vrlo osobitim pustinjacima iz Trnskoga koji mjesecima pa i godinama nisu prelazili Savu. Čari velegrada, kaj got! Trnsko je bio mikrokozam i makrokozam novog soja urbanih frikova, u mnogo čemu mračno avangardnih. Slogani nadolazećih generacija poput No Future kao da su začinjali u retorti socijalnog eksperimenta izmakloga kontroli zvanoga Trnsko. Ulice Trnskog propovijedale su čvrsto zajedništvo nalik krdu, no ta je paralela bila varljiva. Zajedništvo u ovom slučaju nije ujednačavalo, nego je naprotiv promoviralo individualce. Bilo je to zajedništvo likova, vrlo slikovitih, pamtljivih. Trnsko je živjelo od vlastite kronike koja se nije promicala nikakvim medijem do usmene ulične predaje, no drugo nam nije ni bilo važno. Zauzeti što zamjetnije mjesto u toj (činilo se) beskrajnoj priči bio je najviši cilj i jedino stvarno mjerilo prestiža. U Trnskom u to vrijeme još nije prevladala anarhija uličnih bandi kao teror čopora. U nadmetanjima i tučnjavama s grupama iz drugih naselja dokazivanje nadmoćnosti nadbrojavanjem smatralo se nečasnim. Individualna drskost i hrabrost nije se smjela utopiti u sigurnosti zajedništva, iako je pripadnost Trnskom godinama izazivala respekt i u najozloglašenijim dijelovima grada. Bilo je to romantično razdoblje uličnog nasilja, što je pridjev koji mi znatno olakšava suočavanje s tim razdobljem nakon svih ovih godina. Poslije je taj oblik slijepe sile izgubio mračnu poetiku zadržavši fiziku: bilo je dovoljno nadvladati protivnika. Cijena kaubojske ikonografije nije bila mala. Mladić s kojim sam sjedio u osmoškolskoj klupi poginuo je od metka već u prvim srednjoškolskim danima. Samo iz mog razreda osnovne škole nasilnom smrću skončalo je nekoliko ljudi davno prije Domovinskog rata. Gradske bolnice i umobolnice uredno su se godinama popunjavale iz naših redova. Autodestrukcija sila je koja se ne da lako ukrotiti kada se jednom razmaše i opčini mlade duše. I danas mi se čini da sam opstao samo zato što sam negdje po putu počeo muljati i izdao temeljne principe bespoštednosti i neumjerenosti koje su odnjegovale ulice Trnskoga. Kaos koji se iz njih rađao izgubio se u rastakanju većih socijalnih struktura. U novoj državi Trnsko je mirno naselje koje rijetko i vrlo suzdržano ispunjava crne kronike. Terapija serijom kolektivnih šokova učinila je svoje. Ulice su mirne, televizori čine svoje, kabelska je omreženost ultimativno mjerilo zajedništva prekosavskog naselja.